Već je kasno.
Ulazim u dućan.
Diže se čovjek od dvjesto kila.
- Dobro veče.
- Trebam kamenu sol. Za divljač.
Ispitujem ga što je bolje, ali on se time ne bavi pa ne zna.
Imaju bijelu, sivu i crvenu. Koliko on zna crvena ima neke dodatne vitamine.
- Dobro nema veze, vidim piše da je za Pferde, Rinder, Ziegen...
- Ne znam njemački pa vam to ne znam...
- U redu je znam ja, započet ću s običnom bijelom pa ću eksperimentirati.
Idemo na blagajnu pa me pita:
- Kako to mislite eksperimentirati?
- Pa prvu godinu bijelu, pa ću probati sivu, pa ću vidjeti kako se koja troši, koju više vole, koliko se topi na kiši i tako...
- Sretno s eksperimentom.
- Hvala.
Pozdravljam se i odlazim, s ogromnom hrgom što liči roli wc-papira.
U prodavaonici oružja tražim sačmu, za šesnaesticu, , 3 ... 3 i pol...
- Mi radimo do 18h.
- Aha, nisam znala.
Bilo otključano, svjetla gore, ljudi unutra.
- Govorim vam jer ne mogu račun izdati poslije 18h.
- U redu je doći ću sutra.
Stavlja mi ispod pulta da mi sutra bude spremno.
Za radnog vremena bila sam na terenu, posjet posvojiteljima, redovna procedura nakon šest mjeseci.
Idem s kolegicama, svima nam je to prvi put.
Priča teče glatko, srdačno, djeca mi pokazuju igračke, konekcija je momentalna.
Sjetim se kakva sam bila nekad, stisnuta i nesigurna, nesposobna.
Gledam se sada, i čudim se toj osobi.
Lakše je, lakše je i ljudima oko mene.
Ipak, iscrpi me, jer to doista nije moj element. Ljudi nisu moj element.
Ili možda baš jesu?
Umorna sam ko pas. Vadim stvari iz dućana. Žurim se. Želim što prije sjest, završiti dan.
Kantica vrhnja padne mi na pod.
Raspukne se dno i vrhnje pošprica pod, tepih, namještaj.
Svaki trenutak začeo se u prethodnom. Sve je povezano i nema ništa čudno u raspuknutoj kantici vrhnja na podu kuhinje.
Tak je kak je.
Post je objavljen 20.10.2022. u 08:36 sati.