Zagrebački dekameron

Balduccijev brevijar

• Sve što ste željeli znati

• Victor i njegova družba
• Majstor Martin i Margarita
• Alexov svijet ljepotica
• Daniel bez Daniele
• Objašnjenja nisu potrebna
• Occupazione: Fotografo
• Svaka slika priča priču
• Vizualnost jedne Marine
• Stav jednog fotografa
• Sveto ime Thomas
• Srebro je zlato
• Let's paint together

• Što reći o legendi?

• Ljepotice Madamme Olge
• Kako to rade drugi

Znate li zašto proroci uvijek umiru mladi? Ein Erinnerung an die Beste der Besten:
• Thomas Karner, ein Fotograf aus Wien

Edited by Bocaccio, Zagreb

subota, 28.09.2024.

Bocca di Rossa: La Finestra

Zdravlje ne ulazi na usta, zdravlje ulazi preko srca.

Via del Campo

U Via del Campo živi jedna mala
boju lišća nose njezine oči,
uvijek ružu istu ona poklanja svima
na svom kućnom pragu svake noći.

U Via del Campo živi jedna mala
igri za novce ona se nudi,
ubiru nju svi ti prosti ljudi,
a nogom kud stane tud niče cvijeće.

U njenim očima boja je lišća,
po zanimanju ona zove se drolja,
bit će ti dovoljno da ruku joj pružiš
kada za to ti dođe ljubavna volja.

Nježno te ona pogleda tada,
vine u nebo negdje tamo visoko
da u njezinom raju na prvome katu,
samome sebi ti daš smis'o duboko.

Svatko pred njom ispovijed svoju priča,
mnogi bi htjeli i da je žene,
u krilu joj princ k'o dijete plače,
al' ona ljubav čuva samo za mene.

Nek' govore ljudi pogane riječi,
ali bez nje meni nema sreće,
dijamanti su svi mrtvoga sjaja,
na smetlištu raste to predivno cvijeće

Fabrizia slobodno preveo,
Dalibor poznatiji kao Meštar Bocaccio



Iz Ružinog dnevnika

Ruža je vodila dnevnik. Njemu je povjeravala sve svoje skrivene želje, tajne strast i ljubavi. Vodila ga je još od mladosti kad je živjela s bakom i zbog razlike u godinama i životnim stavovima nije ih imala s kim podijeliti. Roditelji su bili daleko, u Njemačkoj i kad bi uspjeli doći u Zagreb nisu imali vremena ispovijedati tajne svoje kćeri.

Pregledavajući svoj dnevnik za oko joj zapne što je zapisala o vjenčanju vlastite kćeri:
„Na vjenčanju Marinele skupila se uža obitelj. Mladenci nisu željeli veliko i glamurozno vjenčanje. Nisam ga željela ni ja, pogotovo ne Nikica. Sve što u životu napraviš prati te na ovaj ili onaj način. Prate te dobre stvari, a pogotovo te prate one loše. I kad tad u situacijama u kojima najmanje očekuješ iskrsne sve loše iza tebe. Zato je pametno držati se po strani. Živjeti svoj život i raditi svoj posao. U tišini i bez buke. Nećeš imati problema i imat' ćeš nadzor nad vlastitim životom, potpunu kontrolu nad vlastitim postupcima, ma kakav on bio i ma kakvi oni bili. Život mi je bio i još je uvijek buran. Nikičin pogotovo.
Osim mladenaca tu su bili svi. Polubrat Angelo, Marinelin, vjenčani kum. Giorgia, njegova žena. Minea njihova kćer, moja nećakinja i Marinelina najbolja prijateljica, vršnjakinja i Marinova vjenčana kuma. Sa Marinove strane otac Nikica, majka Branka i brat Sandro.“

„Mama, kad ćeš napokon biti gotova?“ Marinela pokuca na vrata kupaone „Ja sam spremna, a ti još uvijek petljaš.“
„Samo malo. Trenutak!“ uzvikne Ruža.
Ruža bi uzbuđena. Nije lako kad ti se jedinica udaje. I to za osobu čiji otac je bio ljubav tvoje mladosti. Bio je neostvarena sudbina kojoj se nisi htjela prepustiti. Plašilo te što se bavi poslovima s ruba i onkraj zakona.
„Ali to te ne sprječava da sada, kad je uspješan biznismen surađuješ sa njime na zajedničkim projektima. Život uvijek donosi iznenađenja tamo gdje se najmanje nadaš.“ uzdahne Ruža „Kćer mi se udaje za Nikičinog sina. Tko zna je li to ironija sudbine ili je to početak nečeg što se ti nisi usudila započeti?“ uzdahne Ruža.
„Bogme, spremila si se kao da se ti udaješ, a ne ja.“ izleti Marineli kad joj majka izađe iz kupaone.

„Angelo, htjela bih te nešto pitati u vezi planova?“ okrene se Marinela stricu i vjenčanom kumu „Onaj moj startup.“
„Marinela, sve je u redu. Detalje dogovori sa Mineom. I pusti to sad. Danas je tvoj poseban dan.“ caklile su se Angelove oči gledajući zgodnu nećakinju u predivnoj bijeloj vjenčanici.

„Upravo dolazimo. Jeste li spremni?“ sa druge strane začuje Marinov glas.
„Jesmo, čekamo vas. Ali prije odlaska u crkvu kod nas ćemo popiti jednu putnu.“ odgovori Marinela.
„Može! Otvor ženo kapiju, man' se očenaša, eto mene i mojih pajdaša." zapjeva Marino i veselo uzvikne „Mi dolazimo!“
Kad je ušao u kuću Marinela pogleda elegantnog mladića kose zalizane briljantinom. Na sebi je imao elegantan crni smoking ispod kog bi bijela košulja i tamna leptir mašna.
„Koja elegancija." pomisli „Baš kao James Bond.“
Mladić joj priđe i oni se jedno drugom bace u strastan u zagrljaj.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

28.09.2024. u 16:39 • Dobre vibracije (2) • Troši toner • #

srijeda, 25.09.2024.

Bocca di Rossa: La Prestazione

Svake godine ravnatelju zazvoni telefon. Isti glas postavlja isto pitanje. Što je potrebno i za koliko novca. Na taj način svaki put iznova, svima u KBCu govori hvala

KBC ima tajanstvenog dobročinitelja. Svake godine KBCu daruje u prosjeku 50 tisuća eura i ne želi da se zna tko je on.
U toj klinici spašeni su životi članova njegove obitelji, a sada on spašava druge. Svake godine ravnatelju zazvoni telefon. Isti glas postavlja isto pitanje. Što je potrebno i za koliko novca. Na taj način svaki put iznova, svima u KBCu govori hvala.
"Koliko medicina može ne samo učiniti u ozdravljenju, ali onda i kroz to zdravlje vratiti sreću, vratiti vjeru u život i zapravo vratiti jedan mir i spokoj u obitelji", kaže ravnatelj KBCa.
Ovaj su put kupljeni monitori vitalnih funkcija, vrijedni više od 37 tisuća eura.

"Svi pacijenti koji su rizični se stavljaju na monitor, gdje se onda može pratiti tlak, puls, ali i sve druge vitalne parametre. U današnje vrijeme je bez takvih monitora nezamisliv rad u kardiologiji", kaže pročelnica Zavoda za kardiomiopatije KBCa.
Ministarstvo zdravstva dalo je još 232 tisuće eura. Kupljeni su dodatni monitori i sada je tu najbolja oprema.
"Jedinstvenu opremu koristimo sada na tri važna radilišta koja se bave intenzivnom medicinom. Iskustva su odlična, imamo 25 godina bolji model", kaže pročelnik Zavoda za intenzivno kardiološko liječenje KBCa.
Koriste se nekoliko tjedana i spasili su živote mnogih, baš kao i oni koji su kupljeni novcem tajnovitog muškarca.

"Njemu svaka čast i ja se nadam da će biti sve više takvih ljudi, al da ne ostanu u sjeni, nego da im se možemo zahvalit", kaže liječnica, a liječnik dodaje:
"Ja sam mu zahvalan i osobno ga pozdravljam, iako ga ne poznam, i takvih dobročinitelja bi trebalo puno više bit u hrvata".
U bolnicu šalje novogodišnje čestitke, a nikada u životu nije tražio bilo kakve povlastice. Znamo da je iz Zagreba, ali nitko van njegovog kruga i KBCa ne zna mu ime i prezime. Tako je to s pravim dobročiniteljima.




U kuhinji je spremala čaj. Otvori zdjelu sa kolačićima i zadere se kako bi čula majka koja je ležala u dnevnom boravku:
„Mama, hoćeš li kolačiće uz čaj?“
Ruža utiša radio i odgovori istom dernjavom:
„Ne hvala, čaj će biti dovoljan.“
Marinela na brzinu pojede kolačić kog je držala u ustima. Zamisli se i uzme još jedan. Potom zatvori kutiju, vrati je na mjesto nakon čega drugi stavi u usta.
„Moram pripaziti sa tim kolačićima. Tako su dobri da ne mogu odoljeti. Tope se u ustima.“

„Htjela bih te nešto pitati.“ prozbori Ruža dok su pijuckale čaj.
„Pitaj.“ kratko će Marinela.
„U bolnici su prema meni bili dobri. Primarijus mi je rekao da sam visila o tankoj niti. Zato bi im se na neki način htjela odužiti. Što veliš na donaciju za bolnicu? Pa neka sami odluče što će sa novcem?“ upita.
„Plemenito je to od tebe.“ odgovori Marinela.
„Ali imam jedan uvjet. Donator mora ostati anoniman. Ne želim da se sazna da sam to napravila ja. Pogotovo ne da se objavi u medijima. To ne bi bilo dobro za posao sa Nikicom.“ zaključi Ruža.
„Onda napravi tako, ali za svaki slučaj obavijesti Nikicu da ne bude iznenađenja ako se iz toga izrodi nešto nepoželjno. Znaš kakvi su novinari i kakva je politika. Bolje se držati po strani.“ Marinela iznosi svoje mišljenje.
„U pravu si.“ odgovori Ruža.
„Zapravo cijenim to što me mama ponekad pita za mišljenje. Ali se ne želim uključiti u njene planove. “ razmišljala je Marinela dok se vozila na snažnom motoru koga joj je mati kupila povodom diplome.
„Studirala sam fiziku što me privlači, ali imam neke druge planove. Nove tehnologije, materijali na bazi kvantnih slojeva, vlastiti startup. Karijera 21 stoljeća.“ razmišljala je „Morala bih kontaktirati strica. Angelo je bankar i može mi u početku pomoći. Ne želim trošiti mamine novce.“
Za vas koji se toga ne sjećaju, Angelo je vanbračni sin Ružinog muža Vittoria što spoznaste u noveli La Dolcenera..
„Neka mama radi svoje, a ja ću svoje poslove budućnosti.“ zaključi.
Pa nagazi pedalu motora i povuče upravljač prema gore. Motor skoći kao konj, propne na stražnji kotač, a kad se ponovo spusti poleti kao metak.
„Toooooo!“ ote joj se vrisak čistog užitka i adrenalina.

Za to vrijeme Ruža je razmišljala što joj je kći zapravo rekla.
„Kakva majka takva kći. Tvrdoglava, svojeglava i ponosna. Možda i previše. Zna što hoće i nadam se da će biti dovoljno snažna da to i ostvari.“
„U to ime moram nazdraviti.“ krene prema baru „Martell će biti primjeren trenutku.“



Došavši do kancelarije pokuca na vrata.
„Daaa, izvolite.“ začuje sa druge strane.

„Dobar dan. Profesore, zvali ste me i ja sam evo tu.“ pozdravi mladić profesora.
„Sjednite kolega. Želio bih sa vama nešto razgovarati.“ reče profesor.
Mladić sjedne, a profesor započne.
„Mladi kolega, zvao sam vas u vezi diplomskog rada“.
„Kako, pa diplomirao sam.“ začudi se mladić „Nešto ne valja?“ upita.
„Ma ne brinite. Sve je u redu, imam dobru vijest za vas.“ nastavi profesor „Diplomski rad je javni rad, pa sam bio toliko slobodan poslati ga nekim kolegama. Rad je vrlo pozitivno ocjenjen što smo znali i mi ovdje, ali željeli smo biti sigurni. Znate, ne događa se svaki dan da diplomant nešto konstruira i praktički to realizira.“ nastavljao je profesor.
„Da, imam neke prijatelje koji su mi omogućili realizaciju. Rasplinjač sam isprobao tako što sam ga montirao na svoj motor umjesto standardnog. To je drastično povećalo snagu, smanjilo potrošnju goriva i kao popratni efekt čak smanjilo emisiju CO2. U radu se egzaktne brojke na temelju mjerenja. Moram priznati da sam i sam bio iznenađen.“ objašnjava mladić.
„Mladi kolega, jeste li vi svjesni da se ono što ste napravili ne događa svaki dan?“ upita profesor.
„Nisam o tome previše razmišljao.“ odgovori mladić.
“Kolega, da skratim priču. Ja vam eto nudim da dođete na zavod kod mene za asistenta. U početku mladi, kasnije pravi. Nastavite li pred vama bi mogla biti velika karijera. Docentura i profesura. Želio bih da iza mene ostane netko tko je vrhunski stručnjak, ne samo teoretičar kao što se događa u današnje vrijeme. Što kažete na to?“ profesor da ponudu.
Mladića to zatekne. Nakon kraćeg razmišljanja ipak se zahvali na ponudi.
„Zbog čega?“ upita profesor „Znam plaća nije bog zna što, ali tu su dodatni honorari i mnoge druge mogućnosti. Materijalne i nematerijalne. Sve se to neće zbiti baš odmah, ali će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto i vi ćete doći na svoje.“ profesor je nagovarao mladića.
„Ne, hvala. Imam drugačije planove.“ odrješit je mladić.
„A što kažete na ovo? Vaš rad došao je čak do dva svjetski poznata proizvođača vozila. Radi se o Njemačkoj. Pa su nam oba, ne znajući vašu adresu poslali ponudu za vas. Možete birati gdje ćete, u Stuttgart ili u München. Na fakultetu ćete uvijek imati sve ono što sam vam nabrojio. To se ne pruža svakom.“ ispali na kraju profesor.
„Ne hvala. Kao što sam vam već rekao imam drugačije planove. Poduzetništvo, ali ne kao tata već za tehničke inovacija u svom startupu. S vremenom i nešto puno više. Naravno, ako sve to uspije.“ odgovori mladić.
„Lijepo od vas. Znam da je to uzbudljivo, ali kao alternativu imate sigurnost.“ pokušavao je profesor. „Znate što, razmislite o svemu, pa mi se javite za tjedan dva. Ne žurite.“

Oni se pozdrave. Izašavši na parkiralište ispred fakulteta mladić navuče kacigu, sjedne na motor, mašina snažno kresne, zabruji i ode.



Stigavši pred kafić parkira motor. Među poznatim mašinama primijeti jednu novu i nepoznatu.
„Super makina.“ pomisli „Baš me zanima čiji je.“

Ušao je. Za šankom je sjedila Marinela u kožnom motorističkom odijelu, a pokraj nje bi kaciga.
„Bok ljubavi.“ pozdravi je Marinelo i oni se kratko poljube.
„Što ima novog?“ pita je.
„Evo novosti.“ Marinela izvadi ključeva motora i stavi ih na šank.
„Bravo!“ ote sa Marinu „Primijetio tvoju makinu na parkingu. Fenomenalna je. Zavidim ti.“ zagrli je i oni se strasno poljube.
„Znaš kaj, sad kad obije imamo pile to treba proslaviti. A kud ćeš bolje nego da s motorima odemo na neko dulje putovanje. Bila bi to ludnica!“ predloži Marino.
„Slažem se.“ potvrdi Marinela „Gdje?“ pita.
„Dame imaju prednost. Predloži gdje. Samo mora biti nešto vrlo, vrlo cool.“ odgovori Marino.
„Što kažeš na tour d’Azour?” ispali Marinela.
„Easy Rider po mediteranu?” ozari se Marino.
„Da samo bez tragičnog kraja kao u filmu.” ubaci Marinela “Ponijet ćemo vreće i u njima spavati. Ponekad prespavati u hotelima. Znam par cool mjesta na kojima se sakupljaju bikeri.“
„Znam i ja.“ ubaci se Marinelo.
„Da, ali ja sam tamo bila, a ti nisi“ Marinela naprći usne.
„Ma znao sam da si bila groupies. Od sponzoruše do sponzora. Neki to zovu napredak.“ šali se Marino.
„A što bi rekao da uz put posjetimo Toscanu. Tamo i na azurnoj nikad nisi bio. Tamo imam familiju. Moja najbolja prijateljica živi tamo. I ona je bikerica, pa bi se super proveli.“ namigne Marinela i naprći usne „Za razliku od tebe ja sam rano postala svjetska putnica i tu sam u prednosti pred tobom.“
„Kako vi kažete šefice. Ti vodiš, ja pokorno slijedim.“ Marino zagrli Marinelu uz poljubac strasti.



„Ciao Giorgia.“ pozdravi Marinela dobrostojeću gospođu u najboljim godinama.
„Ciao amore. Cara Marinela, sono felice di rivederti. Vedo che nel frattempo sei diventato serio. Bravo. Congratulazioni per la tua laurea. Ma chi č questo ragazzo rozzo accanto a te? Fammi indovinare, il tuo ragazzo! Complimenti per il buon gusto. Se non fossi sposato, proverei a rubartelo.“ govorila je razdragana Giorgia pogledavajući čas nećakinju čas mladića.
„Pisala sam ti o njemu. To je Marino, moj dečko.“ govori Marinela.
Marino je slušao. Ništa nije razumio, ali je pretpostavljao o čemu govore. Zato pruži ruku Giorgiji i na lošem fancuskom prozbori:
„Je suis content, Marino.” pruži ruku Giorgiji.
„Oh beauté, tu parles français. Je suis contente aussi, Giorgia.” pruži mu ruku “Je suis heureux d'avoir quelqu'un ŕ qui parler dans le langage de l'amour. Au fait, je suis la tante de Marinela.”
“Sorry, but I’m not true French speaker. Just few words and phrases. Can we speak English instead?” ispali Marino,
„Of couse my love. I’m also speaking English. So we are continuing on English.” potvrdi Giogia.
„Take your luggage and I’ll show you your rooms. You’ll like them. We are going upstairs“ završi.
„Rooms?“ začudi se Marinela „We are on tour together and we share everything except bikes.” ispali.
„Of course,“ Giorgia zastane „It was just a joke.“ namigne nećakinji i značajnog pogleda okrene se njenom dečku.
„Feel confortabla and just have a good time. I'm jealous on your youth.“ namigne im i povede do sobe „Marinela, you’ve been already here several times so you’ll explain to your boyfriend. Feel conforable yourself. I will not disturb you. Dinner is at eight. Downstairs.“ okrene se Marineli „Minea is comming tonight so you’ll have company.“
„Tko je ta?“ Marino upita Marinelu.
„Moja najbolja prijateljica i sestrična. Kći strica Angela i tete Giorgie. I ona je bikerica.“ namigne Marinu i za ruku ga povuče u sobu.

Probudilo ga jutro koje se probijalo kroz krošnje čempresa. Pitomi brežuljci sa vinogradima na jutarnjem su suncu kao na slikama starih majstora presijavali ugodno šarenilo boja. Jutarnja rosa davale je prizoru nestvaran sjaj. Tisuće kapljica rose poput dijamanata obasjavale su jutarnje sunce. Kroz prozor je gledao uredno dvorište. Kamena fasada mjestimično bi obrasla bršljanom, a na južnom dijelu spuštale su se raskošne grane bugenvilije pune jarkog cvjeta. Ispod prozora bile su žardinjere sa cvijećem. Izađe na mali balkon i protegne se.
„Ovo se zove život.“ zadovoljno se nasmiješi.
Promatrao ju je. Usnula, ležala je na trbuhu. Pokrivač bi djelomično strgnut tako da je vidio kosu kako njena koja spušta niz ramena. Guza joj bi djelomično pokrivena, tek toliko da je pred očima mogao zamisliti njeno međunožje. To ga uzbudi. Prisjećao se kako su te noći vodili ljubav. Strasno i potpuno. Divlje i nježno. I kako su predivno u grču svršili. Pri samoj pomisli na to osjeti kako mu se diže. Priđe postelji, otkrije je i legne uz nju. Pripije se uz nju i pruži ruke ispod njenih grudi. U rukama osjeti male jabuke. Jabuke su bile baš kakve trebaju biti. Bradavice su im se ukrutile. Odjednom ona skoči na njega i polegne ga na leđa.
„Sad te imam.“ usklikne i spusti se usnama na njega.
Usnama se polako spuštala niz njegovo tijelo prema malo bedaku koji bi već ukrućen.
„Samo da provjerim.“ reče ona i jezikom nekoliko puta pecne glavicu na što bedak zadovoljno zadrhti.
„Ne, nećemo ovako. Ja sam šefica i bit će po mome.“ zavali se na njega i čvrsto da stisne ispod sebe.
„Pokorno javljam, bit će kako vi kažete šefice.“ izleti mu glas.
I ona se nabode na njega uz zapovijed:
„A sad me izjebi tim tvojim kurcem.“

Iz kupaone se čuo šum vode. Kad šum presta Marinela izađe natrag u sobu. On je sjedio i prebirao po mobitelu.
„Ostavi sad to. Moram ti nešto reći.“ kaže mu na što on spusti mobitel na stol i okrene se prema njoj.
„Jutros sam primijetila da sam dobila. Ponijela sam tablete, ali nisam ih uzela. A ona je uranila.“ govori mu.
„Pa što onda?“ ispali Marino.
„Kako pa što?“ zaprepaštena je Marinela.
„Ah to!“ usklikne pa nastavi „Sad ćemo to riješiti po kratkom postupku.“
On ustane i iz vaze izvadi dvije svježe ruže. Jednu primi zubima, a drugu joj pruži rukom klečeći pred njom. Slobodnom ruku primi je za ruku i prodorno odozdo pogleda u oči.
„Budi žena mi ti, želim te baš takvu kakva si.“ zaprosi je.
Marinela ostade bez riječi, ali ... Zaprepaštenje njenog lica brzo zamjeni osmijeh.
„Može, ali kad se vratimo u Zagreb moraš mi kupiti prsten.“ kaže.
„Na zapovijed šefice. Dobit ćeš najljepši prsten kog si mogu priuštiti.“ odgovori joj.
„Ma nije važno kakav je. Glavno je da je prsten ljubavi.“ završi Marinela.

Sjedili su na terasi ispred kuće i doručkovali u sjeni stare murve. Ugodno sunčano jutro prekidale su ptice koje su pjevušile u obližnjim krošnjama.
„I kako je probuditi se na poznatom mjestu?“ pitala je Giorgia.
„Predivno. A vi imate čast prve čuti novosti.“ Marinela se okrene Minei i Giorgu.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

25.09.2024. u 06:15 • Dobre vibracije (1) • Troši toner • #

utorak, 24.09.2024.

Bocca di Rossa: La Manipulazione

Da biste stavili glavu u pijesak prvo morate kleknuti. Što je najučinkovitiji odgovor u situaciji kada dolazi tornado? Zakopati glavu u pijesak i uvjeriti samog sebe da se to ne događa? Do određenog trenutka i to je u redu, ali ... Tornado će ipak doći, a vaša će pozadina biti u zraku točno njemu na putu. Zato, nije li pametnije odmah priznati da tornado dolazi i suočiti se s njim? Napravite li to odmah preuzimate kontrolu nad situacijom i dajete sebi moć poduzimanja akcije da izbjegnete tornado. Neznanje je možda blagoslov, ali samo na kratke staze.

Bio jednom jedan čarobnjak. Čarobirao je sve i svašta, a uz to bio promućuran. Mišljaše:
“Kad već imam sposobnosti i znanje, zašto to ne iskoristiti?“
Priča govori o bogatom čarobnjaku s puno novca, ali vrlo škrtom. Nije želio plaćati pastire niti ograditi pašnjak na kome su pasle njegove ovce. Pa bi one stalno zalutale u obližnju šumu, upadale bi u jarak i slično. A prije svega bježale su znajući da čarobnjak želi njihovo meso i vunu, a što bi protiv njihove volje.

Konačno čarobnjak pronađe rješenje. Hipnotizirao bi svoje ovce i sugerirao im da su besmrtne, da im ne prijeti nikakva opasnost od deranja kože već naprotiv, to će za njih biti lijepo i ugodno iskustvo. Uz to ih uvjeri da im je on dobar gospodar. Gospodar koji čuva svoje stado toliko da je spreman za njih učiniti sve na svijetu. Sugerirao im je da im se ništa neće dogoditi i zato se ne trebaju plašiti. Pored toga uvjeri ih da one uopće nisu ovce. Neke uvjeri da su lavovi, druge da su orlovi, treće da su ljudi, a ponekog i da je čarobnjak.

Nakon toga su završile sve njegove brige s ovcama. Ovce nikada više nisu bježale već su mirno čekale trenutak kad bi čarobnjaku zatrebalo njihovo meso i koža.




Probudila se. Ležala je u bolnici na aparatima. Nad njom bi on, neostvarena ljubav burne mladosti. Nije se sjećala kako je tu dospjela, a on ju je gledao istim pogledom kao kad su se zabavljali. Nježan i zagonetan smiješak, čvrst i odlučan pogled.
„Uvijek je znao kako treba sa ženama, pogotovo sa mnom.“ pomisli i upita:
„Što se dogodilo? Kako sam ovdje dospjela?“
„Dovezla te hitna. Našli su te kod kuće u lokvi krvi na podu. Zvao sam te u vezi onih poslova, pa kako se nisi javljala odlučih otići do tebe. Zvonio sam na vratima, znao sam da si doma. Nisi otvarala. I baš kad sam se spremao otići vidim kako kroz prozor u prizemlju izlaze dvije sjene. Istog trena sam osjetio da nešto nije u redu i pozvao sam policiju. Oni su pozvali hitnu.“ pričao je Nikica.
„Gdje mi je mobitel?“ upita Ruža.
„Ostao je kod kuće. Nisu ga ponijeli.“ odgovori Nikica.
„Morao bi obavijestiti moje što se dogodilo.“ reče mu i nastavi „Piši ...“ i počne diktirati broj kog treba nazvati.
„Ne misliš li da bi ti trebala nazvati i objasniti što se dogodilo?“ upita je pružajući joj svoj mobitel „Nazovi ih.“
Ruža prihvati mobitel, nazove i objasni situaciju.
„Hvala ti. Sutra dolaze.“ zahvali mu se.
„Nema problema. Za tebe sam uvijek spreman učiniti sve što treba.“ odgovori Nikica i zagonetnog pogleda doda „I ne brini naći ću ih ovako ili onako. Od policije ionako nema koristi.“



Učiteljica pita Ivicu što je katastrofa.
- To je kad lisica pokolje kokoši. odgovori Ivica.
- To nije katastrofa, to je šteta. a to će učiteljica.
Sutradan učiteljica postavi isto pitanje.
- To je kad avion u kome se nalazi puno političara eksplodira i padne u ocean. opet Ivica.
- Bravo Ivice, to je katastrofa. pohvali ga učiteljica.
- Da, ali nije šteta. zaključi Ivica.

Pričaju političar i prostitutka.
- Zdravo, zovem se Damir i imam 40 godina. Političar sam. Politikom se bavim 15 godina i pošten sam čovjek.
- Zovem se Ana. prostitutka sam i imam 35 godina. Već 10 godina se bavim prostitucijom i još sam uvijek nevina.

Kirurg, političar i inženjer raspravljaju o tome čije je zanimanja najstarije.
- Stvar je jasna. Eva je stvorena od Adamovog rebra. Znači prvo je postojala kirurgija. kaže kirurg.
- Ne. Na početku bijaše kaos. Inženjer je morao taj kaos dovesti u red. doda inženjer.
- Točno, ali netko je taj kaos morao stvoriti. zaključi ponosno političar.



Razgovarali su.
„Jesmo li se dogovorili?“ upita Prvi.
„Jesmo.“ odgovori Drugi „Idemo po planu.“
Potom pruže jedan drugom ruku, pozdrave se i svatko ode na svoju stranu.

O čemu se radi, pitate se vi malobrojni čitaoci koji pukim slučajem zalutaste na ove stranice i u ove priče? Dolaze izbori i političari se za njih spremaju. Pa se tako sastala pozicija i opozicija da se dogovori kako će ovaj puta promiješati karte.

„Tako da birači imaju dojam kako oni odlučuju.“ govori Prvi.
„A mi dalje radimo naše unosne poslove.“ dodaje Drugi.
„I debljamo naše račune.“ obojica se pogledaju sa smiješkom „Baš smo čarobnjaci. Uvjerili smo ovce da one biraju, pa kako god ispalo mi dobivamo. Toliko o vucima ovcama.“

Nakon nekoliko dana Ružu otpuste iz bolnice na kućnu njegu. Ležala je na komodi u dnevnom boravku i slušala radio dok je kći nosila svježe ocijeđeni sok.
„Mama, neka ti se nađe.“ reče i sjedne pored nje u naslonjač „Kako se danas osjećaš, je li ti bolje?“ pogledavajući na majku još uvijek u zavojima.
„Bolje je, ali još uvijek nije dobro.“ odgovori majka.
Zvali su iz policije i uvjeravaju da intenzivno tragaju za počiniteljima.“ reče kći.
„Ne znam. U kući nije ništa ukradeno izuzev što sam pretučena. Čudno, tko bi probao izvesti takvu pljačku?“ govori majka.
„Ne znam, valjda policija zna što i kako radi, pa zato ne otkriva detalje da ne ugrozi istragu.“ nastavi kći kadli zazvoni mobitel.
„Bok Ružo, došao bi do tebe. Imam novosti.“ s druge strane bio je Nikica.

Sjedio je u fotelji pored Ruže.
„Dečki su bez problema našli one koji su ušli u tvoju kuću i učinili ti ovo. Malo su ih obrađivali i izvukli pozadinu. Radi se o tome da si svojim planovima poremetila planove nekih gore visoko u politici. Ovi su angažirali ekipu da te sredi, ali više onako, da te upozore. Nihovi dečki su se malo previše zaigrali, pa …“ govorio je Nikica „su ne znajući da i ja sudjelujem u poslu debelo pretjerali. Dečki su riješeni. Sad ostaje da vidimo što ćemo s nalogodavcima.“
„Nikice, molim te. Ne bih htjela da to rješavaš na svoj način. Bolje razmislimo kako bi to mogli riješiti nekako drugačije.“ govori Ruža.
„Ne boj se i ja mislim isto. Znaš, ne bavim se više onim poslovima“ naglasi Nikica.
„Ali si zato na stari način pronašao izvršitelje.“ ubaci Ruža.
„Učiniti sam to zbog tebe. Uvijek bih to učio zbog tebe.“ odgovori Nikica pogledavajući je istim pogledom kakvim ju je gledao u onim danima.
„Hvala ti.“ odgovori Ruža osmijehom kojim ga je gledala onih dana kad su na motoru jurili gradom.
U to Nikici zazvoni mobitel. On se javi.
„Moram ići. Posao zove.“ Nikica položi ruku na njeno čelo.

„Ružo, uključi TV i gledaj.“ govorio je Nikica preko telefona „Nazvat ću te poslije dnevnika da se dogovorimo za dalje.“
Ležeći na komodi u dnevnom boravku Ruža prihvati daljinski, uključi televizor i okrene kanal. ,Tog dana na TV dnevniku bi udarna vijest. Bomba. Uhićena su dva političara na visokim državnim funkcijama. Rano ujutro specijalna policija opkolila je njihove vile u Zagrebu i uhitila ih. Na TV ekranu su prikazivale su se snimke uhićenja, kako političare u lisicama sprovode kod istražnog suca. Izvjestitelj je sa mikrofonom u ruci pričao o uhićenju, o tome za što ih se optužuje, o milijunima koje su stavili u svoje džepove. Odvjetnici su po običaju davali klasične izjave.
„Dakle i to je naplaćeno.“ pomisli Ruža, pa poslije TV dnevnika nazove.
„Mislim da će se sada natječaj poništiti.“ govorila je.
„Da privremeno, ali nakon dva tri mjeseca će se ponoviti, pa idemo opet. Mislim da ovaj puta za nas ne bi trebalo biti problema. A i ti ćeš se do tada oporaviti.“ govorio je Nikica.



„Mama, ako više ništa ne trebaš, ja bih izašla sa dečkom. Sve sam ti pripremila, pa ćeš se lako snaći.“ govorila je.
„Nema problema, samo ti idi.“ odvrati Ruža, a u sebi doda:
„Podsjeća me na mene u mladosti. Ima dečka, fakin sa motorom. Samo se nadam da se ne bavi prljavim poslovima kao Nikica.“ osmjehne se.
„Ma nije Nikica bio tako loš, ali previše je zaglibio. Bavio se je ružnim stvarima. Srećom, uspio se izvući i danas je biznismen. Kao i ja. Pa nisam ja kriva što je Vittorio poludio za mnom? Sviđala sam mu se, a i on meni. Šarmantan muškarac. Od njega sam naslijedila početni kapital i za razliku od njegove prve žene koja je svoje prokockala, ja sam svoje oplodila. To je sposobnost tim više što uvijek igram pošteno. Ljudi ne vjeruju da se poštenje na kraju uvijek isplati, ovako ili onako. A tu je i sreća, jer bez nje nema ništa. Prati hrabre, a ja sam hrabra. Tko bi očekivao da se mlada udovica sa malim djetetom posveti poslu i odgoju djeteta. Marinela je ispala fino odgojeno dijete. Nije ohola. Ne razmeće se, a mogla bi. Fiziku ne može diplomirati svatko. Samo oni najinteligentniji. Ljepuškasta je. Muči me jedino to što se zabavlja s onim fakinom. Vucibatina koja je odužila studij strojarstva, ali valjda će se i to nekako srediti ili će ga Marinela ostaviti, iako ... ne bih se u to kladila.“ premotavala je misli dok je po tko zna koji puta gledala film The Beach koji se svako toliko emitira na televiziji.
„Jadna je ta naša televizija, stalno reciklira jedne te ste filmove. Nekompetentno vodstvo i nesposobno uredništvo koji na položaj dolaze po političkoj liniji.“ zaključi.

Pred kućom je brujao snažan motor njenog fakina. Marino je čekao. Doda joj kacigu. Ona je navuče. Motor kresne i krene. Motor se za tren uspravi na zadnji kotač i poleti, a nju uhvati uzbuđenje.
„Marino je baš pravi frajer. Podsjeća me na Nikicu mamine mladosti, ... ali drugačiji je. ... Fakin, ... ali se ne bavi prljavim poslovima. Možda da bi od nas moglo nešto biti.“ osmjehivala se pod vizirom kacige dok motor grabio noć praznih gradskih ulica.
„Ovo je pravi užitak.“ i još se čvršće stisne uz Marina.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

24.09.2024. u 01:20 • Dobre vibracije (3) • Troši toner • #

petak, 13.09.2024.

Do kraja svijeta: Dražesni poljupci svibanjski

Prije početka bijaše kraj ...

Zdravlje ne ulazi na usta, zdravlje ulazi preko srca.

Ležao je u bolnici čekajući otpusno pismo i prijevoz do kuće na otoku. Visoko na brdu širom otvorenog prozora dopiralo je sunce, ulazilo more i smijalo se nebo. Ispod prozora, dolje u dubini u svojoj uobičajenoj vrevi običnog svibanjskog dopodneva disao je lučki grad. Pogledavao je na sat.
„Sada su već na putu, još samo da mi sestra donese pismo.“ razmišljao je pogledavajući na zapakiranu malu putnu torbu sa osobnim stvarima.


O tome kako je sve počelo ...




Sjedio je u kafiću malog mjesta na otoku. Promatrao je brodice u malenoj luci preko puta terase kafića i prolaznike koji su, svaki sa svojim razlogom, hodali na vrućini kasnog poslijepodnevnoj ispod užeglog ljetnog sunca. Iznad modrog mora i podno plavog neba dan je bio kristalno jasan. U daljini s druge strane zaljeva, negdje tamo na kopnu, uzdizali su se visoki neboderi primorskog grada. Neboderi bijahu toliki da ih se dalo primijeti i sa velike udaljenosti kao što je bila ova. Pogled mu skrene prema planini koja se dominantno uzdiže iznad velikog zaljeva. Na vrhu planine je visoki TV toranj, a pored njega ljeskaju se kupole radara koje kontroliraju Jadran sve do Otranta gdje se on stapa sa Sredozemljem.
Sagne glavu i pogleda psa koji je zavaljen u hladu ležao ispod njegovih nogu. Kamen bi mokar dok je ljubomorno čuvao standardnu zdjelicu hladne vode koji je redovno dobivao u kafiću. Obrati mu se:
„Stella, sutra ćemo opet na Vojak. Tamo ćemo uživati u osvježenju.“ obrati se prstom milujući jamicu između njegovih očiju.
Za vas koji možda ne znate, Vojak promatra Učku sa visine od 1401 metar.
Pas se na to okrene na leđa, stražnje noge digne u zrak, a prednje šape raširi i skvrči.
„Prasica jedna, koristiš svaku priliku da se miluješ i to samo zato što te Furbi tome naučio.“ govorio je psu gledajući kako se terasi kafića u kratkim i pripijenim hlačama koje ističu skladne noge i lijepu guzu, u majci bez rukava približava mlada žena. Žena odabere slobodan stol pored njegovog i sjedne. Iz torbice izvadi mobitel i počne po njemu čeprkati.
Primijetivši na stolu njegove prazne čaše i šalice, konobarica ga u prolazu upita.
„Još jednu rundu. Isto?“
„Mogla si to donijeti i bez pitanja.“ našali se.
Potom se konobarica obrati ženi na susjednom stolu:
„A vi?“ upita je.
„Meni kavu i čašu vode.“ odgovori ona.
Donijevši pića konobarica čučne pored psa.
„Ma vidi ti moje Stelle. Lijepa si, prelijepa. Patiš se po ovoj vrućini.“ i iz džepa izvadi pseći kolačić koji psu pohlepno, u jednom gutljaju, nestane u ustima.

Polako je ispijao kapučino. Pijuckao je hladni sok sa ledom i gledao kako žena tipka po mobitelu. Odjednom se žena okrene prema njemu i prozbori:
„Kako lijep pas, mogu li ga i ja malo pomaziti?“ upita.
„Možete, ali nemojte pretjerivati. Mlada je i ne bih želio da se navikne na nepoznate. Vjerojatno ni vi ne bi voljeli da vas ljudi u prolazu maze samo zato što ste zgodni.“ izbaci.
„Imate smisla za humor. To mi se sviđa.“ nasmije se žena i doda „Smijem li vas nešto upitati?“
„Naravno, pitajte.“ odgovori Furbi.
„Čini se da ste ovdje domaći. Znaju vas. Malo mi je neugodno što ću vam sada reći, ali ... Rezervirala sam sobu u mjesnom hotelu, uredno dobila potvrdu, a kad sam danas došla sve sobe su već zauzete. Nešto su pobrkali. Došla sam na godišnji iz Zagreba, pa se nema smisla isti dan vraćati natrag. Na cesti je gužva, u oba smjera kolona preko mosta, čeka se satima. Predugo sam vozila do ovdje, a zbog gužvi morat ću se još duže vraćati. Znate kako je to. Zato,“ zastane „znate li možda gdje bih mogla prespavati do jutra? Kasno je, turistički ured je zatvoren, pa ne znam gdje bih tražila slobodan smještaj.“ govorila je žena.
„Ja sam zagrepčanin. Imam ovdje kuću. Praktički ovdje živim. Više sam tu nego u Zagrebu. Neki susjedi iznajmljuju, ali ne znam kako stoje sa rezervacijama i hoće li vas moći primiti.“ govorio je Furbi „Imate sreću što sam zbog vrućine danas ovdje s autom. Inače šećemo svako jutro i uvečer.“ pogleda psa koji mu lijeno uzvrati pogled pun ignoriranja.
„Možete voziti iza mene, pa ćete sami vidjeti situaciju i gdje bi možda mogli naći smještaj.“ završi.
„Joooj hvala vam.“ radosno odgovori mlada žena. Pruži ruku i predstavi se „Dea.“
„Furbi.“ prihvati ruku.



Sjedili su na terasi ispred njegove kuće.
„Vama ovdje je baš lijepo Predivno! Mir, more na dohvat ruke, gotovo se osjeti njegov miris. Okruženi palmama, lavandom, oleanderima, vidim imate bugenviliju, masline, terasa u hladu hrasta. Moram vam se zahvaliti što ste me primili do jutra. Nadoknadit ću vam troškove. Ujutro ću u turistički, pa ću vidjeti za smještaj.“ govorila je Dea.
„Ne bavim se iznajmljivanjem i ne želim da mi platite.“ odgovori Furbi.
„Onda dozvolite da vas barem izvedem negdje na večeru. Ionako sam gladna. Odaberite gdje ćemo otići i idemo tamo.“ ispali Dea.
„Znam jednu konobu uz samu obalu u susjednom mjestu. Gleda na malenu ribarsku luku u pitoresknom zaljevu i nije preskupa.“ započne on.
„Meni novac nije problem.“ ubaci Dea.
„Ni meni,“ doda „ali nema smisla razbacivati se. Samo moramo ići autom, to je gotovo petnaest kilometara u jednom pravcu.“ završi Furbi.
„Nema problema, povest ću vas.“ ubaci ona.
„Ja nigdje ne idem bez nje.“ pokaže na Stellu „A nisam siguran kako bi reagirali kad bih vam rekao da ostavlja dlake. Haskiji posvuda i u svako vrijeme ostavljaju dlaku. Ja sam na to navik’o, ovo mi je već drugi. Nisam siguran za vas. Zato idemo mojim autom.“ pokazuje na džip parkiran u dvorištu „Puno je veći od vašeg, znam put, a Stella zna svoje mjesto. Pozna konobu i bit će mirna.“

Sjedili su na terasi konobe. Ugodan večernji povjetarac rashlađivao je sparinu koja se dizala poslije vrelog dana provedenog na jarkom suncu. Miris mora bi na dohvat ruke. S druge strane malog zaljeva treperila su večernja svjetla i bacala krivudave tragove po namreškanom moru malene lučice s jednim molom. Večer bi mirna, tiha i ugodna. Djeca gostiju natjeravala su se ispred konobe. Stella je mirno i strpljivo ležala uz stol ispred svoje uobičajene zdjelice sa vodom. Razgovarali su.
„I tako kažeš, radiš po inozemstvu, širom Europe i svijeta. Informatički konzalting. Stalno putuješ.“ ponavljala je njegove riječi.
„Da, ali otkako se pojavila korona uglavnom radim remote, od kuće. Prije toga sam godinama gotovo svaki tjedan putovao. Većina posla se može obaviti remote i nije potrebno na tjednoj bazi toliko putovati. Kad sam radio izvan Europe putovao sam mjesečno, dvomjesečno, čak i tromjesečno. Sada su se putovanja drastično reducirala, putuje se samo povremeno što mi nakon svih ovih godina potpuno odgovara.“ dopunio je Furbi, a zatim upita „A ti?“
„Ne putujem širom svijetu kao ti, ali često putujem unutar Hrvatske, tu i tamo malo šire. Arhitekt, projektant, dobar posao, dobro zarađujem što si vidio po mom autu. Zagrepčanka, ali za razliku od tebe u Zagrebu živim. Ti si koliko razumijem uglavnom ovdje, na otoku. Lijepo je tu.“
„Da, ali zimi je malo dosadno. Da nema posla … Dođem i ja u Zagreb. Imam tamo stan, provedem koji dan i vratim se ovdje.“ odgovori Furbi.
„I ja imam svoj stan.“ ona se nasmije.
„Nego … Kako je sa životom izvan posla?“ upita je.
„Bila sam u ozbiljnoj vezi, ali to se raspalo. Rastali smo se. Sada sa frendicama izlazim van. Tulumarimo. Tu i tamo uleti netko, ali bez obaveza. Želim malo živjeti. Punim plućima. A ti? Nisi valjda pustinjak kao Robinson Crusoe?“ upita ga Dea.
„Udovac sa ponekom aferom. Bilo je i nešto ozbiljnije, ali prošlo je. Mislim da sam prestar za ponovnu ženidbu. Inače, familija, prijatelji i tako to. Trenutno sam u nekom međuprostoru.“ govori Furbi.



Probudilo ga jutro ranog ljetnog svitanja. Ustane, izađe iz sobe i tiho, pazeći da je ne probudi, odškrine vrata njene sobe. Zavaljena na trbuh, nepokrivena i gola spavala je dubokim snom. Njena raspuštena duga crna kosa na jastuku se igrala jutanjima suncem na njenim leđima.
„Predivno.“ pomisli.
Tiho zatvori vrata. Pas je već čekao na jutarnju šetnju. S prstom na ustima sugerirajući mu da otkriva tajnu koju treba čuvati obrati se psu koji je bio nestrpljiv:
„Stella, danas ćeš se prošetati sama. Pametnica moja, sve znaš. Rano ujutro nema ljudi, pa budeš li dobra ne bi trebalo biti problema. Vrati se na vrijeme i nemoj da te moram tražiti. I nema žicanja. Obećaješ?“ upita psa.
Stella ga na to lizne kao da potvrđuje. Zatim psu stavi ogrlicu, otvori vrata i pas se iz dvorišta sjuri ravno na ulicu prema šetnici uz more.
„Jutarnje kupanje.“ pomisli.
Zatim se presvuče i autom odveze do pekarnice u selu koja se otvara rano izjutra dok još većina mještana i turista spava. Vrativši se na katu začu šum vode iz kupaone.

Tuširala se. Mlazovi vruće vode slijevali su se niz tijelo. Kad završi uzme veliki ručnik kog pronađe u ormariću i istrlja se. Potom se obuče i stane pred ogledalo, počešlja kosu i baci šminku na trepavice.
„Volim spavati gola, pogotovo ljeti kad je vruće, ali moram izgledati pristojno.“ pomisli.
Obuče se i siđe sa kata na terasu ispred kuće.
Na terasi na stolu bi poslužen doručak. Kroasani, voće, kava, sok.
„Ne znam jesam li pogodio, ali ako želiš u frižideru ima putra, sira, salame, jaja. Ima i meda i pekmeza.“ dobaci na njen upitni pogled i nastavi „Jesi li za hladnu smokvu uz hladnu travaricu? Samo mali štamplek.“
„Bože, ovo je savršeno.“ pomisli Dea, pa glasno uz osmijeh prozbori „Može.“
„Moram u turistički da pronađem smještaj. Ali ovdje me se tako sviđa.“ naglasi dok je ispijala kavu pogledavajući na vrt prepun šarenila mediteranskih boja.
„Sad shvaćaš zašto jednog rođenog zagrepčana Zagreb više gotovo i ne privlači.“ nasmije joj se.
„U potpunosti. I ja bih tako da mogu.“ potvrdi ona.

Ranim jutrom Furbi se šetao sa Stellom. Došavši u do centra i rive stavi psa na lajnu. Po običaju navrati u mjesni kafić na obali. Sjedne za stol. Konobarica mu priđe noseći na pladnju uobičajenu jutarnju kavu, čašu vode i sok. I dok on iz papirnate vrećice vadi kroasan, eto ti opet konobarice sa zdjelom hladne vode.
„Za moju Stellu.“ pruži joj i pogladi je.
Vidjevši joj u ruci keksić Stella veselo zamahne repom i sjedne. Keksić u trenu nestane u njenim ustima.
Pijuckao je kadli ... Poznato lice. Bila je znojna. Vjerojatno se vraćala sa jutarnjeg džoginga. Vidjevši ga skrene prema terasi kafića.
„Slobodno?“ upita ga.
„Naravno.“ odgovori joj „Jesi li za kavu i stopicu. To je hladna travarica sa višnjama koje joj daju crvenu boju i poseban tek. A dobiješ i pokoju višnju u njoj. Savršeno osvježenje za jutarnje sate dok još nema vrućine.“
„Pa da probam. “ odgovori Dea.
„Danas sam ni sam ne znajući zašto bio pohlepan i kupio dva kroasana. Inače kupujem samo jedan. Pa ti drugog poklanjam.“ završi Furbi.
„Sviđa mi se ovdje. Lijepo je. Opuštajuće. A upoznala sam i jednu zanimljivu osobu. Mogla bih reći prijatelja čak.“ naglasi posljednju riječ i zagleda mu se duboko u oči.



I tako se iz slučajnog susreta i nesvakidašnje situacije rodi prijateljstvo i ponešto više. On je sad češće dolazio u Zagreb, a ona bi svaki put kad bi mogla dolazila u malo mjesto na otoku. Ponekad su znali otići u kazalište za koje vrijeme bi Stella, ovisno o lokaciji, strpljivo čuvala kuću na otoku ili drijemala u njegovom zagrebačkom stanu.
„Stariji je od mene, ali me ne smeta.“ razmišljala je dok u uredu rješavala tekući posao.
„S njime je tako zabavno.“ govorila je prijateljicama kad bi ponekad s njima, obično petkom uvečer obilazila zagrebačke klubove puneći se kratkim shooterima i koktelima. Alkohol koji je obavezni dio partijanja.
„Pomlađuje me ta njena mladost. Nek traje dok traje. I dok ona želi. Živi za danas i ne misli o sutra. Sutra ćeš misliti o sutra.“ razmišljao je Furbi ponavljajući životne lekcije koje nauči od svojih pasa. Bivšeg i sadašnjeg.

Njihova veza bi puna strasti. Puna seksa u kom su voljeli istraživati nove mogućnosti. Puna uzbuđenja i iznenađenja. Puna uspona i padova. Bi ono što su tražili i što im je trenutno najviše odgovaralo. Mogli su i nisu mogli jedno bez drugog. Držali su se za ruke. Sastajali se i rastajali poljupcima. Sjedili pred televizorom i gledali filmove dok je ispod njihovih nogu, ponekad gore uz njih, zadovoljno dremuckala Stella. Bila je sretna u svom čoporu, pogotovo ako se uvalila između njih dvoje.
„Milo moje. Ljubavi moja.“ slušala je Stella dok leži zavaljena na leđima prepuštajući i jednom i drugom da je maze po otkrivenom trbuhu.
„Čija je to tibica?“ pitala bi Dea dok bi joj Furbi tepao „Prasica moja mala.“
I tako prođe jesen, prođe zima, dođe i prođe proljeće Opet dođe ljeto. Prođe godina, prođu dvije. Ne trebam ni objašnjavati njihova zajednička putovanja. I ljeti i zimi i u jesen i u proljeće. U svako godišnje doba.



Sjedili su u kafiću. Pričali su. Njegova ruka bi u njenoj ruci. Njena ruka bi u njegovoj. Jednako bi i sa pogledima. Pogledima punim nježnosti, topline i osmjeha. Pogledima punim razumijevanja. Njen pogled za njegov. Njegov pogled za njen. Bez tajni i skrivenih misli koje bi govorile ružno. Srce otvoreno za ono drugo. Um otvoren za onaj drugi. Blagost. Dobrota. Sve isprepleteno u klupko koje se teško može odmrsiti. Jedino što se može je presjeći ga. Neki bi to smatrali grijehom, drugi bi to držali spasenjem, jer ... Istina bješe prelijepa da bi mogla vječno trajati.

„Moram ti nešto reći. Imam dvije vijesti. Jednu dobru i jednu lošu.“ reče mu „Kojim redom ih želiš čuti?“ zapita ga.
„Svejedno. Kako ti odlučiš.“ odgovori joj.
„Onda prvo dobru. Napravila sam test, otišla kod ginekologa i dobila potvrdu. Trudna sam.“ reče mu.
Furbi se prene i nježnije je stisne za ruku.
„Drago mi je zbog tebe, zbog mene, zbog nas. Sad se moramo registrirati. Nijedno od nas ne može se više vjenčati u crkvi, ali i građanski brak je više no dovoljan. Dijete mora imati roditelje, majku i oca.“ veselio se.
„E vidiš, … to je loša vijest ... Ne želim se udati.“ nakon kraće stanke ispali Dea.
„Kaaaako …“ otegne se Furbiju „A dijete?"
„Ne želim ga se riješiti. To je protiv mene. Mislim da ga mogu sama iznijeti i odgojiti.“ nastavljala je.
„A oca se ovdje ništa ne pita?“ upadne Furbi.
Dijete je tvoje i tu nema spora, Ono će uvijek biti i tvoje, ali …“ govorila je Dea.
„O čemu se onda radi? Razlika u godinama? Ili trenutni hir kao reakcija na trudnoću? Znam, puno si mlađa i misliš da ćeš u budućnosti imati starca na grbači, a to ne želiš. Ne brini, imaš potpunu slobodu. Radi što hoćeš i sa kim hoćeš, ali dijete mi nećeš oduzeti. NIti ga odgajati sama bez mene. Dea, ja sam tu, ispred tebe, uz tebe i uvijek će biti tako. Pomagat ću, sudjelovati financijski i u svakom drugom pogledu, uključujući odgoj.“ prekine je Furbi, ali ona nastavi:
„To je u redu. Drago mi je to čuti, ali ...“ zastane „Na neki način si u pravu. Razlika ...“
„Ne brini, nećeš me trebati njegovati u starosti. Ne želim to. NIkada to nisam želio niti želim. Ne želim drugom pasti na teret. Sve je u redu i bit će tako još puno, puno godina. A poslije ću se maknuti u prikrajak. Pomagati i sudjelovati.“ prekine je.
„Onda smo sve riješili.“ osmjehne mu se i nježno ga primi za ruku.



Svibanj je mjesec poljubaca, kažu. Svibanj je mjesec mladosti. Svibanj je mjesec ljubavi. Mjesec je to cvijeća. Mjesec je to u kom su na svijetlo dana izvučeni sokovi života. Mjesec je to u kom život pokazuje svoju snagu i dokazuje obnovljivost. Pokazuje tvrdoglavu upornost da uvijek, bez obzira na sve, pronađe put i način kako dalje. Put kojim se dalje kotrlja. Iz bekonačnosti u beskonačnost. Ništa u Svemiru nije jače od njega. Ništa u Svemiru nije preče od njega. Bez njega u Svemiru ne bi bilo zvijezda. Bez njega u Svemiru ne bi bilo tame. Bez njega u Svemiru ne bi bilo ničeg. Bez njega u Svemuru ne bi bilo smisla. Bez njega ne bi bilo Svemira. Bez njega, u nama nedokućivim dimenzijama, ne bi bilo misli. Bez njega, u nama nedokučivim dimenzijama, ne bi bilo srca. Srca koje kuca samo za njega. U pravilnom ritmu, nekad brže, ponekad sporije. Otkucava tik tok. Tik tok. Tik tok. Tik tok. ....

Vraćajući se kući kroz vrevu gradskog prometa prema centru grada koji u beskonačnim kolonama stoji na semaforima što se na četiri kotača polako kotrljaju svom cilju, kapne mu suza.
„Volim je. I uvijek ću je voljeti. Ma što bio s njom i sa mnom. Gdje god bila i gdje god bio. Kamo god išla i kamo god iš'o. Bit će moja i bit ću njen. Tako će biti i sa malom buhicom, možda buhicama koje u njoj rastu. Baš me zanima hoće li biti kćer ili sin. Moram smisliti prijedlog za imena u oba slučaja kao i za slučaj da ih bude više.“ smješkao se svom novom zadatku.

Vozila je prema svom stanu na brežuljku s koga puca pogled na grad. Suze su se slijevale niz lice. Razmišljala je dok se polako kretala u koloni vozila koja svako toliko zastane.
„Volim ga. Nikada ne mogu zaboraviti naše zajedničke trenutke. Našu intimu punu ljubavi. Intimu preplavljenu osmijesima i potopljenu srećom. Nezaboravni trenuci. Naučio me je biti istovremeno i slobodna i svoja i njegova. Previše ga volim, previše volim sebe i previše volim nas da bi ikoga i išta sputavala. Radujem se maloj buhici, možda buhicama, koja raste u meni. Moram smisliti prijedloge za imena. U slučaju da bude i dečko ili djevojčica ili više njih.“

Nitko od nas ne zna tajnu života. I nitko je nikad neće saznati. Ona nam je preblizu da bi je mogli pojmiti. Biblija kaže da u početku bijaše riječ. Znanstvenici otkriše da je ta riječ kodirana u genomu. Da je ta riječ tvorevina koju ne možemo pojmiti, a ipak je pojmimo. I da ih ima više, barem dvije, ako ne i više. Jednu nazivamo DNA, ponekad DNK što je jedno te isto. I uz nju je RNA. Izvor struktura koje omogućuju život. Uparene, te dvije riječi daju bezbroj varijacija riječi, ali ništa bitno ne mijenjaju. Život i dalje ostaje život.

Život je ponekad loš, ponekad je dobar. Kako u kom slučaju. Tu je sa nekim višim ciljem o kom ne moramo niti možemo voditi računa. On je iznad svih i iznad svega. Pojedinačno i zajedno. Riječ samo kodira početak, jer ... U početku bijaše riječ. Tako je i sa krajem koji nikada ne dolazi, jer ... Sa krajem dolazi novi početak. Neosporno je to i u tome se svi slažu. Bili ovakvi ili onakvi. I baš zato što riječ da Bog mi ne bi trebali koristiti ružne riječi. Pogotovo ne za one druge, jer za sebe ih nikada nećemo upotrijebiti iako ih, ponekad, možda zaslužujemo.




Poslije kraja bi početak ...

Na vratima bolesničke sobe pojavi se sestra.
„Vidim da ste spremni i napeti k'o metak koji čeka da poleti." osmijehne se „Otpusno pismo potpisano od doktora, anamneza bolesti i liječenja sa terapijom za nastavak. Sve tu piše." pruža dokumente.
„I da ne zaboravim. ... U hodniku pred ulazom čeka vas jedna mlađa gospođa. Došla je po vas. Sretno." dovrši sestra i namigne sjetivši se njhovih bolničkih pošalica o ženama, muškarcima i njihovim odnosima sa dvosmislenim naznakama seksa i simpatije.
Stavi pismo u putnu torbu, mobitel u džep i izađe na hodnik. Na hodniku ga je čekala ona.
„Bok, spreman sam." osmjehne se ženi sa pogledom bisera u očima i pomisli „Bože, utopio bih se u njima."





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

13.09.2024. u 09:53 • Dobre vibracije (4) • Troši toner • #

subota, 31.08.2024.

Do kraja svijeta: Izgubljeni u prijevodu

Stajala je s druge strane šanka i pogledavala na sat.
„Vrijeme je za zatvaranje.“ pomisli i krene prema ulaznim vratima kadli kroz njih u cafe uđe srednjovječan gospodin. Već na prvi pogled primijeti da se gospodin drži mladenački. Svijetle levisice, bijele visoke tenisice, crvena majica i tamnosmeđa kožna jakna savršeno pripijena oko struka.
„Fantastična kožna jakna.“ pomisli i zagleda se u gospodina neodređeno-smeđe boje očiju i čupave, kovrčave, kose na kojoj se vide sijede.
„Zatvaramo, zakasnili ste.“ reče mu na što gospodin pođe prema pultu sa pićem i sendvičima.
„Dopustite barem da uzmem sendvič i piće.“ progovori na što ga ona pusti da to i učini. Gospodin krene prema ulazim vratima, a ona za njim. Prije no što zatvori vrata dobaci:
„Slijedeći put gledajte da dođete malo ranije.“
„Nema problema.“ gospodin zaputi se pram automobilu.
„Dobra makina.“ pomisli gledajući na sportski automobil koji sa parkirališta ispred cafea kreće na otvorenu cestu „Voljela voziti tako nešto, a ne tu moju staru krntiju.“ mislima pogledava automobil na parkiralištu.

Krivudava cesta vozila je prema gradu. Otvoren krov prolazio je kroz zavoje kadli u daljini primijeti automobil parkiran uz cestu. Pokraj automobila neka osoba. Približavajući se odluči stati.
„Sjedi na haubi kao da čeka prijevoz. Nešto se dogodilo.“ pomisli.
Kad priđe bliže prepozna je.
„Konobarica od jučer iz kafića.“ zaustavi automobil.
„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ upita.
„Krntija mi se pokvarila i čekam nekoga da me poveze kući.“ rodgovori ravnodušno „Od nekud ste mi poznati?“ upita ona.
„Jučer ste me onako na brzinu isprašili iz kafea.“ odgovori gospodin gledajući njenu kestenjastu kosu i njane oči kao stvorene za gledanje u njih. Profinjene ruke odavale su krhku osobu stvorenu za nježne i suptilne stvari „Zgodna i šarmantna.“ pomisli.
„Već sam vam rekla da slijedeći puta dođete ranije. Obično zavaramo pola sata ranije, no jučer ste imali sreće. Pukim slučajem ostala sam pola sata duže.“ odgovori mu.bilo gdje i bilo kada.
„Gdje vas treba odvesti?“ upita, a ona odgovori:
„Kući. Prekasno je za pozivanje pomoći na cesti.“



Priča je razbijala tišinu. i tako, riječ po riječ i oni se ne znajući zašto otvore kako se ljudi povjeravaju strancima koje više nikad neće vidjeti. Lakše je to nego otvoriti se bližnjima.
„Ovaj posao radim honorarno. Po struci sam ekonomistica. Prije sam radila odgovoran i dobro plaćeni posao, ali sam dala otkaz. Sve prodala izuzev stare krntije pred kojom ste me našli. Od tada putujem. Mijenjam mjesta, mijenjam adrese, povremeno radim. Obično po kafićima iako ima i drugih poslova. Poslove koji ne vežu i koje mogu lako promijeniti. Ne želim se vezati za jedno mjesto i jednu sredinu, pa mi to savršeno odgovara.“ govorila je.
„Slično kao i vi. Putujem. Najčešće avionom. Radim za različite klijente u inozemstvu. Ne vežem se poslom za jedno mjestu. Tek koliko me veže ugovor. Pa dalje. Naravno, izuzev ako se radi o domu. Njemu se uvijek vraćam. Barem na vikend,. Ponekad kao sada i dulje.“ završi.
„Stariji je od mene, ali se dobro drži. Djeluje šarmantno. Opušteno. Vidi se da nema problema. Bilo bi zabavno poševiti ga onako, zabave radi.“ razmišlja dok gleda njegov profil koji prati krivudavu cestu.
„Sportska i precizna vožnja. Ponekad se malo zanesemo u zavojima što me pomalo uzbuđuje.“ razmišljala je.
„Zanimljiva žena. Mlađa od mene, ali još uvijek ne toliko da s njom ne bih mogao imati ništa.“ razmišlja dok vozilo prati cestu.
S obje ruke držao je volan i povremeno, kad je trebalo promijeniti brzinu, desnu ruku spuštao na mjenjač, a lijevom nogom pritiskao kvačilo.
„Ostavi se takvih misli. Svemir između nas je prevelik za tako nešto. Slučajnost koja nas je spojila završava pozdravom i rastankom. I kraj.“ razmišljao je dok joj pričao o sebi.
„Stigli smo.“ okrene se prema njoj i reče nakon što zaustavi automobil točno pred ulaznim vratima zgrade u kojoj ona stanuje.
„Hvala za pomoć. Bez vas bi bila izgubljena. U ovo vrijeme na cesti obično nema nikog. Nemojte ništa umišljati. Ovo je naš rastanak. Bye.“ reče mu zagonetnim pogledaom gledajući ga ravno u oči.
„Želim vam ugodnu večer i da vam sutra odvezu auto u servis. Već ćete se nekako snaći.“ odgovori dok na sebi osjeća njene oči koje se doimlju kao da skrivaju neku tajnu. Tajnu koju on ne može odgonetnuti. Tajnu koju se ne trudi odgonetnuti.
„Nema smisla.“ zaključi.
Mlada žena izađe iz automobila i krene prema ulazu. Ulazna vrata su ostala otvorena. Pričeka dok se na drugom katu ne upali svjetlo jednoim u prozoru. Potom kresne ključ, motor zabruji i automobil krene. Međutim, već slijedeći trenutak se zaustavi. Neko vrijeme je bez misli promatrao otvoren ulaz u zgradu. Zatim ni sam ne znajući zašto izađe iz automobila. Uspinjao se stubištem. Na drugom katu primijeti jedna vrata širom otvorena. Uđe u stan i zatvori vrata. Na kraju hodnika kroz otvorena vrata dopiralo je prigušeno svjetlo. Ušavši vidje kako ona leži na krevetu. Potpuno naga. Okrenuta bokom prema njemu otkrivala mu je svoje obline. Upitnim pogledom gledala ga je ravno u oči.
„Poziva me.“ prostruji misao i krene ravno prema njoj.

Jutro ga je probudilo mirisom njene kose i glavom položenom na njegova prsa. Prisjećao se kako su vodili ljubav. Da, vodili su ljubav. Nije to bio samo običan seks koji vodiš sa stranciem samo za jednu noć. Bi puno više. Bi nešto puno, puno više. To se da osjetiti.
„Nemoj ništa umišljati.“ reče mu dok se oblačila „Obuci se i odlazi. Ovo je bilo dovoljno i previše. I za tebe i za mene.“ začu njen glas dok je bio u kupaoni.
Ona po njegovom odlasku priđe noćnom ormariću i otvori gornju ladicu. U njoj se nalazila njegova vizitka koju je na brzinu ubacila čeprkajući mu po novčaniku dok bio je u kupaoni.



„Daaaa izvolite. Tko zove?“ pitao je dok je na ekranu mobitela gledao nepoznati broj.
„Nemoj ti meni tko zove!“ s druge strane začuje glas koji ga podsjeti. U prvi trenutak se nije mogao sjetiti na kog.
„Večeras te čekam u kafiću. Zatvaramo u jedanaest. Dođi pola sata prije da ne bi poljubio vrata.“ govorio poznati glas konobarice od sinoć.

I tako je počelo. Čudna i nemoguća veza između srednjovječnog muškarca i mlade žene. Veza puna uspona i padova. Veza koja se prekida i veza koja se na neobične načine nastavlja. Nastavlja na neočekivanim mjestima i u neočekivanim trenucima. Mlada žena bi uglavnom šutljiva. On brbljav. Svojom šutljivošću i britkim komentarima davala mu je prostor u kom je plivao nastojeći doplivati do nje. Nastojeći, ali ne i uspijevajući. Čuvala svoju tajnu zakopanu negdje duboko u sebi. I nitko nije mogao prodrijeti do nje. Tajne.
„Sto posto je luda, ali ... Neobično me privlači. Izazovna. Meka i nježna. Gleda me tim svojim prelijepim očima, ali gleda kroz mene negdje u daljinu. Čuva nešto što ne želi podijeliti ni sa kim. I taman kad mi se učini se idealno slažemo ona me u trenu grubo odgurne. Da bi se nakon dva dana vratila kao da ništa nije bilo. Podvojena ličnost. Jedna otvorena i znatiželjna. Druga zatvorena i ravnodušna. Jedna ljubazna. Druga okrutna. Tajanstveno, a opet sve tako toplo i nježno.“ razmišljao je dok su džogirali Maksimirom.
Ona mu se smiješila i gledala ga očima koje smiješkom sugeriraju dublje osjećaje sreće.
„Stani malo da se odmorim.“ reče na što oboje zastanu.



Što tjera ljude u depresiju? Neugodni događaji sa kojima se ne mogu ili ne žele nositi. Tragedije koje neće i ne mogu prihvatiti. Samosažaljenje koje je najlakši put za bijeg od stvarnosti. U svim tim, a i u drugim slučajevima ljudi se povlače u sebe. Zaključavaju svoja vrata i zatvaraju prozore navlačeći rolete ili zatvarajući prozorske kapke kako nitko ne bi mogao prodrijeti u njihovu unutrašnjost. Na dopuštajući suncu da uđe u njihov život. Slabost sa kojom žive i koju, iako to mogu, ne žele pobijediti. Jednostavnije je prepustiti se plimi koja dolazi i potapa obalu, jednostavnije je zabiti glavu u pijesak i čekati da prođe tornado doli nositi se sa njima i okrenuti događaje u suprotnom pravcu.
„Svatko ima svoju tragediju.“ zapisano je u starom mudroslovlju koje današnji kvazi-mudraci kao velike mudrosti prepisuju sa Interneta „Netko ima veću, drugi ima manju tragediju sa kojom se teško nosi. Neki se prepuštaju, drugi nastoje pobijediti. Za prve život je odustajanje. Za druge život je borba.“ zapisano je u nastavku prastarog mudroslovlja.
Međutim, mudroslovlje ne odaje način kako se nositi, kako pobijediti put koji vodi u provaliju. Kako naći put koji održava na površini bujice. Svatko od nas mora ga pronaći sam. Sam smisliti svoj vlastiti recept.

Praznog pogleda buljila je u sličice dva anđela.
„Visoko gore, negdje na nebu, pjevaju u zboru s ostalim anđelim.“ razmišlja dok se prisjeća prošlih događaja.
Sjedila je za uredskim stolom i rješavala tekuće poslove kadli zazvoni mobitel. Broj na ekranu bi nepoznat. Prozbori:
„Halo.“
Zvali su iz policije. Suprug je vozeći djecu iz vrtića imao saobraćajku. Svo troje poginuli su na licu mjesta. Zvali su je u policiju da bi potom otišli s njom u mrtvačnicu službeno identificirati poginule.
„Naša sućut, ali procedura je procedura. Ne brinite, doći ćemo po vas gdje god kažete i poslije vas sigurno vratiti kući. Ne bi željeli da vam se u ovi teškim trenucima nešto dogodi. Samo dajte adresu gdje ćemo vas pokupiti.“ s druge strane je govorio ljubaznim glas.
U tren joj se sve odsjeklo.
„Što se dogodilo?“ zabrinuto je pitala kolegica s kojom dijeli ured „Odjednom si problijedila.“

„Žao mi je što ti se to dogodilo.“ govorio je dok mu je pričala tajnu svog života.
Odsutnog tupog pogleda bez emocija gledala je u prazninu On je na to zagrli je pa doda:
„Znam da si neutješna. Samo se ti dobro isplači i uvijek plači koliko treba. Bit' ću uz tebe ma štogod odlučila i učinila … I ja sam imao tragediju. Supruga mi je umrla. Posljedice karcinoma. Kad pomislim na nju i dan danas me hvata tuga i sažaljenje. Briznem u plač, ali se nastojim što brže toga otresti.“ pričao je držeći jednom rukom obgrlivši joj rame „Još i danas je volim i ne mogu je zaboraviti, ali … Život ide dalje i plivam dalje iako me prošlost vuče u provaliju samosažaljenja. Pa se u tim trenucima i dobro isplačem. Lijepo mi je plivati zajedno s tobom ma što ti to značilo.“ nastavl.
Na njegove posljednje riječi njena ruka stisne njegovu slobodnu ruku. Pogledi im se sretnu na usnama onog drugog.



Nijemo i bez riječi plesali su tango. Ples strasti. Ples pogleda i pokreta. Ples sinkopiranih koraka koji naglašavaju onog drugog. Ples koji zavodi. Ples koji spaja. Ples koji razdvaja. Ples ljubavi koja rodi se iz ničega i odlazi u vječnost.U vječnost u kojoj ne postoji vrijeme.
U jednom trenutku on je strasno pusti na trosjed. Ona to objeručke prihvati. Puni strasti počeli su se svlačiti.
Njegove usne nađu se na njenom tijelu. Ona ga je vodila skrivenim kutcima koje nikad nikom nije ni pokazala niti dala da ih netko istražuje.
Drhtala sam kao nikad prije do tada. Toplina, nježnost, strast, pohota. Sve sam to imala i prije, ali nikad to nije bilo tako jasno kao što bi večeras. Vodila sam ga prema tajnama. Predavala sam im se i predavala sam mu se. Ušao je u mene. Osjećala sam kako njegov tvrdi kurac prodire u moju intimu. Predavala sam mu se dok su u meni bujali osjećaji. Svršila sam, jako sam svršila. Pošpricao me je iznutra. Naši sokovi se razliše i spojiše u jedan. I to je bilo to.
„Sad moram ići kući.“ rekla sam dok me je nagovarao da prespavam kod njega.
„Nikad to nisam učinila, pa neću ni sada.“ rekla sam mu.
„Uporan je. Moram ga se otarasiti.“ pomislim i grubo ga odgurnem govoreći mu hrpu ružnih riječi.
„Opet te njene lune.“ pomislim i jednostavno odustanem.
Bila je noć. Cesta je vozila prema njenoj kući. U susret su dolazila svijetla i prolazila mimo nas. Odjednom ugledam veliki šleper koji baulja mojom trakom.
“Jebemu.“ tiho prozborim pokušavajući izbjeći sudar. Šleper se zanosio i udario nas stražnjim krajem koji se klatio lijevo desno. Sletjeli smo sa ceste. Tad nasta mrak.



Tunelom je putovao do dvorane u kojoj je na sredini sjedio sudac. Stao je očekujući presudu U to stigne i ona. Pogledi im se sretnu. Prime se za ruke. Čekali su presudu.
„Zanimljiv slučaj. Imali ste ljubav i sreću i izgubili ste ih. Pa ste je prije smrti ponovo pronašli.“ govorio je sudac pogledavajući učas jedno čas drugo.
„Držite se za ruke iako, da budem iskren, mi ovdje to ne radimo, Kod nas je strogo zabranjeno pokazivati osjećaje. Mi pokazujemo blaženstvo i zanos koji tjera da pjevamo anđeoske pjesme. Hmmmmm …“ zamisli se sudac.
„Neka vam bude. Bit' ću milostiv i dati vam šansu. Pokušajte je iskoristiti. Tamo daleko gdje obitava mnoštvo duša mala je šansa da se opet sretnete, ali … “ zastane, pa nastavi "Ukoliko se ne pronađete bit' ćete nesretni i više nećete dobiti drugu šansu. A sad brzo natrag dok se nisam predomislio.“ sudac završi svoju presudu.



Sjedio je u bučnom baru ispijajući posljednji gutljaj pića iz čaše ispred sebe. Pogledom je prolazio po gostima bara. Bučno su se zabavljali. Tražio je ni sam ne znajući što. Prišla je baru i sjela na slobodnu stolicu pored njega.
„Mlada žena.“ odmjeravao ju je „Klasičan, pomalo čudan profil. Malo iskrivljen, ali skladan nos. Istovremeno djeluje krhko i nježno i jako i samouvjereno."
Duga kestenjasto-crna kosa spuštala se niz njena ramena. S druge strane šanka začuje glas:
„Što ćete naručiti?“ pogledavajući čas njega, a čas nju.
„Viski, scotch molim.“ odgovori on.
„Čistu votku i malu čašu hladne vode.“ dobaci ona.
„Viski i votka za naše ljubavnike.“ nasmije se šanker pružajući svakom njegovo piće
Doda nastojeći biti duhovit:
„I nešto malo za grickanje. Jedna zdjelica da oboje podijelite.“ pružajući im malo slanih grickalica.
Oni pogledaju jedan drugog. Nasmiju se.
„Ovdje je baš zabavno.“ kratko prozbori ona.
„Pa kad je tako i kad nas smatraju parom, da se upoznamo? Ne smijemo ih razočarati.“ nasmije se djevojci i predstavi se „Furbi.“
„Ljiljana.“ kodgovori djevojka zagonetnih očiju prodirući duboko ispod površine u njegove oči.
I za trenutak im se učini kako gledju vječnost i osjete da u njima nešto klikne.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

31.08.2024. u 12:32 • Dobre vibracije (2) • Troši toner • #

petak, 16.08.2024.

Re-Make Re-Model: Daj se Ines (Umjesto predgovora ...)

I dok ja tako pomalo čeprkam po svom blogu, sređujući novele i spremajući se da objavim one još neobjavljene i napisane, u međutku do njih, a ima ih još nekoliko, prisjećam se nekih davnih dana ljeta 2006e kada je sve počelo i prve novele. Od tada sam u međuvremenu mijenjao dizajn svog bloga, pa umjesto originala osta jedan ovaj davni remake kog možete pročitati u kazalu iako možete početi čitati i sa ovom.

Pa koga zanima i ako uopće nekoga jo[ ovo zanima, nek' pročita ne samo ovu novelu već i cijeli ciklus posvećen davnim danima kad život bi mlad, uzbudljiv i izazovan.

Bilježim se sa štovnjem vaš,
Meštar Boccacio



Daj se Ines, daj se opet toj slatkoj pokvarenosti, daj se robovanju pokretima i navikama zadovoljstva. Ne dopusti da učmalost i sivilo svakodnevnice pokvare nam uspomene i otupe naše radosti. Radosti koje smo dijelili ljubakajući se na skrivenim mjestima, bježeći od ritma što umrtvljuje vrijeme, vremena koje ustaljuje navike, navika što usporavaju pokrete i odvajaju nas od mladosti. Kriju nas od ljubavi za kojima toliko žudimo da ih ponekad, kad se dogode, nismo kadri prepoznati.

Daj se Ines, parkovi, šetnje od Dežmanovog do Cmroka, automobil parkiran negdje podno Sljemena, stanovi zajedničkih prijatelja. Zatim stan moj, stan tvoj, Maksimir, Tuškanac, Zelengaj, Jarun, Bundek, Samobor …

Čitam tvoj mail:
„Bili smo ljubavnici,“ pišeš „frendovi. I nije mi žao. Dijelili smo naše slatke male tajne.“
Naši doživljaji dalekih putovanja, prijatelji pravi, poznanici usputni i tko zna koja sve poznanstva. Naše večere uz svijeće kod Šurbeka, Gotovčeva. Flambirane palačinke u Moneu, Crnčićeva. Nježni dodiri nogama ispod stola, dodiri što uzdahe mame.



Priznajem, oduvijek si imala više stila od mene. U svakom društvu mogla si glumiti i princezu i kraljicu i damu i kurvu, što god poželiš. Sanjala si deset cilindara i petstotinjak crvenih konja onog kretena talijana što je u Zagrebu tražio provod. A mi, sa Alfama i tjuniranom krntijama nismo mu mogli konkurirati.

Sjećam se, te si večeri otišla uplakana. Oči uprte u pognuti pogled kako sjenka ne bi prepoznala tugu. Oči zamračene od suza što teku ti niz lice. A ja, ja sam, ma baš sam bio gad. Ne, nisam bio fer. Grubo sam te odbacio, otjerao od sebe, otrgnuo te iz srca. Sve samo zato da ti ne bi dao sve svoje plaho i plašljivo. Da ti ne bih dao srce što čeznulo je za tobom i koje kucalo je samo za te.

Poslije sam čuo sam da si se dala nekom talijanu. Sjećam se, sanjala si Milano, maštala o karijeri. Modne piste, blještavilo reflektora, sjaj života prepunog slatkog i gorkog pelina. La dolce vita, kako se to kaže ...

A potom? Prođe puno, desetak i tko zna koliko godina i zbi se susret, slučajni susret. Ugljan, Kukljica i ... Sretoh te opet. Upoznao sam tada tvog muža. Grmalj bez manira koji ti nikako ne pristaje. A ti, ti si bila ista, onako sitna, krhka, nježna, baš kakvu te oduvijek pamtim. On pak sirovina bez manira, priča prostačke viceve kojima se nitko ne smije.



To što imaš djecu, kuću na Pantovčaku, to što te muž često ostavlja samu zbog poslovnih putovanja ... Ne, to nema nikakve veze sa željom da se puknemo ... Da puknemo se opet. Ja tebe, a ti mene. Puknemo se onako jebežljivo ... Iz čistog zadovoljstva. Puknemo se pohotno i strasno. Poševimo se žestoko i nježno. Poput slučajnih prolaznika koji dijele žar trenutka. Poljubimo kao ljubavnici naslađujući se šampanjcem poslije dobrog seksa. Uostalom, te večeri u Kukljici sama si mi to krišom šapnula, a ja, ja sam ti tad položio prst na usta i zažario pogledom koji pamti samo i jedino tebe.
„Bio si fino odgojen zagrebački fakin.“ rekla si mi tada kad smo na trenutak ostali sami.
A ja, ja sam se nasmiješio, nježno te primio za ruku i osjetivši tvoj lagani drhtaj pogledao te u oči i kroz eone ti poslao poljubac svoje duše.

Daj se Ines. Sjećaš li se kako smo onomad, ujutro, onako sneni i topli jedno drugog darivali najslađim doručkom? Poslije bi ti u krevet donio toplu kavu i mirišljavo svježe pecivo, a zatim bi otišao na posao. Ti si ostajala u krevetu i još malo spavala, jer ... Predavanja na tvom fakultetu počinjala su iza deset.



Koje li slučajnosti? Kao i u onoj Arsenovoj stanovala si negdje oko Ulice Proleterskih Brigada, danas Avenija Vukovar. Ne spominjem tvoju tadašnju adresu niti broj telefona koji postoje još i danas kako te u ovom novelama, koje pišem samo za tebe, ne bi prepoznao muž koji je, prema vlastitom priznanju, također ovisnik neta. Pa da zbog toga poslije ne bi imala problema. Grmalj, ne zna on ništa o tebi i bolje je da tako ostane, jer ...

Novele ćeš čitati kradom, dok on spava ili tebe k'o olfo boli glava, pa se zato povlačiš u drugu sobu.
A novele? Novele što ih pišem posveta su tebi neokrunjena kraljice moga srca, vladarice mladosti moje. Mladosti što sam je i tad i danas, petnaestak godina stariji, dijelio s tobom. Dijelio uz stisak ruke, dašak obraza i drhtaj vlažnih usana koje miluju jedna drugu. I zato, ovako javno, besramno i pred svima, zaštićen anonimnošću neta, priznajem:
„Uvijek mi se digne kad te se sjetim."
Sjećaš li se kako si me tad, znam da to izgleda šaljivo, molila da te čuvam?
„Daj molim te, prespavaj noćas kod mene. Strah me je, bojim se mraka.“



Tvoja majka il' baka, ne sjećam točno više tko, bila je u bolnici. A ti, plaha srna, uplašena i sama. Poslije si zbog tog imala problema, jer su tvoji od susjeda čuli da je kod tebe noć proveo neki zagrebački fakin. Pa su se razočarali u kćeri i unuci kao što ćeš se ti možda sutra razočarati u svojoj koja će to isto ponoviti sa nekim novim zagrebačkim fakinom. A tvoj će se sin izjutra krmeljav od nespavanja pojaviti na doručku. Ti ćeš ga ispitivati gdje je bio čitavu noć i uzrujavati se pri tom zaboravljajući da si i sama bila takva i ne poznajući da ostala si ista. Obuzeta Kupidonom koji provocira maštu, Erosom što razbuktava strasti i pumpa adrenalin navodeći nas na te slatke radnje.

Daj se, daj se Ines, jer inače neću imati s kim ostati mlad. I ne daj se, ne daj se Ines, ne daj da te život ostari, a godine i prilike uozbilje. Ne, ne priznajem da vrijeme prolazi i zato mi ova moja mladost tako teško pada. Ne želim odrasti i otploviti na drugu obalu rijeke. Umjesto toga želim na put vlakom. Vlakom prema jugu, pa u barku i zatim na more. Želim to uvijek, želim to zauvijek.

Ma daj se Ines, daj se ovoj ljetnoj kiši što večeras rominja nad Zagrebom dok u polumraku sjedimo na balkonu i gledamo put Sljemena i Save. Ti pušiš cigaretu, u ruci držiš čašu crnog vina i pričaš mi o mužu. Spominješ djecu i događaje na poslu. Sitnice svakodnevne. Ponekad se nasmiješ. Histrioni opet nastupaju na Gornjem Gradu na pozornici Zagrebačkog Dekamerona.
„Ove godine ljetujem na Silbi." veliš.
A ja ti na to velim da pozivam te na jedrenje.
„Kako ću s tobom da mi muž ne sazna?“ pitaš me.
„Slaži mu ko' i obično.“ odgovaram ti.

Daj se Ines, daj se večeras moja Ines, daj se toj slatkoj pokvarenosti. Daj se robovanju pokretima, navikama što pružaju zadovoljstvo i ne dopusti da sivilo svakodnevnice pokvari ovu večer koju čuvamo samo za nas. Držeći se za ruke i skrivajući se u mom stanu od zajedničkih prijatelja. Sastajući se ovaj put kradom da ne dozna nitko. Razbijajući ustaljene navike i običaje sredine, dijeleći opet i ponovo naše male tajne, vodeći našu strasnu tajnu ljubav, Ljubav što stvorena je samo za nas.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

16.08.2024. u 12:14 • Dobre vibracije (6) • Troši toner • #

četvrtak, 08.08.2024.

Priče iz škrabice: Novela o ključiću i bravici (Re-Make)

Je li itko od vas ikada posjetio Varšavu i prošetao jednom od najljepših šetnica u Europi, možda i u svijetu: Novi Swiat, Stare Miasto i Freta. Živopisna je to promenada koja budi predivne osjećaje na vremena za koje maštamo da se ljepše i ugodnije živjelo, ali nije. Prije petnaestak godina upravo u tom dijelu, istim pogledom al' odozgo kog Wikipedia zabilježi odozdo na Rynek, između Zagreba i Varšave, međ' Hrvatskom i Poljskom, nekoliko godina življaše Meštar Bocaccio. U vremenima tim inspiracija nasta i ciklus Priče iz škrabice štono prema pričama koje ču od bake, a što sam doživi, ter Bocaccio osjeti potrebu podastrti pučanstvu svekolikom na uživanje. U novelama tim baš svašta ima, jer ćivot taj ljubav strasti iznjedri.

