Kaže mi svekar:
- Klanjam ti se...
Prekidam ga:
- Nemojte! Ako me imate na srcu, nemojte!
On koji vraga vidi u svemu,
ne vidi ga u svojim riječima.
Pita me kolegica:
- Kada sve to stigneš?
A ja pomislim,
Gdje bi mi kraj bio da nisam sapeta?
Ali odgovorim:
- Svi mi imamo vremena za ono što volimo.
Kaže mi stari:
- Ne moj se sada umisliti.
Odgovaram mu:
- Trudit ću se, al s obzirom ne volim ljude...
- Da, možda i uspiješ.
- Politička korektnost.
Kažem starom naziv slike.
Pogleda me u čudu.
- Ha, znači ovo je hrvatski bućkuriš?
I nasmije se zidovima.
- Politička korektnost, ratovi, potresi...
Čime se to tvoj mozak bavi?
- Pa što ti misliš čime se moj mozak bavi?
Sad ja njega gledam u čudu,
kao da nisam kći svojega oca.
Sve su pričice tužne,
i sve su slike ružne,
i ne živi se na licu života.
Pokvarena perilica za suđe,
klimav, sklepan radni stol,
neožbukana kuća,
proliveni lakovi po tepihu,
pms, bolne nepostojeće grudi,
prljavi ručnici u kupaoni,
krvav lakat razbijen o štok...
Fotografije bilježe osvojene vrhove,
ali moje misli vide praznu čašu sa gumenom slamkom,
ostatke kakaa što ih u mraku ispirem,
a moj bok pamti težinu malog koljena,
dok tonem u san.
Naličje, garancija slobode.
Post je objavljen 19.01.2021. u 11:38 sati.