Vratila sam se iz Jaske.
Službeni odlazak,
od kojeg je jedina korist bila onaj neslužbeni dio.
Par divljih patki,
potok,
i jedna tužna vrba.
Pokušali su mi uzeti nož,
neprimjetno,
u gunguli prije lova,
pa poslije lova,
šale radi,
nisu uspjeli ni otkopčati...
- Ne možeš... odmah trza...- priča lovnik kasnije.
S jedne strane medalje,
s one zbog koje sam tamo...
Srna,
u sivom zimskom ruhu,
trči preko polja.
Hrastovi,
ogromni,
pružaju ruke kroz maglu.
Trava zelena kao u rano proljeće,
svaka grančica okićena vodom.
Blatne čizme,
oranice,
polja kukuruza,
šuškavo i mirisno.
Na drugoj strani medalje...
- Znaš ti da ne postji loša žena?
Postoji dobra, bolja i najbolja.
A najbolja je ona koja ti da.
- Znaš ti da žene donose nesreću u lovu?
- Naravno, kao i u pomorstvu, i općenito,
al to nije moj problem.
- Sva sam mokra...
komentiram, dok se probijamo kroz neki šiprag.
(cijelu noć je padala kiša,
takneš jednu granu,
i sva se voda stepe po tebi)
- Kak moš takvo što reć pred hrpom muškaraca? -
smije se jedan.
- Vaše misli se mene ne tiču -
odgovaram.
- Nisi ti federdama...
- Ne mogu ja te bi niš,
ko ni žaba lešnaku...
- O Ana... O Ana...
tugo mojih dana...
Držim se penzionera,
izbjegavam biti na samo s bilo kime.
Proći će još godine,
dok se naviknu,
i shvate da sam beskorisna.
I nije važno,
komarci još nikoga nisu spriječili da ode na ljetovanje,
neće ni mene malo neukusa i muških bludnih misli
skrenuti s putanje.