Ovo je prva novela iz toga ciklusa. Ostale posjetiti se mogu na kazalu s desna. Na žalost, petljajući sa usranim video embeded kodom propade vrijedan vrijedan izdan nekako u ovo vrijeme davne 2009 godine. Srećom kalup sačuvan osta kog u re-make izlije i ponovo objavi Zagrebački dekameron. Pa tko voli nek izvoli, ako uopće tko voli, dangubiti vrijeme ugodno u strasti, šali i prisjećanju na dolazak i povratak i ponovni odlazak hrvata iz njihove davne postojbine u njihovu novu postojbinu gdje danas jošte žive.

A kom' sitna slova smetaju, jer debelim dioptrijama oko muči, nek’ savjet smjerni primi i ne bude lijen povećat' zoom Internet Explorera svog. Mala je to, al' značajna tajna nadasve koja rješava problem.

Bilježim se sa štovanjem vaš,
Meštar Bocaccio




Neki od vas zasigurno, iz svoje mladosti ili priča roditelja, čuvaju sjećanje kako se nekad živjelo. Kao na razglednicama, mirna ljetna popodneva u kojima se isprepliće žamor turista što u dan dva trebaju obići sve znamenitosti, pa u predahu piju kavu na terasi ljetne kavane. Namjernici što lijeno šeću trgom i kroče ulicom koja vodi put njihovog doma. Prolaznici što se mimoilaze, a tek poneki međusobno pozdravljaju laganim naklonom ili nekom drugom gestom koja odaje znak pažnje ili poštovanja. Ulični trgovci koji turistima prodaju sitnice kakve ovi mogu kupiti bilo gdje na kugli zemaljskoj, ali će da očuvaju uspomenu na viđeno učiniti to baš ovdje. Ulični svirači što uveseljavaju šetače i pružaju privid prohujalih dobrih vremena koja baš uvijek i nisu bila takva kakvima se žele prikazati.




Promatrajući svu tu živopisnu vrevu sa prozora stana u srcu grada, gospođa Zlata ugodno se meškoljila na suncu zabacujući zlatne kose dok su do nje dopirali zvuci čardaša što ga je dolje na ulici izvodio mladi muzičar. Naslonjena na prozor, u laganoj ljetnoj haljini prepuštala se muzici, ugodi i pažnji koju joj je darivao mladić. Naklonom glave pozdravila bi gospodina Vladimira koji bi, kao i obično, baš u to vrijeme promicao prema obližnjoj kavani na trgu da po nepisanom ritualu uz kavu i konjak zapali debelu cigaru.
„Simpatična gospođa Zlata.“ razmišljao bi Vladimir i dao novčić mladom violinistu što je strastveno svirao čardaš, te laganim naklonom šešira i značajnim pogledom pozdravio damu na prozoru.

A za to vrijeme zanosne bokove gospođe Zlate mazile su nježne ručice kolege onog što je dolje na ulici davao ritam događajima na trećem katu kuće u ulici koja vodi put trga. Uzbuđena i nadahnuta muzikom puste, gospođa Zlata bi se tada kao i obično okrenula muzičaru, te strasnim, gotovo zapovjednim glasom rekla:
„Micek, a sad želim uživati samo u tvojoj glazbi.“ na što bi Micek učinio traženu radnju koja bi se ubrzo pretvorila u ugodnu jebačinu okrunjenu vodoskokom koji prolijeva kapljice što rashlađuju ljeto.
A dolje, na ulici, nitko nije ni primjećivao niti naslućivao o čemu se radi. Baš nitko? Pardon, nitko doli vlasnik kavane koji bi po običaju dobrog ugostitelja pozdravio staru i dobru mušteriju koja mu redovito navraća, svaki dan i u isto vrijeme:
„Poštovanje gospon Vlado, kak ste danas?“ pozdravio bi, ga pa bi nakon što bi ovaj sjeo donio kavu i francuski konjak.
„Klanjam se, samo vi uživajte.“ rekao bi i prepustio gospodina Vladimira njegovim mislima.



I da ne duljim novelu koja kratka biti ima, gospodin Vlado je baš od vlasnika kavane doznao što se zbiva i kakvu glazbu sluša njegova simpatija koja i sama ponekad u Šimeta navrati na kavu. Bijahu to, naime, dvojica svirača, studenti što krpaše budžet i naizmjence se naslađuju na obostrano zadovoljstvo darivajući gospođu Zlatu.
„Zanimljivo.“ bi komentar na to, ali u čas Vladimiru proradi kliker i bi jasno što mu je činiti.
„Dečki se neće buniti nu, naprotiv, kriti će što se zbilo.“ razmišljao je dok mu je odzvanjala priča koju mu je ispričao Šime:
„Gospođa Zlata ima neka sva studenta. Svirači. Pa kad oni sviraju, spušta košaricu i svaki dan naizmjence jedan dolje svira, a drugi gore paradira.“
„Svatko se zabavlja na svoj način.“ izvali Vladimir na što oboje prasnu u smijeh.

Gospođa Zlata je po običaju spustila košaricu. Student izvadi dvije novčanice. Jednu da kolegi, a drugu uzme zajedno sa ključem i krene prema haustoru.
„Danas dolazi Mucek.“ sa radošću primijeti gospođa Zlata, nalakti se na prozor i zagleda prema trgu uz zvukove Vivaldijevog proljeća koje raznose strune Micekove violine.
Zašavši u haustor u jednom mračnom kutku Mucek osjeti udarac i izgubi svijest.
„Ključ je u džepu, gospođa Zlata u budoaru, što li će biti?“ razmišljao je gospodin Vlado dok se uspinjao stubištem, te stigavši do vrata gurne ključić u bravicu.
„O Mucek, si došel?“ začuje gospođu Zlatu iz budoara „Imam nešt’ za tebe. Dođi, čekam te.“
Ušavši u sobu gospodin Vladimir je imao što za vidjeti. Zlata bi nalakćena u prozirnoj spavaćici koja bi podignuta kako bi pogled uživao u prozoru njene sočne oble guze i besramnom pozivu njene mačkice. Na te krasote Vladimir se toliko uzbudi da mu se želja u tren ukruti, pa brže bolje raskopča remen i hlače skliznu na pod. Zatim brzo skine gaće i strasno zgrabi gospođu Zlatu odzada za bokove.
Osjetivši na sebi do tad nepoznati dodir gospođa Zlata se okrene i vidjevši tko je usklikne:
„Oh, gospon Vlado! Pa otkud vi ovdje?“
„Da, ja sam i nisam mucav k’o onaj balavac, a imam i ključić.“ prozbori Vladimir.
„Dobro, a sada ćemo vidjeti otvara li ključić bravicu.“ sa osmijehom će gospođa Zlata koja potajice simpatizira gospodina Vladimira. I prije no što doda još koju osjeti kako ključić ulazi u bravicu, pa se na to još više naguzi, jer to ne bi ključić, već ključetina.
„Prava aždaja.“ ote joj se smiješak.
Aždaja je ulazila i izlazila, a gospođa Zlata se meškoljila i poskakivala zajedno sa gospodinom Vladom. Nabrekle grudi i alat što ga je stezala da prebrzo ne riga vatru bijahu uspaljeni, a kada na grudima osjeti kako joj njegove ruke maze bradavice, samo se u slast oblizne. Stenjala je gospa Zlata, stenjao je gospon Vlado, da bi se na kraju sred popodneva na sunčanom nebu poput kakvog veličanstvenog vatrometa rasprsle se zvjezdice, a njima objema zaklecala koljena.
„Uh, koja jebačina.“ izazovno mu dobaci sa velikim osmijehom dotaknuvši ga bosom nogom ispod stola po aždaji koja se odmarala dok su pili kavu u kuhinji.
„Savršeno.“ zausti Vladimir promatrajući kroz tračak svjetla obrise njenih grudi kako dodiruju onu istu prozirnu spavaćicu.



Svaki grad ima svoje novele što žive u sjećanjima i ponekad se prenose na papir da bi ih bilježila pokoljenja. Gospodin u fraku sa cilindrom na glavi, dama u dugoj haljini sa suncobranom što štiti od prejakog sunca, studenti i đaci u bijeloj košulji i dugim hlačama od grubog sukna, bosonoga djeca u kratkim hlačama hlade se u fontani. Svi su oni dio prizora kog nam je pričala baka, kog su zabilježili slikari ili ovjekovječili fotografi sa Zrinjevca. Ljudske sudbine, mane i vrline, zgode i nezgode.



A jednako je i danas kada ulični svirači pronose neke melodije što podsjećaju na prohujala vremena. Odozgo sa trećeg kata spušta se košarica, a u njojzi dvije novčanice, jedna za Miceka i jedna za Muceka. Da podijele dok se gospođa Zlata raspuštenih kosa na prozoru svog budoara prepušta melodiji čardaša i ritmu gospodina Vladimira. Ritam je to strastan, ponekad je silovit, ponekad je plah. Baš kako u kom trenutku treba i kako situaciji priliči. A kad se vatromet na nebu raziđe, možete ih vidjeti kako držeći se za ruke odlaze na trg do kavane sa terasom.

„Moje poštovanje gospođa Zlata. Dobar dan gospon Vlado. Kako ste danas?“ pozdravlja ih Šime dok gospodin Vladimir pridržava stolicu u koju sjeda gospođa Zlata, a Šime po običaju donosi dvije kave, gusti sok i konjak.
„Baš prelijep dan.“ prozbori gospodin Vladimir paleći cigaru.
„Da uistinu i uz to ugodan.“ nasmiješi se gospođa Zlata promatrajući kako se djeca hlade u fontani.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

08.08.2024. u 11:00 • Dobre vibracije (1) • Troši toner • #

četvrtak, 01.08.2024.

Bocca di Rossa: La Partita

Hrvati se pitaju kakvo to prokletstvo leži nad njima i kad će konačno prestati zla kob što prati ih stoljećima? Pitaju se je li to posljedica tisućljetnog Zvonimirovog prokletstva kome nisu odali poštovanje već su mu, kako legenda govori, nemilosrdno i bez žali oduzeli život? Prema predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno je godine 1089 ...



Prema Ljetopisu popa Dukljanina legenda nasta štono stoljećima s koljena na koljeno prenosi se međ’ narodom Horvackim. Legenda kazuje kako po smrti kralja Dmitra Zvonimira, godine Gospodnje 1089e, nad narod Horvacki prokletstvo nadvi se.

Te godine po Uskrsu kralj Zvonimir, na 20. travnja, Sabor sazva u Kosovu kod kraljevskog mu grada Kina što desi se baš na mjestu koje Pet crkava nazivaju. Na Saboru redom okupe se velikaši svi koj' zajedno s kraljem odluku donijeti morali o zamolbi pape Urbana II da Bizantskom caru Aleksiju I Komnenu u gadnoj nevolji pomogu, pa da ovaj u Ratu svetom Jeruzalem povrati štono netom ote ga Turčin Seldžuk i tako pod skute Majčice Crkve mjesto najsvetije vrate ga.

Legenda veli kako na Saboru tom prijepor opći nastade oko Svetog rata možebitnog na što neki velikaši razljute se i Zvonimira na očigled svih sakupljenih ubiju ga, a koji isti svi listom, svak’ sa interesom svojijem, licemjerno zažmiri na čin gnjusni i jošte k tome glavu u stranu okrene taj u očekivanju kakve sitne nagrade slasnobajne.

Zvonimir bi veliki i dobri kralj Horvacki štono dobre posvud i posvema pomag’o jest, a zle posvem i svugdje progonio bijaše. Bi on oženjen Jelenom Lijepom, sestrom Ugarskog kralja Ladislava, s kojom imade Radovana sina i kćer mu Klaudiju udanu za plemenitaša iz plemena Lapčana:

I za dobrog kralja Zvonimira sva zemlja veselo pjevaše, jer svakog dobra ona puna bi. U to vrijeme škrinj'ce u gradovima puno srebra i zlata skrivahu, a narod sretan bi i zadovoljan ter govorio je:
“Neka nama dobrog kralja Zvonimira i života našeg uz njeg’ preobilnog.“
Nu kako u svakoj priči, pa tako i u ovoj imade onijeh koj’ma pravo bi nebi to, a što oči bacahu na škrinj'ce sjajne s blagom svekolikim, sve u želji hoteć blaga tog za usud vlastit domoći se, jer ... U to vrijeme vel’ko bogatstvo sakupi se, kako u Primorju, tako i u Zagorju, a i širom zemlje Horvacke štono gore od Istre pa dolje do ispod Boke je, na sjeveru od Mure i Drave prostire se da bi potom što Dunavom što Savom niz Drinu na Jadran spustilo se.

I baš tad zgodi se da car Bizantski s privolom Svetoga Oca Rimljanina pisma pošalje i poslanika izasla moleć’ pomoć Zvonimirovu k’o brata dragog rođenog, jer međ’ kraljevima svijeta kršćanskoga bi on kralj koj' poštovan je nadasve. A u pismu prvom prosiše ga nek’ gospodu svu zemlje svoje sabere i uz njih sve ljude viđene od vrijednosti jasne da u pomoć svi mu poteku i tako Kristov grob on povrati.

Pa kad dobri i sveti kralj Zvonimir pisma od Pape i Cara zaprimi, zapovjedi on po cijelom kraljevstvu nek' vitezovi i baruni sakupe se kod Pet crkava u Kosovu. I kad dođe dan rečeni, Zvonimir pred njim' molbu pročita, pa im rekne nek’ odluče hoće li se zajedno s drugom gospodom kršćanskom iz zemalja Europskih gdje Papa posla takva pisma ista, a sve s pomoću Božjom, poć’ sveto mjesto oslobodit’, jer ... Tu Sin Božji za ljubav njihovu i otkupljenje svijeta križu muku otrpi i krvcu svoju prolivši tamo je. Bi to mjesto gdje on Duh što ga od svog Oca poprimi i Ocu svom vrati mu ga. Bi to mjesto gdje u grob polože tijelo mu njeg'vo preslavno koje potom Uskrsne.

Nu čuvši to i tako, “Bogom prokleti i nevjerni Hrvati” počeše na kralja svetog urlat' da išće on odvesti ih iz domova udobnih njihovih, ter od žena svojijeh i dječice mile im njih've otuđit', sve kako bi s Carem oteli mjesto gdje Krist propet za njih jest, a bez zauzvrat da korist steknu svakakvu. Pa tako nevjerni Hrvati, a zapravo pohlepnici štono oko na škrinj'ce s blagom za korist svoju bacahu, krenuli na kralja dobrog bukom vel'kom i oružjem naoštrenim. I počeli tijelo mu sjeć’ i krv njeg’vu prolijevat radili. A kralj na to, sav u krvi ležeći, izranjan i u vel’kim bolovima izložen, prokle svoj narod Horvacki nevjerni mu na izdisaju im govoreći:
“Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje vlastite krvi!!!”



Hoće li godine 2089e Hrvatima konačno svanut’, to vidjet’ će onaj tko to doživi i preživi, a za to vrijeme mi se vraćamo noveli u novom nastavku o Ruži ...



Sjedila je u kafiću i promatrala ljude. Dizajnerski urbani kafić, jednostavnih i čistih linija s detaljima koji naglašavaju eleganciju i ekskluzivnost podsjećao je na mjesta koje je dobro poznavala.
“Nakon godina provedenih u inozemstvu napokon kod kuće.“ pomisli pogledavajući na sat.
I onda se otvore vrata što dijele ostakljenu terasu kafića od pločnika i ulice, a na ulazu se pojavi on. Letimično baci pogled uokolo, pa kad joj uhvati pogled, rastegne svoj široki osmijeh.

Godine provedene na poslovima što su gradili njeno malo poslovno carstvo naučile su je biti pažljivom.
“Važno je zapažati sitnice, jer one govore o poslovnom partneru, govore o njegovom položaju i ulozi u društvu.“ pomisli prisjećajući se vremena kad je bojažljivim koracima radila prve korake karijere. S vremenom, kako se karijera razvijala, postajala je sve sigurnija, da bi na posljetku s lakoćom i sigurnošću, odmah i na prvi pogled, nepogrešivo procijenila s kime ima posla. Zato dok joj je prilazio sigurnim koracima, krajičkom oka primijeti kako su u njih uprte mnoge oči. Pogledi bi se redom, prvo na kratko zadržali na njemu pri čemu bi poneki i kimnuo, a potom se znatiželjno zaustavljali na njoj.

Pruži joj ruku gledajući je ravno u oči pogledom govori kako mu je vrlo drago što je ponovo vidi.
“Bok Ruža. Gledam te i ne mogu bilivit. Nimalo se nisi promijenila. Ostala si ista kakvu sam te poznavao.“ pozdravi je ugodnim glasom, a u sebi doda:
“I koju sam toliko volio.“ pazeći da se misli ne primijete niti jednom jedinom gestom ili sitnicom u pogledu ili u držanju.
“Bok Nikica.“ otpozdravi Ruža i nastavi “Koliko vidim ni tebe godine nisu promijenile.“
“Nisi se nimalo promijenio. Bio si i ostao i šarmer i šminker bez obzira na godine.“ pomisli Ruža.



Žene vole zločeste dečke. Frajer u crnoj kožnoj jakni na motoru lakše će zavesti ženu od pristojno odjevenog muškarca u automobilu. A ženama su sretni muškarci koji se smiju neusporedivo manje privlačni od muškaraca koji iskazuju neku drugu emociju.

Muškarac i žena u liftu. Na izlasku muškarac nehotice laktom dodirne ženine grudi. Okrene se i ispriča.
“Gospođo, ako vam je srce mekano kao grudi, oprostit ćete mi.“
“Mladiću, ako vam je tvrd kao lakat, ja sam u sobi 403.“



U njega sam se zagledala kao djevojka. Sve je bilo kao u pjesmi. On, momak na lošem glasu, ja princeza iz dobrog društva kojoj se, svima za inat, dopao taj naočit i neobičan momak. Znala sam otprilike kakvim se poslovima bavi, ali to mi nije bilo važno. Koju godinu stariji, sitni krimos, kamatar i sve ostalo što fin momak ne treba biti, ali ... Bio je tu taj njegov razoružavajući osmijeh kome nisam mogla odoljeti. A taj i takav krimos bio je neviđeno pristojan prema, za njega, tad još balavici poput mene. U društvu svojih prijateljica i prijatelja osjećala sam se sasvim obično, no uz njega ... Bila je to sasvim druga priča, uz njega sam se osjećala posebno. Bila sam nešto i bila sam dama. Pridržavao mi je kaput, pružao mi stolicu, otvarao mi vrata, ustajao i pozdravljao me pružajuć’ ruku gledao direktno u oči kad bi prišla stolu gdje sjedio je sa svojim dečkima, sve redom krimosima kao što je on, ali ne tako pristojnim i uglađenim kao što je bio on.

Sjećam se tih sitnih noćnih sati kad su me, dok sam se vraćala iz Saloona, u kvartu presrela ona trojica želeći me opljačkati. I tko zna što mi još uz to napraviti. Da ne duljim, počeli su me razvlačiti kadli odjednom, stvori se on. Udari prvog i sruši ga na pod. Drugi se okrene da mu uzvrati, ali Nikica i njega odmah složi na pod, a treći kad vidje s kime ima posla pobježe glavom bez obzira. Poslije tog događaja više nikada nisam imala nikakvih problema. Pričalo se kako je trećeg napadača koji je pobjegao progutala noć, ali to nitko sa sigurnošću nije mogao potvrditi. Jer ona dvojica su još uvijek bila tu negdje i u širom luku me se klonili. Nisam se usudila pitati Nikicu, jer znam da mi ne bi odgovorio na pitanje. Samo bi me pogledao tim svojim očima i sa smiješkom rekao:
"Zaboravi. Sve se dobro završilo."
A ja, ja nikad i nikom nisam rekla za taj događaj, čak ni roditeljima. Nikom izuzev vama koji čitate ovu novelu.

Priznajem. Bili smo zaljubljeni jedno u drugo, ali među nama zapravo nije bilo ništa osim prijateljstva. Ponekad bi se znali primiti za ruke, ali bi potom odmah ustuknuli bojeći se jedno drugom pokazati to svoje pravo, meko i dobro lice. Otkriti mu dušu. Kretali smo se u različitim svjetovima i previše toga nas je dijelilo. Bila je to jedna od onih nerealiziranih ljubavi koje se pretvaraju u iskrena prijateljstva, jer ... Znali smo sve iako smo se pravili kako ne znamo ništa.



“I ... Što se u međuvremenu događalo s tobom?“ zapita Ruža nakon što završi priču o sebi.

Od tada su prošle godine. U međuvremenu Nikica je i dalje kamatario. Tukao se tamo gdje je trebalo i gdje nije trebalo. Kockao se. Bio je jak, pa bi zatim nestao da se vrati još jači nego prije. Nitko zapravo o njemu nije znao sve detalje, ali pričalo se.

Sad sjedi tu, svom dizajnerskom kafiću nasuprot mene. Nakon tolikih godina Nikica je danas fantastično situiran. Ima firmu koja gradi stanove i poslovne prostore. Sve to iznajmljuje ili prodaje. I nitko se više ni ne sjeća kako je on nekad bio razbijač s onu stranu zakona. Objašnjava mi kako danas sve radi pošteno i po zakonu. Plaće su dobre i stižu na vrijeme, jer samo zadovoljan čovjek može biti dobar i odan zaposlenik, firma može napredovati, a on biti uspješan. Objašnjava mi kako sjajno živi i da je svjestan svega što se oko njega zbiva.

Sjedimo za stolom. Osmijeh mu je i dalje isti kao prije. I pogled. Sve iz njega zrači lakoćom. Pa malo po malo počinjem osjećati iracionalno razumijevanje prema tom čovjeku. Isto koje sam imala u vrijeme dok smo bili mladi i zaljubljeni. Što nijedno od nas onom drugom nikada nije i nikada neće priznati. Baš kao i ja i Nikica sad ima sve. Ima vilu, bazen i jacuzzi. Ima dobre automobile, novac i obitelj. Tko zna koliko prljavog novca ugrađeno je u temelj njegove karijere? A on ni ne skriva kako je to stekao šakama i uličnim životom. Znam da zvuči glupo, ali kao i tada, tako je i danas Nikica ostao pošten u tom svom nepoštenju. Ne uljepšava prošlost za razliku od onih koji su sve operušali do gole kože, davali milodare Crkvi i kleli se u hrvatstvo dok su neki za to isto hrvatstvo ginuli ili ostajali osakaćeni. Pa su im tako neki koji još dan danas žale za bivšom tamnicom naroda, zavidni na njihovim penzijama, ali ne usude se pogledati batrljke udova ili duše koju su ovi ostavili za njih i njihovo pokvareno licemjerje.

“Moram ti priznati kako su me, kad je trebalo, angažirali da im obavim neke poslove.“ govori mi.
“Pa te zato ne diraju?“ namigujem mu.
“Za razliku od mnogih, ja nikada nikom nisam ništa naplatio. Neke stvari radiš iz uvjerenja i domoljublja.“ odgovara i nastavlja “Pazim da je danas sve po zakonu i zato me nitko ne dira. Nakon tolikih godina ono prije nikom više nije važno. Zapravo nikom osim Kruni, sjećaš ga se?“ pita me.
“Kako da ne.“ odgovaram “Imaš li još kontakte s njim, željela bi ga vidjeti.“



Uz Nikicu je tih godina u mom životu postojao još jedan muškarac, Kruno. Za razliku od grubih crta lica šarmantnog razbijača, Kruno je bio nježni ljepotan. Bio je možda najljepši muškarac kog sam u životu ikada vidjela. Tip za kojim žene osjećaju majčinske sklonosti, te ga zato opsjedaju. Kruno je bio sportaš, možda najbolji u svojoj generaciji, ali za razliku od nekih s kojima je haklao turnire, nikada nije napravio karijeru. Naime, umjesto za nogomet Kruno se odlučio za studij. I na studiju Kruno je bio među najboljima. Diplomirao je u roku s vrlo visokom ocjenom, odmah dobio posao i vrlo brzo napredovao, ali ... Poslije nije napravio ništa. Iako talentiran, Kruno se utopio i nestao u sivilu prosječnosti. Za razliku od mnogih prosječnih i ispodprosječnih koji su poslije naprave velike karijere.

S Krunom sam se družila u Saloonu i izvan njega. Kave u Atriju ispred Hard Rock-a, kino, kazalište, koncerti, tulumi zajedničkih frendova, bilo je društvo u kojem smo se kretali.
“Joj kak je hercih onaj mladić kaj je jučer bil ovde.“ aludirala je baka na Krunu koji je svratio na kavu donijevši mi knjige i druge materijale za ispit kog je položio, a za koji sam se spremala.
“Tak te je gledal ... gruntam si ... morti ti se udvara?“ namignula je i nastavila “Baš bi bili feš par. Ružice moja, takvih se ti drži, takvih, a ne onog fakina.“
“Ali bako, ni jedan od njih mi nije dečko. Samo su dobri prijatelji, svaki na svoj način.“ branila sam se znajući kako u bakinim riječima ima puno mudrosti.
“Naj tak pripovedat.“ namigne baka i nastavi “Kaj si se onda tak zrihtala za izlazak? Misliš da ne znam kak z njim svako veče ideš van ... Neg, čini se da je došel.“ rekla je začuvši dolje s ulice netom parkirani automobil koji tri puta potrubi.
“Mogla si ga pozvat gore, a ne da se ovak iskradaš van kak ...“ rekla je.
Od tada uvijek kad je dolazio po mene, Kruno je dolazio gore. Naočit i visok, uvijek s cvijetom za mene, a zavisno od prilike i za moju baku.
“Ružice moja, tak se šika!“ cvala je baka navijajući za Krunu.

Nikica i ja smo završili faks, Nikica čak dva. Krenuli smo putem ostvarenja svojih snova. Nikica na način kako sam vam već opisala, a ja ... Ja sam sve to započela u inozemstvu gdje sam po smrti bake otišla za roditeljima. Roditelji su bili "neprijatelji" ondašnjeg režima, nisu mogli dobiti posao, pa su otišli u inozemstvo, emigraciju. A brigu o nestašnoj klinki prepunoj snova o životu preuzela baka, iako ... Roditelji su dolazili praznicima, na ljetovanje, a i ja sam odlazila k njima, posjećivala ih i ostajala s njima dulje vrijeme u inozemstvu. Baka je umrla nedugo nakon što sam diplomirala. Na sprovodu uz mene bila su obojica, i Kruno i Nikica. U to sam vrijeme uzaludno pokušavala naći posao, ali ga zbog roditelja nisam nalazila.

“Nudio sam mu par puta da dođe k meni u firmu. Trebam obrazovane i stručne ljude. On je takav. Međutim, Kruno ne želi za to ni čuti. Ima svoje principe. Kaže radije će pasti travu nego ih se odreći.“ prisjećam se Nikičinih riječi o Kruni dok s Krunom sjedim na terasi u Tkalčićevoj.
Promatram vrevu ljudi oko nas i vješto skrivam nevjericu. I pitam se gdje je nestao Apolon moje mladosti. Gledam njegove tužne i utučene oči. Takav pogled nije imao u ono vrijeme. Bio je tada pun samopouzdanja koga sada nema. I slušam ga kako prosipa žuč pričajući o politici i političarima.
“Sve su nas opljačkali.“ govori mi objašnjavajući svoje stavove “Zato ovdje nema života. Pa sam se odlučio na odlazak u inozemstvo.“
“Misliš kako vani teče med i mlijeko? Kako tamo jedva čekaju da im dođe tamo neki? Nemoj imati iluzije. Odeš li tamo čeka te rad od jutra do mraka i to na poslovima koji su ispod tvog znanja, kvalifikacija i iskustva. A uhvatiš li posao dostojan tebe budi siguran da je to samo zato što ga nitko od domaćih ne želi prihvatiti. Nije dovoljno plaćen.“ pričam mu svoja iskustva, ali Kruno mi ne vjeruje.
Dalje tjera po svome. Da oduvijek je bio takav, a to ga je možda i dotuklo.
“Nego ... Zašto nisi probao ovdje nešto napraviti?“ nastavljam dalje “Bio si najbolji u generaciji, imao si i talent i poduzetnički duh. Zašto si odustao i predao se? Evo, i Nikica mi je rekao da kad te je zvao, a ti si ga odbio.“
Kruno je začuđen. Nije očekivao da ću mu se obraćati na takav način. Nisam sigurna razumije li da ga još uvijek na izvjestan način volim i da mu želim dobro, najbolje. Baš kao što sam mu željela i onda kad sam rekla da mi je najbolji frend, ali da ja nisam žena za njega.
“Znaš ... Iskreno ...“ na trenutak Kruno se zamisli, sagne pogled, pa ga vrati “... Nisam želio riskirati. Ni onda, ali ni danas. Prihvatio sam prvi dobar posao u državnoj službi, a kad su kola krenula nizbrdo bilo je prekasno. Obitelj, žena, djeca, ... Borio sam se za opstanak. Kao i svi ostali. Poslije sam neko vrijeme bio bez posla, ali ... Pronašao sam novi. I od tada sam tu gdje jesam. Nije dobro, ali gura se. Prosjek. No sad mi se pruža prilika za otići van. Znam, teško je to u ovim godinama, ali ... U prvo vrijeme bit ću sam. Poslije možda povučem obitelj.“ objašnjava mi.
“A što se tiče Nikice ... Ne bi želio tamo. Znaš kako je on sve to stekao. Bili smo frendovi, još jesmo i zato neka sve ostane tako kako jest.“
I dok on to tako objašnjava ja ga gledam. Promijenio se, a ja krijem nevjericu pitajući se gdje je nestao onaj ambiciozni i moćni Kruno? Što se dogodilo da inteligentan mladić pun ambicija i vedrine izraste u konformistu ogorčenog na sve oko sebe, ali ...

Zanimljivo je to kako život miješa karte uvijek ponavljajući iste obrasce, jer ... Današnji rastanak podsjeća me na onaj kad sam odlazila u inozemstvo. Samo sada, uloge su promijenjene. Tada je on tješio mene, sada ja grlim njega. Grlim ga istom ljubavlju koju sam osjećala za njega.
"Bože, samo da mi ne vidi suze koje skrivaju sunčane naočale." pomislim.
A Kruno me gleda istim onim pogledom kojim me gledao kad smo se opraštali prije mog odlaska. Ne zna što bi rekao. Vidi se da je zbunjen. Kao da nije očekivao da ga nakon tolikih godina još uvijek volim. Volim kao prijatelja, jer ... Oboje imamo vlastiti život iz koga nam povratka nema. I ne bi trebalo biti. Život nas je razdvojio, ali nas je i onda i danas spojio u prijateljstvu. Prijateljstvu koje traje i na koje se uvijek možeš pouzdati. Pravom prijateljstvu.
“Ma ne brini, sve će biti u redu. Uspjet ćeš. Znam te.“ govorim mu "I javi ako ti išta ustreba, ja sam tu." guram mu moju vizitku.



Te večeri Ruža zapiše u svoj dnevnik:
“Što danas uopće znači biti pošten? Znači li to prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i lagano odumirati. Biti osoba A ili osoba B? Zapravo, lagala bih kad bih rekla kako je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kad bih rekla kradi, jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla: razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Nemaš li savjesti, dobro ćeš spavati, ali ... Je li to uistinu rješenje? Ne bih se u to kladila.“




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

01.08.2024. u 23:30 • Dobre vibracije (3) • Troši toner • #

utorak, 30.07.2024.

Plaža: Hey sir do you want to buy a massage?

Sjedili su na terasi restorana u Nippa Hut resortu gdje su boravili. Pijuckali su Mindoro Sling i promatrali more. Za doručak obično bi uzimali nešto europsko, samo ponekad konzumirali bi lokalni doručak. Europski je doručak bio: kruh, maslac, marmelada, dvije tri tanke šnite nekog nareska i sira, te naravno kava Uz to je išao i neizbježni sok, obično neko iscijeđeno voće ili izdubljena čaša u ananasu s njegovim ocijeđenim sokom. Voćni napitak bio jr hladan, a kava rijetka i topla, ali u velikim količinama. Domaći doručak sastojao se od voća i soka, te neizbježna kava u velikim količinama.
„Američka kava.“ komentirao bi Furbi.
„Ovo nema veze s našom europskom kavom.“ obično bi zaključila Žana.
Ručak su preskakali, ali su za happy hour sve to nadoknađivali netom ulovljenom svježom ribom ili nekim lokalnim specijalitetima, obično piletinom.
„Zanimljivo, i piletinu i ribu filipinci pripremaju na mnogo načina kakvih mi u Europi ne poznajemo.“ komentirala je Žana.
Tanjuri ispred njih bili su prazni nakon netom konzumirane hrane. Po običaju pijuckali su rashlađeno pivo. Na Filipinima ima puno vrsta domaćih piva i sva su dobra.
„Ne samo da su dobra već su i jeftina“ komentirao je Furbi.
„Znaš prošle godine u Bangkoku, probao sam masažu. Bila je vrhunska. Zašto si je ovdje ne priuštimo?“ odjednom Furbi upita Žanu.
„Da, zašto ne? Ne računam da imaju shiatsu masažu, ali nekakvu sigurno imaju. Da pitamo Debelog Frenkija?“ hitra bi Žana.
Debeli Frenki bio je vlasnik resorta.
„Nema problema, organizirat’ ću da oboje dobijete masažu. Neće vas puno koštati.” bile su njegove riječi nakon kojih upita „Kada bi je željeli imati?“
„Može sutra popodne, oko dva?“ upita Žana na što Debeli Frenki samo potvrdo klimne.
Ne znam, ali samo znam da se neću fukati. Ovdje SIDA leti zrakom.“ nasmije se Žana i doda „A ti?“
Furbi ne odgovori ništa. Samo se nasmije prisjećajući se seksa s Mariom ispod slapova u Plavoj Laguni.




Otprilike godinu dana prije Filipina i velikog putovanja Furbi bi na Tajlandu. Zagreb bijelio pod snijegom na -10, a on se kupao u toplom tropskom moru i sunčao na plaži otoka sred Tajlandskog zaljeva.

U Bangkoku se društvo dobro zabavljalo. Svake večeri odlazili bi u drugi dio grada i tamo se provodilo. U neke dijelove išli su sa ženskim dijelom turističke grupe dok su u druge išli isključivo u muškom društvu. Iz znatiželje su pijuckali zmijsku krv na ulicama China Towna. Odlazili su na večere u egzotične restorane i hodali po salonima sa shiatsu masažom. Muški dio društva bi se nakon što je u hotel vratio žene tuk tukom odvezao u neki od kvartova gdje zabava traje čitavu noć. A ponekad bi s njima išle i žene.
„Hey sir, do you want to see a boy girl!“ ispred kluba se derao mali tajlanđanin koji ih povuče za ruku i oni uđše u klub.
U klubu je treštala glasna disko muzika. Na pozornici iznad šanka prepunog egzotičnog pića oko štangi plesale su obnažene djevojke.
„Tajlanđanke su predivne.“ komentirali su i sjeli za stol.
Nakon što su naručili piće stolu priđu im djevojke s čašama punim vode u ruci.
„Curice nemaju više od šesnaest sedamnaest godina.“ veselo je komentiralo društvo i zaključilo „Nema veze. Mogli bi s njima porazgovarati, ali bez seksa. SIDA ovdje leti zrakom.“
Puno toga su saznali iz razgovora. Djevojke ovdje rade i gazda očekuje da barem jedna od njih uhvati nekog za seks.
„Idemo gore u sobu?“ upita jedna Furbija pokazujući na uske stube koje su vodile na kat.
„Ne budi lud.“ govorili su mu „Gore je mračno i tko zna tko bi te mogao klepnuti po glavi i opljačkati.“
„Neće nitko. Sve je sigurno i pod stražom.“ odgovori djevojka.
„Možeš li nam pokazati svoj zdravstveni karton da nemaš SIDU?“ upitali su je.
„Ne mogu. Nemam zdravstveni karton.“ odgovori djevojka.
„Onda ništa.“ odgovore joj.
„Onda nam barem platite svakoj po piće i dajte nešto novca.“ molile su djevojke „Ako ne donesemo novac i na vaš račun ne konzumiramo piće gazda će nas pretući.“ pričale su djevojke svoju jadnu sudbinu na što im oni to i učine.




Shiatsu masaža bi nešto sasvim drugo. Furbi je masažu dogovorio preko hotelskog telefona odabirom nekog salona sa popisa hotelskog prospekta. Sasvim gol ležao je na trbuhu na bijeloj prostirci masažnog stola u salona. Iz zvučnika dopirala je ugodna glazba sugerirajući lokalno podneblje puno egzotike i izazova kakvih nema nigdje u Europi. U salon uđe ljepotica. Nakon što ga s obje strane namaže mirišljavim gustim uljem, pokrije mu stražnjicu ručnikom i počne masirati. Njeni prsti bili su vješti, a ruke snažne. Lomile su sve pod sobom. U prvi trenutak osjeti bol i krikne da bi potom osjetio olakšanje. Masaža je trajala nakon čega se ljepotica skine i počne se klizati po njegovim leđima i stražnjici. Na te njene pokrete Furbi osjeti uzbuđenje kao malo kad. Njene ruke i prsti bile su vrlo vješti. Tijelo joj bijaše glatko od ulja. Osjećao je kako njena mačkica klizi po njegovim leđima i masira njegovu stražnjici. Ruke joj zađu među njegove prepone i počnu masirati tintilinića koji se počne buditi iz sna da bi se na kraju, potpuno rasanjen, pretvorio u nabreklu aždaju. Njene ruke masirale su aždaju i gnječile mu testise. Furbi počne osjećati užitak. Užitak se povećavao i na kraju Furbi ne mogne više izdržati. Aždaje joj eksplodira u rukama na što ga maserka okrene i ustima počisti mališane koji su joj se razlil po rukama.
„Ovo je bilo uključeno u cijenu. Želiš li nešto više, to se dodatno plaća.“ govorila mu je maserka dok je sa njega ispirala ulje i obrisala ga velikim ručnikom.
Furbi se na to samo zagonetno nasmije. Potom maserka uzme njegov mlohavi mač u ruke, položi na njega svoje usne i baci se na posao.
„Ovako ne možeš dobiti AIDS.“ reče mu primijetivši njegov upitan pogled.



Ležeći na bijeloj prostirci na krevetu svoje kolibe Furbi je osjećao vješte ruke ljepuškastih žena koje su ga masirale. Jedna bi, vidjelo se to, starija dok druga bi nešto između djevojčice i djevojke.
„Tko zna u kakvom su odnosu?“ razmišljao je dok je osjećao kako se polako opušta. Ventilator u kolibi donosio je sveži povjetarac u toplo poslijepodne na plaži. Negdje na polovini dogovorenog termina za masažu maserke najednom prekinu.
„Hey what’s happen’?“ upita iznenađen.
„It’s over.“ odgovori starija maserka.
„But you are at the half of time agreed. Please continue by agreement. Alredy paid for that.“ uzvrati Furbi nakon čega maserke nevoljko nastave masažu, ali je opet ubrzo prekinu.
Ponovo su se natezali sve dok starija ne ponudi sebe rekavši da će to dodatno platiti.
„Hvala, ne bih.“ odgovori Furbi na što starija ponudi mlađu.
„Uzmi onda kćer.“ ponudi ga.
Furbi osta zabezeknut takvom ponudom, a starija doda:
„A za nešto malo više možeš nas imati oboje.“
Furbiju se na to smrkne. Gledao ih je zabezeknut i razmišljao. Starija se povuka u kut dok se mlada započinjala skidati.
„Imaju lijepo tijelo.“ razmišljao je gledajući ih kako se pred njim potpuno skidaju.
Kad su se skinula Furbi ih obje otjera iz kolibe.
„Dobro si napravio.“ govorio mu je DIeter dok su on i Žana večerali na terasi njegovog Vienna caffea „Sigurno bi pokupio AIDS. Ovdje treba biti vrlo, vrlo pažljiv i oprezan.“ zaključi.



Going to Puerto Galera is not complete without tasting the Mindoro Sling. I already told my Puerta Galera adventure last Holy Week over at Patay Gutom that’s why I won’t say it anymore here.

However, what I’m going to give you now are the several Mindoro Sling recipes as given to me by my friends. If you have your own Mindoro Sling concoction, do share them below. Thanks.

Version 1:
1 lapad of Tanduay rhum
1 can of Ginaâs Mango Nectar juice
1-1/2 jigger of Sunny Orange syrup
1-1/2 jigger calamansi concentrate
1 jigger Grenadine
1 can Sprite

Version 2:
1 big can of Dole Four Seasons Juice
1 bottle of Ginebra GSM

Version 3:
1 bottle of vodka
1/2 cup of triple sec
1 big can of pineapple-orange juice
1/2 cup of freshly squeezed lemon juice.
1 jigger Grenadine

Mix everything, add a lot of ice, and top with fresh apple and orange slices. Drink moderately. Alternatively, pour all this into a freshly pierced coconut and drink with a straw.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

30.07.2024. u 13:41 • Dobre vibracije (2) • Troši toner • #

subota, 27.07.2024.

Prolog: Tajanstvena karta (Re-Make)

„Sviđa mi se ovakav način komunikacije, ipak ... rado bi se s tobom poševila. Probudio se hormon seksa, međunožje mi se ovlažilo, tko zna, ah, nitko ništa ne zna . . . možda ću noćas masturbirati, ti ćeš biti dolje lijepo polegnut milovati mi grudi, guzu, dirati me po cijelom tijelu, a i šire, ući ćeš u mene i tako sljubljeni, obiljem sokova iz moje zdjelice doživljavat ćemo plimu i oseku ispod zvjezdanog neba . . . I dogodi se prasak, vatromet, tisuće zvjezdica svojim sjajem veličaju događaj, u mojoj zdjelici plima plavi ograde sokovima i oni se izlijevaju . . . Jako si me pošpricao . . .
Pusa, volim te."

Sjedio je na aerodromu. Na laptopu je pregledavao poštu koju zbog žurbe kako ne bi zakasnio na avion za Zagreb nije stigao pročitati u uredu. Sa Žanom je Furbi obično kontaktirao telefonski, ali mejl kontakti u posljednje su vrijeme postajali sve učestaliji.
„Kako je to čudno. Nismo se ni vidjeli ni čuli preko deset godina... A onda ... Slučajan susret i mic po mic, opet kontaktiramo.“ razmišljao je o mejlu što ga je dobio od Žane
„A ponekad se i poševimo iako smo oboje zauzeti, imamo porodice." posljednja konstatacija izmami mu osmijeh na licu.



Poznanici od djetinjstva, kasnije prijatelji, Žana i Furbi svojedobno su putovali u Kinu. Kad su tamo stigli, dapače čak još u planovima prije samog puta, kreirali su vlastite, za ono vrijeme veoma smjele planove. I ne samo da su ih kreirali već su ih i sproveli.
„Kad smo već tamo bila bi šteta ne pronaći način kako veliko putovanje učiniti zaista veličanstvenim." predloži Žana dok su u Zagrebu razgovarali o planovima.
Furbi je za izlazak iz Kine navijao preko Tibeta i Indije.
„Tibet, Nepal i Indija oduvijek me fasciniraju. Od Pekinga možemo vlakom do Lhase, zatim autobusom za Katmandu. Odatle nije teško stići u Delhi." predlagao je i nastavio:
„Sve je lijepo opisano u vodiču." pokazuje na Lonely PlanetFF0000>Lonely Planet vodič za Aziju „Naravno, možemo očekivati teškoće, ali rješavati ćemo ih kako naiđu. Na takvim je putovanjima to uobičajeno."
„Zašto komplicirati? Idemo natrag preko Hong Konga. Kad tamo stignemo vidjet ćemo što ćemo dalje. Možemo nabaviti jeftine avionske karte s presjedanjem negdje u jugoistočnoj Aziji. Manila, Bangkok ili čak Delhi, Mumbai ako želiš vidjeti Indiju." praktična je Žana.
„Dobro. Onda natrag putujemo preko Hong Konga," popusti Furbi „ali sve opcije ostavljamo otvorenima. U svakom slučaju imat ćemo presjedanje, zar ne?"
„Dogovoreno." suglasi se Žana.

Te večeri prije koktel partija u Švicarskoj ambasadi Žana i Furbi su od Emilije i Dražena slušali o Filipinima. Na spomen Plaže samo su se pogledali i bez ijedne riječi u tren među njima sve bi riješeno. Dogovoreno na obostrano zadovoljstvo. Sjedili su u restoranu hotela i slušali priče o dogodovštinama što su ih Emilija i Dražen doživjeli na Plaži. Sve je bilo tako dojmljivo. Oduševljeni avanturom gledali su žar u Emilijinim očima i gestama kojima im je pričala o Plaži dok su za to vrijeme Draženovi brčići zadovoljno podrhtavali. Legende o gusarima i blagu, priče o novovjekim avanturistima koji u potrazi za adrenalinom pronalaze nova mjesta što ih treba vidjeti, obići, istražiti, doživjeti i proživjeti. Iako mislimo da o svijetu u kome živimo znamo baš sve, kako nam je on tako poznat, predvidiv i dosadan, uvijek se nađe poneki skriveni kutak što predstavlja otkriće. Jedan od njih je Mindoro.



Mindoro, tajanstveni otok koji se nalazi s onu stranu Južnokineskog mora. Otok išto izvire iz morskog plavetnila i uzdiže se sve do samih oblaka na kojima stoluje Talipanan, bog vatre, bog koji kad ga razljute iz svog vulkanskog grotla izbacuje dim i lavu na sve koji se usude uznemiriti ga u njegovom važnom poslu, poslu stolovanja na prijestolju kraja svijeta. Puerto Galera se nalazi na sjeveroistočnom vrhu otoka, a Calapan je nešto južnije, na najistočnijem dijelu, tik do nepreglednih močvara koje se prostiru prema jugu. Močvare su slane i u njima caruju reptili, životinje zaostale iz pradavnih vremena početka svijeta, pa se tako tamo pronalaze primjerci najvećih krokodila na svijetu. Posvuda po unutrašnjosti tog brdovitog otoka prostire se džungla, neprohodna i tajanstvena, džungla o kojoj se ispredaju mistične priče i legende. Ime otoka potiče od izraza "mina del oro" što u prijevodu sa španjolskog znači "zlatni rudnici", jer ... Uz otok su vezane mnogobrojne legende od kojih je možda najzanimljivija ona o tajanstvenom blagu koje uzme mnoštvo života, a koje još i dan danas, skriveno od dohvata ljudi leži negdje na nepoznatom mjestu i uzbuđuje maštu znatiželjnika koji ga pokušavaju pronaći.

Legenda o blagu govori kako su, nakon što su španjolci FIlipine godine 1572. otok formalno pripojili kruni oni se ustoličili u Manili na Luzonu, najvećem otoku položajem sjeveroistočno od Mindora. I bi tako sve dok jedne olujne noći na Mindoro negdje oko Puerto Galere ne stignu gusari. Na južnokineskom moru vladala je tada golema oluja, pa gusari potraže utočište u skrovitim uvalama sjevernog dijela otoka. Progonila ih je španjolska flota, a gusari bijahu krcati zlatom i draguljima štono ga na svojim mnogobrojnim pohodima opljačkali su i oteli znanim i neznanim. Pa trojica gusarskih kapetana odluče sakriti blago kako bi ono, padnu li kojim slučajem španjolcima u ruke, sačuvano ostalo sve da njime slobodu svoju otkupiti mogu, jer ... Blago bi nebrojeno. Računali su oni kako će i za njih ostati podosta toga još, a i previše. Pa tako s družinom odabranom sljedbenika svojih kapetani pođu u unutrašnjost otoka silno blago sakriti. A kroz neko vrijeme se od čitave družine vrate samo njih trojica, kapetani. Posada koja osta na žalu uz obalu čuvajući brodove na spomen taj bi vrlo ljutita, ali iako bijesni na kapetane i oni su pohlepni jesu, ter međ' njima vladala nesloga oko pitanja što sa kapetanima činiti. Jer bi više no jasno zašto kapetani njihove drugove pobiše, ali opet predmijevali oni kako je bolje i s takvima biti i tikve saditi, nu bez svog dijela blaga ostati, jer ... Na blago skriveno oni računali su, a samo kapetani znali su gdje blago skriveno jest.

I dok oni tako žustro vijećaju što činiti, na pučini ispred otoka ukaže se španjolska armada. Jači i brojniji, španjolci pobijede malobrojne preostale gusare. Pa ih potom gotovo sve pobiju. Na životu ostave jedino tri kapetana i to iz razloga predmijevanih. Držali su kapetane okovane u lancima i mučili ih kako bi im ovi rekli gdje blago sakrili su. Od tih muka jedan kapetan premine, a drugi se nekako osloboditi uspje, ter u unutrašnjost otoka pobjegne. Tamo ga pak uhvate urođenici, skuhaju ga u kazanu i u slast za ručak obilni na svetkovini svojoj velikoj pojedu. Posljednji, treći, kapetan vidjevši kako nema kud, jer mu ionako jadnom život upitan posta, predomisli se i ponudi španjolce. Ako mu životom k'o poklonom uzvrate da ih do blaga skrivenog on odvede. Pa krene on s njima ili oni krenuše s njim, svejedno, u unutrašnjost otoka tajanstvenog. Nu kako su španjolci u prošlosti mnoga zla urođenicima činili, putem su ih ovi stalno napadali i žrtve im brojne izazvali, pa tako do skrivenog blaga stigne tek omanja skupina preživjelih na čelu sa zapovjednikom i naravno, kapetanom gusarskim. Kapetana su, naime, španjolci čitavo vrijeme pažljivo k'o zjenicu oka svog čuvali, jer samo on znade gdje blago skriveno leži i zato im on kao takav predragocjen bi. A kako ljudska narav pohlepna jest, prgava, prevrtljiva i obijesna jošte uz to, nekolicina se potajice s kapetanom dogovori, te kolege svoje preostale na čelu sa zapovjednikom na spavanju pobiju i zakopaju na skrovitom mjestu neobilježenom. Sve to kako nitko ni po grobu zaključiti ne mogne gdje blago skriveno nalazi se. Potom se oni lijepo dogovore i samo omanji dio blaga neprocjenjivog sa sobom ponesu, ter na povratku podlo i pokvareno drugove svoje što brodovlje čuvali su napadnu. Kako ih ovi na spavanju uhvate, a onima ništa sumnjivo ne bi, jer straži noćnoj k'o drugovi stari ovi im se predstave, stanu ih redom ubijati i klati, ali ... Iako još bunovni od sna, drugovi njihovi što uz brodovlje bili su, borbu tešku s ovima zapodjenu, ter na kraju samo trojica preživi, a međ' njima i Francisco, gusarski kapetan. Nu tu kraj priči jošte nije, ter se i ovi naposljetku pobiše, pa na kraju nalazimo Francisca samog sa svojim blagom, štono ga iz trezora u džungli do brodovlja ponese.

Francisco je putovao kući, no kako se k'o gusar zloglasni u rodnu mu Španjolsku vratiti ne mogne, u Southamptonu dalekom u zemlji Engleskoj on nastani se i tamo sretno oženi se, ter s voljenom svojom premilom djecu mnogobrojnu izrodi. Na žalost vlastitu, iako planirao jest, on se više nikad po blago vratiti ne mogne. Pa stoga dječici svojoj tajanstvenu kartu s uputama i zagonetkama štono odgonetke traže u vječni zavjet ostavi. A djeca k'o djeca, druge planove u životu imala su i mislili kako njihov stari u bolesti samrtnoj svojoj sve same gluposti valja. Zato u krčmi kartu tajanstvenu za pokoje piće utope smatrajuć’ krčmara budalom nekom, a sebe držeć' pametnima jako, pa tako budalasti priliku dobru propuste. I još se mnogo dogodovština štono tajanstvenu kartu na putu kroz vrijeme do vremena današnjeg prate pripovijedati dade, ali kako bi u noveli ovoj kratki bili skoknimo odmah na kraj priče.



A na kraju priče nalazimo Žanu i Furbija kako na koktel partiju u Pekingu od nekog pijanog engleza iz Southamptona slušaju priču o tajanstvenom otoku Mindoru i njegovom legendarnom blagu. Priču pomalo sličnu, ali i potpuno drugačiju od one koju su pred neku večer slušali od Emilije i Dražena. Priču o predivnim pješčanim plažama Puerto Galere i White Beacha, najvećoj i najneiskvarenijoj plaži među svim tamošnjim plažama. Slušali su oni tako i upijali sve priče o tom otoku i njegovim plažama štono se protežu podno Mount Talipanana, vulkana za kog se drži da više nije aktivan, iako ... Sa vulkanima se ionako zapravo nikad ništa ne zna.



„Za Puerto Galeru možete pročitati da je jedna od najljepših i najslikovitijih svjetskih luka i utočište gusara u davna vremena. Mjesto je to gdje bi se oni ponekad sklanjali ili odmorište je za rekreaciju posada brodova koje su se ovdje, nakon mjeseci izbivanja po morima na putu od Španjolske, Meksika, Indije, Sumatre i Jave, odmarale ugodno provodeć vrijeme s prelijepim domorotkinjama. S druge strane, iako je turizam prodro gotovo u sve krajeve, pa tako i na Filipine, Puerto Galera i Mindoro još su uvijek neistraženi i čuvaju nešto od neiskvarene ljepote i romantike koju nalazite na južnim tropskim morima." prisjećao se Furbi riječi koje im je te večeri pripovijedala Emilija.

„Dok naša grupa s kojom smo doputovali u Kinu vijeća o tome što učiniti da bi po programu ostali u Kini još barem tjedan dana, mi se ovdje dobro zabavljamo. Koktel parti u Švicarskoj ambasadi, večera sa škvadrom iz CNNa, a zatim ... Plaža." komentira Žana.
„Što misliš hoće li danas popodne Lolek i Bolek doći pred kolodvor po naše karte kako smo se s njima dogovorili?" pitao Furbi aludirajući na poljake s kojima su dogovorili utopiti svoja mjesta na kolektivnoj karti za putovanje transibirskom željeznicom na povratnoj relaciji Moskva - Peking - Moskva.
„Možda hoće, a možda neće." odvrati Žana.
„Bilo kako bilo, idemo na Filipine, pa bude li sreće valjda ćemo nekako uspjeti utopiti ta naša dva mjesta. Ako smo naše kolektivne vize na kraju ipak uspjeli pretvoriti u individualne, čak i u slučaju da ne uspijemo utopiti karte, ja ne odustajem od White Beacha." ispali Furbi.
„Da, fakat nema smisla. Dražen i Emilija su nam već nabavili karte, pa sutra predvečer sjedamo na vlak i putujemo za Kanton. A onda dalje prelazimo u Hong Kong i tražimo avion za povratak u Frankfurt s presjedanjem u Manili, Bangkoku i Delhiju." praktična je Žana.
„Putovanja avionima tvoja su domena." pomalo šaljivo Furbi komentira Žaninu profesiju. Kao što već vjerojatno nagađate, Žana je stjuardesa.

Dragi moji čitatelji, u ono vrijeme Kina u mraku totalitarizma bi zatvorena za strance, a Sovjetski Savez egzotična je država kroz koju putovaše samo avanturisti, transibirskom željeznicom od Moskve do Pekinga i natrag. Pa su tako tada ovakvi razgovori bili nešto uobičajeno, jer ... Putovati Sibirom, ući u tada za strance još uvijek zatvoren Sovjetski Savez i Kinu, pa k tome još iz Kine izaći na sasvim druga vrata od onih na koja si uš'o, bi to nepojmljiv i gotovo neizvediv izazov. A jednako bi i s gotovo čitavom jugoistočnom Azijom i državama kao što su Tajland, Filipini, Vijetnam, Indonezija, Burma, ... Sve su one redom tada bile još tajanstvene, zanimljive, egzotične i naravno u to vrijeme baš kao i u vrijeme današnje manje više poznate po seks turizmu i backpacker avanturizmu.



Sjedio je na Heathrowu i čekao večernji let za Zagreb. Na info panelu pisalo je Delayed 30 minutes. Čitao je:

„Jako mi nedostaješ, medij koji sada koristim ne privlači me, što ti uostalom i znaš, ali kako sam ja pametna, tako se i ja služim i tim načinom komunikacije. Jako bi me razveselilo neko tvoje pismo. To mi je osobno nešto najintimnije. Ja sam ti iz dva stoljeća prije. Bačena maramica, ostavljena rukavica, cvjetić, to je moj svijet u kojem se najbolje osjećam. Priznajem da su mi snalaženje i komunikacija na ovaj način vrlo, vrlo teška. Nema mesa, nema ljudi, eto, to je razlog zašto ja ne komuniciram na taj način. Ovaj medij za tebe je normalan. Tako već godinama komuniciraš, a ja sam tek počela. Ako bih htjela biti zločesta pitala bih te: napiši mi fugu ili polifono obradi određeni glazbeni motiv ili homofono obradi to isto. Znaš li to? Ne znam, ali ja znam da želiš li naučiti ja mogu te podučiti. Trebat će ti vremena. Znam da to nisu tvoje preokupacije, ali samo reci želim. Ja sam osoba staronazornih postavki na svim mogućim razinama i vrlo, vrlo teško prihvaćam određene promjene. Zato sam se onda na White Beach-u i razboljela i dva dana bila u krevetu, u svojoj kolibi. Nemoj me sada popljuvati i daj mi podršku. Bez obzira što sam ti napisala, to je na neki način bila moja ispovijed. Morala, trebala sam ti to reći, napisati. Volim te, debeli, šalim se. Izazivam te i ljubim te po cijelom tijelu. Želim te opet osjetiti u sebi, želim osjetiti kako me obasipaš sokovima iznutra i daruješ poljupcima izvana. Želim tvoj jezik na mojoj dražici. Želim tvoj prst u mojoj zdjelici. Želim tvoj penis u meni i njegove sokove. Želim ih svugdje, nećeš vjerovati, čak i u ustima.
Pusa
Žana"



Kad pročita melj Furbiju misli opet odlutaju i vrate se natrag u Peking. Bilo je jutro. Sjedio je sa Žanom u hotelu na doručku. Razgovarali su:
„Što je s onom tvojom amerikankom od sinoć?" pitala ga.
„Ljubomorna? Isto bi ja tebe mogao pitati za Matthewa." nasmije se Furbi.
„Znaš kaj, najbolje je da kad se s njima danas nađemo, svi zajedno dogovorimo, uključujući Emiliju i Dražena, da negdje večeramo. A onda u jutro svaki na svoju stranu. Ovo je ionako naša posljednja večer u Pekingu, pa je red da se svi dobro zabavimo." vragolasto komentira Žana i izazovnim pogledom unosi mu se u oči.
„Hej, jesu li ono Cathy i Matthew?" prekida Furbi vidjevši na dnu hotelske sale par poznatih lica.
„Jesu, idemo ih pozdraviti." ustaje Žana sa stola, pa im oboje zajedno pođu u susret.
„Hey, how are you today? Are you feeling good after all this booze and snooze at yesterday's party?" pita Furbi stiskajući Mathew-u ruku ljubazno se grli s Cathy.
„To be true, staying longer in bed would be fine. But ... For a while, we have the interview with one Chinese guy. In the meantime, we came to visit you to arrange this evening. Understand that you are also leaving Beijing tomorrow. You are going by train to Guang Chu?" razveže se Matthew.
„Yes and then Manila, connection back to Zagreb." sa velikim osmijehom odgovara mu Žana.
„Know's that. When seeing your brother, just give him regards. We spend a nice time in Manila several years ago." prisjeća se Matthew druženja sa Žaninim bratom iz vremena kad su njih oboje uživo sa Filipina izvještavali o pobuni koja svrgne vojnu huntu diktatora Ferdinanda Marcosa.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

27.07.2024. u 11:24 • Dobre vibracije (1) • Troši toner • #

srijeda, 28.12.2016.

Sreća

Roditelji se trude djecu naučiti mnogim stvarima. Pri tome se trude osigurati im sredstva kako bi te stvari lakše naučili. Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude ambiciozno, obrazovano, uspješno, međutim … jesmo li ih naučili onom najbitnijem, a to je … da budu sretni?



Bio jednom jedan mudrac. Putovao je. Promatrao je svijet, zavirivao u nebo, gledao u sunce i u zvijezde, bio je opčaran bojama. Promatrao je on i ljude i njihove običaje. Otvoreno je gledao njihove vrline, ali i njihove mane. Nije ih osuđivao iako su oni, katkad više, a katkad manje, osuđivali njega. Jer gledao je on njihovu snagu, ali jednako tako gledao je on njihove slabosti.

I tako, jednom, dok je hodao ugleda čovjeka. Čovjek je na leđima nosio neki velik teret. Na licu mu se je vidjelo kako se muči. Oblijevao ga je znoj, a pod teškim teretom podrhtavale su mu noge. Bio je sav uspuhan.
“Zašto sam sebe osuđuješ na tako težak rad i stradanje?” upita znatiželjni mudrac.
“Mučim se kako bi moja djeca i unuci bili sretni.” Odgovori mu čovjek i nastavi:
“Moj je pradjed sebe osudio na težak život i rad za dobro mog djeda. Moj djed je to učinio za mog oca, moj tac za mene. A ja ću se pomučiti zbog sreće svoje djece.”
“I … je li netko u tvojoj porodici bio sretan?” zapita mudrac.
“Kad promislim, … zapravo … do sada nije.” Zamišljeno odgovori čovjek prethodno spustivši teret na zemlju “Da do sada nije, ali računam kako će moja djeca ili najkasnije moji unuci ipak biti sretni.” gotovo kao sanjar odgovori čovjek.
“Na žalost, nepismen čovjek ne može naučiti čitati, kao što krtica ne odgaja orla.” uzdahne mudrac, a čovjek ga pogleda.
“Kako to misliš?” zapita ga.
A mudrac mu odgovori:
“Prvo moraš ti sam naučiti biti sretan i tek ćeš tada sreći moći učiti svoju djecu. I to će im biti najdragocjeniji poklon i nasljeđe koje si im dao.”



Želeći pružiti svojoj obitelji neki čovjek je puno radio. A kako je bio i marljiv i sposoban, tako se uspinjao na ljestvici uspješnosti. I što se više uspinjao, to je radio sve više i više iako, budimo iskreni, sve je više zarađivao i sve je više imao iako je, istini za volju, i sve više trošio.

Jedne večeri, kad se je vratio kući, umoran i nervozan, nađe on svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
“Tata, tata, smijem li te nešto pitati?” upita sin.
“Da, naravno. Samo pitaj. Reci, što je?” odgovori mu otac.
“Tata, tata, koliko zarađuješ na sat?” nastavi sin.
“Sine, to se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?” začuđeno mu odgovori otac.
“Tata, tata, samo želim znati. Molim te, tata, reci mi koliko zarađuješ na sat?” bi uporan sin.
“Pa dobro …” zamisli se otac “… da li da mu kažem ili ne, ma reći ću mu. Nikada ga nisam lagao”.
“Sine, zarađujem 100 eura na sat. Eto sine, toliko zarađujem.” odgovori otac.
“Oh!” uzdahne sin i tužno spusti glavu.
“Tata, tata, možeš li mi posuditi 50 eura?” odjednom ga zapita sin “Tata, molim te!” usklikne.
Otac je bio razočaran, ali pomalo i ljut.
“Ako je jedini razlog zašto si me pitao koliko zarađujem taj da ti posudim 50 eura da si možeš kupiti neku igračku ili sličnu besmislicu, tada se, sine moj, moraš dobro zamisliti, jer imaš sve. Sve sam ti priuštio. A sad se okreni ii di u svoju sobu razmisliti zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje ludorije!” odgovori otac.
Dječak ga samo pogleda, pogne glavu i ode u svoju sobu. I za sobom zatvori vrata.

Nakon što je večerao, otac se otputi u dnevni boravak i sjedne. Gledao je televiziju, ali su mu se po glavi stalno vrtjele misli razgovora sa sinom.
“Mužiću, što te to muči?” pitala ge je supruga.
“Ma znaš, ono pitanje našeg sina. Kako li se samo usuđuje postavljati takva pitanja. Zanima ga samo novac.” odgovori.
“Ne znam, nisam sigurna u to, jer to do sada nisam primijetila. Možda bi bilo bolje da odeš s njime razgovarati, pa da raščistite tu stvar.” Osmjehne mu se supruga.
“Hmmm …” zamisli se otac “ možda imaš pravo. Možda mu je tih 50 eura zaista trebalo za nešto. Stvarno, nikad ne pita za novac. Idem do njega.” reče ustavši.
Otac pokuca na vrata:
“Je li slobodno?” upita.
S druge strane čula se tišina.
Otac polako otvori vrata.
“Sine, jesi li zaspao?” tiho upita.
“Nisam, tata, nisam zaspao. Budan sam.” odgovori sin.
“Eto sine, razmišljao sam o onom tvom pitanju. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 50 eura koje si tražio.” reče otac i pruži mu novčanicu.
Dječak se na to uspravi. Smješkao se.
“O, tata, hvala ti tata.” usklikne i posegne pod jastuk ispod koga izvuče snop novčanica.
Otac ostade zapanjen, jer sin je brojio novac. A kad ga izbroji, okrene se ocu, pruži mu snop novčanica pa ga upita:
“Tata, mogu li sutra kupiti sat tvog vremena? Molim te, dođi sutra ranije kući. Želim večerati s tobom.“



Kad nas više ne bude, oni za koje radimo uvijek će nas lako zamijeniti. Bez obzira koliko smo marljivi, sposobni i kakve rezultate iza sebe imamo. Ali naša obitelj i iskreni prijatelji, oni koji ostaju iza nas, njima ćemo nedostajati čitav život. Zato vam u Novoj Godini želim puno vremena koje ćete posvetiti svojim najmilijima i svojim prijateljima. Oni su sve što u životu trebamo.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio

Oznake: Zagrebački dekameron

28.12.2016. u 22:55 • Dobre vibracije (30) • Troši toner • #

utorak, 16.12.2014.

Bocca di Rossa: La Redenzione

Ponad rijeke drvosječa sjekao granu na drvetu kadli ... sjekira pade mu u rijeku. Gleda Drvosječa nemoćno u nabujalu rijeku koja nosi sve pred sobom. Zna kako sjekiru više nikada neće naći. Zaplače. Čuje to Bog na nebesima, pa se spusti na Zemlju, točno ispred Drvosječe.
„Zašto plačeš?" zapita ga.
Drvosječa digne glavu i progovori:
„Bože, sjekira mi je upala u nabujalu rijeku. Ona mi je neophodno potrebna, jer od nje živim. Tako zarađujem za život. Bez nje, moja žena i ja ćemo gladovati.“ zaključi odgovor Bogu.
Bog na to, ni pet ni šest već siđe u rijeku. Uroni i iz nje izađe sa zlatnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" pita Bog Drvosječu.
„Nije." kratko odgovori mu Drvosječa.
„Što bi ja sa zlatnom sjekirom? Zlato je premekano, pa sa takvom sjekirom ne mogu raditi svoj posao.“ kaže Drvosječa.
Bog pogleda Drvosječu, zatim nabujalu rijeku i ponovo uđe u nju. I izađe iz nje ovaj puta sa srebrnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" opet Bog pita Drvosječu.
„Nije." ponovo mu odgovori drvosječa, ovaj puta bez obrazloženja.
Bog se nasmije, pa opet ravno u bujicu. i izađe sa njegovom starom željeznom sjekirom.
„Je ll ovo tvoja sjekira?“ upita Drvosječu.
„Da Bože, to je moja sjekira." sretan odgovori Drvosječa.
Bog bi oduševljen njegovim poštenjem i da mu sve tri sjekire koje je izronio iz rijeke. Pa tako naš drvosječa ode kući sav sretan.

Ne prođe vrijeme, a naš Drvosječa opet je pored rijeke. Ovaj put šeće uz nju sa svojom ženom kadli ... Žena mu upade u rijeku i utopi se.
Drvosječa zaplače, ali ... Eto opet Boga ispred njega pa ga pita:
„Zašto plačeš?"
„Bože, kako ne bi plakao kad mi je žena pala u rijeku i utopila se." uplakan u suzama Drvosječa odgovori Bogu.
Bog na to ni pet ni šest opet u rijeku. I pojavi se iz nje sa Jennifer Lopez.
„Je li ovo tvoja žena?" upita ga Bog.
„Da!" sav oduševljen usklikne drvosječa.
„Slagao si!" ljutito uzvikne Bog gledajući drvosječu ravno u oči „To nije tvoja žena."
A drvosječa gledajući razljućenog Boga odgovori:
„Oprosti mi Bože. U pitanju je očigledan nesporazum."
Bog je zbunjen. Drvosječa nastavi:
„Vidiš Bože, da sam ti rekao kako Jennifer Lopez nije moja žena ti bi se pojavio sa Catherine Zeta-Jones. Nakon što bih ti na to rekao da ni ona nije moja žena, ti bi se napokon pojavio sa mojom ženom. I kad bih rekao kako ona jest moja žena, ti bi rekao da mi daješ sve tri. Oprosti mi Bože, ali .. Ja sam samo siromašan drvosječa i ne bih se mogao brinuti o sve tri, pa sam ti zbog toga rekao kako je moja supruga Jennifer Lopez."

„Što je pouka ove storije pišče?" pitate se vi, moji malobrojni i zalutali, ali smjerni čitaoci koji svoje dragocjeno vrijeme dangubite na ovim stranicama.
A ja vam na to odgovaram da kad muškarci lažu, onda to obično čine iz dobrog i časnog razloga i naravno, za dobrobit sviju.



„Faljen Isus“ pozdravi mlada žena Velečasnog koji upravo ulazi u kupe.
„Navijeke.” otpozdravi Velečasni više po navici, no s namjerom, pa zakuje pogled za ljepuškastu ženu u crvenom koja nonšalantno sjedi u kupeu.
Primijetivši kako Velečasni napadno bulji u njena otkrivena koljena mlada žena se promeškolji i prekriži noge, ali ne učini ništa da zaštiti gola bedra od njegovih znatiželjnih pogleda.
„Samo ih je istakla još više.” prostruji ovom misao, pa sred praznog kupea sjedne nasuprot nje.
Vlak se lagano kloparao po tračnicama. U kupeu tišina. Velečasni netremice gleda ženu, pa nakon kraće stanke prekine muk. Upita:
„Dokle putujete kćeri moja?“
Žena koja do tada bulji u prazno zaokupljena svojim mislima obrati pažnju na svećenika:
„U Zagreb ...“ pa sa kraćom stankom doda „... iz Milana.“
„Kćeri moja, silazimo na istoj stanici.“ sa smiješkom značajno prozbori Velečasni.
I malo po malo, među njima razveže se razgovor iz koga doznajemo kako se žena zove Ruža. Vraća se u Zagreb s namjerom otvoriti modnu agenciju.
„Time sam se bavila u Italiji. Znate ... Modni biznis ... Naše djevojke su lijepe i tražene ... Zašto onda umjesto u tuđini ne baviti se time u domovini?“ Ruža obrazlaže svoje ideje na što se Velečasni samo smijulji.
„Ne znam je li mu to od nelagode zbog moje priče ili požude koju kod njega čitam.“ razmišlja Ruža slušajući svećenika koji joj nadahnuto i blagoglagoljivo priča o bogobojaznom životu u vjeri, poštenju i odricanju od zadovoljstava koje pruža ovaj svijet.



Na nedjeljnoj misi velečasni govori:
‘Kršćanski je da oni koji imaju dijele s onima koji nemaju.’
Na to ustane jedan vjernik, okrene oko sebe na sve strane, pa veli:
‘Haj’mo ženske, što ste se tako stisle!’

„Oče, po vašoj priči čini se da vi zazirete od svjetovnih stvari. Vidite,“ zamisli se Ruža „mene zanima kako čovjek u vama gleda i rješava želju koja zadesi svakog kad ... na primjer ... vidi lijepu ženu koja mu se dopada ili, ne daj Bože, ako su njih dvoje na samo nađu kupeu vlaka?“ ispali Ruža.
Velečasni se na tren zbuni, malo se zacrveni, no brzo se snađe:
„Kćeri moja, mi smo posvećeni Bogu. I ljubav prema Njemu nam je svakako preča od svega ostalog, pa zato, ako se ponekad nekom od nas i dogodi to o čemu pričate, a što je svakako ljudska slabost, mi tada od Njega jednostavno zatražimo oprost.“



Kad sam bio mali svaku večer sam se molio za novi bicikl. S vremenom shvatih da Gospodin ne djeluje na taj način. Sad sam ukrao jednog, pa od Gospodina tražim oprost.

Velečasni koluta očima. Niz čelo mu se slijeva znoj. Rukama grli jabuke što rastu na Ružinom stablu:
„Što to držim u rukama?“ zastenje on u zanosu strasti.
„Joj velečasni, ne bi smeli to držati v rukama. To je greh, pravi prafcati greh.“ hihoće Ruža i pohotljivo trlja zamamnu stražnjicu o njegove nabubrene prepone.
„Kćeri moja, grijeh ćemo zajedno ispovjediti Gospodinu, a on će nam oprostiti naše trenutke slabosti.“ ubaci Velečasni, pa se u tren preobrazi u pohotu ter nastavi:
„Joj, kako je to lijepooo.“ uzviknu on.
„Da velečasni, to je tak lepoooooo.“ otegne Ruža i u tren skine suknju.
„Joj kakvi halteri. Crveni!“ usklikne Velečasni, pa nastavi:
„Baš takve obožavam. I čipkaste gaćice. A tek guza!“ pljusne Ružu lagano po guzi, pa krene napipavati Hram koji se nalazi sa prednje strane pubisa.
Ruža stenje od zadovoljstva dok Velečasni miluje oltar koji se nalazi u Hramu.
„Daaaaa, tako se već da.“ govori Velečasni sav uzbuđen.
„Ma skini već jednom tu svoju halju i zabij konačno taj svoj tvrdi kurac u mene.“ u nastupu požude uzvikne Ruža.
„Neka tako bude.“ promrsi velečasni, pomoli se Svevišnjem i učini traženo.



Došla lijepa žena u crkvu. Ispovijeda se:
‘Oče, spavala sam s vašim kolegom, župnikom iz druge župe. Je li to grijeh?’
‘Kako da ne kćeri moja!’ uzvikne župnik ‘Pa ti pripadaš ovoj župi.’

„Velečasni, je vam bilo lepo? Morti vam se i svidelo, ha?“ smješka se Ruža.
„Kćeri moja, bio je to samo trenutak slabosti, ali ... Onako u povjerenju i među nama, nije mi krivo.“ namiguje Velečasni i sav ozaren nastavi:
„Nego, bi li mi dala svoju vizitku da znam gdje da te dolazim ispovijedati?“
„Izvolite,“ Ruža pruža vizitku „i ne zaboravite pripomenuti svojima gdje ponekad mogu doći olakšati svoju dušu. Moje djevojke rado će ih ispoviijediti.“ namiguje Velečasnom dok na zagrebačkom Glavnom kolodvoru silazi sa vagona, a za to vrijeme Velečasni joj kavalirski pridržava prtljagu.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

16.12.2014. u 21:09 • Dobre vibracije (51) • Troši toner • #

četvrtak, 11.12.2014.

Nepristojne priče: Kako sam postala sponzoruša

Postoje razne priče kako nastaju sponzoruše, ali korijeni njihovog nastanka ipak leže u bajkama. Mnoge bajke veličaju princeze ili uboge ljepotice koje se udaju za bogatog princa što je pandan sponzoru. Razlika je samo što princ jaši konja ,a sponzor vozi skupocjeni SUV ili izvanserijski sportski automobil. Ipak, neozbiljno je govoriti kako su bajke inkubator sponzoruša. Sponzoruše nastaju tako što im društvene norme šalju poruku kako će se zahvaljujući atributima stečenim rođenjem najbolje u životu snaći odnosno kako u tom pohodu nije nužno koristiti mentalne resurse.



Svoju sam kćer do njene sedme godine držala podalje od svijeta princeza. Tim sam više bila zapanjena kad se je, nakn što je sa sedam godina krenula u školu i počela intenzivnije družiti sa vršnjakinjama, vratila skući moleći da joj obučem ružičastu haljinu i plastične štikle. I nije prošlo puno nakn toga da bi je zatekla kako leži na podu.
„Što radiš?“ pitala sam je.
„Spavam stoljetnim snom i čekam da me probudi princ.“ odgovorila mi je.
Bila sam zgranuta. Uplašila sam se kako će nakon faze princeze prihvatiti ponašanje plitkih i površnih djevojaka iz svijeta show businessa. Kći mi je uvjerena kako nema izbor jer Walt Disney joj ga nije dao.


<
font color=#FF0000>Znam da sam vas odmah vas zaintrigirala. Jednako pretpostavljam kako ćete me osuditi, ali prije no što to učinite, želim vam ispričati priču jedne obične djevojke.

Bilo mi je dosta svega, odlučila sam se promijeniti. Počela sam se drugačije oblačiti, nikakve markice i slično, ali sa stilom. Dane sam provodila pred TV ekranom gledajući kako se ponašaju “dame“. Zapustila sam faks, jer se u njemu više nisam vidjela, umarao me. Sve mi je to bilo bez smisla, Nisam se mogla poistovjetiti sa studentima koji bi htjeli biti “netko“, a jedini način kako to postići vide u diplomi.

U glavi su mi na pameti bile druge stvari i prioriteti. Jedino do čega mi je još bilo stalo bili su izlasci. Promatrala sam tako ljude oko sebe. Tada bi se osjećala sasvim u redu, a dušu bi olakšala u tuđem naručju. Dečko mi je bio u drugom planu iako ... Priznajem, imala sam ga i voljela na isti način kao i sada. Još i danas se sa jednakim žarom osjećam jedne predivne večeri kad mi je prišao jedan predivan momak.
„Hej mogu li te nešto upitati?” upitao me.
„Ne poznajem te. Je si li siguran da će pitanje biti upućeno baš meni?“ odgovorila sam mu.
Tu sam večer ipak provela s njim i iz nje smo zajedno smo krenuli u priču. Dala mu svoj broj mobitela tek tako, da još jednom izađemo na kavu i dovršimo započeti razgovor. Naravno, sutra me je pozvao na kavu.

„Kako providno” reći ćete.
Ali nije! Nikada ne idem na piće sa strancima. Ne volim kada mi se netko hvali, priča o vilama ili se trudi biti duhovit, a ti se jednostavno iz pristojnosti na to moraš samo smješkati. I tada, baš kao i sada, bila sam isuviše umorna od svih tih jeftinih izloga i natpisa koji govore o sniženjima. On je bio potpuno drugačiji. Ne samo zbog što nije tražio smiješak, zbog razlike u godinama, već i radi njegovog držanja, njegovog pogleda, njegovog načina kako se prema meni ponaša. Naime, u njegovom se društvu osjećam kao dama. Nisam pogriješila, jer bio je više no zanimljiv. Sutradan me odmah nazvao i zamolio da s njim idem u shopping.
„Bi li m pomogla pri izboru košulje?“ pitao me je učtivo.
Tada sam po prvi puta u svojoj dugogodišnjoj vezi zanemarila vlastitog dečka.
„Rekla si mi da ćeš mi se javiti, a već tri dana čekam da me nazoveš“ predbacio mi je.
A ja sam na to s njim ljutito prekinula.



Tog dana u kupovini sam bila odličnog raspoloženja. Uostalom, sad sam imala novog prijatelja koji i pored svih svojih mana nije dijete. A trebalo mi je baš to, imati nekog tko će me uzeti za ruku kako treba. Još ni danas ne mislim kako sam u svemu tom tražila korist, jer i on se u mom društvu odlično osjećao, nije skrivao zadovoljstvo. Poslije tog dana promijenila sam mišljenje o ljudima, podijelila sam ih na one koji me zaslužuju i one koji me ne zaslužuju. Dakako, pomirila sam se sa svojim dečkom.
„Shvatio sam te.“ rekao mi je ispričavajući se što je bio grub i isključiv.
I zbog toga sam ga voljela, jer je on uvijek sve činio i čini samo kako me ne bi izgubio. Znala sam, ili se barem nadala, kako će uvijek ostati uza mene.

Ipak, nastavila sam se paralelno družiti i sa svojim novim prijateljem. Čak smo zajedno i izlazili. I tako, malo po malo, s njime sam provodila sve više i više vremena. Vozali smo se njegovim sportskim autom, išli smo na piće, čak smo počeli izlaziti i na večere. Zajedno smo gledali kazališne predstave, išli na koncerte ... S njime mi nikad nije bilo dosadno. Uživala sam u načinu na koji me gleda i na koji mi se divi. S njim sam se osjećala naprosto sigurnom. Sjećam se njegovog prvog poklona kog sam dobila nakon samo pet dana poznanstva. Njegovoj majci smo išli kupiti rođendanski poklon. Birali smo između parfema i nismo se mogli odlučiti koji od dvadesetak najskupljih uzeti. Ipak, na kraju smo uspjeli izbor suziti na samo dva. Jedan se sviđao meni, a drugi njemu. Nisam odmah htjela prihvatiti, ali on je ne trepnuvši kupio oba. Jedan je poklonio svojoj majci, a drugi meni. Znao je da mu ne mogu pokloniti nešto slično no to mu je bilo svejedno.

Ne odmah poslije toga, ali s vremenom, počeli su se nizati drugi pokloni. I na kraju je došlo do toga da bi mi kupio štogod bi mi se svidjelo. Baš kao i da za štogod bi pomislio da mi dobro stoji, naprosto bi mi to poklonio. Nije prošlo puno vremena a na meni su se počele primjećivati skupe stvari što mi ih je poklanjao. Nisam imala novaca, ali sam svojima kod kuće pričala kako ću se udati, pa od ušteđevine kupujem sve te stvari. U to vrijeme sam radila, a oni su u to povjerovali i prestali me dalje propitkivati. Ali grad, moj grad … Jedan za drugim nizali su se tračevi, jer ... Izlazila sam sa osobom starijom od mene koja je uz to medijski zanimljiva. Pa sam se tako u tom svijetu našla ja. Na sebi sam nosila sve što sam ikada željela, uživala u vožnji i svim zabavama sa svojim šarmantnim starijim prijateljem. Znam, nećete mi vjerovati, ali... Među nama tada osim prijateljstva nje bilo još ničega. Čitavo to vrijeme nisam poželjela prevariti svog dečka sa kojim sam još bila u dobrim odnosima. Zašto i bi kad je on najdivnije biće koje sam u životu srela?

Ipak, uskoro je između nas puklo. Moj dečko mi je počeo predbacivati i više mi nije vjerovao. Tako sam se našla pred izborom: dugogodišnja veza ili novopečeni prijatelj kome sam toliko dugovala. Pokušala sam se od njega udaljiti, ali moj dečko, ljubav mog života, nije mi mogla donijeti nakit, odjeću, šminku, obuću ... A to je bilo sve što sam nosila i što sam imala. Moj novi način života počeo mi je smetati. Ne stoga što sam sa dugogodišnjim dečkom htjela ići u fine restorane već zato, jer je on znao da mi ih skoro nikada neće moći priuštiti. Prekinuli smo i ja sam bila neutješna, ali utjehu sam pronašla u svom novom prijatelju. On je bio tako fin i pažljiv, prepun razumijevanja i suosjećanja.



Pretpostavljate što je bilo dalje Udala sam se. Ušla sam u isto, pa čak i više društvo kao i moji bivši kolege sa faksa sa tom razlikom da sam, obzirom na supruga iznad njih. Oni rade za njega i moraju se jako truditi i dokazivati kako bi nešto postigli, dok ja sve dobivam samo po sebi i imam puno više no što će si oni ikada imati. Živim u raskoši i nimalo se ne kajem što sam postala sponzoruša. Ne kajem se što sam svoj život učinila lagodnim niti što moja djeca žive u izobilju ljubavi i materijalnih dobara. Jedino mi je ponekad žao što u svom suprugu ne mogu vidjeti osobu za koju bi zbog ljubavi i strasti umrla. Nikad ga nisam poželjela zamijeniti drugim, jer on to ne zaslužuje. Dobar je i pažljiv prema meni, a zna se iskazati i u krevetu. Uz to, moj suprug je sretan i ponosan otac naše dvoje djece.

Jedino što katkad poželim je prošetati svoju djecu niz ulicu u kojoj moj nekad voljeni dečko i ja voljeli i gdje on šeće svoju djecu. Ponekad ga tamo sretnem kad sa suprugom i djecom dolazim u posjete roditeljima. Tada se pristojno pozdravimo. Jednom vidim kako mu je drago što me vidi, dok drugi puta mi se čini kako me gleda sa sažaljenjem. Valjda zato što sam se, kako se to veli, prodala zbog novca. Od zajedničkih prijatelja čujem kako mu život nije onakav kakvim smo ga nas dvoje zajedno sanjali, ali ... Sigurna sam kako je u dubini duše sretan, jer ... Dajete li ljubav, ljubav možete i očekivati.

I na kraju da ne zaboravim, nikad svom bivšem dečku neću reći da je zapravo on otac moje djece. Time bi povrijedila obojicu muškaraca svog života koje, svakoga na svoj način volim i poštujem.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

11.12.2014. u 21:22 • Dobre vibracije (24) • Troši toner • #

subota, 06.12.2014.

