Grad je plav.
Snijeg pada od jutra.
Mala kuri 39,3.
Svakih pet sati.
- Plavo oko mamino
Oće bit bubano.
Neće mama dat.
Mama će se naljutiti i neće dat.
Narančaste pahulje plešu pod lampom.
Kao rojevi mušica ljeti.
- Znam taj film, al se ne mogu sjetiti koji je.
- Ona želi ovog preotet. - kaže mama.
- E da da, znam sad. Uglavnom, pokazala mi je difuzor i ulja, skupo za poludit. 1400 kn za osnovni set.
- Molim, di... što? - pita buraz.
- Pa ova želi ovog uzet ovoj...
- Ne film, ovo što si pričala.
- Difuzor. To je ono za vodu što isparava pa staviš ta ulja unutra. Nekakv brend Jangliving.
- To ti je piramida. - upada šogorica. - Ne moj podržavat piramide. Nema zarade u tome.
- Ne želim ja zaraditi, ja želim kupiti, al je skupo. A sviđa mi se.
- Šta nema jeftinijih? - pita buraz.
- Ima. Naravno da ima. Al meni se ovo sviđa.
I tako me napala piramida.
Tu sam,
tu sam,
niš mi nije,
malo vas škicnem,
tu
i tamo,
al pojeli me papiri,
pa samo da vas sve ljubnem,
kisić
pusić,
petak je,
lakše se diše.
:)*
Ružno sanjam.
Već noćima.
Plačem u grčevima,
bolno,
jer je djed ubio čovjeka,
revolverom,
ići će u pakao,
ridam nad sudbinom njegove duše,
policija ga odvodi.
Vičem
Nećuuuuuuu!
pa se budim,
a slike bakine kuće,
ispunjene krvlju i leševima djece,
ostavljam u krevetu,
odlazim na wc,
želim se u potpunosti razbuditi.
Sad se već pitam zašto?
Koji mi je?
Fali mi sunca,
zore više nisu dovoljne.
Jednom davno,
sanjala sam pradjeda,
u kojem sam vidjela djeda,
koji mi je bio otac.
Značenje sam upamtila.
Još uvijek su mi ovdje,
još uvijek im stignem podariti ljubav.
Jučer sam namirisala proljeće u zraku.
Prerano.
Puno prerano.
Kaže mi svekar:
- Klanjam ti se...
Prekidam ga:
- Nemojte! Ako me imate na srcu, nemojte!
On koji vraga vidi u svemu,
ne vidi ga u svojim riječima.
Pita me kolegica:
- Kada sve to stigneš?
A ja pomislim,
Gdje bi mi kraj bio da nisam sapeta?
Ali odgovorim:
- Svi mi imamo vremena za ono što volimo.
Kaže mi stari:
- Ne moj se sada umisliti.
Odgovaram mu:
- Trudit ću se, al s obzirom ne volim ljude...
- Da, možda i uspiješ.
- Politička korektnost.
Kažem starom naziv slike.
Pogleda me u čudu.
- Ha, znači ovo je hrvatski bućkuriš?
I nasmije se zidovima.
- Politička korektnost, ratovi, potresi...
Čime se to tvoj mozak bavi?
- Pa što ti misliš čime se moj mozak bavi?
Sad ja njega gledam u čudu,
kao da nisam kći svojega oca.
Sve su pričice tužne,
i sve su slike ružne,
i ne živi se na licu života.
Pokvarena perilica za suđe,
klimav, sklepan radni stol,
neožbukana kuća,
proliveni lakovi po tepihu,
pms, bolne nepostojeće grudi,
prljavi ručnici u kupaoni,
krvav lakat razbijen o štok...
Fotografije bilježe osvojene vrhove,
ali moje misli vide praznu čašu sa gumenom slamkom,
ostatke kakaa što ih u mraku ispirem,
a moj bok pamti težinu malog koljena,
dok tonem u san.
Naličje, garancija slobode.
Odgovor na pitanje,
da li mogu voziti
nepoznati auto
po nepoznatom terenu
u krutim gojzama,
Mogu.
Prolila sam kavu iz termosice,
u sudoper.
Doma.
< | siječanj, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))