Ružno sanjam.
Već noćima.
Plačem u grčevima,
bolno,
jer je djed ubio čovjeka,
revolverom,
ići će u pakao,
ridam nad sudbinom njegove duše,
policija ga odvodi.
Vičem
Nećuuuuuuu!
pa se budim,
a slike bakine kuće,
ispunjene krvlju i leševima djece,
ostavljam u krevetu,
odlazim na wc,
želim se u potpunosti razbuditi.
Sad se već pitam zašto?
Koji mi je?
Fali mi sunca,
zore više nisu dovoljne.
Jednom davno,
sanjala sam pradjeda,
u kojem sam vidjela djeda,
koji mi je bio otac.
Značenje sam upamtila.
Još uvijek su mi ovdje,
još uvijek im stignem podariti ljubav.
Jučer sam namirisala proljeće u zraku.
Prerano.
Puno prerano.
Post je objavljen 22.01.2021. u 09:02 sati.