Bocca di Rossa: La Dolcenera

Jednom davno, ne sjećam se kada … Zapravo, možda to sad više nije važno … U jednom sasvim običnom mjestu živjela je jedna sasvim obična djevojčica. Zapravo, možda i nije bila tako obična već u stvari neobično obična. Vjerovala je ako su svi ljudi poput nje, no ... Je li uistinu bilo tako? Tražila je u njihovim očima poglede prepoznavanja, provjeravala naznake jesu li oni međusobno sličniji, no što to javno pokazuju, ali ... Prepoznavala ih nije, pa čak ih se nije ni sjećala. Bila je to samo jedna obična djevojčica koja je živjela nešto neobično što nije mogla ni s kim podijeliti.

Kako je to moglo biti?

Ljudske priče često su je trovale, pogađale su je. Ipak, unatoč svemu djevojčica je voljela svoje mjesto. A najviše je voljela baš tu njegovu običnost. Voljela je ljude koji žive ruku pod ruku s prirodom, iako ... Naslućivala je kako im nedostaje poštovanja, ponajprije prema svemu i svačemu. Kao i ljubavi prema životu kao takvom. Život ju je naučio prihvaćati sebe takvu kakva jest kao i ljude takvima kakvima jesu, jer ... Mijenjati ih nije mogla. Jedino što je mogla, mogla je živjeti sebe što bolje zna i umije. Živjeti čak i kad ne smije izraziti istinu koja će ih povrijediti. Sve bilo je tako jednostavno, a opet sve bilo je tako složeno. Sjedila je satima na morskoj obali, istoj onoj obali kojoj je od rođenja dolazi. I tamo je u miru, u tišini, promatrala more. Promatrala je i žeđala za jednostavnošću. Čeznula za životom u njegovom najčistijem obliku. Čeznula za njegovim jasnoćama, za njegovim smislom i za njegovim prihvaćanjem.

Jednom, kad je tako sjedila, iznenadi ju kiša. Zapravo bi to ničim nagoviješteni pljusak. Pljusak koji je zatekne nespremnu, opere je do kože, te promoči je do kostiju. I još dublje. Podsjeti da nekoć je znala letjeti. Podsjeti na njene snove i želja, htijenja koja putem ostadoše negdje sa strane. Pljusak je podsjeti kakva može i želi biti. Podsjeti da sama odlučuje gdje ide, gdje završava i gdje su rubovi svijeta, rubovi koji ne postoje. Djevojčica progleda i oči joj počeše razabirati boje. Osjećala je neke nove, ali već dobro poznate mirise. Prepoznavala želje koje oduvijek negdje duboko u sebi naslućuje. Spozna kako više nije sama, kako na morskim valovima sjede drugi dječaci i djevojčice. Bijahu oni zlatni i pjenasti, bili su prozračni i nasmiješeni. Pa osjeti čežnju biti poput njih kao i želju biti s njima. Da pretvori se u osmijeh i osjeti to kao nikad prije toga. Djevojčica spozna kako oduvijek je i ona samo jedna od njih.

Snovi joj postadoše čudesni. U njima leti, obilazi cijelu kuglu zemaljsku, pa i dalje. I svugdje osjeća se k'o da upravo tamo pripada. Baš k’o da u sebi ima po jedno zrnce svakog tog nepoznatog mjesta, ali ... Kako može sve to poznavati kad nikad tamo prije bila nije ili .... Možda je ipak bila? A ona jedno samo želi letjeti, letjeti. Letjeti dalje i sve dalje. Letjeti više i sve više. Biti skromna u svojoj širini i paziti kako da u pohlepnoj gladi za životom ne izgubi, jer ... Koliko god je od sebe odlazila, pobjeći nije mogla, pa se učila prepuštati svakoj struji. Prepuštati se svakom vjetru i svim kapljicama, prepuštati se taman toliko koliko treba da voli sebe i svoj život, da voli sebe samu. Učila je, učila je voljeti. Naučila je, naučila je odlaziti i vraćati se. Naučila je ne zadržavati se nego jednostavno puštati samu sebe da bude. Pronalazila je u sebi previše toga što bi nekad negdje zatomljeno. Ponovo je otkrivala samu sebe. Otkrivala je sve, otkrivala svaki dan, otkrivala uvijek i iznova drugačije. Drugačije, a opet nekako isto, isto baš kako je to oduvijek i bilo.

Bilo je to davno, bilo je to jako davno da ne sjećam se više, ali ... Kapljice te iste kiše ponekad se osjete još i danas. A ja, čim ih osjetim, obučem onaj isti osmjeh koj' onomad me pratio putem dok koračali smo zajedno ne dopuštajući kišnim kapima da nas smoče.



Okupljeno u odvjetničkom uredu čudno društvance sluša obiteljskog odvjetnika kako čita pokojnikovu oporuku:

„Draga moja rodbino, ne bojte se, svi ćete biti namireni u svom dijelu baš kako svatko od vas zaslužuje. Sve svoje investicije, dionice i suvlasništva u mnogobrojnim tvrtkama širom svijeta ostavljam svom dragom sinu Salvatoreu. Casa della Toscana, Castello in Svizzera, La Grande appartamento cosě Agenzia di moda a Milano ostavljam mia amata terza moglie Rosa he mi ha dato un buon tempo che io rispetto e l'amore.
Zapravo, jedino što će mi na onom svijetu nedostajati je nezaboravan seks sa Ružom. Draga Ružo, nemoj se ljutiti što pišem ove riječi, a ti ih slušaš javno, ali moram ih izreći pred smrt svim magarcima koji misle da blaženstvo i svetost donosi asketizam. Ružo, na svemu ti puno hvala, a onaj dio nasljedstva moja je zahvala.
Ja ću u raj, jer sam multimilijarder, pa mogu kupiti sve uključujući i samog Boga, a vi ćete tko zna gdje. Netko u bolju, a drugi u lošiju budućnost, svakome po zasluzi i kako mu pripada. Naravno svi izuzev mog dragog sina Salvatorea i moje omiljene treće supruge Ruže. A prva supruga, nerodnica Nevia, kao i druga supruga, blesavica Viola, njima i njihovom potomstvu koga nemaju ili imaju, kako već koja, ostavljam frišku figu, jer su to svi i sve zajedno zaslužile.

Sva vas voli i pozdravlja sad već pokojni,
Vittorio“

„Vittorio, Vittorio, mio caro Vittorio. Non andare, non lasciarmi inconsolabile.“ neutješna Ruža roni suze radosnice dok istovremeno iz pogleda pokojnikovih obaju bivših supruga, Nevie i Viole, sijevaju gromovi bijesa i ljutnje.
„Vittorio, puttano! Ostale smo kratkih rukava .” ljutito govori Nevia.
„Ti to možda zaslužuješ, jer nemaš djecu ali moj Massimo je ostao bez svega što mu pripada.“ dobacuje Viola.
„Samo me ti nemoj nasmijavati! Massimo nije Vittoriov već ti ga je napravio Luca. Pa kad je Vittorio saznao istinu, da ga varaš sa Lucom, sobarom koji ti je uz to napravio dijete iz bijesa se od tebe rastao, uz put nategao sobaricu i priznao dijete koje joj je napravio. Pa kad je sobaričin Angelo postao punoljetan i krenuo u poslovne vode, Vittorio oženi onu puttanu Ružu koja je gotovo istih godina kao Massimo i Angelo i napravi joj dijete, Marinelu. Che marcia puttana!“ letjele su Nevine riječi.



"Dobro Marija, reci razlog zašto misliš da si zaslužila povišicu?" upita razljućena gazdarica.
"Nije jedan, nego su tri." odgovori Marija.
"Dobro, reci prvi.“ odgovori gazdarica.
"Prvi razlog zašto je da bolje peglam nego vi." reče Marija.
"A tko to kaže?" začuđeno upita gazdarica.
"Vaš muž.“ Maria odgovori.
"Dobro, a drugi?" gazdarica nadoveže pitanje.
"Bolje kuham nego vi.“ Marija ispali.
"Samo mi nemoj ponovo reći da to kaže moj muž?“ cinična je gazdarica.
"Upravo tako, to kaže vas muž.“ skromno zatrepće Marija.
"A koji je treći razlog?“ gazdarica je znatiželjna.
"Treći je što sam bolja ljubavnica nego vi?“ odgovori Marija.
"Nemoj mi samo reći da to opet kaže moj muž?“ gazdarica se razljuti.
"Ne, gospođo, to kaže vaš vrtlar.“ odgovori Marija.
"Marija, koliku povišicu želiš?“ pita gazdarica.



„Ružo, što kažeš na ponudu. Mislim da je fer. Isplatim te i postajem vlasnik svega, a ti s novcima možeš što god hoćeš.“ Angelo završi svoju ponudu.
„Angelo, ja svoje ne prodajem.“ govorila je Ruža „Agencija dobro radi i donosi zaradu, a priznat ćeš, nekretnine je uvijek dobro imati. Uostalom što će ti sve to, ionako si u nekim drugim vodama. A hvala bogu, ni u nekretninama ne oskudijevaš.“
„Istina, ali ... Ti si naslijedila sve njegove dvorce. A oni su tako lijepi i privlačni.“
„Hmmmm ... znaš što, mjesto onog što si ti ponudio meni ja bi nešto ponudila tebi!“
„Daaa, ... „ otegne se Angelu „a što?“
„Poslovnu suradnju na obostranu korist.“ hladno kaže Ruža.
„Ma nemoj!?“ Angelo je iznenađen.
„Evo,“ Ruža potanko stane razvijati ideju „ ja imam zarade, istina ne tolike i takve kao ti, ali imam puno više no što trebam. Pa je želim reinvestirati. A sigurna sam da i ti želiš reinvestirati svoju ili barem jedan dio.“ namigne mu na što se Angelo ozari.
„Pa ti nudim posao. Krenimo zajedno u poslove po Hrvatskoj. Ulažimo, zarađujmo i dobit dijelimo u omjerima uloženog.“ ispali Ruža.
„Hmmm ...“ zamisli se Angelo „Zanimljiva ideja.“
„Znaš što?“ Ruža mu upadne u misao „To će ti se puno više isplatiti nego da trošiš novce kupujući moje nekretnine koje ti za nikakve novce neću prodati. A mjesto toga u Hrvatskoj možeš po bagatelnim cijenama kupiti fantastične nekretnine uključujući čak i čitave otoke. Pa poslije s njima mešetariti i ostvariti puno veću zaradu nego bilo gdje drugdje.“
„Hmmm ...“ Angelo je glasno razmišljao „možda imaš pravo. Možda je bolje reinvestirati u poslovanje, no u trošak. A te su investicije i direktne porezne olakšice za razliku od kupnje tvojih nekretnina gdje još moram plaćati porez na dodanu vrijednost i porez na dobit na ostatak iznosa koji mi u tekućoj poslovnoj godini ne priznaju u amortizaciju.“
„Vidiš kako za sve postoji najbolje rješenje.“ zadovoljno se nasmije Ruža.





nastavlja se

Oznake: Zagrebački dekameron

06.12.2014. u 12:48 • Dobre vibracije (20) • Troši toner • #

subota, 08.11.2014.

Bocca di Rossa: O ljubavi svetoj i ljubavi putenoj

Dadu joj ime crvene usne
Ljubavi pune, ljubavi tusne.
On ju je zvao crvene usne
Stavio ljubav na pijedestal.

U vlaku do stanice Sv. Hilarija
Putov'o pop i djevica Marija,
Na pogled prvi svi putnici znaše
U kupeu oni jedno drugom si daše.

Netko to čini, jer ljubav dosadi,
Drugi to radi da nema on gladi,
Al' crvene usne nisu ništa od toga,
One ne poznaju nikakvu strast.

Strast budi pohotu i rađa želju,
Udovoljiti treba svom vlastitom tijelu,
I nije važno kog' bračnog si stanja,
To nema veze sa svetim stvarima.

Tu bi događaja o koj'ma noć priča,
Crvene usne sa ponešto kiča,
Pa gnjev obuzme glupaču malu
Što je bez ljubavi i ne pozna šalu.

Jednake s njom' tad brzo se slože,
Muževi bježe im iz bračnice ložne
I hrle ka onoj koja bolje to radi
A mačkice im pune ljubavne gladi.

Na kraju sve povede glupača sa bloga
Tajna agentica bez igdje ikoga svoga
Bez muža, bez djece, ljubavnika, prjatelja
Želeći svom jadu tako oduška dati.

Pa ode do popa koj' kod usana svraća.
Zaprijeti mu: "Poginut’ ćeš od vlastitog mača
Ne apostrofiraš li moje riječi na misi:
'To krađa je Božje ljubavi za što bit' ćete kažnjeni'.

Povrijeđenom baš lako razlog je dati,
Da Božjeg hrama savjet nevoljnik prihvati,
Jer čovjek u odori što blagoslivlja svijet
Drugima ne može pružit' loš primjer.

No usprkos trudu ništa se ne desi.
Jer muževi kliču: 'Crvena usno, gdje si?'.
Zato tad njih dvoje skuju novi plan:
Obrate se šefu bloga i njegovom uredništvu.

Svima je ynano tamo redom sjede kreteni
Kojima otvoreno vele, bez uvijenih parafraza:
'To postalo je odvratno, jer već previše blogera
ruča u restoranu kod crvene ruže.'

Složno svi oni zaključe učinit' da trebaju,
Poslati blog žandare na usne da vrebaju,
Da usne spamiraju, prijetnjama isele,
Blog žandari - mala siročad koju zaobilazi sav normalan svijet.

Ljubav i srce nude se svakom, al' nikada nikom ne na dar,
Pogotovo ne kad' mali debili zadatak imaju
Da da te odvedu, da te isprate na vlak,
I prisile te sa njima poći preko svlastite volje.

Zamislite, nevjerojatno i čudno. Na ispraćaju su svi.
Šef bloga osobno, uredništvo i svi njihovi mali siročići.
A tik uz uplakanog velečasog mnoštvo je običnih blogera koji na stanci
Suznih očiju sa crvenom ružom na reveru i šeširom u ruci ispraćuju vlak.

Pozdrav je to svima koj' odlaze tiho,
Smjerno, skromno, ponosno i bez glasa,
Pozdrav je to svima koji idu da se vrate,
Pozdrav je to svma koji pronose ljubavi glas.

Na ispraćaju zatekne se i štampa žuta
Kojoj najbolje je uvijek sklonit' se s' puta,
Ipak zabilježeno osta što ona tada napiše:
'Zbogom crvenim usnama, bez vas nema proljeća.'

Život malo bilježi takvih zanmljivih priča,
Za njih ne treba pratit' manipulirane medije.
Glas leti brže od strijele koju odapinje luk,
Oko sebe, eksponencjalno, širi štovatelja se krug.

A na stanicama kako vlak redom staje
Sve više ljudi svoj pozdrav usnama daje.
Netko samo rukoljub, drugi pruža joj cvijet,
Poneko knjigu da si prikrati putovanje.

I baš slučajno tamo se zatekne župnik
Koji ne preza licemjerno posljednju pomast dati.
Župnik koj' želio bi bit' uzor i primjer ljepoti
Koja uvijek i svugdje predvodi procesiju.

Zadušnica za crvene usne. Puna blog je Crkva. U prvom redu pred kipom crvenih usana blaženih koje proglašuju svetim, osobno šef bloga, njegovo uredništvo i redom svi njihovi mali kreteni.
Iza njih, u pozadini, mnoštvo iskrenih starih i novih štovatelja iako se i međ¨njima nađe poneki farizejčić. Svi nose crvenu ružu na reveru i usnama poljupce šalju pronoseći zemljom glas o ljubavi svetoj i o ljubavi putenoj.

6



(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

08.11.2014. u 16:19 • Dobre vibracije (39) • Troši toner • #

subota, 13.09.2014.

Agramerske priče: Seks i grad

Administrativna granica između Kaptola i Gradeca u srednjem vijeku bio je potok Cirkvenik, kasnije Medveščak. Tih davnih dana uz potok bile su podignute mnogobrojne vodenice oko kojih su se Gradec i Kaptol stalno sporili. Tako stara predaja spominje da su se još u 13. stoljeću na mostu koji povezuje dva grada sukobili pristaše kralja Andrije III sa Medvedgradskim kaštelanom Gardunom, pa je potokom poteklo dosta krvi. Kako se spor oko potoka u suštini vodio oko vodenica, mirovnim ugovorom 1392. Regulira se broj vodenica duž zajedničke granice grada, između današnjeg južnog dijela Tkalčićeve i Trga Bana Jelačića ostavljajući samo dva mlina, oba u vlasništvu Cistercitskog samostana. Tada je i izgrađen prvi most koga zajednički grade oba naselja i pretvaraju ga u trajnu prometnicu od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.

Ime Kravi most u povijesnim se listinama prvi put se upisuje 1667. i to u vezi sukoba Gradeca i Kaptola, ali ovaj puta oko izgradnje novog mosta:
„Ti bi se sukobi s vremenom prometnuli u prava krvoprolića. Tako se zametnula kavga i godine 1667. zbog gradnje mosta. Jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što bi drugi podigli. Kada su 17. studenoga 1667.kaptolci pokušali urediti svoj dio mosta dođe do oružanog sukoba, pa od tog vremena Krvavi most nosi to ime.“

Sve do svog zatrpavanja, potok bio je žila kucavica razvoja manufakture, kasnije i industrije. Vodenice su pokretale manufakture izrade tkanina, sapuna, papira i likera, a kasnije i tvornicu kože koja je izgrađena 1864. i postala tada najveći industrijski pogon u Zagrebu (danas je na tom mjestu u Medvedgradskoj Glipoteka HAZU). Godine 1898. dolazi do novog uređenja grada, pa se donji dio potoka nasipava, a sam potok se preusmjerava prema Ribnjaku a kasnije i prekriva sve do Save u okviru urbanističkog zahvata izrade kompletno nove gradske kanalizacije što predvodi Milan Lenuzzi. Nekdašnja ulica Potok pretvara se u gradske ulice koje 1913. dobivaju imena Tkalčićeva (po povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiču, živio je na obližnjoj Novoj Vesi) i Medvedgradska.


Ulica Krvavi Most





Tkalčićeva ulica


Coprnica stuba Kožarskih

Stara kožara u Medvedgradskoj ulici

Tkalčićeva, ulica u najužem središtu grada, zbog zgodnog položaja vrlo brzo postaje dio urbanog života tada jedinstvenog grada Zagreba. Uz lokale vrlo brzo tu se smještaju i kuplerajski obrti. Da, dobro ste pročitali, obrti.

Vidjevši gomilu koja se okuplja na kupalištima, izvjesna gospođa Ruža Aranjoš i njen suprug Vilim nanjušili su vraški dobar posao. Otkupili su dotrajalu Petrovu kupelj iznad Kožarske ulice (današnja Medvedgradska) i otvorili prvo zagrebačko bludilište. Kako je poznato, blud i bluđenje u to su doba u Zagrebu bili potpuno legalni. Navodno su Austrijanci rekli gradskim vlastima: 'dok god plaćate poreze na bilo kakve aktivnosti mi to dozvoljavamo'. Vlasnica 'koncesije za ženske poslove', popularna madamme Aranjoš bila je tek jedna od desetak vlasnika otmjenih bludilišta uz potok Medveščak.



Zagrebačke je prostitutke liječnik obilazio do dva puta tjedno, a svim maloljetnim djevojkama bi strogo zabranjeno pružanje seksualnih usluga. Dame nisu smjele izlazili na ulice, reklamirati se i pozivati gospodu na druženje, a kuće koje su bile bludilišta nisu smjele imati napisano da se u njima obavljaju ‘uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva’. No po nekim se sitnicama i detaljima, poput boje svjetla ili figuricama patuljaka na prozoru znalo o kakvoj je ponudi riječ. Na primjer, ako je patuljak bio polegnut to je značilo da je dama zauzeta.

„Blok kuća u Tkalčićevoj je bordel do bordela. Čak četiri njih su tu na okupu. I svaki od njih ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je 'Kod zelene lampe'. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom zalaze oficiri i imućniji građani kao i đaci i studenti iz boljestojećih kuća. Vojnici ovdje nemaju pristupa. Mi đaci iz Realne gimnazije također smo znali ovdje navratiti. Jedanput nas je tu zatekao profesor njemačkog i hrvatskog. Stariji gospon, malko je šepao. Kad nas je ugledao, profesor je odustao. Poslije, u školi, pričao je kako među nama ima đaka koji se pojavljuju na nedostojnim mjestima. Mi smo se samo smijuljili. A on?“ bilježi tako jedan postariji gospodin iz doma umirovljenika sjećajući se svojih školskih dana.font>



„Mene je u tu ulicu grijeha odveo učenik Obrtne škole Zdislav, porijeklom Poljak, koji je bio podstanar kod mog kuma. Često smo odlazili na zabave, a jedne me večeri bez ikakva prethodnog dogovora i upozorenja odvede ravno u bordel, u današnjoj Medvedgradskoj 13. Ušli smo u salon, vrlo udobno i otmjeno namješten, sav u crvenom plišu i brokatu, sa skupocjenim tepisima po podu, palmama u obojenim posudama, velikim slikama po zidovima i golemim zlatnim zrcalima. Na mene je to djelovalo kao da sam ušao u kakvu crkvu. Zdislav je već bio verziran u tim stvarima i vladao se kao kod kuće. Nisam se mogao načuditi kako slobodno bez ikakva ustručavanja i okolišanja gosti odlaze s damama iz salona u sobe i nakon nekog vremena vraćaju se u salon puni zadovoljstva. Zdislav me nutkao da izaberem sebi djevojku koja mi se sviđa. Kako izabrati kad mi se sve sviđaju? Sve su bile lijepe kao slike. Ugođaj za mene bi nestvaran. Oko mene šeću djevojke čarobne poput vila iz priča, glasovirač prebire po tipkama sladunjavi valcer, plesni parovi se okreću, pije se kava, toče birana vina i šampanjac, cijeli salon kao da se vrti sa plesačima u odrazu brojnih zrcala, a usred te izvanzemaljske ljepote i obilja, zaplašen i zatečen, stoji sedamnaestogodišnji Zvonimir Rogoz i treba birati.“ sjećanje je to na jedan od zagrebačkih bordela koga ostavlja Zvonimir Rogoz u knjizi ‘Mojih prvih sto godina’.

Ipak, s vremenom dame nisu djelovale samo u bordelima već i po barovima. Jedan od najpopularnijih bio je Pick koji je imao najbolji i najskuplji program. Popularan je i Klub u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve. Tu su se održavaju kabaretske predstave. Svi barovi rade i po čitavu noć. Ritz bar na početku Petrinjske otvoren je tek tridesetih godina. Tu je svirao Vlahović, najpopularniji violinist u gradu, otac pokojne Helge Vlahović, jedne od najpopularnijih televizijskih lica u bivšoj Jugoslaviji. A pjesme koje su se tamo izvodile skladao je osobno jedan od najpoznatijih hrvatskih kompozitora Vlaho Paljetak. Ritz bar održao se vrlo dugo, čak i u komunističko vrijeme, a tamo je od 30ih pa do kraja karijere nastupao i legendarni Viki Glowatzky. Apolo bar bio je u Ilici, u dvorištu, gdje je danas 'Kerempuh'. Bio je to prvi bar s programom koga su izvodili domaći artisti, pa je zbog toga bio jeftiniji od drugih, no imao je i skromniji komfor. Bar je imao tri separea, koji se nisu grijali, tako da su ljubavni parovi bili prepušteni vlastitoj toplini. Na uglu Palmotićeve i Vlaške bio je bar Bijela lađa. Tu je svirala mandolinska muzika i točila su se otvorena vina. Svi zagrebački barovi imali su svoje stalne noćne dame, koje su goste mamile u separe, gdje obavezno stoji boca šampanjca. Cijena barske dame bila je po slobodnoj nagodbi, ali do pet puta veća nego li cijena ‘štriherica' ili 'štajgerica', uličnih prostitutki koje su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj.



Iako je Austro-Ugarska slovila kao konzervativna katolička država, prostitucija je u to vrijeme bila manje više tolerirana pojava. Stoga gradsko poglavarstvo Zagreba 1899. prostituciju legalizira, a u čitavu star uvodi red donoseći strogi Bludilišni pravilnik sa trideset i jednim člankom. Po tom pravilniku vlasnik bludilišta (javne kuće) može biti samo ženska osoba starija od trideset godina. Muškim "priljubnicima", kako se nazivaju svodnici, strogo je zabranjeno obavljati taj posao. Policija vlasnici bludilišta izdaje koncesiju koja među ostalim određuje i broj zaposlenih bludnica, a koji broj se kreće od deset do dvadeset. Bludilišta se smještaju u samom središtu grada, u Tkalčićevoj i Medvedgradskoj, te moraju imati prozore od neprozirnog stakla a na ulazu crvene svjetiljke na kojima piše redni broj javne kuće. U bludilištima ne smiju raditi ženske osobe mlađe od sedamnaest godina. Prostitutke se moraju prijaviti policiji koja im izdaje radnu dozvolu na tri mjeseca sa mogućnošću produljenja. Prilikom prijavljivanja bludnice idu na strogi zdravstveni pregled, a u policiji deponiraju sve svoje osobne dokumente. Njihove usluge ne smiju tražiti muškarci mlađi od šesnaest godina. Dodatno, iako izvan propisa, kako bi zaštitila javni moral, policija je prostitutkama mogla zabraniti i posjećivanje kazališta, restorana, slastičarnica i sličnih javnih objekata i priredbi. Na bludilišta se gleda kao na svako drugo poduzeće. Vlasnica ostvaruje dobit kroz rad svojih namještenica. Jedina razlika je što se bludilištima razrezuje puno veći porez dok je gradski prirez upravo drakonski.

Usprkos navedenom životni uvjeti u bludilištima nisu idealni. Osim niske razine higijene, te njihovog fizičkog i materijalnog iskorištavanja, plaće prostitutki nisu dobre. Dobivaju otprilike 25% ostvarene dobiti s time da vlasnice uvijek nalaze načina kako i od tog minimalca još ponešto otkinuti za sebe. Kako bi se stvar bolje regulirala, posebnom naredbom policije zarada se zato raspodjeljuje u omjeru 60% bludnicama, a 40% vlasnici.

S vremenom bludilišta doživljavaju ekspanziju pa tako pred WW1 Zagreb ima šest bludilišta i 76 bludnica. To znači da metropola ima otprilike jednu legalnu bludnicu na 400njak odraslih muškaraca. Gledano iz današnje perspektive Zagreb tada donekle sliči današnjem Amsterdamu, a što je daleko prije no što je ovaj postao jedno od europskih središta seks turizma.



Sjedili smo dnevnom boravku i pili vino. Gledao si me tim tvojim zavodljivim očima. Osmjehivao si mi se, naginjao se ka meni. Pogled ti je bio prikovan na moju majicu sa dekolteom i ciljao je moje grudi. Za to vrijeme buljila sam u tvoje hlače koje su nedvosmisleno pokazivale kako tijelo reagira na mene.
Iako to već odavno znam, moram priznati kako mi ta poruka uvijek i iznova godi. Prinosiš ruku mom licu i vrhovima prstiju miluješ me lagano i nježno. Miluješ me po vratu dok zabacujem kosu i zovući te da na njega spustiš usne. Približavaš mi se a u očima ti vidim kako iščekuješ moj poljubac.
Zadržavam dah. Tiho spustaš svoje usne na moje. Moj jezik lagano prodire i traži tvoj. Oh kako volim te prve, nesigurne poljupce dok istražujem što ti zapravo prija. Privlačiš me k sebi dok nam se jezici miluju.
Sad već oboje duboko dišemo. Ljubimo se dugo, dugo, dugo i strasno. I već ti je ruka pod mojom suknjom. Miluješ mi unutarnju stranu butina. Kliziš do gaćica i tu zastaješ. Podižeš me i nosiš u sobu. Zatim me polažeš na krevet, skidaš mi majicu i suknju. Ostajem samo u brusu i malenim gaćicama. Skidaš se do kraja. Gledam te kako ostaješ nag, uzdignutog ponosa, već ljubičastog od silne navale krvi na vrhu. Tijelo mi gori od želje. Sklapam oči.
Ležim. Moja raspuštena kosa, moje ruke iznad glave, sve mi to još više ističe grudi. Noge malo razmaknute i pomalo stidno privučene u koljenima.
Ponad mene si i ljubiš me. Oboje volimo kad nam se jezici dodiruju punom površinom. Prsti mi lagano klize po tvom vratu i ramenima. Ljubiš mi vrat. Zatim spuštaš usne do mojih bradavica. Ljubiš ih uživajući u prizoru kako one pod tvojim jezikom na očigled rastu.
Toplina tvog daha. Spuštaš se sve niže. Skidaš mi gaćice. Prstima mi lagano kliziš po licu, po vratu, po grudima, po trbuhu, između prepona, uz unutarnju stranu bedara. Miluješ mi koljena i listove, svaki njihov milimetar. Izvijam se. Oh kako uživam u svakom tvom dodiru. Gledam te očima punim želje i strasti.
Spustaš usne na moju vrelu pičku punu želje. Jezikom otvaraš njena vrata. Ližeš najosjetljiviji dio.
Počinjem stenjati. Liježeš na krevet i podvlačiš se pod mene. Sjedam na tvoja usta. Pritišćem te želeći pokoriti te čitavog, da progutaš me cijelu.
Niz usta i niz bradu slijevaju ti se moji sokovi. Okrećem se i uzimam ga u usta. Grickam ga, ljubim ga i ližem. Mazim ga ,ali to ne možeš podnijeti, jer već si toliko uzbuđen da ćeš eksplodirati.
Sad sam već divlja, nestrpljiva da se što prije spojimo. Ti me odmičeš, a ja se okrećem i spuštam se na tebe.
Prodro si unutra. Unutra u moju vrelinu kao da je to jedino što na ovom svijetu postoji. Rukama se oslanjam na tvoja ramena i u toj igri po tebi počinjem kliziti. Gledam te u oči, zabacujem glavu. Držiš me oko struka i izdižeš se kukovima da nam tijela budu što bliža. Maziš mi grudi koje se njišu pred tvojim očima.
Uzmi me u usta. Ti se podižeš no ja to ne dozvoljavam. Glave zagnjurene na tvoje rame lagano te grickam za uho dok tvoji prsti ostavljaju trag pun strasti na mojim leđima. Sada ja diktiram tempo i dovodim se do orgazma. Svršila sam, jako sam svršila. Glasovi prodiru iz mene dok osjećaš kako se moja pička grči oko tebe.
Vrištim, trzam se i izdižem dok ti iz podređenog položaja pokušavaš ponovo prodrijeti u mene. Žestoko me okrećeš. Zatim me spuštaš na leđa i konačno ulaziš u mene. Prodireš u me dok gledamo se u oči.
„Jednom sam pročitao da nema ništa ljepše od ženskih očiju kad dodirnu vrhunac uživanja.“ jednom si mi rekao.
Lice mi se grči pri svakom tvom pokretu. Sada ti osjećaš kako ti se primiče velika vatrena kugla, skuplja se u donjem dijelu leđa krećući se ka mojoj utrobi. Tvoj ponos isijava toplinu dok se vrela sperma izlijeva u moju utrobu. Vrelina ti obuzima tijelo, to je kao da si doživio povratni udar iz mog tijela. Pred očima ti se muti. Režiš, spuštaš glavu na moje rame. I mi mirujemo svaki u svom neizrečenom pokretu, kao da nas sve to boli.
Zatim me pogledaš u oči, nježno me pomiluješ po kosi, mi se gledamo, dugo se gledamo i sve počinje iz početka.



I tako, dragi moji malobrojni, ali vjerni čitatelji što pohlepno gutate slova ovih priča, svratimo svi na čas u vrijeme današnje u jedan zagrebački stan, negdje u Donjem Gradu.

Krilca od sove i repić od žabe
I svi mladi batci što u život tek grabe,
Nek mjeseca svjetlost te vodi k nama
Da u toj noći ti ne ostaneš sama.

Smiraj jednog kasnoljetnog dana koj’ razbija ugodnu tišinu mlađaka što se nadvio nad grad. Stan sa lijepo uređenim dnevnim boravkom koji pomalo podsjeća na slične koji su se u neka vremena koristili za tajne sastanke raznih družina. Na sred sobe stoji okrugli oko kog se nad kristalnom kuglom nadvile tri coprnice: Amata, Bobata i Renata. I dok kristalna kugla isijava privlačnu plavičastu svjetlost, u njoj se odražava lik coprnice, kolegice po zanatu, Agate. Coprnice sjede u sobi i pričaju da bi se ponekad, kroz eter prostora i vremena, začuo glas kolegice koja nalazi se negdje daleko, s druge strane u nekom drugom vremenu.

Za to vrijeme, u otmjenom salonu jedne Gradečke palače u Visokoj ulici u kojoj stanuju gradski moćnici i uglednici, Agata gleda odraze sestara što se jasno predmnijevaju u plavičastom svjetlu jedne slične kristalne kugle.

„Onda sestro, što ima novo?“ Amata upita Agatu.
„Ferdo me oženio. Baš kao što ste govorile, vrlo je drag i pažljiv. Udovoljava mi u svemu.“ odgovara Agata.
„To znamo, ali što je novo s našim budućim nećakinjama? Bubzebel iz kristalne kugle nam veli da bit' će trojke.“ smiješi se zadovoljna Bobata.
„Da,“ Agata se nasmije „Ferdo se raduje potomstvu. Jučer mu je glavni gradski ljekarnik, daleki potomak Nikole iz Firence, rekao da će biti barem dvojčeki. No ja znam da će biti tri slatke curice.“
„Predivno, za svaku od nas ovdje po jedna mala slatka coprnica.“ namigne Renata.
„A ne, ne. Sve tri su samo za mene. A vi ako želite same si radite svoje. Sestre jesmo, ali moje slatkice su samo moje i ničije.“ smijulji se Agata.

Tri pera ubrana iz pete dlake od miša
Dok nebom pospano plače dosadna kiša,
Ciklus se jedan opet polako već bliži kraju
Što početka novog mogućnost nam daju.



Udaljeni u prostoru i boraveći u istom vremenu, sjedili su. Svatko uz svoj laptop. Skajpali su se brzo tipkajući po tastaturi i na zaslonu gledali sliku onog drugog. Renata sred dnevnog boravka stana u Donjem Gradu dok je Furbi u hotelskoj sobi, negdje sred Starog Kontinenta na jednom od svojih nebrojenih poslovnih putovanja.

Čitaoče dragi, što bi mi danas bez Interneta?

Furbi
dobro veče ljubavi, što ima novo kod kuće?
Renata
čitav dan pada kiša. bila sam vani i prošetala Bo. Beata pajki, Bo je uz nju. čekam Amatu i Bobatu, znaš zašto.
Furbi
pusti to. više me zanima jesi li bila na pregledu u vezi testa, znaš na što mislim.
Renata
bila sam.
Furbi
i što liječnik veli?
Renata
ono što sam znala. bit ću mama ,a ti ćeš biti tata.
Furbi
lijepo, koliko ih je ovaj put?
Renata
koliko bi ti htio?
Furbi
meni dosta jedno, samo da je zdravo.
Renata
čuj ti, znaš koliko sam alergična na to značenje srednjeg roda.
Furbi
dobro, dobro, šalio sam se ... neka bude jedna.
Renata
a što bi rekao ako bi bile dvoje ili troje?
Furbi
dvoje ili troje ...
Renata
dobro, dobro, vidim da te to plaši.
Furbi
ne, ne plaši ali ... meni je dosta jedna.
Renata
dobro, neka bude po tvojoj želji.
Furbi
Jedna, ali vrijedna, zapravo dvije vrijedne ...
Renata
ljubavi, ne trebaš se pravdati. znam koliko voliš Beatu. kad ti se nasmiješi nema toga što bi joj odbio.
Furbi
tako nekako.
Renata
zato ću ja preuzeti odgoj obje, i Beate i Zlate.
Furbi
već imaš i ime?
Renata
imam nego što ... sad moram ići. one moje već zvone na vratima. party time is comming.
Furbi
zašto zvone kad mogu ući na drugi način?
Renata
žele biti pristojne. ipak si im šogor.
Furbi
pozdravi ih i dobro se zabavite copranjem.
Renata
hoćemo.
Furbi
velika pusa mojoj velikoj ljubavi.
Renata
pusa tebi ljubavi moja.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

13.09.2014. u 00:20 • Dobre vibracije (52) • Troši toner • #

srijeda, 10.09.2014.

Agramerske priče: Sveti Gral

Prva gotička katedrala, St. Denis u Parizu, zgotovljena je 1231. Od tada se pošast izgradnje gotičkih katedrala širi Europom poput epidemije. Templari kao bankari, ali i kao čuvari i promicatelji znanja, vještina, te sloboda organski su vezani sa tim zbivanjima. Upravo Red siromašnih vitezova Krista i čuvara Salomonova hrama u Europu donosi, vraćajući se iz Križarskih ratova gdje dođe u kontakt sa orijentalnim kulturama, tehniku gradnje gotičkih katedrala. Gradnja gotičkih katedrala fenomen je i misterij sam po sebi. Gotika dolazi odjednom ni od kuda, a već prva katedrala je savršena. U njoj nema prijelaznih oblika. Navodno, postoji tajna, sveti omjer, koga Templari donose iz Svete Zemlje i u suradnji sa poduzetnim majstorima, zidarima, stvaraju ovaj savršeni stil gradnje.

Indikativno, baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih objekata, stvara se ceh zidara čiji pripadnici strogo čuvaju tajna umijeća gradnje. Pod zaštitom Templara oni slobodno putuju Europom i neometano grade monumentalne građevine. Pretpostavlja se kako im slobodni zidari progonjenim Templarima, nakon pogubljenja posljednjeg Velikog Meštra Jacquesa de Molaya, vraćaju uslugu i pružaju i utočište. Naime, od tada slobodno zidarstvo više nije samo strukovni ceh već se dijeli na operativne i spekulativne poslove. Stvoreno je jedno od najmisterioznijih tajnih društava u povijesti čovječanstva ikada - masoni.

Prvu masonsku ložu u Zagrebu 1773. osniva grof Ivan Drašković. Uz ostale uglednike, članovi lože su tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf i budući biskup Maksimilijan Vrhovac. Loža nosi latinski naziv 'Prudentia' koji se ubrzo preimenuje u njemački naziv ’Zur Klugheit'. Članovi lože sastaju se u kući koja se i danas nalazi u Vlaškoj 5. Hrvatska velika loža, kao vrhovna loža u Hrvatskoj, utemeljena je 1775. u dvorcu Brezovica, vlasništvu grofa Draškovića, pokraj Zagreba kojom prilikom grof Drašković u dvorcu sabire članove svih četvero tadašnjih hrvatskih loža. Dvadeset godina kasnije djelovanje masona u Austrijskom carstvu je zabranjeno.

Masoni u Zagrebu ponovo su obnovljeni u 19. stoljeću u obliku loža Hrvatska vila i Ljubav bližnjega. Pripadnici lože Ljubav bližnjega sastaju se u hotelu Royal u Ilici 44. Godine 1912. otvoren je i masonski hram u Ulici Mošinskog 22, danas Nazorova 24. S vremenom se u Zagrebu osniva veliki broj loža: Maksimilijan Vrhovac, Ivan grof Drašković, Pravednost, Prometej, Amicitia, Zagreb, Ruđer Bošković, Neptun, Perun, Pitagora i Humanitas. Masonski hram u Nazorovoj 24 koristi se do studenog 1938. kada je zgrada prodana.






Niti u jednom od četvero pridodana evanđelja Novi Zavjet ne spominje imena razbojnika. Jedan od njih, Dizmo, Isusu s desna, pred smrt mu se prikloni. Drugi, Gizmo, Isusu s lijeve strane, zaniječe ga. Njihova prava imena saznajemo u nekim apokrifnim gnostičkim evanđeljima, a gnoza je jedna od optužbi za Templare, jer prema optužbi oni štuju glavu Ivana Krstitelja koju navodno posjeduju zajedno sa pladnjem na kome je ona uručena kralju Herodu.

Kapelica Sv. Dizma na Novoj Vesi nikada se ne otvara. Na vanjskom pročelju kapelice nalazi se oslikan motiv Isusa Krista razapetog na križu. Odmah podno križa oslikana je lubanja. Lubanja je čest motiv na gotovo svim slikama koje povijesno ilustriraju ovu temu. Lubanja simbolizira smrtnost, prelazak života u smrt koju Isus svojim uskrsnućem pobjeđuje. Simbolika lubanje prisutna je i među simbolima tajnih društava za koje se drži da su nasljednici Templara. Prekrižene kosti navodno predstavljaju skelet koji sa svoja trideset i tri kralješka poput stuba vodi do glave vodi do Uma, do Tajne nad Tajnama, do Svetog Grala. Slučajno ili ne, trideset i treći stupanj najviši je stupanj u masoneriji.

Od kapelice, koja se nalazi na početku nekadašnjeg templarskog posjeda put udesno vodi ravno na Ribnjak koji bi posjed Kaptola. Lijevo cestom što je danas ulica Nova Ves dolazi se pravo pred nekadašnji templarski hram koji se prvi puta 1347. pregradi u crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a koja bi po drugi puta pregrađena 1786. u građevinu kakvom je danas poznajemo. U crkvi već na prvi pogled upada u oči kako je, za razliku od svih ostalih crkava koje su uvijek otvorene, ona uglavnom zatvorena. Iako se to može pravdati ovim il’ onim razlozima stvar je zapravo indikativna. Nadalje, zanimljivo je što se lijeva strana oltara suprotstavlja desnoj dok je u svim ostalim crkvama sve nekako simetrično. Središnja figura na oltaru nije Isus Krist već Djevica Marija koja svojom svetošću izmiruje suprotnosti što podsjeća na dualizam, na gnozu, tešku optužbu za koju Templari onomad bijahu optuženi.

Na lijevoj strani oltara stoji crni kip Sv. Antuna, dok mu se na desnoj suprotstavlja kip u bijelom plaštu. Na lijevoj strani srebrom je optočena minijatura crne Gospe sa Crnim Isusom i krunama od zlatnih zvijezda. A Crne Madone karakteristične su baš za Templare. Na desnoj strani minijatura je Madone sa Djetetom, no ona je bijela i pokrivena crvenim plaštem. Zanimljivo, Djevica Marija se uglavnom prikazuje u plavom plaštu što simbolizira sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog. Ovdje se tome suprotstavlja crveni plašt simbol strasti, ljubavi i putenosti. Crveni plašt se povezuje sa Marijom Magdalenom koja po svim legendama o Svetom Gralu u sebi nosi Isusovo dijete, Isusovu krvnu lozu. Oltar kao cjelina u svakom svom detalju prepun je suprotnosti što pak podsjeća na fizikalni hologram. A njegova karakteristika je kako on u svakom svom dijelu sadrži cjelokupni prikaz čitavog holograma što je povezano sa fizikalnom teorijom o holografskom svemiru.

Na podu crkve su crne i bijele kamene ploče što je karakteristika Templarskih i kasnije Masonskih hramova. To simbolizira dualizam, herezu ili gnozu, a što potiče od Masonskih hramova drevnog Egipta. Značaj tog detalja daleko nadilazi puku dekoraciju. On skriva duboku ezoteriju i mozaik drevnih simbola reda što je zabilježeno prvo na slikama, a kasnije i na fotografijama ceremonija. Te simbole ima svaka masonska loža, jer to po predaji prezentira dobro i zlo u ljudskom životu. Prema istraživačima okultnog taj mozaik prezentira Kuću Misterija koja datira iz još iz drevnog Egipata i vezana je uz Dionizijske obrede.








Bocaccio i Furbi su razgovarali.

„Znači, tvoja teorija je da su, prikriveni i u pozadini, masoni isplanirali izgradili područje koje nazivamo Donji Grad, centar današnjeg Zagreba.“ Bocaccio se obrati Furbiju.
„Pa moglo bi se tako reći. Pogledaj s kojom je on pažnjom napravljen. Strogi geometrijski red i urbanističko planiranje što je za ono doba vrlo, vrlo napredno. Da te podsjetim, razdoblje je to od pedesetak godina pred raspad Austrijske odnosno Austro-Ugarske monarhije koja je također simbol dvojnosti, gnoze. Grad krajem 19. stojeća broji četrdesetak tisuća stanovnika od kojih većina obitava u vrlo urbaniziranom i po svim tadašnjim mjerilima kultiviranom i reprezentativno izgrađenom Donjem Gradu.“ priča Furbi.
„Istina. Tu su po najvišem standardu sve potrebne funkcionalnosti, prateće djelatnosti i infrastruktura. Reprezentativne javne i privatne palače, stambene i poslovne zgrade, uređeni parkovi oko kojih se množe kulturne i znanstvene ustanove što urbanistički projektira Milan Lenuzzi.“ nadovezuje se Bocaccio.
„Upravo tako. A sve to jako puno košta, zahtijeva rada, truda, organiziranosti i upornosti. Čitavo vrijeme raste standard i razvija se slobodna svijest koja je temelj masonerije, ali i Templara. Granice grada su željeznička pruga s juga, Draškovićeva s istoka te Zapadni kolodvor i Rudolfova vojarna na zapadu. Iz tog okvira preko glavnog trga, Trga Bana Jelačića, izlaze dva pravca. Ilicom do mitnice na Černomercu na zapad, te Vlaškom do mitnice na Kvaternikovom trgu na istok. Prema sjeveru od Kaptola vodi Nova Ves, a od Gornjeg Grada Jurjevska koja se preko Malinove na današnjoj Gupčevoj Zvijezdi spaja s Novom Vesi. A gradsko groblje Mirogoj i gradski park Maksimir, iako izvan grada, sastavni su dijelovi urbanog gradskog života. Svi glavni pravci pokriveni su javnim tramvajskim prijevozom.“ Furbi nadovezuje priču.
„Zanimljivo je i kako se Zagreb širi u dvadesetom stoljeću, između dva svjetska rata. Od osamdesetak tisuća stanovnika tik pred kraj WW1 grad do WW2 raste na preko dvjesto pedeset tisuća žitelja. Urbanizira se i gradi dio između Vlaške, Kvaternikovog trga i željezničke pruge na jugu, pa se postojećem gradu na istoku do Kvaternikovog trga pridodaje mali moderan dio građen tada po najvišim urbanističkim i građevinskim standardima. Na zapadu dijelu urbanizira se dio između Ilice, željezničke pruge i mitnice na Černomercu.“ priča dalje Bocaccio.
„Zanimljivo je i kako u to vrijeme glavne prometnice poprimaju i dobivaju svoju konačnu strukturu pentagrama, simbol kako u Templara, tako i u masona a bogami i vještičarenja. Zanimljivo, zar ne?“ Furbi postavlja retoričko pitanje.
„Da, nego što veliš na razdoblje između WW2 i Domovinskog rata?“ pita dalje Bocaccio.
„Znam na što ciljaš. Crvena zvijezda samo podsjeća na pentagram ali u osnovi to nije jer u svom izvornom, unutarnjem obliku, odstupa od unutarnjih pravilnih geometrijskih linija pentagrama. Za razliku od žute zvijezde, simbola Europske Unije koja je vrlo, vrlo pravilan pentagram.“ odgovara mu Furbi.
„Točno. Nego znaš, zanimljiv je štiklec o Većeslavu Holjevcu, najzaslužnijem zagrebačkom gradonačelniku iz vremena komunizma. Imao je on problema sa svojima oko Držićeve, jer se ona sa dva preostala pravca, Savskom i Hrvatske Bratske Zajednice, točno sastaju na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja koja predstavlja izvorište Zagreba. A jednako tako i zbog svog hrvatstva i domoljublja, te općeg nastojanja oko uređenja Zagreba južno od pruge – Avenije Vukovar (ondašnjih Proleterskih brigada) i Save, Novi Zagreb, te izgradnje Velesajma.“ priča Furbi.
„Držićeva je ipak izgrađena tamo gdje treba biti.“ Namiguje mu Bocaccio.
„Da kao i tajna protuteža sa Kaptola, piramida. Jer pravac Heinzelove se sa pravcem Savske križa točno na mjestu gdje se danas nalazi Vojni Ordinarijat i sjedište Hrvatske Biskupske Konferencije.“ ubacuje Furbi.

„Dobro, dobro,“ pomirljivo će Bocaccio „pustimo sad te priče. Radije mi reci što je novo kod tebe i onih tvojih coprnica? U posljednje vrijeme po tom si pitanju vrlo zagonetan.“ namiguje.







Kroz otvorene prozore stana u Donjem Gradu dopirala je ugodna svježina noći ljeta što najavljuje svoj skori odlazak. Grad okupan svjetlošću polako je zamirao uz šum tišine posljednje kolovoške nedjelje, nedjelje nakon koje dolazi prvi rujanski radni dan, ponedjeljak. Zvuci tramvaja što osvijetljeni tiho klize gradskim ulicama, kolone automobila koje slijevaju se arterijama što protežu se pravcem istok zapad, tihi žamor madeži i turista koji zauzimaju stolove lokala u Tkalčićevoj kao i onih u srcu grada, tamo negdje oko Cvjetnog trga.

Soba sa stilskim namještajem sred koje stoji okrugli stol rasvijetljena je ugodnom i diskretnom svjetlošću. Oko stola u stolicama sjede i vijećaju četiri zagrebačke coprnice pijuckajući scotch koga na stol izvadila je Renata.
„Znaš kaj, meni se ovo piće, whiskey, zaista sviđa.“ govori Amata.
„Da, naša prijateljica Mary of Scotland zaista je znala u čemu treba uživati.“ nadoveže se Bobata.
„Baš kao i sve tajne kako se radi to jedinstveno piće.“ govorila je Agata s užitkom pijuckajući zlatne gutljaje predivnog okusa i mirisa.
„Pustite vi sada priču o Mary i njenom whiskeyu. Bolje se mi posvetimo našem poslu i planovima. Što i kako dalje?“ odgovori im Renata.
„Istina, izbjegle smo pogibelji i uživamo u sigurnosti vremena koje nas srećom ne priznaje niti za nas mari što je za naše poslove više no dobro, ali za sobom ostavljamo veliku opasnost. Opasnost da se naš rod zatre.“ na glas razmišljala je Agata.
„Zbog toga bi se barem jedna trebala vratiti u ono naše vrijeme kako bi nastavila našu misiju i osigurala potomstvo.“ praktična je Bobata.
„A to znači da ona koja se vrati mora biti u godinama da može imati djetešce, kćer, a po mogućnosti kćeri, koje će nastaviti, umnožiti pa čak i ojačati našu lozu.“ reče Amata.
„Što sve znači da to mora biti netko osvjedočen u tom poslu.“ sve tri, Agata, Bobata i Amata u glas se okrenu Renati i namignu joj.
„Čujte cure, nemam ništa protiv toga da se vratim, ali za moju malu Beatu tamo već kruži priča da je, baš kao i ja, coprnica, tko nam može jamčiti da će mala preživjeti ako me opet uhvate? Ne zaboravite da sam već bila zatočena u Kuli Lotrščak, a da će sa mnom ovaj puta sa mnom sigurno utamničiti i malu.“ svoje razloge iznosi Renata na što se Agata okreće maloj Beati koja slatko spava u kolijevci:
„Mila mala, velika ljubavi tete Agate. U kakvoj si ti opasnosti. Ali ne boj se zato moje, teta Agata će te zaštititi.“
„Teta Agata, pusti sad te obiteljske izljeve nježnosti. Bolje razmislimo kako riješiti opasnost. Bezglavo šaljući Renatu sve se zapravo dovodimo u situaciju da se naša loza prekine, izumre.“ prekida je Bobata.
„Cure dosta, stanimo na loptu i razmislio. Agata, reci što bi sa onim tvojim Ferdom, gradskim notariušem u Gradecu? Pričala si nam kako je tip zateleban u tebe?“ upita Amata.
„Toliko je zateleban da me je kad sam bila zajedno s vama dvjema došao uhititi. Kad se sjetim kako smo u zadnji tren utekle ...“ cinično započne Agata na što je Bobata prekine:
„To su bile objektivne okolnosti koje se u danoj situaciji nije mogao izbjeći. Nego ako je, zaista zaljubljen u te, a sve znamo da jest," namigne joj k’o i uvijek praktična Bobata „on još uvijek ima mogućnost uzeti te za zakonitu i tako osloboditi optužbe.“
„A uz to, u godinama si kada možeš imati još puno puno dječice, malih slatkih curica. Barem jedno nosiš već sada, a meni se čini da će ih kada dođe vrijeme biti i više.“ Amata namiguje Agati.
„Da one koje si svojom pohotnošću one noći prepune ugodne jebačine začela sa Furbijem.“ ubacuje se Renata.
„Renata, jesi li možda ljubomorna što ti nisi bila na mom mjestu? Da si htjela i ti si mogla učiniti isto, pa kao prasica uživati u čarolijama noći.“ zajedljivo Renata odgovara Agata.
„Što misliš time reći? Da nisam sposobna za tako nešto? Jesam, ali nisam to željela učiniti tako plitko i na tvoj način. Ja to činim pametnije, pa mi se moji ljubavnici klanjaju i udovoljavaju diskretnije i dublje, a ne tako površno kao tebi tvoji. Oni su uvjereni u svoju ljubav koju mi kao slatku žrtvu prinose na pladnju strasti i svih ostalih pitanja. Jer za razliku od tebe, flundro jedna, ja sam dama.“ trepćući očima osmjehuje se Renata.
„Agata, Renata! Dosta! Prekinite! Pustite sada te vaše sestrinske razmirice. Agata, mislim da bi se ti zapravo trebala vratiti. Ti ćeš vrlo lako srediti blentavog Ferdu koji će biti uvjeren kako je upravo on začeo djecu, pa će na taj način zapravo postati savršen otac dječici koju sa sobom donosiš iz ovog vremena. I nikada neće saznati da ona zapravo nisu njegova. Uz to, Ferdo ne samo što je utjecajan, već je i bogat, pa će se potruditi vrhunski obrazovati svoje djevojčice osiguravajući im kao učitelje najbolje i najučenije ljude svog doba što ga čini savršenim kandidatom za promicanje naših poslova. Sigurno će biti do ušiju zaljubljen u svoju dječicu koju će, kao i tebe, paziti i maziti, te udovoljavati svakom vašem hiru.“ po običaju praktično razlučuje Bobata.
„A da stvar po naše planove bolja bude, ti ćeš na svoje kćeri prenijeti i znanja koja sa sobom donosiš iz vremena u koje smo silom prilika sve četiri izbjegle, pa će tako one uz sva drevna znanja i vještine našeg zanata biti još moćnije i superiornije onom dobu čime definitivno zapečaćujemo uspješnost naše loze i svih naših planova.“ zaključi Amata.
Na te riječi sve tri, Amata, Bobata i Renata značajno se okrenu Agati pa joj u glas vele:
„Što kažeš na to?“
Na te riječi Agata se zamisli, zatim redom pogleda svaku od sestara pa im kaže:
„Dobro pristajem. Vratit ću se tamo i nastaviti naše poslove."
Potom se značajno okrene Renati:
„Jednako tako, potrudit ću se Ferdi prenijeti sva znanja i ljubavne vještine koje mi je one noći iskazao Furbi.“
„Dogovoreno." ustane Bobata i podigne čašu punu zlatno žute tekućine života koja naziva se Scotch „Zato u to ime dignimo čaše i nazdravimo tim našim savršenim planovima.“

„I kako bi dalje?“ znatiželjan Bocaccio upita Furbija.
„Što se poslije dogodi i kako sve bi, ostavimo to za sljedeći nastavak Agramerskih priča. Već je i ovo što smo našim čitateljima zapisali podugačka novela koja oduzima dosta vremena za sve to podrobno savladati i pažljivo proučiti.“ praktičan je Furbi.
„Tu se u potpunosti slažem s tobom. Moji čitatelji mi ionako zamjeraju kako su mi novele katkad predugačke, pa zato neka to ostane za sljedeći nastavak, pardon za sljedeću novelu.“ zaključi Bocaccio na što se oboje, i Bocaccio i Furbi, kucnu čašicom finog francuskog konjaka.
A za to vrijeme, dolje sa Tuškanca, kroz otvorene prozore i balkonska vrata otmjenog salona kuće u Visokoj ulici na Griču polako struji ugoda koju donosi posljednja nedjeljna večer u mjesecu kolovozu Godine Gospodnje 2014.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

10.09.2014. u 19:46 • Dobre vibracije (17) • Troši toner • #

nedjelja, 07.09.2014.

Agramerske priče: Okrutne igre

Svanulo je jutro. Sunce je još bilo nisko nad obzorom. Sa neraspremljenog stol od sinoć Furbi tiho i na vršcima prstiju pokupi čaše, odnese ih u kuhinju i stavi u perilicu. Potom se vrati i u komodu, gdje obično stoji, skloni bocu whiskeya.
„Sinoć smo dobro potegnuli. Cure mogu dobrano popiti. Tko bi to za njih rekao? Sva sreća što se kad si u dobrom raspoloženju od dobrog viskija ne možeš napiti. “ razmišljao je gledajući sadržaj poluprazne boce.
„Za sada je sve dobro i pod kontrolom jedino ... Što mi bi da pristanem da Renata sa djetetom ostane privremeno kod mene? Simpa je i draga, ali to privremeno bi moglo potrajati. No dobro i to će se nekako pregurati. A tko zna što se sve još očekivano i neočekivano može dogoditi? Čitava ova priča prepuna je iznenađenja. Sva sreća što one tri dok se negdje trajno ne smjeste stanuju u hotelu. Još bi mi samo falilo da se sve usele kod mene. Što bi ja s njima? A bilo bi i vrlo skučeno.“ razmišljao je Furbi pijuckajući prvu jutarnju kavicu kadli iz smjera sobe gdje spavala je Renata sa djetetom začuje tihu škripu vrata. Prođe tren i u kuhinji se pojavi Renata.
„Dobro jutro.“ pozdravi je Furbi „Pridruži se i popij kavicu.“ reče joj.
„Neka, prvo moram napraviti kašicu za Beatu i nahraniti je, pa ću ti se onda pridružiti.“ Renata mu namigne.
„Kako hoćeš. Dok sam te čekao ja sam već zagrijao mlijeko, pa ti samo umuti što smatraš da je potrebno.“ odgovori joj, a u sebi pomisli:
„Brzo uči i prilagođava se ovom vremenu.“
„Moram, jer me nužda tjera na to.“ na glas mu odgovori Renata.
„Oh, oprosti, neću više. Znam da mi možeš čitati misli, pa ću ti ubuduće sve govoriti. Da ne ispadne kako imam neku zadršku.“ namigne Furbi.
„Ma neka, samo ti misli. Obećajem ti da se više na te tvoje misli neću osvrtati.“ namigne Renata.

Mala se Beata zadovoljno meškoljila u kolicima pored kojih je sjedila Bo.
„Znaš kaj, ja sad moram prošetati Bo. A ti obavi sve što misliš da trebaš uključujući tu i one tvoje frendice, coprnice.“ Furbi namigne Renati, te ustajući od kuhinjskog stola pozove:
„Bo dođi, idemo u šetnju.“ na što pas sav radostan skoči i u tren se stvori pred ulaznim vratima očekujući svoju ogrlicu.
„Dobro se zabavite.“ pozdravi ih na odlasku Renata.

Padao je prvi sumrak. Par, čovjek i pas šetao je Tuškancem. Kad dođe do odvojka prema Dubravkinom putu par zamakne preko parkirališta pravac ljetnog kina.
„Bo dođi. Idemo malo ovdje.“ Furbi se obrati psu koji potrči uz strme stube prema platou sa pozornicom.
Kad se uspnu na prazan plato kina gledajući napuštenu pozornicu Furbi pomisli:
„To što mi se posljednjih dana događa scenarij je lude fantastične priče. Coprnice iz srednjovjekovnog Gradeca pred progonom dolaze u ovovjeki Zagreb. Neudana coprnica Renata sa djetetom plemenitaša bježi pred lomačom. Coprnica Agata nikako da zaboravi tog svog krvnika, gradskog notariuša, u koga je zaljubljena, a što još ni sama ne zna. Coprnice Amata i Bobata uvjeravaju je da se mora vratiti kako njihova loza na Gradecu ne bi izumrla. Sve u svemu, luda kuća.“ razmišljao je Furbi.
U međuvremenu mrak je bivao sve gušći. Upali se rasvjeta.
„Bo dođi“ Idemo natrag kući.“ Furbi pozove psa koji se okrene i pored njega šmugne u mrak.
„Ma kud si opet pobjegla? Bo, vrati se. Bo dođi!“ zadere se Furbi kadli u sumraku ispred njega promakne neka tamna prilika.
„Što je sada to?“ pomisli Furbi kadli ... Pred njim pojavi se Agata.












Isusovci su red Katoličke crkve koji osnuje Ignacije Loyolski (1491.-1556.). Geslo im je: ‘Ad Maiorem Dei Gloriam' odnosno ‘Sve na veću slavu Božju'. Zanimljivo kako svi crkveni redovi do svetog Ignacija uzimaju ime svog osnivača no Ignacije i drugovi od početka su protiv toga. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukaže Isus s križem, a pokraj njega bi i Otac koji mu se povjeri:
„Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu"
Isus se tad okrene Ignaciju i reče mu:
„Hoću da nam služiš."
Bi to događaj koji je utjecao na osnivanje i davanje imena redovničkoj zajednici. Zanimljivo, prvi Isusovci od početka ne htjednu da im glava bude itko drugi doli sam Isus Krist kome jedinome služe, pa tako red dobije ime 'Družba Isusova’.
Vrlo brzo, već 1575., Isusovci dolaze u Dubrovnik odakle se šire po čitavoj Hrvatskoj.
Svugdje gdje djeluju, Isusovci se usmjeravaju ka čovjeku, širenju znanja i obrazovanja, pa tako zbog dobrog prihvaćanja od puka i vladara širom svijeta, oni uz pronositelje kulture postaju i neka vrsta tihe diplomacije a što je katkada u opreci sa politikom i interesima moćnika i Države i Crkve. Bio je to razlog zašto ih papa Klement IV 1773. ukine čime izgube veliku imovinu koju steknu po čitavom svijetu. No ne prođe dugo pa ih papa Pio VII 1814. ponovo uspostavlja međutim, sa vrlo suženim djelovanjem kojim se još i dan danas bave.

Pokraj gradske kuće Dverce, nekad palače grofice Klotilde Buratti Vranyczany, zgrada je najstarije zagrebačke škole. Tu na Katarininom trgu nedugo po dolasku na Gradec Isusovci 1607. otvaraju šestogodišnju gimnaziju da bi 1632. otvorili i Teološki tečaj, takozvanu Bogoslovnu Akademiju. Trideset godina kasnije uvode Filozofski tečaj, pa na molbu i uz sve pismene i usmene dokaze, Car Leopold I dne 23. rujna 1669. izda svečanu povelju kojom se zagrebačkoj Bogoslovnoj-filozofskoj Akademiji daju sva prava tadašnjih Europskih sveučilišta.

Prije raspuštanja reda Isusovci učilištu pridodaju i seminar Pravnih znanosti što sve 1776. carica i kraljica Marija Terezija potvrđuje dekretom osnivajući Kraljevsku Akademiju Znanosti (Regia Scientiarum Academia) sa tri studija: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim.

Na poticaj mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Josipa Jurija Strossmayera Hrvatski Sabor 1861. donosi zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu koju car Franjo Josip prilikom boravka u Zagrebu 1869. potpisuje, pa ban Ivan pl. Mažuranić dne 19. listopada 1874. svečano otvara moderno Sveučilište u Zagrebu. Sveučilište djeluje u dograđenom dijelu gimnazije na Katarininom trgu. Zgrada ubrzo postaje pretijesna, pa se 1882. seli u zgradu izgrađenu nasuprot zagrebačkog sajmišta, koji kasnije posta trg neko vrijeme spornog imena, danas Trg republike, na kome dne 14. listopada 1895. car Franji Josip I svečano otvori Hrvatsko Narodno Kazalište.








„Bok Agata. Što radiš ovdje?“ upita je Furbi.
„Nisi nimalo iznenađen?“ protupitanjem mu odgovori Agata.
„Nisam. Vi ste me istrenirale na svakakva iznenađenja. Pa se time više uopće ne opterećujem. Puštam nek’ bude kako bude.“ namiguje Furbi.
„Ohoho, namigivanje. Vidim, brzo učiš od Renate.“ zagonetna je Agata.
„Zašto ne? Čovjek uči dok je živ.“ našali se Furbi.
„Pogotovo ako je sposoban učiti od onog tko mu se sviđa.“ značajna je Agata.
Na te riječi Furbi se pažljivo zagleda u Agatu.
„Ima dobru figuru. A ispod izazovno odjeće po svemu sudeći nalazi se atraktivno tijelo." Pomisli, ali glasno kaže:
„Dopusti mi da preskočim odgovor.“ namigne joj i nastavi „Nego što ti radiš ovdje. Zavodiš slučajne prolaznike?“
„Paaa ... Tako nekako. Prvo odaberem žrtvu, zatim je slijedim i onda se neočekivano pojavim pred njom. Na kraju je zavedem.“ smije se Agata.
„Ma nemoj mi reći. A ja mislio da si ti samo coprnica, no kad ono ti si prava vampirica.“ smije se Furbi.
„Vampirice ostavi za neke svoje druge priče. Ja sam coprnica.“ značajno namiguje Agata.
„Dobro, dokaži. Da vidim. Vjerujem samo onom što vidim vlastitim očima i čujem vlastitim ušima.“ Furbi se i dalje šali.
„A kako je sa onim što opipaš vlastitim rukama?“ zagonetna je Agata.
„Tu vjera prelazi u doživljaj i iskustvo ,a to je već nešto drugo, nešto puno više od same vjere.“ namiguje Furbi.
„Jesi li siguran?“ upita ga Agata ponovo, pa mu ne skidajući ništa na tren izazovno pokaže predivne grudi .
„Voliš ti voliš male jabučice, zar ne? Baš kao i izazovne prćaste stražnjice.“ govori dalje Agata na što se Furbiju pojavi vizij,a pa pred očima na tren ugleda Agatinu prćastu guzu. No već sljedećeg trenutka vizije nesta i ostane samo realnost sumraka i okruženja osvjetljenog šetališta na Golubovcu.
„Sada si već počela sa copranjem.“ šali se Furbi.
„Zašto ne. Copranje uvijek uspijeva. Pogotovo ono koje pali male glavice.“ Agata naglasi posljednju riječ.

Gledam svoj odraz u ogledalu. Donje rublje sa crnom čipkom, najlonke, halteri. Duga kosa, prirodne grudi i tetovaža pri dnu trbuščića. Ipak, u posljednjem trenutku odbacujem to rublje. Želim da osjetiš moje tvrde bradavice, moju vlažnu mačkicu, sve one željne su tvog dodira. Želim te izluditi.
Zvoni na vratima. Vrijeme je. Puštam muziku, navlačim malu crnu haljinu. Otvaram vrata. Pružaš mi cvijeće i butelju vina. Privlačiš me k sebi i ljubiš me. Jednom rukom me grliš dok mi drugom stišćeš guzu. Osjećam kako ti ponos raste, ali ne, nećeš me dobiti samo tako. Moraš me poželjeti, poželjeti sve do granica izdržljivosti.
Ritam muzike. Gledam te u oči, vrtim kukovima, sišem srednji prst. Polako mazim svoje grudi i pružam ruku ka tvojim preponama. Prihvaćam tvoj pogled kojim mi govoriš svoju želju. Čitam te, digao ti se je.
„Legni na trbuh.“ naređujem ti.
Mirisnim uljem i blagim pokretima masiram te od vrata na niže. Niže, još niže. Zavlačim ruku među tvoje noge. Lagano ti ljubim unutrašnjost bedara. Moj dah je topao, ti uzdišeš, a ja jezikom kružim oko tvojih jaja. Sama se već počinjem vlažiti. Toliko te želim.
Okrećeš se na leđa. Tvoj pogled u mojim očima, hvataš me za grudi. Osjećam dotok krvi u tvoj kurac.
Bradavice su mi već tvrde od želje. Skidaš mi haljinu i kružiš po njima jezikom. O Bože, kako me to izluđuje. Sva sam vlažna, a iz mene već curi. Trljam se o tvoj nabrekli kurac. Želim te, želim ga. Spuštam se k njemu. Jezikom. Masiram ti trbuh i zalazim u prepone. Moj vreli dah i usne. Izluđuju te. Ljubim te i pružam ti grudi. Evo, liži ih. Kako je tvrd taj tvoj kurac i kako sam ja vlažna. Počinjem ti drkati. Polako. Stenješ od užitka, plamtiš od želje. Nježno ti kružim usnama po glaviću. Vidi, vidi, na njemu već je jedna mala kap velike muške požude.
„Uzmi ga.” govoriš mi.
„Ne još.“ odgovaram ti.
Jezikom ga ližem od korijena do vrha. Uzimam ga u usta. Cijelog. Hvataš me za kosu i nabijaš mi ga duboko, duboko u grlo. Gutam ga, ližem glavić. Drkam ga jako, jako brzo. Ližem ti jaja. Ti stenješ, a ja te želim do boli. Od neizdržive želje počinjem se trljati tvoju nogu. Znam, moram se nabiti na taj tvoj veliki tvrdi kurac. Ne mogu više bez njega.
Bacaš me pod sebe i jednim trzajem mi ga nabijaš duboko u pičku. Vrisak mi otima strast. Jebeš me brzo, fukaš me duboko. Osjećam svakog trenutka ću svršiti. Ali ti zastaješ i bezobrazno me gledajući u oči.
„Ne želim da još svršiš.” govoriš mi.
Potom me jebeš lagano prodirući tek do pola, a ja i dalje ludim. Kako li te samo životinjski želim!
„Jebi me jako, jebi me jako. Divlje, jebi me divlje!“ zapovijedam ti.
Opet mi ga nabijaš do jaja, imam tvoj kurac, ovaj puta do kraja. Divlje! Opet! Silno i duboko mi nabijaš taj tvoj kurac. Osjećam pulsiranje svoje vlažne pičke. Drhtim, gorim, borim se za dah. Prvi val eksplozije prolazi mi kroz cijelo tijelo. Pulsiram, vlažim, nogama ti stišćem leđa i nabijam te duboko, dublje, najdublje što mogu, nabijam te u sebe. Večeras mi je to prvi orgazam. Puna sam tvoje sperme, ali još nisam gotova. Ni izbliza nisam još gotova.

Opet uzimam tvoj kurac, Ovaj put u usta. Drkam ga, ližem jezikom.
„Kako pušiš, joj Bože moj!” stenješ.
Noge ti se grče, jaja su ti već nabrekla od nakupljene sperme. Uzimam ih u usta, ližem. Ližem ih. Pa ga pušim i drkam. Naizmjenično. Kako je tvrd. Opet osjećam vrelinu u pički. Sjedam na njega i lagano idem gore dolje, gore dolje, hopa cupa. Ti uzdišeš, mučiš se, želiš ubrzati. Hvataš me za guzu, podižući me i spuštajući u divljem ritmu. Klitoris mi je nabrekao, spremna sam za još.
I dok mi sišeš bradavice počinjem se trljati o tebe. Kako me to pali. Ja se trljam sve jače i jače, trljam se sve brže i brže, a ti mi ližeš grudi.
Ne mogu to više izdržati. Opet svršavam. Dobro i jako osjećajući kako me ispiru zvijezdice mliječnog puta što dolaze iz tvog svemira. Svršavam tako žestoko da vrištim. A ti me potom nježno ljubiš u usta i zatim se spuštaš dolje. Lagano grickaš vanjske donje usne ne dodirujući mi klitoris na kom osjećam tvoj topli dah i nove valove požude. Oh, kako sam opet napaljena. Ne, nije mi dosta. Guraš mi prst u pičku i kružiš. Jezikom prelaziš po njoj. Noge mi se grče. Opet ludim. Ti kružiš jezikom po mom klitorisu polako, brzo, zatim brže, sve brže i brže, Grudi su mi nabrekle, pička pulsira, a ja drhtim. Guraš mi prst sve dublje, ližeš me sve brže. Bože, izvan sebe sam od užitka. Opet svršavam silovito.

„A sad te želim od pozadi!” naređujem ti.
I guram ti svoju vlažnu pičku koja još pulsira od divljeg orgazma. Nabijaš ga u mene, u pičku. Od pozadi.
„Bože kako je tvrd!“ vrisnem.
I kako je duboko. Jebeš me sve brže i jače. Vučeš me za kosu i nabijaš mi ga tako duboko i brzo da mislim kako ću eksplodirati. Drugom rukom trljaš mi pičku. Drhtim, vrištim, izvan sebe sam. Opet svršavam. Najjače. Eksplozija užitka. U meni se slijevaju potoci sperme. Borim se za dah.

A ti me opet me bacaš pod sebe. Osjećam kako se boriš izdržati. Znam, umireš koliko opet želiš svršiti u meni. Jebeš me polako boreći se sa željom. Ne vrijedi, ne vrijedi mali moj. Sav se već treseš. Ne možeš više izdržati.
„Klekni na koljena.“ govoriš mi.
I ja to činim. Pušim ti ga. Kurac samo što ti ne pukne. Jaja su ti potpuno nabrekla. Sav drhtiš. Skupljam usne i pušim taj tvoj krasan kurac. Sišem ga, gutam ga. Ti uzdišeš, stenješ dok ti ga drkam, jako ti ga drkam. Grickam ti jaja dok se ti grčiš i drhtiš. Tvoj kurac je u mojim ustima i duboko mi je u grlu.
„Nemoj stati, nemoj stati.“ govoriš mi.
I ja ne stajem. Nastavljam. Ubrzavam ritam. Sve brže i brže, sišem sve jače i jače. Svršavaš mi u usta dok se ja trudim isisati svaku tvoju kapljicu, progutati sve što je tvoje, sve do posljednje kapi.

„Uh kakav seks!“ govorio je Furbi gledajući u kupaonici vitku Agatinu figuru kako pere zube „Možda jedan od najboljih u mom životu.“ namiguje joj.
Agata se na to okrene, kratko ga pogleda ga, pa mu kaže:
„Nemaš ti pojma što te još čeka. Sada se idi obući. Mi smo gotovi.“ zagonetno namiguje Agata.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

07.09.2014. u 01:13 • Dobre vibracije (22) • Troši toner • #

srijeda, 03.09.2014.

Agramerske priče: Tajni Grad

Sjedeći zavaljen u naslonjaču Bocaccio je čitao:

Godine 1089. po smrti Zvonimira, posljednjeg hrvatskog kralja iz roda Trpimirovića, Slavonijom, koja do tad bi dijelom Hrvatskog kraljevstva zavlada Ugarski kralj Ladislav. Ladislav pred samu smrt 1094. daruje zemljište Novi Vesi zagrebačkom Kaptolu kojim u to vrijeme upravlja biskup Duh, a dolazi iz dijela Češke zvanog Moravska. Kako plodna zemljišta propala ne bi, biskup tu preseli i naseli dio domaćih purgara čije se kućice kao kupovi gljiva gomilaju i stišću na uskom području koje danas pripada Opatovini. I tako nasta „Lepa Ves“ kako tu uličicu u ono vrijeme purgari zovu. I naprave oni ovdje nove kućice lijepe od ilovače sa čistim krovovima od hrastovih daščica, pa obitavaju sred cvjetnjaka svojih odijeljeni od susjeda obilatim šumskim hladom.

„Zanimljivo,“ prekine ga Furbi „između parka na Opatovini i Tkačićeve nalaze se stube koje su tek 2005. u čast biskupa dobile njegovo ime. Nego, kad smo već kod toga, znaš li da se ishodište Zagreba nalazi na Templarskom posjedu koji je nekada bio na Novoj Vesi?“ upita on Bocaccia.
„Naravno, evo što je o tome zapisano.“ Bocaccio nastavi čitati:







Nekad cesta, zagrebačka Nova Ves, danas je ispružena dugačka ulica uz koju je s vremenom sagrađeno nekoliko kapelica. Iako u vlasništvu Kaptola, područje Nove Vesi ipak se povezuje sa vitezovima Templarima koji u to doba, uz kopnene puteve idu prema Svetoj Zemlji, gdje oni ratove vode i svugdje podižu građevine svoje. Iz tih vremena o Templarima u Zagrebu ne postoje neposredni povijesni izvori no, vijesti o njima donose kasniji pisci. Tako Daniel Farlati u 16. stoljeću piše o zagrebačkom biskupu Prodanu:
„Kraj Zagreba, gdje sada je Nova Ves, kako to izvješćuje Ivan arhiđakon Gorički, sagradi biskup Prodan braći Templarima samostan i crkvu.“
I sam Templar, Prodan je zagrebački biskup između 1172. i 1185., pa se smatra kako u tom razdoblju templari već obitavaju na Kaptolu. To je znatno prije no što se ovdje 1344. osniva naselje Novu Ves i kasnije, godine 1347. utemeljuje župu sv. Ivana Krstitelja.








„Zapravo čitava Nova Ves nekada je bila prepuna crkvica i kapelica, ali su s vremenom ostale svega dvije.“ ubaci se Furbi.
„Poslušaj što o tome piše u zapisu.“ ne dajući se smesti Bocaccio nastavlja dalje čitati:

„Na potezu prema današnjoj Gupčevoj Zvijezdi, na mjestu gdje se danas ulica Medveščak spaja sa Novom Vesi, nalazi se kapelica sv. Zaharija. Napravljena je u polukrugu sa tri gotska prozorčića. Obložena je opekom, sa drvenim krovom i zvonom na malom zvoniku koje brenči kao da pjevaju sitna djevojačka grla. Ta kapelica utočište je nesretnika, žena i djevojaka, a ima i propovjedaonicu. O njenom uređenju brinu se ženske duše donoseći cvijeće, ukrase za oltariće i od kuće lijevane voštane svijeće. Godine 1347. po utemeljenju župe, biskup Jakob iz Piacenze, na mjestu tada već pomalo trošne kapelice podiže župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja.“






Odmah uz Kaptolska vrata, na mjestu gdje Nova Ves silazi prema Ribnjaku, nalazi se kapelica sv. Dizmuša. Nju krajem 18. stoljeća podiže Ivan Zebec, župnik u selima, kanonik zagrebački i pronotar apostolski. O njenom uzdržavanju brine se Kaptol, ali se ona rijetko otvara, a još rjeđe u njoj se mise služe. Novovešani je zato nazivaju crkvom „tvrdog sveca“, sveca koji se narodu ne ukazuje niti mu se oglašava.




Najveća i najljepša u to doba je kapelica sv. Tomaša. Kapelica je na brijegu, tik uz samu sjevernu cestu prema Remetama. Podigne je Toma Pleščić u čast svom zaštitniku kad preseli se u gizdavu kanoničku kuriju. Služila mu je ona za groblje na kome su se i purgari zakapali. Godine 1622. to posta „bogečko groblje“ gdje pokapaju se svi zagrebački siromasi. Pa tu novovešani na Dušni dan vode djecu da bi na zapuštenim humcima svijeće zapalila i grobove uredile te križićima od crvenih sjemenki šipka uresila. Tik do njega, preko nekada širokog a danas zatrpanog jarka, nalazi se Jurjevsko groblje bogataša. No baš bi na siromašnom dijelu svjećice uvijek ljepše i svjetlije sjajile jer ovdje počivaju dušice siromaha i pravednika.



Najomiljenija kapelica na Novoj Vesi ipak je ona pod Petrovim kupalištem. To je Kapelica Žalosne Majke Božje u prolazu koji danas spaja Novu Ves sa Medvedgradskim što zove se Mala ulica. Odavno je na potoku Medveščaku koji ovdje teče prije uređenja današnje Medvedgradske i Tkalčićeve stajao kameni stup Žalosne Majke Božje. Pred njim bi uvijek, baš kao i danas, gorjela svijeća koju stavi neka pobožna ruke. Novovešani sagrade tu malu kapelicu i u nju prenesu sliku Majke Božje pod kojom uklešu mali oltarić sa nekoliko stepenica. I ne bi pored nje nitko prošao, a da se tu zaustavio ne bi. Povazdan u njoj i pred njom gorjele su i još danas gore svijeće. Žalosni lik Majke Božje zatrpan je cvijećem, a u škrabicu milodari obilato kapaju. Pa kad zazvoni ono jedino zvono na malom tornjiću ponad ulaznih vrata purgari govore kako je Majka Božja njima zadovoljna, pa manje žaluje za izgubljenim sinom.




„Zna li se zapravo gdje je na Novoj Vesi bilo sjedište Templara? Ugarski kraljevi su sa njima bili vrlo povezani.“ upita Furbi.
„Polako, doći ćemo na to. Prvo nešto o njihovom legendarnom blagu. Mislim da će te to zanimati, jer ... Stvar je još i dan danas vrlo tajnovita.“ odgovara mu Bocaccio.
„Zaista, ‘ajde pričaj.“ pristaje Furbi.

Bocaccio je pričao:

„Dakle, 1307. francuski kralj Filip IV je zbog vlastitih novčanih problema odlučio uništiti ovaj viteški red. U Francuskoj mu je to i uspjelo tako što je procesuirao Jacquesa de Molaya, posljednjeg Velikog Meštra Templara lažno ga optuživši sa svakakve izmišljotine, sve kako bi riješio svoj financijski problem. A kada je uz spletke na papinski tron doveo Klementa V i 1312. preselio ga u Avignon, Papa mu pomogne do kraja, ter ukine ovaj viteški red. Pa je tako nakon sedmogodišnjeg zatočenja Veliki Meštar Jacques spaljen na lomači kao heretik. Bilo je to na crni petak 18. ožujka 1314. Većina članova reda u Francuskoj bijahu pobijeni, uglavnom živi spaljeni, dok su se oni drugi po drugim državama djelomično pridružili nekim drugim crkvenim redovima i tako se uspjeli spasiti. Ipak, iako su ciljali na njihovo blago, do blaga nitko nije došao, ni Francuski kralj niti Crkva. Navodno neki preživjeli članovi reda iz Francuske uspjeli su blago spasiti i navodno ga sakriti u tajnim podzemnim prostorima svog zamka u Moravskoj, u Veverži, koja je tada bila u okviru Ugarske krune. Priča se kako se nad crkvenom portom nalazi uklesano šifrirano ime Jacquesa de Molaya, posljednjeg Velikog Meštra templarskog reda koji je zbog hereze spaljen na lomači. No to su zapravo vjerojatno samo priče. Blago je skriveno ipak negdje drugdje. Činjenica je kako gotovo čitavo legendarno blago Templara nesta i da se do dan danas zapravo ne zna što se s njim dogodi.“

„Zanimljivo no tko zna. Vjerojatno su, ako su bili pametni, a Templari to zaista i jesu bili, blago podijeliti među onima koji su se uspjeli izvući. Znaš li da su tada sve Templare koji nisu htjeli odstupiti iz reda spaljivali? Baš kao vještice nedugo nakon toga.“ upita Furbi.

Bocaccio je dalje pričao:

„Da, istina je. Ima svakakvih priča. Ipak ostaje činjenica kako su Templare nedugo nakon Francuske počeli proganjati širom Europe. Pošast se širila poput epidemije, jer ju je predvodio Papa osobno. U to vrijeme Crkva bi financijski slaba i u dugovima, te joj je trebala izlika kako doći do novca. U srednjem vijeku ljudi su jako puno putovali. Templari su u ono vrijeme zapravo bili preteča bankarstva. Izdavali su mjenice i čekove koje si, kod njihovog reda, mogao unovčiti u bilo kom kraju gdje si putovao. Pa tako zapravo i nisi trebao nositi novac i nisi bio meta pljačkaša. Također, bili su vješti liječnici a poznavali su i mnoge druge tajne. Organizacija im je bila jaka i bogata. Pa su im tako bili zavidni ne samo Papa već i kraljevi, svi osim Ugarskih za koje se čak sumnjalo da su zapravo prikriveni članovi reda. No i oni su na kraju morali popustiti Papi. Zapravo jedino gdje su Templari imali podršku je Škotska gdje se mnogi od njih sklonše, te je tako taj red ostao očuvan do današnjih dana.“ završi i nastavi čitati:






Zapravo dugo se vremena nije znalo gdje bi se na Novoj Vesi moglo nalaziti Templarsko sjedište i pripadajuća crkva. Ipak, u novije vrijeme pronađeni su tragovi koji navode na opravdane pretpostavke. Naime 1978. prilikom popravka župne crkve sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi u zidu se pronalazi više kamenih ulomaka kvalitetne gotičke arhitektonske plastike. Ti ulomci iz nekadašnje gotičke crkve upotrebljavaju se kao građevinski materijal kad između 1785. i 1790. župnik Sinković gradi današnju kasnobaroknu župnu crkvu. Pitanje koje se postavlja je kojoj su gotičkoj crkvi, koja je sudeći po veličini nađenih ulomaka morala biti monumentalnih dimenzija, oni zapravo pripadali? Stara crkva sv. Ivana Krstitelja bila je premala, pa zato župnik gradi veću. Pronađeni ulomci: kapiteli s razvedenim gotičkim lišćem i prutasti gotički pilastri nisu mogli biti doli iz te crkve. Tako se nametnula opravdana pretpostavka da su to zapravo posljednji ostaci nekadašnje velike templarske crkve koja se nalazila na tom području. Lelja Dobronić tome pronalazi potvrdu u rukopisu zagrebačkog kanonika Antuna Zdenčaja. On kao očevidac rušenja stare župne crkve 1786. piše kako je srušena crkva bila templarsko sjedište. To znači da stara crkva sv. Ivana Krstitelja svojedobno bi podignuta na mjestu nekadašnjeg Templarskog sjedišta. U nastavku pak on navodi kako su Templari bili izgradili i kapelicu koja stoji ukoso preko puta crkve i to sjeverno uz Zinkinu ulicu, danas Zinikne stube, gdje je prije 1347. bila sagrađena kapela sv. Zaharija. Taj titular kapele nepoznat je u Hrvatskoj kao zaštitnik bilo kakve crkve, ali je on prorok koji je ubijen u jeruzalemskom Hramu, pa je tako i po Hramu blizak Templarima. Znakovito je i kako kapela ima kružno-stožasti oblik, oblik koji je nekad bio karakterističan za sve templarske crkve. Kapela sv. Zaharija srušena je 1781.

I dok se na mjestu stare srušene Templarske crkve gradi nova crkva, mise se služe u kapelici Žalosne Majke Božje. Po izgradnji nove crkve župnik ima velike muke privoljeti novovešane da dolaze u novu raskošnu crkvu jer ovi gunđaju:
„Nije ta parada za nas čedne purgare, a naš je Jezušek i tako živio u siromaštvu.“



„U svakom slučaju, razvoj Zagreba baš nekako i počinje od Templarskih vremena. Oni su u njemu, iznad Kaptola imali važno središte baš kao i širom Slavonije, jer su tu vodili kopneni putevi prema Svetoj Zemlji.“ Bocaccio zastane pa zatim nastavi:
„Zanimljivo je to da kad pogledaš Zagreb, baš od crkve Sv. Ivana Krstitelja idu njegovi glavni prometni pravci. Prvi ravno na jug preko Zrinjevca, Strossmayerovog, Tomislavca, Glavnog Kolodvora, avenije Hrvatske Bratske Zajednice, pa do mosta. Zatim tu je povijesni Savskom do mosta. Ova dva stara pravca rađena su planski baš kao i treći. A on je najzanimljiviji. Vodi preko Džamije, zatim avenijom Marina Držića sve do Save. Napravljen je za vrijeme vladavine komunista, pa je očito morala postojati neka moćna tajna loža dovoljno snažna da u vrijeme progona svega što ima veze sa Hrvatskom, hrvatstvom, religijom i crkvom tako nešto uspije realizirati.“ pričao je Bocaccio.

„Nego ... kad si već kod teme, zanimljivo je da se nasuprot južne strane crkve sv. Ivana Krstitelja na jednoj skladnoj i novoobnovljenoj staroj kući obojanom u crveno sa bijelim istakama i portalima, točno ponad ulaza, nalazi isklesana glava Jacquesa de Molaya. Porijeklo kuće je prilično mistično i seže u sredinu 19. stojeća, pa tko zna kakve su sve to slučajne ili namjerne veze.“ ispali Furbi.

„Ima tu još nešto. U Hrvatskoj su Templare naslijedili vitezovi Ivanovci, a kasnije, pojavom masonerije, njihove simbole i običaje slučajno ili namjerno preuzimaju širom Europe slobodni zidari, masoni. Zanimljivo je i kako baš nakon obnove države, u Hrvatskoj je opet službeno registriran Templarski red, te da je vrlo brzo Suvereni priorat Hrvatskog Viteškog Reda Templara posebnom poveljom iz Škotske promoviran u Veliki priorat kakav postoji i u Škotskoj. Koliko to govori o dubokoj tradiciji i povezanosti kroz stoljeća kada je red bio zabranjen, to ostaje za raspravu.“ dovrši priču Bocaccio.

„Nego reci mi što je sa onom tvojom Renatom? Rekao si da ti je pričala kako ona zapravo potiče od Barbare Celjske, Ugarske kraljice. Pa i ono Renatino blago koje sa sobom donese ... Vrlo vjerojatno baš kao i blago njenih prijateljica, coprnica ... Tko zna kakvog je ono zapravo porijekla?“ namigne mu Bocaccio.




Vraćali su se kući. Prolazili su dobro poznatim ulicama i trgovima Donjeg Grada. Noćno nebo se naoblačilo i sve je mirisalo na kišu. Tamo negdje iza Sljemena već je bljeskalo. Iz daljine se čula tiha potmula grmljavina.
Odjednom nešto bjesne i u tren začuje se snažan prasak. Furbi se okrene. Negdje iza Sljemena baš u pravcu Katedrale prasnuo je grom. Pas se preplaši i počne gotovo trčati.
„Bo, čekat’, čekat'!“ zadere se Furbi hoteći preduhitriti nevolje.
Pas to čuje, zastane, pa se okrene kao da mu želi reći:
„Znaš da se bojim grmljavine. Zato požuri, samo što ne pljusne.“
I taman što stignu pred zgradu, baš u trenutku kad stavljao je ključ u bravu, sa neba se sruči prolom kakav se rijetko kad viđa.
„Bo, imali smo sreću. Pobjegli smo gotovo u posljednji tren.“ Furbi se okrene psu koji kroz otvorena vrata šmugne u vežu.
Lift se zaustavi, te oboje izađu. Pas je nestrpljivo njuškao oko ulaznih vrata.
„Bo, čekaj dok izvadim ključeve.“ Furbi se okrene psu.
Otključavajući vrata stana Furbija je pratio neki čudan osjećaj.
„Kao da je netko unutra.“ pomisli „Ma ne, nemoguće! Obje brave su zaključane, a prozore i balkonska vrata sam zatvorio tako da čak ni coprnice ne mogu uletjeti na njihovoj metli, pardon skuteru.“ nasmije se.
No kad je otvarao vrata primijeti kako s lijeve strane, baš prema ulici, gdje se nalazi veliki dnevni boravak, dolazi svjetlo. Bo utrči i poleti ravno u dnevni boravak.
„Bo ne, čekat’! Znaš da moraš čekat’ dok ti ne obrišem noge.“ Furbi zaustavi psa na što se ovaj poslušno vrati i stane uz zatvorena ulazna vrata.
Furbi se okrene prema dnevnom boravku gdje je imao što za vidjeti. Na sred prostorije, oko velikog okruglog stola sjedile su četiri coprnice. A uz Renatu su bila dječja kolica u kojima je spavala peta, mala coprnica.
„Zapravo tako nešto sam mogao očekivati.“ pomisli Furbi glasno se nasmijavši pa reče:
„Pričekajte samo dok očistim, Bo pa ćemo vam se oboje pridružiti.“
Zatim ode u kupaonu, uzme ručnik i psu obriše noge. Potom mu skine ogrlicu i zajedno sa povodnikom odloži u ormar pored ulaza. Pas prvo otrči u kuhinju, pa iz zdjele sa vodom otpije par gutljaja. Zatim se lijeno protegne i na vršcima nogu lagano odšeće prema dnevnom boravku, te legne tik uz kolica u kojima je spavala mala Beata.
Odloživši jaknu na vješalicu Furbi se uputi u dnevni boravak, pa kad priđe stolu upita:
„Moje dame, vjerovale ili ne, ugodno ste me iznenadile.“ nasmije im se i nastavi:
„Vidim da vas ne trebam ničim nuditi ...“ govorio je gledajući na stolu otvoren viski i četiri čaše u kojima se zrcalila dragocjena tekućina boje starog zlata „... Vaša prijateljica Mary of Scotland već se je pobrinula za vas.“ nasmije se gledajući redom jednu po jednu damu coprnicu pri čemu mu se pogled značajno zaustavi na Renati.
Renatina kosa bi zavezana na zatiljku i dignuta kopčom tako da je poput kakve grive slobodno padala niz vrat sve do leđa. Oko razgolićenog joj vrata bi podeblji zlatni lančić na kom, s prednje strane u kruni od zlata veličine omanjeg oraha, bi tamno-crveni rubin. Već na prvi pogled vidjelo se kako je ta predivna ogrlica vrlo, vrlo stara. Mora da su je u neka davna vremena izradile marljive ruke nekog izuzetno vještog majstora.
„Dozvolite da uzmem čašu, pa ću vam se pridružiti." namigne Furbi „Vjerujem da ćemo večeras štošta lijepo i zanimljivo pričati.“
Potom uz smiješak sjedne za stol, natoči si viski da bi zatim dignuo čašu u zrak:
„A sad ćemo se prvo kucnuti i nazdraviti ovom našem značajnom susretu." namigne.
Na to ga sve četiri coprnice pogledaju, pa na njegovo čuđenje uzmu svaka svoju čašu u ruku i dignu je za zdravicu i u glas složno izvale:

Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek’ bude u čas,
Sve četiri za jednu, a ta jedna za nas.

Kad coprnice već htjednu ispiti zdravicu Furbi ih prekine:
„A ne, ne, to treba završiti ovako." pa se digne i izgovori zdravicu okrenuvši se maloj Beati koja je slatko spavala u kolicima:

Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek’ bude u čas,
Svi mi za jednu, jedna za sve nas.

Na to sve četiri coprnice zastanu, okrenu se djetetu u kolicima, svaka digne svoju čašu, nazdrave joj, pa svi zajedno, uključujući i Furbija, ispiju gutljaj.
Potom svi petero sjednu.
„Dobro, a sad moje dame da vas čujem. O čemu se zapravo radi?" zapita ih Furbi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

03.09.2014. u 18:47 • Dobre vibracije (22) • Troši toner • #

subota, 30.08.2014.

Agramerske priče: K Crnom Orlu

Vrlo malo zagrepčana, a gotovo niti jedan dojdek, zna za Jurjevsko, možda najstarije službeno groblje u Zagrebu. Utemeljeno u 14. stoljeću bilo je to groblje siromaha. Baš kao i danas, u to vrijeme Medvednica bi prepuna kestenovih stabala. Put ka njoj i podosljemenskim posjedima stanovnika Gradeca, kao i put ka groblju vodio je kroz vrata kamene kule, tik uz utvrdu zvanu Popov Toranj, današnju Zvjezdarnicu. Zato su to groblje građani Gradeca nazivali Groblje kraj Kestena. Početkom 19. stoljeća kada su srušene preostale gradske zidine i uz rub Gradeca redom niče palača do palače, u prostor podno tornja doseli se 1832. do dan danas najstarija kavana jugoistočno od Beča, Palainovka. Nekada naziva Kipni trg, kada podno tornja koji bi 1903. preuređen u zvjezdarnicu, sa kavanom na platou ispod kavane, u spomen na hrvatske preporoditelje 1928. trg se nazove Ilirskim trgom.

Od Ilirskog trga prema sjeveru, samim hrbatom brijega prostire se Jurjevska, jedna od najstarijih gradskih ulica. Njen prvi dio do Mlinarske krije neke od najvećih zagrebačkih zanimljivosti vezanih za politiku, umjetnost, znanost i tehniku. Na broju 9, gdje je danas Španjolska ambasada, u kući koju izgradi Bartol Felbinger, rođen je i živio pisac i političar, prvi Hrvatski ban pučanin, Ivan pl. Mažuranić. Nedaleko od nje, na suprotnoj strani na broju 10 kuća je u kojoj po dolasku s roditeljima iz rodnog Tovarnika, pa do bijega u Pariz 1904., te od kasnijeg povratka 1905. pa do odlaska u bolnicu gdje umire, živi i djeluje utemeljitelj hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš.

Tik do nje, na broju 12 rođen je i do odlaska u Njemačku živi fizičar i termodinamičar svjetskog glasa, zagrepčanin Fran Bošnjaković (1902.-1993.). U Dresdenu 1935. izdaje prvu knjigu o Termodinamici u svijetu, a od 1936. profesor je na Zagrebačkom Sveučilištu. Aktivni je sudionik pionirske ere razvoja raketne i nuklearne tehnike i bliski suradnik Wernera von Brauna. Po završetku WW2, nakon dvogodišnjeg zatočeništva u partizanskom koncentracionom logoru, vraća se u Zagreb gdje iako degradiran 1951. postaje rektor Zagrebačkog Sveučilišta. Zbog neslaganja sa komunističkim režimom odlazi u Njemačku gdje je profesor na Sveučilištima u Branschweigu i Stuttgartu, te surađuje s NASA-om. Na sva tri Sveučilišta predaje Termodinamiku i piše knjige. Po obnavljanju Hrvatske države izabran je za akademika.








Jurjevsko groblje je godine 1622. službeno uređeno za pokapanje stanovnika Gradeca kada i dobiva malu kapelicu. Na tom groblju, do preseljenja posmrtnih ostataka ukopanih na susjedni brijeg, gdje se na nekadašnjem posjedu Ljudevita Gaja 1879. sagradi novo gradsko groblje, Mirogoj, pokapani su preporoditelji, svi redom stanovnici Gradeca: Stanko Vraz (1851.), Ljudevit Gaj (1872.), Fran Kurelac (1874.) i Vjekoslav Babukić (1875.). Jurjevsko pamti i najveći sprovod 19. stojeća u Zagrebu kome je prisustvovalo gotovo desetak tisuća ondašnjih stanovnika Zagreba. Bio je to pokop srpanjskih žrtava, redom sudionika protu mađaronskih demonstracija na Markovom trgu održanih 29. srpnja 1845. Kosti hrvatskih preporoditelja prenesene su 1885. u arkade na Mirogoj, a 1895. prenose se i kosti srpanjskih žrtava nakon čega se Jurjevsko zatvara kao groblje. Danas na groblje još samo podsjeća kapelica i pokoja stara nadgrobna ploča u malom parku.





Najpoznatiji zagrebački i hrvatski klasicistički graditelj prve polovine 19. stoljeća, Bartol Felbinger rođen je 15. rujna 1785. u Chlebu (Češka). Umro je 17. veljače 1871. u Zagrebu. Do 1809. radi u Beču kao zidarski pomoćnik kod F. Wipplingera, te F. Zaunera, direktora Akademije likovnih umjetnosti, a zatim kao crtač na izgradnji dvorca Laxenburg. Nakon šest godina boravka u Beču Bartol postaje vrhunski crtač arhitektonskih nacrta. Po dolasku u Zagreb što radi, a što se javlja na natječaje na svim većim javnim i brojnim privatnim projektima u Zagrebu i okolici kao i širom Hrvatske. Među brojnim radovima reprezentativnošću osobito se ističe nerealizirani projekt Đakovačke katedrale.



Prvi pisani spomen ljekarne u Hrvatskoj datira iz 1271. kada se 29. listopada spominje ljekarna u Trogiru. Najstariji spomen u Zagrebu datira iz 1355. gdje se ne spominje određena ljekarna već samo sudska parnica između ljekarnika Jakova i jednoga Gradečkog krznara. Pretpostavlja se kako je Jakov doseljenik iz Italije i da upravo on radi u Gornjogradskoj ljekarni što u to doba ne bi neuobičajeno. Gradec je tada prepun venecijanskih obitelji o čemu svjedoči i Mletačka ulica, možda jedina od ulica čije ime u Zagrebu od postanka do danas osta nepromijenjeno.

U to vrijeme Gornjogradska ljekarna već se nalazi se na mjestu sadašnje ljekarne, na uglu Kamenite i Habdelićeve. U njoj od 1399., baš u toj istoj kući kraj Kamenitih vrata, radi i živi Nicolo, praunuk znamenitog pisca La Divina Commedia, Dante Alighierija. Gornjogradska ljekarna u Kamenitoj 9 tako je nositeljica tradicije ljekarništva koje se već od polovice 14. stoljeća razvija tu negdje uz čudotvornu Advocata Urbis Zagrabiae, Kamenita vrata, a sve uz titranje plamena mnogih svijeća i tihih molitvi za vlastito ozdravljenje i ozdravljenje svojih najbližih i najdražih.



U salonu stare kuće u Visokoj, duboko zavaljeni u foteljama, sjede Bocaccio i Furbi. Kroz otvoren prozor vrta što spušta se prema košarkaškom igralištu i Saloonu podno brijega, u rasvijetljenu sobu ulazi tiha muzika rane ljetne noći sa Tuškanca prepunog krijesnica. Oni pričaju:
„Danteova obitelj ponosila se starim porijeklom. Smatrala se potomcima plemenitaške loze rimskih osvajača Firence. Dante se negdje između 1290. i 1295. želio posvetiti politici, pa se upiše u ceh liječnika i ljekarnika.“ pričao je Bocaccio.
„Kako li se samo tradicija nastavlja? Zanimljivo kako dan i danas masa političara dolazi upravo iz liječničke struke.“ ubaci Farbi, a Bocaccio nastavlja:
„Zagreb je specifičan što se upravo u njegovoj sredini zbio prvi i jedini dodir nekog pripadnika njegove obitelji sa ljudima izvan Italije. Danteov kult i neposredno poznavanje njegovog spjeva duboko su ukorijenjeni u obiteljsku tradiciju, pa se lako da zaključiti kako veličina njegove poezije, mit i legenda vezana uz njega, a što već bi potvrđeno njegovom slavom u Italiji, zaokuplja svijest Pietrovih sinova i unuka. Pa tako Nicolo, naslijedivši od oca predaju i rad, donosi ga sa sobom u Zagreb i sa njime upoznaje krug ljudi s kojima se po dolasku druži.“ pričao je Bocaccio.
„Hoćeš reći kako po dolasku iz Italije Nicolo svojim zagrebačkim pacijentima osim veronskog kemijsko-medicinskog umijeća poklanja i pradjedove stihove?“ upita Furbi.
„Ne zna se točno, ali se zna, čak je ostalo zabilježeno kako su načitani stanovnici Gradeca poznavali Danteov rad i cijenili njegovo djelo. Uostalom, Gradec je u to vrijeme pod jakim kulturnim utjecajima iz Italije što u Zagrebu ostaje kroz stojeća, sve do današnjih dana. Ne zaboravi kako u to vrijeme živi Barbara Celjska, Crna Kraljica, supruga Ugarskog kraja Sigismunda Luksemburškog koji zbog prevlasti u Dalmaciji ratuje sa papom Piom II u sjevernoj Italiji.“ pričao je Bocaccio.
„Da, otprilike baš kao što građani Gradeca ratuju oko posjeda sa Crnom Kraljicom, pardon Barbarom Celjskom.“ ispali Furbi.
„Točno. A oba rata, da ne velim spora, završe neriješeno. Nego, kako napreduje ona tvoja priča sa onom coprnicma i Renatom?“ upita Bocaccio.
Želiš li uistinu to znati?" upitno mu odgovoara Furbi.
„Naravno, treba to sve zabilježiti na papir, pardon nakuckati u laptop." odgovara Bocaccio.
„Ako imaš vremena i ako želip, mogu ti je sada nastaviti." odgovara Furbi.
„Samo ti pričaj, večera još nije gotova, pa imamo vremena." zaključi Bocaccio pokazujući u pravcu kuhinje odakle su se stidljivo šire opojni mirisi.



„...Na tavanici štacuna visjahu snopići prašna bilja, na policama stajahu šareni lončići i veliki i mali, a uz njih ležaše ogromna knjižurina. Vrh toga ne bijaše ništa u sobi van prost stol i tri četiri stolčića. Gospodar Gialimello, čovjek visok suh, blijed, crnokos i dugobrad, odjeven u dugu crnu haljinu, stajaše upravo kod ognjišta, te je malim miehom pirio vatru, nad kojom je visio kotlić...“
Tako zapiše August Šenoa, godine Gospodnje 1860.



Prvi gradski propis koji regulira rad Gornjogradske ljekarne datira iz 1425. kada se u Statutu Gradeca spominje prvi službeni naziv: Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram. Naime, u prostoru ljekarne u to vrijeme bi smještena i krčma kasnije kavana "K crnom orlu" .

S druge strane podno Kamenitih vrata, na platou u Dugoj ulici, danas Radićevoj, od sredine 19. stoljeća prostor zauzima kavana "Kod crnog psa" koja postoji i danas i pamti se po prvom zagrebačkom crncu. Naime, vlasnik Ladislav Beluš za svoju kavanu, po povratku iz Zanzibara dovodi u Zagreb svog prijatelja crnca, kmicu Diega Maria Santiagu de Sangora, te ga upošljava kao natkonobara i tako atrakciju gostima svoga lokala ponudi.







Pita učiteljica Ivicu:
„Tri ptice sjede na grani! Upucaš li jednu, koliko ih je ostalo?“
„Nijedna, ostale se uplaše pucnja i odlete.“ veli Ivica.
„Nije točno. Ostaju dvije, ali mi se sviđa način kako razmišljaš.“
Ivica uzvraća. Pita učiteljicu:
„Učiteljice, recite vi meni ovo. Tri cure idu ulicom. Svaka ima sladoled. Jedna ga liže, druga gricka, a treća uvlači u usta. Koja od njih je udana?“
Učiteljica se crveni, ali ipak odgovara:
„Pa vjerojatno ona što ga uvlači u usta. „
Ivica će na to na to:
„Nije, već ona što ima prsten, ali sviđa mi se način na koji razmišljate!“



Uspevši se Kožarskim stubama do Mlinarske ulice Furbi pozove:
„Bo dođi! Idemo dolje na Jurjevsku, pa do Palice.“
Pas ga pogleda zatim se okrene i krene u naznačenom pravcu. Došavši do Ilirskog trga oboje skrenu na desno okolo malog parka pa oko kapelice i potom se stubama uspnu na plato ispred kavane.
„Bo, čini mi se da za onim stolom sjede naše poznanice. Idemo ih pozdraviti.“ Furbi se obrati psu.
I zaista, za stolom u sjeni stoljetne topole, sjedile su naše poznanice: Agata, Bobata i Amata. Pored Amate bila su dječja kolica.
„Dobar dan gospodične.“ Furbi naglasi zadnju riječ da bi potom upitno pogledao prema malenoj prilici koja je sjedila u kolicima i u ustima držala dudu „Čiji je to nasljednik?“ upita.
„Nasljednica." ispravi ga Agata i namigne „Misliš čija je?“
„Zove se Beata.“ ubaci se Bobata gledajući djetešce i govoreći „Je li mala, buci buci bu! Vidi što za tebe ima teta Bobata!“ mašući ispred djetešca malenom lutkicom vještice na metli.
„I što misliš, čija je?“ okrene se Furbiju pa zagonetno upita Amata.
„Pa ovako ...“ otegne Furbi pogledavajući čas jednu čas drugu, a čas treću coprnicu koje su mu se sve zavodljivo smješkale „Recimo da nije od niti jedne. Vi ste joj tete, zar ne?“ upita da bi potom dodao „A ako ste joj vi tete, mama mora biti ...“
„Tko?“ složno u glas upitaju sve tri.
„Renata.“ kratko se nasmije Furbi pitajući sam sebe otkuda mu sama pomisao i na kraju riječ u njegovim ustima.
„Bravo!“ zaplješću sve tri coprnice „A sad nam se pridruži. Bo će čuvati Beatu, zar ne Bo?“ sve tri se okrenu psu koji se približi djetešcu i nježno ga lizne na što se mala Beata razgali od sreće i počne veselo smijati.
Pas potom legne pored Beate. Furbi sjedne i pridruži im se.
„A gdje je mama?“ upita Furbi.
„A mi mislile kako ti znaš i dolaziš nam to reći?“ u glas mu odgovore sve tri coprnice.
„No dobro, da ti objasnimo to za Beatu.“ progovori Agata.
„Sinoć po dolasku u hotel vratile smo se načas u vrijeme iz kog pobjegosmo ...“ nastavi Bobata ...
„... da uzmemo malu Beatu koja bi kod oca podno Medvedgrada ...“ nadoveže Amata ...
„... u Kulmerovom dvorcu kako vi danas zovete onaj posjed u Šestinama, ...“ ubaci se Agata ...
„... jer smo čule da se razjareni gradečanci spremaju tamo otići ...“ brže boje ispali Bobata ...
„... i oteti dijete ocu, te ga za kaznu živo spaliti ...“ umetne Amata ...
„... sve za osvetu što ne mognu spaliti nas, jer im sve četiri pobjegosmo.“ složno i u glas izgovore sve tri coprnice.
„A kad smo se sa malom buci buci bu Beatom vratile u ovo vrijeme, ljubi te teta Agata ...“ obrati se Agata djetešcu koje se na njene slatke riječi samo smješkalo ...
„... prvo što smo napravile bilo je ...“ nastavi Bobata ...
„... otići u apoteku, u onu našu na Gornjem Gradu" namigne Amata i nadoveže „i kupiti za joj početak nešto hrane i pelena ...“ nadoveže se Amata ...
„... K Crnom Orlu ...“ kliknu potom u glas sve coprnice i završe:
„... kako ti s time za početak ne bi imao problema. Vi muškarci ste ionako ništkoristi!“ u glas ispale sve tri.
Na trenutak nasta tajac. Furbi je pogledavao njih, a čas malu Beatu koja mu se samo nevino smješkala i mahala malom ručicom držeći malu lutkicu coprnice na metli.
„Sinoć je Renata došla kod mene i otišla spavati u svoju sobu.“ započne Furbi.
„Sama?“ coprnice ga prekinu pitanjem.
„Što mislite, da sam joj se trebao treb’o pridružiti?“ Furbi ispali protupitanje.
„A zašto nisi?“ upitno u glas pogledaju sve tri namigujući mu.
„Znam kako me bije takva reputacija, ali ...“ počne Furbi ...
„... Ti si kavalir i đentlmen ...“ unese se Agata ...
„.. i nikada ne činiš ono ...“ nastavi Bobata ...
„... što dama sama učiniti ne poželi.“ namigne mu Amata.
Furbi ih pogleda i brzo se snađe.
„Pa kad sam se ujutro probudio našao sam njenu sobu opet praznu. Ovaj puta nije ostavila dukat već je svoje stvari uredno složila u ormar i nestala.“ objašnjavao je.
„Što znači da će ti se sigurno vratiti, ...“ započne priču Agata ...
„... pa ćemo se mi od tebe oprostiti, jer ...“ na brzinu doda Bobata ...
„... moramo otići do nje, ona nas već čeka ....“ ispali Amata ..
„... kod tebe.“ značajno i u glas izreknu sve tri coprnice.
„Hej, a kako ćete ući. Renata nema ključeva a ni vi?“ pita ih Furbi.
„O maleni, ne brini za to, ...“ nasmije mu se Agata ...
„... znaš tko smo mi i što sve možemo, ...“ namigne mu Bobata ...
„... pa nam ne trebaju ni ključevi, a ni vrata.“ završi Amata isplazivši mu jezik.
„Mi se tamo jednostavno tamo naslikamo i tebe dočekamo. Svih pet!“ zajedno u glas namiguju coprnice.
Coprnice zatim pozovu konobara, plate piće i pokupe se sa dječjim kolicima u kojima je već spavala mala Beata. Gledajući ih kako se ukrcavaju u parkirani automobil podno kavane i odlaze pravac Jurjevske, Furbi se okrene i kratko reče psu:
„Bo, mi sada idemo kući.“ na što pas veselo skoči i uputi se put Vrazovog šetališta što se s Ilirskog trga spušta na početak Dubravkinog puta.
Kad siđe do dječjeg igrališta, par produžio put Tuškanca i Saloona. Prolazeći ispod Hemingway bara, nekad Zvezdišća, par skrene niz Dežmanovu i zaputi se put Donjeg Grada, Frankopanskom na jug.









(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

30.08.2014. u 19:58 • Dobre vibracije (19) • Troši toner • #

utorak, 26.08.2014.

Agramerske priče: Čarobni pehar

Iako gotovo tisućljetne povijesti, Zagreb je kao cjelina zapravo vrlo mlad. Zagrebačka biskupija, Kaptol, utemeljena je u vrijeme templara, negdje oko 1094. Gradec pak postaje slobodnim kraljevskim gradom 1242. A tek 7. rujna 1850. slobodni kraljevski grad Gradec, Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica, podgrađe i okolna sela, carskim patentom sjedinjuju se u jedinstvenu cjelinu što naziva se grad Zagreb. Time se ruše brojne administrativne prepreke koje sprječavaju širenje Zagreba. Poduzetništvo, industrija i promet počinju se ozbiljno razvijati i donose kulturni razvoj. Međutim, kako to u životu biva, tek nakon velike katastrofe razvoj uzima ozbiljniji zamah. Dne 9. studenog 1880. u sedam sati i tri minute potres od 6,3 stupnja po Richteru zauvijek mijenja dotadašnja vizura Zagreba i otvara se put izgradnji modernog grada. Nove urbanističke vizije rezultiraju sustavnom izgradnjom. Grade se ustanove, zgrade, palače i parkovi. Utemeljiteljsko razdoblje grada je u punom tijeku. Razvoj grada prati i razvoj društva u njem’. Od početnih 16 tisuća s početka 19. stoljeća. Krajem stojeća Zagreb broji preko 40 tisuća građana. Osnovane su razne akademije, Sveučilište, muzeji, kazališta, razne udruge, organizacije i društva. Zagreb je prerastao u mali moderan srednjoeuropski grad.












Udobno zavaljena u dubok naslonjač Renata je sjedila u dnevnom boravku Furbijevog stana i pričala:
Ponad grada, sred Medvednice, na brdu Mali Plazur, kao kruna gradu u dolini stoji drevni grad o kome se i dan danas prepričavaju legende. Među njima posebno je zanimljiva ona o Crnoj Kraljici. Povijesni podaci vele kako Medvedgrad u 13. stoljeću sagradi zagrebački biskup Filip, sve da bi obranio biskupski posjed i Kaptol, koj' tada ne bi utvrđen. Grad je s vremenom vrlo često mijenjao vlasnike, bilo ih je ukupno 107. Posljednji njegovi stanovnici bili su Gregorijanci. Nakon potresa 1590. vlasnici zaključuju kako je grad toliko oštećen da ga je besmisleno obnavljati te 1602. sele u kuriju u Šestinama, kasnije poznatu kao Kulmerov dvorac, po njegovim predzadnjim vlasnicima, grofovima Kulmer.

Medvedgrad bi strah i trepet za sve susjede, naročito za Gradec. U vječnom sukobu između Kaptola i Gradeca, medvedgradski gospodari i Kaptol često bi pljačkali okolna sela koja nisu bila pod njihovom vlašću. Pa su tako najviše znali stradati Dedići i Gračani koji su bili u vlasništvu Gradeca. A u ona vremena ljudi su vjerovali u svašta, pa su se u tom praznovjerju, teškom životu, strahu i tlaki, ispredaju se priče i pjesme koje postaju legende. Prijenos je usmena pa se mnogi detalji, čak i čitave legende gube, a do danas ostaju samo one zapisane.

Legenda veli kako je od mnogih vlasnika Medvedgrada najzloglasnija bila Crna Kraljica, u stvarnosti Barbara Celjska. Uz legende o njoj i Medvedgradu, veže se i ona za Kraljičin Zdenac. Zapravo, o njoj postoji puno verzija i legendi pa tako gotovo ispada kako svako selo pod Medvedgradom ima svoju verziju jedne te iste priče. A kako se u grbu Ugarskog kralja Matije Korvina nalazi gavran, smatra se da je Barbara kći Grofa Celjskog ili njegova žena koja njegovom smrću naslijedi veliko blago i imanje. Legenda kaže da je Barbara bila žena izvanredne ljepote. Njen suvremenik Enea Silvio Piccolomini, poslije papa Pio II, žigoše njen život kao razuzdan i poročanl jer je ona u svom, doduše spletkarskom političkom djelovanju, pokazuje veliku oštroumnost i političko umijeće što smeta njegovim interesima. Pa kako se uz politiku ona još i alkemijom bavi, a voli se odijevati u crno, Barbara u narodu osta zapamćena kao Crna Kraljica.

Narodna legenda veli da je, uvijek obučena u crno, Barbara bila strašno zla. Obožavala je gavrana, a kada se naljutila ili je tko što skrivio, zapovjedila bi gavranu da ga kandžama i kljunom usmrti. Iz šale je znala gavrana naputiti i na svoje dvorjane, no ovi se s vremenom naučiše obraniti. Nadalje, pričalo se kako, kad ih se zasiti, jer više ne mogu, ona svoje ljubavnike baca s kule u smrt ili pušta u kavez s veprom uživajući pri tome kako vepar kida nesretnika.

Zašto je Barbara bila takva? To nigdje nije zapisano, no zna se da kad Turci stignu podno Medvedgrada, pa joj nitko ne htjede pomoći, ona pozva Vraga osobno i zakle mu se:
„Pukni Vrag, dam ti Medvedgrad i sebe.” bile su njene riječi.
A Vrag se odazove njenim ponudama i otjera Turke. Pa ona tad, da poništi kletvu, htjede i samog Vraga prevariti. Zato ona ponudi dvanaest vjedara zlata onom tko ju triput oko tvrđave prenese. No zbog paklenih stupica koje smisli i postavi osobno sam Vrag to nikome ne uspije. Zbog svega toga ona posta još više prokleta, pa kad umre u narodu počne kružiti priča kako se ona zapravo pretvorila u Zmijsku Kraljicu i zaklela svoje podanice zmije da čuvaju zlato koje od tada skriveno leži što negdje u podzemnim hodnicima što vode podno Medvedgrada na Kaptol, a što u podzemnim hodnicima podno Gradeca grada.









Kad je završila svoju priču Furbi upita Renatu:
„A kako si ti, pardon, kako ste vi došle do tog zlata?“
„Zlato smo naslijedile.“ započne Renata „Sve četiri direktno vučemo porijeklo od Barbare. Barbara je imala kćer. Sklonila ju je na sigurno, u jednu obitelj kojoj ostavi zlato i dragulje i zavjetuje na vječnu šutnju. Pa tako mi rođenjem nasljeđujemo svaka svoj dio. A to se s prenosi po ženskoj liniji koljena na koljeno.“ namigne Renata.
„Baš zanimljivo." u šali ubaci Furbi „Pak se bunite kak vas mi muški ugrožavamo.“
„Vi ste muškarci izmislili spaljivanje, ne mi žene.“ dobacuje na to Renata.
„Budala ima svugdje. Bez njih ne bi bilo povijesti, jer s ništa ne bi događalo.“ ispali Furbi.
„Istina, svijet bi bio tako dosadno mjesto,“ zastane „nego znaš … I među nama ženama ima budala. Recimo mi znamo odabirati krive muškarce.“ namiguje mu.
„Želiš li time priznati kak ni vi niste idealne, a mi smo vam kao jedina greška, kaj ne?“ namiguju Furbi.
„Ma ne iako ... Obično smo pametnije od vas!“ opet namigne Renata.
„Nisam to znao. Znači mi smo bedaci koji vas paze i maze, skidaju vam zvijezde s neba ...“ govori Furbi.
„I ti bi to zaista uradio, skinuo bi mi zvijezde s neba?“ prekida ga Renata i namigne.
„Ponekad bi, a ponekad ne bi. Zavisi. Što pitaš ako odgovor znaš. I da si ne umišljaš, primio sam te, ...“ govori Furbi.
„... ali među nama neće biti ništa, zar ne. To si želio reći?“ Renata ga prekida i opet namiguje.
„Ne, ne to. Dok se ne snađeš možeš ostati kod mene, onak kao frend.“ Naglasi Furbi posljednji dio rečenice.
„A prijatelj je čovjek koji zna sve o tebi i još uvijek ne misli da si bedak. Opet neka od tvojih internetskih forvarduša?“ ponovo namigne Renata.
„S tobom je zaista teško komunicirati, jer misliš da unaprijed sve znaš.“ Furbi zasta pa nastavi „Nego, otkud ti znaš za Internet? Tamo odakle dolaziš toga nema?“ namiguje joj.
„Mi coprnice znamo sve, mi ... Naprosto znamo. A sada idem spavati. Umorna sam. Trebam srediti dojmove.“ namiguje Renata.
„Slatko pajki i ne misli na mene.“ namigujući ispali Fubi.
„Neću. Ti ćeš misliti o meni.“ Renata mu namigne, digne se, zaputi do sobe pa ulazeći u nju za sobom zatvori vrata.
„I ti o meni.“ doda on misao u sebi pa se pokupi i ode spavati.

Ležao je u krevetu i osluškivao zvukove noćnih tramvaja. Razmišljao o njihovom razgovoru.
„Ima nečeg’ među nama. Ni ja, a ni ona ne bismo se tako ponašali da ne postoji neka obostrana simpatija. Zamisli da simpatija prijeđe u bliskost a bliskost se pretvori u ljubav, pa ... Oženimo se i dobijemo čopor malih coprnica ... Hahahaha ... Furbi, Furbi, kak bi te one samo coprale, sve u šesnaest ... Ma kaj si umišljaš takve bedastoće. Imaš logiku poput Bo. Kažeš joj jedno, a ona odmah skrati i napravi drugo, treće, četvrto pa i peto. Jer zna da tako obično ide slijed ... Hahahaha ... Pametnica mala, pa na kraju uvijek bude po njenom. A ovdje ... Tko zna, neka bude što bude ... Bez opterećenja ... A sada lijepo izbij si te misli iz glave da te ni slučajno ne zacopraju do kraja i lijepo spavaj.“ utone Furbi u san.








Dva prijatelja u kasinu gledaju kako se vrti rulet, pa odluče nešto uložiti. Kupe žetone. Vijećaju na koji broj ih staviti:
„ Ajmo ovako, koliko si puta ovaj mjesec jebavao?“ pita prvi.
„Osam.“ odgovara drugi.
„Dobro. Ja dvanaest, znači ... Stavljamo na dvadeset.“ zaključi prvi.
Stave oni žetone na broj i gledaju kako se rulet se okreće i okreće, a kuglica se zaustavlja na dvojci. Prijatelji se pogledaju, pa poslije duge i mučne tišine zaključe:
„E da smo bili iskreni sada bismo obojica bili bogataši.“



Kroz balkonska vrata kuhinje ulazilo je jutarnje sunce što se podiglo nad krovovima zgrada. Otvorena balkonska vrata puštala su svježi zrak što donosi zagrebačko ljetno jutro. U kuhinji bi stol, a na stolu šalica kave, laptop i mobitel. U vazi posred stola bio je buket cvijeća. Digne se od stola, iz sudopera izvadi jednu kristalnu čašu i opere je, pa ode do hladnjaka i u nju natoči hladan narančin sok. Bliješteći u pogledu na jutarnjeg sunca, kristalna se čaša doimala nekako nestvarno.
„Poput kakvog čarobnog pehara." nasmije se.
Sjedio je. Pijuckao je malo kavicu malo sok i čitao elektronsku poštu. Zatim okrene na portale s vijestima i kratko ih prelista. Pomisli:
„Politika je pranje mozga za mase. Po običaju svi ignoriraju bitno i mlate praznu slamu."
Na radiju je svirala tiha muzika, hitovi ljeta. U stanu je vladao jutarnji mir. Kroz otvorena kuhinjska vrata prema predsoblju gledao je zatvorena vrata njene sobe. Poučen prethodnim iskustvom ovaj puta nije ništa poduzimao. Čekao je:
„Je li još ovdje i spava ili je već po običaju nestala prije no što sam se probudio.“
U to zazvoni mobitel. Furbi ga uzme u ruku pogleda. Na ekranu je pisalo ‘Blocked’.
„Hello?“ odgovori.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

26.08.2014. u 23:05 • Dobre vibracije (21) • Troši toner • #

subota, 23.08.2014.

Agramerske priče: Vještičje sijelo

Po svom ambijentu, sa kućama u zelenilu i dvorištima uz stare bunare, u ulici u kojoj je u palači Jelačić umrla Milka Trnina, nadaleko poznata hrvatska operna pjevačica svjetskog glasa, Demetrova ulica posjeduje pravi zagrebački starinski štih. Nazvana po Dimitriju Demetru, po roditeljima grčkog podrijetla i jednom od vođa hrvatskog narodnog preporoda, ulica se do preimenovanja zove Blatna. Baš kao i nekada, tako se i danas njome redovito šeće:

„Prije sam ovdje često znao viđati parove kako šeću. Danas ih nema toliko, ali ima istine u tome kako je Gornji Grad jedno vrlo posebno mjesto za šetnje, mjesto koje privlači posebne šetače. S druge strane, ova mirna ulica idealna je za šetnju kućnih ljubimaca.“ rekao je našim izvjestiteljima gospodin Furbi koji ponekad ovdje prošeće svoju bijelu vučicu kojoj se dive svi, a naročito zagrebačke gospođe i gospodične.




Palača u Demetrovoj 7-9 izgrađena je 1754. prema projektu Matije Leonharta i to za izvjesnog Baltazara plemenitog Magdalenića. Oko 1830. palači se s južne strane prigrađuje klasicistički portal koji se pripisuje Bartolu Felbingeru. Dotični tada izgradi uličnu stambenu jednokatnicu i ogradu s ulaznim portalom. Pa tako, mijenjajući vlasnike redom kao su se oni međusobno žene i priženjuju svoje baštinike, sa stambenom zgradom prema ulici, palača Magdalenić-Drašković-Jelačić svojom slojevitošću objedini nekoliko epoha, povezujući ih sve u skladnu arhitektonsku cjelinu urbanističke i povijesne vrijednosti.




Šećete Demetrovom u smjeru Palainovke. Iza masivnih i po danu uvijek otvorenih drvenih vrata u Demetrovoj 11 nalazi se palača Škrlec – Balbi. Njena posljednja vlasnica, barunica Kornelija Balbi, godine 1924. daruje palaču u dobrotvorne svrhe navodeći u svojoj oporuci kako joj je želja da kuća ostane sačuvana u izvornom stilu. Baš jednako kao i bunar iz koga su, iako se radilo o plemićkoj kući, vodu crpili svi stanari Blatne ulice. Palača je postupno građena tijekom 18. stoljeća, a sred njenog dvorišta je veliki bunar. Od nekad mnogobrojnih bunara Gornjeg Grada jedino se sačuvao taj bunar. Bunar je dubok čak 27 metara. Uz njega vezana je i legenda koja veli da odavde vode dobro skriveni tuneli i tajni prolazi kojih je nekadašnji Gradec prepun. Tome u prilog govori i činjenica kako su tijekom posljednje rekonstrukcije ovdje pronađeni tragovi keramičkih pločica i okvira prozora. Jednako k'o i to da je prilikom rekonstrukcije Dverca, na drugoj strani Gradeca, na Katarinskom trgu pronađen zatrpan tunel što vodi prema Katarinskoj crkvi koja se nalazi na drugoj strani trga. Pa se tako pitamo, koliko je zapravo istine u svim tim legendama i može li sve to uistinu biti dokaz kako je ispod Gradeca zaista postojao podzemni sustav?




Kad padne večer Gornji grad savršena je kulisa za starinski crno-bijeli horor-film. Pod sumornim nebom popločene su ulice. Sa svih strana vas okružuju drevna pročelja prepuna zastrtih prozora nadsvođenih intrigantnim ukrasima. A iza svakog neosvijetljenog ugla samo što ne iskoči neka od utvara iz mračnih djela Marije Jurić Zagorke. Pa ako se tada, možda s prvim kapima kiše, odlučite zakloniti u haustor zapanjeni, baš točno sebi nasuprot, ugledat' ćete nadgrobnu ploču ukrašenu mrtvačkom glavom.



Ograđeno oronulim visokim zidom, s anoreksičnim biljem, uzdiže se gornjogradsko dvorište. Kuća unutar njega zarasla je u požutjeli bršljan. Ulazim u haustor, a vrata unutarnjeg dvorišta zlobno škripe. Pod nogama škripe kamenčići, a nad glavom je slabašna svjetlost stare lanterne. Unutra je mračno, usprkos tome što je na ulici još uvelike dan. S desne strane stoji kameni zdenac iza koga raste ukrasni grm. Dojam nečeg davno napuštenog i zaboravljenog fizički je prisutan. Tu je zaista lako zaboraviti kako se jedva na korak, dolje pod brijegom, nalazi centar gotovo milijunskog grada. Ploča je uzidana u kućni zid, odmah pokraj ulaza u kuću. Žmirkavo i škrto svijetlo mobitela otkriva na njemačkom:
„Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“.
Hladan je to i škrti natpis na nadgrobnoj ploči uzidanoj u veži kuće u Demetrovoj 3. Dječji grob u Demetrovoj jedna je od poznatijih priča koju stari Zagreb skriva.





Svi stari narodi ritualno su zazidavali mrtvu djecu u temelje kuća. Bilo je to u skladu s vjerovanjima kako kuće na taj način odolijevaju zubu vremena. Dječji grob u Demetrovoj 3 jedna je od poznatijih sablasnih priča koju skriva Gornji Grad.

„Usprkos svemu što o njoj znam, uvijek me prolaze trnci kada je ugledam. Hodajući Gornjim Gradom prolazim kraj starih oronulih kuća koje poput ostarjelih glumačkih diva bdiju nad Demetrovom. Nekad raskošne gornjogradske vile, sada su samo nijemi svjedoci prolaznosti. Kroz fasade, koje su se nekada isticale ukrasima vire cigle a mrlje od vlage iscrtavaju čudnovate sjenovite oblike pokraj vječno sklopljenih kapaka oronulih prozorskih okana. Neka od njih su poluotvorena, pa se čini kao da iza njih drijema prošlost zatočena u prašini gornjogradskih vila. Recimo kuća u Demetrovoj nasuprot broja tri mogla bi jednako tako pripadati i kakvoj gornjogradskoj coprnici. Znate li kako je samo u Zagrebu, od 1686. do 1706. procesuirano 80 vještica? Naime, 1685. Hrvatsku pohodi velika suša i nerodica koja traje godinama, pa zato primitivan i zatucan svijet traži i progoni coprnice koje bi za to okrivio.“ govori nam gospodin Furbi.

I dok Furbi govori, za to vrijeme njegov poklonik i štovatelj, Giovanni Zagrebački zvan Meštar Bocaccio, još jedan iz plejade slavnih zagrepčana, velika i povijesno značajna ličnost s prijeloma 20. u 21. stoljeće, sve to marljivo bilježi na tastaturi velike virtualne mreže. Pa kako suvremena tehnologija ne pozna granice vremena, a jošte manje pozna ona granice prostora i k tome lako zađe u svaki kutak, a i u vrijeme svako, zađe ona tako i vrijeme kad pisalo se perom na pergamentu štono bilježi prolaznost, a naša priča se nastavlja.

Uzmimo na primjer taj škrt i hladan natpis na ploči bez „Počivao u miru“ i bez sentimentalne molitve napisane u kutu groba upotpunjen velikim križem i mrtvačkom glavom s prekriženim kostima pri dnu. Kakva zapravo priča stoji iza ove ploče? Srećom ili na žalost za ljubitelje strave i užasa, ovdje nije riječ ni o čem' mističnom. Podno Gradeca na kom se nalazi Demetrova ulica bi, naime, groblje. Većina grobova premještena je tada na tek otvoreni Mirogoj. Ali roditelji majušnog Paula htjedoše da nadgrobna ploča ostane u dvorištu kuće njihove kako bi tako preko nje spomen i ljubav vječnu sa mališanom svojim oni dijelili.



Pred ulazom u kućerak koj’ smjesti se uza sam gradski bedem skupilo se šaroliko društvo. Tu su glavom i bradom časni notariuš gradski sa četom stražara, a iza i uokolo njih sakupi se i pomahnitalo urla puk pa kliče ponavljajuć':
„Uaaa! Coprnice, coprnice! Uaaa! Uhitite coprnice! Coprnice, coprnice! Uhitite coprnice!“
Notariuš palicom glasno udara o drvena vrata, u drugoj ruci drži pergament i strogo zapovijeda:
„Po naredbi gradskih otaca Gradečkih, mi došli smo vas na saslušanje privesti. Otvorite!“

Što li se to događa, pitate se vi malobrojni ali odabrani mili moji sladokusci štono pohlepno gutate ove uistinu posebne priče? No budite vi bez brige, Bocaccio će vam sve to potanko objasniti.



Po naredbi gradskih otaca iz Gradeškog Magištrata, a nakon što izjutra lokot otvore i lanac debeli skinu, otključaju oni podrumsku ćeliju kule Kamenitih vrata gdje vidješe da u njoj Renate nema. Pa se ti isti gradski oci sastanu, ter po hitnom postupku oni odluku donesu što notariuš gradski na pergament arhivski zapiše:

Po napucima Knjige uzorite štono pouzdan lijek protiv coprnjaštva svakojakog prepisuje, u kulu Kamenitih Vrata privesti se ispitivanju imaju Agata, Bobata i Amata, sve tri sa Gradeca grada, a za koje po dojavama pouzdanim opravdano sumnja se kako coprništvom mračnim iste osobe bave se.

Pa tako krene taj isti notariuš gradski u pratnji satnije stražara poznanice naše iz prethodne novele uhititi. A za njim po običaju krenu prosti puk i besposlena rulja propalica svakojakih što valja se i urla, jer krv ona samo ište. Za to vrijeme, u istom onom sobičku naše coprnice odložile su svoje belzebube i sakupile se oko kristalne kugle, pa izvode Tajni obred kako bi se i one iz pogibelji opasne izvukle, ter za družicom Renatom u vrijeme naše utekle.

Sljepića batak i pauka uho
I sve što po kiši još ostane suho,
Nek’ vodi te amo k mojoj ljepoti
Da podano služiš ti mojoj pohoti.

Radit ću na tom’ da budeš mi rob,
Namjere to su sad pogleda mog,
Vodeć’ se tim putem do kraja
Zanosom cilja što samo nas spaja.

Coprnice načas zastanu osluškujući buku rulje i lupanje po ulaznim vratima koja sada već polako počinju popuštati, zatim duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače, u glas složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen vrijeme još spava
Premještaj vremenu tražim ja sad

Pa kad one izgovore završni redak posljednje strofe po posljednji puta, zafijuče silan vjetar i otvori prozore sobice na katu kućerka i silovito se sruči na gomilu koja u strahu i panici počne bježati kud koji mili moji urlajući od straha pred silama mraka. Vojnici se praktično zaklone štitovima, a gradski notariuš pokrije se pelerinom i utekne se skloniti u obližnji ulaz. Na to coprnice izlete na svojim belzebubima kroz prozor i uteknu u isto vrijeme gdje se već nalazi njihova družica Renata.



„Platiti molim!“ Furbi pozove konobara na što ovaj dođe i naplati mu piće.
„Bo ne, idemo ovdje.“ pokazivao je Furbi psu prema parku koji se prostire uokolo Palainovke, podno Popovog Tornja sa zvjezdarnicom i nastavka u kom' nalazi se gradski muzej.
Pas ga pogleda i krene njuškajući usput sva njegova uobičajena mjesta. Došavši do Felbingerovih stuba, pas skrene niz stube prema Tkalčićevoj. Padala je večer. Lanterne po Tkačićevoj već su bile upaljene baš kao i rasvjeta mnogobrojnih lokala natiskanih uzduž i uokolo te stare zagrebačke ulice. Spuštali su se prema Trgu kadli krajičkom oka u fokus mu upadne jedan neobičan detalj. U jednom od kafića, u društvu sa još tri mlade žene, sjedila je Renata. Renata mu je bila okrenuta leđima, ali kao da ga primijeti, Renata digne ruku i mahne kao da ga poziva da im priđe.
„Pridruži nam se. Da te upoznam,“ pokazivala je na tri prijateljice s kojima je sjedila za stolom na što Furbi ni sam ne znajući zašto ubaci:
„Agata, Bobata i Amata, zar ne?“
Četiri mlade žene na trenutak se zbune.
„Odakle znam? Intuicija.“ kratko se nasmije Furbi objašnjavajući situaciju „I ne bojte se, nisam coprnjak.“ veseo im namigne.
Sjedili su i pričali. Bo se veselo umiljavala Renati koja ju je mazila.
„Onda što četiri coprnice rade na vještičjem sijelu u ova moderna vremena?“ Furbi je pokušavao biti duhovit.
„Vidim, lijepo ste se dotjerale i uredile. Marka do markice. Ima se, ima se, pa se troši. Bravo!" namigne im „I nitko ne bi ni pomislio odakle vi zapravo dolazite.“
Iz džepa izvadi zlatni cekin, pa ga pruži Renati:
„Nešto si zaboravila.“ obrati joj se.
„Nisam. To je za tebe. Samo ga zadrži.“ odgovori mu Renata.
„Misliš za uspomenu, je li?“ u šali ubaci Furbi.
„Tako nešto.“ namigne mu Renata.
„Ja bi radije nešto drugo.“ Furbi joj se osmjehne.
„Samo se ti nadaj.“ Renata se okrene prijateljicama „Nego, da naručimo novu turu. Furbi ionako ne pije alkohol pa ćemo mu zato u inat naručiti pelinkovac, baš kao i nama.“ namigne na što se sve coprnice grohotom nasmiju.



Dom umirovljenika, dva potentna starčeka traže od upravitelja da im dovede kurve. Upravitelj ne pristaje već im u seks shopu kupuje dvije lutke na napuhavanje. Starčeki žlabraju nakon seksa:
„I kak je bilo?" pita jedan drugoga.
„Loše ova moja se ni micala, nit’stenjala, baš ništ. A kak je bilo pri tebi?"
„Jebal sam coprnicu." cereka se zadovoljan drugi starčić.
„Kak coprnicu?" prvi je zbunjen.
„Lepo, sem počel lizat pak sam je onak malo i gricnul. Pak je onda ona prdnula i odletela kroz prozor."



Grad je bio gotovo pust, tek tu i tamo pokoji prolaznik. Perači ulica radili su svoj uobičajeni noćni posao polijevanja ulica Donjeg Grada. Vraćao se kući. Promakne Masarykovom, prođe pokraj Kazališta, pa izbije na Rooseveltov trg. Zatim produži niz Savsku. Hodao je, a čitavo vrijeme puta misli su se vraćale na neobični susret što ga je imao večeras.
„Samo sam se šalio ... One su sve prihvaćale ... I ne samo kao šalu ... Ma što ja to fantaziram? ... Tako nešto nije moguće... Nemoguće? ... Pa da, nemoguće ... To je nemoguće!“
Šečući psa u sitne sate bez povodnika Furbi je sam sebe uvjeravao u te riječi. Stigne do ulaza u kuću. Pas koji ga je čitavo vrijeme slijedio njuškajući priđe drvetu nasuprot ulaza, digne nogu i označi svoj teritorij kadli ... Iz susjedne veže promakne sjenka i pred njim odjednom stvori se Renata.
„Otkud ti ovdje?“ ote se Furbiju.
„One tri odučile su prespavati u hotelu, a ja dolazim k tebi.“ namigne mu.
„Kaj, da me opet copraš?“ nasmije se Furbi.
„Ne, ti si već zacopran.“ namigne mu Renata gladeći psa koji joj se neobično veselio „No što čekaš, idemo!“ gurne ga prema ulazu.
Furbi iz džepa izvadi ključeve, otvori vrata i oni uđu.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

23.08.2014. u 08:00 • Dobre vibracije (31) • Troši toner • #

utorak, 19.08.2014.

Agramerske priče: Coprnica stuba Kapucinskih

Tri su katolička reda zaslužna za kulturnu baštinu zagrebačkog Gornjeg Grada: Jezuiti, Paulini i Kapucini. Kapucini su kao dio Franjevaca u Hrvatsku došli početkom 17. stoljeća. U Zagrebu su od 1618. gdje su se smjestili na jugozapadnom dijelu Gradeca - uzduž Vranyczanyeve sve do prostora koga danas zauzima mali park Grič. Park Grič omeđen je Strossmeyerovim šetalištem i prolazom Grič gdje se nalazi Hidrometeorološki zavod (1826. pregradnja, 1864. gradnja), kuća Daubači (1821.-1827.) i kuća Šutlaj (1875.). Baš kao i u slučaju Jezuita koji zauzimaju jugoistočni dio Gornjeg Grada, Kapucini pomičući pročelje palače Nikole Zrinskog (ruše portal palače) i prema natrag grade mali trg, danas Trga Franje Markovića. Trg je protuteža velikom, Jezuitskom, trgu što ga u isto vrijeme uređuju i grade neusporedivo bogatiji Jezuiti. A između njih, od kule Lotrščak, pa sve do Markovčevog trga, na prostoru danas poznatom kao Vranyczanyeva poljana u 17. i 18. stoljeću smješteni su Paulini. Time praktično čitav južni dio Gradeca depopulira, a što rezultira da se grad širi ispod gradskih bedema i samostana, podno brijega prema jugu. Odredbom cara Josipa II Kapucinski samostan u Zagrebu se, baš kao i Jezuitski i Paulinski prije toga, raspušta pa tako od 1788. za vrijeme Austrijsko-Turskog rata (1787.-1791.) u njega se smještaju postrojbe carske vojske. Kao jedina uspomena na ta vremena danas su ostale Kapucinske stube koje spajaju Markovićev trg ispred ostataka palače Zrinski i Mesničku ulicu koja je, na zapadnoj strani podno brijega Grič, glavna povezica između Gornjeg i Donjeg Grada. Stube vode tik uz nekadašnje gradske bedeme i kule kojih danas više nema.










Na trijemu kuće u haljini od grubog sukna neodređene boje, kao iz nekog filma, stajala je posebna mlada žena kestenjasto-plave kose. U kosi na glavi imala je široku traku koja ističe njeno usko lice i siluetu profila u dugačkoj togi neodređene boje. Bio je sumrak i nije joj mogao odrediti boju očiju. Jedino zapazi jest da je žena sasvim vitka i ne baš previsoka. Zapazi i kako na nogama ima kožne sandale što se danas pronalaze samo u skupim dizajnerskim dućanima. Oko struka sprijeda joj pojas zavezan u čvor koji je, baš kao i traka u kosi, prošaran crveno žutim nitima. Jedna joj ruka slobodna dok drugom, podignutom, žena pridržava omanju crnu vreću koja se u sumraku, viseći sa njenih ramena, doimlje poput kakvog dizajnerskog pinkleca.

„Kadi je muj bubzebel, kadi je muj bubzebel?“ ponavlja riječi ta neobična žena gledajući čas pod trijem, a čas prema vrtu gdje je pod rasvjetom obližnjih lanterna tik uz stube mirisalo cvijeće.
„Hey lady, what’s going on? Something happen’ to you?“ izrekne Furbi na engleskom pomislivši da se radi o strancu, jer u prvi mah nije razumio ništa što govori ta žena.
„Co mi delaš, co mi delaš, sehni teg vlka hrać!“ oštro će neznanka kao reakciju što joj priđe pas i počne je bezazleno njuškati.
Furbi već bio spreman nešto izustiti na trenutak zastane. Malo po malo počinjao je povezivati smisao onoga što žena govori iako pojedine riječi nije u potpunosti razumio.
„Vi ste strankinja?“ upita za probu na čistom hrvatskom pa nastavi „Ne bojte se, neće vam ništa. Ona je vrlo dobroćudna i velika je žicarica.“
„Vem to ... Bo. Presvedočila si mi že nechceš mi nić. Mužete mi prosím vas neč povedit?” mlada žena se okrene Furbiju i nastavi „Kadi tu ma za prespit? Na nekoj smislu som cudžinec, aj ki som naožaj tu. Bivam tu v blizkosti.“ govorila je žena slobodnom rukom pokazujući u pravcu Gornjeg Grada.

„Govori nekim čudnim jezikom koji me pomalo podsjeća na hrvatski. A izgleda da i ona razumije što joj govorim. Kao da dolazi iz nekog drugog vremena.“ lelujale su misli dok mu se pred očima vrtio prizor filma spaljivanja na lomači žene koja optužena je i osuđena za vještičarenje.
„Ma što si to utvaram ...“ pomisli kadli neočekivano dobije odgovor.
„Vskazala sam co sem in odakle sem. Mužete mi skazat gdi vu bliskosti svratište ma? Potribujem nigdi zanoćit.“ gotovo prepoznatljivim jezikom prozbori mlada žena.
„Mlada damo, mislim da ćete bilo gdje teško naći prenočište,“ Furbi tu zastane „mislim na hotele.“ naglasi posljednju riječ i nastavi:
„Ne zato što ga nema niti zato što ste pomalo neobični, već stoga što ga nemate čime platiti.“ završi.
Žena mu se na to približi, sa ramena spusti kožnu vreću, otvori je i pokaže mu:
„Pohleč muju kesu. Vse cekin do dukata zlatnega.“ reče žena pokazujući mu vreću punu pravih zlatnika „A jošti ma draguja kij k seboj sprimenila sam na posibno misto.“
„Gospođo, zaista me ne zanima gdje ste to ukrali, ali vjerujte mi, ni to vam neće pomoći. Svi primaju samo gotovinu ili karticu. To je sve što se danas prima.“ odgovori joj Furbi na što mu ona odbrusi gotovo zapovjednim glasom:
„Onda buš me ti v seboj primit zanoćit!“
„Na bojte se, ne zanima me vaše blago, ali ... Ne očekuje li možda malo previše od neznanca?“ Furbi se nasmije.
„Vodi me v svuj dver. Ja tlbe nebojim se jerbo jača sam, pa i nemoreš mi nič.“ čudna žena pokaže mu u pravcu Donjeg Grada.
„Otkud zna gdje stanujem? Ma ne, to si ja samo utvaram.“ pomisli dok mu po glavi lete slike ulice i parkova gdje se nalazi njegov stan.
Pa na glas veli:
„Evo, vi ćete me odvesti do moje kuće. Dogovoreno? Time ujedno možete dokazati da ste to za što se predstavljate.“ namigne joj i pozove psa:
„Bo dođi.“
„Jaz sem Renata, aj ti sej Furbi.“ predstavi mu žena sebe i njega.
„Zna kako se zovem. Možda je uistinu vještica.“ Furbi se nasmije svojim mislima.
„Jesam. Jaz sem ta štu me predstavuješ.“ Renata na glas kratko odgovori na njegove misli i završi razgovor. Zatim ga primi za ruku i povede niz Mesničku prema Frankopanskoj.

Oboje su šutjeli i tiho koračali svaki sa svojim mislima. Bo ih je začudo bez pogovora čitavo vrijeme slijedila veselo mašući repom i samo bi ponekad zastala označiti svoj teritorij. A kad stignu ispred ulaza u kuću gdje Furbi stanuje, Renata pogladi psa i kratko mu kaže:
„Bo, ti si moja vlčica.“ na što Bo veselo mahne repom i lizne joj ruku.



Sanjao je. U omanjoj katnici tik uz gradske bedeme bio je sobičak. A u njemu tri mlade žene privlačno zavodljivog lika, nagnute nad kristalnu kuglu, uglas složno su coprale prelijevajuć’ podno svoda kroz otvoren prozor u vremenu i prostoru riječi što ulaze kroz otvoreni prozor stana u zagrebačkom Donjem Gradu.

Medvjeđa krilce i perje od mačke
Noću što vreba hodajuć’ naopačke,
Nek vode te amo k mojoj ljepoti
Da služiš ti meni i mojoj pohoti.

To radit sve ćeš doklen ne postaneš rob
Dok te ne začara snaga oka pogleda mog,
Vodeć’ na put kom kraja neće biti,
Plamteći zanosom što ljubav će htiti.

Coprnice na čas duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače složno u glas izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam,
Smjela da doklen vrijeme još spava
Ljubavni čar vječni ištem ja sad



Noć je bila puna mjesečine. Tiha ljetna mirna noć koju katkad naruši zvuk noćnih tramvaja što se u oba smjera valjaju potezom od Ciboninog tornja do Fankopanske i Ilice. Ležala je u krevetu ne mogavši zaspati. Ustane i oprezno, gotovo nečujno, otvori vrata koja dijele njihove sobe. On je spavao. Neko vrijeme ga je samo promatrala da bi zatim prišla njegovom krevetu. Osjećala je kako joj naviru valovi. Sjedila je na rubu kreveta i rukom mu prelazila preko bedra.
„Ne reagira, duboko spava.“ zaključi.
Zatim spusti ruku međ’ njegove noge. Mališan je do tada bio mlohav, no osjetivši nepoznatu, ali milu ruku uzjoguni se i ona osjeti kako mališan raste.
„Zanimljivo.“ pomisli pa nastavi dalje.
Mališan se polako budio da bi ga ona, kad osjeti da već je popriličan, odlučila probati. Polako kružeći jezikom osjećala je kako u mališanu nadire toplina. Osjećala je kako se majušni belzebub puni i zrači snagom. Sada se je već napalila, pa ga odluči probati cijelog. Odluči iskoristiti priliku dok on još spava. Vještica u njoj na to sva zadrhće u uzavreloj strasti.
„Spavaj!“ naredi mu ona koja bivala je sve vlažnija i pohotnija.
Furbi se i dalje nije budio. Spavao je i sanjao sve bojeći se da taj lijepi san koji ga tako premilo ugodom obuzima ne prestane. Milovala ga je po čitavom tijelu. Zatim u čas skine svoju spavaćicu nadvi se nad njim, pa mu šapne:
„Želiš li da nastavim te ljubiti i milovati?“
O da, da. Otvorio je oči, nasmiješio joj se i počeo je ljubiti. Neočekivano ona mu na to pruži zdjelu punu slatkog meda pa nakon što on iz nje izvuče ruku, prstom joj prijeđe preko mačkice. Mačkica zamijauče, a mačkica zastenje.
„Ohhhhhhhhhh.“
Coprnica bi nadvijena nad njim, a sve bijaše namočeno u med. On je lizao malu životinjicu dok je ona kalila oštricu mača. Coprnica se zatim uspravi i od ljubavnice u tren posta pohotnicom. Ona mu okrene leđa i zasjedne na potpuno ukrućeni belzebub. Hopa cupa, hopa cupa, hopa cupa ... Skakala je i hopsala coprnica. Potom se digne i naguzi se. Bila je tako neodoljiva.
„Daj jebi me, izjebi me!“ pošalje mu zapovijed pokazujuć’ s guza belzebubu svoju mačkicu.
A on joj zapovijed ispuni.
„Kako si tijesna. Ah kako je to lijepo. Svršit ću!“ letjele su misli.
„Ne nemoj još.“ zapovijedi ona, a on pokorno posluša i izvadi nabrekli kurac iz njene pičkice

Probudio se. Još vlažan od snova ustane i približi se vratima koja dijele njihove sobe. Furbi prihvati kvaku i lagano pokuca. S druge strane vrata nije bilo odgovora. Zatim se uputi u kuhinju i skuha dvije kave. Na radiju je tiho svirala vesela muzika.
„Možda će je to raspoložiti.“ pomisli i krene natrag prema sobi.
Pokuca tiho. S druge strane nije bilo odgovora. Zatim pogleda na sat. Bilo je skoro devet. Na trenutak se zamisli i pokuca još jednom, ovaj puta glasnije ali ... Ni ovaj puta s druge strane nije bilo odgovora. Zatim bešumno primi kvaku i otvori vrata. Krevet u kome je trebala biti ona bio je prazan. Posteljina bi nehajno nabačena na krevet, a na sred stola bljeskao se zlatnik. Furbi priđe stolu i primi zlatnik. Pažljivo ga pogleda s obje strane.
„Zaista pravi zlatnik. Koliko mogu vidjeti na prvi pogled vrlo je star.“ razmišljao je osjećajući kako mu se pod nogama mota malo umiljato dlakavo stvorenje. Pogleda ga i obrati mu se:
„Bo, izgleda da je Renata otišla. Tko zna hoće li se vratiti?“ pogladi psa na što mu ovaj lizne ruku kao da mu nešto govori.
"Da Bo, zato mi sada idemo u šetnju. Samo da se Furbi obuče." namigne psu koji na to lud od sreće počne paradirati počasne krugove po stanu.







(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.08.2014. u 18:51 • Dobre vibracije (17) • Troši toner • #

srijeda, 13.08.2014.

Agramerske priče: Zvezdišče

Svi mislimo da znamo tko su vještice, ali što zapravo o njima znamo? I što posebice znamo o zagrebačkim coprnicama? Stari spisi Gradeca i Kaptola bilježe prva suđenja u 13. stoljeću, ali tek 1360. bilježi se prva osuđena coprnica. Zanimljivo je da tada coprnice, iako osuđene za copranje, nisu bile ni mučene niti spaljivane. Običaj uvodi tek papa Innocent VIII koji 5. prosinca 1484. izdaje bulu “Summis desiderantes affectibus“ s kojom započinju progoni i mučenja vještica. Vješti izdavači Heinrich Institorisa i Jakob Springer 1487. tiskaju Vještičju bulu u najozloglašenijoj ikad napisanoj knjizi, “Malleus Maleficarum“, gdje se na preko 800 stranica do u detalje opisuju razni načini identifikacije i mučenja vještica. Zanimljivo, ta knjiga prepuna grozota poslije Biblije najveći je bestseler svih vremena koji do dan danas doživi preko stotinu reizdanja. Odluku Vatikanskog Crkvenog sinoda od 1. kolovoza 1611. o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva i vještica donosi Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 25. listopada iste godine u uredbi znanoj kao “Arti-kuluš“, pa je veliki broj žena proglašen coprnicama, te je mučen i pogubljen iako su poznati i zabilježeni neki slučajevi muškaraca koji su doživjeli istu sudbinu.

Spisi arhiva Gradečkog magistrata spominju 326 uhvaćenih i pritvorenih coprnica od kojih optuženo bi njih 106. Po uhićenju ih držahu zatvorenima i mučiše u kuli Kamenitih vrata, zbog čega na vrhu te kule i dan danas stoji vidljiv buzdovan koji “tjera“ coprnice sve kako ne bi mogle pomoći zatvorenoj prijateljici u bijegu. Optužene na smrt, coprnice su provođene kroz gradska vrata u Mesničkoj do Zvezdišča na Tuškancu gdje se potom nad njima izvršavaju smrtne kazne. Slučajno ili ne, Zvezdišče se nalazi točno na mjestu gdje je nekad bilo kino Tuškanac, a danas je Hemingway bar. Na Kaptolu je pak bilo pritvoreno svega 26 žena od kojih 12 bi optuženo za copranje. Smrtne kazne izvođene su kraj bedema koji u ta vremena opasavaju Katedralu, točno na mjestu gdje danas uznosito stoji pozlaćeni kip Blažene djevice Marije sa fontanom koja pršti vodom i gdje za ljetnih vrućina ponekad se kupaju djeca.

U ono vrijeme postojale su dvije vrste smrtne kazne, jedna lakša i druga teža. Lakša bi odrubljivanje glave, dok je teža živo spaljivanje. Zabilježeni su i iznimno rijetki slučajevi da optužena izbjegne smrtnu kaznu i to samo ako za nju jamči vrlo ugledna, važna i utjecajna osoba. Povijest gričkih vještica tako spominje Agatu koja bi oslobođena kazne jerbo krvnik se u nju zaljubi, ter kao važna osoba on ženidbom osobno za nju jamči, na što ova s radošću prista, ter na slavu Gospodinu optužbe bi oslobođena.

Pitanje je do kada bi progon vještica trajao da se carica Marija Terezija 26. ožujka 1756. osobno ne založi, ter izda naredbu kojom prije izricanja presude propisano bi kako svi dokazi njoj na uvid podastrijeti se moraju, ter da ona osobno odlučuje o sudbini optužene. Pa tako križevčanka Magdalena Logomer optužena za copranje posta zaslužnom što coprolov prekinut bi, jerbo ona na zahtjev carice Marije Terezije u Beč dovedena bi, a gdje ova optužbu poništi i nju oslobodi. Pa tako pravosuđe Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pretežito zbogradi troškova odusta od daljnjih progona, jerbo komunikacija s kraljevskim dvorom u Beču i transport optuženih do tamo previše državu koštaju. Ipak, iako službeno bez progona i kasnije bi nekih sporadičnih pokušaja gdje puk običan sam sudi i coprnicu spaljuje.

Najpoznatija od svih coprnica krajeva ovih svakako je Barica Cindek. U nju se pohotno zagleda notar gradski, nezajažljivi Lacko Sale, koj’ smrtno uvrijeđen štono njemu, uglednom moćniku i građaninu obična piljarica jedna usuđuje se košaricu dati, spletkama postigne da optuže je za copranje i druženje sa Sotonom, ter u slavu Gospodina spale je na Zvezdišču dne 4. rujna 1743. a što Marija Jurić nazvana Zagorka ovjekovječi u ciklusu romana svojih pod nazivom “Grička vještica“ u kojemu bi i podknjiga naslova “Malleas Maleficarum“ štono mučenje njeno jezivo do u potankosti opisuje.



Na sredini sobe u krugu mirisnih svijeća uznosit je okrugli stol. Na sredini stola kristalna je kugla. U kugli se odražavaju lica triju coprnica: Agate, Bobate i Amate. Nagnute nad kuglom ruku spojenih u unutarnji krug prizivaju one moć Tajnog obreda.

Krlica od žabe i peraje od miša,
Ptičja dlaka u utrobi stare babe,
Pogled nek vodi te k mojoj ljepoti,
Ti služit ćeš meni i mojoj divoti

Tjerat’ te neću da činiš to jednom,
To radit ćeš željom da ponavljaš često,
Puneć me snagom koju daruje tijelo,
Zvjezdani prah u me rasipaš ti.

Coprnice tu na trenutak zastanu, međusobno se pogledaju, pa zatim sve tri složno i u glas nastave ponavljajuć’ tri puta po šest strofa jednih te istih:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad

O čemu se to radi, pitate se vi dragi moji malobrojni čitaoci što navratili ste vrijeme dangubiti u ovaj skriveni kutak koj' škrabicu čuva?



U kući staroj skrivenoj uza bedeme gradske same sakupilo se društvo i izvodi Tajni obred koj’ učiniti čaroliju treba da u pogodan trenutak vrijeme stane na čas. A sve to kako bi coprnica Renata, družica njihova, slobodno uteći mogla. Renata već tri dana i dvije noći čami zatvorena u podrumu kule Kamenitih vrata. Pa dok notariuši gradski jošte pripreme posljednje svršavaju kako radnju ispitivanja po preporukama Knjige započeti bi mogli, družice njene dogovore se da pomoću Obreda spasa kolegici svojoj priliku dadnu, ter ova sama izabiruć’ sigurno vrijeme kome coprnice mrske nisu ili za koje ono ne mari, iz kule mrske, u koj zatvorena samo tavoriti može čekajući na muke neopisive i živo spaljivanje vlastito kao svoj kraj, u slobodu ona utekne i tako se spasi.

Zmijsko uho i sovina dlaka,
Što noć smjelu sad pronose zvukom
Da zaglavi često pod nadmoći mojoj
Služeći meni i mojoj divoti.

Ponekad neznan, a katkada znan,
Poruka šapata što noći krila daje
Odvest te tamo gdje nestaje dan
Da zvjezdani prah u me rasipaš ti.

Tri družice opet na čas stanku udahnu, pogledaju se te u glas i ovaj puta ponavljajući tri puta po šest jednih te istih strofa prepunih čarobnih riječi koje kraj Magičnog obreda znače složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad

A kad završni redak strofe posljednje po posljednji put izgovore one, dogodi se čarolija. U zatvorenoj prostoriji uzfijuče se vjetar, a svijeća plam započne svjetlucati ludi ples. Kristalna kuga što prenosi se s koljena na koljeno, tad uzdigne se ponad stola, iz nje iskoče gromovi i ona počne iskriti. To probudi sva tri usnula Belzebuba koji složno poskoče, vinu se u zrak i polete svak' u svoj sumanuti ples.








Ljetni dan je bio vruć i sparan, a potom je došlo predvečerje kakvo se samo može poželjeti. Šetao je sa svojom četveronožnom ljubimicom. Na križanju Fankopanske i Ilice par skrene prema Tuškancu.
„Već se lakše diše, zar ne Bo?“ Furbi se okrene ljubimici koja na očigled živne kad su ušli u ugodnu hladovinu Dežmanovog prolaza.
Ljubimica je zastajkivala, njuškala i svako toliko visoko uzdignute noge obilježavala svoj teritorij. Sa lijeva su ostavili bar podno Aleksandrovih stuba. Dođu do križanja, a Furbi pogleda prema platou s lijeva:
„Zanimljivo, nekada Zvezdišće, potom kino sa cjelodnevnim matinejama pornića za đake koji markiraju školu, a danas Hemingway bar. Ni Saloon nije daleko. Pravo mjesto za okupljanje coprnica i coprnjaka.“ nasmije se svojim mislima.
Par zatim skrene uzbrdo Streljačkom, zatim lijevo Mesničkom i nađe se podno Kapucinskih stuba. Vidjevši da pas želi dalje Mesničkom, Furbi mu oštro kaže:
„Ne Bo, ne! Bo, idemo tu!“ pokazujući na stube koje se uspinju prema Gornjem Gradu.
Pas tu na trenutak zastane i pogleda ga kao da mu govori:
„Hajde dobro. Obično te ja vodim, pa nek’ ovaj put bude po tvom.“ i živahno poskoči uza stube.
Mutne sjene stapale su se u zamiruće svjetlo predvečerja. Padao je prvi sumrak, a prve se lanterne redom palile. Uspinjali su se obnovljenim drvenim stubama kadli mu se učini da negdje sa strane, u jednom dvorištu promakne neka čudna sjenka. Pas instinktivno skrene u to mračno i otvoreno dvoriše kuće na osami, a Furbi se zadere:
„Ne Bo, ne, Bo vrati se, Bo dođi!“ no pas se ne odazove, pa on uđe za njim u dvorište kuće, dvorište koje je zbog obilja cvijeća prije ličilo malom gradskom vrtu.
Podno kućnog trijema stajala je neka ljudska sjenka, a na stubama ispod nje njuškao je njegov pas.
„Dobro veče,“ uljudno pozdravi Furbi „izvinite što ovako ulazim, ali tražim svog psa.“ prozbori da bi se potom oštro obratio psu:
„Bo dođi!“




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

13.08.2014. u 00:26 • Dobre vibracije (29) • Troši toner • #

subota, 09.08.2014.

Karmela: Schlosserove stube (Re-Make Re-Model)

Šloserove stube poznate su zagrepčanima i onima koji se takvim osjećaju. Jedanaesticom ili dvanaesticom, četrnaesticom ili sedmicom, četvorkom. Silazite s tramvaja na Draškovićevoj. Zatim prielazite križanje sa Vlaškom i skrenete desno, put Šalate. I eto vas na početku Šloserovih stuba. O Šloserovim stubama nema se bog zna što pričati iako ih se ponekad kao zaostalu poluromantičnu fotografiju što pdsjeća na prošla vremene možete pronaći u vodičima grada Zagreba. A nakon kraćeg uspinjanja stubama stigli ste na Šalatu. Ako ste motorizirani, tada Vlaškom do Voćarske, lijevo uz brijeg Malinovom i opet ste na Šalati. Zaključujete ispravno. Šalata je jedina poanta postojanja tih stuba. Stube bez Šalate ne bi značile ništa i vrlo vjerojatno ih ne bi ni bilo.

Čitave godine Šalata nudi pregršt razonode i događanja. Red sporta, zatim red zabave i razbibrige pa potom opet red sporta. Glavne ljetne atrakcije uz neizbježni tenis na igralištima teniskog kluba što nalazi se uz cestu koja vodi prema bolnici su bazen. Zatim koncerti na stadionu s koga se, uhvatite li mjesto na vrhu južnih tribina, pruža predivan pogled na srce grada. Gotovo nadohvat ruke, ispod vas nalazi se grad koji kupa se u raznobojnim svjetlima noći. Sjećate li se Igy Pop-a i njegovog zagrebačkog gostovanja u ljeto 1994.? Yeah, the wild one, Passanger.
„It's nice to have a break in the war!" uzviknuo je tada on prepunoj Šalati u kratkoj stanci između dvije pjesme.

Stari zagrepčanci pamte Matt Collins-a i kišobrane na njegovom prvom zagrebačkom gostovanju koje desetljeće ranije. Bi on tada velika europska rock’n’roll zvijezda, davnih šezdesetih prije power-flower-a. Iz tog vemena stariji zagrepčani pamte Crvene Koralje, Lutke ... Potonje su danas bakice rock’n’rolla u hrvata. Kasnije generacijaeŠalatu nisu prihvatile kao mjesto okupljanja za rock koncerte. Grupa 220, Time, Drugi način, Nirvana i ostali velikani zagrebačkog rock-a ovdje nisu održavali koncerte. Ni zagrebački novi val s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih Šalatu nije prihvatio kao svoju. Tek kasnije su neki novi izvođači počeli na stadionu održavati koncerte. Bilo je to krajem osamdesetih, recimo Dino Dvornik. Kasnije, u vremena koja prethode današnjici, na Šalati se ponekad održavaju koncerti Valjka i zajednički koncerti zagrebačkih grupa. Naravno, tu su i gostovanjima Simple Mindsa, Franz Ferdinand-a i drugih zvijezda a početka 2000tih.


U ono vrijeme, preuređen za potrebe Univerzijade, bazen na Šalati bi omiljeno ljetno sastajalište društva iz Kafića. Tu bi dolazili svi oni koji su iz tko zna kojih razloga dio ljeta ili cijelo ljeto provodili u Zagrebu. Društvo se je tu nalazilo preko dana, isto ono društvo koje se naveče ponovo okupljalo u Kafiću. Biti u Kafiću i biti član društva iz Kafića, značilo je više od običnog druženja. Značilo je biti član velike porodice koja ugodno i bezbrižno provodi vrijeme. Bazenu je ubijao dosadne duge sati vruće zagrebačke nedjelje. Nedjelje u kojoj ne znaš što bi sa sobom i mrziš je jer zbog posla ili tko zna čega jer nisi negdje na moru. Biti na bazenu bila je i dobra priprema za more jer ... Trebalo je unaprijed uhvatiti najljepšu brončanu boju ljeta.



Za Furbija je nedjeljno sunčanje osim ubijanja vremena nosilo i jednu posvema drugačiju aktivnost. Na bazenu pronalazio je on komade. Naime kaj, trebalo se upucavati komadima koji u bikinijima ponosno produciraju svoja vitka obla tijela. Komada prvo treba upoznati. A kako ga upoznati? Plivanje u bazenu ili guranje na šanku uz provalu ponekog štosa. Pokoja šala ili poznati stari trik sa sladoledom koji kao slučajno i u prolazu, dok ona se sunča, pada na njeno užareno tijelo. Žrtva prvo vrisne, potom slijedi isprika koja plako prelazi u ugodan razgovor tako da se više nitko ne sjeća što bi u početku. Naravno, za sve situacije postoje razrađene šeme a tu je i obavezan osmjeh koji topi ledenu dušu. Poziv na sok ili kavu prije što otpratite je na tramvaj.

Danas takvi prozaični štosevi više ne pale ili možda još uvijek uspijevaju, to recite mi sada vi dragi moji čitaoci koji kroz luknjicu Interneta poput kakvih voajera kriomice virite u ove nepristojne priče?



Karmela i Furbi često su na bazenu provodili duge nedjeljne sate. Ponekad Karmela bi se pojaviljivala sa nećacima. Njeni nećaci, Mirko i Sanja, tad bi se priklonili svom društvu tako da su teta Karmela i striček Furbi imali vremena za sebe. Karmela je nosila bikini, zeleni, ljubičasti. Zelena je išla uz njenu prirodno bujnu crnu kosu. Isticala joj je zanosne grudi i obline slatke jebežljive guze. Kad bi se pojavila u ljubičastom, Karmela bi kosu ofarbala u crveno ali guza i grudi bile su podjednako lijepe i jebežljivo izazovne.



Tog dana Karmela je odabrala biti brineta. Furbi se joj je sa svojih putovanja po Filipinima donio ogrlicu od crnih koralja na kojoj se ponosno isticao zeleni smaragd prokrijumčaren avionom kroz sve carinske preglede. Starom zagrebačkom fakinu Furbiju tamne naočale pružaju mogućnost zaštite od znatiželjnika koji provjeravaju što njegove prodorne oči snimaju. Tako zaštićen bolje snima situaciju. Uz njega lijeno leži Karmela i upija zrake sunce. Ponekad, kad ju on nježno primi za ruku, one se samo se zadovoljno promeškolji. No danas je Furbi u iščekivanju. Danas je posebno radoznao jer večeras ima ugovoreni sastanak sa Crvenom. Nakon onih događaja poslije tuluma Crvena mu je obećala da će se danas pojaviti zajedno sa Crnom.
„Konačno. Nakon puno pokušaja možda se nalazim pred ciljem ... Ili barem korak do njega.” razmišlja uz smiješak promatrajući u daljini kako se na vrelom suncu krovovi srca grada žare do usijanja.
Odjednom Furbi primijeti Renči. Veselo im se približava, maše im i pozdravlja ih.
„Što to treba značiti?” upita se „Što ona ovdje radi na bazenu?“ pomisli.

Renči im prilazi. Pozdravi ih i pridružuje im se u ljenčarenju. Karmela leži pored Furbija a Renči se, podalje od Furbija, ispruži do Karmele. Djevojke veselo brbljaju i zabavljaju se ogovarajući svakodnevnicu i sve ostale gluposti koje im pri tome padaju na pamet. Nakon što im sa šanka donese piće, Furbi se zagledava uokolo. Što prema bazenu a što prema gradu. Ponekad i prema njima. U njihov se razgovor uključiuje samo ponekad, na trenutak. Sjedi pa se nakon nekog vremena digne i odlazi se kupati.



Furbi je plivao bazenom kadli ... Odjednom se u vodi tik pored njega niotkuda stvori Renči.
„Baš mi paše malo opuštanja na bazenu.” glupo dobaci Furbi ne znajući što da joj zapravo kaže.
Renči veselo mahne glavom i namigne mu, dopliva do njega i koljenom ga dodirne ispod vode.
„Večeras u devet. Vrh Šloserovih. Budi bez auta.” kratko mu reče i otpliva dalje.

Dan je bio izuzetno topao. Karmela nije slutila što se događa u njenoj blizini. pažnju je usmjerila na nećake koji su bili na drugoj strani bazena. Furbi leži na suncu i čita Orhelov roman 'Uzbuna na odjelu za rak'. I dok tako čita Renči prolazeći pored njega izvede štos. Kao spotakne se i zali ga plastičnom čašom punom hladnoa tonika. Odmah mu se počne izvinjavati. Saginje se, diže čašu s poda, uzme ručnik. Furbi ni ne snađe kadli ... Renči već kleči nad njime. Ručnikom mu briše trbuh i prsa. Pokvareno i bezobrazno koristi priliku nakratko pozdraviti malog Furbića. Furbi, stari pokvarenjak je iznenađen.
„Sva je vražja.” pomisli dok joj se zahvaljuje i govori uobičajene fraze kako sve to nije potrebno, da nema veze i ostala bla bla sranja.
„Ma pusti to Renči, svakome se to može dogoditi.” zaključi Karmela njihov slučaj.



Furbi je bio znatiželjan što djevojke smjeraju pa je te večeri uranio na dogovoreni sastanak. Nervozno je šetao pogledavajući čas u smjeru Malinove a čas u smjeru Šloserovih. Nedugo nakon devet uveče primjeti automobil koji se uspinje Malinovom. Automobil se zaustavi točno pored njega. Za volanom automobila sjedil Renata.
„Upadaj.” kratko mu reče.
Furbi zaobiđe automobil, otvori vrata, uđe i automobil krene.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

09.08.2014. u 13:22 • Dobre vibracije (21) • Troši toner • #

četvrtak, 07.08.2014.

Karmela: The story (Re-Make Re-Model)

Karmela je bila pomalo udaren tip. Nasljeđe je to što kruži u njenoj obitelji koja pronosi tradiciju zagrebačkih umjetničkih krugova. Otac slikar, mati glumica, kretali su se u krugu umjetnika i drugih osoba koje se okupljaju oko njih. Boraviti uz Karmelu značilo je biti na izvoru informacija. Pjesnička prijepodneva u kafiću dvorišta nekadašnjeg kina Zagreb - danas je na tom mjestu šoping centar Cvjetni trg, Mala scena na Medveščaku, Tingl-Tangl u Mesničkoj, Meduza na Voćarskoj, Ruby Tuesday u Saloonu, otkačeni tulumi u nečijem stanu i naravno, Kafić. Dok bi Karmela razgovarala sa nekim iz plejade znanih i neznanih, Furbi bi za šankom rješavao tekuća pitanja viskija, koka kole i leda. Promatrao je ima li u zvjezdanoj prašini noćnog glamura koje novo lice. Tako ih je uočio.

Crvena i Crna, obje, bile su redovite posjetiteljice Saloona. Izuzev u Kafiću, Furbi ih je znao viđati u Palici i Vurici. Gornjogradski štimung bi primjeren imiđu mladih dama sa šeširima širokih oboda. Dama koje podno pelerina i krinolina otkrivaju sitnu čipku donjeg rublja. Čipkua se diskretno nazire podno zanimljivih kombinacija njihovih vlastitih modnih kreacija. Tih godina i Crvena i Crna, obje, probijale su se u stilističkim krugovima Zagreba. U društvu su uvijek bile nekako posebne. Isticale su se zanimljivošću, slobodom i otkačenošću ali kad bi svratile u Kafić ponašale bi se vrlo vrlo suzdržano. Gotovo da se nisu družile sa ostatkom svijeta koji se je tamo skupljao. Zapravo, jedina osoba koja bi izuzetak bila je, već pogađate, Karmela.

U Kafić su Crvena i Crna dolazile obučene u crnom odijelu, bijeloj košulji i utegnutoj kravati. Kosa skupljenih na potiljku što ističe njihov vitki vrat sjedale bi za šank u kutu. Sjedile bi okrenuta jedna drugoj i zagonetno se smiješkale. Tad bi tiho, da ne čuje nitko, međusobno izmjenile poneku tajanstvenu riječ. U Saloonu su, naprotiv, djevojke bile su sasvim drugačije osobe. Otkačene i otvorene, u izazovnim haljinicama koje više otkrivaju no što skrivaju, plijenile su pažnju mladih ždrebaca. Ali one su se samo držale za ruku i kružile između donjeg i gornjeg šanka ili pak stajale negdje sa stran. Promatrale su svijet koji se zabavlja.


Iako ih je kao redoviti posjetitelj Saloona znao i viđati i prije, Furbi ih upozna preko Karmele. Bilo je to ovako. Karmela je voljela tulumariti. Tulumi kod nje bili su nadaleko poznati i čuveni po otkačenosti. Održavali su se otprilike jednom mjesečno a na njima se gotovo uvijek znalo zateći i poneko poznato lice iz plejade muzičara, glumaca, slikara ili pak neka druga zanimljiva osoba iz tadašnjeg glamuroznog svijeta Zagreba.

Te večeri na tulumu okupilo se čitavo društvo. Naravno, tu su bile i one, Crvena i Crna. Karmela je uživala u kuhanju. Mora joj se priznati, bila je ona uistinu vrhunska kuharica. Uz odrezak sa gljivama pio se Dingač. Nik, legenda zagrebačke rock scene nije se želio dugo zadržati jer imao je dogovor sa Husom oko turneje za koju je tih dana Valjak završavao posljednje probe.


Karmela je voljela razne stvari. Između ostalog, voljela se tuširati. Tuširati se za sebe ali i tuširati se i za druge. Uzela ga je za ruku i povela put kupaonice. I dok je Furbi potpuno nag stajao u kadi Karmela klekne i krene. Jezikom mu je kalila oštricu mača a prstima pripremala korice u koje mač treba uložiti. Kad mač bi spreman, uspravan i čvrst, Karmela se okrene i klekne. Raširi noge i rukama pridržavajući se za rub kade zabaci glavu u stranu.
„Dođi. Daj mi ga.” zapovijedi oona.

Furbi poslušno klekne na koljena i zari mač u korice. Njena glava, njen vrat, njeno tijelo. Sve se to ljuljalo. Pokretalo se u ritmu bučne glazbe što dopire iz drugih dijelova stana u kojem se društvo zabavlja. I ne samo u tom ritmu. Sve se njihalo u ritmu kojim je mali Furbi veliku Karmelu činio sretnom. Ona pri tome žmiri a lice joj odaje osjećaj blaženstva. Uživala je. Jecajući tiho. Potom sve glasnije i glasnije. Naposljetku počne stenjati:
„Oh. Oooh. Oooooh. Oooooooh. Daj. Ne. Još. Još. Još. Sa. Saad. Oooooooh. Saaaad. Uuuuuuu.”
Vrisne i sva se strese ali ... Furbi nije bio još gotov. Pobijednik mač još je uvijek bio nepobijeđen. I nemilosrdno nastavljao započeti posao.
„O ne. Nee. Neeee. Jooj. Oooooooh. Saaaaaad. Daaaaaa. Oooooh. Saaaaaad. Uuuuuuu.” vriskala je Karmela.
Više se nije mogao suzdržati. Furbi izvadi mač iz korica, Karmela se okrene i unese u mač. Otvori usta i dok ga je Furbi držao u ruci Karmela prihvati Hoffmanove kapi koje pobjeđuju protivnika njegovim vlastitim oružjem. Mačem.
„Kosa mi je puna spermića.” u šali je komentirala dok se čistila u kupaonici.
Čuvši to Furbi joj priđe s leđa i gurne ruku u gaćice. Karmela se opet počne izvijati. Glavom se lagano okrene i pohlepno mu uvali jezik u usta. Odjednom ... prekine ga:
„Vratimo se natrag u društvo.”
Potom se oboje uhvate za ruke i krenu put vrata. Otključavši vrata izađu iz kupaonice i vrate se natrag na tulum gdje su Talking Heads-i zazivali ritmove Afrike. Društvo se bezbrižno zabavljalo nemajući pojma što se te večeri između njih dogodi.


Nakon tuluma i neznanog broja ispijenih butelji crnog vina i žestice društvo je bilo pijano. Karmela kunjajući sjedi na trosjedu dnevnog boravka. Nik, graditelj gitara, Crnoj objašnjava kako se svira bas gitara.
"Znaš, prilikom prvog gostovanja Dire Straitsa u Zagrebu, Marcu sam poklonio onu njegovu, sada već čuvenu, najdražu crvenu gitaru." govorio je.
Od tad su Marc i Nik prijatelji što je utjecalo i da se Dire Straitsi za svoju novu svjetsku turneju ovih dana, iako sve miriše na predstojeći rat, pripremaju Istri. Furbi nakon previše čaša crnog vina želi samo što prije ići kući. Karmela zamoli Crvenu da ga odveze.

Ne sjećam se više točno što se dogodilo u automobilu i je li se uopće išta dogodilo. Ne sjećam se ni kako sam se našao u njenom stanu. Sjećam se samo da sam iskreno začuđen gledao kako mi Crvena raskopčava hlače i izaziva mač. Sjećam se i da se pri tome nekako zagonetno i pokvareno smijala. Skinuvši me onako pijanog Crvena skoči na mene i započne me ljubiti. Prvo red nježnosti, zatim red strasti. Potom opet dođe red nježnosti, pa opet red strasti. I tako red po red, naizmjenično. Ruke su mi se instinktivno nađu ispod njene bluze. Držale su one njene grudi. Njene predivne punašne grudi koje mirišu poput slatkih breskvica. Ruke čvrsto primaju breskvice i strasno ih maze. Crvena se uvija i privija uza me. Raskopčao sam joj suknju i skinuo joj bluzu. Na sebi je imala samo male crne čipkaste gaćice i čipkasti grudnjak sitnog profinjenog veza.
„Volim crno i čipkasto.” reče mi jezikom i obriše mi mač.

Bio sam uzbuđen ai ona je bila mirna. Pokušavao sam joj skinuti grudnjak no se nije dala. Isto je bilo i sa gaćicama. Kad je mač stavila u usta shvatio sam što zapravo želi.
„Još nije vrijeme za to. Nismo se još dovoljno upoznali” reče mi „Za sada te želim ovako.”
„Pa nije Furbi od jučer. Neka bude po njenom.” pomislim ja i prepustim se onom što donosi sudbini.

Znala je Crvena kako treba probuditi ponos. Znala je kako ga natjerati da zadrhti od zadovoljstva. Rukama je vješto baratala mačem i mazila kuglice koje u kompletu dolaze sa maćem. A mali Furbić poput kakvog praščića, uživa u slastima što mu ih daruje sudbina. Vrhom jezika sudbina mu pecka usta. Prvo bi ga malo pecnula da bi ga zatim stavila u korice kamo pripada. Potom bi malo grickala nježnu kožicu. Zatim bi ga ponovo uložila u korice. Igra se nastavljala i približavala svom vrhuncu. Nisam mogao više izdržati. Rasuo sam joj sok posvuda, u korice, po licu, po kosi i tko zna gdje sve ne. Ali ona je još uvijek uporno i jednakim žarom halapljivo ljubila malog Furbića. Valjda zato da joj ništa ne promakne, da joj ništa ne pobjegne. Kad konačno bi gotova, Crvena reče:
„A sad mi pokaži kako se to radi.”
Potom se popne na mene, stisne mi glavu između svojih nogu i igra se nastavi.

Furbi je želio konačno kući. Nakon što se istuširala i uredila, Crvena ga posjedne u automobil i odveze. Parkiravši autom pred samim ulazom u zgradu gdje on stanuje, ruke joj krenu put njegovih hlača.
„Zar još?” upita Furbi.
„Da, ali ovaj put ja radim sve. Ti samo uživaš.” reče mu i baci se na posao.
Furbi je opet bio pobijeđen i ne preostane mu ništa doli potpuna predaja. Crvena je halapljivo vrškom jezika peckala malog Furbića koji je poput kakvog bedaka na svaki njen dodir poslušno reagirao. Reagirao je poput roba koji služi svoju gospodaricu.
„Daj mi ga. Daj mi da ga mazim. Daj mi da ga pojedem. Pojest ću ga čitavog. Njam.” tiho mu je šaputala Crvena.
Ne sjećam se koliko dugo je trajala ta igra. Sjećam je samo kako se sok opet rasuo.
„Taaako.”, kratko je komentirala Crvena.


Kad su se opraštali Crvena ga upita želi li se priključiti njenim igrama sa Crnom.
„Znaš, mi ne tajimo našu ljubav. Više smo od prijateljica.” namigne mu.
„Znam i nema ništa protiv.“ glasno reče a u sebi pomisli:
„Pa da vidim i to. Tako nešto još nisam doživio.”
„Bit će ti lijepo. Ali pazi, to ostaje među nama. Naša tajna koju nitko ne smije saznati. Nitko! Pogotovo ne Karmela. Ona je ipak moja i Dijanina frendica.” reče mu crvenokosa Renata.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

07.08.2014. u 13:29 • Dobre vibracije (19) • Troši toner • #

subota, 02.08.2014.

Nepristojne priče: San ljetne noći

Tipkala je:

Jedan pametni muškarac je rekao:
Što sam stariji, to više poštujem žene od 40 godina. Takva žena te nikada neće probuditi usred noći da bi te pitala o čemu razmišljaš? Nju to jednostavno ne zanima. Kad ne želi gledati utakmicu, ne sjedi pored tebe kukajući već se zabavlja nečim drugim za što je raspoložena. Najčešće je to nešto zanimljivije i pametnije od same utakmice. Ona samu sebe dovoljno poznaje da bi znala, tko je, što je te što i od koga želi. Samo mali broj takvih žena zanima što zapravo misliš o njima.
Žena od 40 godina zrači ponosom i mudrošću. I rijetko će ti napraviti scenu, ali ako si je zaslužio neće te oklijevati upucati iz pištolja, pogotovo ako je sigurna da bi mogla proći nekažnjeno. S godinama žena postaje vidovita. Njoj ne trebaš govoriti što si učinio, jer ona to već zna. Uz to izgleda sjajno kad nanese drečavo crveni ruž što ne možeš tvrditi za većinu mlađih žena.
Kad muškarac dobije prve bore za njega je žena od 40 godina puno seksepilnija od mlađe. Iskusnija je i otvorenija i kaže ti direktno u lice da se ponašaš kao idiot. I nikada se ne moraš pitati na čemu si kod nje.
Na žalost, ne vrijedi obrnuto. Na svaku sjajnu, inteligentnu, vrelu ženu od 40 godina dolazi jedan "ostatak od nečeg" debelog trbuha u žutom šorcu koji zbog mlađahne konobarice od sebe pravi majmuna.

Tempera pročita tekst još jedom i potom napravi < Save > a zatim < Share >. I ne prođe dugo vremena a već dobi prve lajkove i komentare:

na ženu od 40 dolazi jedan "ostatak nečega" debelog trbuha u žutom šorcu, koji zbog mlađahne konobarice pravi od sebe mamuna ... Najjače!!!!!!
cijeli tekst je istina do boli
jebenica ... pa koga da budim po noći i da ga tampi o čemu razmišljaš???? ma boli me "kiki" ... samo stipu me da spavam ...
uglavnom mi je u zadnje vrijeme - jednostavno me pusti. ili još bolje izbjegavaj me u širokom luku
dobro došla u klub 40
ej komadi!!! ovo se ne odnosi na vas nego na nas (puuuno) starije od 40
tak svejedno. blizu je kao i da je sutra

Tempera je sjedila je na terasi kuće na otoku i smijala se komentarima prijateljica sa fejsa kadli zazvoni mobitel ...



Kroz stakla autobusa se uvlačio sumrak. Autobus je čekao na peronu i kao svi autobusi što voze u kasne sata, bio je poluprazan. Putnici su se razmještali, a kondukter provjeravao putne karte. Nakon što provjeri i posljednjeg putnika kondukter se okrene prema vozaču i kimne glavom. Bio je to znak da autobus može krenuti.
Ušao sam u posljednji tren.
„Zakasnim li morat’ ću prespavati još jednu noć na otoku.“ razmišljao sam dok sam žurio prema autobusu.
„Kartu molim.“ upita me kondukter, primi moj novac i izda mi kartu.

Krećemo. Veliki autobus pliva cestom prema mostu. Nešto mi ne da mira. Neki detalj na rubu vidnog polja. Odjednom mi sine. To je ona. Poznato lice u praznini stražnjeg dijela autobusa. Isto lijepo lice, crna kosa, sitno tijelo.
„Još je lijepa. Baš kakvu sam je poznavao. Lijepa kao grijeh.“ glasno se nasmijem mislima na što se ona prene i pogleda u pravcu odakle dolazi smijeh. Opazivši me, mahne mi i osmjehne se. Kroz misli proleti mi pitanje:
„Što bi taj osmijeh trebao značiti?“
Pokušavam se okrenuti od noćnih svjetla koja promiču putem i pronaći najbolji položaj za spavanje. Autobus stiže u Zagreb izjutra, a ja imam taman toliko vremena uhvatiti taksi pa ravno na aerodrom. Zatvaram oči odustajući od daljnjeg razmišljanja. Ipak, ona mi nikako ne izlazi iz misli. Protekle su godine, oboje imamo vlastite živote, ali moram priznati da mi još i danas dobro izgleda. Zašto putuje autobusom u ove kasne sate?

Ne sjećam se više, je li imala devetnaest ili dvadeset godina. Susjed na moru mi je dosađivao:
„Tempera ima problema na faksu gdje radiš, pa me njena majka zamolila bi li joj pomogao oko spremanja ispita za jesenski rok. Znaš, visi joj godina.“ govorio je.
Nevoljko sam pristao i ... Tako je počelo. Ja mladi asistent, ona simpatična i vesela brucošica. Što dalje pričati? Tempera je učila, pomalo sam joj pomagao. Bilo je ljeto, mirisali su borovi. Nebo je bilo ispunjeno zvijezdama, valovi se sporo kotrljali po plaži i ... dogodilo se.
Došla je jesen, Tempera upisala drugu godinu. Naši susreti se pomalo prorijedili i sve otišlo u nekom drugom smjeru.

„Uvijek si mi bio neuhvatljiv, a ja sam sve radila da te napravim ljubomornim.“ smješkala se dok pričajući u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.



Raj sam oduvijek zamišljao drugačijim. Blještava svjetlost prosijana mnoštvom okupanih boja. Svjetlost ispunjena mnoštvom malih bića, anđelima. Umjesto toga, hodam uskom planinskom stazom što prostire se međ’ mirisne borove šume i predivnog tamno modrog jezera. Ljetni je sumrak, neuhvatljivo vrijeme između dana i noći. Mir, spokoj, raj. Puno puta pohodio sam u snovima ovo mjesto ali sada je ono stvarno. Škripa kamenčića pod mojim nogama.

U susret mi dolazi srna, zastaje na puteljku. Kao da mi želi nešto reći, upitno me gleda krupnim očima. Besmisleno, jer srne ne govore, pomislim. Srna produži niz put, ispratim je pogledom. Okrenem se. U susret mi dolazi djevojka. Niska rasta. Lice, oči boje kestena, duga kosa pada joj niz ramena. Bosonoga je i obučena u bijelo. Približava se osmjehom.
„Zdravo.“ uzima me za ruku „Dođi, čekala sam te da nastavimo put zajedno.“
Kako sam samo smeten. Vodi me za ruku, a ja ne mogu izustiti niti jednu jedinu riječ. Pokušavam ali glasa nema. I taman što oblikujem misao koju bi možda i uspio izgovoriti djevojka govori:
„Hajde, šetat' ćemo zajedno.“
I tada, najednom, kao čarolijom nesta moje stidljivosti. Dugo pričamo kao da se oduvijek poznajemo. Zajedničke teme, sklad misli, pogledi upereni u daljinu plavetnila. Počinje kiša, držimo se za ruke i trčimo ka šumi.
„Jesam li zato ovdje? Zar mi je toliko trebalo da shvatim kako malo je potrebno za sreću? Smo stisak jedne tople ruke, ruka u ruci, pogled u pogledu.“ pomislim.
A ona mi čita misli i pita:
„Zašto ti je neugodno kad te uzmem za ruku?“
„Znaš ... U mom svijetu to nije uobičajeno. Da te nepoznati prihvati za ruku i da te vodi.“ odgovaram.
„U tvom svijetu? Previše je stegnut taj tvoj svijet.“ osmjehuje mi se „U mom svijetu je to uobičajeno.“

Tako je ugodno. Šećemo šumom, ruka u ruci i ne marimo za kišu. Odjednom ... Kameni monolit. Znam, to je rastanak.
„Ovo nije kraj, uvijek ću biti uz tebe. Uzmi ovo pa kad ti bude teško i nestane ti nade, samo drži uza sebe. Stisni u ruci i ja bit' ću tu.“ u ruci gledam mali pramen njene kose i taman zaustim da je pitam je li vila kad ona veli:
„Pitaš, a odgovor znaš, zašto?“
Baš je to čudno. Vile sam zamišljao kao visoke plavuše, ali sad to uopće nije važno, jer očarala me ova mala vila, moja najdraža morska vila.
„Vilenjače moj,“ šapuće mi kao da čita tok misli što mi kovitlaju glavom „a sad zatvori oči.“ govori vodeći me do kamenog monolita.
Tu zastajemo na trenutak za koji želim da produži se do vječnosti. Njene usne na mojim, moje usne na njenim. Sklapam oči i ponovo otvaram.

Vile više nema. Nema ni mjesta iz sna. Sjedim u autobusu koji vozi prema Zagrebu, a u ruci držim pramen njene kose koja se u snu naslonila na mene držeći me za ruku.



Od trenutka kad sam ti prišla tijelo mi je ispunjeno toplinom. Toplina struji kroza me. Drhtim puna želje. Mirisi sjećanja i osjećaja duboko zakopanih u meni. Nutrina je to kakvu do sad nisam poznavala. Nutrina je to što razapinje. Želim te u sebi, tako te želim u sebi. Želim te duboko i jebežljivo. Želim te da me ispuniš, želim te da me popuniš. Želim da ostaviš trag ljubavi u meni. Da, želim tvoje sjeme u sebi. Da znam da noćas sam samo tvoja. Da znam da noćas si samo moj. Da imaš me cijelu. Da te osjećam noćas. Baš kao tada kad na plaži vodili smo ljubav. Vodili je strasno jedno se drugom predajući u potpunosti i bez ostatka.

Želim te, želim da me imaš. Da imaš me bez zadrške, divlje i nemilosrdno. Onako kako ti znaš. I da me imaš nježno i blago. Onako kako ti možeš. Da ispisuješ mi jezikom tijelo sve do trenutka kad gubi se dah. Podsjeti me na to što volim da se sjećanje ne istopi. Silinom prodri u mene i besramno me kroti. Izjebi me tim svojim kurcem, izjebi me žestoko. I siluj me nježno, siluj me jezikom. Moji prsti pokazat će ti put koji ionako već napamet znaš.

Već pri samoj pomisli na to ja počinjem stenjati. Ispij moj nektar, probaj sve njegove okuse. Osjeti ovu noć. Ukradi me danu. Pazi, ogrebat ću te. Hajde, daj ugrizi me. Obilježi mjesto koje tako strasno ljubiš. Natjeraj me da požalim što doći će jutro. Natjeraj me da platim za ovaj prljavi ples, za ovu kemiju s tobom. Zadovolji tog prokletog mazohista u meni što čuči u djevojčici koja želi da joj vežeš ruke i izluđuješ je svojim poljupcima. Djevojčicu koja jaše vranca kasom ritma što diktiraju ga tvoje ruke. Tvoje ruke na mojim bokovima. Djevojčicu spremnu pod svaku cijenu opet biti tvoja. Da, noćas biti samo tvoja. Samo tvoja. Biti tvoja boginja. Biti tvoja vještica. Biti tvoja vila. Tvoj otvoreni cvijet. Noćas. Noćas tvoja. Ti moj si ljubavnik. Ti moj si gospodar uz ovaj plamen svijeća koji paučinom mjeseca plete zvjezdanu mrežu što plovi iznad nas. U svoj punini ti moj si san. Ti si moj san ljetne noći.

Izjebao si me tim svojim tvrdim kurcem, a ja, ja sam, tako sam lijepo svršila.



Probudila sam se. Autobus bešumno vozi prema Zagrebu. On spava pored mene naslonjen na moje mene i drži me za ruku.
„Kako je to čudno ...“ razmišljam dok kroz stakla promiču nevidljivi noćni krajolici u kojima se samo tu i tamo nazire poneki rasvijetljen komadić ceste. U autobusu je mrak. Samo naprijed, za upravljačkim pultom ispred vozača, svjetlucaju šarene lampice.

„Auto mi je ostao na otoku. Bespomoćno vrijeme zvano nedjelja. Budala, znam da je akumulator star, a ja ga ne mijenjam. Kad se sljedeći vikend vratim moram smisliti nešto da odvezem auto na servis.“ razmišljala sam o tim njegovim riječima u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.

Bila je nedjelja. Sjedila sam na terasi kuće na otoku i pijuckala kavicu kadli zazvoni mobitel. Uzmem ga i pogledam:
„Mora biti nešto važno kad me ovako zovu.“

„Javili su mi za provalu. Stan je privremeno zapečaćen, a ujutro dolazi policija, pa se trebam tamo pojaviti. Srećom u stanu ne držimo ništa vrijedno stanu, pa lopovi nemaju bog zna što vrijedno za ukrasti, možda televizor i liniju, ali neugodno je kad netko provali i kopa ti po intimi. A i šteta, jer su ulazna vrata razvaljena. Djeca su ostala na otoku sa mojima. Marko je na putu i vraća za dva dana, pa ćemo se onda autom vratiti na otok.“ pričala sam o razlozima zašto putujem u Zagreb.

Misli su otplovile u sjećanja. Upoznali smo se u ljeto, a jesen je donijela rastanak. I u tom trenutku, baš kao da zna da razmišljam o njemu, on se probudi. Nasmiješi mi se tim svojim očima po kojima pamtim ono ljeto. A ja ni sama ne znajući zašto učinim isto, nasmiješim mu se.
Milovao mi kosu i vrat. Nježno i lijepo baš kao što je to radio i tad. Prihvatila sam te njegove nježnosti podsjećajući se na ugodu kojom smo se tada mazili na plaži u uvali ispod čempresa.
„Zašto još to pamtim?“ upitam se, ali odmah odbacujem misli.
Prvo mi je pomazio vrat, zatim mu ruka prijeđe po mom licu. Prepustila sam mu se. Ah, kako je to ugodno, gotovo da sam se ovlažila.
„Hej stani, pa ti si udana žena sa dvoje djece. Zašto ti to sve treba? Stani. Razmisli!“ govori mi je neki unutarnji glas, no druga druga polovica mene željela je baš to. Željela je još tih njegovih sitnih nježnosti. A on, kao da mi čita misli, prihvati me i nadvije se nada mnom. Prihvatila sam njegov poljubac i uzvratila.



Prihvatila je poljubac. Prihvatila ga je strasno i vlažno baš kao onog ljeta koje, vjerujte mi, ni sam ne znam zašto, ali još ga uvijek pamtim. Nego znate što, baš me briga. Želim uživati u trenucima s njom. I ne želim razmišljati ima li tu budućnosti. Želim opet na trenutak osjetiti trenutke koje smo tada dijelili. Ona udana žena, 40 godina, dvoje male djece i muž. Ima li tu budućnosti? Ma ne želim o tome uopće misliti. Želim je noćas, želim je samo maziti. I ništa više od toga. Ne želim biti nepristojan. Želim samo osjetiti njenu toplinu. Želim te male riječi koje mi šapuće na uho, a koje mi toliko nedostaju.

Stigavši u Zagreb pozvao sam taksi.
„Prvo ćete gospođu odvesti kući, a zatim mene na aerodrom.“ objašnjavao sam plan taksistu.
Ona je samo glasno šutjela i gledala me. Nisam bio siguran o čemu razmišlja, samo znam da mi je na rastanku dala vizitku i na poleđini nažvrljala svoj g-mejl.
„Moj osobni mejl. Na njega mi se možeš javiti. A imaš tu i broj mog privatnog mobitela.“ reče mi na rastanku i poljubi neobično dugim i strasnim poljupcem.
Taksi krene prema aerodromu. Dok sam rukom brisao njen ruž sa usana taksist mi je veselo namigivao:
„Ide to vama gospodine, ide. Gospođa je zagrijana. Samo ... Čuvajte se udanih žena, sa njima se nikad ne zna. Imao sam i ja jednom tako iskustvo ...“ nastavljao je priču koju uopće nisam slušao.

Stigao je i smjestio se u hotelsku sobu. Nakon što se raspakirao uključi laptop i prijavi se na Internet. Zatim otvori mejl i otkuca adresu sa pozadine vizitke.
„Baš me zanima hoće li mi se javiti.“ pomisli nakon što posla mail.



Pobudilo me njegovo milovanje. U nevjerici sam što je san, a što java. San u kome ga tako silno želim liznuti za uho u javi. Blagi ugriz za njegov vrat da mu pobjegne samo jedno malo ahhhh.

Ljubim ga na sve načine. Meko, strastveno. Lagano ga grickam. Podigao me, a ja sam ga nogama obgrlila oko struka. Njegovi dlanovi na mojoj guzi. Prislonio me je uza zid. Ljubi me. Puno, više, sve više i više. Rukom mi ispituje tijelo. Drhtim pod njegovim dodirima. Želim ga, želim u sebi, cijelog. Želim ga ja i više samo ... Treba to od mene zatražiti.

Mokri smo. Ljubi me i miluje. Nježno prelazi rukama po mojoj kosi. Spušta mi se lagano do usana. Zatim sve niže i niže niz tijelo. Miluje mi grudi, gricka bradavice koje pod njegovim usnama bivaju sve kruće i kruće. Dražim ga usnama po bradavicama. Osjećam kako mu ud postaje sve tvrđi i tvrđi. Lagano ga grickam. Rukama prilazim sve niže i niže. Tražim tajno mjesto. Igram se s njime. Osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram ga i sve više i više dražim. Leži poda mnom mojoj vlasti. Ispušta zvukove užitka koji mi dižu adrenalin. Primičem se njegovom najosjetljivijem mjestu. Stimuliram ga. On uživa. Ručica mi nije umorna. Uzdasi su mu sve glasniji i glasniji. Grči se od užitka. Volim gledati kako uživa u mom milovanju. Volim kako uživa u mom pušenju. Uzimam ga u usta. Cijeloga. Postaje sve glasniji, a ja sam sve napaljenija.

Grčio se sve više i više. Pušila sam mu. Lizala ga od korijena prema gore, lagano pulsirajući jezikom po vrhu. Željela sam da uživa, jer uživala sam ga imati u ustima. Osjetila sam da ce mi svršiti u usta. Željela sam to više od svega. I dočekala sam taj trenutak. Dočekala da osjetim njegovo pulsiranje i toplinu. S užitkom sam progutala život i još ga malo zadržala u svojim ustima. Smiješak mu nije silazio s lica. Lijepo ga je vidjeti nasmijanog i zadovoljnog.

Probudila sam se. Leži pored mene. Još sam pod dojmom sna u kojem se stalno ponavlja on.
„Zašto?“ razmišljam o njemu „Znam, Marko je umoran od svih tih njegovih stalnih poslovnih putovanja, ali i ja sam umorna od stalnog čekanja. Možda sam se zato onako olako prepustila i uzvratila njegovim nježnostima u autobusu iako ... Među nama nije bilo intimnosti. Samo poljupci koji su me, moram priznati, oraspoložili.“ razmišljala je Tempera gledajući na "ostatak od nečeg" koji pored nje u žutoj pidžami hrče u krevetu.



Sjedila je na terasi kuće na otoku. Pila je jutarnju kavu i uz put prelistavala mailove. Za oko joj zapne jedan zanimljiv. Otvori ga i pročita:

Tempera bok,
Kad te žena poljubi, ako si kavalir, tada ne možeš ostati samo kod poljupca. Želio bi se s tobom naći kad se vratim iz Pariza.
Pozdrafček,
Furbi

Tempera se zamisli, nasmiješi i otipka odgovor:

Furbač bok,
Nemaš pojma kako mi je drago što si se javio. Obavezno nazovi kad se vratiš.
Vidimo se,
Tempera

„Dobro jutro ljubavi, vidim jutros si dobro raspoložena!“ priđe joj suprug iznoseći kavu na sunce jutrom okupane terase.
„Kad bi znao zašto ne bi bio tako raspoložen.“ pomisli Tempera, ali mu uzvrati poljubac.
Marko potom sjedne pored nje i srkne prvi gutljaj svoje prve jutarnje kave.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

02.08.2014. u 13:11 • Dobre vibracije (30) • Troši toner • #

utorak, 15.07.2014.

Nepristojne priče: All That Jazz

Viđala sam ga na stubištu zgrade. Bio je stariji od mene i uvijek me uljudno pozdravljao. Prolazila sam pored njega i imala čudan osjećaj. Znala sam, želim biti izjebana, želim ga jako, ali ... Vrijeme je prolazilo. Prestala sam ga viđati. U međuvremenu sam se zaposlila, udala, odselila, rodila djecu, imam porodicu.

Napredovala sam u karijeri. Radim na vrlo odgovornom visokom položaju, pa često idem na poslovne večere. Jednom, ulazeći u restoran noge mi se odsjeku. Za stolom u društvu onih sa kojima sam se trebala naći sjedio je on. Prolazili su me trnci. U trenutku mi kroz glavu prolete svi naši susreti na stubištu. Prilazila sam stolu osjećajući kako me njegov pogled bezobrazno svlači.

Ustao je i ponudio mi stolicu. Sjela sam, upoznala se sa ljudima za stolom. Razgovor je potekao međutim ... Ništa nisam čula. U glavi mi je brujalo. Željela sam samo jedino. Da me dotakne, pokaže mi da me želi. Opet sam ga željela, željela ga u sebi, željela ga jako. Jako. Čitavo vrijeme gledao me je tim svojim prodornim očima. Topila sam se. Bila sam izgubljena.

Nisam mogla više izdržati. Izula sam cipelu i dotakla ga ispod stola. Pogled mu je bio dubok. Oči su mu se caklile. Znala sam. I on želi mene. Dok sam mu milovala nogu željela sam samo jedno. Da spusti ruku ispod stola i dotakne me međutim ... On nije poduzimao ništa. Samo je mirno nastavio razgovor o poslu. Odustala sam. Sastanak je bio vrlo bitan i nisam si mogla dopustiti da se izgubim. Obula sam cipelu i priključila se razgovoru. Nisam ga više gledala, nisam mogla. A ni on mene.

Otišla sam u toalet. Gledala sam se u ogledalo:
„Od sebe si napravila budalu. I to na najbitnijem sastanku.“ pomislim.
Posramljena i tužna uhvatila sam se za glavu, prekrila oči i naslonila se na umivaonik. U tom trenu osjetim dodir na svojim kukovima. Tijelom me je obgrlio i stao nježno dirati po grudima. Opet sam se gubila … Pred očima mi se sve zacrnilo. Tresla sam se od želje. Da, željela sam ga osjetiti u sebi, duboko u sebi. Da mi digne haljinu i da mi ga stavi, ali ... Umjesto toga samo otvorim oči, okrenem se i pogledam ga:
„Nemoj, molim te. Zakasnio si. Mislim da je za nas prekasno.“ rekla sam i dodala „Ne boj se, ovo ostaje među nama.“
On se ukoči. Nijemo je stajao i gledao me. Za trenutak sam mu na licu vidjela tugu i čuđenje.
„Zar je moguće da je i on čitavo vrijeme mislio na mene?“ pomislih.



Župnik i zvonar stoje uz seosku cestu i zabijaju u zemlju ploču s natpisom:
"Kraj je blizu! Okrenite se, dok nije prekasno!"
Mimo njih projuri auto. Vozač kroz prozor poviče:
"Pustite ljude na miru, vi fanatici vjerski!"
Kroz nekoliko trenutaka začu se cviljenje kočnica. Potom glasan pljusak.
Zvonar se okrene k župniku:
“Velečasni mislim da bi možda ipak bilo bolje kad bi jednostavno napisali: Most je srušen?"



Dani su prolazili, ali ... Prokletnik, opet mi je pokrenuo misli i razbudio osjećaje za koje sam mislila da su zauvijek zakopani. Stalno mislim o njemu. Ne mogu si pomoći. Emil, moj suprug, primijetio je da sam dekoncentrirana.
„Problemi na poslu?“ pita me.
„Ma ništa bitno, riješit ću ih.“ kažem mu i pomislim:
„Kako je to samo primijetio? Moram biti pažljivija.“

I onda, dogodilo se. Jedno službeno putovanje, drugi grad, hotel. Izlazim iz hotela i žurim prema parkiranom automobilu kadli ... Naletim na njega. Vjerojatno sam napravila glupu facu kad mi se nasmiješio. Pozdravio me:
„Kako lijep i ugodan susret.“ ljubazan je.
Njegove riječi izmame mi smiješak. On priđe, uzme me za ruku i povede ka svom automobilu. Ni sama ne znam zašto mu to dopuštam. Ne opirem se. Poslušno ga sljedim kao psić i sjedam do njega. Vrata automobila se zatvore. Stadosmo se ludo ljubiti.
„Mogla sam umrijeti da ovo ne doživim.“ topila sam se.
Vrijeme je stalo. Opet mi ništa drugo nije važno. On i samo on. Rukom mu prolazim kroz kosu predajući se njegovim strasnim poljupcima koji mi se spuštaju niz vrat, prema grudima.
„Nemoj molim te, ne sada. Poslije. Večeras.“ šapnem mu na uho i blago ga odgurnem.

Dan je prošao s mislima okrenutim njemu. Bili smo u njegovoj hotelskoj sobi. Njegove ruke hvatale su moju stražnjicu i snažno me privukle k njemu. Nježno makne moje ruke, naglo me okrene, grubo uhvati za ruke i povuče ka sebi. Prisloni me uz vrata i podigne mi haljinu. Noge mi klecaju, ne mogu stajati. Skida mi tange i nježno jezikom miluje unutarnju stranu bedara. Prepuštam mu se cijela. U njegovim sam rukama. Miluje me nježno i dugo. Polako joj se približava. Jezikom mi liže klitoriks. Mačkica je vruća i željna. Potom me okrene i ustane. Čitavim tijelom prisloni se na me i stavi mi ga.

Ulazak je bio strastven, osjetila sam ga čitavim tijelom. U glavi mi je bubnjalo. Zabijao se u mene, a ja, ja sam gubila tlo pod nogama. Ruke su mi klizile po vratima na koja sam se oslonila. Nisam bila svjesna okolnog svijeta. Postojao je on i samo on. Njegov kurac u meni, njegov miris po meni, njegovi uzdasi, njegove vrele usne i jezik koji klizi mojim vratom. Odgurnula sam ga od sebe i posjela na stolicu. Sjela sam na njega. Uhvatio me za bokove. Konačno. Bio je tako duboko u meni. Žestoko se nabijam dok mi ljubi grudi. Svijet nije postojao. U glavi mi se vrtio svemir. Osjećaj i samo osjećaj. On, ja, jebačina.

„Oh pardon! Zar sam konačno izrekla te nepristojne riječi? Ja fino odgojena cura iz kvarta! Nema veze. Da, želim ga. Želim. On, ja, jebačina.“

Znao je da ću svršiti. Zabacila sam glavu natrag. Nisam bila svjesna sebe. Gubila sam zrak. Držao me. Tijelo nije postojalo. Postojala je samo energija. Energija sreće, energija zadovoljstva, potpuna ispunjenost. Prosuo je spermu i ja sam svršila.

Sva izjebana i skvrčena na fotelji, polako sam se vraćala u ovaj svijet. Vidjela sam ga kroz izmaglicu. Stajao je i promatrao me tim svojim predivnim očima. Ustala sam. Kleknula. Jezikom sam prolazila po maloj glavici. Osvajala sam ga. Polako. Sve dok mi se cijeli nije našao u ustima. Usisavala sam ga snažno. Brzo sam pušila. Prstima mu pritiskala korijen mača, mazila mu testise. Zatim sam ga pogledala. Vidjela sam, gotov je. Oči mu se cakle. Želi eksplodirati. Uhvatila sam ga obim rukama i dalje masirala, jezikom lizala malu glavicu i pogledavala veliku glavicu onoga gore. Gubi se. Vidim. Znam, svršit’ će. Znala sam, svršit’ će. Opet ga stavila u usta, cijelog. Svršio je. Što u meni, što po meni. Gleda me. Pogled mu je dubok, kao da mi gleda dušu. Zatim me poljubi i mi se nastavismo strasno ljubiti. Trajalo je to čitavu noć.

Po mom povratku sa službenog puta kući, sljedeći dan, Emil primijeti:
„Izgledaš sretna i svježa.“
Nasmiješim mu se na što me on zagrli:
„Ljubavi moja, drago mi je da si opet vedra. Ne znaš koliko sam se već bio zabrinu. Toliko te volim.“ poljubi me.
„Budalice, kad bi samo znao zašto sam sretna.“ pomislim i nastavim ga ljubiti i milovati da ništa ne primijeti.



Došao perverznjak svećeniku na ispovijed.
„Oče, da olakšam dušu priznao bi što sam radio.“ priča
„Sinko, ‘ajde pričaj.“ nutka ga sveti otac.
„Oče, malo me je stid jer je to veliki grijeh.“ perverznjak nastavlja.
„Deder sinko, samo ti slobodno reci. Ispovijed je sveta i sve to ostaje između nas i Njega.“ sveti otac pokazuje prema nebesima gdje stoluje On.
„Oče ... kresnuo sam mačku.“ stidljivo i obazirući kao da ne želi da ga itko čuje perverznjak prevali preko usta.
„O čuda, o pokore! Izmoli tri Očenaša. .... Neg ček’! ... Kako si to napravio?“ sveti otac radoznalo ga pita.
„Ugurao sam je u čizmu i ...“ započne perverznjak na što se sveti otac okrene pa zavikne.
„Brate Josipe, dođi ovamo da čuješ kako se čovjek snaš’o a mi se mučimo k’o budale!“



Tvrtku preuzima novi vlasnik. Stari direktori odlaze ili su otišli. Dolaze novi. Promovirana sam.
„Napokon! To sam dugo čekala.“ veselim se.
Međutim ... Nećete mi vjerovati, jednog dana u tvrtki pojavi se on.
„Dobar dan.“ pozdravi me službeno pružajući mi ruku.
Ne znam kako da reagiram, pa odpozdravljam istom mjerom:
„Dobar dan.“
„Biste li bili ljubazni danas kad imate vremena navratiti do mene?“ govori mi otvarajući vrata svog ureda, kancelarije glavnog direktora.
Zbunjena sam.
„Što želi? Kako se samo usuđuje nakon onog što bi među nama? I ja budala, palim se na njega. Dopustila sam si da upropastim karijeru, zamalo porodicu. I sve to zbog njega, zbog tog njegovog pogleda i moje glupe želje. Nepristojnog pogleda i nepristojne želje kojima nisam mogla odoljeti, koji su od mene napravili kurvu.“ vrzma mi se glavom dok ulazim u njegov ured.
Sekretarica mi je ljubazno govori:
„Gospođo direktor, izvolite generalni vas očekuje.“
Ušla sam zbunjena. Udubljen u neke izvještaje sjedio je za stolom. Oprezno prilazim. Ne znam što zapravo mogu očekivati. On diže glavu i gleda me:
„Izvolite sjesti.“ ljubazan je „Želio bi s vama izaći na kratki ručak da se dogovorimo oko daljnjih poslova. Odmah da kažem, upravi korporacije, a i meni, dopada se vaš dosadašnji rad. Kao što ste vjerojatno već čuli ja sam ovdje privremeno, a pred vama je perspektiva.“ smješkaju mi se njegove oči dok mu slušam ozbiljan glas.

Sjedili smo za stolom bistroa. Jedno nasuprot drugog. Razgovarali smo o poslu. Nastojim se koncentrirati na razgovor i netremice ga gledam. Čitavo ga vrijeme pažljivo slušam, jer ... Radi se o mojoj budućnosti. S mukom potiskujem misli i sjećanja. Misli i sjećanja na moju želju i na našu jebačinu. Koliko sam se puta poslije nje stresla i topila. Koliko sam je puta zamišljala dok smo Emil i ja vodili ljubav. Emil je simpatičan, vežu nas djeca, ali ... Uistinu nije nešto posebno. Za razliku od njega. On. Čim ga vidiš, poželiš ga. Njegov kurac u sebi, njegova sperma da ti ispire unutrašnjost. Koliko sam si puta predbacila da sam onomad, dok smo se još sretali na stubištu roditeljske kuće, trebala biti odlučna i prići mu. Tko zna što bi se dogodilo i kako bi krenuo moj život? Ipak, ni ovako nije loše. Karijera, porodica, novac. Ne oskudijevam. A tu je i on. Uvijek se nekako uz put nađe da me usmjeri, da mi pomogne. Sudbina, strast ili što li već je, ali ... Želim ga jako, jako ga želim u sebi.

Uvlači mi ruku ispod gaćica. Jako sam vlažna. Masira mi međunožje. Predajem mu se. Zadižem haljinu i spuštam gaćice. Raskopčavam mu hlače koje padaju na pod. Skidam mu bokserice i okrećem se. Naslanjam ruke na stol. Osjećam kako mi se naslanja na guzu. Kurac mu je dignut. Tare se o moje golo dupe. Prima me i okreće. Pogledi nam se susreću. Strasno se ljubimo. Ponovo me okreće. Naslanjam na stol. Širi mi noge, ulazi. Kriknem od zadovoljstva. Njegov tvrd debeli kurac zabija se u mene kao mač. Ulazi i izlazi igrajući se mojom mačkicom. Predem od zadovoljstva.
„To, toooo, ohhh, to sam čekala.“ jecam glasno.
Mijenja tempo, čas je brži, čas sporiji. To me još više uzbuđuje. Gubim osjećaj za vrijeme i svijet oko sebe. Želim samo dugo, dugo svršavati osjećajući kako mi rafali njegove sperme ispiru utrobu. Zvijezdice Mliječnog puta okreću oko mene veselo svjetlucaju i bljeskaju mi veselim osmijehom.
Svršila sam, jako sam svršila, jako kao nikad prije.



Potraži ključeve u torbi i otvori vrata stana. U susret joj dolete dva vražićka:
„Mama, mama, Mirko mi je potrgao Barbi!“ žali se Mirela.
„Ona mi je razbila tenkić!“ žali se Mirko.
„Dajte se već jednom prestanite svađati.“ iz sobe izlazi Emil obraćajući se djeci.
„Pusa ljubavi, stigla si.“ pita me „Kako je bilo danas na poslu?“
„Pusa.“ ona veselo nastavlja „Još se prilagođavam. Danas sam dobila poziv iz centrale. Imaju neke planove, pa ih žele raspraviti. Putujem u Pariz.“
„Pariz!“ Emil me grli i razdragano govori „Grad svjetla, grad mode i parfema, predivno. Čestitam ti ljubavi moja!“
„Da, grad svjetla i parfema. I strasti s onim koji mi pruža sve što ti ne znaš ili ne želiš, budalice moja. Kad bi sve znao ne bi se tako veselio.“ nasmije se Parizu i sva ovlaži pri pomisli na slatku jebačinu s Furbijem.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

15.07.2014. u 18:44 • Dobre vibracije (29) • Troši toner • #

četvrtak, 03.07.2014.

Nepristojne priče: Dugo toplo ljeto

Vruće ljeto, grad u punom pogonu, pitanje je koliko je stupnjeva u zraku?

Toplo zagrebačko ljeto pobuđuje misli i nove priče rađa. Užareni asfalt, rush hour. Ljudi jure za autobusima, zrak miriše, kombinacija benzina i nervoze. Par sumnjičavih pogleda. Kava u lokalnom kafiću. Priča o životu koj' kotrlja se kakav god bio. Frustracije i želje. Vrućina, sparina, znojm ali ...

Meni je ljeto super. Nosim minimalno odjeće, vesela sam, a kad nije sparno čak sam i normalna. Vikendi za kupanje: Jarun, Bundek. Katkad Dramalj, Crikvenica i ravno na Kačjak. To je moja plaža gdje svi su razgolićeni. Druženja do kasno u noć: Jutarnji kafići, zatim plaža, potom terase, naposljetku parkovi ili balkoni. Sve su to zagrebački fukodromi. A može se i planinariti, recimo na Sljeme. Lagana hrana, ljetne pjesme. Histrioni na Opatovini i naravno, nezaobilazni zagrebački fakini u Bocacciovom Zagrebačkom Dekameronu, naravno.




Agata je pisala:

Volite li ljeto? Ja ga obožavam. Izlasci, bez opterećenja. U gradu isparava, asfalt ali ... Klima u uredu je spas. No ipak, vruće je. Pa nosim košulju i minicu. A ispod? Bez grudnjaka i samo uzane tanke tangice, da ne zakuham. Baš mi je super to ljeto, ljeto u Zagrebu. Svi su na moru, grad je prazan. Ceste slabo prometne, pa ni u špicama gužve nisu prevelike. Prava milina. Jedino što ne volim su ljudi koji se redovito ne tuširaju.

Nedavno sam promijenila posao. Zato ljeto provodim na poslu, jer još nemam pravo na godišnji. A za to vrijeme u uredu defiliraju kolege koji odlaze ili se vraćaju se godišnjeg. Jedan po jedan. Novi kolege su zanimljivi. Ima ih svakakvih, a ima i onih koji mi se sviđaju. Neki čak toliko da bi se s njima željela poševiti. Moje društvo uglavnom je na odmoru, pa moram smisliti kako ću se zabaviti. Seks u uredu, recimo. Zašto ne, iako ... Znam, nije poželjno i moglo bi biti posljedica, ali ... Volim izazove. A nisam glupa i znam kako ih ostvariti. I tko zna, možda se iz svega toga rodi i neka veza? Naime, nisam vam rekla, prekinula sam sa bivšim frajerom i opet sam slobodna. Kao ptica, kao pčelica koja bi rado ubrala nektar sa nekog drugog cvijeta. Ili cvijeća. Usporedba možda nije najbolja, ali sličnost svakako postoji.

Je li to samo zbog seksa ili je možda i zbog veze? I kako takva veza može emotivno funkcionirati? Recimo, u prošloj firmi na poslu sam imala vezu. Radilo se o direktoru. I da odmah se razumijemo, on nije razlog zašto sam je napustila i prešla ovamo. Ovdje imam puno bolju plaću i perspektivniju karijeru. Da, na početku vam nisam rekla, bivši direktor mi je odmah na početku naše veze objasnio kako voli puni komfor i da se ne želi natezati po WC-ima, automobilima. Rekao je i okej, valjda je bolje znao. I zato možda smo to učinili samo jednom van kreveta, ali i to onako, za prvu pomoć. Intima sobice strašna je stvar. Bilo mi je jasno na što je mislio. Hahaha, frajer je očigledno imao iskustva.

No da se vratim na početak. U novoj sredini postavila sam si cilj- Želim karijeru, želim novac i želim zadovoljstva. Svi me rado gledaju, jer uopće ne izgledam loše, dapače. Pa zašto onda da to ne iskoristim? To su moje strateške prednosti, jer ... Škole i znanje, to imaju gotovo svi, ali ... Obline, izgled, to imam samo ja. Zato ovog ljeta planiram iskoristiti vrijeme i eliminirati potencijalne protivnike u firmi. Redom jednog po jednog. Čime, pitate se? Naravno seksom u uredu, jer ... On nije poželjan. Pa ću ih poslije, ako mi budu prepreka ucijeniti, jer ... Pisne li samo tko od njih nešto, imat će problema. Na poslu, a pogotovo kod kuće. Znate, jedno vam nisam rekla. Ja nisam udana. Kapirate?



Došao kupac u trgovinu kućnih ljubimaca. Želi kupiti papigu. Trgovac mu pokaţe mu tri potpuno identične papige:
„Ova lijeva košta tisuću eura.“
„Tisuću eura?“ čudi se kupac i pita „Zašto je tako skupa?".
„To je jako inteligentna papiga. Zna se služiti osobnim računalom." odgovara trgovac.
„A koliko košta ova u sredini?“ kupac pokazuje na papigu.
„Dvije tisuće eura.“ odgovara trgovac „Ona ne samo da se služi računalom već je i pravi ekspert za Unix.“
„A ova zadnja?“ kupac pokazuje na jedinu preostalu papigu.
„Tri tisuče eura.“ odgovara trgvac.
„Tri tisuće eura?“ čudi se kupac i dodaje „Što li ta tek radi?“
„ Da vam pravo velim nemam pojma, ali ove dvije joj se obraćaju sa ‘šefe’.” veli trgovac.



Ljeto. Stajala je uz štampač u hodniku i nešto prtljala.
„Opet se zaglavio papir.“ pomislila ja.
Obučena u minicu, ništa previše i ništa premalo, taman kako treba. Na nogama lijepe cipelice, svilenkasto crne čarape, samostojeće.
Izlazim iz ureda, a ona se saginje. Provjerava ima li papira u štampaču.
„Pogled na njenu guzu je veličanstven.“ pomislim u sebi.
Da, došlo mi je da je odmah zgrabim, ali ... Prišao sam joj.
„O čemu se radi?“ pitam.
„Ma, neće printati, zaglavio se papir.“ odgovara.
„Čekaj da vidimo.“ odvratih.
Ubrzo ... Riješio sam problem, a ona mi se zahvali.
„Spasitelju moj, častim te kavom.“ nasmiješi mi se i nastavi „ Uostalom, ti još nisi otišao na ručak, zar ne?“
Bilo je vrijeme ručka i velika većina otišla je na ručak, pa su dva najgornja kata koje u zgradi zauzimaju uredi naše tvrtke gotovo prazni.
„Ne, nisam. Ići ću kasnije,“ namignem joj i u šali dodam „pa sam ti mogao pomoći. I uz to sam još zaradio kavu.“ nasmijem se više svom pokušaju koketiranja no pokušaju duhovitosti.
„Da istina. Dobro je što si ostao. Hajde, pričekaj da uzmem torbu i ostavim papire, pa ćemo na tu kavu.“ reče mi.
„Samo ostavi papire, torbica ti ne treba.“ dobacih joj no ona se već otputi put svog ureda.
Naslonjen na vrata i prekriženih ruku čekao sam je na hodniku. Došla je i nasmiješila mi se. Krenuli smo prema dizalu. Ona ispred, a ja iza nje. Ne znam zašto ali pogled mi stalno pada na njenu guzu.
„Baš je slatka" pomislim.
„Onda kolega, spreman za kavu?“ okrene se prema meni i upita me.
„Spreman sam ja i za više od kave.“ pokušavao sam biti duhovit.
„Hahaha, a što to može biti više od kave?“ pita me kroz smijeh dok čekamo dizalo.
„Hajde, ne da mi se čekati lift. Idemo pješice, pa možda doznaš“ odgovorim onako bez veze.
One me upitno pogleda.
„Hajde može. Baš me zanima.“ reče mi koketno, nasmiješi se i mi krenemo niz stube. Pa kad smo sišli na donji, mračniji kat stubišta ponovo mi se okrene i koketno ponovi:
„Što to može biti više od kave?“
Ni sam ne znajući zašto primim je za guzu. Nije to očekivala.
„Kolega ... što ako netko naiđe?“ pita me nevino dok joj ruka u mojim preponama traži malog bedaka.
„Neće nitko, .. gotovo svi su na pauzi, ... a oni koji nisu su po uredima.“ odgovaram.
„Boli me briga.“ govori ona „Baš kao što si i sam rekao.“ i ponovo mi stavlja jezik u usta.

Nastavio sam je ljubiti. Nije se opirala, jezici su nam se ispreplitali. Rukama sam prelazio po njenim bokovima i primio je čvrsto za guzu. Najednom ... Ona se okrene i nađe oslonjena uza zid. Nabijem se na nju a ona se podigne i prihvati me rukama dodatno se držeći za moja ramena. Glavu sam zaronio u njen dekolte. Ljubio sam joj vrat i grudi. Spustio sam je dolje i otkopčao košulju. Nije nosila grudnjak. Rukama sam joj masirao grudi, jezikom izgovarao bradavice. Rukom mi je prelazila preko hlača nedvojbeno osjećajući kako je mali bedak već ponosno dignut.
„Dođi,“ reče mi tiho „Idemo u podrum.“
Silazili smo stubama i držali se za ruke. Prošavši kroz prizemlje primijetio sam da su ulazna vrata zatvorena, a portira nema.
„Vidiš, i on je otišao na ručak.“ namiguje mi i vuče stubama dolje prema podrumu.
U podrumu se naime nalazi kafić u kome se okupljamo na kavi. Kafić radi samo u jutarnjim satima. Poslijepodne je sve prazno i polumračno, taman toliko da vidite što radite a da vas ne vidi nitko.

Rukom mi prelazi preko hlača, ali bedak je već dignut. Ona raširenih nogu sjedi na stubama. Ispred nje sam, jednom nogom je opkoračio i stao stepenicu više. Otkopčala mi je hlače i spustila ih. Zatim krene rukom i izvadi malog bedaka iz boksa. Nekoliko puta prelazi rukom preko njega da bi ga potom stavila u usta. Od njenog upitnog jebozovnog pogleda kojim odozdo promatra uzbuđujem se još više.

Krenula je brzo i žestoko cuclajući i sišući ga gotovo do boli. Zatim, da dođe do daha, izvadi ga van, pa opet proguta. Ali taman što sam se krenuo nabijati o pohotna joj usta, ona ga izvadi, digne se i okrene prema rukohvatu stubišta. Primi se za njega i naguzi se. Zadignuo sam joj minicu. Tanke tange ništa nisu nisu skrivale.
„Prava zavodnica.“ pomislih, pa krenem ka carstvu.
Mazio sam je po mačkici da bi ga u trenutku u nju zabio. Brzo. Naglo. Potiho je jauknula.
„Mmmmmmmmm, jebi me, jebi me." govori mi.
Više nije trebala ponavljati. Moj pohotni mačak je u akciji zariven u nju poput mača. Oboje smo hopsali.
„Mmmmmm, tako, to, tooo,“ usmjerava me.
Stvari su se odvijale gotovo filmskom brzinom, iako ... Oboje smo izgubili osjećaj za vrijeme. Brzo, brže, najbrže. Silovito, silovitije, najsilovitije.
„Daj, daaj još, daaaj.“ govori mi.
A ja nisam prestajao, samo sam ponekad promijenio kut ulaska. I nastavljao zabijati mač. Ona je stenjala, uzdisala je. Ševio sam je držeći za obline koje su se u mom zagrljaju izvijale.
„Evo ... mmmm ... daaaa ...još malo... sad ... sad ću...sad ću.“ govorila je da bi potom, kad sam u nju isrtres'o svu nakupljenu spermu samo vrisnula. Koljena su nam klecala.
„Svršila sam.“ reče kratko sva orošena znojem još se pridržavajući za ogradu stubišta.
Zatim se okrene, zagrli me i poljubi. Jezici su nam se isprepleli. Moj jezik ispitivao je šupljinu njenih usta. Ne znam koliko je sve to trajalo. Spustio sam joj minicu, zakopčao svoje hlače, ona krene prema toaletu.
„Daj mi malo vremena da se uredim. Vodim te na kavu kako sam ti obećala.“ namigne mi, a prst joj se nađe na mojim ustima kao da govori:
„Ovo ostaje samo između nama.“



Mladi inženjer, dalmatinac, otvorio građevinsku tvrtku u Zagrebu. Iznajmio ured, stavio fikus i zaposlio seksi sekretaricu. Prvi radni dan. Sjedi u kancelariji kad ga sekretarica obavještava da su došla tri gospodina sa aktovkama i žele ga vidjeti. Stipe veli sekretarici da ih pusti unutra, zatim uzme telefon i počne mu glasno pričati:
„Alooooo, je li to Bo O’Kalmeta? ... Stipe ovdje ... Di si, što činiš prijatelju moj? ... Eee, ruča san sa Jurom juče finu manistru i falija si nam za zapivat jenu ... Jesi mi ono završija, aaa, eaa? ... E nek’ si, moj Bo. Svaka ti čast! ... 'ajd čujemo se."
Nakon razgovora Stipe okrene drugi broj:
„Stipe ovdje! Kako si mi pridsidniče ...Šta ima? ... Baš sad sam se čuja sa Boom i Jurom ... Sve je odradio ... Ajd’ imam sad klijente, čujemo se ... Da 'ajde bok!"
Nakon razgovora Stipe se okrenu onoj trojici:
„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ pita.
Na to će jedan od njih:
„Mi smo iz T-Coma. Došli smo vam priključiti taj telefon."



Agata vodi tajni dnevnik. Te je večeri na laptopu tipkala:

Danas sam imala fenomenalan seks sa kolegom u uredu. Emil mi se već neko vrijeme nabacuje, a danas, kad nas nitko nije mogao vidjeti, iskoristila sam priliku. Zapravo, Emil mi se sviđa, ali mi ništa ne znači. Sve je to ionako samo avantura. Za njega, jer je oženjen. Moj cilj su karijera i novac. Ovakve stvari mi dođu kao naručene. Eliminiram konkurenciju. A Emil je jedan od njih. Oženjen je i dozna li se za ovo, to mu uništava ne samo karijeru već i brak.

Taman što završi tipkanje i napravi < Save > stigne joj mail:

Samo da znaš, danas mi je bilo lijepo. Svidjele su mi se naše nježnosti. Želiš li ih možemo ih ponoviti još koji put. Ne bih imao ništa protiv.
Pusa,
Emil
P.S.
Sutra te pozivam na kavu.“ “
,
„Ja o vuku a ovca kuca na vrata. Bedak, još mi i mejlove šalje. Jedan protivnik manje! Agata, Agata, pred tobom je dugo toplo ljeto." slatko se nasmije sebi i svojim perspektivama.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

03.07.2014. u 21:44 • Dobre vibracije (31) • Troši toner • #

utorak, 24.06.2014.

Nepristojne priče: Tramwaj zvan čežnja

Dragi moji malobrojni, ali vjerni čitatelji

Bocacciovi reporteri za vas su istražili gdje seli seksualni život sa Bundeka baš kao i koje su top lokacije zagrebačkih ljubavnika. Evo njihovih priča.

Uzdasi zaljubljenih parova i strastvena milovanja više ne stanuju na Bundeku. Nekad gusta, grmljem i šibljem obrasla bara, mjesto koje su zagrepčani danju u širokom luku zaobilazali, bila je noću oaza seksa. Nekad. Danas, danas je Bundek uređen i osvijetljen park između prorijeđene šume i savskog nasipa i ne pruža zaštitu koju ljubavnici traže. Nasuprot tom, poalo idiličnom parku, jedna od popularnih destinacija za hopa cupa zabavu postalo je nimalo romantično parkiralište iza popularne Karingtonke baš kao ono sa druge strane Velesajma. Vjerovali ili ne, ali tek tri stabla sa nevelikim krošnjama na ledini iza Karingtonke dovoljna su za tajnovita ljubavna gnijezda i noćne hopa cupa zabave. A kako su mjesta u ložama rezervirana samo za sretnike, to svi oni manje sretni tabore nasred livade iako se njihova automobilska stakla jednako magle baš k’o ona u ljubavnika što su onomad izmjenjivali slatke tajne Bundeka. To je začuđujuće, ali ije stinito.

Neki su ljubavnici pronašli svoje utočište na mračnom parkiralištu Nove bolnice u Dubravi. Svaku večer tamo dođe barem dvadesetak automobila kojima su na povratku stakla dobrano zamagljena.
„Neki se zadrže samo toliko da obave posao, dakle dvadesetak minuta, a drugi, zahtjevniji, ostaju i po nekoliko sati.“ otkriva nam noćne avanture čuvar parkirališta, Željko.
Željko dodaje kako često dolaze i parovi bez automobila, pa pretpostavlja da oni svoja ljubavna gnijezda pronalaze u nekom obližnjem grmu. A iza brojnih strastvenih posjetitelja sljedećeg dana ostaju iskorišteni kondomi i papirnate maramice, pa ga liječnici, veli on, zafrkavaju da bi im trebao naplaćivati taksu za seksualne užitke.

I dok upućeni kažu kako se na parkirališta odvode uglavnom djevojke za jednu noć, zbog onih oko kojih se valja više potruditi a bogme i više benzina potrošiti, potegnut će se čak do vidikovca na Sljemenu. Put do zvjezdanog neba poznad glave i noćnog filmskog pogleda na osvijetljeni grad uistinu je težak. Čeka vas dvadesetak minuta stiskanja gasa po vrtoglavim zavojima, ali je zato ugođaj koji se otkriva na cilju, parkiralištu uz cestu nasuprot Grafičara zaista nezaboravan. Ipak, opasnosti vrebaju nakon svakog zavoja, jer odabranica ili odabranik bi vas sutradan mogli prekrižiti ako im tijekom vožnje pozli, pa tako samo rijetki izdrže do vrha. Bocacciovi reporteri su se u to osobno uvjerili nalazeći uz put prema Vidikovcu parkirane automobile onih koji su svoj idealni šumarak pronašli negdje na polovici. Ipak, Vidikovac je, uz možda manje poznati Medvedgrad, definitivno najromantičnije gradsko mjesto za noćne ljubavne užitke, jer nakon vatrenog seksa može uživati u veličanstvenom pogledu. Jedina je mana što su automobili načičkani jedan do drugog, pa vas mogu iznenaditi znatiželjni pogledi iz susjednog gnijezda.

Takvi problemi nikada nisu mučili ljubavnike s Jaruna. Za razliku od nekdašnjih dana koji pamte sastanke ljubavnika što tu dolaze odasvud, danas su ljubavnici uglavnom emigranti iz obližnjih klubova koji, poneseni alkoholom i taktovima narodnjaka, zabavu traže u skrivenim šumarcima uzdaha uz nasip.





A sada, dragi čitatelji, pročitajte što o svemu tome piše jedna mlada dama koja nam je na natječaj poslala priču. Na kraju, ispod priče imate i prostor za komentare pa redakciji ostavite svoje mišljenje.

Tramvaj zvan čežnja

Krenula sam u posjet dečku koji stanuje na Bukovcu. Prošetala sam iz svog stana u Preradovićevoj do Trga gdje lovim tramvaj do Maksimirske. Šećući gradom primijetila sam kako se za mene lijepe muški pogledi.
„Vjerojatno zbog minice koju sam obukla.“ pomislila sam.
Imam dobre noge i uvijek ih još dodatno istaknem lijepim čarapama. Tako bi i ovaj put. Obukla sam svjetlucave crne najlonke, vrlo kvalitetne i skupe, s puno likre. Na nogama sam imala natikače s visokim tankim petama. Ušla sam u stražnji dio zadnjih kola dvanaestice i lagano se prignula na štangu. Iza mene je ušlo još dosta ljudi. Osjećala sam njihove poglede na svojim nogama. Zauzimali svoja mjesta.

Odjednom na guzovima osjetim muške prepone, a pokraj moje na štangi pojavi se muška, dlakava ruka. Nisam se okretala. Pokraj moje ruke na štangi pojavi se muška, dlakava ruka. Tip je očito neki šljaker, zaključila sam po ogromnoj radničkoj šaci.
„Za mene, djevojku iz centra to i nije neki nivo.“ pomislim „A nije nivo ni za mog stalnog dečka koji je menadžer jednoj poznatoj firmi.“
Ali ... To je sasvim u redu za drpanje na javnom mjestu. Osjetih to po žmarcima koji mi prolaze čitavim tijelom od trenutka kad mi se tip drsko priljubi uz guzicu. Možete reći da sam licemjerna, jer za društvo uvijek biram uglednu škvadru i sa sitnim svijetom ne želim imati posla.
„Izuzev ako me ovako iznenade.“ nasmijala sam se u sebi,
Ali, ... i ja samo razmišljam kao i sve moje prijateljice.

Tramvaj krene i ljudi se počnu lagano ljuljati. Osjetila sam da se tipu dig’o i da mi ga je namjestio međ’ guzove. Zato sam se pravila da gledam kroz prozor, na Jurišićevu.
Ali ... Sva su mi osjetila napeta. Mišić ruke na štangi nasloni mi se na sisu, a njegova prsa dodirnu mi leđa. Slobodnom rukom dira mi najlonke ispod minjaka.
„Tip fakat zna kaj radi.“ nasmiješim se.
Kod Draškovićeve već sam bila skroz napaljena. Bilo je očito da tip iza sebe ima mnoge zagrebačke cure i gospođe koje ovako napaljuje čineći im dosadnu vožnju uzbudljivom. Priznajem, kopka me želja da mu vidim lice, ali ne želim si pokvariti čar tog pipkanja. Pipkanja s nepoznatim. Primijetih da moji susjedi sa štange shvaćaju što se događa, jer frajer me s guza sve jače i jače stišće.
Pogledala sam ih. Bili su tu neki srednjovječni gospodin, s lijeve, i srednjoškolac s desne strane. Osjećaji su im se miješali na licima. Najprije iznenađenje. Potom bijes, jer ... Frajer bez pitanja uzima ono što smatraju nedostižnim iako im je udaljeno samo dvadesetak centimetara. A u očima im vidim strah, jer očito im frajer daje do znanja da će ih smlaviti ako mu se usprotive. Napokon, kad su shvatili da su nemoćni u pogledu im se pojavila požuda.
„Mmmm,“ pomislim „da nisu toliko opterećeni društvenim normama i oni bi me mogli zažnjarali.“
Ali ... Oni samo nijemo i blentavo bulje u moje noge.

A frajer odostraga mi u međuvremenu skroz zadigne suknju. Butine i guzovi u tankom najlonu već su otkrivene. Za to vrijeme gospodin i školarac se crvene. Kao da im je neugodno dok se frajer bez imalo srama raspomamio. A ja, ja se osjećam tako razotkriveno i seksi.
Nemojte me suvišno shvatiti, ali ... Drago mi je da se netko posluži mojim tijelom bez suvišnih dugih uvoda. A taj mi je snagator već obje ruke stavio na butine. I počeo me je snažno drpati dok se ja ljuljam u ritmu vožnje. Ljudi u Vlaškoj ulaze i svi u čudu gledaju. No frajer se ne da smesti. Gnječio mi je noge sve dok mi nije poderao skupe čarape. Nakon Kvatrića odluči otići do kraja. Odjednom osjetim kako mi najlonke pucaju točno između dvije rupice.
„U sekundi ih je razderao.“ pomislim.
Osjetila sam kako mi se njegov tvrdi organ zabija u pogodite što. Frajer me nabija u ritmu. Isuse, pa ja ga uopće nisam vidjela! Samo po snazi ruke koju mi upravo stavlja na sise i kiselkastom vonju iz zadaha zaključujem da je neki priprosti šljaker.
„Ja feš puca iz centra, a on me fuka pred ljudima u tramvaju kao neku zadnju ...“ pomislim.
Pa zašto onda toliko uživam? Možda mi je gušt mučiti gospodinčića i školarca? Pogledom ih kao molim za pomoć čime samo produbljujem njihovu nemoć. A za to vrijeme me pokraj njih pari alfa mužjak. Bez srama pred čitavom Maksimirskom.
„Baš sam okrutna.“ zadovoljno se smješkam.

Zadnjim su kolima odjekivali potmuli udarci njegovih jaja o moje guzove. I moji najprije prigušeni, a potom sve glasniji uzdasi. Nije nam bilo važno što putnici misle. I dok tramvaj čeka na raskršću prije Stadiona, tip uspe u mene svu svoju spermu.

Kad sam izašla van osjećala sam se kao da je tramvaj prešao preko mene. Krenula sam pješice uz Maksimirski park prema Bukovcu. Sperma mi se slijevala niz čarape. Moj dragi je fin dečko. Nije primijetio ništa čudno. Dapače, cijelu me noć samo lizao, kao da me pudlica njeguje poslije napada pit bula.

Bilo je to prije pet godina. Danas dragi i ja imamo dijete kojem su najdraže igračke dječja lopata i miješalica,

Mirela





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

24.06.2014. u 17:58 • Dobre vibracije (30) • Troši toner • #

četvrtak, 05.06.2014.

The Overture: Syrena Ryneka Warszawszkogiego

„Mama, mama ...“ slušala je Koviljka glas djetešca koje se meškoljilo u krevetu i upitno je pogledavalo.
„Pričaj mi opet onu priču o Maloj sireni.“ djevojčica je molila majku.
„Hoću Koviljko, hoću. Samo zaklopi oči i spavaj.“ govorila je mama milujuć’ anđelčića koj' sprem’o se za spavanje.
„Hoću, hoću ...“ veselo mašući nožicama i ručicama mala Koviljka po tko zna koji put traži jednu te istu poznatu joj priču „a ti mi nemoj zaboravit' ispričati onaj dio o Varšavi gdje si upoznala tatu.“ smješka se Koviljka.


O legendi Baltičkog mora i o još nekim stvarima





Legenda Baltičkog mora spominje dvije sirene. Jedna od njih nasuče se uzvodno rijekom međ' plićacima i sprudovima Visle, u samom srcu parka prirode gdje pogled seže na brežuljke Starego i Nowego Miasta. I baš odavde čuje se rika zvijeri iz obližnjeg zološkog vrta koj' smjesti se na pola puta međ' riječne obale i Wilenske, predjela Varšave koji ne bez razloga dobi baš to ime. Legenda veli kako događaj se zbi u vremena pradavna, kada ribari rano izjutra u mreži pronađu Sirenu pa je nagovore da im postane zaštitnicom. A na takvu trgovinu morska vila pristane nadajuć’ se da jednog dana zbogradi položaja ovdje bi kraljevski grad izniknut' mog’o, a ona pronać' princa svoga obečanog. Princa zbog koga se prepuna nesretne ljubavi, ona onomad baci u more i posta pjenom morskih valova.

A kako to uvijek biva da onaj tko čeka taj i dočeka, tako i Mala Sirena dočeka da godine 1600. poljaci kraljevski tron iz Krakowa u Varšavu prebace. Naime, još od godine 1573. pravilo bi da plemstvo i slobodni građani, bez obzira na stalež i stanje njihovo materijalno, direktni izbornici kralja Poljske mogu biti. Jer u ono doba Poljska bi prva demokracija gdje 12% pučanstva imade pravo glasa, a što njihovu državu uzdigne do sile koja zavlada prostranstvom od Baltičkog mora na sjeveru do Crnog mora na jugu, od malene zemlje Pruske na zapadu pa gotovo do Moskve daleke na istoku. Poljsko kraljevstvo veliko bi i moćno, pa Jan Sobieski pred Bečom s lakoćom razbi glavu turčinu, spasi žezlo Habsburgu, ter Europi opasnost Otomansku dokine za vijeke vjekova Amen. Kako se izborni kraljevi smjenjivali, kruneći se i ukapajući u Krakowu, a stolujući u Varšavi, tako se Varšava razvi u prijestolnicu te stilom, vizurom pa i sastavom stanovništva s vremenom posta Parizom istoka.

Bi tako sve do nekih godina 20. stoljeća kada Treći Reich odluči izbrisati poljake i Poljsku sa karte a Varšavu prekrojiti po mjeri čovjeka lišenog Boga i Ljudskosti. Nu pošto u to vrijeme Varšavu obitava po trećina poljaka, židova i njemaca, ostavi to trajan pečat na ovaj grad koj' prelijep je ali još ni dan danas zapravo ne zna tko je, što je i što bi sa sobom. I to bez obzira što i Sibirski Medo tu šapu slomi a s one strane Atlantika dođe Kapital spomen na korijen svoj obiteljski dati ter odavde biznis po Kontinentu starom stade širiti. I zato današnja Varšava je grad kontrasta čiju vizuru poslovnog središta krile neboderi od pedesetak katova, ai sve to u okružuju socrealističke vizure u koji djelići stare Varšave, rekonstruirani se uklope nakon što ova bi 1944. doslovce sravnjena sa zemljom.



„Pani, dlaczego pchać? Bądź uprzejmy i my, którzy tu czekając w kolejce w taksówce.”
Okrene se i ugleda gospodina koj’ stajao je u redu.
„Sorry, I don’t understand. I don’t speak Polish.“ kratko se nasmije Koraljka.
„Then I’ll tell you in English. It’s not polite to jump in front of people regularly waiting for a taxi. Please, be kind and just take your place at the bottom of the line.” odgovori gospodin na početku dugačkog reda pokazujući na njegov kraj.
“I’m really sorry, didn't know that. But I’m in a hurry. My flight was delayed and I’ll miss my appointment time.” nervozno govori Koraljka gledajući na sat.
„My flight was also delayed but … OK, take that taxi. It’s yours.“ odustaje gospodin odmahujući rukom prema taksiju u koga je zapravo trebao sjesti on.
„Thank you.“ reče Koraljka, a kad se smjesti u taksi otvori vrata, pogleda gospodina i dobaci:
„Would you like to join me? Maybe we can share the fare.“ kiselo mu se osmijehuje.
Vozeći se od aerodroma prema centru Varšave putnici su razgovarali.
„From where are you?“ pita neznanac.
„Croatia.“ kratko odgovori Koraljka na što se neznancu u tren rastegne veliki osmijeh:
„Onda dozvolite da se upoznamo, Furbi.“ gospodin pruža ruku.
„Koraljka.“ neznanka se osmijehe gospodinu koji na trenutak u njenom pogledu osjeti neku čudnu bliskost.







O tome kako Mala Sirena odluči krenuti u veliki svijet





Sjedeći uz postelju u sobi male Koviljke mama Koraljka pričala je djevojčici priču o Maloj Sireni:

Iza sedam gora i sedam mora, duboko na morskom dnu, u čarobnom kraljevstvu živio je poseban narod. Tim morskim svijetom vladao je kralj i imao predivne kćeri, morske vile, sirene. Katkad bi starije doplivale na površinu gledajuć’ neobična bića što žive na kopnu. Jedina koja im se ne mogne pridružiti bi Mala Sirena. Bi Mala Sirena jošte premlada da otpliva tamo gdje sestre joj gledaju brodove, zaviruju u barke i promatraju ljude koji, za razliku od njih, imaju dvije noge. Sirene su molile Baku:
„Bako, pričaj nam o ljudima. Pričaj nam o njihovoj zemlji i životima."

I tako je Mala sirena sa sestrama slušala bakine priče te potajno čeznula za tim svijetom. Čeznula je i čekala sve dok ne dođe dan kad otac joj dopusti da i ona otpliva na površinu zajedno sa sestrama. Pa se tako Mala Sirena nađe na morskom valu odakle po prvi puta ugleda vanjski svijet. Vidje brodove i vidje stvorenja na dvije noge. Vidje ona ljude o kojima do sada je samo slušala priče. Gledala je kako ljudi plešu, slušala je njihove ljudske razgovore, osluškivala je njihov ljudski smijeh.
„Ostala bi još malo.“ obrati se sestrama koje su se vraćale domu.
„Vratit ću se čim otplovi onaj brod." obeća im.

I tako Mala Sirena ostane promatrati svijet i brodove sve dok na pučini ne osta samo jedan jedini. A u međuvremenu zapuše vjetar i nebo posivje od tmurnih oblaka. Vjetar je zavijao, kiša je pljuštala, olujni valovi poigravali se brodom. Pa se brod prevrne a ljudi popadaju u ledeno more. Pa tako Mala Sirena ču njihovo zapomaganje. Krene ona prema njima no kako more bi uzburkano, kada stigne na mjesto potopa, ne bi više ni povika niti ljudi. A baš kad htjede se natrag vratiti, u olujnim valovima ugleda tijelo mladića. Pa zapliva k’ njemu, čvrsto ga prigrlii i otpliva s njim do obale. I jošte osta uz njeg’ sve dok oluja ne prođe, sve dok oblaci se ne raziđu, sve dok sunce ne razagna tamu i ne obasja čovjeka. Mala sirena ga tada pogleda:
„Mogla bi se zaljubiti." pomisli, nu već bi kasno, pa se morade moru vrati.
Ter ona otpliva na pučinu odakle motrila je mladića. Ubrzo naiđu ljudi i na pijesku ugledaju mladića.
„To je Kraljević. Je li mrtav?" provjeravali su.



„Jak mam zapłacić?“ Furbi upita taksistu koji ga je netom dovezao u Franciszkanske, u samoj blizini Ryneka Nowego Miasta.
„Dan je sunčan, malo ću prošetati, popiti kavu i kupiti nešto da napunim frižider.“ razmišlja Furbi dok vozaču pruža novac.
Furbi je sjedio na terasi kavane na uglu trga kadli začuje poznati mu glas:
„Hello waiter, would you be kind enough to bring me one more coffee with milk and a glass of water, please?“
Furbi se okrene.
„Dobar dan. Mislim da će vas teško razumjeti. Ovdje uglavnom ne govore engleski.“ obrati se Furbi gospodični pa ispali:
„Proszę kawę i szklankę wody dla pani?“
„Hvala. Ja to ne bi znala reći ni u snu.“ nasmiješi se Koraljka i pita:
„A otkud vi ovdje?“
„Sa posla. Radim na drugoj strani rijeke“ Furbi odmahuje u pravcu gdje se iza crkve i kuća, u dolini nalazi Visla „a kako je Šląsko-Dąbrowskii most zatvoren zbog rekonstrukcije umjesto tramvajem i autobusom, vozim se uokolo taksijem. A vi malo razgledavate Varšavu?“ odgovara Furbi protupitanjem.
„Da. Imam malo slobodnog vremena pa koristim priliku.“ odgovara Koraljka „Prošetala sam dijelom stare Varšave i zalutala na ovo simpatično mjesto. Znate ovo je predivno, gotovo romantično, kao za neku priču ...“ na trenutak zastaje gledajući Furbija kako bi ocijenila njegovu reakciju pa nastavlja:
„Dok me ono što sam vidjela uokolo starog grada malo manje oduševljava, jedino možda Palača koju gledam iz hotela nasuprot ... sa trideset i petog kata.“
„Da iako obnovljen nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio Varšave, Nowe Miasto i susjedno Stare Miasto imaju jedan osebujan šarm. Barem za turiste dok mi, koji tu stanujemo, vidimo i sve mane ...“ Furbi zastane „No neću vas time zamarati. Nego ... Znate li da se nedaleko odavde, u blizini, nalazio zid Varšavskog geta? Danas su tu samo ucrtana obilježja na pločniku. A ni Umschlagplatz, nije daleko.“ priča Furbi.
„To je bilo tako blizu? Baš bi to voljela vidjeti.“ odgovara Koraljka.
„Ako nemate ništa protiv mogao bi vam biti vodič.“ predloži Furbi.
„Ohoho!“ ote se Koraljki „Hvala vam što trošite svoje vrijeme na neznanku.“ govori sada već pažljivo promatrajući gospodina koga upozna u Varšavi.





„Baš zanimljivo ...“ komentira Koraljka ispred zgrade gledajući na fasadi ploču posvećenu Mariji Sklodowskoj „poljaci su obnovili ciglu po ciglu Starog i Novog Mjesta baš kako je ono bilo i postavili ovu ploču na obnovljenu kuću.“
„Da, nakon što su rusi oslobodili pardon okupirali Varšavu ...“ započne Furbi a Koraljka ga prekida:
„Kako to mislite okupirali?“ pita.
„Pa tako, vidite. Kad se u ljeto 1944. sovjetska armija približavala Varšavi u gradu izbi ustanak jer se poljaci žele osloboditi sami, kako ne bi potpali pod rusku vlast. A sovjeti pardon komunisti, kakvi već jesu, na desnoj su obali Visle i čekaju da nacisti uguše njihov ustanak, sravne grad sa zemljom i pobiju preko dvjesto tisuća preostalih poljaka pa nakon toga slavodobitno kao oslobidioci ulaze u grad iz koga se nacisti dogovorno povlače.“ priča Furbi.
„Život je pun ironije.“ tužnog pogleda ubacuje Koraljka pa nastavlja:
„Nego ... Dozvolite mi da vas počastim. Moram vam se odužiti za pažnju i vrijeme koje ste posvetili mom upoznavanju Varšave. Mogli bismo sjesti u neki obližnji lokal.“ govori i osvrće se uokolo kako bi na terasama obližnjih lokala pronašla slobodan stol.
„Kako ste rekli da se zove ova ulica, Freta?“ Koraljka naglašava posljednju riječ.
„A ne, ne. Ako nemate ništa protiv ja pozivam vas.“ ubaci Furbi i u tren ispali:
„I odmah vam nudim opcije, poljski pierogi ili židovki košer?“
„Ja bi pieroge. Željela bi probati nešto poljsko.“ Koraljka se skromno nasmije.



„I tako velite, predlažete mi posjetu Schopinovu muzeju?“ pita Koraljka.
„Da. Nikako ga ne možete promašiti. Izađete iz hotela pa pravo na Świętokrzysku. A kad se počnete spuštati prema mostu, odmah s desne strane, od drugog rotora je muzej. Sveukupno možda ne više od dvadeset minuta maksimalno pola sata ugodne šetnje.“ objašnjava Furbi.
„A što bi rekli kad bi vas pozvala na jedan pravi Chopinov koncert?“ prekida ga Koraljka i nastavlja:
„Poslovni partner mi je poklonio dvije karte i tražim nekog koga bi povela sa sobom. A vi ste tako pažljivi ...“ iz torbice vadi dvije ulaznice i pokazuje mu ih:
„Znate, bit će u onoj istoj onoj dvorani gdje je svojedobno napravio skandal na Chopinovom natjecanju. Radi se o njegovom jubilarnom rođendanskom koncertu“ govori pokazujući Furbiju dvije karte za Pogorelićev koncert.
„Ohohooo ...“ oteže Furbi „Ne bi imao ništa protiv." nasmije se i doda:
„A ja vas prije koncerta pozivam na šampanjac, kolače i kavu u Wedel. To je poznata stara slastičarska firma koja i dan danas, bez lažne skromnosti, radi možda najbolje praline u ovom dijelu svijeta. A i nije daleko od dvorane Varšavske filharmonije.“ Furbi prihvaća poziv.
„Ohohooo čokolaaaada ...“ otegne se Koraljki požuda značajno trepčući očima „Čokolada je tako seksi.“







O stvarima o kojima se malo zna ali potrebno je kazati





Jedno je imati pravila, ali pravo pitanje je tko odlučuje o kazni kada ih prekršiš?

Sjedeći u kabaretu Koraljka čitavo vrijeme pažljivo sluša Furbija koji magnetizirano promatra odsjaj te pomalo čudne žene koju upozna u Varšavi.

„Teatr Buffo, baš mi se sviđa. Ni u snu ne bi znala pronaći ovo mjesto. Podsjeća me pomalo na Pariz iako je potpuno drugačije.“ sva ozarena Koraljka se otvara Furbiju.
„Daaa?“ Furbi otegne pitanje „Varšava ima dugu tradiciju kabareta. Znate li da je u prošlom stoljeću, između dva svjetska rata, Varšava uz Berlin bila rasadnik ideja koje daskama život znače?“ pita Furbi.
Koraljka napravi znatiželjnu facu pa Furbi nastavlja:
„Bila je to zlatna era Varšave. Nakon Varšavske bitke 1920. kad se Poljska obrani od Sovjeta koji zauzećem Varšave pokušavaju Poljskoj oduzeti nezavisnost uspostavljenu godinu dana ranije. U glavnom gradu tada mlade i novoobnovljene Poljske nakon stotinjak i više godina život dijele poljaci, židovi i njemci. Grad je prepun šampanjca, ekstravagancije i žestokih kabareta. Zamislite, u to vrijeme grad ima preko šezdeset kina. Novinari ga nazivaju Parizom istoka, ali za razliku od originala u njemu još uvijek ima neasfaltiranih ulica. Tu žive pjesnici, romanopisci, filmaši, umjetnici i arhitekti.“ Furbi zastaje, gleda Koraljku i nastavlja:
„Znate li da je u Varšavi podignut prvi neboder u Europi?“ upita i odmah veže dalje:
„Književni časopisi, opera, simfonijska glazba i kazališta. Isaac Bashevis Singer, pijanist Ignacy Jan Paderewski postaje poljskim premijerom, Artur Rubinstein sa Varšavskom filharmonijom širom svijeta izvodi svoje simfonije, a George Bernard Shaw za premijeru nekih svojih komada odabire baš Varšavu. Varšavski kabareti pariraju Berlinskim. Varšava je rasadnik talenata koji odlaze preko Atlantika i vladaju Hollywoodom, Chicagom, New York-om.“ opet zastane pa videći kako ga Koraljka pažljivo sluša nastavlja:
„Mnogi njemački i poljski židovi raskidaju sa vlastitom tradicijom pa tako nastaje kabaret. Jeste li čuli za Kleynkunst, Varšavski jidiš kabaret? Taj jedinstveni kabaret ekstremisti smatraju jazbinom zločincima iako ... Svi ga oni redovito posjećuju i tamo se dobro zabavljaju. Pa s vremenom židovski kabare predvodi noćni život ne samo Varšave već i Berlina, Londona, Pariza, New York-a. A zbog gomile, buke i zabave do ranog jutra kabarei postaju omiljena utočišta podzemlja koje s obje strane Atlantika razvija svoj posao.“
„Da, to mi je poznato iz filmova.“ nasmiješi se Koraljka pa se počeše, u kom trenutku, u tren na obnaženom joj ramenu, u odsjaju krajičkom oka Furbi oka vidje istetoviranu sirenu.



Mmm, kako su bile dobreee.“ smješka se Koraljka od uha do uha „Baš ti hvala za ovu predivnu slatku avanturu. Morat’ ćemo to ponoviti.“ uživa u posebno ručno izrađenim pralinama.
„Da, svakako ćemo to ponoviti baš kao i one trenutke prije toga.“ značajno namiguje Furbi i netremice gleda u nju.
„Ti vraže jedan, jesi iskoristio priliku?“ smije se Koraljka „Nakon koncerta povedeš me kao do taksija, pa se usput nađemo pred ulazom kuće gdje stanuješ. A ja pristajem doći ovamo.“ smije se Koraljka i okreće ka prozoru.
„Sviđa mi se ovaj pogled. Prizor trga i zvonce dolje na uglu koje zvoni cin cin cin.“ priča dalje „Pa se nagnem na prozor, a ti mi prilaziš odzada.“ gleda ga koketno i namiguje.
„Sa ključićem u bravici ili bez njega?“ ispaljuje Furbi na što se oboje smiju.
„Baš me zanima što je u onoj sobi?“ Koraljka pokazuje pravac spavaće sobe i uz smijeh govori riječi „I nemoj misliti da sam ja laka ženska.“




Godine 1851. Karol Ernest Wedel započinje u Varšavi sa proizvodnjm čokolade koja zbog kvalitete što izlazi iz njegove manufakture ubrzo postaje jedna od najpoznatijih u Europi. Zbog toga ga vrlo brzo počinju kopirati pa, da bi se zaštitio, godine 1865. Wedel patentira logo E.Wedel. povodom toga Karol izjavljuje:
„Od danas pa nadalje, svaka tabla čokolade koja dolazi iz moje tvornice mora nositi pečat tvornici E. Wedel, a svaki paket nosit će moj vlastoručni potpis.“

Običaj mu nastavlja sin Charles Emil, pa njegov sofisticiran i kićen potpis postaje simbol koji do dan danas krasi proizvode te tvrtke. Godine 1893. sin se seli u kuću u ulici Szpitalna 8 gdje otvara Pijalnu czekolady koja se na toj istoj adresi nalazi još i dan danas i predstavlja znamenitost koju vam pisac preporučuje posjetiti nađete li se kojim slučajem u Varšavi.

Za vrijeme velike svjetske depresije 1934. unuk Jan otvara novu tvornicu i Wedel izrasta u jednu od tada vodećih svjetskih marki čokolade sa prodavaonicama u Parizu i New York-u.

Po slomu komunizma u Poljskoj tvrtka ponovo počinje svoj uspon i do danas prerasta u jednog od najvećih proizvođača čokolade koji konstantno širi posao.




19. travnja 1943. počeo je ustanak u Varšavskom getu. Bio je to prvi oružani otpor Židova protiv nacističkog genocida.
„Gore je sve gorjelo, zato je u bunkeru zemlja postala tako vruća da smo morali stalno bježati u kanalizacijske cijevi kako bi ohladili. Danima smo bježali tamo amo, kroz mali tunel u prljavi kanal kojim su se jednog dana pojavili leševi" priča jedna od rijetkih preživjelih iz tog vremena.
„Kad su Nijemci primijetili da se kanali koriste kao skloništa, pucali bi kad bi glave provirile iz šahtova."

Varšavski geto oformljen je po okupaciji Varšave, početkom 1940. S vremenom taj dio grada površine cca. tri i po kvadratna kilometra, iz koga su prethodno potpuno iseljeni poljaci, ograđen je zidom. Geto se dijeli u veliki, gdje uglavnom žive siromašni židovi, i mali geto, gdje žive bogati židovi a što ih ne spriječava da i oni, baš kao i siromašni židovi jednako bijedno i umiru od gladi.

Prije vala deportacija u logore smrti, 1942. u getu živi četristo pedeset tisuća židova pa zbog prenapučenosti počinju deportacije u Treblinku, logor smrti, nakon čega početkom 1943. u getu je oko šezdeset tisuća židova. Početkom 1943. počinje konačna likvidacija geta. Do tada većina židova odbija pružanje oružanog otpora ali kada trebaju započeti posljednje masovne deportacije stotine mladih židova odlučuju se za borbu.

A kako su na to reagiraju poljaci, varšavljani? Oni samo bulje u zapaljene zidove geta. Ipak, slika nije tako jednoznačna. Ima tu izdaje i otkrivanja sakrivenih židova a ima i herojske pomoći. Ima solidarnosti a ima i ravnodušnosti. To vrijedi za sve pa čak i za borce Poljske Domovinske Armije, iste koja godinu dana poslije diže Varšavski ustanak Njihove dobro organizirane jedinice doduše daju židovskim borcima nešto oružja i za vrijeme ustanka napadaju u nekoliko njemačkih postaja međutim ... U cjelini podrška poljske strane je sa pola srca tako da Szmul Zygielbojm, predstavnik židova u Poljskoj vladi u egzilu u Londonu, još za vrijeme borbi iz protesta radi samoubojstvo.

„On dira tijela pokopanih, on broji, on kopa dalje.” kaže jedna pjesma o odnosima poljaka prema ustanku u Varšavskom getu 1943. godine. Zato i dan danas o svojoj povijesnoj ulozi, na godišnjicu toga događaja, čitava Poljska o tom događaju balansira između ravnodušnosti i pomoći.







Svake godine 1. kolovoza građani Varšave posjećuju groblje Powązki gdje odaju počast palim žrtvama Varšavskog ustanka. Na brojnim mjestima u Varšavi pored spomen ploča građani polažu vijence. Na dan kada je počeo Varšavski ustanak, 1.kolovoza, u cijelom gradu Varšavi u 17:00 sati zaustavlja se promet.




Varšavski ustanak (Powstanie Warszawskie) ustanak je Poljske Domovinske Vojske (Armia Krajowa) pred kraj Drugog Svjetskog Rata s ciljem da Varšavu oslobode od njemačkih okupatora. Prvog kolovoza 1944. u 17:00 eksplozijom jedne bombe u Varšavskom Gestapu počinje ustanak. Pedeset tisuća vojnika poljske podzemne armije potpomognuto narodom, poslije žestokih borbi koje traju pet sati i odnose sedam tisuća žrtava zauzima tri četvrtine grada.

Ustanak izbija u trenutku kada se Crvena Armija približava Varšavi. Po izbijanju ustanka Crvena Armija zaustavlja napredovanje iako može dalje jer njemci ne pružaju otpor. Ipak, Sovjeti 16. rujna stižu stotinjak metara od istočne obale Visle i čekaju. Time omogućuju njemačkoj vojsci da se na miru obračuna sa ustanicima. Ustanici pružaju otpor njemcima sve do 2. listopada 1944. nakon čega je Varšava sravnjena sa zemljom. Je li to baš kao i pokolj preko dvjesto tisuća poljskih vojnika koji se 1939. predaju Crvenoj armiji u Katinskoj šumi, odmazda za gubitak Poljske koju Rusija dijeli sa Pruskom nakon 1815.? Crvena Armija prelazi Vislu 17. siječnja 1945. i ulazi u ono što je na lijevoj obali Visle nekada bio grad. Njemci taj dio predaju bez borbe.



Varšava, 7. kolovoza 2009. Dokumentarni film u trajanju od dvije i pol minute o godišnjici Varšavskog ustanka 1. kolovoza 1944. protiv nacističke okupacije prikazan je u srijedu navečer prije nedjeljnog početka Madonnina koncerta u Varšavi pred više tisuća njenih obožavatelja. Publika je, kako prenosi agencija PAP, film popratila dugim pljeskom, a koncert je počeo s gotovo sat vremena kašnjenja.

Poljaci 1. kolovoza odaju počast poginulim sugrađanima, preko dvjesto tisuća ubijenih tijekom Varšavskog ustanka. Skupine katoličke mladeži te poljskih veterana pobunile su se protiv održavanja Madonnina koncerta na samu godišnjicu Varšavskog ustanka. Razlog njihovog negodovanja je, kako su istaknuli, Madonnin nastup čiji je cilj skandalizirati, a u koji su upletena i nacistička obilježja. Dokumentarni film emitiran je na zahtjev uprave grada Varšave, a nakon peticije mladih Poljaka da se koncert otkaže, s obzirom na odabir datuma održavanja koncerta. Pred stadionom na kojem je održan koncert nisu održani najavljivani prosvjedi. Na Madonninom koncertu bilo je blizu sto tisuća posjetitelja.











O tome kako Mala Sirena ipak pronađe ono što je tražila





„Mama zašto si stala. Pričaj mi još.“ škiljeći na jedno otvoreno oko mala Koviljka moli majku da nastavi pričati priču.
„Uh što je naporna.“ pomisli Koraljka ali glasno nastavlja:

Kraljević na to otvori oči. Promatrao je ljude. A za to vrijeme, daleko sa pučine, Mala Sirena je sve to tužno gledala. Znala je da Kraljević nikada neće saznat’ tko ga spasi od smrti u oluji. Pa se vrati kući i sestrama ispriča priču o oluji, brodu i kako spasi Kraljevića.

Najstarija sestra tad’ otpliva sa Malom Sirenom do morske stijene odakle je ova mogla kraljevića gledati kad god je to poželjela.
„Draga moja,“ pričala je Baka „ljudi žive na kopnu i zaljubljuju se samo u ljude".
No Mala Sirena se dosjeti i otpliva do Vještice, te joj ispovijedi svoju ljubav:
„Kad bih mjesto ribljeg repa imala noge, sigurna sam da bi me Kraljević zavolio." reče joj.
„Zato si mala došla k meni?" veli Vještica pa nastavlja „Izgubiti rep bolno je a oženi li se on s drugom, umrijet ćeš i postati pjena morskih valova."
„Ipak ću pokušati." odlučna je Mala Sirena.
„Pomoći ću ti" reče na to Vještica pružajući joj školjku„ ali za uzvrat mi moraš dati svoj glas. Evo, popij napitak i tvoj glas zauvijek će ostati moj."

Mala Sirena pristane i otpliva do dvorca u kome živio je Kraljević. Izvuče na kopno, popije napitak nakon čega osjeti oštru bol te zaspa dubokim snom. A kad se probudi, prvo što ugleda, bi da mjesto repa ima dvije noge. Zatim ustane i počne hodati no svaki korak joj bi bolan:
„Kao da hodam po oštrom staklu“ pomisli i baš tada Kraljević ugleda prelijepu neznanku.
„Tko si ti?“ upita je a Mala Sirena se mjesto odgovora, jer ne mogne govoriti, samo smješka.
„Predivan osmijeh.“ pomisli Kraljević i pozva djevojku u dvorac gdje kupi joj predivnu odjeću. A kako Mala Sirena bi prelijepa, on ju je vodio sa sobom kamo god bi išao. Jednog dana reče joj da mora otputovati u drugu zemlju:
„Upoznat ću se s Kraljevnom koju roditelji mi odabraše za ženu.“ govori tužan i nastavlja:
„Vjenčat’ ću se s njom iako je ne volim."
„Jer volim drugu, volim tebe.“ nadovezuje Kraljević u sebi gledajući Malu Sirenu pa joj potom naglas ispriča priču o tome kako ga neka nepoznata spasi od utapljanja.
„Tražio sam je i tražio ali nisam je mogao pronaći." završi svoju priču značajno gledajući Malu Sirenu ravno u oči.
A Mala Sirena bi na te riječi još tužnija jer onakva, bez glasa, ne mogne mu ništa ni objasniti.

Uskoro bi priređeno vjenčanje i Mala Sirena je znala je kako mora umrijeti. Pa ode na morski žal i zaplače. A baš tada u vodi spazi sestrice. Bijahu one blijede i bez dugih svilenih kosa.
„Kosu smo dale Vještici u zamjenu za čarobni nož" reknu joj sestrice „Evo ti ga, ubij Kraljevića i opet ćeš postati sirena."
Mala Sirena uzme nož i ode do Kraljevića. Gledala ga je kako spava, a srce joj bi ispunjeno ljubavlju pa ne mogne učiniti predloženo. Mjesto toga samo ga nježno poljubi, ode do zidina dvorca, popne se na najvišu kulu, baci u more i padajući u more stopi s pjenom morskih valova.




„Mama, mama, zašto ljubav uvijek mora biti tužna?“ pita Koviljka majku škiljeći na jedno oko.
„Ali Koviljko, to je samo priča.“ Koraljka pokušava objasniti malenoj koja tone u san.
„Priča?" ponavlja Koviljka.
„Da priča. Ljubav, ljubav nije tužna! Ljubav je vedra, vesela je i lijepa jer ...“ Koraljka zastane „Ljubav je naprosto samo ljubav.“ osmjehuje se djevojčici uz koju je na jastuku njen najdraži lutak, medo.
„Mama, mama, znači li to da onda za nas morske vile nema opasnosti kada pronađemo svog kraljevića?“ uporna je Koviljka.
„Da milena, nema. Nema opasnosti. Eto vidiš ja sam upoznala tatu baš tamo gdje završava priča za laku noć, priča nakon koje mala djeca moraju ići spavati. Zato zaklopi oči i spavaj, pajki zlato moje.“ Koraljka ljubi djetešce.
„Hoću mama hoću. I sanjat’ ću svog princa kog’ ću i ja sresti na pjeni morskih valova. Već znam, bit’ će to jednog ljeta na jednom otoku sred predivnog plavog mora. On će doći na svojoj plavoj ptici a ja, ja ću ga voditi. I mi, mi ćemo se voljeti.“ izlazile su riječi iz djevojčice koja čvrsto žmiri smiješkajući se snu i ljubavi koja dolazi.








A kako je počelo nek' tako se i svrši jer ... i sirene se zabavljaju, zar ne?





Visoko na nebu stotine zvjezdica su se rasprskavale ostavljajući za sobom šareni rukopis duginih boja: žuta, narančasta, crvena, ljubičasta, plava i zelena iako ... Pažljivi bi promatrač zapazio i još poneku. Recimo purpurnu, indigo ali i bijelu i crnu, jer ... Svijetlo najavljuje novi početak čineći svojim prisustvom noć kratkom, a čaroliju njenu jedinstvenom. Pa tako nebom prepunim tamnog damasta orose se fotoni svjetla koja se uz zaglušujući buku rasprskavaju u najljepše oblike cvjetova ispisujući svojom prisutnošću legendu. Legendu o Ivanjskoj noći, o noći u kojoj slavi se život, život koji nikada ne staje ma kakve mu se prepreke na putu našle i ma kakva mračna proročanstva iz tame pred njim izvirala. Tama ostaje s onu stranu svjetlosti ali baš kao i svijetlo, i ona, tama, ima svoju ulogu. Ponekad baš da svojim prisustvom još više istakne ljepotu svjetla. I baš zato, na tu, najkraću ali i najljepšu noć u godini, ljudi pokraj rijeka pale kresove i slave život. Život koji nesalomljiv čeka da sirenama, kako to legenda kaže, baš jedino i samo te noći, ostvari sve njihove želje.

Išao ribar u ribanje i ulovio prelijepu sirenu. Sirena ga počne moliti nježnim glasom:
„Ako me pustiš ispunit’ ću ti tri želje.“
Ribar pogleda sirenu pa reče:
„Ispunit’ ćeš ti meni samo jednu, ali tri puta.“

„To, to, toooo! Ah, a, aaa, aaaaaa!“ vrištala je Koraljka sred postelje na trećem katu stana u kući u Swiantojanskoj 33. A za to vrijeme ispirale su je zvjezdice mliječnog puta baš kako to obično biva kad osoba slatko svršava stapajuć’ se za trenutak sa Blaženstvom.
„Uf, ovo je bilo dobro.“ reče Koraljka pogledavajući Furbija koji se nadvio nad njom.
„Nego, kakva je to buka vani? Čini mi se ... Izgleda kao da je vatromet!?“ naga Koraljka prilazi prozoru gledajuć’ put noćnog neba rasvijetljenog duginim bojama.
„Ivanjska je noć, pa se slavi. Na rijeci je vatromet.“ odgovara Furbi.
„Zanimljivo.“ Koraljka zagonetna osmijeha okrenuta je svjetlu što dopire iz dnevnog boravka bacajući tanki mlaz koj’ osvjetljava vrh bradavica na njenim grudima.
„Nego ... Otkud tetovaža sirene na ramenu moje najdraže vile?“ pita Furbi na što ga ova primi za ruku i povede prema postelji:
„Pusti sad to. Za tebe noćas imam puno zadataka.“ namiguje mu.
„Svakako, a ja ću se svojski potruditi da ih odradim.“ zahihoće Furbi držeći Koraljku za jebežljivo dupence.










(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

05.06.2014. u 00:03 • Dobre vibracije (29) • Troši toner • #

ponedjeljak, 28.04.2014.

Zagrebačke priče: Posljednji fijaker

Fijaker na Glavnom kolodvoru, snimljeno 1958.
I opet noćas kak i sake noći polako se buju gasile kavane i zadnji vlak kroz stanicu bu prošel a k njemu niko, niko, nebu došel. Iz navike on bu opet čekal da svane ...
Viš, ja sem ti eto došel v goste kad mi se nekak' neda biti v hiži. Taksiji hitri, naj oprostiju mi to al' meni ti si sejeno nekak' bliži ...

Zbudil se dan i zemlji pojke,
gleć tam' znad Griča istu lunu,
bumo se zibali kak v čunu nas dva o Zagrebu buš mi pripovedal.

Nas dva smo zbila vidli sega,
zato i opet sem tu,
popevali si bumo tiho te slatke popevke stare.

Bumo se znaš, vozili kak negda' čes se signale i čes se pute,
fućkam ja na te table žute i vse
na vuglu kud smo sto put prešli.

Sunce nek zbudi dragi Zagreb i otpre svetlu saka vrata. Fabrike, ljudi, tice i grad najemput se bu kak' od zlata.

Videl buš još je lepi Zagreb,
kak na paradi v plave bluze,
dobri naš veter z Medveščaka za nas popuhnul bu i zbrisal suze.

Nas dva smo zbilja vidli sega,
zato i opet sem tu,
popevali si bumo tiho te slatke popevke stare.

Daj pelaj moj prijatelj, stari pelaj za zadnji put čist polako čez celi naš grad
popevali si bumo tiho,
za tebe i za naš Zagreb.

Oznake: Zagrebački dekameron

28.04.2014. u 21:17 • Dobre vibracije (25) • Troši toner • #

subota, 30.11.2013.

Basne za velike i male: Ljevica i desnica u doba Adventa

Gledam vas iz daleka pa si mislim:
"Koji se to vrag uvukao u vas? Zašto frustracije usmjeravate na krivu stranu? Možete li (ne)zadovoljstvo vlastitih života opravdavati općim stvarima uz koje pristajete ZA ili ste PROTIV? I kakvog sve to ima smisla jer se u vašim životom ništa neće promijeniti sve dok sami za sebe ne činite što će vas kao pojedinca izvući i povući naprijed, u bolju budućnost?"

Stara narodna mudrost koja glasi otprilike ovako:
"Nije ti neprijatelj svatko tko se na tebe posere, niti ti je prijatelj svatko tko te izvuče iz govana."
Pa kako ulazimo u vrijeme Adventa koji pobuđuje ljepotu i radost duše u ma kakvim govnima se nalazili baš k'o i kojim visinama na valu sjaja i raskoši plovili, evo prožvakane basne u novom ruhu koja smjer fotografijama daje što uvode u neku novu silvestarsku priču a koja do Božića slijedi.

Sa štovanjem,
Meštar Bocaccio



Bio jednom jedan Vrabac
Bi on jedan pravi jadac
Smrzav’o se ko neka stvar
Za Badnjak nije im’o bakalar.

Provodio dane on u letu
Divio se prelijepom cvijetu
Al’ u ljepoti nema sreće
Kruljenje želuca od tog’ je veće.

Jeo je Vrabac i crve i mrvice a ponekad navratio na ogradu restorana u parku s fontanom iz poznate Bocacciove novele o Ključiću i bravici. I tu se tukao s golubovima za mrvice koje u parku bacaju penzioneri što dane dangube. Život bi prelijep jer sunce nebom izjutra plavetnom obasja zeleno milozvučje ljeta raskošnog a što smis’o svaki toplini radosti daje.
Ali ...
Jednog dana zelenila nesta i osta samo ciča gola zima koja cvrkut ptica škripi. Penzioneri se zavuku u svoje tople sobice, golubovi se skriju pod strehe tavanske a Vrabac osta sam i bez ičeg, pa čak i bez mrvica.

I da ne duljim novelu, našem se heroju jaja potpuno uvuku u tijelo a želudac zalijepi za kralježnicu. Bi toliko ledeno da više ne mogne čak ni poletjeti. Pa padne na zemlju i počne se smrzavati. Napola smrznut već počne prozivati svračjeg Boga kadli ... Livadom zatutnji Krava, nađe se pored Vrapca i posere ga svog toplim drekom. Poklopi ga govnima a govna k’o govna, onako vruća imaju čudesnu moć iscjeljenja bolesnih i jadnih baš k’o i darivanja nemoćnima. A Vrabac osnažen novim životom oživi.

No ovaj put bi on suočen sa novim problemom. Nije mogao disati ali kako bi osnažen započne borbu za opstanak. I utaman kad se skoro dokopa površine, naiđe kuma Lija, vidje nemoćnu pticu pa priupita:
„Vrapčiću, trebaš li pomoć?“
„Trebam kuma Lijo.“ odgovori joj Vrabac
I Lija pruži pomoć, čak mu donese tople vode da sa sebe spere ostatke govna i krušne mrvice da nahrani prazan želudac.
„Hvala ti kumo što si mi pružila pomoć, oprala me i nahranila. Još samo da se osušim pa da poletim.“ radostan i pun povjerenja brbljao je u zanosu Vrabac.
No vi već znate kakve su te lisice, oportunisti. Gleda lija malog vrapčića svježe opranog od govana kako opustio punu trbušinu. Pa osjeti ona glad pa zaključi kako je došlo vrijeme i u jednom zalogaju ga proguta.

Tu je kraj za našeg Vrapca ali nije i za priču jer ... Nije ti neprijatelj svatko tko se posere po tebi niti ti je prijatelj svatko tko te iz govana izvadi, a ako ti je fino drži svoja lajava usta zatvorena.


I dok se vi o doprinosu basne u kontekstu ljevice i desnice jadni pitate, poklanjam vam nešto jesenjih fotografija iz Edinburgha koji uvijek i iz nova veliki mi i poseban osmijeh probudi jer ... škotlanđanke ne nose minice.

Oznake: Zagrebački dekameron

30.11.2013. u 23:29 • Dobre vibracije (18) • Troši toner • #

subota, 29.06.2013.

Born To Be Wild u 17 slika

Krenuli smo iz grada o kom Frenki pjeva "my kind of town, Chicago". Dragulj na obali jezera Michigan. Baš taman i po mjeri, svakako jedan od najljepših gradova na svijetu, pardon u Americi.




Puni Nade i Vjere zaputili smo se Route 94 prema, 3700 W Jouneau Avenue, Milwaukee. Tražili smo Sveti Gral.


Stigli smo i znali. To je to, 110 godina jedne od najvećih ikona svih vremena. Kolega je malo stariji ali je biker. Svakog vikenda sjeda na svoj Harley. Born To Be Wild.



Za razliku od djevojke koja se s laptopom vraća s posla i uvjerava nas kako je ujutro kresnula svoj motor bez ključa. Šaljivo ali je na kraju shvatila da mora nazvati svoje da joj dovezu ključ. Tako to biva kad plavuša sniva.




Da bi se potom zaputili na adresu 500 West Canal Street da u Katedrali opalimo par fotki.






Uz put smo malo lutali iako je iPhone više nego dovoljna orjentacija pa smo se tri puta provezli Lake Forway, one of the most scenic drive in US. Na kraju smo ipak stigli na zabavu.


Sve ostalo je povijet.



Pozdrav iz Amerike,
Bocaccio

Oznake: Zagrebački dekameron

29.06.2013. u 07:04 • Dobre vibracije (16) • Troši toner • #

nedjelja, 19.05.2013.

Slike s izložbe (from Moscow with love)

Slika govori više od riječi. Zato mjesto suvišnog klepetanja, jutro poslije Noći muzeja poklanjam vam djelić kolekcije Tretyakov galerije na Kirmskom valu nasuprot Gorki parka. Mjesto je to koje se obavezno pohodi ukoliko vas put nanese Moskvu.

http://www.tretyakovgallery.ru/en/
Moscow FM 105.2
We speak english - Live stream


Olga Grechina (1947 - )


Marc Chagall (1887 - 1985)



Dmitry Zhilinsky (1927 - ?)


Oleg Vasilev (1931 - 2013)



Magnolya


Olga Goncharova (1881 - 1962)


Fyodor Antonov (1904 - 1990)


Vladimir Lebedov (1891 - 1967)



Nikolai Zagrekov (1897 - 1992)


Yuri Pimenov (1903 - 1977)


Natan Altman (1889 - 1970)



Pjotr Vilyams (1902 - 1947)


Kuzma Petrov-Vodkin (1878 - 1939)


Alexandra Exter (1883 - 1949)



Boris Grigoriev (1886 - 1939)


Yuri Annenkov (1889 - 1974)


Radnički klub (konceptualizam u službi revolucije)





Ljubov Popova (1889 - 1924)


Kazimir Malevich (1879 - 1935)



Olga Rozanova (1886/7 - 1918)


Aristarkh Lentulov (1882 - 1943)




Ivan Kudryashov (1896 - 1970)


Nadezhda Udaltsova (1886 - 1961)


Wasiliy Kandinsky (1986 - 1944)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.05.2013. u 07:18 • Dobre vibracije (7) • Troši toner • #

petak, 30.11.2012.

The Overture: Violinski koncerti u Veronikagasse 17

Niccolo, đavolski violinist, godine 1828 dođe u Beč održati nekoliko koncerata. Na jednom zadesi ga nezgoda u kojoj mu potrgane žice oštete instrument. Pa se nađe u Franza, lokalnog majstora da popravak svom instrumentu ište. Maestra Paganinija popravak je trebao skupo oderati jer gled’o je Franzi kako da pažljivo reparira instrument koj’ izađe iz dvorišta u Cremoni gdje Guarneri suši najfinije trešnjino drvo, a sve to da violini dušu žene predivne utk’a. Nu talijan bi vješt trgovac te se nagodi da majstorova kći, koja mu se na prvi pogled svidi a i on njoj, violinu repariranu testira. Instrumente stare najprije uigrati valja a tek potom vješti prst gudalu pravi zvuk ugoditi može. Ostane nepoznato što se jošte u toj zgodi trefi no baš na istom mjestu, u vrijeme današnje, nastaje novela u kojoj zatičemo Furbija i Francija kako se pogađaju oko reparature vrijedne i stare violine.




Ich weiss nicht was wert ist es. Aber ist alt und selten und nur ein Meister die Geige reparieren können." govori Furbi ne skrivajući podrijetlo znajući kako pravi majstor po tajnoj šifri odmah prepoznaje radionu iz koje instrument izlazi.
„Predivan instrument. Maestro Guiseppe napravio je svega desetak takvih modela.“ sa zadovoljstvom Franci trlja ruke veseleći se novoj mušteriji koju će oderati.
„Ich weiss, das ich wird ein kleines Reichtum aufenden. Znam i da se nakon reparature violina mora uigrati a nemam nikoga za to. Možda bi mi vi majstore mogli predložiti nekog? Wien ist ein Stadt der Studenten, so dass wahrscheinlich haben Sie ein Talent, das in der Lage sein zu tun wäre.“ govori Furbi.
„Hmmm, ovome ne mogu prodati priče.“ razmišlja Franci a glasno govori:
„Naravno, sve je u paketu usluge. Ima ovdje jedna iz vašeg kraja, prijateljeva kći. Veronika se upravo sprema za diplomski koncert pa bi možda ona mogla uskočiti i razigrati vam instrument. A možda čak na njemu i odraditi svoj koncert.“.
„Interessant.“ pokušava ubaciti Frubi no Franci ga prekida:
„Mogao bi vam osigurati da se na koncertu nađu novinari. Ne događa se svaki dan da talentirana violinistica izvodi koncert na Guarneriju. Zamislite samo tu reklamu! Privukla bi ona i trgovce i mešetare, pa ako se dogovorimo, obojica bi mogli se mogli debelo i masno potkožiti. Svaka čast umjetnosti ali novac je novac, a puno novca još i više.“ nadahnuto uvjerava Franci mušteriju u svoju poslovnu zamisao koristeći svaku prigodu kako još bolje zaradio.
Furbi se zamisli:
„Novaca za popravak imam. Mogao bi prihvatiti igru jer je u svakom trenutku, krene li ona neželjenim putem, mogu prekinuti. Violinu sam ionako namjeravao pokloniti nekom talentu a prilika sa studenticom je možda upravo to. Njoj bi to mogla biti odskočna daska u karijeri, a instrument bi dobio talent koji će svijetu podastrijeti još puno predivnih trenutaka ljepote njegovog zvuka.“ razmišljao je Furbi vrteći mislima no mjesto svega toga samo kratko odgovori:
„Ich stimme zu. Sind wir uns zustimmen?“ upita na kraju Francija na što oboje jedan drugome pruže ruku.





Wie gut kennen Sie Wien?

Stara i već pomalo ocvala ali uvijek iznova privlačna dama lijeno se proteže između brežuljaka Tiergarten i kako to pjesma veli, lijepog plavog Dunava. Ali! Iz aviona Dunav se doimlje potpuno drugačije. To je uska smeđa traka vode koju jedva zamjećujete, obično u posljednji čas, netom prije no što čelična ptica spusti svoje kandže na pistu Bečkog međunarodnog aerodroma.

Baš kao iz zraka, tako i sa zemlje, dok vozite se netom umivenim ulicama, Beč pokazuje svoja dva lica. S jedne strane je sjaj prohujalih vremena Johana Straussa i Franz Jozefa. A sa druge je posveta današnjem vremenu i vremenu budućem. Upravo tako, Beč je čudna kombinacija secesije nastale na ovom tlu nekako u doba Gustava Klimta i dunavskog otoka koji pjeva hvalospjev betonu, staklu i plastici, tim elementima novovjeke arhitekture. Ipak, jedno im je zajedničko. Sve odiše uljudnom funkcionalnošću koja sugerira smiren život posvećen ljepoti i zadovoljstvu. I dakako, prožeto je, a čim bi drugim doli muzikom i kolačima. Da, Beč je grad koji pronosi perjanicu kulinarstva posvećenog brašnu, jajima, šećeru, kakau, čokoladi, šlagu, vaniliji i voću. Pa je zato teško naći turista a još teže bečliju koji barem jednom, a mnogi čak i nebrojeno puta nisu zasjeli u neku od Aida konditorei slastičarni razasutih posvuda po gradu.

Za razliku od kave i kolača, čija slava svjetske tradicije započinje u Beču, čuvena Spanische Hoftreitschule u Hofburgu, iako manje posjećena, jednako je i nadaleko čuvena. A po čemu drugom doli po gizdavim lipicancima što potječu iz hrvatskih krajeva. Predivni konji koji onako teški i glomazni izvode bravure kojima ih uvježbaše vješti treneri jahači što iz ovih ponosnih i gizdavih vragolana naprave svjetsku atrakciju.


Što je to, dragi moj čitaoče koji zaluta na ove stranice novovjekog Dekamerona tražiti priče sa nešto dubljim usmjerenjem koje nadilazi jeftin kič?

„Strpljenja molim,“ kako bi to rek’o meštar Bocaccio „sve će se objasniti jer počinje nova novela posvećena lijepim umjetnostima i radostima koje samo život pružiti vam može. Zato, zavalite se u udoban naslonjač, ubacite novčič u čarobnu kutiju lijepih želja i svratite u mali pab u Veronikagasse 17 u Bečkom XVI beziergu. U pabu je mirno. Tjedni je to predah tik pred početak vikenda i zabava kojoj odaju se razbludni. U pabu sjede tek dva para. U jednom kutu lokalni, a u suprotnom drugi koji šapuće misli tik ispod šarenog vitraža na prozoru što gleda na mirnu ulicu.“



„Raduje me što ste se na prvi pogled zaljubili u instrument. Znate, želja pokojne supruge bi da on dođe u prave ruke.“ govori Furbi gledajući u oči mladu djevojku koja sjedi nasuprot njega.
„Nježna je i plaha. Doima se skromnom i pametnom jer čini se zna što želi.“ lete mu misli dok mu djevojka priča o svojim planovima.
„Nego,“ prekine je Furbi „kakvu bi mi zabavu mogli preporučiti preko vikenda?“ Furbi pita djevojku i prije no što se ova snađe nastavi:
„Znate, ništa razvikano ali ... Nešto posebno. Možda nešto iz vašeg iskustva?“.
„Sviđa mi se. Ima nešto u njegovim očima.“ razmišlja Veronika gledajući srednjevječnog gospodina i u trenutku joj sine ideja što mu predložiti.“ pa glasno kaže:
„Možete sutra sa mnom na bodypainting party. To će vam sigurno biti jedno novo iskustvo. To je nešto to zaista posebno. Znate Thomas, prijatelj i fotograf, njegove zabave najbolji su definitivno provod u gradu.“
„Thomas Karner? Da, poznat mi je njegov rad. Jedan moj prijatelj, koji sebi umišlja da je Boccaccio, na svom blogu i u svojim novelama manijakalno objavljuje njegove fotografije.“ ispali Furbi rafal.
„Uistinu?“ prozbori iznenađena Veronika a u sebi doda:
„Baš zanimljiva situacija. Tko zna što se sve iz toga može izroditi.“ te ga ni sama ne znajući zašto primi za ruku a što Furbi instinktivno prihvati.





Ako se za ijednu metropolu može reći da je grad muzike, onda je to svakako Beč. Iako su u njemu djelovali i Beethoven i Mozart i mnogi drugi čuveni glazbenici, Beč ne bi postao Beč a valcer ne bi postao valcer da ne bi porodice Strauss. Iako su svirali posvuda po gradu, a naročito po Grinzingu, njihova najčuvenija ostavština svirka je koju organizira društvo prijatelja glazbe u Muzikvereinu što počinje u 11:00 a završava oko 13:30 svake godine 1. siječnja. I baš kao i za Spanische Hoftreitschule, tako se i za ovu glazbenu priredbu ulaznice moraju nabaviti puno puno ranije, ponekad i nekoliko godina unaprijed, neovisno o tome što za nju plaćate čitavo malo bogatstvo



Djevojka je svirala na violini. U Musikvereinu, dvorani bečkih prijatelja glazbe, okupila se ekipa da čuje mladu violinisticu koja svira jedno od muzičkih remek djela. Mlada djevojka svirala je Mendhelssohn-ov violinski koncert u e molu.

Djevojačke ruke masiraju grudi muškarca koji leži ispod nje. Djevojka osjeća kako joj po leđima muškarčevi prsti igraju senzualne igre. A tada, u trenutku, obje muškarčeve šake zgrabe svaka svoju dojku nakon čega se, meke i podatne, dojke u tren ukrute. Djevojka se ritmično njiše zavaljena u sedlo. Osjeća kako joj među nogama klizi tvrd i vlažan organ. Propinje se kao ždrebica koja do iznemoglosti jebe svog ždrepca.

Jedna od neobičnosti Mendhelssohn-ovog violinskog koncerta je što, iako počinje uobičajenim orkestralnim uvodom, već prvim taktovima direktno donosi solo dionicu. Solist otvara temu i odmah počinje sa prvim od mnoštva virtuoznih pasaža koje u nastavku podržava i podcrtava čitav orkestar.

Djevojka se osjeća kao vještica koja svog jebača drži začaranog, podatnog i nadasve spremnog da odradi dužnost u službi njenih slatkih senzualnih naslada. A naslade, naslade naviru i naviru sve dok u jednom trenutku djevojka ne osjeti kako mlaz ispire svemir u kom ona na trenutak gubi pojam o vremenu i prostoru i uz glasni uzdah slatko svršava.

Felix je koncert napisao za prijatelja Ferdinanda Davida, violinista i vođu Lajpciškog Gewandgaus orkestra. Radio je na njemu punih šest godina i dovršio ga je u ljeto 1844. Od tada je to jedan od najomiljenijih violinskih koncerata. Tijekom koncerta solist vrlo često svira i dvije note paralelno, što je vrlo zahtjevna tehnika koja iz virtuoznih muzičkih pod dionica otvara most prema temi što ju orkestar obično izvodi zajedno sa solistom. Sve u svemu tridesetak minuta glazbe prepune detalja koji su savršena podloga za vođenje ljubavi.

„Svršio sam.“ kratko kaže Furbi upitno gledajući Veroniku ponad sebe „A ti?“ pita je.
„Ah, ta slatka jebačina.“ veselo mu namigne mlađahna Veronika „Sviđa mi se no sada moram ići dalje vježbati za nastup. A ti se dotle odmori i pripremi za sljedeću rundu jer kad završim sa glisandima volim se fukati do iznemoglosti.“
Pri spomenu na to Furbi se nasmije i otvori oči. Publika bi na nogama. Dupke punom dvoranom Muzikvereina prolama se gromoglasan pljesak koji podcrtava uspjeh.



Sutradan je o koncertu brujao čitav Beč. 'Fantastična noć u Musikverrein-u' pisali su jedni. 'Senzacija Veronike i Guarneri-ja.' ushićeno su pisali drugi. 'Predivna mlada dama sa violinom pokorila Beč.' pisali su treći. Pa tako i Furbi i Franci zaključe kako je možda najbolje odustati od dogovorenog posla.

„Ja sam svoje ionako naplatio. A naplatit ću i još jer violina je tako savršeno obnovljena da će od sad’ mnogi kod mene dolaziti popravljati i kupovati instrumente.“ veseli se na novce pohlepni Franci.
„Sve mi se čini da je i vama, Herr Furbi, to jedna od boljih investicija u životu.“ namiguje Franci „Ne samo što ste violini vratili život već ste, izgleda, upoznali osobu koja vas je nakon obiteljske tragedije vratila out of the dark back into the light.“ veselo aludira sugerirajući Furbiju njegovu situaciju.
„Es ist die Wahre. Das Leben bringt Momente zu erkennen, zu erfassen und sollte zu verewigen.“ govori mu Furbi.
„Pa neka onda ovo bude moj prilog vašoj sreći.“ nadoveže Franci pružajući natrag Furbiju bankovni ček ispisan na podeblji iznos „Mlada dama je kći mog dobrog prijatelja pa to shvatite kao vjenčani poklon i zalog vašoj sreći, ako vam se zalomi.“ namigne Furbiju veseli Franci



Dragi moj čitaoče, ispravno zaključuješ što tad se dogodi jer ... Od uspjeha koji se dogodi i koji jošte dan danas traje svi koristi imaju. Svatko od aktera na svoj način i za svoje ciljeve pa ti zato samo kratki sažetak kraja novele podastirem.

Veronika je vježbala iza zatvorenih vrata. Zvuci violine ponekad su bili nježni, katkad reski a na trenutak opori. Glisanda, triole, stakata, šesnaestinke i ostalo izmjenjivali su se sa dugim potezima gudala što žice maze. Furbi je sjedio u naslonjaču i jednom nogom ljuljuškao dječji krevetac. Ponekad bi, u stanci između dva stavka, djetetu gugutao nesuvisle riječi koje maloj djeci blebeću svi blentavi roditelji ovoga svijeta. A za to vrijeme djetešce je sa smiješkom na usnama snivalo čvrstim snom znajući kako ga osim roditelja čuva još i njegov četveronožni čupavi ljubimac, Snupi.
„Da, da, to je Av Av.“ Veronika i Furbi učili su djetešce pokazujući na predivnog ljubimca koji svoje pseće dužnosti zaštitnika djece smatra ozbiljnim i odgovornim poslom za što očekuje i uvijek kao protuuslugu dobije nagradu.
U jednom trenutku svirka prestane a vrata se otvore.
„Idem se sada spremati. Avion polijeće za tri sata a ja još nisam spremila kofere.“ govori Veronika.
„Zašto se tako žuriš? Stalno si na putovanjima. I sama znaš kako imaš vremena a tih par stvarčica ionako uvijek čeka spremno u koferu.“ odgovori Furbi.
„Znam, ali ti znaš da imam putnu groznicu i kako si tu jednostavno ne mogu pomoći.“ odgovara Veronika.
„Dođi, ja ću ti pomoći.“ govori Furbi dok je držeći za ruku primiče k’ sebi.
„Ti vraže jedan. Znam što bi htio ali sada za to zaista nemam vremena.“ odgurne ga Veronika i uz smijeh završi:
„Pazi se dobro što radiš dok me nema. Jer kad se vratim močit' ćeš jaja u lavoru, pa budu li plivala, bolje je da ih nema.“





Beč je grad doživljaja. Fascinantan je to spoj starog i novog, slika prošlosti koja pokazuje budućnost. Pozornica baroknih zdanja postavljena na kulisi moderne arhitekture. Godina 2012. u znaku je obilježavanja 150. godišnjice rođenja Gustava Klimta. Da se podsjetimo, Klimt je začetnik bečkog modernizma a slika ‘Poljubac’ svojedobno je na aukciji dostigla cijenu od gotovo nevjerojatnih 150 milijun dolara i tako postala najskuplja ikad prodana slika.

Gustav Klimt simbolizira zlatno doba najčudnije monarhije. Rodio se 1862. u osvit rođenja crno žute monarhije koja posluži kao predložak za Europsko Ujedinjenje. Umro je pred sam njen zalazak, 1918. godine. Slikar je to i genije, vodeća figura secesionizma. Rođen u Braumgardenu pored Beča, kao drugo od sedmero djece gravera Ernesta i supruge mu Ane, karijeru otpočinje slikajući predvorje Umjetničko-Povijesnog muzeja u Beču, smještenog na Ringu, gotovo nasuprot Hofburga u kome stoluju Sisi i Franz. Bio je i ostao najslavniji i najtraženiji bečki slikar svog vremena. Negova su djela često bila oštro kritizirana i svrstavana u ‘’izopačenu’’ i ‘’vulgarnu’’ umjetnost iako za razliku od svog mlađeg suvremenika, Egona Schiele-a, nemaju tako snažnu erotsku potku sa pomalo vulgarnom porukom. No i pored toga, sve dame iz visokog društva, baš kao i sva gospoda iz visokog društva što su potajno kupovala i kolekcionirala djela Egona Schilea, žudjele su da im veliki majstor Gustav u svom nadasve laskavom stilu izradi portret. On je pak čitav život posvetio mnogobrojnim ljubavima i najvećoj od svih njih, Emilie Floge koja mu bi muza i doživotna partnerica i s kojom uživao je na koncertima i izletima u okolicu tada najljepšeg i najraskošnijeg grada svijeta. Na žalost, ne postoji mnogo podataka o životu tog misterioznog slikara jer niti je vodio dnevnik niti pisao memoare. Samo tu i tamo pokoje pismo i razglednica. Uz njegove slike sve je to što o njemu i životu mu osta.



Veronika je vodila tajni dnevnik o svemu i svačemu. Kako je za ovu novelu zanimljivo samo ono što odnosi se na Beč, za kraj evo jedan izvadak kog kradom dobi meštar Bocaccio i zavjetova vam na čuvanje tajne:
‘‘Nijednom nisam posjetila Beč a da nisam probala čuvenu Sacher tortu. To je naprosto nezaobilazan ritual. Svakako, zanimala me je i priča o ovoj torti jedinstvenoj po svom okusu.

Priča vraća u davnu 1832. Mladi Franz Sacher, pomoćni slastičar, zbog bolesti glavnog slastičara mora, po nalogu austrijskog vojvode Metternicha, spremiti neki neobičan kolač za njegove uvažene goste. Kako bi na goste ostavio dojam, vojvoda traži nešto izuzetno. A mladić tada još nedovoljno vješt, spremi vrlo jednostavnu tortu, no s neuobičajenom kombinacijom sastojaka. Vojvoda i gosti su oduševljeni pa taj eksperiment mladom Sacheru otvara vrata povijesti.

Mnogi majstori su pravili ovu tortu. I svi njihovi recepti su slični. Ali pravi, originalni, recept kao stroga tajna, čuva se u kuhinji Sacher hotela u Beču. Hotel je otvorio Eduard, sin Franza Sachera. Kako u svakoj pravoj priči postoji zaplet, tako postoji i u ovoj. Recept je nekim čudnim kanalima procurio izvan hotela, te ga se domogla slastičarnica Demel, koja je također u Beču i koja tortu prodaje pod nazivom ‘Original Sachertorte’. Nakon dugog sudskog spora, Demel izgubi parnicu i više ne smije prodavati tortu u ovom obliku i pod ovim nazivom. Pa je oni danas prodaju pod nazivom ‘Demel’s Sachertorte’ koja se, po odluci suda, mora praviti na drugačiji način. To će reći da fila od marmelade nije po sredini kolača već samo na vrhu, ispod čokoladne glazure. Dakle, jedino u hotelu Sacher smije se koristiti pravi, izvorni recept s nazivom ‘original’ i prodavati ove jedinstvene torte.‘





I eto, dragi moji, dođosmo do završetka još jedne novele nu, je li to uistinu kraj ili i nakon njega život postoji? I bi li se moglo reći kako sve je to samo kič, jer ni kritičarskog promišljanja nit' socijalne komponente u noveli ovoj ima? Odgovor pitanju u jednoj vrsti alternative meštar Bocaccio vam daje pa vi, već kakvi već jeste ili niste sami odaberite vaš smis'o štono vam prikladnijim se čini. Zato vi u svakom slučaju ipak zavirite u riječi što moglo je bit' dalje, a sve to u skladu sa parolom: ‘Bolje kič nego linč.'



Gledao je kroz prozor i mahao šaljući poljupce Veronici koja ulazi u taksi. Potom pričeka da da taksi zamakne za ugao ulice te izvadi mobitel i nazove babysitter broj.
„Jelka, dolazite li kako je dogovoreno?“ Furbi izgovara riječi u mobitel.
„Daaa. Pričekat’ ću vas ali potom moram negdje otići, poslom.“ završi i zatvori mobitel.

Veronika se okrene, pogleda na gore i pošalje Furbiju dugi poljubac. Potom uđe u taksi:
„Zračna luka, molim. Žurno.“ kratko reče taksistu koji ubaci u brzinu i krene.
„Da, avion slijeće u sedam ... Daaaa .... Čekat ćeš me na aerodromu? .... Daaaa ....Rezervirao si sobu u Sacher hotelu? ... Daaaa ... Koncert je sutra navečer ... Daaaa ... Divno, šampanjac! ... Daaa ... Obožavam svilenu posteljinu naročito kad si u njoj ti!“ nasmije se mobitelu dok taksit manijakalno vozi prema zagrebačkom aerodromu kako bi Veronika uhvatila avion za Beč.

U zadimljenom pabu za pušače glasovi se probijaju kroz muziku što dopire iz zvučnika.
„Čak i nakon toliko godina od smrti Falcove pjesme još uvijek imaju svoju svježinu i naboj." dobacuje prvi partner.
„Da, bio je on pravi bečlija, uvijek elegantan u tom svom crnom smokingu i leptir kravati." dobacuje drugi partner.
„A znate li da je nastradao zbog nesretne ljubavi?" upita treći na što ga tri preostala partnera upitno pogledaju, a ovaj im odgovara:
„A što se tome čudite kao glista kiši? Bio je zaljubljen u jednu curu, hrvaticu ali ... Ona baš i nije marila za njega. Pa je otišao u Honduras gdje su ga našli predoziranog u jednoj prometnoj nesreći."
Malo društvo sjedi za stolom na kome su položene karte. Furbi ih slaže u nizu:
„Divno, četiri dečka i bela.“ nasmije se u sebi na pomisao o dobivenoj partiji. Pa slavodobitno govori na glas:
„Zovem tref.“ i svima slavodobitno pokazuje zvanja u dečkima te kralju i dami u trefu.
U žaru partije karte frcaju po stolu. Mlađahna dobro građena šankerica se smiješi. Prošavši pored Furbija šankerica se namjerno očeše o nj’ i nešto mu tiho šapne na uho. A Furbi, k’o Furbi, ne davši se smesti, desnom rukom hladnokrvno pokupi štih da bi je potom na kratko položio na njenu guzu. Šankerica se na to okrene i veselo mu namigne.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

30.11.2012. u 21:34 • Dobre vibracije (88) • Troši toner • #

subota, 10.11.2012.

Ljubav preko Interneta: Priča o ljubičici i ruži

O tome zašto Ruža poželi bogatog muža

Nisam voljela školu. Uglavnom sam bila hodajuća torba od koje se nisam ni vidjela. Uzaludna su bila objašnjenja kako moram učiti. Da škola je jako bitna i kako mi samo ona jamči budućnost. Sva umeljana od čokolade slušala sam prodike o budućnosti i skakutala prema izlaznim vratima. U psihologiji postoji više naziva za dijete kao što sam bila ja, no tadašnje bake koristile su izraz ‘živo dijete’. U školu bih išla s noge na nogu. Krenula sam čista da bih stigla prljava, a vraćala se trčeći kao da torba na prednjoj stranu, a ne na leđima, jer ... Društvo je već čekalo.
‘Zadaća? Nismo ništa imali.' odgovarala bi majci zabrinutoj za moje ponašanje i nezainteresiranost za učenje, ali ... O tome nisam imala vremena razmišljati.
‘Pa dobro Ljubice, što ti misliš, od čega ćeš živjeti ne budeš li učila?’ pitala bi me majka na što bi joj odgovarala:
‘Imat’ ću bogatog muža.’

U čemu je onda problem? Koji me ne bi poželio? Imam dobar posao, imućna sam, posjedujem najmodernije gadžete, najbrže autiće i stotinjak lopti za različite sportove. Tada nisam razmišljala kakve žene traže bogati muževi. Pa valjda smo mi tu da biramo? Da male plastične autiće zamijenimo luksuznim limuzinama. Žene koje danas idu u tom smjeru nazivaju sponzorušama. Ali takve se ne udaju nego više služe kao manje više univerzalna dodatna oprema za sve tipove automobila.

Kako sam odrastala tako sam počela više čitati i zaključila da to neće izaći na dobro. Moj budući bogati muž inzistirao bi da mi glavna lektira bude kuharica što mu dođe nešto kao teorija i praksa. Kako ću pobogu imati vremena za sebe i svog budućeg bogatog muža gubim li svoje vrijeme sa knjigama? No pravi problem je nastao tek kad sam uspjela zaraditi svoju prvu kunu. Tada sam si postavila pitanje:
‘Treba li mi bogati muž kad sama sebi mogu zaraditi sav novac koji trebam, pa i više. I ne trebam trpiti nečija prigovaranja na što sav taj novac trošim. Ili nedaj bože da još nekoga uzdržavam?’



I tako je moj budući bogati muž dobio još jednu prepreku. Bila je to uobražena mlada djevojka koja se inati. Kako sam bivala sve uspješnija, počela sam shvaćati da su budući bogati muževi stekli svoje bogatstvo i oni zapravo ne žele ženu kao dodatnu opremu. Naravno, sve to ako ih novac nije baš u tolikoj mjeri osvojio da je postao njihov službeni jezik, jer ... Ipak su i bogati budući muževi samo muškarci.

I zato ne znam točno kad je nestala ta moja vizija rješavanja egizstencijalnih problema udajom za bogatog muža. Možda zbog kravate, jer ... Kravata čini čovjeka, pa mi se možda nije svidjela kravata na nekom bogatunskom odijelu. Nema veze, barem nisam morala strahovati gdje parkiram svoj novi BMW. A sve je zapravo bilo tako jednostavno, samo sam se trebala bogato udati.





Novela o Ljubici i Ruži




‘imam 35 godina. živim sama. izgledam sasvim u redu dapače, kako bi neki rekli, bolji sam prosjek. normalnog sam ponašanja. nisam tadicionalna. spremna sam na izazove. voljela bih naći nekog za vezu ili barem za seks.' tipkala je @ruža na laptopu svoj oglas.

„U mojim godinama to nije lako.“ razmišljala je Ljubica čekajući da se ohladi kava koju joj je sekretarica netom donijela na radni stol.
„Danas je to tako jednostavno. U mikrovalnoj zagriješ šalicu vode i potom u nju samo ubaciš vrećicu čarobnog praha. Promiješaš i kava je spremna. Nije to kao nekad kad je baka uz šparhet morala strpljivo čekati kako bi zakipiela voda, pa da u nju uz pažljivo miješanje stavi dvije tri žlicice netom samljevene mirišljave kave. I da sve to pažljivo sljubi laganim miješanjem, a sve kako se vrela mirisna pjena ne bi prolila i iscurila, pa da poslije mora prati šparhet."

‘nemam s kime izlaziti. prijateljice su udane. na poslu ne mogu naći nikoga. vrtim se u začaranom krugu. muškarci mojih godina ili oni stariji, oženjeni su ili su iz nekih svojih razloga sjebani. i tako patim bez seksa. nisam zainteresirana za traženje preko interneta, jer tamo ima previše luđaka i teoretičara. jednostavno, kako naći normalnog muškarca za seks?' kuckala je @ruža ostavljajući topik na forumu ni sama ne znajući zašto sve to uopće piše.
Je li to zato što uistinu želi savjet ili zato što pod skrivenim nickom čovijek može lakše otvoriti dušu? Ispovijed je to svemogućem Internetu.



Ubrzo stigne prvi odgovor, @egy je pisao:
‘muškarca za seks trebala bi lako naći. na to su spremni i oženjeni i neoženjeni i normalni i sjebani. no teško ćeš ga naći za vezu, jer tražiš slobodnog i nesjebanog što je rijetka kombinacija. a ti, iako nisi tradicionalna, ipak bi htjela nekog normalnog i slobodnog za vezu. samo postavlja se pitanje zašto da normalan slobodan muškarac uleti u vezu s tobom kada možda i on misli da su u tim godinama sve normalne žene udane, a sve slobodne žene sjebane?’

@ruža na to otipka odgovor:
‘hvala na filozofskom savjetu, ali moj problem je konkretne prirode: gdje i kako sresti muškarca za seks i nešto više? iako ću se ja kasnije već nekako snaći, odgovor za seks nije lagan. to zna puno žena moje dobi. sve pričaju o seksu, ali kada treba nešto konkretno, e onda baš i ne.’
Ljubica otpije gutljaj kave prije no što pročita netom prispjeli @egyev odgovor:
‘muškarca možeš sresti svugdje. samo teško ćeš naći slobodnog tipa koji nešto vrijedi, a da nije zauzet. svi su oni uglavnom zauzeti, a oni koji nisu ... znam nekoliko slučajeva uspješnog traženja preko neta. ne vidim razlog zašto od toga zazireš.’

„Ah, još jedan filozof. Pacijent troši vrijeme na netu, jer ne zna ni tko je ni što je niti što će sa samim sobom. Ili se možda zafrkava? Nema veze, samo još jedan u nizu bezveznjaka.“ pomisli Ljubica, a @ruža otipka:
‘probala sam nekoliko puta. blago rečeno, nisam imala sreće. stvarno su bili objektivni čudaci.'
I tek što otipka, eto ti odgovora. Opet @egy:
‘gledaj i u kafiću će od 10 muškaraca možda samo jedan biti po tvojoj mjeri. samo trebat će ti puno više vremena da to skužiš nego preko neta gdje s par jednostavnih pitanja odmah skužiš tko kako diše.'

„Tip je uporan. Zalijepio se za mene kao taksena marka i ne skida se sa frekvencije.“ Ljubica se nasmije, a @ruža otipka:
‘ne bi znala gdje se mogu upoznati slobodni tipovi od 35+. mislim da oni relativno normalni ne izlaze baš puno i da ne postoji neko mjesto na koje te itko može uputiti. ili se spetljaš s nekim preko nekih frendova ili preko neta, pa tako u potonjem slučaju gubiš vrijeme u virtuali. u današnjem svijetu sve ostalo su puke slučajnosti na koje možeš čekati godinama. i ne dočekati ih.’

„Mogla sam si misliti. Tip je zaista frik.” nasmije se Ljubica dok @ruža čita odgovor u kom @egy piše:
‘možeš s nama van. onda ću te upoznati s nekim. ti mi samo pokaži koga želiš.
btw, odakle si?
zlato moje, prvo trebaš promijeniti pristup. ovdje si sjebana samo i jedino ti, jer ... postavljaš pitanje koje postavljaju sve sjebane osobe. nije problem u muškarcima što ti sa 35+ nemaš muža, dopusti da budem fin, jer vjerojatno imaš 40+, što i nije neobično, ali jednako tako nemaš ni prijatelja niti ljubavnika, pa čak kako veliš ni nekoga samo za seks.
problem je u tebi, pa ga tu i rješavaj. a ne analizom kakvih sve spadala ima među muškarcima. ima naravno, baš kao što ima i svakakvih žena. za seks je lako, no za ozbiljnu vezu moraš imati pameti i neke vrijednosti iako ... ni to nije ništa nerješivo...
nego kako naći nekoga za seks, evo @egy ce ti najbolje reći. ostavi broj na pp i dobiješ seks od bilo koga kome ga ostaviš ...’

„Vidi ti sjebanog tipa! Ma pokazat’ ću ja njemu.“ pomisli Ljubica, a @ruža otipka:
‘tražila sam konstruktivan savjet, a ne vrijeđanje i odgovor: lako.
to svi znamo i to nije poanta. još bi nekako bilo ok da imaš ikakvih argumenata.
i tu završava pitanje tko je sjeban.’
„Bezobraznik. Kakvih sve tipova ima na netu. A i ja glupača, ne znam što mi sve to uopće treba. Za sat vremena imam intervju za novog zaposlenika, pa se moram pripremiti.“ pomisli Ljubica i zatvori laptop. Potom otvori fascikl sa životopisima kandidata i uroni u posao.



„Malo sam se rasteretio. Baš sam pravi @egy.“ nasmije se Furbi „A sad da se spremim, pa pravac na intervju za onaj posao.“ isključi laptop, te uskoči u odijelo.
„Izgledam kežual. Kravata možda nije potrebna, ali ipak ću je staviti u džep.“ pomisli uzimajući ključeve automobila.

Sjedila je u sredini, a oko nje, s lijeva i desna bili su članovi komisije.
„Vi se uvijek ovako oblačite?“ Ljubica postavlja pitanje čovjeku koji sjedi nasuprot nje.
Čovjek nasuprot, Furbi, malo zastane, pa veli:
„Zar mislite da je ovo prilika za koju treba obući nešto posebno, na primjer kravatu?“ ispali, pa iz džepa izvadi uredno složenu kravatu.
Članovi komisije se nasmiju, ali ... Ljubica je ozbiljna, pa se brže bolje i oni uozbilje.

„Mislim da je tako i bolje. Čitavo vrijeme je buljila u mene. Ne mogu podnijeti mobing za siću: ‘da, i ja tako mislim šefe, pardon šefice’. I tko zna što bi još bilo, kako bi se sve to završilo?“ letjele su misli dok se prisjećao kako ga je direktorica na intervjuu odbila. I baš u to zazvoni mobitel, a Furbi vidjevši blokiran broj automatski otpozdravi:
„Hello ... Yeah, really. Oh It’s wonderfull! ... I got the contract! Super, just drop me a mail, will sign it and return to you.” osmijehom je razvezivao lice.

„Koji tip, ozbiljne stvari, a on iz njih radi sprdačinu iako ...“ razmišljala je Ljubica o obavljenom intervjuu „Iz početka, sve do scene sa kravatom djelovao je simpatično ... Nego, baš sam glupača, čitavo sam vrijeme buljila u njega, pa tko zna kako je sve to shvatio. A možda je baš zato tako reagirao?“ nasmije se pri pomisli što bi bilo da su se našli u nekoj drugoj prilici.
„Ipak ... Napravila sam dobar potez. Samo bi mi rušio autoritet.“ zaključi.
Zatim uključi laptop i brže bolje otvori stranicu foruma gdje je bio @egyev odgovor:
‘ja kao ŽENSKO potpisujem svoj tekst! oprosti, ... ali mene hoće i ženiti, a ne samo potrošiti. e da ima u WGW majica "sexa mi se". kupi si je i stvar je riješena.’
„Kreten.“ pomisli Ljubica a @ruža otipka:
‘muškarac ima dvije jednostavne emocije: glad i uspaljenost. zato ostane li bez erekcije, napravite mu sendvič.’

Nedugo poslije stigne odgovor:
‘znam da se ozbiljno želiš udati, pa ti zato ovaj puta i ozbiljno odgovaram. velim ti, lijepo reci momčiću: želim se udati i roditi pokoje dijete, a znaš znam i kuhati, pa će uvijek biti pokoja sarma i za tebe; tako ćeš ga sigurno imati. čak i bez majice.'
„Kad baš želi lekciju, dobit će je.“ pomisli Ljubica a @ruža napiše:
‘krivo, znaš onu? nemam škole, imam sise, udat ću se, jebe mi se. :P’
„Evo ti ga na. Kad baš želiš dobio si što si zaslužio.“ zlobno se nasmije Ljubica i isključi laptop.





O tome kako nije grijeh što žena odlazi ljubavniku, već daje li se onom koga ne voli, pa makar to bio i njen vlastiti suprug




Sjedio je. Došavši u pab uspio se ugurati uz šank na svoje uobičajeno mjesto. Pored njega uvaljena u visoku stolicu sjedila je Violeta, kolegica. Pričali su:
„I tako, dobio si novi posao. Možda bi i nas mogao ubaciti među freelancere?“ pitala je aludirajući tu na sebe i svog supruga, inače Furbijevog mlađeg kolegu.
„Ne znam, nije to Hrvatska gdje se poslovi dobivaju po rođačkoj ili stranačkoj podobnosti. Radi se o korporaciji gdje se stvari odvijaju potpuno drugačije. I gdje moraš biti spreman na stalna putovanja, gdje god, kad god i kamo god te upute. Ja sam na takav život već navikao, ali ne znam kako je sa vama? Znaš ono, svakog dana sa posla se vraćaš u praznu hotelsku sobu.“ Furbi upitno pogleda Violetu.
„Pa nije baš sve tako. A vikendi?“ upita Violeta.
„To je drugi dio priče. Kad te nema, svi te zaborave, veze izblijede ...“ pričao je da bi ga Violeta u trenutku prekinula, jer ... Veselo je mahala prema poznatoj osobi koja im prilazi:
„Bok Ljubice, baš si došla k'o naručena. Da te upoznam, moj kolega i prijatelj, Furbi.“ osmjehne se Violeta i nastavi govoriti pogledavajući Furbija:
„Ovo je Ljubica, moja neudana starija sestra koja preko interneta pokušava naći dobru priliku. Znaš, njena osnovna želja je bogato se udati iako i sama ima previše.“ veselo namiguje Violeta.
„Mi se poznajemo, zar ne?“ osmjehne se Furbi sjetivši se epizode sa kravatom „Vjerovali ili ne, ali zapravo bih vam morao zahvaliti za ono.“ namigivao je pogledavajući čas jednu, a čas drugu sestru.
„Da, svijet mali!“ usklikne Ljubica i nastavi:
„Eto vidite, napravila sam vam najbolju uslugu.“ sa ciničnim smiješkom pokazujući bijele zube i širok pravilan osmijeh govorila je Ljubica, a u sebi mislila:
„Sa kakvim se sve kretenima druži ova moja sestra. A i ja! Kud baš da opet naletim na tog tipa.“
„Slobodno nam se pridruži.“ pozove Violeta sestru u društvo.
A kako to obično biva kad se razgovori opuste, pa krenu nekim svojim prirodnim tijekom, stvari koje čine se mrskima obično postaju sasvim drugačije. A to se dogodi i sa našim čudnim društvom. Pa na kraju zatičemo kako Ljubica i Furbi, ruku pod ruku izlaze iz paba.



Sjedio je u uredu i tipkao u mobitel:
‘Dobar i uspješan dan mojoj najdražoj vili želi njen vilenjak’
Odgovor nije morao dugo čekati:
‘I tebi mileni. ;) Vidimo se u petak uvečer. Ljubavi, čekam te i veselim se suboti..’ na što se Furbiju rastegne osmijeh pri pomisli na Ljubicu i predstojeće vjenčanje.

Sjedila uz laptop. Poslavši sms, Ljubica otipka web adresu svog omiljenog portala. Nakon što otvori novi topik @ruža stane mahnito kuckati po tastaturi:
'samo se vi sprdajte no, dobro znate da duboko u vašim srcima leži zakopana želja za raskošnim vjenčanjem i onom Vivienne Westwood vjenčanicom kakvu je nosila Carrie u prvom filmu. sve želite savršenog tipa kako bi ostale na vas bile ljubomorne. i šetnju Maksimirom s bebicom u kolicima.
ja posebno iščekujem trenutak kad sa tamburašima i uz fijuke ‘ijujuuu’, sa zastavom, dođu u po mene, u moje selo. pa kad sve ljubomorne babe i susjede budu naslonjene na ogradu i gledaju ljutito što udaju mene, a ne njih.’

Nedugo stigne odgovor:
‘kao prvo, nađi potencijalu žrtvu iliti ženika. pazi da je zgodan, ali ne i prepametan, jer ... kao što sve žene rade, trebaš nekog kog ćeš vrtiti oko malog prsta. dakle, treba biti dobar i odgovoran. znaš ono, ženit ću te budeš li trudna. zato ostani trudna lažući da piješ pilule i stvar je gotova. i najvažnije da bi te ikoji muškarac uopće pogledao, ne zaboravi par osnovnih pravila: budi lijepa, budi uvijek sređena i nasmijana, budi pametna i zabavna i najvažniji od njih, nemoj previše pričati.
a sad na posao jer svakim danom ne postaješ mlađa.
tvoj @egy :P’
„Opet onaj kreten. Moram smisliti način kako da ga se riješim. Nego, ... da nazovem Furbija i podsjetim ga na probu vjenčanice u subotu ujutro. Nadam se da će sve biti u redu.“ pomisli Ljubica i uzme mobitel.

„Jesam li joj i ovaj puta zapaprio!“ smijao se s druge strane @egy dok je Furbi mislio:
„Kakvih sve budala ima na tom netu. Baš mi je gušt ovako ih otprašiti.“
U to zazvoni mobitel. Zvala je Ljubica.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

10.11.2012. u 11:41 • Dobre vibracije (30) • Troši toner • #

petak, 19.10.2012.

Do kraja svijeta: Soulmates

>


U ljubavi pravila nema. Možemo slijediti upute, možemo se kontrolirati, možemo se ponašati po normama, ali sve je to nebitno. Srce odlučuje i važno je samo ono što srce kaže. Priča o srodnim dušama seže u četvrto stoljeće prije Krista kada Aristotel zabilježi kako u početku čovjek bi jedno, ali nakon grijeha Bog ga podijeli na dvoje. Na ženu i muškarca. I osudi njihove duše da vječno traže svoju drugu polovicu.

Što je duša, tko ju stvorio, otkud dolazi i kamo ide? Je li to iskra koju posla Stvoritelj da ljudskom nježnošću, nemoći i toplinom osjećaja oplemeni čovjekovu želju za vječnošću postojanja? Ili njegova želja bi kazniti ga za grijehe koje je počinio? Osudivši je na lutanje u potrazi za srodnom, Stvoritelj duši udahne emocije i etiku koje od rođenja, preko odrastanja, pa do smrti stvaraju mehanizam što odgovora na vanjske impulse koje čovjek doživljava kao ‘dušu’. Bilo kako bilo, duša ima svoju ulogu, cilj i misiju.



Ždrijelo rezervoara bi otvoreno, a uređaj za točenje u uronjen u rezervoar. Živcirale su ga sporovozeće brojke elektroničkog brojčanika crpke za gorivo. Napokon uređaj za točenje glasno škljocne, a pumpa se isključi. Izvadi točionik i vrati ga na mjesto. Zatim zatvori rezervoar i poklopi zaštitnik koji se sljubi sa karoserijom sportskog automobila. Krajičkom oka pogleda brojke na ekranu crpke:
„60 litara na 400 i nešto kilometara ... To je petnaestak litara na sto kilometara. 300 konja. Treba hraniti tolike konje.“ računa dok korača prema vratima dućana gdje se nalazi blagajna.
Neposredno prije što priđe blagajni ispred njega progura se žena. Tamne naočale zaklanjaju joj oči, a duga kosa ispletena u tanke pletenice sitno izvezenih pramenova pada uokolo. Gornji pramenovi obojeni su fluorescentno plavo dok su donji baš kao i kosa ispod njih u svojoj prirodnoj, izrazito crnoj boji.
„Ima dobru pozadinu, ali treba se držati reda i ne gurati se.“ pomisli procjenjujući je odozdo na gore kako stoji ispred njega.
Blagajnik je zbunjen scenom. Kratko ga pogleda i upita:
„Puštate gospođu ispred sebe?“
Žena se na to okrene i pogleda Furbija. Njena preplanula put odaje osobu koja dosta vremena provodi u solariju ili negdje na bazenu. Stil oblačenja odaje kako drži do sebe. Na desnoj ruci kinđuri se prstenje dok je lijeva ruka gola.
„Ima tridesetak godina, možda koju više.“ prostruji mu kroz glavu, pa možda baš zato Furbi reče:
„Naravno, gospodični se jako žuri, pa neka izvoli. Ja imam vremena.“ aludirajući na njene godine i mentalitet.

Nakon što plati račun izađe, a kad tamo ima što za vidjeti. Iza njegovog automobila stoji drugi, a pored njega žena sa blagajne. Žena nervozno maše rukama pokazujući ljutnju što je ispred njenog automobila drugi, njegov. Prišavši automobilu, Furbi otvori vrata i nasmije se:
„Nema problema, sad ću vam se skloniti sa puta.“ veli „Da se niste gurali na blagajni ne bi sada ovdje čekali.“
Zatim hladnokrvno uđe u automobil, zatvori vrata, zategne sigurnosni pojas, upali motor i automobil krene. U retrovizoru gleda kako žena za njim maše rukama.
„Ljuta je što sam joj rekao istinu.“ pomisli, a zatim pojača radio.



Neki tvrde da duša teži 21 gram. Izvor priče potiče od jednog od najvećih genija svih vremena, Nikole Tesle. Kruži priča kako se Nikola za života bavio i takvim stvarima. Radio je mjerenja težine tijela za života, a i za smrti, pa je ustanovio razliku koju je pripisao duši.

Činjenica je da kad umre, čovjek postaje lakši. To objašnjavaju tisuće teorija. A jedna od njih uzrok vidi u duši koja napušta tijelo. Većina ipak podržava teoriju da je duša nematerijalna. Pa kako onda može biti da nešto nematerijalno uopće ima težinu? Može, jer tuga ima težinu baš kao i sreća koja se ponekad osmjehe duši kad sretne svog srodnika. A kako to prepozna, to duša ne umije objasniti nikome, pa ni samoj sebi.

Dok boravi u tijelu, duša se manifestira djelima koja čini. Zato je više no izvjesno da duša ima i energiju, jer to je nešto što joj omogućuje činiti djela. Izvjesno je i da energija duše ne samo da se može, već se i pretvara u druge oblike energije. A to je Fizika. Sve što postoji ima formu. A da oblik uopće može postojati, mora postojati materija ili barem neki njen vid. A kako postoji i ono što oblika nema, recimo sreća, tuga, simpatija, osjećaj, misao i tako dalje, pitanje na rubu znanosti jest jesu li svi oni materija ili su samo odnosi između njene pojavnosti? Razmislimo li, zaključak je da oni prije pripadaju onoj drugoj kategoriji, a opet, ako se sve može identificirati, opipati, smjer vodi da su i misao i osjećaj i simpatija i sreća i tuga i ostali oblici pojavnosti materije. Jednako tako mora biti i sa ljubavlju, ali i sa dušom, jer ... To je Fizika.

I tako na kraju slova dolazimo do pitanja: ‘Koliko teži duša?’. I bi li Nikola u pravu kad zaključi da ona, neovisno o veličini i težini tijela, a što ustanovi vrlo preciznim mjerenjima, teži točno 21 gram?



Stajala je ispred police sa kozmetikom i razgledavala.
„Moram promijeniti marku šampona, jer mi ona od zadnji put previše isušuje kosu. Trebam neki bolji šampon sa regeneratorom.“ razmišlja Nina dok rukama prevrće po polici.
„Da vidim.“ reče u sebi ugledavši željeni šampon.
I onda, baš u trenutku kad ga uzme u ruke i želi izvaditi kako bi bolje pogledala što piše sitnim slovima na poleđini, mali pokret previše i čitava se polica prospe po podu marketa.
„Bože!“ pomisli „Što sam to učinila?“ gledajući kako joj se pod noge sasipa masa šampona svih mogućih marki.
„Gospođo, morate biti pažljiviji. Znate da u hipermarketima na police obično trpaju previše, pa morate paziti kad s njih uzimate.“ začuje iza sebe muški glas neodređene boje.
Okrene se, a kad tamo iza nje stoji kreten od jučer sa benzinske pumpe i još joj se smješi.
„Pokvarenjak jedan, uh kako je ciničan.“ pomisli, a glasno reče „Pa kad ste već tu, biste li mi pomogli sakupiti ih i vratiti na policu? Toliko mi dugujete. Od jučer.“ naglasi posljednju rečenicu i pokaže svoje bijele i pravilne zube koji proviruju kroz usta razvučena u usiljeni osmijeh.
„Nema problema. Rado ću vam pomoći. Dozvolite mi.“ saginje se muškarac i skuplja rasute šampone sa poda govoreći:
„Nisam ja baš tako zločest kao što mislite.“ smije se pogledavajući je odozdo upitnim pogledom koji govori „Hajde, mrdni tom svojom guzom i ručicama prioni na posao jer si ti, a ne ja, srušila čitavu policu.“
„Evo sada smo sve lijepo vratili i složili na policu.“ govori ona pogledavajući gospodina kao da mu govori „A sad kretenu jedan, gubi mi s očiju i ne vraćaj se.“
„Jesmo. Polica je sad bolje složena nego što je bila. Možda bi nas ovdje mogli zaposliti da slažemo police?“ šali se gospodin opraštajući se s njom „A sada ja idem svojim putem.“ nasmije se i namigne.

Stoji pred blagajnom i čeka svoj red. Odjednom iza sebe začuje poznati glas:
„Nemojte misliti da sam vas slijedio. Ovo je zaista slučajnost. Da sam vidio da ste to vi stao bi u drugi red. Sad je kasno, jer ih već ima dosta iza mene.“ govori gospodin.
„Bezobraznik jedan.“ pomisli ona, okrene se i prkosno ga pogleda ravno u oči.
„Ohoho, nemojte me tako gledati tim svojim lijepim okicama. Ne mogu podnijeti treptaje njihovog pogleda.“ smije se gospodin gledajući je u oči dok ga ona ubija pogledom.
Stoje tako ukopani neko vrijeme. U stvarnost ih vrati blagajnica:
„Sljedeći molim. Gospođo, molila bi vas da ne radite zastoje u redu. Vidite koliko ljudi čeka iza vas!“

Kad blagajnica završi sa obračunom, ona brže bolje pokupi stvari u kolica i bez pozdrava se uputi ka izlazu. Na odlasku ne govori ništa. Zna kako tip sa benzinske stanice, sada iz dućana bulji u nju i nije joj jasno zašto.
„Svugdje ima napasnika.“ razmišlja dok se vraća kući „Srećom ti trenuci brzo prođu i na njih ne valja obraćati previše pozornosti.“



Postoji li duša ili ne postoji? Za to nema znanstvenih dokaza, ali mi ipak znamo i baš možda zato vjerujemo da duša postoji, jer ... Znanost je kategorija uma koja dokazuje na temelju spoznajnosti činjenica koje ponekad, priznat ćete, ne moraju biti točne, a ponekad one ne postoje. Pa se zato znanost time ne može ni baviti. Dušu ne možemo spoznati činjenicama, pa razum o njoj ne može znati niti zaključivati, jer ne postoje elementi na koje bi se oslonio. I tako duša postaje kategorija koja se dokazuje isključivo osjećajima i sjećanjem kog nosimo skrivenog negdje duboko u sebi. Znanje je to koga smo spremni upotrebiti tek kad nas, iz nama neznanog i/ili neobjašnjivog razloga, pogode osjećaji koji nam isključe razum. Pa zato, iako ne znamo, ipak znamo kako duša postoji zato što svi imamo osjećaje. I ne samo da ih imamo već se njima obilato služimo, jer ... Da nema duše, izvjesno je, ne bi bilo ni nas, naših misli, naših osjećaja kao što su simpatija, tuga, radost i slično.

Postoje nefiltrirani dokazi da život postoji i nakon smrti. I da se duša, baš k’o i ostali, za nas nematerijalni entiteti, u kemijskom i fizikalnom smislu sastoji od nečeg’ što okruženo je elektromagnetskim poljem odnosno, laički rečeno „elektromagnetskim zračenjem“. Još je navodno Tesla zabilježio kako se, kad osoba umre, u njenoj okolini na vrlo kratko vrijeme povećava razina elektromagnetskog polja, a što je podudarno sa njegovom teorijom i praksom prijenosa energije na daljinu. Jer svako zračenje je energija baš k’o što je energija, kako Fizika veli, sposobnost obavljanja rada.

Opskurnosti kojima se pred kraj života Nikola dangubio, njima se danas uz kapital koji Tesli bi nedostupan, bavi društvo iz i oko Cerna u Švicarskoj. A jednako se njima bave i takozvani duholovci. Duholovci tavore na rubu znanosti gdje nam otkrivaju prisustvo duhova, između ostalog i na temelju elektromagnetskog zračenja koga svjedoči termovizijska fotografija. Pa se tako, posredno, Nikolina teorija o duši potvrđuje na bizaran način. Fizika nas uči da čim postoji polje, postoji masa oko koje se polje stvara. A postoji li masa, a masa je svojstvo tijela, duhovi moraju imati tijelo i ne mogu biti nematerijalni. Oni su samo u našem poimanju vizualnosti dimenzija svijeta ili vrlo lagani, prelagani da bi im mi izmjerili masu, ili mi za to još nismo konstruirali uređaje koji to mogu izmjeriti, jer u tim sferama, za sada, još ne postoje ili se nisu razvili matematički modeli koji sve to egzaktno potkrijepljuju brojkama fizikalnih eksperimenata.



Zagrebački park Maksimir lijep je u svako doba godina, ali najljepši je kad poslije šetnje sa četveronožnim ljubimcem sjednete na terasu ispred Švicarske kuće i na kasnoljetnom suncu kao mačak predete uz piće odmarajući oči na pitomom zelenilu. Terasa je mala. Ima tek nekoliko stolova. Na jednom od njih sjedi on i pijucka kapučino. Pored njegove stolice je posuda sa vodom iz koje pohlepno pije njegova četveronožna ljubimica, Miss Bo.

„Kako lijepi peso. Dođi mali, dođi.“ začuje glas iza sebe koji mu se učini poznatim.
Okrene se, a kad tamo gospodična od prekjučer, sa benzinske stanice i od jučer, iz hipermarketa. Gospodična je u trenirci. Znojna se vraća sa džoginga i uz put želi popiti kavu na suncu, te otpuhnuti znoj i umor mišića. Miluje psa koji joj začudo odgovara veselim mahanjem repa.
„Ma vidi ti ljepoticu i pusu mi je dala.“ raznježenim glasom veseli se gospodična poljupcu dlakavog stvorenja.
Zatim pogleda na gore pa veli:
„Da sam znala da ste ovdje vi, budite sigurni kako ne bi došla.“ govori mu dok sjeda za susjedni stol koji je jedini slobodan „I ne brinite, neću vas smetati u nirvani, jer ionako s vama nemam ništa. Slobodno me ignorirajte kao što ću i ja vas.“
Priđe konoba. Ona naruči kavu, a on zamoli još jednu zdjelu vode za svoju ljubimicu. Gospodična zatim iz džepa izvadi iPhone i stavi slušalice na uho. Furbi je gleda. Gleda njene sitne fluorescentne plave pletenice. Gleda njene pravilne ruke ovaj puta prazne i bez prstenja.
„Koju muziku volite slušati dok džogirate?“ pita je.
„Zašto vas to zanima?“ protupitanjem odgovara gospodična, pa dodaje „Imate lijepog psa. Ženka. Plemenita pasmina?“
„Da, sibirski haski.“ odgovara on gledajući gospodičnu.
I tako, riječ po riječ između njih se zametne razgovor u kome riječ leti, a da ni sami ne znaju kako, zašto i odakle. Iz početka se pogledavaju bojažljivo, zatim se već smješkaju da bi se na kraju upoznali i izmijenili brojeve mobitela.
„Zovem se Nina.“ gospodična pruža ruku i gleda ga ravno u oči prodirući mu u dušu.
„Drago mi je. Ja sam Furbi.“ odgovara gospodin ne vadeći pogled iz njenog pogleda, pogleda srodne duše.



Ex nihilo nihil. Tu sentencu, nastalu u empiriji religiozne, ali i svjetovne kognostike, potvrđuje i Fizika. Jer materija baš k’o i nematerija, koja je samo svojstvo transformacije pojavnosti materije, jest to što Fizika zove energijom. A to otvara još jedno pitanje koje postavlja se prije prethodnoga. Pitanje je to o životu nakon smrti. Ako se duša uistinu seli i napušta tijelo tada mora postojati i trenutak kada duša, negdje iz etera vremena i prostora, spazivši tijelo ili njegov zametak odluči svojim prisustvom to tijelo oživiti. Jer život, po Religiji, baš k’o i po Fizici, sastoji se od tri komponente, odnosno Svetog trojstva:
- duha što je po Fizici model,
- duše koja je po Fizici energija, i
- tijela koje je po Fizici materija.

Pa se tako logički otvara pitanje vječnog života, života koji je prije početka baš k’o što je i poslije svršetka. Sve to Fizika potvrđuje pseudoempirijom upakiranom u Matematiku koju naziva Zakonom. Religija to štuje kao Dogmu, iako je do nje, baš k’o i Fizika došla pseudoempirijom, ali za razliku od Fizike ne može to matematički definirati. I tako, kad suglasimo se kako duše postoje i prije i poslije, te pretpostavimo li kako su vođene slobodnom voljom bilo da se ona temelji na namjeri ili osjećaju kojom duša odabire tijelo koje tad njenim prisustvom oživi, dolazi se do tog’ da poslije smrti, baš k’o i prije života, mora postojati život. I kako je život vječan, te nema ni početka niti kraja. I da baš k’o što materija i energija su vječne, bez početka i kraja, život je ono što Religija naziva duhom, a Fizika, za sada kao pretpostavku u čije se postojanje još ne upušta, bilježi kao nešto što postojalo je prije i postoji poslije Velikog praska



Vrata su vodila u Svijet. Na velikom digitalnom ekranu iznad vrata pisalo je 'Prpremite se’. Oni su bili tu i bili su spremni napustiti dom, spremni uputiti se na putovanje. Spremni zamijeniti vječnost još jednim međutkom koji zove se život. U čekaonici su bili sami. Pogledavali su se znajući da se trenutak putovanja neumitno približava. Razgovarali su.

Matej:
„Skoro da sam spreman. Imaš dileme? Još uvijek možeš promijeniti mišljenje.“
Danijela:
„Mogu. Radila sam to u prošlosti, ali ovaj puta neću.“
Matej:
„Dobro je što si tako odlučila. Ja sam spreman.“
Danijela:
„Lijepo od tebe. Ne mogu zamisliti putovanje bez tebe. Tako si nježan i pažljiv.“
Matej:
„Hoćemo li se prepoznati? “
Danijela:
„Hoćemo, tako su nas učili. Bit će to u trenutku susreta. Prepoznat’ ćemo se.“
Matej:
„Bez obzira na situaciju. Tako su nam rekli. Budemo li slušali svoje osjećaje. Jesmo li za to spremni? “
Danijela:
„Tko zna kakvi ćemo biti u tom trenutku. Možda se jedno drugom nećemo svidjeti, jer ćemo se susresti u nezgodnoj situaciji? Ili ćemo biti toliko zaokupljeni sami sobom da ćemo se jednostavno mimoići ne vidjevši jedno drugog. Ne bi se željela time opterećivati. Dovoljno je da barem netko od nas prepozna ono drugo.“
Matej:
„Da, tako su rekli. Slično je bilo i na nekim prethodnim putovanjima. A na nekim drugim putovanjima imali smo premalo zajedničkih trenutaka. Sve je to trajalo prekratko.“
Danijela:
„Imaš pravo. Bili smo zaslijepljeni trenutkom i nismo se vidjeli. Nismo se prepoznali. Ali opet smo se kasnije sreli. Pa se dogodilo iako je trajalo prekratko.“
Matej:
„Da, nismo slušali dušu. Ali ovaj puta bit’ će drugačije. Barem sam ja tako odlučio. A ti, jesi li na to spremna?“
Danijela:
„I ja ću se tako ponašati. Ne želim da mi čitavo putovanje prođe u potrazi za tobom. Previše mi značiš da bi te opet propustila. Tako mi nedostaješ kad nisi tu. Znaš, vrijeme koje prvodim sa tobom uvijek mi se čini kao trenutak. Sve prođe nekako prebrzo. Kao da je tren. To je kao kad pljesneš dlanom o dlan. I onda, klap, više te nema i tako sam daleko od tebe.“
Matej:
„Nemoj se žalostiti. Uvijek sam s tobom. Ako ne prisutan uz tebe, a ono barem u mislima.“
Danijela:
„Pratiti znakove raspoznavanja? Najbolje je njima ne opterećivati. Neka sve ide svojim tokom.“
Matej:
„Jesi li sigurna u to? Može se dogoditi da se promašimo. Već nam se to nekolio puta dogodilo.“
Danijela:
„Da ali su nam se kasnije ukazale neke nove prilike. Pa smo na kraju ipak uspjeli. Sjećaš li se?“
Matej:
„Da, iskoristili smo ih. Prepoznali smo se. Slušali smo osjećaje ili kako to tamo gdje idemo vele, slušali smo srce.“
Danijela:
„Da, ti trenuci su bili kratki, ali dovoljni da postanu iskra promjene. I te promjene ne samo da su promijenile naš život već su nam ukazale nove puteve.“
Matej:
„Imaš pravo. Navažnije su te male, sitne stvari. Trenuci su to kojih se zauvijek sjećamo.“

I dok su razgovarali nisu ni primijetili da je vrijeme pripreme prošlo. Otvorila su se vrata i pojavio se Ključar. Ključar ih je neko vrijeme gledao i slušao njihov razgovor. A onda ih u jednom trenutku prekine:
„Došao je trenutak. Krenite na putovanje.“

Danijela i Matej se tad nijemo pogledaju i krenu. Krenuli su svaki svojim putem pamteći jedno drugog, pamteći pogled trenutka na rastanku, jer to će biti pogled prvog trenutka kad se opet susretnu. Treba samo znati gledati, tako su ih učili. To je tako malo, a opet je toliko puno. Radi se o trenutku kojim započinje ljubav koja sve i zauvijek mijenja.



Religija koristi pojam duše. No što je duša? Religija uči da svaki čovjek ima dušu i kako ona ostaje i kada čovjek umre. Ali što je duša i od čega ona u čovjeku nastaje? I kako duša nastaje? Zajedno s tijelom ili neposredno nakon formiranja tijela? Definicija duše trebala bi biti nešto kao:
‘Duša je nevidljiva osobnost čovjeka koja zadržava njegovu bit i nakon smrti.’
Znači, duša je nevidljivo tijelo koje može razmišljati, vidjeti, čuti, pričati, gibati se, tijelo identično živom čovjeku. Zato duša ima praktički sve karakteristike živog, samo što nije fizičko tijelo, nego je neshvatljiva tvorevina. Pa se pitamo, ako duša nije napravljena od materije, kako to da može imati svoje karakteristike slične fizičkom tijelu?

Nitko to ne može znati, ali pokušajmo zamisliti nevidljivu tvar sposobnu da ima sve misli, osjećaje i sve ostale karakteristike ljudske psihe prije i nakon smrti. Teologija nema objašnjenje što je to niti što bi to moglo bilo. Jednako tako i Fizika. Ni jedni niti drugi nemaju objašnjenje za ono što nas čini ljudima. Za misao, za osjećaj, za tugu, za sreću, za simpatiju, za mržnju, za radost, za ljutnju, za ljubav. Jednako kao što nemaju objašnjenje zašto se duše međusobno traže i to da ne traže bilo koju, nego baš unaprijed određenu, srodnu dušu. I da su tu srodnu dušu sposobne prepoznati među milijunima drugih. Govori li to o njihovoj slobodnoj volji da biraju ili o za nas nedokučivom savršenstvu da pronađu, prepoznaju jedna drugu?

Septik:
‘Pretpostavimo da je Bog savršen.’
Vjernik:
‘Bravo majstore, ti si genije.‘
Septik:
‘Onda on može činiti samo savršena djela.‘
Vjernik:
‘Pametan zaključak.‘
Septik:
‘Ne može činiti nesavršena djela.‘
Vjernik:
‘Ova ti je još bolja.‘
Septik:
‘Ne može činiti zlo.‘
Vjernik:
‘Slažem se.‘
Septik:
‘To znači da nema slobodnu volju.‘
Vjernik:
‘Ne slažem se.‘
Septik:
‘Pretpostavimo li zatim da ljudi imaju slobodnu volju, ispada da ih Bog nije stvorio na svoju sliku i priliku.‘
Vjernik:
‘E, sad si sve pokvario.‘




I tako drage moje i štovani moji, dok plovimo u susret Dušnom danu, Bocaccio završi još jednu od svojih novela ne spominjući događaje koji se potom dogode između Nine i Furbija, a od vas o očekuje komentare.

Sa štovanjem iz Bocacciograda,
Meštar Bocaccio


(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.10.2012. u 19:52 • Dobre vibracije (31) • Troši toner • #

petak, 28.09.2012.

Što žene žele: Novela sedma - Kato, Kato, moja ljubav, moje zlato

Dragi Bocaccio,

U Bologni živio mladić po imenu Gentile. Zaljubi se Gentile u plemkinju Katalinu. No ona njemu ljubav uzvraćala nije. Nije ga voljela već pozornost svoju mužu Nikoli svom nježnošću pružala je.

Jednom Katalina ode na svoj posjed gdje se razboli. Dolazili u nje doktori nu koliko god se trudili ne mognu pronaći uzrok bolesti, pa kako je blentavo liječili, dogodi se jednog dana da znakova života u nje nema. Pa je, kako bi prikrili blentavost svoju, doktri proglase mrtvom te jzakopaju.

Gentile dozna da Katalina je umrla, pa zaputi se sa slugom u najvećoj tajnosti do groba njenog. A kad stigne i u grobnicu uđe, kriptu njenu otvori. Pa je vidje onako prelijepu i mrtvu, a u njemu se probude emocije, ter ne mogne odoljeti ne poljubiti je i to učini više puta. Sve to još više je osmjeli, pa joj u smjelosti dotakne grudi gdje primijeti da diše još. Pozva on tad’ slugu koj’ pomogne mu prenijeti je u kuću njegovu gdje mu majka pomogne da je ozdravi.

Pošto Katalina ozdravila zamoli Gentila da dopusti joj vratiti se rodbini svojoj. A on rekne kako pošto svi misle da mrtva je, on pozvat’ će plemiće neke na gozbu, a i muža joj, te je će pred svima baš njemu k’o poklon dati. Katalini se taj prijedlog svidi i pristane. A morala je i sama priznati kako u njoj, dok Gentile joj tol’ku pažnju i njegu nesebično dav’o, simpatija nježnosti prema tom mladiću zaiskri. Ipak, morala sačekati da se Gentile s puta vrati pa kako prođe vrijeme Katalina Gntileu rodi sinčića njihovog.

Kad Gentile sa puta se vrati, napravi on gozbu i na ručak goste obećane on pozva. A gozba obilna i uz birano iće i piće sve goste razgali. Pa kad prikladan trenutak dođe zapita Gentile bi li bilo pravedno kad neki svog bolesnog slugu na ulicu baci, a drugi ga izliječi, da ga ovaj drugi za sebe zadrži? Gosti raspojasani na to svi redom dogovore se da Nikola sud izrekne u ime svih kako sve to pravedno biti ima. Tad Gentile naredi slugama da Katalinu uvedu što ovi i učine. Pa kad Katalina dođe, Gentile se udalji, a drugi gosti je stanu ispitivali o tome ‘ko je i što, na što ona ne odgovori ni[ta već samo mučala je tiho.

Ipak, kasnije Gentile preda Katalinu i dijete Nikoli za što su ga svi u gradu još dugo hvalili i plemenitost njegovu za primjer drugima uzdizali.

Iz Firence sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio



Pater Očenašek je govorio:

„Draga braćo i sestre! Okupili smo se na ovom tužnom mjestu da na vječni počinak ispratimo našu dragu suprugu, majku, sestru, rodicu, a prije svega sveticu Katu, Katicu, Katarinu. Što reći u ovom tužnom trenutku? Kojim riječima oprostiti se od nje? Jedno je sigurno, sada kada je otišla i kada je više među nama nema, ništa više neće biti isto kao prije. Naše rane su duboke, teško je ispuniti prazninu i umanjiti bol. I znamo da nitko i ništa ne može, a i neće izbrisati vrijeme, razgovore, šale, smijeh i trenutke koje dijelili smo sa Katom, Katicom, Katarinom.“

Došla žena ispovjediti se. Pita svećenik što je uradila. Ona reče prevarila je supruga nekoliko puta, pa se želi iskupiti za svoje grijehe. Svećenik joj veli da se pomoli par puta i da hoda oko crkve onoliko puta koliko puta ga je prevarila. Žena se zahvali i taman na izlazu iz crkve susretne najbolju prijateljicu.
„Zašto si bila u crkvi?“ upita je ova-
Žena kaže što je uradila i da ide hodati uokolo crkve.
Prijateljica će na to: „Uh, odo’ ja po bicikl.“

„Nikola, što si se tako zapuhao. Jesil’ dobro“ zabrinuto je govorila Kata.
„Ma jesam. Samo sam se preforsirao.“ kratko odgovori Nikola.
„A što preforsirao? Ja nisam gotovo ništa osjetila. Maaaa ... nema veze, bit’ će još prilika. Nego, danas se vraća Pavo, paaaa ... Da te ne zatekne ... A ti se lijepo brže bolje spremi kako opet ne bi bjež’o kroz prozor. Znaš, Pavu sam zadnji puta jedva uvjerila da nije bilo nikoga, da mu se to samo od ljubomore priviđa.“ govorila je Katarina k’o navijena
„Što to opet radiš?“ naglo usklikne usklikne Kata.
„Ma ništa ... Samo ... Došlo mi je, pa te mazim. Ajmo još malo.“ moljakao je Nikola ljubeći bradavice Katičinih grudi „Imamo vremena za još jedanput.“.
I da ne duljim priču. Kata pristane pa ovaj puta oboje ugledaju zvjezdice pri čemu Kata osjeti kako je zalijeva mlaz olakšanja, pa samo uskliknu:
„Ohhhh, Bože, svršila sam!“ a glas s visina šapne joj: ‘Bit’ ćeš majka.’.



Očenašek tu na kratko zastane, zatim svrne pogledom po prisutnima, pa nastavi:

„Draga braćo i sestre! U ovom trenutku, misleći zajedno sa vama na jednu smrt koja pogodi mnoge, želim vam izraziti iskrenu sućut i utješiti vas nadom u život vječni. Mi vjerujemo i u ovoj svetoj liturgiji molimo da se Gospodinovim vjernima život ne oduze već da im se samo promijeni ... Mi ne umiremo, pa se tako ni naši dragi pokojnici ne rastaju se od nas već samo privremeno prelaze mostom u novi život u kome smrti nema i gdje radost je vječna. Jer onomad Isus Krist snagom svoje riječi, smrću svojom i uskrsnućem vlastitim otvori nam vrata tog vječnoga života. Kao kršćane, vjernike i vjesnike uskrsnuća, ovim činom ispovijedamo našu vjeru da po muci i smrću Kristovom mi nadamo se uskrsnuću naše Kate, Katice, Katarine. Stoga vas sa ovog mjesta sve pozivam da svi zajedno, u duhu vjere, sudjelujemo u molitvi koju Bogu, gospodaru života i smrti, upućujemo za našu Katu, Katicu, Katarinu. I da u molitvu svoju uključimo tako i sve nama znane. Da živimo vjeru u Kristovo i naše uskrsnuće. A sad poslušajmo riječ Božju.“

„I tako veliš, Pavo je službeno proglašen mrtvim?“ Nikola je sjedio ispijajući popodnevnu kavu u društvu Očenašeka i Katarine.
„Maaa ... Znao sam da će mu se to dogoditi. Budaletina od brata. Uvijek se lovi i gura tamo gdje ne treba. Uh kako me je naljutio!“ gunđa Nikola dok mu se suza teče niz lice.
„Ajde, ajde, smirit se.“ Očenašek pokušava ugoditi istovremeno mučnu, ali i tužnu situaciju „Pavo nije poginuo uzalud, pao je za domovinu. A tu je još i predivna kći koju ostavi za sobom. Kato, znam da ti je teško, ali sada kad ti je najgore ponajprije moraš misliti na sebe, a onda i na dijete. Shvati to kao poslanje koga ti gospodin na tvom zemaljskom putu do pokoja u kom blaženstvo je vječno daje.“ priča Očenašek koji tim situacijama bi vješt jer k’o zaređeno lice sluša mnoge boli i radosti, tajne i opća znanja dijeli.
„Nego, jesu li sigurni da su pronađeni baš njegovi ostaci? Je li to službeni potvrđeno.“ ubaci se u priču brat Nikola kako bi dao tračak da nade još ima.
„Jesu, na žalost. Vele potvrđeno je pločicom s njegovim imenom i brojem u registru. Pločica je pronađena na njemu. Svi su bili zakopani u glini. Ona brzo uništava tragove i tijelo. Pa su po ostacima napravili vještačenje koje je potvrdilo da bi po godinama i starosti pronađeni ostaci odgovarali njegovim.“ tužno i zamišljeno Katarina završi priču.



Očenašek kratko podigne oko na prisutne da bi potom uzvisio glas i prešao na posljednju preporuku i oproštaj:

„Kao vjernici okupili smo se da ukopamo tijelo svoje sestre Kate, Katice, Katarine. Sa pouzdanjem pomolimo se Bogu, u kojemu sve živi, da tijelo naše sestre koju raspadljivu ukopavamo uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu joj pridruži svojim svetima i vjernima. Neka joj sud bude milosrdan, da od smrti otkupljena i dugova oslobođena bude primljena u pratnju Vječnoga Kralja. Pomolimo se!

U ruke tvoje, blagi Oče, izručujemo dušu svoje sestre. Čvrsto se nadamo da će ona kao i svi koji u Kristu preminu u posljednji dan s Kristom uskrsnuti. Zahvaljujemo ti na svim dobročinstvima kojima si za ovog smrtnog života obasuo svoga sestru. Ona su nam bila znak i tvoje dobrote i blaženoga zajedništva svetih u Kristu. Zato, Gospodine, milostivo poslušaj naše molitve. Otvori sluzi svome rajska vrata, a nama što ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere.
Po Kristu Gospodinu našem. Amen!“

„I tako kćeri moja, privolu za vjenčanje tražiš?“ pita Očenašek na ispovjedi Katarinu.
„Da, oče, tražim. Ostala sam sama, udovica sam. A tu je i moja malena Marina koju moram na put života podizati.“ govorila je Katarina.
„A zna li Nikola da mu je Marina kći?“ upita Očenašek.
„Ne zna. On k’o i svi ostali misle da je to Pavo. Oče, Nikola u najplemenitijoj namjeri, pa želi prigrliti bratovo dijete kao svoje.“ uvjeravala je Katarina Očenašeka tražeći privolu za brak.
„Dobro kćeri, neka tako bude. U slučaju da je bračni drug smrtno stradao, kršćanin je oslobođen svetog sakramenta i slobodan je ponovo se ženiti. Toliko s te strane. A s druge, pošto Marinu želi prigrliti kao kći svoju, nek’ mu bude, jer ionako otac je, pa nek’ tako, ne znajući istinu, grijehe svoje kaje uvjeren kako bratovu kći odgaja.“ nasmije se Očenašek pružajući Katarini blagoslov.
Katarina se Očenašeku sva sretna zahvali, te ga jošte zamoli da im vjenčanje vodi, a što ovaj sa ljubaznošću prihvati.



U dane Heroda, kralja judejskoga, bi svećenik imenom Zaharija. Žena mu bi Elizabeta. Oboje pravedni pred Bogom, živjeli oni besprijekorno i po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No djeteta imali nisu, jer Elizabeta bi nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi uz to. Dok Zaharija jednom po redu svoga razreda službu svećeničku pred Bogom obavljao, ždrijebom zapade ga po bogoslužnom običaju da u svetište Gospodnje uđe i kad prinese. A za vrijeme kađenice mnoštvo naroda vani molilo je.
Pa mu anđeo Gospodnji ukaže se. Stajao anđeo s desne strane kadionog žrtvenika. Ugledavši anđela Zaharija se prepade i silan strah ga spopade. Nu anđeo mu reče:
„Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva. Žena će ti Elizabeta sina roditi. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit’ će ti radost i veselje, a rođenje njegovo mnoge će obradovati. Bit’ će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha svetoga bit’ će pun već od majčine utrobe.“
Na to Zaharija reče anđelu:
„Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi."
Anđeo odgovori:
„Ja sam Gabriel koji pred Bogom stoji. Poslan sam da govorim s tobom i da donesem ti ovu radosnu poruku. Evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje ispuniti će se u svoje vrijeme, zanijemjet’ ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbi."
Narod iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadrž’o u svetištu. Kad Zaharija napokon izađe, nije im on mogao ništa reći, pa zaključe da je u svetištu viđenje imao. Nastoj’o im se Zaharija doduše znakovima izraziti, ali osta nijem. Pa kad se navrše dani službe njegove, otiđe on kući.
Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, žena mu. Krila se tako Elizabeta pet mjeseci govoreći:
„Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima."



Katarina je porađala, a na porodu su bili svi i Kata i doktori i sestre u rodilištu i Nikola joj muž, a i Pavo, brat mu.

„Otkud sad Pavo?“ pitate se vi, malobrojni moji koji vrijeme dangubite na riječi ove što možda pozora vašeg ne zaslužuju.
„Pa da vam vaš omiljeni pisac objasni,“ veli on, ter ukratko objašnjenje piše:

Ubrzo nakon što su se Katarina i Nikola oženili na vrata im bane Pavo.
„Otkud ti?“ upitaše ga, a on im objasni kako bio je u logoru, u Mitrovici u kazamatu, gdje ga je četnička banda tukla i mučila, no on voljom preživi i u razmijeni se vrati. I još veli kako dobro je proš’o, jer da otkrili su tko je završio bi on u jami zajedno s drugim streljanima.
„A identifikacijska pločica?“ zapitaju ga na što reče da svoju pri zarobljavanju baci, pa valjda netko je pronađe, pokupi i u jamu s mrtvima sa streljanja baci.

„A što bi s brakom Katarine i Nikole? I kćeri njihovom? I što Pavo radio je dalje?“ pitate me vi dalje a ja vam ukratko donosim i taj novele međutak:

Katarina i Nikola su i dalje ostali u braku. Pavo je k’o otac obilazio Marinu koju su svi, pa i ona sama, držali njegovom kćeri. Ali kako Pavo bi naočit opet on završi u krevetu s Katarinom gdje slatku ljubav su vodili dok Nikola je putovao Europom. I tako jednom se zgodi da dok Pavo svrši, a Katarina vrisne
„Joj,kako mi je lijepo, svršit’ ću i ja, ah, ah.“ i grču strasti orgazmično doživi, pa dok zvjezdice je ispiru mliječnom stazom.
Opet javi se onaj vragolan s početka novele, pa joj šapne: ‘Bit’ ćeš majka.’.
I rodi tako Katarina Nikoli kći, jer Pavo u međuvremenu drugu za svoju ženu prigrli. A Nikola mišljaše kako djetešce je njegovo i jako joj se zbog toga radovao, te pazio je i mazio.
Katarina se pak nakon nekog vremena razboli i umre i za njom ostanu ucviljeni što prisustvuju pogrebnoj misi s početka priče.


A na misi pater Očenašek riječ vodi:

„Gospodine Bože, u svojoj očinskoj dobroti milostiv budi duši tvoje služavke Kate, Katice, Katarine. Očisti od svake krivice dušu njenu koju opozvao si sa ovog svijeta i primi je u domovinu svijetla i postojbinu mira i u zajedništvo svetaca tvojih. Daruj joj udio u vječnom blaženstvu u kraljevstvu tvome. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen!

Bože stvoritelju svjetla, tame i života svog i otkupitelju grijeha daruj Kati, Katici, Katarini svetost koju tako zaslužuje, jer putem ovozemaljskim ona kročila je primjerom uzoritim života punog dobrote i evanđelja radeći nadasve za dobrobit i nadu našu svesrdnu. Otkupi sluge i službenice svoje i otpusti im grijehe njihove! Neka ovim našim pobožnim zagovorom postignu one oproštenje za kojim su uvijek čeznule. Amen!“

I dok Očenašek u svetoj liturgiji riječi Gospodnje valja, kruži on pogledom koji zabilježi kako Pavo zagrli malu Marinu, a Nikola to isto čini sa ‘ćeri svojom. Između njih je Hermina, sestra Katarinina, koja skrivene i dobro čuvane tajne sestre svoje naslijedi i pokoji pogled strastven Očenašeku dobaci u spomen na njihovu tajnu ispovjednu. A kad smo već kod tajni i vječnog zavjeta što ispovjednik ga čuva, čuva Očenašek jednako tako tajnu Katinu tko kome je otac, a tko kome je ‘ći.

Te večeri u svoj tajni dnevnik Hermina je zapisala:
„Robert (pater Očenašek) i ja smo opet vodili strasnu ljubav. Ne ulazim u detalje, ali samo ću napisati da je bilo predivno. Svršila sam tri puta.“






gotovo




I tako drage moje i dragi moji dođosmo opet do kraja jednog od ciklusa priča iz Dekamerona novovjekog u kom meštar Bocaccio poduči neke dok smjernima ljepotom priče produhovi i put da, i ne samo o tome što žene žele, već i kakve sve tajne one u sebi kriju. Mjesto njihovo u svijetu kog Stvoritelj zbrlja za nas uzvišeno je jer... Jerbo iako s njima teško je bit’, bez njih ne može se cjeline cilj dogodit', baš k'o što ne može se bez sunca noć rasvijetlit'. Spozna to svak' koj' oplemeni srce ljubavi njenom i što zauzvrat je dobi dajuć' joj i ne samo ljubav svoju već um baš k'o i džep cijeli a što protuprirodno nije jerbo ona s pravom ionako kućom gospodari.

A za radoznale koje zarazi priča ova, pa jošte više saznati o tajnama žena žele, evo novela koje smjera putu radoznalosti daju, a koje pronaći ćete na kazalu:
© Novela prva: Soba s pogledom
© Novela druga: Kad se bistre sestre slože i olovo plivat' može
© Novela treća: Svetac
© Novela četvrta: Što jest, jest
© Novela peta: Obiteljski posao
© Novela šesta: Kako Izabela očuva čast a sebi da počast



Štovanjem smjerno do novele nove uz pozdrav svom starom drugu svom iz Firence onomadne,
Bocaccio Zagrebački

Oznake: Zagrebački dekameron

28.09.2012. u 18:20 • Dobre vibracije (35) • Troši toner • #

ponedjeljak, 11.06.2012.

Što žene žele: Novela šesta - Kako Izabela očuva čast a sebi da počast

Dragi Bocaccio,

Izabela bi opatica u samostanu. Zaljubi se u mladića koji je često dolazio u samostan. Prizna mu svoju ljubav, pa su oni tako često zabavljahu i u blagodatima putenim nadasve uživahu. Kad to druge opatice spaze, otrče one do sobe glavne časne. Strahujući da je ne nađu kako spava sa svećenikom, glavna časna brzo se obuće i u žurbi mjesto marame na glavu zaveže svećenikove gaće. Ali u strci i žurbi to ne primijeti niti jedna opatica, pa sve tako dođu pred Izabelinu sobu, ter provale u nju. I naravno, zateknu Izabelu i mladića kako se zabavljaju.

Izabelu otjerali iz sobe, pa joj sude. Kad ova primijeti što je na glavi glavne časne, kaže joj:
„Časna majko, prvo svežite sebi maramu, pa tek onda možete razgovarati sa mnom.“
Tad i časna, ali i druge opatice primijete što se časnoj na glavi nalazi, ter glavna bi prisiljena dopustiti svim opaticama da vode ljubav kad god i kako to one same požele. Izabela se tada vrati ljubavniku i nastavi se s njime dalje nesmetano viđati.

Iz Firence sa štovanjem.
Giovanni Boccaccio



Dogovorile se tri prijateljice da će se svojim muškarcima za iznenađenje obući u sado-mazo kožno odijelo, štikle i crni povez na očima, sve da vide reakcije. Jedna je imala zaručnika, druga je bila ljubavnica, a treća supruga. Nakon par dana imaju razmjena iskustava.
Zaručnica: „Kad me je vidio poludio je, zatim me je zaljubljeno pogledao, rekao da sam žena njegovog života i cijelu smo noć strasno vodili ljubav!“
Ljubavnica: „Kad me ugled’o momentalno me zgrabio i prašili smo se do iznemoglosti do jutra!"
Supruga: „Došao je s posla, upitno me pogledao, pa rek’o: Hej, Zoro, što ima za večeru?"




Bismi Llah Al Rahman Al Rahim
El Hamdu Lillah Rabi Alamin Al Rahman
Al Rahim
Maliki Jaumi Al Dini
Ijaka Nabudu Ua Iaka Nastain
Ihdina Sirat Al Mustekim
Sirat Al Zine Nanite Alejhim Gajr
Al Magdubi Alejhim Ua La Al Dalin



Mlada žena ustane i zategne minicu. Zatim se pogleda u ogledalo, olovkom popravi ruž na usnama, pa izađe iz kancelarije. Sigurnim korakom staloženo je koračala hodnikom modernog staklenog zdanja sa čijeg vrha puca veličanstven vidik na grad. Pogled sa visokog nebodera sa polumjesecom na vrhu širio se i dalje od obrisa grada koji se kupao u plavkastom svjetlu večernje izmaglice užarenog smiraja pustinjskog dana. Za boljih dana, kad vjetar iz pustinje ne bi donosio sitna zrnca pješčane prašine, za mirnog vremena kad bistro nebo bi se plavilo, kroz staklene stijene što čuvaju ugodnu temperaturu, odatle je pucao pogled u daljinu koja se u beskonačnosti stapa sa plavkastim morem udaljenog zaljeva.
Žena na trenutak zastane pred vratima nećkajući se bi i ili ne bi li, pa potom sigurnom rukom prihvati kvaku i otvori vrata.
„Salaam Abdule.“ pozdravi.
„Salaam Amira.“ otpozdravi omanji čovjek sa gurtom na glavi.
„Braco, pripremila sam ugovore koje moraš potpisati.“ Amira staloženo na stol stavi odeblji fascikl sa spisima.
„Daaaa“ otegne se Abdulu zagledavajući sestru, izvršnu direktoricu korporacije kojoj biznis ide dobro i uspješno se širi posvuda po svijetu „Kako si se to obukla?“ upita je.
„Kao i svaki dan.“ smiješkom odgovori Amira.
„Zašto se ti kao svaka časna žena ne možeš obući pristojno?“ zapita Abdul „Sve druge poštuju hidžab.“
„Ti brate znaš da mene ne zanima tradicija. Došlo je novo doba i oblačim se kako hoću i kako mi je najugodnije. Uostalom to mi ne smeta da zdušno u slavu Alaha radim i dajem sve najbolje od sebe za dobrobit familije.“ Amira je staložena.
„Pa i ja isto tako radim, ali poštujem i tradiciju.“ dobaci Abdul pa nastavi „I ja, baš kao i ti radim sve i najbolje za našu dobrobit. Pa da me nije ne bi bilo ni dobrobiti tvrtke.“ zaključi on.
„Istina je,“ veli Amira „ali baš zahvaljujući mojim potezima i vezama, pa ako baš hoćeš i sposobnostima, sa nama svi žele sklapati poslove. Zašto uvijek traže mene?“ uzvrati Amira.
„Nemoj mi samo reći da naši poslovni partneri padaju na tvoje noge i minicu?“ iskezi se Abdul.
„Što imaš protiv minice.“ uzvrati oštro Amira „I ti se okreneš za dobrim nogama i guzom. A kakav si, sve bi što imaš raskućio na nekoj takvoj samo kad bi ti dala.“
„Tko mi to govor?! Sestra koja flertuje sa onim strancem!“ svadljivo uzvrati Abdul.
„Kako ti misliš, flertuje?“ Amira bi mirna.
„Samo se nemoj praviti da nisi. Abdul vidi sve i sve zna, ali Alah je milostiv i prašta. Misliš li da ne znam što radite kad se zatvorite u tvoj kancelariji?“ recitirao je Abdul.
„Radimo dvokratno. Dopodne i od popodne, pa sve do deset uvečer. I sam znaš mi da sve poslovne sastanke u firmi zakazujemo za kraj radnog dana.“ hladno mu uzvrati Amira.
„Cccccc, nemoj me molim te nasmijavati.“ cinično prošišti Abdul.
„A ti? Misliš li da ne vidim kako oblijećeš oko strančeve kolegice. Kako sliniš kad ona ustane i pokaže svoje vitke noge i oblu guzu. I kako se ispod tvog tavba budi mali bedak? Kako li samo mucaš kad ona zacvrkuće. I da nema mene oni bi te preveslali dok kažeš keks.“
„Nemoj tako seko. Nije sve baš tako.“ smirivao je Abdul Amiru.
„Kako nije? Misliš li da sam glupa?“ zajapuri se Amira „Zaboravljaš koje škole sam završila. I uvijek bila bolja od tebe. Da nema naše tradicije, otac bi firmu ostavio meni. Pa ovako, iako je formalno dijelimo po pola, zbog tradicije direktor si ti, ali zbog posla ne možeš ništa bez mene. Sve što radiš, radiš preko mene.“
Abdul zausti da nešto veli no Amira ga u tren prekine pa nastavi:
„I misliš li kako ne znam da kad boraviš vani, u inozemstvu, tajno se sastaješ sa onom, Rahelkom. Nije li to židovko ime? Ha!“ izazovno upita Amira, pa zastane.
U nevjerici što to čuje Abdul zašuti. A kako sve to bi istina samo spusti pogled što Amiru nagna da slavodobitno nastavi:
„Ako i nije ili jest, tko zna?" namigne mu „Možda te ona smotala i obrlatila od Alaha? Svašta se vama muškarcima mota po tim vašim praznim glavama. Pogotovo kad je u pitanju tajna ženskih gaćica zbog koje gubite razum. Čak bi kao nesretnici i bezbožnici zbog njih bili u stanju vjeru svoju primijeniti.“ ispali Amira rafal.
Na spomen posljednjeg, Abdul se smrzne, pa će pomirljivo:
„Dobro, dobro. Seko, smiri se. Ljudi smo, pa ćemo se dogovoriti.“
„Kako to misliš dogovoriti?“ plane Amira.
„Pa tako. Lijepo. Ja se neću petljati u tvoje, a ti se nemoj petljati u moje poslove. Koegzistencija?“ ponudi Abdul.
„Misliš osvetoljubiva? Kao da te ne znam, ti podlače jedan.“ prosikće Amira.
„Ma ne to. Mudra i miroljubiva, suradnja.“ nasmije se Abdul.
Amira zastane pa se zamisli:
„Ima braco pravo. Zašto da se svađamo i jedan drugom pakosti smišljamo i otrove podmećemo? Oboje ćemo od tog stradati, a ovako svatko će imati svoje zadovoljstvo. Ja Emila, a on Rahelku. Ta ionako se sve to događa unutar četiri zida. A mi smo pažljivi, pa to radimo tako da se ne sazna i da nitko ne posumnja."
Nakon kraće stanke pogledavajući brata Amira reče:
„Dobro brate. Neka tako bude. Inšalah.“
„Onda neka tako bude, mašalah.“ reče Abdul i pruži joj ruku.



„Aaaaaaaaabdule!“ vriskala je Rahelka od zadovoljstva „Ah, svršila sam“ doda nakon kraće stanke.
„Joj, joj, joj!“ vrisne Abdul „I ja. I ja sam. Svršio mislim.“ i doda „Još se sav tresem od zadovoljstva.“
„Oh, pa ni ja još ne mogu doći k sebi.“ smije se Rahelka.
„Daaaaaaaaa?“ Abdul otegne velikim osmijehom.
„Ah, baš je bilo lijepo. Trebali bi to opet ponoviti.“ veselo dobaci Rahelka, zatim ustane i krene prema kupaonici.
„Zašto ne, ja sam uvijek za.“ nasmije se Abdul dok ju je promatrao kako gola korača.
„Predivno tijelo. Meko i podatno. Kao manekenka. Ma kakva manekenka, kao gimnastičarka. U krevetu, mislim.“ letjele su mu misli dok se smješkao pri pomisli kako je netom ljubio njene male, ali čvrste grudi.
„Nego da se mi u međuvremenu dogovorimo oko onog posla. Jesu li prijedlozi ugovora spremni?“ kroz šum vode do Abdula dopire Rahelkin glas.
„Da, imam ih kod sebe. Ostavit ću ti ih.“ Abdul se digne, pa iz torbe na stolici izvadi isti fascikl kog’ mu onomad pripremi sestra.
„Ma pusti to sada. Pogledat ću ih poslije.“ reče Rahelka izlazeći ispod tuša zagledavajući na veliku plohu stola na kome je Abdul ostavio dokumente. Zatim kratko zastane pa vragoljasto dobaci:
„Nego, mogli bi mi opet. Tu, na stolu?“ šeretski mu namigne, pa se nagne na stol pokazujući slatki krajobraz svoje guze.
Gledajući kroz odsjaj kasnopopodnevnog sunca što dopiralo je kroz prizor raskošne hotelske sobe, prizor Rahelke još vlažne od tuširanja i raskrečene na stolu spremne da ga opet prihvati, Abdul ponovo osjeti kako njegovom ponosu raste samopouzdanje.

Izašavši iz hotelske sobe Abdul nakratko zastane pred liftom. Ulazeći u automobil začuje resko zvono mobitela. Zvala je Amira.
„Onda, je li sve u redu. Je li Rahelka potpisala?“ upita ga.
„Nije još ali ostavio sam joj fascikle na stolu. Veli potpisat će sutra“. odgovori Abdul
„Mogu si misliti što ju je u tome spriječilo.“ pomisli Amira sjetivši se brata no umjesto primjedbe samo prozbori:
„U redu. Kad potpiše, a ti vrati te fascikle, pa mi javi. Tada nastupam ja i kupujem dionice banke u koju će položiti novce što će ih dobiti od nas za dionice koje nam prodaju. Pa ćemo ih, pomoću njih samih, kad se tako otkriju sve kontrolirati da nitko neće niti znati.“ Amira je pričala preko telefona.
„Svakako, treba spojiti ugodno s korisnim.“ nasmije se Abdul.
„Ohoho, koliko te poznam, ti to sigurno radiš. Samo pazi, da se ne zaljubiš.“ Amira će kroz smijeh a u sebi nadoveže:
„Moj blentavi brat je izgleda zaista zaljubljen. Uz žene kod kuće on ima ljubavnicu. Morat ću malo na njega pripaziti da nam ne napravi neku nepopravljivu glupost.“



Tipkala je:

Dok noć lagano tone u beskraj, a kazaljka sata spokojno otkucava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta biti sretna, jer znam da postojiš ti. Da stvarno postojiš ti iako od mene si daleko.

Uvijek se nasmijem kad sjetim se tvojih priča da ćeš, dok mi budeš tipkao na laptopu, sličiti Henry Milleru, koji je šarmom starog pokvarenjaka pisao nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj velikoj ljubavi, Brendy Venus. Virtualna stvarnost tada još postojala nije. Nije bilo ni Tom Hanksa a ni Meg Ryan da razmjenjuju elektronsku poštu. A meni još i danas ona odjekuje hladno ne dodaš li joj malo čeznutljive prašine, ne priviješ joj malo sjetne tuge, ne zasladiš li beskrajne plavičaste snove i ne ovlažiš li je kapljicama nježnog bola slatkog svršavanja. A svega toga imaš baš u našoj pravoj stvarnosti, imaš toga i više no što dovoljno je.

Uvijek si nas uspoređivao sa velikima, iako sam ti stalno govorila kako naša priča je mala i da za nju u književnosti mjesta nema. Govorila sam ti kako veličina je u snazi prozirne suze. Suze što vječno sjaji u oku i čini se kao da će uteći. A neće. Ti znaš da neće. Kad bi ove noći barem bio malo bliže meni noć bi me manje boljela. Ali neka, sve prođe, pa će tako proći i ova noć. I bit’ ćemo opet zajedno i kao prije opet će nam lijepo biti. Ljudi vele da se kao trošne laži s vremenom svi snovi raspadnu. Da snovi se raspuknu k'o baloni od sapunice. Polako, jedan po jedan. A ako to se dogodi, tek tada shvatiš da to nisu ni bili pravi snovi. Da bile su to samo iluzije snova. Bili su to samo dodiri magličaste žudnje.

Mili moj, znaj da nema te crne sile zla koja bi me mogla nagnati da prestanem te sanjati. Da prestanem te željeti. Da prestanem ti pisati. Da prestanem te iščekivati. Da s tobom ne čavrljam više. Da te slušam te kako simpatično vrtiš svoju igru riječi. Da te do beskraja izluđujem bubicama svojim. Da čekam te da šapućeš mi o ljubavi. Da pričaš o muškim vrlinama i pogledima na svijet. Da otvaraš mi oči dok nježno se milujemo u svilenim jastucima najljepšeg ljubavnog sna. Nema toga što bi moglo baciti u sjenu sve lijepo što drugom smo rekli. Kroz što smo sve prošli i što smo sve pri tome doživjeli.

Ne boj se zlato moje, nemiri ne mogu što može spokoj. Ne pogađa sreća koliko tuga boli. Sutra nije ni bjelje no što jučer je bilo. I uvijek je nekako. Uvijek se može i uvijek dalje se mora. Razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću. I svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na vlastitu tišinu. Na neiscijeljene rane, na patnje, na svoj tihi i nijemi mir. Postoje stvari o kojima se šuti i te stvari ne pričaju se nikom. A postoje i neke o kojima se priča kao što postoje i neke o kojima se priča samo prijateljima.

Uvjerena sam da je naša nesreća u tome što rodili smo se na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bilo bi drugačije. Sve ovozemaljske patnje bile bi daleke i svi problemi bili bi nepoznati i tuđi. Da rodili smo se na drugom mjestu, u drugim zemljama, u druga vremena. Utjecati na to ne možemo niti promijeniti to možemo. Pa jedino što nam preostaje je iz sveg srca truditi se, pronaći male sitnice što život boje nježnim tonovima. Sitnice uz koje će nam biti ljepše i uz koje ćemo lakše živjeti to što nam Alah podari da živimo. Vjeruj mi, tako biti mora.

Znaš, svi iz neke ljubavi smo rođeni. Tako je sve počelo. Kao listiće na lutriji život nam dan je na poklon. Dobiti možemo puno, ali i ne moramo. Izgubiti možemo sve, ali i ne moramo. Sreća uvijek ima strane dvije, sjaj i tugu. Nikad upoznala nisam nekog tko neizmjerno je bogat i uz to bezgranično je sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a velike radosti dijele. Vidiš Alah se uvijek potrudi da u svemiru ravnotežu napravi. Poslije radosti velikih, goleme tuge obično dođu. I obratno, poslije olovnih kiša zraka sunca uvijek ponovo zasja.

Znaš, kad god pričam ti o sreći osjetim se pomalo nesretnom. Valjda tada shvatim da sreća o kojoj sanjam je tako nedostižna, pa me to još više raznježi. Misliš li stalno o nesrećama, o patnjama, o bolovima, o stvarima koje peku i koje guše, o nemirima koji muče, o stradanjima i ranama, sve one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći. Ne mogu, vjeruj mi. Jer sve one hrane se i rastu kad značaj im pridaješ. I tada te one još više obuzimaju. Pa se šire. Bujaju. Bivaju gore no što su inače. Postaju veće i više peku. Žele da te dotuku. A uspjet će samo ako im to dozvoliš, ako im se predaš, ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak, nije dovoljno da krenemo dalje? Svako ima nekog koga nema. Nekog koga želi i bez koga mu je tako teško. I koga ne može nitko i baš ništa vratiti. Bez koga život ponekad učini se teškim. Nebo sivilom tad’ oboji se. San o nemogućem i uzaludnom tad’ dosanja se. Ali to se promijeniti da, jer svi moramo dalje ići. I svaki dan doživjeti kao da posljednji nam jeste. I praštati.

Vele Alah je svakom dao ponijeti onoliko koliko može nositi. Ne zaboravi to ljubavi moja. I uvijek postoji netko tko na kraju puta te čeka. Čeka te na kraju dana, čeka te na kraju svega. Čeka. Uvijek. Uvijek postoji netko tko te voli baš takvog kakav jesi. Tko te kao takvog prima. Kome baš takav si drag. Uvijek postoji netko tko želi te saslušati. Netko tko samo čeka da nešto veliš. Znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš. I znam da znaš da te volim. I znam da samoću ovu i daljinu izdržati moramo. I možemo. Znam da ćemo u tome uspjeti. Vidim te. U snove ti dolazim i gledam što sanjaš.

Vidjet ’ćeš, činit’ će ti se jednog dana kako sve ovo što danas je tako surovo, stvarno i bolno, sve to bit’ će jednom tako daleko i nemoguće. I povjerovat’ tada nećeš kroz što smo sve prošli. Da sve to proživio si. Jer mi živimo u hodnicima vremena pa nam se ponekad čini da njihovom labirintu kraja nema. Ali vidjet ćeš, mili moj i to će proći. Volim tvoje varljive godine. Ljubim tvoje razbarušene misli. Volim tvoja smušena osjećanja. Tvoje nježne riječi. Tvoja brižna i čeznutljiva pisma kad dugo me kod tebe nema. Volim tvoje izgubljene snove. Tvoje nesređene emocije. Tvoje stidljive ljubavne izjave. Ljubim tvoje zauvijek nemirne godine, tvoje pokidane iluzije. Volim te cijelog, takvog kakav jesi, kakvog te Alah stvorio i kakvog te znam.

„Volim te i želim te u sebi da rasprsneš se u meni.“ proleti u tren Amiri kroz glavu, ali to ne napiše već dalje nježno nastavi tipkati:

I dok prvu jutarnju kavu ispijaš čitajući ovaj mejl da tu sam s tobom i tako snažno mislim na nas, nema te sile koja ukrasti iz mog srca te može. Ni provalije vremena i prostora koja nas vječno može dijeliti. Znaš ljubavi, otkada si otišao na mom nebu više zvijezda nema. Jesi li čuo za one, crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječnu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. Zlato moje, čini mi se noćas umrijet’ ću od sjećanja. A voljela bi s tobom vječnost podijeliti. Možda čak i više od toga, podijeliti mali komadić raja stvoren samo za nas. Dušu svoju odmoriti. I da znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi s ovog svijeta. Ti pripadaš zvijezdama s one strane svemira, sav si od svjetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna i šaljem ti poljubac za sreću. Za dobar i lijep dan, svaki novi dan. I znaj, sljedeći tjedan sam opet poslovno u Švicarskoj, pa ću opet na kratko svratiti do tebe, na naš otok, u naše ljubavno gnijezdo koje izgradio si samo za nas. Ljubim te po cijelom tijelu,
Amira



U ime Boga milostivog, samilosnog.
Hvala Bogu, gospodaru svjetova.
Milostivom i samilosnom,
Vladaru sudnjeg dana.
Samo Tebe obožavamo
I samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih kojima si darovao milost svoju
A ne na put onih koji su protiv sebe
Srdžbu izazvali i koji su zalutali.



Hvala i slava Bogu, gospodaru svjetova,
Sveopćem dobročinitelju,
Milostivom gospodaru sudnjega dana.
Samo Tebe obožavamo
i samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih dobrih Tvojih stvorenja
Koje si obasuo neiscrpnim obiljem blagodati Svojih,
I na koje se nije izlila srdžba Tvoja i gnjev Tvoj.



Ispijajući jutarnju kavu Emil je u kući na otoku čitao Amirin mejl. Jutro je bilo lijepo. S mora je dopirao šum dugačkih valova što su se teško i sporo valjaju u susret žalu. Udarajući o obližnje stijene, more bi se na čas popelo, pa bi potom, uz dubok grleni zvuk opet potonulo duboko ispod stjenovite obale. Na zelenkastom dnu valjale su se morske trave otkrivajući pješčane oaze kojima nesigurnim korakom u struji morskih valova plivaju kozice. Taman kad pročita mail i raznježio se zazvoni mobitel. Pogleda na ekran tko zove. Rahelka.
„Dobro jutro, kako je na otoku?“ upita ga Rahelka.
„Lijepo i romantično.“ zagonetno odgovori Emil.
„Znači netko je s tobom.“ Rahelka značajno naglasi neodređenu zamjenicu.
„Nije, ali bit će. Uskoro.“ nasmije se Emil.
„Dobro, ostavimo sad to. Nazvala sam te da ti velim kako sam potpisala onaj ugovor pa tako, da se ne iznenadiš, kroz par dana na tvoj račun sjeda poveći iznos.“ govori Rahelka i upitno dodaje. „Zadovoljan?“
„Ohoho, kako da ne. Znaš da sam uvijek zadovoljan kada se o tome radi.“ slatko se nasmije Emil.

Završivši razgovor Rahelka spusti slušalicu. Okrugli brojčanik telefona na njenom radnom stolu u Ciriškom uredu odavao je ukus otmjenosti i gledao starine iako je sve ispod površine bilo moderno. Sjaj njenih crnih očiju ogledav’o je zadovoljstvo netom sklopljenog posla koji će njenom poslovnom carstvu omogućiti daljnji napredak i dosizanje globalnih daljina.
„Zaista je predivno kad u životu sve se lijepo slaže.“ pomisli Rahelka osjetivši želju pri pomisli na jučerašnji dan i dobru jebačinu sa Abdulom.
U tom trenu netko zakuca na vrata ureda.
„Slobodno.“ oglasi se Rahelka.
U sobu uđe dostavljač sa hrpicom spisa.
„Za vas direktorice.“ obrati joj se mladić.
„Hvala.“ ljubazno uzvrati Rahelka i promatrajući ispod oka njegova široka pleća, stas i ruke. Pa joj na pamet padne zanimljiva ideja:
„Kako bi bilo da ga povalim?“



Počasti žena sebe za rođendan faceliftingom i bude sasvim zadovoljna sa rezultatom. Na putu prema kući zaustavi se u butiku i na izlazu upita prodavača:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?" upita
„30“ odgovori prodavač, a žena veli:
„Zapravo imam 45“ i izađe sretna i zadovoljna.
Skoči zatim do McDonaldsa i nakon što dobije narudžbu upita tipa za blagajnom:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?“
Tip odgovori 29, žena opet sretna veli:
„Zapravo imam 47" i sva sretna i zadovoljna izađe.
Dok je čekala autobus priupita jednog starca isto pitanje. Starac veli:
„Imam 85 godina i moj vid nije kao što je bio. Ali kad sam bio mlađi imao sam vatren način za doznati godine. No morao bi vam ruku zavući ispod suknje."
Kako nikog nije bilo uokolo, a znatiželjna čini svoje žena pristane.
Starac zavuče ruku pod suknju, zatim u gaćice i nakon pet minuta širokog osmijeha izvuče ruku van pa veli:
„47".
Žena uzvikne: „Pa to je nevjerojatno, kako ste to znali?"
„Bio sam iza vas u McDonaldsu." mirno veli starac.

Učiteljica veli učenicima: „Svatko neka kaže ime nekog predivnog cvijeta.“
Javi se Marica: „Tratinčica!“
Učiteljica veli: „dražesno!“
Javi se ivica: „Orhideja!“
Učiteljica veli: „Dražesno!“
Javi se Štef: „Orgazam!“
Učiteljica začuđena: „ Ali to nije cvijet ...“
Štef: „Nje, ali je dražesno ...“





gotovo


Bonus:

Oznake: Zagrebački dekameron

11.06.2012. u 22:50 • Dobre vibracije (37) • Troši toner • #

nedjelja, 03.06.2012.

Do kraja svijeta: Kad najljepše je voditi ljubav

Postoje mnogobrojne teorije o tome gdje je najljepše voditi ljubav. Jednako, teorije postoje i po pitanju kada je najljepše voditi ljubav. Zamislite situaciju: ljeto, vrućina, sparina. Moraš biti mazohista da se prije ponoći baviš ljubavnim užicima. Prema tome, logično je, vrijeme kad sat otkuca ponoć najpogodnije je za seks. Ili pretpostavite: zima. Noć sviće rano, pa se vrijeme kad ptičica ševa cvrkuće milopojni pijev pomiče u kasno poslijepodne odnosno rano predvečerje. A poslije dobrog seksa još uvijek stignete izaći u kafić. Popiti koje piće i opušteno i neformalno sa društvom voditi razbibrigu. Po završetku zabave otpratite je kući. I dok se polako i zadovoljno vraćate svom domu oko vas jure frustrirani i obijesni koji nemaju odnosno kojima njihova nije dala, pa višak energije ispucavaju u glupostima.

Furbiju je najslađe vrijeme za vođenje ljubavi jutro. Lagano otvori oči i promeškolji se u krevetu. Pored njega, spokojno, s očima punim sna leži Maja. Spava snom pravednika. Crna kosa rasuta joj po leđima i jastuku. Furbiju se ta slika u izmaglici ranog jutra učini i nestvarnom i nježnom i privlačnom, sve istovremeno. Kroz glavu mu prolaze slike sinoćnjeg tuluma u što je prerastalo otvaranje izložbe poznate slikarice, Furbijeve prijateljice Julijane, kojoj Bocaccio posveti novelu.

„Da vas predstavim. Vinko, organizator izložbe.“ Julijana je upoznavala Furbija.
„Drago mi je.“ otpozdravi Vinko ponosno predstavljajući Maju, svoju netom vjenčanu suprugu.
„Znate, pred tjedan dana smo se vjenčali, a ja baš večeras poslije izložbe moram na put. Večernji avion za Dubrovnik odakle imam direktnu vezu za Dubai.“ objašnjavao je Vinko.
„Da posao ponekad uistinu zna biti neugodan ako se upliće u privatni život.“ govori Furbi dok krajičkom oka pogledava Maju.
„Svijet je malen.“ govorila je Maja kad su u jednom trenutku ostali na samo.
„Uistinu.“ nasmije se Furbi „Zna li on za naše poznanstvo iz aviona?“ pita.
„Nisam mu rekla.“ širokim osmijehom odgovori Maja zagledavajući mu se ravno u oči.
„Imaš predivan osmijeh.“ Furbi joj se nasmiješi.



Slučajni suputnici sa putovanja koji se susreću i upoznaju u avionu i koji baš zato što jedno drugom nisu bliski s vremenom počnu jedno drugom povjeravati sve svoje najdublje tajne. A onda, baš kao u ljubavnoj noveli, slučajni susret preko zajedničkih prijatelja i poznanika. Pa sad, leže u krevetu jedno pored drugog.

Furbi je svjestan da je sinoć popio previše. I nije siguran što se sve uistinu dogodilo. Je li između njih uopće nešto bilo? Po tome kako spavaju učini mu se da jest, ali po onom čega se sjeća, nije. Kako i zašto se onda ona nađe pored njega, tu u njegovom domu? Je li to zato što i ona bi previše pijana, pa joj on, jednako pijan, ponudi svoje gostoprimstvo da usput ne izgubi vozačku ili da na putu do kuće ne strada? Ili je to stoga jer se napokon između njih počelo nešto događati?

Morao je provjeriti. Probati što ide i do kuda ide. Lagano je započne milovati po leđima na što se ona zadovoljno promeškolji i nastavi dalje spavati. Ruke su mu nježno plovile gipkim valovima njenog tijela. Njen miris opijao mu je nosnice dok joj je jezikom ljubio međunožje. Doživljaj mu pobudi želju. Osjeti da je spreman, kako mu anđeo šapuće:
„Kreni, što čekaš! Ja sam spreman.”



Primakne se i nadvi se nad njom. Ljubi je u vrat. Njegove ruke dlanom maze njena bedra i trbuh. Maja se stisne uz nj. Lagano se meškolji i zanjiše bokovima stražnjicu. Potom se stražnjicom očeše o mač. Osjetivši malog koji joj svojom tvrdoćom daje na znanje da je budan i spreman za borbu Maja tiho promrmlja:
„Mmmm”.

Furbi sa njihovih tijela zbaci pokrivač. Mač je spreman za akciju iako ona još zapravo spava ili se pravi da spava. To mu uopće više nije važno. Poljubi je vlažnim jezikom ljetnog dana koji osjeća znoj njenog tijela. Usta, a zatim se spusti preko vrata da bi se na čas zaustavio naslađujući se bradavicama njenih grudiju. Potom prijeđe na trbuh gdje napravi krug oko pupka i spušta se prema njenim preponama. Krajičkom oka provjerava. Maja još uvijek spava iako se na njenom liucu vidi smiješak. Njene usne, grč na licu, sve to odaje znakove života i naslućuju užitak.

Nastavlja dalje. Kad siđe do prepona Maja instinktivno raširi noge. Mač je spreman, a anđeo mu šapuće na uho:
„Što čekaš? Kreni!”

Rukom joj do kraja raširi noge i, onako s boka, uloži mač u korice. Maja je još u polusnu, ali mu drhtavim znakovima tijela šalje poruku kako joj to godi. Klima glavom kroz polusan mrmljajući u ritmu zadovoljstva neke nerazumljive riječi.

Još uvijek ne može odrediti spava li ili se samo pretvara. Jutarnje zrake sunca probijaju se u spavaću sobu i crtaju nestvarne sjene na zidovima igrajući se čudnim izrazima njenog lica. Oči su joj sklopljene. Usta raširena u smiješak, no to nije važno. Furbi odjdenom prekine i odmakne se. A Maja otvori oči, okrene se na leđa i prozbori:
„Dođi budalice moja.”

I budalica dođe. Uđe u vlažnu Maju spremnu raširenih i dignutih nogu dočekati svog jebača. Oboje se ritmično gibaju. Njene ruke zarivaju mu se u leđa. Njihovo stenjanje sve je glasnije i glasnije. I na kraju oboje uz grleni vrisak svrše. Poslije su se još dugo dugo ljubili i mazili. Igrao se bradavicama na njenim malim oblim grudima. Igrala se dlačicama na njegovim prsima i milovala mu prepone. Jezici im se isprepliću u igri smijeha koja uz jutarnji program radija najavljuje još jedan sunčani dan.



Odjednom Maja pogleda na sat.
„Joj, pa već je tako kasno. Moram ići.” govori mu.
„Čekaj, napravit ću ti kavu i otpratiti te.” odgovara Furbi.
„Nemoj, nije potrebno. Ne smijem zakasniti na posao.” Maja ga prekida.
Ležeći u krevetu iz kupaonice slušao je šum vode. Bio je još u krevetu kad se ona na vratima spavaće sobe pojavila obučena. Ona se potom nadvi nad njega i poljubi ga.
„Ne boj se, nema opasnosti. Isprala sam se kalodontom. Ajde sada bok. Vidimo se.”
I ode.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

03.06.2012. u 15:39 • Dobre vibracije (23) • Troši toner • #

subota, 19.11.2011.

The Overture: Harvest End

Većina vas zna za Beatlese ali ne zna gdje je zapravo počela njihova međunarodna karijera. Vjerovali ili ne, dogodilo se to u Hamburgu. Hamburg je lijep, čist i umiven, sređen grad na sjeveru Njemačke. Grad u kojem se živi opušteno i sređeno. Grad prepun zelenila, na ušću Alstera u Labu najveća je Europska luka.

Jedna od znamenitosti Hamburga je St. Pauli, četvrt crvenih svjetiljki nadaleko poznat po ljubavnim znamenitostima i dogodovštinama mornara i ne samo njih. Sjeverno od njega a zapadno od jezera Alster, jezera prepunog jedrilica koje isplovljavaju iz nekolicine jedriličarskih klubova, nalazi se Harvest End. To je dio grada u kojem su početkom šezdesetih Beatlesi svirali po klubovima i gdje su napravili prve snimke što su ih poslije proslavile. Kasnije Hamburgom je gospodario nenadmašni Jimmi Hendrix dok su u njemu europsku karijeru počinjali velikani kao što su James Brown i Bruce Springsteen.

Dio tih davnih dana u Hamburgu možete pronaći još i danas. Možete ga osjetiti u zraku i doživjeti atmosferi kojom zrače njegovi stanovnici. Kao i tada, tako i danas Harvest End je bio i ostao boemska četvrt gdje umjetnici i studenti dijele mjesto pod suncem jer ... U samoj blizini je i Sveučilište. Hamburg je imao nešto što ga na neki način dijeli od svih ostalih gradova Njemačke a kao takav je ostao i do današnjih dana. U njemu je prije više od 400 godina osnovana Hanza, udruga slobodnih trgovaca i gradova sjeverne Europe, preteča masonerije i slobodnog poduzetništva. Uistinu, atmosfera Hamburga je liberalna i relaksirajuća, ali bez obzira što se način života ljudi promijenio, njihov mentalni sklop, njihovo slobodoumlje, opuštenost i širokogrudnost prisutni su i nepromijenjeni sve do današnjih dana.

Šećući od Damm Tour-a, TV tornja što nadvisi grad postade njegovim novim simbolom, preko Rentzenstraße i prešavši Grindellalee koja vodi dalje prema Radissonu i na Kennedybrücke, ulazite u srce Harvesta. Ulice su ugodne za hodanje. Mali trgovi prepuni su zelenila, cvijeća i kafeterija. Pabovi su relaksirajući, mali obiteljski restorani ljubazni a u klubovima se sluša vrhunska živa glazba. Vremena su se promijenila, promijenile su se i navike ali nešto ipak ostaje za sva vremena. Živa svirka je živa svirka pogotovo ako ste ljubitelj jazza ili rocka odnosno onog što je danas od njih ostalo.

Stariji čitatelji novela vjerojatno dobro pamte poznate currywurtz i bratwurtz mit pommi und ketcup oder majonaise. Taj nadaleko čuveni njemački fast food specijalitet od kobasica dugo vremena bi konkurencija Mc Donalds-u a možete ga pronaći još i danas. Šećući u rano predvečerje nalazite trgovine u kojima možete kupiti voće, povrće, hranu i piće. Vjerovali ili ne, u njima nalazite butelje kvalitetnih portugalskih, talijanskih i grčkih vina što se prodaju za dva do tri eura.

Dolaskom eura nije se puno toga promijenilo. Ono što je prije koštalo dvije marke danas plaćate dva eura. Und schluß, fertig. Toliko o ujedinjenoj Europi i prednostima života kojeg ona donosi. I da ne zaboravim, ako ste pušač tada vjerojatno znate da se u Njemačkoj cigarete kupuju isključivo na automatima. Kako bi maloljetnike zaštitila od duhanskog poroka, administracija Europske Unije uvela je novi patent. Cigarete se mogu kupovati isključivo kreditnim karticama u kojima su zapisani osobni podaci kupca. Kako to utiče na porok mladeži neću komentirati jer sam i sam ljubitelj dobre cigare i vrhunskog konjaka koji savršeno ide uz to. Ipak, sudeći po brojnoj mladeži koja jutrom sa cigaretom u ruci žuri u školu dozvolite da vaš omiljeni pisac izrazi sumnju jer ... Unatoč strogoj kontroli u prodaji alkohola ... okolica željezničkih stanica i središnji gradski trgovi prepuni su pijane mladeži a isto vrijedi i za centar grada. Toliko o prohibiciji i kontroli. Svaka zabrana sama po sebi je kontraproduktiva i uvijek postoji način kako će se zaobići. Djelovati treba na drugi način.






Katrine bi gospođa u najboljim godinama. Kao zrela i zgodna žena preplanula tena što ga pokupi negdje na ljetovanju u Grčkoj, Majorci ili na Kanarima te kasnije održava u nekom solariju, voljela je uživati u životu. Pravilne crte lice i lijepi bijeli zubi odavali su dojam neodređenog broja godina. Sve u svemu, dobro se držala i imala vrlo skladnu figuru. Srednjeg rasta i grudiju francuskog tipa za koje su mjera oveće čaše crnog vina, vodila je posao u vlastitom pabu koji se nalazi, pogađate, negdje na rubu Harvest Enda. U susjedstvu se nalaze hoteli koji sami sebe, bez obira na mišljenje mnogih razočaranih gostiju, smatraju luksuznim ali na žalost gostiju isti bez pokrića drže takve cijene.

Katrine je udana. Frantzi izgleda mlađahno a po naušnici, držanju i nizom diskretnih detalja što ih, kao i supruga mu pažljivo održava i brižno njeguje, iskusno oku u njemu prepoznaje gej sklonosti. Katrini to nikada nije smetalo a redovni i povremeni gosti paba zbog toga ne osjećaju nelagodu. Katrine i Frantzi imaju otvoreni brak jer ... Katrinina kćer je odrasla i brine se za sebe a kakvi sve poslovi Katrinu vežu za Frantzija, za ovu novelu to nije važno.

Furbi poslom često navraća u Hamburg i obično odsjeda u obližnjem hotelu što mu je pogodno zbog posla kog radi za klijenta, poznatu međunarodnu Tvrtku koja ima ured tik uz samu obalu Alstera nedaleko koje se nalazi dio Harvesta prepun vila i konzulata. U Katrninin pab Furbi obično navraća iza osam uveče jer ... Nakon napornog dana provedenog na poslu uvijek se traži neobavezna relaksacija i čavrljanje u ugodnom ambijenutu koji daje dobra glazba. Varijanta je to neusporediva sa hotelskom sobom i igrom sa daljinskim TV upravljačem ili WiFi surfanjem po Internetu.

Katrine je uočila Furbija jednako kao što on zapazi nju. Bi dovoljan pogled pa da između njih poteče fluid koji navješćuje želju i prenosi čudne ali svima poznate vibracije. Katrine u sebi ima nešto što upada u oči i privlači muškarce. Odmjerena je, zna što želi i nema predrasuda u pogledu ljubavi i godina. I tako se Furbi odmah prilijepi za njen pogled jer njegov pogled je drugačiji od klijenata okolnih hotela koji ovdje ponekad navrate odsjedajući na proputovanjima Hamburgom. Čestim dolascima Furbi pobudi njeno zanimanje tim više što se i stilom uklapa u tradiciju Harvest Enda.





Kartine je voljela iznenađenja. U jednakoj mjeri ih je i priređivala i prihvaćala. Crne i sjajne oči, pravilni zubi i kosa skupljena u rep otkrivale su njenu senzualnost dok ga je svlačila u prostoriji iza šanka. I dok je on oslonjen na ormar, njene ruke već otkopčavaju njegov remen i zalaze mu u hlače.
„Pusti da ti to napravim a onda me uzmi.“ rekla mu je dok usnama milovala mač držeći ga u rukama.
I zatim ga počne. Ljubila ga je polako, senzualno i nježno igrajući se i pažljivo istražujući sve njegove tajne. Ruke su joj kružile dok je milovala nabrekle njegove testise zaobilazilazeći mu ponos. Dubokim i prodornim pogledom upitno ga je pogledavala, kao da ga direktno pita, pogledom u oči dok zubima gricka nježnu kožicu a jezikom masira malu ćelavu glavicu.
Furbi je stenjao. Prvo je primi za raspuštenu kosu, potom rukama miluje nježno joj lice. Zatim mu ruke otpuznu do vrata i stanu je nježno maziti. Potom ju prihvati za glavu i bez prisile, u ritmu što ga ona diktira, stane ljuljati naprijed nazad.
I tad, odjednom, Katrine oštro prekine igru. Ustane, raskopča se i okrene prema stolu polegavši tijelom na njega. Ruke ispruži naprijed a nogama se osloni na pod. Njena podatna i meka stražnjica izbačena je unatrag dok raširene noge otkrivaju božanski prizor maog crnog trokuta iz carstva tisuću i jednog čula.
„A sada me uzmi.“ reče ona strasno, gotovo zapovjedno a opet tako tiho i blago.
A Furbi ne samo da ne mogne odoljeti tom prelijepom prizoru već jednako tako ne mogne i ne poslušati želju koju ona izrazi. Organ mu bi tvrd i uzdignut a ona mu da signal kog mora slijediti.
Ušao je u nju. Katrine se migoljila, miješala bokovima i osjećala kako se mazi, kako je on ispunjava srećom koja izlazi da bi se ponovo vratila. U glavi joj se počene vrtiti. Gubila je pojam o vremenu. Svijet oko nje više nije postojao. Ništa više nije bilo važno izuzev vlastitog zadovoljstva, osjećaja koji u potpunosti ispunjava. Ništa osim osjeta u tijelu. Više nije znala za sebe. Osjećala je kako joj polako, sigurno i nezaustavljivo dolazi orgazam. Stenjala je i uzdisala:
„Mehr, mehr, ...“ ne želeći da to ikad završi, hoteći da to traje vječno.
A kad Furbi, ne mogavši se više suzdržavati svrši, ni Katrine više nije mogla izdržati. Osjetivši kako je iznutra ispire mlaz Katrine se približi vrhuncu i konačno svrši.
Trzala se u grču na trenutak se sjedinivši sa bitkom.
„Also, dakle, das war fast perfekt, mein Klein. Dođi opet. Ich erwartete unser spaß mit freudewerd und zufriedenheit.“ reče mu dok se zakopčavala i popravljala frizuru kako bi se vratila natrag za šank, u prednju prostoriju paba.



Jutro je doba kad sunce izlazi nad Alsterom. Preko krovova iz daljine ono obasjava površinu jezera. Jezero na kome se bezbrižno igraju male patkice i plivaju bijeli labudovi. Tišinu jutarnjeg spokoja ne remeti ni ritmično zapljuskivanje vesala čamaca sportaša koji ovdje treniraju od rane zore. Prohladno i lijepo jesenje sunčano jutro najavljuje još jedan ugodan dan. Biciklisti žure na posao, džogeri održavaju kondiciju. Psi slobodno trčkaraju oko vlasnika koji nezainteresirano šeću ili se i sami uz njih rekreiraju. Jedno tipično jutro na Alsteru sa pogledom na grad koji se polako budi ispod zubatog sunca.

Grane breza spuštaju se do same površine jezera. Lopoči pružaju svoje cvjetove prema nadolazećem suncu. Trska ne odaje povjetarac što ugodno pirka ispod krošnji stabala posađenih oko jezera. A Furbi punim plućima udiše svježinu i mir spokoja koji danu nagovješćuje novu ljepotu.
„Večeras ću svratiti do Katrine." pomisli dok ulazi u predvorje Tvrtke.
„Halo, kako ste danas?" pita ga razdragana službenica na recepciji koja mu već nekoliko dana iskazuje neuobičajnu pažnju.
„Danke, gut. Die morgene Frische kündigt einen erfolgreichen Tag." ljubazno odgovori Furbi i osmijehom joj zaželi ugodan dan.
Potom zamakne prema dizalu promatrajući ljubaznu gospodičnu koja mu se počinje dopadati. U to mu džepu zazvoni mobitel ...





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.11.2011. u 19:15 • Dobre vibracije (20) • Troši toner • #

subota, 12.11.2011.

Karmela: Toksična tema (Može li žena silovati muškarca?)

@Toksična je kuckala post.
Jeste li ikad doživjeli da žena siluje muškarca? Većina vas je takve stvari možda mogla vidjeti samo na filmu. Rijetki su oni koji su to imali prilike vidjeti u stvarnosti. A još su rjeđi oni koji su to u stvarnosti doživjeli. Pa kako je onda uopće moguće da žena siluje muškarca?
Moguće je. Dapače, mogući su mnogi načini, svi izuzev fizičkog. Zato to silovanje, izraz što se koristi u razne svrhe treba shvatiti mnogoznačno i metaforički. Polivalentno. Mentalno. Jer fizički način i nije neki način. Muškarci moraju biti iskreni i priznati da nam se takvo silovanje u biti sviđa. Da ih uzbuđuje i ugodno iznenađuje na svoj poželjan i uvijek iznova prijemčiv način. Na način koji poziva na igre. Mentalno silovanje, to je nešto sasvim drugo. Ali umjesto da trabunjamo bez veze i u prazno, evo nekih s vjedočanstava iz prve ruke.

Euro:
Recimo kad me je moja draga silovala nisam se branio. Dapače, čak sam rekao da mi se takvo silovanje sviđa. Uostalom, sama se ponudila da me siluje pa joj nisam mogao odoljeti. Jedino što mi je zamjerila je da se pri tom nisam branio. Drugi put bumo se igrali na njen način pa da vidim.
A sad psihički. S time se slažem. Žene zaista znaju biti pravi davitelji.

NF:
Znam jedan zanimljiv slučaj oralnog silovanja jedne sedamnaest godišnjakinje u mom gradu. Mala je navodno slučajno ušla u muški WC u jednom lokalu i tamo ju je jedan tip oralno silovao. Tip je baš u trenutku njenog ulaska nekim čudom imao malog u ruci usmjerenog prema pisoaru. Vidjevši to ona je valjda istog trena to shvatila kao prijetnju i zaključila da bi je tip oralno silovao. Pa se sagnula i obavila posao. Kako joj tip nije htio platiti cugu, to je automatski postalo silovanje.
A i ja sam silovan od strane moje žene. Evo moja draga me svaki dan jebe u zdrav mozak!

Big Blue:
Svakako je moguće silovanje muškarca od strane žene, pogotovo ako je ona fizički jača. Samo nešto mi u toj priči nije jasno. Uzbudi li se muškarac pri tom činu onda to više nije silovanje jer ako se uzbudi, mislim, stvarno pa što joj onda vrijedi silovanje, he, he, he. U tome i je bitna razlika.
Ali vi muškarci imate jednu bitnu sitnicu koja vas čini moćnijima u samom činu silovanja. Zato je i omjer silovanja takav kakav je. Na žalost. Bilo bi najljepše kad tako nešto odvratno ne bi uopće niti postojalo.

Vitae:
Ljudi moji jeste li naivni? Pa što silovanje frajera ne bi bilo da ga se onako, fino, zaveže pa da ne mre mrdnuti. Plazit po njemu s gustom kosom škakljajući ga do iznemoglosti. Bacati mu puse samo u jednu točku dok se on najviše ne uzbudi ... ono nemre gledati od želje. Totalno je na rubu, svaki živac treperi, za sekundu će početi vrištati, hi, hi, hi. Baciti mu zadnju pusu i odlepršati dalje?
Nije li mu to najveća kazna, he, he, he?

Bocaccio:
Svaki zdrav muškarac ima nekoliko spontanih erekcija dnevno pri čemu je najpoznatija ona jutarnja. Ukoliko baš ne piša u krevet. Dakle, ne mora se biti uzbuđen da bi se silovanje uspješno primijenilo. Ta bi se jutarnja erekcija mogla preporučiti potencijalnim silovateljicama budući da je stvarčica tad tvrda. A silovanje, traje li i traje ...

Toksična:
@Društvo,
Sad jedan citat iz novina. Radi se o "Daily Olympian", subota, 29. lipanj 1997., sekcija C, strana treća:
„Prva žena koja ima prilike u Spokane County-u biti optužena za silovanje muškarca može se suočiti sa tridesetogodišnjim zatvorom. Porota od sedam žena i pet muškaraca u petak je proglasila Terezu S. krivom za zločine prvog stupnja vezane za silovanje i zločine drugog stupnja vezane uz napade. Tereza S., 36 godina bila je optužena da je mučila muškarca starog 42 godine u njenom apartmanu od rujna prošle do siječnja ove godine. Žrtva je bila udarana, bacena u lance, paljena, silovana i prijetilo joj se je nožem. Kad je sedamnaestog siječnja žrtva napokon uspjela pobjeći prijavila je slučaj policiji."
Zanimljiv tekst. Podsjeća me na film sa Kathy Bates, Misery. A što se teme tiče, vjerujem da je psihičko silovanje puno učestalije.


A sad, dragi moji malobrojni čitatelji, vratimo se priči o Karmeli.
Karmela je ponekad neumjerena u piću. Naprosto ne zna stati. Ispari sa Tanjom i luta barovima gdje radi takve stvari kojih se drugo jutro ne sjeća. A ponekad ih se i stidi. Tako jednom, lutajući sa Tanjom od bara do bara ni sama ne znajući kako i zašto, karmela je zala ona u Kafić. U Kafiću je bila uobičajeno vesela atmosfera. Furbi je s Darijem raspravljao o nekim pitanjima kadli se ispored njih, niotkud, najednom stvori Karmela. Dobro je potegla iz boce jer se opet, po tko zna koji put posvađala s majkom. Bijesna na tko zna kog i imajući tko zna što na pameti, Karmela se pred Furbijevim očima počne vješati Dariju oko vrata. Znajući i računajući s njenim ponašanjem koje ponekad podsjeća na leptirića koji nakon što se probudi bez veze leti uokolo naokolo, ne znajući ni sam kako i zašto se postaviti, Furbi za to vrijeme priča s Tanjom koje je potpuno trijezna.


Svi napokon sjednu u Tanjin automobil i upute se kroz grad prema Tuškancu. Točno do mjesta gdje se ulica uspinjeuz brijeg. Tamo skrenuše desno, prema podnožju Dubravkinog puta. Došavši do krajnje točke, do koje se automobilom može stići, izađu pod krošnje koje zakrivaju pogled na zvjezdano nebo. Supijani i veseli teturaju u podnožju starih palača koje su se smjestile uz nekadašnje zidine Gornjeg grada. Darijo i Karmela, totalno pijani, ostali su sjediti vani na klupi dok su se Tanja i Furbi vratili natrag u auto. Sjedili su na prednjim sjedalima i uz otvorena vrata pričali dok je oko njih strujala svježina tople ljetne noći.

I tad Tanja krene. Skoči na Furbija. Počne se sama svlačiti. Nakon što razotkri svoje tijelo i raskopča mu hlače, Tanja zabaci majicu preko glave. Trljala se između njegovih bokova. Ljubila mu vrat dopuštajući da njegove ruke pridržavaju njene grudi. U podnožje. Ravno prema njemu. Pa kad osjeti da mu je kurac već tvrd, Tanja se navali na njega i pomažući rukom uvede ga u mačkicu. Sjedila je na njemu, jahala i zabacivala glavu unazad. Žmirečki. Tanja svrši stiskajući isvoje vlažne usne. Osjećaj je bio neopisiv. Hopla dolje, hopla gore, hopla naprijed, hopla natrag. Hopla. Tanja osjeti kako njegov mlaz iznutra ispire njenu užarenu unutrašnjost. Kako je ispunjava valovima i kako joj srsi prolaze od stražnjice i penju se u grudi. Mazila je čvrste i nabrekle bradavice svojih dojki. Željela je da taj osjećaj traje. Da mlaz bez prestanka zalijeva njene stjenke. Napokon, kad ponovo osjeti vrelinu između mačkice i trbuha. Bila je i to je bilo to.



Bilo je to posljednji puta što je Furbi bio s Tanjom vodio ljubav. I posljednji puta što je Furbi bio u društvu s Karmelom. Potom, nakon puno godina, jednom dok se sa psom vraćao iz šetnje gradom, Furbi slučajno naleti na Karmelu. Baš negdje u blizini ulice gdje nekad je ona stanovala. I gdje još i danas stanuje. Pozdravili su se i pričali Karmela nije spominjala njihov nagli rastanak već mu je pričala o slatkim blizancima koji joj ispunjavaju život. On joj je pričao o svojoj obitelji. Spominjali su zajedničke prijatelje iz onih dana, sudbine. Rastali su se, pozdravili do ponovnog slučajnog susreta.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

12.11.2011. u 09:10 • Dobre vibracije (23) • Troši toner • #

nedjelja, 06.11.2011.

The Overture: Na tem Práhskyem mostě

Priča o Pragu, baš k’o i neke druge, južnije priče, seže u stoljeće sedmo. Princeza Libuša bi premila djevojka velike ljepote, u duši i svugdje po tijelu. Nu osim ljepote u njoj bi utjelovljena mudrost i proročka moć. Voljela je ona jahanje neobuzdana konja vranca na livadama i u šumama okolice rijeke Vltave. Pa dok je jednom tako jahala zađe ona u kanjon koji napravi rijeka. Strm kanjon sa mnogo prepreka no konj sve njih vješto preskakao, sve ... Dok u jednom trenu, kad bi u skoku Libuša ne padne s konja i slomi nogu. Legenda veli kako se u blizini nađe princ Přemysl, čija zemlja dopirala je do brda Vysehrad. Spazi princ na tlu prelijepu plavušu i uz nju konja vrana štono mirno travu pase. Da ne duljim dalje priču, princ Pšemisl je spasi. A Dalibor se zaljubi u nju se k’o što se Marženka zaljubi u Dalibora. Pa tako, u spomen na mjesto gdje se upoznaše, supružnici dadu na brdu ponad rijeke grad izgraditi i nazvaše ga Prag. I tako nasta Bocacciova nova novela.


„Ahoj maminko.“ uleti bosonoga djevojčica u kuhinju.
„Co to delaš malenko?“ vrisne Libuša gledajući kako Marženka gura prljave ručice u lonac. U loncu se kuhala krema.
„Vařim dorty maminko. Musim to rozruch.“ odgovori bosonoga Marženka i musavim rukama nastavi miješati žutu pjenastu kremu od mlijeka, žutanjaka, vanilin šećera, brašna i vanilije u mahuni, koja kad se skuha i ohladi te promiješa sa bjelanjcima čini masu kojom se puni kolač što zovemo ga češka kremšnita.
„Neee“ vrisne Libuša „Vypadn proch, jdi si hrát na písku s věžemi.“
„Ale maminko, Hradčany byli dokončeni. Pražský věží a mostje také.“ kroz smijeh će Marženka na što joj mamica dobro napraši tur.




Prag je jedan od najljepših gradova Europe i Svijeta. Tako piše u vodičima. Prag ljeti turistička je meka koju pohode turisti sa svih strana svijeta da iz svih mogućih kutova fotografiraju Karlov most, Staromestske namestí sa astronomskim satom na gradskoj vijećnici, crkvu Svetog Mikleuša ili gotičke kule što nekad krasile su gradske zidine. Pod navalom turista biznis je ušao u centar grada a stanovnici su pobjegli u predgrađa. Pa biznis okiti centar grada stotinama hotela i grad posta metropola sa najviše hotela po glavi stanovnika što utjecalo je na kompletno preuređenje centra grada. Ipak uvečer, kada umivene ulice okićene cvijećem i prošarane hordama turista izgube sjaj koga pruža ljetni vikend, osvijetljeni lokali u prizemlju naglašava kontrast zgrade sa pustim i mračnim gornjim katovima. Ali kako se udaljavate od centra, po inverziji osvijetljenih prozora i izloga odjednom shvaćate da u centru više ne stanuju domaći.



U slastičarnu ‘Kod Libuše' uđe šarmantan gospodin srednjih godina.
„Dvije kremšnite i kavu.“ naruči on.
„Ne mame kremšnite ali mame kremovke.“ odgovori djevojka pokazujući na kolač po kome bili su poznati.
„Kako to nemate.“ upita godpodin„Nemate češke kremšnite?“
„Ne mame. Mi dělamy speciálně. Kremovke. Po starého receptu.“ šarmantno odgovori mlada žena iza pulta pokazujući svoje pravilne zube.
„Dobro. Onda dajte njih.“ razočarano odgovori gospodin.
„Zajímavé, pan. Stranci ovdje rijetko navraćaju. Odakle je? Pomálo mluví po české. Moram ga pitati.“ razmišlja djevojka dok za stol nosi kavu i kolače.
„Nacházíte se v chorvatštině? Ach, jak krásný výhled máte. Byla jsem tam a bylo mi to opravdu pěkné.“ osmjehivala se Marženka dok ju je gospodin ni sam ne znajući zašto netremice promatrao.
„Predivna je.“ pomisli gospodin.





Turistički najzanimljiviji dijelovi Praga su prva i druga četvrt. Dok prva obuhvaća razdoblje zlatnog Praga, druga omeđuje prsten sa punktovima 19. i prve polovine 20. stoljeća: Vaclavske namesti i Namesti Republike. Vaclavske namesti za Prag nešto su poput korza.
„Champs-Élysées u malom." rekli bi neki i ne bi pogriješili.
Preko dana ovdje se sakupljaju znatiželjnici. Piju kavu u obližnjim kavanama i zaviruju u robne kuće modnih brendova. Uvečer znatiželjnici virkaju u mnogobrojne noćne lokale da bi vidjeli ples oko štange odnosno platili rundu pića ukrajinki i ruskinji koje ovdje baveći se najstarijim zanatom na svijetu zarađuju kruh svoj nasušnji.
„Zanimljivo ...“ reče Bocaccio pa doda „kako život vraća milo za drago.“ aludirajući na vremena kada je oktobarski medo iz sibira sa crvenom petokrakom terorizirao pola Europe.
Česi, stoljećima stiješnjeni između apetita pruskog kralja i austrijskog cara kom po diobi pripadnu, razvili su specifični smisao za humor i ironiju. Na obližnjem trgu, koji danas osta samo spomen na trg - nešto poput zagrebačkog Iblerovog trga, na mjestu gdje su ruski tenkovi 1968e gazili praško proljeće, montirali su fontanu simboličkog značenja falusa koji dobiva svoj puni smisao kad ruskinja ili ukrajinka, vraćajući se iz noćne šihte obližnjeg bara pije vodu sa izvora studenca.



„Opet u isto vrijeme. Baš simpatičan gospodin.“ pomisli Marženka vragolasto žmirkajući nevinim okicama gostu koji ponovo ulazi u njenu slastičarnu.
„Moram još jednom vidjeti taj osmijeh. I okusiti kremovke.“ kontao je gospodin promatrajući čas kolače a čas mladu ženu iza pulta.
„Dobrý den. Svidjele su vam se kremovke?“ veselo upita Marženka.
„Da. Pa sam došao opet.“ reče gospodin.
„Zbog tvojih predivnih očiju.“ završi u sebi misao dok joj se glupavo smješkao.
„Dnes si můžete doporučit bohem kostky.“ namigne Marženka.
Gospodin se glasno nasmije.
„Bohem kocke? Ohoho, njima ne mogu odoliti! Znate, baka je bila čehinja i ...“
„Dobře,“ prekine ga Marženka pa nastavi „zato ćete sada probati moje kostky. Že můžete porovnat.“ vragolasto mu se nasmije iza pulta.
Sjedio je. Pijuckao je kavu. Salvetom je brisao usta s okusom kolača. Proučavao je plan grada.
„Smijem li vas nešto upitati? “ upitno je pogleda kad mu je donijela čašu vode.
„Samo pitajte.“ odgovori Marženka i počne mu objašnjavati Prag.

center>

Skrenete li prema Namestima Republiky, prolazite ulicom robnih kuća i dućana, Na Pfikopfe. Kad zamaknete do Namesti uokolo vas porazbacani su moderni šoping centri. Zanimljivo je kako Prag pomiri arhitekturu starog i novog i kako to lijepo i skladno uklopi. Profesionalni ‘aktivisti' koji protestiraju protiv svega i svačega oko tog ovdje ne dižu prašinu. Razlog tome je što su česi marljivi, vrijedni i radišni pa kako god i gdje god ih postaviš, čim dobiju šansu, naprave čudo. Uostalom, pamti li još tko da između dva najveća rata, česi bijahu daleko iznad svih tadašnjih bogatih i kulturnih zemalja svijeta zajedno? U pravcu Namesti Republiky nalazi se Obečni dom, čuveni paviljon sa kavanom, zgrada u stilu Art Nouveauxa. Bez obzira što Pariz bi sjedište, pravac do vrhunca dovede upravo jedan čeh – Alfons Mucha. Uđe on u povijest ne samo po odlikovanjima koje mu dodijeli Franz Jozef za majstorstvo predivnih plakata koji zajedno sa drugim uradcima bijahu preteča svih potonjih umjetničkih pravaca 20. stoljeća, već on osta poznat i po slikama ali i iluziji sveslavenstva. No nadasve, pamte ga po prijateljevanju sa Sarom Bernard koja odluči da samo i jedino ekskluzivno pravo njene portrete i plakate raditi imade.



„Ovdje sam zbog posla. Godina dana. Pa ako bi bili ljubazni i preporučili gdje bi mogao iznajmiti stan. Ili barem sobu sa kupaonom. Znate, plaćam s pologom unaprijed. Gotovina.“ gospodin se obrati mladoj ženi koja mu ovaj puta donese njihov poznati češki kolač.
„Hmmmm,“ zamisli se Marženka „ako želite mogli bi stanovati kod nas. Imamo i pansion. Ako želite, naravno. Možemo se dogovoriti oko plaćanja, da vam se bude preskupo.“ vragolasto mu namigne mlada djevojka.
„Evo, ovdje će stajati pošta koju dobijete.“ govorila je mlada žena pokazujući na pretinac pored stuba koje su vodile na kat prema apartmanu „I da se upoznamo, mé jméno je Marženka.“
„Drago mi je, Franjo.“odgovori joj gospodin.
„Franjo?“ zapita Marženka „Zvat ću vas František, po češki. Ne ljutite se?“ upita ona.
„Ma nikako. Dapače. Baš mi je simpatično.“ odgovori Franjo pa u sebi doda:
„Ma zovi me kako hoćeš. Tako si dražesna da bi se u tren u tebe mogao zaljubiti. Apartmana ima i boljih i jeftinijih ali zbog tebe sam odabrao ovaj.“

„Moram vam pohvaliti kuhinju. Izvrsna je. Kao u pokojne bake.“ brisao je Franjo salvetom usta značajo se smiješeći Marženki koja dođe za stol pokupiti tanjure i pribor.
„Ohoho, František. Pa vi to dijelite komplimente šakom i kapom. Baš ste pravi kavalir.“ smijala se Marženka unoseći se u njegove oči ni sama ne sluteći da mu je i ona kao i on njoj sve bliži i bliži.
„Bramborové knedlíky se zelím a vepřové.“ nasmije se František i pomalo bezobrazno nastavi „Bi li sutra mogao dobiti houskové knedlíky a kachny?“ namigne joj.
„To je u nedjelju sutra ćete dobiti svičková.“ Marženka mu simpatično isplazi jezik.
„Oooo, bit’ će to praznik. Mislim nedjelja.“ Franji se zacakle oči promatrajući kako Marženka graciozno maše malom guzom udaljavajući se od stola.
„Baš kao patkica slatkica. E, Marženka, Marženka." nasmije se svojim mislima.



Osim raznih znamenitosti, prag je i grad dobrih i mnogobrojni restorana. Svakako najpoznatiji je „Kod Kalina“ u kom se zabavljao dobar vojak Švejk. A tu je „Kod Fleka“ gdje uz pivo i cure splitski študenti i đaci utemelje Hajduk. Želite li pak jesti jeftinije, a po češki i jošte u centru grada, svratite do Spynxa Na Pfikopfe gdje ćete za cijenu jednog ručka u nekom od restorana dobiti tri jednako dobra.

Uz gastronomiju i znamenitosti, Prag je i grad legendi. Recimo ona o astronomskom satu. Jednog dana pritvorenik je na satu ugledao kako je vrabac zapeo u ustima smrti. Nevoljnik, povjerova da je to znak da bi do kraja života ovdje mogao čamiti. No kako vrijeme pomiče i sat svakih šezdeset minuta otvara usta, vrabac bi oslobođen a nekoliko dana poslije sudac oslobodi i zatvorenika.



„František, jeste li znali da se jedna od praških kula naziva Daliborka?“ upita ga Marženka jednog dana dok su uvečer čavrljali o svemu i svačemu. Pa mu ispriča priču.

Okruglu kulu u petnaestom stoljeću izgradi kralj Vladislav Jagelovič po nacrtu arhitekta Benedikta. Kralj je u kuli imao zatvor projektiran za najopasnije zatvorenike, one političke. Legenda priča o Daliboru, plemenitom mužu, čiji susjed bi zli vitez Adam od Zmaja koji je vladao gradom. Kako bi okrutan građani protiv njega dignu bunu i maknu ga. Tad zapitaju Dalibora da im bude vođa. Dalibor se suglasi i obeća im više slobode no što im je davao Adam od Zmaja. Međutim, zli vitez, koji osta živ jer ga pobunjenici pustili da na miru i dalje živi digne lažnu tužbu protiv Dalibora. Pa tako kralj zatvori Dalibora u tek izgrađenu kulu.
Naravno, Dalibor nije bio presretan što se nađe u zatvoru tim više što se u njem’, ako nemaš novaca, skoro pa gladuje jer ... Gotovo sve što za zatvorenike dobiju korumpirani čuvari podijele između sebe. Dalibor se u zatvoru dosađivao a jednog dana, u ruke mu dopadne violina. I počne on svirati je sjećajući se školskih dana i muzičke škole gdje učio je taj instrument. Kako bi talentiran, brzo obnovi vještinu a čak i napredovao u zanatu. Pa tako i drugim zatvorenicima a i stražarima bi milo kad bi ovaj, uvijek u isto doba dana, svirao. Slušao njegovu svirku i neki prolaznik koji je utaman u isto doba običavao šetati ispod kule. Daliboru tad sine ideja. Zatraži on od čuvara košaru punu užadi.
„Da mu damo ili ne?“ vijećali su no na kraju mu je dadnu jer „Ionako on ne može pobjeći van a k tome zabavlja nas svaki dan svirajući violinu. Pa nek’ mu je nagrada.“
Dobivši kratku užad, Dalibor isplete dugo uže. Pa bi nakon svirke spuštao košaricu niz kulu dolje a građani mu doturali hranu gore. A kako je lijepo svirao, puno je i dobivao. Ubrzo Dalibor posta toliko popularan i građani zatraže da ga kralj oslobodi.

„I je li ga kralj oslobodio?“ upita Bocaccio Furbija koji mu ispriča ovu prašku legendu.
„Ne zna se točno. Jedino što česi ne bi bili česi pa da sve priče završe tužno.“ odgovori mu Furbi. I nastavi.

I tako on nevoljnik u zatvoru dočeka smrt ali spomen na njega osta pa se još i danas ponekad, dok mjesec plovi praškim nebom ori glas njegove violine ispredajući predivnu melodiju. A u spomen na njega, violina posta češki nacionalni instrument.

„Hmmmm ..." zamisli se Bocaccio „Ja bi tu priču završio tako da ga kralj oslobodi optužbe i mjesto njega u kuli završi zločesti Adam od Zmaja".
„Da, ali onda ne bi bilo ni romantične noćne pjesme iznad Praga obasjanog mjesečinom niti bi violina postala češki nacionalni instrument" ubaci Furbi.
„Jest, imaš pravo. Ne bi bilo romantike." namigne Bocaccio i obojica nazdrave becherovkom slušajući Smetaninu Smetaninu Vltavu.



Bez obzira koliko vam na razglednicama izgledao romantičan, današnji Prag je kao i sve europske metropole prepun svega i svačega. Tako na Vaclavskim namestima, kad se u poslijepodnevnim satima uspinjete prema Narodnom muzeju, na svakom raskršću možete vidjeti crnca koji frflja engleski sa francuskom dijalektom i pobjegne čim se pojavi policajac jer ... On ili nudi drogu ili vas vabi na provod u neki od obližnjih bordela. Preko vikenda, Prag je pun veselih dečki i cura koje po modernom nazivamo gej. No baš zbog njih a i češke tradicije kabareta, Prag je prepun vrhunske zabave za sve. I zato, bez obzira kakvi ste ili niste, najbolju zabavu trebate potražiti upravo u takvim klubovima. Jedan od njih je Tingl Tangl, the best transvestite show in the Europe.



„I tako František velite, trebate društvo za izlazak?“ nasmije se Marženka.
„Da, pa pozivam vas. Uostalom, vi ste mi sami preporučili taj klub. Nisam gej i ne bi želio da mi se uvaljuju muški.“ objašnjavao je Franjo.
„Znači li to da vam se onda ja moram uvaljivati?“ Marženka mu se bezobraznim osmijehom unese u oči.
„Samo se ti uvaljuj. Bio bi presretan da mi se uvaljuješ.“ proleti Franji misao ali na glas reče:
„Neeee, otkud vam takva ideja?“
„Hmmmm, ne znam. Vidjet ću. Moram razmisliti.“ kao nećkala se Marženka i vragolasto ga gledala pogledom koji je govorio da poziv prihvaća upravo baš i zbog njega.
„Eh, noćas ćeš biti samo moj i ničiji." pomisli ona.



„Ljubavi, evo donio sam ti doručak.“ gugutao je Franjo djevojci koja bi zavaljena u meku svilenu postelju što ćutila je ljubav koju su tako strastveno podijelili po povratu iz onog kluba.
Marženka je mirisala na vaniliju i otvorenih očiju se protezala u krevetu. Kroz prozor ulazilo je sunce.
„Mmmmm, doručak u krevetu. Jak je to krásné.“ nasmiješi mu se i uzme jagodu te ju zagrize „Pojď dovol mi abych ti pusu.“ reče i jezikom mu kroz poljubac u usta uvali polovicu jagode.
„Daaaaa ...“ František je brisao usta „A sad ću te hraniti vrapčiću moj mali.“ i počne joj davati hranu pomiješanu s okusom poljupca.
„Mmmmmm, jak to bile vkusně.“ reče Marženka grleći ga jednom rukom dok je drugom na njegovoj pidžami tražila mjesto sa preponama.
„Daaaaaa a sad ću te ...“ František ne dovrši rečenicu već se brže bolje počne svlačiti.
„Co to děláš František, ti vraza jeden!“ Marženka je hinila zaprepaštenje prepuštajući se njegovim poljupcima koji su joj klizili niz vrat, mazili joj grudi, spuštali se preko pupka do mačkice da bi se ponovo popeli do njenih ustiju gdje im se jezici isprepletoše.
„Njic, Marženko, njic. Mam te rad, ti si moje sunce na prozorčiću.“ gugutao joj je Franjo na uho.
Marženka ga je milovala po leđima a on osjećao kako ga prolaze žmarci.
„Mmmm, a sad me uzmi.“ prekine Marženka njegove izljeve nježnosti i blaga milovanja, pa se izazovno naprći pokazujući mu svoje blago.



„I tako veliš, ženiš se ...“ govorio mu je prijatelj.
„... čehinjom!“ brzo se ubaci drugi.
„Da upoznali smo se u Pragu.“ Franjo je objašnjavao svoju priču.
„Ma nemoj mi samo to reći. Franjo i ljubav. Svašta.“ podbadao ga je prvi prijatelj.
„Gdje je tu seks? Gdje je tu strast svilene postelje? Što je ostalo od velikog ...“ neumorno je nastavljao prvi.
„... jebača? He, he, he. Franjo, Franjo.“ upadne drugi na što oba prasnu u smijeh.
„Samo se vi smijte. Evo je, Marženka dolazi. Budite pristojni.“ Franjo je pokazivao na mladu ženu koja je netom ulazila u kafić.
„Ahoj František moj." Marženka pozdravi Franju koji ju zagrli. Marženka se zatim okrene njegovim prijateljima:
„Dobri veče hlopci. Došla ja po svoji buduće.“ progovori Marženka na što hlopci ostanu zapanjeni i bez riječi. Nijemo su zurili u mladu ženu.
„Da vas upoznam.“ Franjo se okrene „Marženka, ovo su moji prijatelji.“ pa se okrene prema hlopcima i nastavi „Marženka ne govori hrvatski ali sve razumije pa vi slobodno govorite, samo vi pričajte bez bojazni.“

Gledajući Marženku i Franju kako odlaze prvi hlopec obrati se drugom.
„Stari moj, e to je komad kakvog bi ja štel. Koji je srećković taj Franjo.“
„Da, František.“ kratko se nasmije drugi hlopec pa nastavi „Morat’ ćemo i mi malo u taj Prag ...“
„... po djevojke.“ dopuni prvi hlopec na što obojica vedro namignu i u glas vele:
„Baš su lijep par.“

Na tem Práhskyem mostě
Rozmarýnka roste.
Žadnej ji tam ne zaleyva,
Ona prszeci roste.
Aš tam tadi pudu
Zaleyvat ji budu.
Ona sem ji zazelenya,
Ja se ženit budu.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

06.11.2011. u 23:05 • Dobre vibracije (25) • Troši toner • #

utorak, 18.10.2011.

Life during wartime: Crime of Passion - Shakespeare's Dream (Re-Make Re-Model)

Ne boj se putniče što zaš’o si ovdje,
neću ti ništa, opusti se plaho
i poslušaj sad novelu staru
što noći ovoj kazuje vrijeme.

Furbija te riječi uspokoje:
„Dobro, onda pričaj.“

„Sigurno se pitaš tko sam i što ovdje radim. I zašto ti želim ispričati priču? Stranče što pod svjetlom noći u lugu ovom gledaš na rijeku, ja zovem se Leticija. U mene bijahu zaljubljena dva muškarca, svaki od njih na svoj način. A ja, ja bila sam zaljubljena u obojicu. I uvijek još jesam ... Prvi, doktor za dušu, noću mi je pis'o najljepša pisma i najsjajnije balade što zamisliti sam mogla. Danju sam se s njime nalazila na kavi i uživala u duhovitom i prijaznom društvu. Bi on lijep, visok, vitak i jak. Kovrčave kose kao Adonis ali ... Za noć imala sam Drugog. Bio je on moj doktor za tijelo, manji al’ snažan kratko ošišane kose i u pratnji velikog patuljka. Koji je to ljubavnik bio i kakvim me sve užicima putenim on vodio jest! Nemoguće je to opisati riječima već samo doživljajima. A danju me sms porukama podsjećao na slasne užitke što donosila mi je putena noć.“ započne svoju priču Leticija.
Zatim ona zastane na trenutak, zagleda se u rijeku što preljeva se na mjesečini pa nastavi:
„No da skratim priču ... Tako, jednom, dok sam s doktorom tijela tražila mjesto na kom prikladno je slatke radnje činit’, pronašli smo ovaj lug. Parkirali smo automobil gore na cesti i spustili se do rijeke ... Da užitke bi vodili.“
Leticija opet zastne i osvrne se pogledavši gore prema cesti. Potom okrene pogled, zagleda se u riječne pećine što sjajile su se na mjesečini i oko kojih nečujno je šumila voda koja donosi ugodan svježine osjet tople ljetne noći.

„Zvijezde na vedrom nebu sjale su te noći ne mogavši svjetlom svojim sjaj mladog mjesecašto osvjetljavao je lug nadići. U odsjaju njihovom, u ugodi tihoj, oči su mi blistale u noći i pretvarale se u duplo svjetlo na kraju tunela. Jedno svijetlo bilo je za Prvog, doktora za moju dušu. Drugo svjetlo bilo je za Drugog, doktora za moje tijelo. Oba ta moja slatka i predivna ljubavnika nadasve. Topila sam se i migoljila, znojila se iznutra i sjajila prelijevajući boje - plave, žute, crvene i zelene. Nestajala sam u viru putenosti i opet se iz njeg’ vraćala uzvraćajuć’ mu na isti način i istom mjerom. Rijeka je šumila a poneka duga svjetla na cesti približavala su se i nestajala u daljini. I odjednom ovaj oltar na kom smo vodili ljubav pretvori se u Discovery i poleti on put mjeseca. Bilo je tako uzbudljivo. Moje uzbibalo tijelo treperilo je na njegovom patuljku zahtijevajući od njega još i još. I još. Nikad prije nisam to radila na livadi. Na žalost. I zato sam se osjećala tako predivno.
„Morat’ ću to ponoviti više puta.“ pomislih „Možda čak ovamo i doktora za dušu povedem da pjesme mi čita.“
I tad, odjednom, u meni prasne bomba. Rasu se ona kroz moje tijelo. I poteče doza. Doza što sam je dobivala bila je neobično jaka. Ispirala mi je unutrašnjost pružajući najslađe strasti što mogla sam ih zamisliti. Plutala sam u valovima beskrajne nježnosti. Oči su mi na trenutke bivale svjetlije i plavije od najsvjetlije lagune. Prvi mi je ukrao tijelo i zarobio ga kemijom. I dok sam tako sva u slast drhtala, prisjećala sam se poezije koju čita mi Drugi. Pomislila sam na njegova najstrasnija i najljepša pisma i sve njegove predivne pjesme koje za mene je spjevao. Da, Prvi me je punio odozdo a drugi me je dolijevao odozgo. I sve to sli se i stopi u moju nutrinu. Doktor za tijelo i doktor za dušu ... Oni bili su jedno.“

Slušajući njenu priču Furbi se nasmije. A Leticija ga pogleda i nastavi:
„Svršila sam tako predivno kadli ... Odjednom! Iz grmlja, pred nama stvori se on, Drugi. Gnjevan i srdit te riječ po riječ između njih dođe do svađe. Zatim se njih dvojica potuklu. Voljela sam ih i još dan danas ih volim. Obojicu. Pokušavala sam ih razdvojiti kadli, začu se prasak. Osjetih neobičnu toplinu. Pogledam. Na sebi vidim vlastitu krv. Krv na svojim rukama i krva na tijelu. A oni, obojica, zapanjeno stoje i rukama drže pištolj kog željela sam im oteti ne hoteći da dogodi se tragedija. Ni dan danas još ne znam koji ga je sa sobom imao. Samo znam da Drugi Prvome naglo istrgne pištolj iz ruke. Pri tom pištolj nespretno opali i Prvi se sruši k’o pokošen. Vidjevši to Drugi uperi u se pištolj. U glavu. Začu se pucanj i on se sruši.“

Na te Leticijine riječi Furbi se neugodno strese no ona ma to samo nastavi, ovaj put u mirnom tonu:
„Ne boj se putniče i čuj moju priču do kraja. Gledajući taj prizor suze su mi navirale na oči. Jecala sam tiho i na kraju izdahnula.“
„Pa ako si, kao što sama veliš mrtva, što onda radiš ovdje?“ upita ju Furbi.
„Evo, da ti sve jasno bude. Jedni vele griješna sam i zato me ne htjednu u spokoj smrti primiti. A drugi vele nisi griješna i zato ne pripadaš nama. Treći vele da ništa učiniti ne mogu jer suci oni nisu. Obojicu sam voljela i još volim. Volim ih jednakim žarom. Obojica, jedan za drugog su znali i u ludosti svojoj živote svoje skončali su. Pa zato sada ja, noću zarobljena, lutam živa ovim stazama a danju me nema jer vele da mrtva jesam. Zao ja noću lutajući usamljene putnike pronalazim i pričam im priču a sve kako bi me izbavili iz stanja ovog u kojem i jesam i nisam.“
„A kako ti ja mogu pomoći?“ upita je dalje Furbi.
„Ovako ...“ započe Leticija kadli Furbija nešto čudno iz sna prenu i on se probudi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

18.10.2011. u 22:00 • Dobre vibracije (21) • Troši toner • #

petak, 07.10.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Svi naši svršetci

U dubini ispod Tornja kroz plavu izmaglicu smiraja dana pulsirao je grad. Povjetarac je donosio svježinu koja se svaku večer polako i nezaustavljivo obrušava na staklenu terasu Tornja. Vrata se otvore i on izađe iz dizala. Sa smiješkom u rukama nosio je bombonjeru i cvijeće što ih netom kupi u nekom od dućana shopping centra u podnožju. Niz blještavih lokala na tri etaže sa podijem gdje se ponekad održavaju priredbe. Bela ga je promatrala kako se približava. Bi istovremeno i prijatelj sa neta ali i neznanac s kojim je slobodno i nesputano izmjenjivala misli. Mejlovima. Kolike li je samo večeri provela na čatu izmjenjujući poruke što trebaju zamijeniti živu riječ? Kako se on približavao tako su joj klecala koljena, a misli su zastajkivale ne znajući što da mu veli kad joj priđe:
„Kako je samo zgodan. Baš onakav kakvim sam ga zamišljala.“ šaputale su misli a srce ubrzano kucalo u ritmu slatkog uzbuđenja.

Prošao je najljepši dan pun iščekivanja i napetosti koja oduzima moć koncentracije. Dan kojem se tjednima radovao i dan na koji se nije usudio čak ni pomisliti, a da pri tom ne osjeti razdraganost duše. Toliko je o svemu razmišljao i toliko je brižljivo pripremao nastup. Sve kako u zanosu ne bi pogriješio. Nekim krivim potezom, nekom riječju ili nečim drugim. Miris cvijeća, svjetla grada u dubini i konačno trenutak, taj trenutak.
„Stoji na ogradi i promatra me. Što da joj velim? Uzbuđen sam. Samo da ne počnem mucati.“ razmišljao je prilazeći joj.

„Zdravo, ja sam Hladni.“ prozbori gledajući je s osmijehom u ruci.
„Bok, ja sam Bela.“ nasmije se ona i bezobrazno u doda mislima „Jesi li razočaran?“
„Cvijeće i bombonjera ... Za tebe ... " pruži joj „Znam da je otrcano, ali ništa drugo mi nije palo na pamet.“ reče joj, a u mislima nadoda „Pravo pitanje je jesi li ti razočarana sa mnom?“
„Hvala. Ljiljani su predivni.“ uzvrati Bela a njene misli nastave ploviti koprenom beskonačnosti i etera:
„Oh bože. Hvala ti, hvala ti, hvala. Tako si zgodan. I drag. Da, drag i pažljiv.“
„Hoćemo li negdje sjesti?“ upita Hladni krajičkom oka tražeći slobodno mjesto na terasi.
„Naravno.“ kratko da prikrije uzbuđenje odgovori Bela.
„Tamo ..." pokaže pogledom, pa nastavi „Ima slobodan stol. Pokraj one tri gospođe i usamljenog gospodina koji puši cigaru.“ nastavio je Hladni sa nevjericom promatrajući pravilne crte njenog skladnog lika.





Čokolada se danas i službeno smatra okidačem dobrog raspoloženja. Postoji li onda razlog da si je povremeno ne priuštimo na našem jelovniku? Poželite li ikada ustima il’ jezikom opipati njene tajne, tajne skrivene od znatiželjnih pogleda? Njene zamamne obline dostupne samo vama. Poželite li otopiti gorku tvrdoću kakaovca? Častiti se čokoladnim kuglicama koje su stari majstori Salzburga skladali u čast najvećem i najpoznatijem sugrađaninu koji obožavao je marcipan, pistaciju, crni nugat i gorku, trpku čokoladu sa kojom je lakoćom pisao glazbene note? Čokolada je okus koji nas spaja sa bogom. Čokolada je radost koja Njega spaja s njom. I požuda koja Nju spaja sa Njim. Poniranje u njene dubine, osvajanje njegovih visina. Polako, slatko, oblizujući se i časteći užitkom što u valovima žmaraca omamljuje tijelo i nezaustavljivo navire kroz um čekajući da eksplodira u tisućama novih zvijezda. Putenost što slavi ljubav i zadovoljava požudu kojom životna strast vodi malog ćelavog patuljka bez pameti. Čokolada poput droge obuzima misli, nadahnjuje osjete i snubi voljenu da sa njim provede barem još jedan trenutak potpuno se predajući milovanjima i nježnostima. Phenyle ethylamin slasniji je narkotik od bilo kakve vijagre. Čokolada je poput pisma koje pišemo nepcima ljubeći vrelinu što nas obasipa ljubavnim užitkom. A još kad se u nju doda čili ili papar? Taj dvostruki užitak malog ćelavog patuljka pretvara u zmaja što riga vatru. Seks i čokolada, kombinacija dvostrukog orgazma koji liječi od depresije. I vaš omiljeni pisac, dok ove redove upiše, uz put odmotava Mozart kuglicu kupljenu na aerodromu u Beču i lagano, vršcima zubiju gricka njen slatki sadržaj gledajući čas u nju i njene prekrasne i pravilne slojeve delicija, a čas u ekran laptopa smišljajući kakav bi hvalospjev ovoj predivnoj namirnici ili što li je čokolada zapravo trebao napisti.



„Ljubavi, već je devet sati. Ne zaboravi da smo danas kumovi. Ustaj moj pospanko. Danas nas čeka puno posla.“ šaputala mu je Bela na uho dok se svibanjsko sunce igralo na prozoru njihove spavaće sobe.
„Pusti me još malo. Mladenci neće pobjeći kao ni vjenčanje. Lezi kraj mene. Želio bi ti pročitati pjesmu što sam je noćas napisao.“ prozbori Hladni i zagrli je.

Odavno smo zaboravili djecu u nama,
Napustili rijeke što vode prema moru,
Ostavili pijesak na žalu pučine,
Zatvorili puteve što vode u visine.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Nikada neću zaboraviti taj prizor,
Osvit dana koji netom tek se budi,
Ti odlaziš nijemo bez pozdrava i ljutnje,
Tu negdje nalazi se kraj naše slutnje.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Sjećanja neka i vrijeme koje liječi,
Rastanak naš bi bez ijedne riječi.
Nikada mi nisi rekla da me ljubiš,
Mislio sam tad' da zauvijek me gubiš.

Hoćemo li se mi ponovo sresti?
Slučajan susret, ti ne daj se smesti.
Mi smo se tad' pogubili na putu
I do sad’ čučali svaki u svom kutu.

A onda dal’ čudom il' k’o u nekoj priči
Naše duše odluče ponovo jedna drugoj sići.
Našli smo se opet i nismo se smeli
Jer ovaj puta mi zauvijek smo se sreli.

Noćnim nebom ploviš moj anđele tišine,
Ponovo osjećam miris tvoje visine,
Ti moja si najslađa ljubavna čokolada,
Nit’ sam mlad nit’ ti mlada
Kraj mene si ti moj anđele visine
Kraj tebe spava tvoj mali od punine.

„Što veliš na pjesmicu.“ upita.
„Sviđa mi se. A sad debeljko, moj anđele od punine, ustaj! Tvoj anđeo od kužine napravit’ će ti vruću čokoladu za doručak.“ nasmije se Bela.
„A hoće li doručak biti poslužen u krevetu?“ vragolasto upita Hladni.



Furbi je sjedio je u taksiju što ga je vozio od aerodroma prema kući. Promatrao je tamnu koprenu Sljemena što nadvi se nad Zagrebom. Na radiju je svirala neka bezvezna muzika a taksist, razdragan što opet po tko zna koji put vozi staru mušteriju, neumorno je komentirao tjedne događaje.
„Stare jadikovke.“ pomisli Furbi i mislima otplovi među akvarele spakirane u velikoj mapi što leži pored njega na stražnjem sjedalu. U ruci je držao kutiju pralina.
„Za razliku od Godive, Wedel nije toliko poznata i razvikana marka ali je jednako dobra ako ne i bolja.“ proleti misao.
„Baš se veselim što ću njima večeras hraniti moju voljenu.“



Jeste li ikada vodili ljubav sa čokoladom? Jeste li kistom umočenim u taj gorki al’ slatki napitak iscrtavali najljepše misli po njenom tijelu? Kratkim i sigurnim potezima igrali se križić-kružića? Pisali ljubavnu priču samo za nju? Poklonili joj stih koji vam se tko zna kako i od kud, u trenutku nadahnuća, naš'o u mislima? Trenutak netom prije no što će se njeni bokovi početi grčiti od ljubavi. Jeste li vrškom jezika nanosili tu tamnu i gorku, ljepljivu i sladostrasnu masu kakaa, mlijeka, vrhnja, putra i šećera u prahu na njene usne, usne crvene poput rubina? Usne nježnosti dok ona sjedi zavaljena u naslonjaču i prstima prolazi kroz vašu kosu, a vi prebirete po njenim strunama? Masaža je divna stvar, a još ljepše je kad joj to činite dok ona pliva u zanosu hvatajući u ljubavi trenutak vječnosti koj' naziva se svršetak. Trenutak je to bez kog nismo ništa ni uhvatili ni shvatili ma koliko bili lijepi, pametni, bogati i nadareni i sami sebe uvjeravali u sreću.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

07.10.2011. u 18:28 • Dobre vibracije (27) • Troši toner • #

srijeda, 28.09.2011.

Ispovijed jedne čokolade: The Blogger

Kad se pojavio, kao i sve novotarije, blog vrlo brzo posta popularan. Blog istovremeno omogućuje informaciju, komunikaciju i kreativnost ali, kao i mnogo štošta u svijetu u kom živimo, s vremenom se ponekad pretvara u sredstvo manipulacije.

„Svatko može doživjeti svojih petnaest minuta slave!“ formulirao je Any Warhol svoju poznatu krilaticu davno prije nu što bi i Internet i Blog. A i sami ljudi su iz tko zna kojih razloga vrlo često skloni manipulacijama, pogotovo kroz medije. Pa tako u komunikacijskim medijima kreativnost i svježina koju Blog sam po sebi može donjeti, s vremenom često prelazi u teror, glupost ili iživljavanje. Počevši od frustriranih pojedinaca što liječe osobne komplekse pa do grupne terapije istomišljenika koji žablje stanište silom prilika kao svjetonazor žele nametnuti onima kojih se to uopće ne tiče niti za to mare. Ili kako bi se to u narodu reklo: 'Svakom loncu poklopac.'

Što znači biti slavan i poznat u svijetu Bloga? Zašto pojedinac uopće ima takvu želju i potrebu? Je li to odraz neke njegove osobne frustracije ili je pak prirodan tijek zbivanja kad autor vođen sretnom zvijezdom pronađe svoju publiku a publika spozna svog omiljenog autora? Koliki utjecaj u tome ima istinska kvaliteta i uvjerenost u stvaralaštvo a koliki je udio manipulacije kojom netko iz samo njemu znanih i neznanih razloga skreće vodu na svoj mlin? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja čestu su takvi da, kad bi se upustili u raspravu, možda bi se opet našli tamo gdje ne želimo biti. Zato ... vratimo se našoj priči o ljubavi jedne čokolade ... Beli i Furbiju.





Bela je tipičan urbani samac. Veliki dio slobodnog vremena provodi na Internetu uz laptop. Mejl tamo, mjel amo. Net Večernjak, Jutarnji uz prvu jutarnju kavicu u uredu. Zatim švrljanje po Coolinariki, Iskrica, obavezan Facebook i naravno, njegovo visočanstvo Blog. Dobro sredstvo za prikratiti duge besane noći u kojima usamljena žena traži muškarca želeći i prije prvog susreta otkriti njegovu dušu ali, bojeći se prvog susreta na kom bi se on možda razočarao, prezentirati mu svoju. A čitavo to vrijeme Bela sanja kako Adonis osobno pohodi njen ležaj od svile. Kako ljubi i miluje joj tijelo. Kako mazi njene bradavice, dražicu. Kako je dugo, nježno, polako i nezaustavljivo nadahnjuje, ljubi, obljubljuje.
'Meni se mili, mili u svili.' kako je to duhovito Furbiju svojedobno reče jedna njegova, nikad prežaljena, ljubav.

Belissima, Belin nick u svijetu Neta, ponekad popizdi i krhku Belu, onako usamljenu i utopljenu u anonimnost svakodnevnice, povede kroz prostranstva cybera. Prostranstva u koja otpuštaju stegu. Prostranstva kojima se ne poznaju granice. Svijet u kome za razliku od true reality gdje vlada bonaca, sa svih strana, odozgoi odozdo, s lijeva i desna, sprijeda i straga, bijesne oluje, vode se ratovi i pucaju gromovi. Prepušta se Bela tad jednom drugom svijetu. Svijetu u kom nema granica odnosno, u kom se one nalaze na rubovima svemira gdje prestaje osobna imaginacija. A svijet taj je tu, započinje baš tu, na rubu imaginacije. I pršti on kaleidoskopom nebrojenih zvijezda koje, pretapajući se bojama, pružaju izmaglicu što kretanjem stvara veličanstvenu sliku zvuka i duše koja kroz vlastiti oklop doziva daljine i ponire u blizine. Koja traži i pruža, koja daje i uzima. Sve to čineći samo i isključivo s jednim ciljem. Tražeći ljubav.



Sjedeći u radnoj sobi svog apartmana Bocaccio je i dalje marljivo pisao novele za Zagrebački dekameron, novovjeku zbirku novela na temelju dogodovština iz života jednog Furbija.

Pozdrav prijatelju

Kolovrat:
hello!
znam da te možda gnjavim, ali ti si osoba koja mi ovdje ulijeva povjerenje i znam da ćeš nepristrano reći što misliš o određenoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim, a vezano je uz prince ... osim toga, on je isto bik kao i ti pa mi možda možeš objasniti njegovo ponašanje (dobro, ovo s bikom je više šala)
pusa

Siberian:
ok, pitaj

Kolovrat:
on 42 (rastavljen, 2 djece, žive kod mame), ja 39, ona (fatalna "žena njegovog života" 27... upoznao je na poslu i zatelebaju se jedno u drugo ... ona ne želi biti s njim zbog velike razlike u godinama i zato što već ima djecu (on kaže da bi želio imati djecu s njom)...njezin plan: udat će se za nekoga koga neće voljeti, roditi dijete, rastati se i onda će njih dvoje biti zajedno (bolesno za pop... svjesno upropastiti ne znam koliko ljudi, dakle po meni za psihijatriju) ... on nezadovoljan time, ali luduje za njom ... upoznaje mene na iskrici i kreće naša priča

Kolovrat:
sve mi to ispriča, ja velim što mislim i ne spominjemo je do jučer/noćas ... chatamo svaku noć satima i satima ... zanimljiv je, duhovit, obrazovan, interesantan, ma divan ... osjećaji svakim danom bujaju sve više s obje strane, želimo se sresti kad se vrati s mora ... i onda dolazi jučerašnji dan kad mi oko 22 h pošalje poruku: danas sam pretužan, sumnjam da ću se kasnije javiti, sorry... ja malo zblesirana jer je odmah otišao off, ali dođe on ipak oko ponoći i krene razgovor

Kolovrat:
on kaže:
- nazvala me i rekla nešto što me rastužilo
- ovo s njom je jako friško, nešto smo se dogovorili da preko godišnjeg razmislimo i završimo tu priču
- ne vjerujem da ću moći nekoga toliko voljeti kao nju
- ipak ću ti reći da ovih dana puno više mislim na tebe nego na nju
- gadim se sam sebi i mrzim se što ti ovo pišem i što to čitaš, ali želim da sve znaš
- ti si mi ušla pod kožu i ne smijem ti reći što osjećam kad sam s tobom ovdje jer je otišlo dalje nego što sam očekivao
- nikako te ne želim izgubiti, ali te ne bih htio niti povrijediti, to nikako ... znam da zvuči otrcano, ali zaista tako mislim i osjećam
- ne znam što želim i totalno sam zbunjen



„Čini mi se da će ovo na Blogu biti hit. Naravno ako se razglasi.“ razmišljao je Bocaccio dok je pjesma plovila iz beskraja u beskraj i uzdisala za tko zna kakvim ostvarenim i neostvarenim snovima.
Na ekranu Bocacciova laptopa u pravilnom ritmu što je dopirao sa tastature pojavljivala su se slova što se pretapahu u riječi a riječi u rečenice.
„Moja nova novela.“ zastane Boccaccio na trenutak kako bi sačuvao prethodnu misao a onda dalje nastavi tipkati povremeno vireći kroz ključanicu Iskrice u očekivanju njenog novog nastavka.

Ponudila mi je:
„Želiš li kolače, kavu ili možda konjak?' pitala me je.
„Može, baš tim redom.“ odgovorio sam joj.

Kad su stigle praline i konjak vratilo mi se samopouzdanje. Odvažio sam se i hrabro joj pružio slatkiš nježno joj ga prinjevši usnama. A Bela gledajući ga ravno u oči otvori usne i prihvati poljubac ljubavi. U zagrljaju što mi ga je tako ljubazno iskazala, posjede mi se u krilo. Slatkiše je nastavila dalje uzimati sama. Jedan po jedan, slatkiši su se topili u njenim ustima a ona, ona mi ih dalje, kao djetetu, nježno i nesebično pruža mi nove. Poljupci s okusom čokolade, mirisom meda i slatkih krema. I svaka pralina bi drugačija.

Bela je vlažila svoje usne oblizujući se u strasti sve da mi pokaže zahvalnost. Raspuštena kosa padala je preko njenog lica. Najednom, kako bi mi pokazala divan prizor, rukom zgrne kosu u stranu. Osjećao sam kako mi krv suklja u žilama. Kako me obuzima slatki osjećaj dok tijelom mi prolaze trnci. Pralina rastopljena u njenim ustima topi se na ponosu dok ona pažljivo, nježno i čvrsto gricka oraščiće držeći me na oku sve da se uvjeri u efekt. Napokon. Više nisam mogao izdržati. Eksplodirao sam. A ona, ona sve to prihvati i nastavi dalje oblizujući usne pune kreme od vanilije. Nadvi se tad povrh mene pa ja napokon okusih nekoliko rastopljenih kapi. Sa njenih usana, iz njenih ustiju.

„E baš mi se vrati tako svojstvena vedrina i živahnost koju izgubih davno, na nekom dalekom putovanju.“ rekao sam.
„Kad je tako, stavi konačno taj kurac u mene.“ reče mi gotovo zapovjedno i pomalo ljutito puna želje naslonivši se na trosjed te pokaže mali crni trokut.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

28.09.2011. u 22:30 • Dobre vibracije (14) • Troši toner • #

petak, 23.09.2011.

Do kraja svijeta: Satellite of Love

Znanstvenici su konačno objavili:
‘Dvanaestog prosinca godine dvije tisuće i dvanaeste točno u dvanaest sati dogodit će se ... Kraj svijeta.'
Čitao je na plakatu gledajući informacije o Melancholiji, filmu kog se upravo spremao pogledati u Cinema City u shopping centru Arkadia u Varšavi:
‘Što bi napravili, kako biste se ponašali i što biste učinili kad bi znali da dolazi kraj svijeta?'

Na redovnoj liniji OS677 visoko ponad oblaka, avion je lakih krila plovio nebeskim prostranstvima. Avion je hrlio iz Beča. Vraćao se u susret Zagrebu. Mlada stjuardesa prolazila je uskim prolazom što dijeli dvije strane putničke kabine. Prepoznala je gospodina koji redovno tim letom petkom poslijepodne putuje za Zagreb.
„Möchten sie kafee oder tee?“ nasmiješi mu se.
„Kafee bitte.“ kratko odgovori gospodin široka osmijeha.
Stjuardesa automatski uzvrati:
„Mit zucker und milch?“
„Ja gern.“ odgovori.
„Bitte schön.“ uzvrati stjuardesa i s osmijehom koji pozdravlja starog putnika pruži papirnatu čašu sa napitkom, vrećicu šećera i mlijeko.
„Danke schön.“ uzvrati Furbi i otvori mlijeko, te ga precizno ulije u kavu. Prihvati papirnatu vrećicu sa šećerom, protrese je i otvori, a šećer vješto uli u kavu. Tekućinu promiješa plastičnom štapićem koji je dio kompleta.



Život je samo na Zemlji, ali ne zadugo ...

Ogroman tamni Planet nezaustavljivo se približavao Zemlji. Tiho, gotovo nečujno, Planet je plovio tamnim prostranstvima Svemira. Gusta i pulsirajuće lelujava nakupina tekuće lave i vrelog plina koju na okupu, na čudnoj putanji oko zvijezde zvane Sunce, drži gravitacija. Planet koji nastaje iz Zvijezde koja ne izraste u Sunce niti se pretvori ni u Planet. Trinaesti planet poznat iz mitologije Azteka, Starih grka i drugih pradavnih naroda čije civilizacije nenadano izniknu i još zagonetnije netragom nestanu. Trinaesti planet koji uzrok je nestanka Atlantide. Trinaesti planet, kako ga zovu.

Astronomi su prekasno primijetili da bi se išta moglo napraviti. A znanstvenici su po običaju vodili rasprave:
‘Hoće li nas ili neće pogoditi. Hoće li i ovaj put, baš kao nebrojeno puta prije toga u prošlosti samo proći pored plavog planeta, doma kog od milja nazivamo Zemljom. Ili će nas ovaj put konačno pogoditi?’
Matematički proračuni ispreplitali su se sa prastarim zapisima i proročanstvima izvađenim iz škrinjica koje čuvaju najveće tajne u prašnjavim podrumima biblioteka.
‘Godine dvije tisuće i dvanaeste, dvanaestog prosinca, točno u dvanaest sati poklopit će se ekliptika oko Sunca i sve planete naći će se u istoj ravnini koja će se poklopiti sa ekliptikom Galaksije i Svemira.’
Proračuni, priče, legende i teorije. San o savršenoj ravnoteži koja istovremeno djeluje zastrašujuće, ali jednako tako budi i nadu. Dokaz da je svaki kraj istovremeno neki novi početak. Evidencija o tezi i antitezi koje na kratko daju sintezu iz koje se sve opet rađa i iz koje život ponovo počinje.

No kako to obično biva, Tamna zvijezda za sve to nije marila. Putovala je prema Zemlji i matematički slijedila putanju koja jednom u tri tisuće i šesto godina obiđe Sunce. Nakupina materije što potiče iz početka svih početaka. Nakupina materije koja traje i živjet će do svršetka svih svršetaka. Događaji koji ne mare za duše štono se na kratko pojavljuju i nestaju, a sve da bi u međutku jedna drugoj pružile osmijeh, nadu i vjeru. U ljubav.



Pijuckao je kavu. Očiju sklopljenih od putovanja otpuštao je misli štono ih je ostavljao za sobom. Tko zna koliko vremena je prošlo otkako se zaputi na putovanje koje ga nosi širom velikog svijeta. Putovanje na kome upozna nebrojena lica i obiđe krajeve mnoge, posjeti predjele bliske i nauči običaje daleke.
„Negdje sam pročitao da nebo nije onako kako ga mi ovdje na Zemlji zamišljamo.“ proleti misao dok je virkao prema prozoru skrivečki promatrajući pravilan profil klasične grčke ljepote. Mlada simpatična žena kestenjasto plave kose sjedila je pored njega. Pognute glave u ruci je premetala novu putovnicu zagledavajući pečate što ih daje granična policija na ulasku i izlasku iz Europske Unije. Posebno se zagleda u njenu lijevu ruku na kojoj ne bi prstena. Potom zažmiri, zavali glavu na spušten naslon i utone u razmišljanje.

„Joooooooj ...“ najednom ga prene krik „... pazite što radite! Zalili ste me kavom.“ uzvikne mlada žena.
„Oprostite.“ prozbori Furbi iznenađen svojom nespretnošću „Bilo je slučajno. Nešto sam se zamislio i napravio glupost.“ govorio je dok je papirnata maramica upijala tekućinu koja se razli po rasklopnom stoliću ispred njega.
„Ah ništa, ništa. Događa se. Vi to uvijek tako?“ sad već sa smiješkom mu uzvrati mlada žena kestenjasto plave kose nakon početnog šoka hoteći razbiti pomalo neugodnu atmosferu.

I da ne duljim. Tu započne razgovor koji se potom razvi u ugodnu konverzaciju isprepletenu osmijesima i temama koje same od sebe teku i nadopunjuju se nastajući i nestajući u pogledima koji jedan drugog prepoznaju.
„Baš k’o prijatelji što se nađu i u trenu prepoznaju. K’o ljubavnici koji upravo otkrivaju jedno drugo.“ razmišljao je Furbi.
„Bez obzira na godine voliš li me, nemoj to kriti, jer zabranjeno nije zaljubljen biti.“ obuzimale su je misli dok je promatrala šarmantnog gospodina koji joj pravi društvo.
„Bilo mi je ugodno putovati s vama. Želim vam ugodan vikend i nadam se da ćemo se još katkad sresti. I da ... Još jednom ... Oprostite na kavi. Nije bilo namjerno.“ nasmiješi se Furbi na odlasku iz aviona i pruži joj kofer što ga prethodno izvadi iz pretinca za prtljagu.
„O da ... Sigurno hoćemo. Ionako često putujemo na istoj liniji.“ uzvrati mlada žena osmijehom koji ga je pratio čitav vikend.



Prošavši kontrolu osobne prtljage Furbi se spuštao stubama u prizemlje terminala D međunarodnog aerodroma u Beču.
„Hoću li je ponovo sresti.“ zapita se zagledavajući u putnike od kojih neki već stajahu u redu. Boarding za ulazak u avion već je počeo.
Ona je sjedila zadubljena u ekran laptopa. Laptop se upravo hibernirao.
„Dobar dan. Drago mi je što sam vas opet sreo.“ pozdravi Furbi.
Ona polako podigne glavu i podastre mu veliki osmijeh koji se stopi s njegovim:
„I meni.“
„Da se iskupim. Ako je tako nešto ikako moguće.“ reče Furbi pružajući joj čokoladne slastice koje samo za nju kupi na aerodromu u Varšavi „Nešto iz Poljske. Uspomena. Crna i bijela čokolada. Sa orasima i marcipanom.“
„Oooooooo ...“ mladoj ženi otme se smiješak, a oči se zacakle pri pogledu na predivnu kutiju:
„To će mi biti najdraže zalijevanje kavom u životu. Obožavam i čokoladu i marcipan.“ razdragano uzvrati.

I što vam dalje trebam pričati? Sitnice i detalje razgovora kog su vodili? One nisu važne, barem ne za javnost, jer ... Obećao sam da ću šutjeti i ime joj spominjati neću ... Ona se u međuvremenu uda.
„Sa Krešom sam već dugo, pa smo odlučili vjenčati se.“ reče mu pokazujući prsten na ruci dok su je obuzimale misli:
„E da smo se ranije sreli. Možda bi sad na ovoj ruci tvojim očima pokazivala prsten koga bi mi ti stavio na ruku?“


WASHINGTON - Stručnjaci NASAe za svemirski otpad dali su preciznije prognoze pada divovskog satelita otkazanih funkcija, po kojima bi 5,7 tona teška letjelica trebala udariti u Zemlju oko 23. rujna, dan ranije no što se prvotno predviđalo, izvješćuje u ponedjeljak američka TV mreža CBS News.

Disfunkcionalni satelit za istraživanje gornje atmosfere, UARS, lansiran je 1991. a nakon što je dovršio misiju, isključen je 2005. Očekivalo se da će satelit pasti na Zemlju ove godine, a stručnjaci su u početku dali 'prozor' od tjedan dana krajem rujna i početkom listopada, da bi ga potom suzili na posljednji tjedan ovoga mjeseca. Prozor je sada sužen na samo tri dana:
'Ponovni ulazak u atmosferu očekuje se 23. rujna, plus ili minus jedan dan, zbog jakog povećanja sunčeve aktivnosti od početka ovoga tjedna.''
Gdje će točno satelit pasti još uvijek je nepoznato. NASA očekuje da će najmanje 26 velikih komada masivnog satelita preživjeti visoke temperature kod ulaska u atmosferu i stići do površine Zemlje. Dijelovi od titana i spremnici goriva mogli biti među tim krhotinama no satelit ne nosi toksična goriva. Očekuje se pad krhotina na pojasu Zemlje dugom oko 800 km, rekli su dužnosnici NASAe.

Stručnjaci NASAe su izračunali kako je vjerojatnost od 1 prema 3200 da krhotine satelita pogode neku osobu. Ta vjerojatnost vrijedi za svakog od 7 milijardi stanovnika Zemlje. Međutim dobra vijest je da će satelit vjerojatno pasti u ocean, jer Zemlja je vodeni planet sa 75 posto površine pokrivene vodom.



Čitao je mail:

‘Budeš li me ikada izgubio, potraži me u vrtlogu vremena, jer tamo sam se izgubila tražeći tebe. Voliš li me, ne pričaj to nikom. Želiš li me, ne daj me nikom. Ljubiš li me, ljubi me nježno i polako. Strasno. Onako kako samo ti znaš. To mi puno znači.
Tvoje usne na meni, cjelovi na mom tijelu. Moj pogled u tvom pogledu, usne u tvojim usnama. Tvoja ruka na mojoj ruci. Moje tijelo na tvom tijelu. Tvoj organ u meni. Nježno me miluješ i toplinu mi daješ. Obasipaš me zvjezdicama velikog praska darujući na trenutak razlog zbog kog živimo i zbog koga smo zajedno. Ti, ja i naša ljubav. Naši posebni trenuci.
Odem li u nebo prije tebe svakoj ću zvijezdi šapnuti tvoje ime. I svi anđeli tad će znati koliko mi značiš. Voli me i nemoj duši svojoj to kriti jer zabranjeno nije zaljubljen biti.

Pusa

P.S.
Krešo sutra ponovo odlazi na put, pa ću na tri dana biti samo tvoja, a ti moj.‘

„Bog anđelima dade krila. Svima osim tebi, jer nije želio da mu najljepši odleti.“ uzdahne Fubi pri pomisli na mali zlatni prsten na njenoj lijevoj ruci.
„No divno je imati osobu s kojom možeš podijeliti misli i putovanje učiniti ugodnim.“ nasmiješi se pri pomisli na nju, zapali cigaru i srkne gutljaj viskija osjećajući kako se život ponovo vraća svom svojom ugodom i ljepotom.



Godine dvije tisuće i dvanaeste ravnina našeg solarnog sistema izjednačit će se sa ravninom naše galaksije, Mliječne staze. Ciklus traje dvadeset šest tisuća godina od početka do završetka. U tom velikom svemirskom događanju naći će se i sve druge galaksije i izravnati sa našom u isto vrijeme. Ništa se ne događa slučajno. Svi događaji su isplanirani. Ali unatoč tome baš je predivno ovo vrijeme za biti živ, za biti ovdje, biti u ovo vrijeme, ljubiti i biti ljubljen.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

23.09.2011. u 23:33 • Dobre vibracije (17) • Troši toner • #

subota, 30.07.2011.

Daj se Ines: Mille Miglia - La corsa piu bella del mondo

Znate li kako počinje i završava život jednog motorista? Pukne guma.

Taj otrcani vic često je puta bio tema društva iz Kafića i njihovih, danas već legendarnih, utrka od Langovog do Mihaljevca. Utrke bi obično započinjale četvrtkom kasno uvečer. Ljutiti suparnici sjurili bi se preko Zvijezde do okretišta na Mihaljevcu i natrag. Osim vozača konja na dva kotača ponekad bi se takmičili i goniči zaprega na četiri kotača. Utrke su bile u gluho doba noći, u vrijeme kad su noćni tramvaji rijetki i gotovo da nema ostalog prometa. Ponekad su se znale događati nezgode, recimo kao ona sa gumom s početka novele.

Motori, motori, motori. I sportski automobili. Bile su to neke od preokupacije društva iz kafića. Kafić se nalazi na mjestu odakle je lako startati snažnu pilu sa previše konja i magarcem kao vozačem. Ljetna posluga na zidiću što dijeli park od ulice je izvrsna, pa je uvečer tamo sve puno sportaša. U to vrijeme sinonim za sportski automobil bi Alfa Romeo. Mnogi se od vas s tim danas ne bi složili, ali zapitajte se - zašto Michael Schumaher za svoj užitak vozi isključivo alfu?

Alfa Romeo je marka karizmatske tradicije koja traje preko stotinu godina. Nastala kao trkači brend, Alfa Romeo iz Modene s vremenom je postao sportski automobil kog s istom strašću i užitkom voze i sportaši i obiteljski ljudi, jer ... Kad vozite Alfu jednostavno se osjećate alfistom. Jednom Alfa uvijek Alfa, geslo je svakog tko je uživao u vožnji ovog izuzetnog sportskog automobila. A čemu se krije alfina tajna? Jer ... Ruku na srce, ima daleko jačih i boljih sportskih automobila? Je li to opijajući zvuk motora koji u svakoj novoj generaciji prednjači tehničkim novitetima koje potom slijede svi ostali? Ili je to Alfin ovjes koji automobil sljubi sa cestom? Zlobnici koji voze hrvatskim cestama reći će da je vožnja u Alfi pakao za bubrege i raj za dušu, no ... Za ono prvo ne treba kriviti automobil već cestu. Tako je sa Alfom bilo oduvijek, a ni današnja elektronika je nije previše promijenila iako je, recimo, konkurentski je BMW svojedobno svoj uzlet temeljio baš na njoj. BMW nekada bi poznat po tome što je za sportsku vožnju vozač u prtljažnik trebao staviti vreću pijeska da se zadnji kraj ne bi nekontrolirano zanosio u zavojima. Sa Alfom se to nije moglo niti može, jer ona drži cestu u mjeri u kojoj to radi vješt vozač.

Crvena, bijela, plava, alfine su tradicionalne boje. Azzuro-fantazija, kako talijani nazivaju jednu posebnu nijansu nebesko plave proslavila je legendarnu Guliju i čuvenu Giuliettu u 60ima. Potom se kao među generacija u 70ima pojavi revolucionarni Alfasud, prvi automobil sa tri sjedala u prednjem redu, prvi sa serijski ugrađenim panorama krovom i bokser motorom. U 1980ima je Alfa Romeo iz Modene zapada u financijsku krizu iz koje je izvlači Fiat. Tada nastaje poznata 75ica, popularni Milano, BMW-ova noćna mora, izravni nasljednik slavne linije obitelji sportskih limuzina na kojoj je ponovo otkrivena azzurofantazia boja i predstavljena nova generacija 1,75lit. turbokompresorskih motora što su kasnije kopirali svi ostali. Međutim, pravi povratak Alfe je danas već 156ica. Automobil je to koji je definitivno ušao u svjetske anale kako po tehničkim tako i po estetskim novitetima u pogledu motora i dizajna svih potonjih generacija automobilizma.

Alfa je oduvijek bila i jest za sladokusce i fajnšmekere, pa ima ona svojih i manjih i većih inačica. Recimo čuvena Amiragla (admiralski bod) kako talijani nazvaše 164ku odnosno nasljednika 166icu. O Spideru 8C da ne govorimo. Taj ekskluzivni športski dvosjed u kabrio izvedbi jednostavno grize, zove na uživanje u slobodi vožnje. Vjetar mrsi kosu i čak kad mjesto mjenjača Alfist pogodi međunožje suputnice. Evo, jedan od najcjenjenijih automobilističkih časopisa za njega piše:
'Kada bi na svijetu ostao posljednji kanister benzina to je jedan od automobila na koga bi ga vrijedilo potrošiti.'

Brera je postavila niz tehničko-tehnoloških standarda za sve slijedeće generacije ne samo Alfa Romea već i konkurencije. Može li auto uopće biti umjetnost? Vjerojatno ne, ali onaj tko je to izjavio vjerojatno nikada nije vidio niti vozio 8C Competizione, definitivno najdivljiji i najrasniji automobil ikad napravljen. A njegova mini inačica 4C čisti je seks na kotačima. Ne vjerujete? Pogledajte! I znajte da je Alfa Romeo u Velikoj Britaniji sinonim za prave sportske automobile sa kontinenta, jer ... Hladni i rezervirani britanci cijene kvalitetu i tradiciju sportskih automobila sa stilom i osobnošću. Jednako kao što i Michael Schumacher u slobodno vrijeme vozi Alfu.





I dok je društvo u Kafiću bilo zaokupljeno svojim Yamahama i Alfama u gradu se pojavio Talijan u Ferrariju. Crni pastuh u crvenoj raketi izazivao je pozornost. Sa tim poznatom brendom pokojnog Enza Ferrarija, koji, zamislite, karijeru započne kao vozač trka za Alfa Romeo da bi 1947e napravio vlastiti brend. Naravno, kao i svugdje širom svijeta priča je uvijek ista. Ferrari izaziva maksimalnu pozornost gdje god se pojavi, a za tipa koji sjedi za volanom, bez obzira je li sirovina, zadnji tutlek ili profinjeni gospodin, lijepe se djevojke i žene. I svima njima se, ama baš svima, čim sjednu u Ferrari ovlaže gačice, naravno od uzbuđenja.

Tako je bilo i sa Ines. Ines je sjedila pijuckajući uobičajenu koka kolu kadli u Kafić bane Talijan.
„Scuzi signorina, kako mogla doci do otelo Esplanada?" pitao je Talijan djevojku koja je sjedila odmah do ulaznih vrata.
„Hm ... teško je to objasniti nekome tko nije odavde." kratko uzvrati Ines promotrivši od pete do glave crnomanjastog Talijana.
„Ali signorina, ja morala u taj otelo veceras. Vi bila ljubazna pa me sprovelo do otelo." Talijan bi uporan.
„Što si umišljate? Tko ste vi, a tko sam ja?" ljutito uzvrati Ines.
„Ja Vitorio imala agencija manekenka najpoznatiji klijenti di tuto mondo." nakon kraćeg oklijevanja, prethodno je dobro promotrivši od glave do pete, odgovori Talijan i doda:
„A ono vani vidila je meo, mio Ferrari." odgovori Talijan pokazujući na rasnog pastuha parkiranog na tramvajskim tračnicama, jer pastuh prenisko leži da bi se popeo na trotoar ispred Kafića.
„Onda je najbolje da sjednem pored vas i da vam pokažem put." U tren se snađe Ines i zajedno sa Talijanom od tutnji niz Langov trg u Palmotićevu.

Ines je studentica. Ponekad tezgari po domaćim modnim pistama, a sad joj se ukazala prilika kakva se ne susreće svaki dan. Ubaciti u Milano, jedan od centara svjetske mode. Ines je još neko vrijeme bila sa Furbijem, no kako život odmiče njihova veza bljedi i na kraju izblijedi da bi definitivno prestala kad se Ines preseli u Milano.




Sjećate li se one svibanjske utakmice na Dinamovom stadionu? Zvone tad udari milicajca jer ne mogne otrpjeti divljanje milicije koja, umjesto da mlati beogradske huligane što čitave nedjelje, od rana jutra, divljaju Zagrebom, na stadionu tuče mirne domaće dečke. Bile je to uvertira u ono što je uslijedilo kasnije.

Proljeće 91e nagovijestilo je rat. Društvo iz Kafića polako je počelo mijenjati navike. Uozbiljilo se. A za Božić prve ratne godine Kafić je opet oživio i bio prepun. Baš k'o nekada. Opet je u njemu vedra, gotovo domaća, atmosfera baš k'o i tolikih Božića prije toga. Sve je krcato i svi su veseli ,jer uzeli su kraći odmor od rata. Tu su svi naravno i Ines i Furbi.





Ines je uspaljena. Za Božić je kod kuće unatoč tome što situacija navodno nije sigurna. Za sredinu siječnja mediji stidljivo najavljuju priznanje Hrvatske. Čitavo ljeto i jesen u Milanu, čim bi uhvatila priliku, Ines je slušala vijesti, gledala televiziju i pratila događaje. A sada pored nje u krevetu leži njen gardist, njen slatki jebač.
„Dan polako sviće blijedi ova noć iz zagrljaja moga na front ti moraš poć’, ali ma gdje bio s tobom je i mjesec naš i zvjezdice..." pjevušila je znanu melodiju.
„Nisam znao da znaš tu pjesmicu." Ines čuje Furbija koji je grli dok njena glava počiva na njegovom ramenu.
„Da, znam. I sviđa mi se." govori Ines sanjarskog pogleda i razmišlja:
„Moram priznati da ga još uvijek volim, ali ...“
Da to ali. Ljubav je ljubav. Seks je seks ... A posao je posao. Život ih je razdvojio no usprkos tome oboje će dugo pamtiti tu noć. Ines još osjeća njegov organ u svojoj unutrašnjosti. Osjeća kako je obasipa nježnostima i ljubavlju i na kraju zalijeva, potpuno je usrećuje. A ona sva uspaljena, usplahirena i uznemirena doživljava i proživljava i sreću i smiraj, ljubav koja ispunjava. Barem za jednu noć, iako ... Nije ona djevojka za jednu noć, a kamoli za jedan dan. Ljubav ispunjava mnogo mnogo dublje i mnogo mnogo dalje.



Godine su prolazile. Vrijeme teklo i nosilo je svoje. Ines je brodila jednim, a Furbi drugim putem. I tada, slučajno, jednog ljeta tamo neke godine na Pašmanu, Kukljica. Terasa uz more i zbi se ponovni susret. Zaista, najbolje stvari u životu uvijek donosi slučajnost.

Sjedio sa društvom i dobro se zabavljao, kadli ... Furbiju priđe jedna dobrostojeća gospođa tridesetih godina. Kako bi neki rekli, komad i po.
„Ma nemoj mi reći da si to ti?!" usklikne Ines vidjevši na Furbijevom licu istovremeno i zaprepaštenje i veselje.
„Pa gdje si malena?" obradova se Furbi uzvrativši istom mjerom i ljubaznost i veselje.
„Evo, tu sam. Sa mužem. Došli na ljetovanje. Da vas upoznam." okrene se suprugu.
„Mislim da se od nekuda poznajemo." uzvrati Furbi vidjevši Grmalja.
„Sjećate li me se?" odgovori na to njen suprug.
„Kako vas se ne bi sjećao. Baš mi je drago što vas ponovo vidim. Kako je svijet mali? A vašu suprugu poznajem iz nekih drugih priča." nadoveže se Furbi želeći izbjeći suvišna pitanja i moguće neugodnosti.
„Nema veze. Drago što ćemo se ponovo družiti. Eto, mi ovdje došli na ljetovanje." pristojno uzvrati Grmalj i nastavi okrenuvši se supruzi:
„Baš mi je drago što smo našli poznato društvo gdje ga nismo očekivali, zar ne draga?" Grmalj naglasi zadnji dio rečenice.

I da ne duljim, a niti da kratim. Opet započne. Ines i Furbi. Njihovi tajni sastanci da ne sazna Grmalj. Opet su tu njihove večere uz svijeće. Vatra ponovo pucketa u kaminu. Poneki dodir ovlaš ispod stola, čaša pjenušca u ruci i pogled u oči. Oči koje kazuju ljubav. Poljupci u tami. Poljupci su dugi, poljupci su nježni. Poljupci su meki, poljupci su blagi. Poljupci strasni, poljupci siloviti. Poljupci, poljupci, poljupci. Nježnost zaljubljenih koji se ponovo nađu nakon tolikih godina, godina i mnogobrojnih nevera. Ljubav izgubljena i opet nađena pripadnost. Ljubav. Sve se to sli i stopi u jedno, pomiješa se u tren koji život puni opijatom zadovoljstva. Ispunjava trenutke koji donose sreću.




Kroz prozore apartmana prodirala su svjetla velegrada nad kojim se nadvio mjesec obasjavši ga patinom čarobnog sjaja. Svjetla sa ulice, iskrice što naviru iz kuća, treptale su spuštajući se niz bliješteće reklame. Dopirale su iz farova vozila koja se tromo probijaju kroz ulice zakrčene prometom. Svjetla što zaklanjaju zvjezdano nebo. Na njenim grudima, na njenom tijelu koje uzdiže se iz vode, poput zvjezdica ljeskaju se sitni dijamanti. Biserne kapi svjetlucaju poput dragulja šireći miris svježeg losiona za tijelo koji mazi natopljenu kupku. On ju miluje nožnim prstima i dodiruje je između nogu, a njena tek probuđena mačkica polako se budi. Ruke miluju bokove i noge. Uokolo kupaonice razmještene su svijeće. Njihovo prigušeno svjetlo u mraku, miris koji intenzivira doživljaj stvarajući lelujavu atmosferu intime. Istovremeno uzbuđeni i opušteni, sami u svom svijetu, dovoljni su sami sebi. I ponovo imaju jedno drugog. Površina vode u kadi išarana je sitnim valićima koji kroz pjenušavu kupku jurcaju na sve strane i bućkaju se zajedno sa našim kupačima.
„Idemo u sobu?" upita je.
„Ne. Želim te imati sad. Ovdje." kratko ogovori Ines.
I nadvi se nad njime tiskajući njegov organ duboko u sebe. Gibaju se zajedno gore dolje, a valići postaju sve žešći. Voda u kadi sve je uzburkanija. Njene ruke položene iza tjemena, njena kosa sva skupljena u pramen:
„Da se ne smoči" veli mu.
To su pokreti jahačice koja je na svom konju, a on? On je njen pastuh. Njene nabrekle i tvrde grudi, čvrste izričajne bradavice, malen okrugao trbuščić. Sve podrhtava dok Ines osjeća kako pada u ekstazu. Život je negdje drugdje, ali srce, srce, sreća i ljubav, svo troje su tu. Samo tu.
„Želim te imati samo za sebe Želim te takvog čitav dan. Želim da ovo traje i traje i da nikad ne prestane. Želim da ..." reče i u tren joj se ote krik;
„Aaaaah!"
Zatim Ines zastane pa kratko reče:
„Svršila sam. A ti?"
„Još nisam." odgovara Furbi.
„Pusti da te usrećim." reče Ines.
Stajao u kadi dok se ona igrala njegovim ponosom. Mazila ga rukama, šalila se s njime prinoseći ga ustima upitno pogledavajući prema njemu kao da ga pita:
„Bi li želio?"

Njegov pogled i glasni uzdasi govore sve. Ines ga ponovo uzme i stade maziti. Dodirivala ga je jezikom, peckala ga usnama. Ljubila ga je i milovala. A njemu se niz klecava koljena razli sreća kojom nas Bog nagradi da bi mu bili bliži, a on nama draži.

„Nikad nije kasno za ljubav ali sad moram poći doma." govori mu dok se opraštaju.
„Čujemo se i vidimo za koji dan." dodaje na odlasku i ovlaš ga poljubi.



Nije važno što nemaš, važno je što želiš, jer … To ćeš i imati. To ćeš dobiti. Dobiti ono što u sebi nosiš. Osjetit' ono što u srcu ćutiš. Ćutiš slutnje dodir, slutiš naznaku poneku. Ljubavi znak slutiš. Pa ga nađeš, prihvatiš i prigrliš. Čvrsto ga zgrabiš. Ljubav. Ljubav je važna, sve je što treba. U srcu za srce koje samo za tebe kuca. U duši za dušu što osjet je bliski. Ljubav što daješ i za uzvrat primaš. Film stari il’ novi koga ponovo snimaš. Sreća i osmijeh koj' daruje dar. Treptaj i drhtaj koj' pruža ti čar. Sve bitno što trebaš i u životu što imaš. Bitno je samo ljubav da imaš.

A ostalo? Sve ostalo nije važno, jer sve ostalo ionako dolazi samo po sebi. Ljubav.




(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

30.07.2011. u 23:36 • Dobre vibracije (19) • Troši toner • #

subota, 23.07.2011.

Julijana: Prilog vječnom pitanju o tajni ženskih gaćica

Smiraj ljetnog dana. Julijana i Furbi ruku pod ruku kreću put Tuškanca. Što razgovaraju niti se sjećam niti to ovu novelu zanima. Tek da znate, kad su došli do dječjeg igrališta gdje započinje Dubravkin put, skrenuli su na desno. Vrazovim šetalištem uz brijeg put Palainovke.

Palica je jedno od romantičnih mjesta koje najbolje priliči ljetu. Na terasi ispred tog pomalo skučenog kafea sjedi se i uživa u predivnom hladu. Jeste li znali? Palainovka je zapravo najstarija kavana u Europi jugoistočno od Beča. Mjesto je to na kom se od 1832. tradicionalno ispija kava. Jednako tako, ovdje se s vremena na vrijeme tradicionalno održavaju izložbe slika uz koje ide šampanjac i kolači što izgledom i okusom izazivaju sladokusace. Opušteni u gornjogradskom štimungu zelenila Ilirskog trga, parkića podno stare Zvjezdarnice, gosti pijuckaju kapučino. Pije se točeno pivo, konjak ili kakvo bezalkoholno piće, a na terasi se i slobodno zapali. Za dame je cigareta, a gospodu cigara. Vodi se razgovor što pretresa svakodnevnicu, sve njene važne i nevažne teme. Sitnice, događaje aktualne, one koji su prošli ili one koji tek dolaze. Sve to je dio rituala gostiju koji ovdje zalaze tražeći mir i spokoj, nalazeći ga podalje od gradske vreve i nesnosne buke Tkalčićeve ili Medvedgradskih šoping centara. Razgovor je to za bolje upoznavanje ili tek priča za jednostavno opuštanje. Opuštanje je to i ugodno druženje. A nakon dva tri susreta u kombinaciji sa šetnjom kroz park nema te koja se, ako joj je imalo stalo do vas, ne opusti u tolikoj mjeri da spremna je probati sve što nalazi se na strani gdje prijateljstvo prerasta u neki intimniji odnos.




Sjedite uz nju. Rame uz rame. Držite se za ruke. Jezikom ispitujete topologiju njenih usana, boju njenih očiju i osluškujete miris parfema što ga je ona nemarno nabacila iz uha. Ponekad se našalite, te naglo, ali blago jezikom uplovite pod njen vrat dok vam je slobodna ruka aktivna ispod njene košulje. Ruka traži bradavice na njenim okruglim grudima. Našavši ih, ruka tad lagano i pohotno zadrhti. Osjećate njene grudi koje spremne su podariti vam draži što ste ih do sad samo mogli slutiti. Zato ih prvo milujete rukama, a potom usnama. Jednu po jednu. Bradavicu. Ritmično. Polako. Umiljato. Nježno. Divlje. Razuzdano. Naizmjence. A bradavice vam uzvraćaju k’o ponosne šiparice i kao da se međusobno žele posvaditi koja će prva biti na redu. Ne, ne smijete ih zanemariti. Niti jednu. Već su se ukrutile.
„Jooooooooj nemojjjjjjjjj, uhhhhhhh, ohhhhhhhhh. Prolaze me žmarci. Znaš da sam tu škakljiva.” govori Julijana dok joj Furbi ljubi grudi.
„A gdje si još škakljiva?” pita je Furbi.
„Ne znam, ali ... Ti to ionako bolje znaš od mene.” vragolanski namigne Julijana osmjehom mu se unese u lice.




I dok nad gradom već pada noć ljubavni par, držeći se za ruke, lagano nogu pred nogu, promiče Jurjevskom i približava se njenom parku što nalazi se ponad Malinove. Na gornjoj strani tog parka, nekad groblja, nalazi se trafo stanica i dvije, tri klupe. Ali nema sreće, jer klupice su već zauzete parovima kao što je njihov. A i mjesto baš nije najpogodnije za one stvari, jer ... . Nekako je previše osvijetljeno. Ništa zato, par se vraća prema Palici i spušta Vrazovim šetalištem prema Dubravkinom putu. Par zamiče u mrak. I tu je najbolje mjesto za početak akcije, odmah nakon prvog lijevog zavoja. Tamo je već dovoljno mračno i skrovito, pa Furbi zavlači ruku ispod Julijaninih traperica. Kod slijedećeg okretišta u desno, s gornje strane puta, nalazi se zidić. Tu je već mrkli mrak i nema šetača koji mogu omesti obostrano planiranu akciju. Mjesto je dakle idelno za akciju. Vidite sve, a vas ne vidi nitko. A ako i tko slučajno i zaluta, to obično je par poput vašeg, pa se ne trebate brinuti. Svi zaljubljeni parovi trapavi su poput slonova i čuju se iz daleka. Primijetiti vas mogu tek kad vam priđu vrlo vrlo blizu. I da znate, ovdje nitko nikog ne dira. Svatko vrti svoj ljubavni film.




Julijanina gusta crna kosa unosi se Furbiju u lice dok njene usne traže njegov jezik. Njegove ruke već su dobrano zašle ispod njene košulje. Otkopčale su joj grudnjak koji sad stoji tek toliko da ne padne, a da ne smeta poslu. Furbi pod prstima osjeća njene nabrekle grudi koje propinju se u ritmu što otkucava njeno srce. Čujete li, oboje već teško dišu. Dahću. I onda, Furbi joj desnom rukom sa gornje strane uđe ispod gačica.
„Neeeeeeeeeemoj, što to radiš. Nećeš me valjda ovdje skinuti?” više želeći no ne želeći brani se Julijana.
„Neću, samo želim saznati što je ispod gaćica.” brže bolje odgovori Furbi na što oboje prasnu u smijeh.

Tu je večer Julijana nosila suknju na kopčanje sa strane. Suknja je imala ciferšlus i kopču sprijeda. Zato on počinje dolje, ispod njenih koljena. Furbi pod prstima osjeća vrh njenog vulkanskog brijega. A vulkan k’o svaki pravi vulkan. U dolini je krater. Prsti mu oprezno kreću put doline istražujući pri tom protivnički teren. I dok se desna ruka zabavlja svojim poslom u predjelu među butinama, lijeva se bori sa njenim grudima naizmjence pohodeći ukrućene bradavice. Julijana stenje i dahće.
„Uhhhhhhhhh, budalice.” komentira.
„Čije su to oči?” pita Furbi nakon što ih nježno izljubi.
„Tvoje.” odgovara mu Julijana.
„A čije su to usne?” nakon dugog poljupca u kome se gotovo zaguše Furbi ponovo pita.
„Tvoje.” Julijana će.
„A čije su to pikule?” pita je Furbi dotičući joj bradavice grudi.
„Mooooooojjjjjjjje.” spremno odgovori Julijana.
„A čije je to u gačicama?” Furbi odvažno podvlači ruku ispod njenih gaćica.
„Pokvarenjak.” kratko i oštro odgovori Julijana pruživši svoju ruku put njegovog mača i pri čemu mu raskopča traperice.

Njene usne traže njegove. Njen pohlepni jezik nadvlada njegov. Zatečen tolikom provalom strasti koja izbi najednom i ni od kuda, Furbi se brani. Koristi posebnu tehniku. Lagano, bezbolno gricka joj jezik i snažnim usisom zadržava ga u ustima. Njen jezik tad mora mirovati.
„Sva sam se ovlažila.” u jednom trenutku Julijana mu šapne na uho.
„Mmmmmmm, idemo dalje?” upita je.
„Joj, neko bu nas videl.” Julijana.
„Ma ‘ko nas ima vidjeti? Nek’ gleda ako želi.” veli Furbi našto oboje prasnu u smijeh.

Počeo joj je milovati jezičac na prijelazu između Venere i Pubisa. Julijana se uvijalai u ritmu milovanja trljala se o njegov mač.
„Oh, kako te žeeeeeelim” više za sebe no za njega šapuće mu na uho. Pri tome sve je dublje i teže dše. Uzdasi postaju sve jači i jači.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

23.07.2011. u 05:42 • Dobre vibracije (19) • Troši toner • #

subota, 16.07.2011.

Djevojka sa Dubravkinog puta: Gdje je najbolje voditi ljubav?

Jeste li šetali Dubravkinim putem? Nekada je to bia popularna ruta kojom zagrebački planinari pinklecom na ramenu i pljoskicom u džepu započinju svoju Sljemensku pustolovinu. Poslije, kad je od Mihaljevca do Tunela stigao tramvaj, sastajalište planinara postao je Mihaljevac, preciznije birtija smještena u omanjem kiosku na samom tramvajskom okretištu. Dio planinara sa Dubravkinog puta orjentirao se prema župnoj crkvi u Šestinama do koje vozi autobus sa Kaptola. Pogodili ste, to je ona ista, mogli bismo reći, čuvena crkva u kojoj i oko koje se zabilježe legende o plavokosim zagrebačkim anđelima i čudima koje su tamo zabilježena u nekim drugim novelama, a koje zabilježi meštar Bocaccio Zagrebački u svom čuvenom Zagrebačkom Dekameronu.

Čuda o kojima su ispričane priče štono počnju još u doba Stjepka Gregorjanca, gospodara Medvedgrada i Dore Krupićeve, rasne ljepotice nekad poznatog zagrebačkog zlatara i čuvara ključeva Kamenitih vrata.
„Svari se ponavljaju. Oduvijek se novac lijepi za titulu, a titula se upucava novcu.“ govorite i ne griješite ma koliko pokojni Šenoa nastoji romantizirati njihovu neobuzdanu i neostvarenu ljubav.
A prema zapisima pronađenim prilikom čitanja Zagrebačkog Dekamerona, čuda šestinske crkve događaju se još i dan danas.
„Gdje ti je dokaz, pišče?“ pitate me vi.
A pisac vam smjerno odgovara da zaviriteciklus novela o Čudotvorcu koja vam to sve potanko objašnjava i uz to vas jošte u izobilju zabavlja.




Osim sa Kaptola, do župne crkve Sv. Marka u Šestinama vozi i autobus od Britanca. Odatle slijedi put pod noge pa na Sljeme. Lagvić, zatim Kraljičin zdenac, uz brdo preko Grafičara i dalje do Tomislavca. Od tamo se odvaja planinarska staza koja preko Medvedgrada vodi put Runolista, pa na Grafičar sa kog opet stižete do Tornja.

Kad onomad se planinari maknuše s Dubravkinog puta, put posta i od tada osta samo još jedno od utočišta ljubavnika svih vrsta i uzrasta. Od sedam do sedamdeset i sedam. Krenuli ste od Tuškanca duž Dubravkinog puta. Prvo primjećujete staru i gustu šumu. U ljetnim vrućinama šuma pruža ugodno utočište od sparine i omare koja se diže sa užeglog asfalta i betona Donjeg Grada. Šuma je posebno privlačna u kasnim popodnevnim satima kad temperatura usijanja i rastapanja prijeđe paklenih trideset tri u hladu. Sa okolnih uzvisina, iz ugodnog hlada, puca pogled na grad koji se tu na dohvat ruke prži na vrućini. Buka gradskih ulica je daleko, a okol vlada blaženi mir. Cvrkut ptica, klupice, šumica i spokoj, te naravno, čupava mazna vama posebno draga.

Zagreb nekada nije poznavao ljetno i zimsko računanje vremena. Ono je uvedeno tek kasnije. Pa su se ljubavni sastanci u to doba obično zakazivali oko šest, najkasnije sedam popodne. U šumici sumrak pada iza sedam, pa je oko osam već mrkli mrak. Taman za sve što ljubavnici traže. I tako, u situaciji u kojoj krijesnica pjeva spokoja notu i plam romantike frca, ljubavnici neometano hoblaju te slatke male stvari.

Emilija i Furbi sastaju se na križanju Frankopanske i Ilice, tik kod Dežmanovog prolaza. Emilija dolazi tramvajem sa Černomerca dok Furbi štepa Frankopanskom. Kad je zatvorena obližnja cvjećarna u Ilici, Furbi obično skreće prema Cvjetnom gdje cvjećari njeguju tradiciju sedam dana tjedno uključujući tu i praznike.

Dubravkin put romantična je šetnica što izbija ravno na Cmrok. Donji dio puta vodi uz bunkere koji su u neka vremena branili Zagreb. Kasnije su oni postali mjesto istraživanja da bi ih se poslije zbog sigurnosnih razloga zatvorilo za javnost. Malo podalje od bunkera nalazi se ugodni proplanak sa klupicma. Krećete put Cmroka. Na desno ostaje Jurjevska i vile koje se redovno, prije i poslije svakog rata, prazne starim i pune nekim novim stanarima. Prvi put otete početkom onog rata da bi potom opet bile otete sa njegovim svršetkom koga zato nazvaše oslobođenjem. Mjesto bogatih židova sa početka rata, vile se upražnjuju partijskim sekretarima sa kraja rata. Danas, nakon pretvorbe mnoge od njih se obnavljaju i u njima obitava što diplomacija, a što novopečeni tajkuni koji se brzopotezno obogate pljačkom na hrvatski način, a što izlaktari Domovinski rat na račun onih koji gule po rovovima i na frontu stvaraju za ove državu. Od vila, čiji se vrtovi spuštaju niz padinu, pa do usjeka kojim se Dubravkin put uzdiže smjer Cmroka, puca pogled i na susjedni Tuškanac, ali i Nazorovu u kojoj slična sudbina zadesi vile sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća, pa tako i Nazorovu zapadne ista žalosna sudbina graditelja sa Tuškanca i Jurjevske.





Ne znam je li vi koji čitate ove novele marite za tu povijest, nu znam da marite za ono što tema je novele, jer već ste na dijelu trase koja se uspinje strminom. Lijevo u dubini šumi potok što omeđuje dva brijega. Pred večer šečete sa svojom maznom polovicom i svako toliko nalazite odmorište sa klupicom. No teško da ćete uspjeti pronaći slobodnu, jer ljubavni promet je gust, pa su klupice uglavnom zauzete. Gornji dio puta završava u podnožju Cmroka, poznad crkvice sa ostacima starog Jurjevskog groblja, spajajući se sa gornjim dijelom Jurjevske. A na tom vidikovcu danas, mjesto pokojnika baš k’o i na Dubravkinom putu, obitavaju ljubavnici.

U gastronomskom smislu danas je najzanimljiviji donji dio Dubravkinog puta, jer tu se možete skrasiti uz iće i piće. U vremena koja spominje novela ova jednako ako ne i bolje bi na gornjem dijelu Dubravkinog puta gdje se nalazio nadaleko čuveni Šumski Dvor. Tko bi to rekao za danas zapuštenu ruševinu zgradu kojoj su nekad, ne tako davno, Emilija i Furbi provoditi petak ili subotu uvečer? Fina papica i šestinski tamburaši na čelu sa čuvenim Tamburicom, ne samo znalcima već i širem krugu ondašnjih obožavatelja sitnih žica tamburica poznatom muzičaru i Furbijevom suborcu sa Kupe iz vremena Domovinskog rata. Kad nisu bili raspoloženi za šetnju do Šumskog dvora, Emilija i Furbi slušali su i tamburaše slušali u restoranu Dubravka koji tada, baš k’o i danasi smješten je na početku ove promenadne staze.


divno je biti nekome nešto,
divno je biti tebi sve
ljubomorno čuvam ove nježne sate
da me prate kad nisi tu




Furbiju, starom rokeru koji je u neka vremena hodočasto na koncerte u Njemačku, Austriju i Italiju, u jednom razdoblju ova poznata Latinova pjesma ispunjavala je trenutke koje dijelio je s Emilijom. Emilija, baš kao i dobar dio društva iz Kafića, radi u banci. Poslije posla, koji završava u tri popodne nalazi se na kapučinu s kolegicama u Kafiću. I uveče je Emilija u Kafiću Emilija čest gost. Devi se mora odati priznanje na najboljem kapučinu u Zagrebu. Ipak, njeno omiljeno piće je, sad ćete se začuditi, sok od višnje. Vino pije tek tu i tamo. I kao većina žena uz posebne prilike ona preferira crno.

Furbi oduvijek gaji simpatije za žene koje su koju godinu starije od njega. Pa se tako među njima nađe i Emilija kojoj razlika u godinama ne smeta da se ponaša mladenački i razuzdano. Furbi spominje atrij Arheološkog Muzeja gdje zajedno proslavljaju njen tridesetdeveti rođendan. Butelja rashlađenog šampanjca i buket od tridesetdevet ruža, romantika je tridesetdevetog rođendana.

Oboje i Emilija i Furbi vole Dubravkin put. Koliko li su se samo puta znali tamo u Dubravci ugodno zabaviti!? I koliko li su se samo puta mazili na nekoj od klupica duž obližnjih staza, bez obzira bi li pred njima u predvečerje iz mraka izronio rotvajler ili doga. Furbi sa psima niti sa njihovim vlasnicima nikada nije imao neugodnosti. Psima je na pameti samo njuškanje i trčanje, a vlasnici vidjevši dvoje zagrljenih koji sjede stisnuti na klupi samo nakeze usne i mirno produže dalje.

Ipak, s Dubravkinog puta Furbi spominje jedan događaj. Jednom tako njih dvoje uspinju se put Cmroka. Pada mrak, a šuma je sve mračnija i mračnija. I dok su oni svako malo zastajkuju izmjenjujući zagrljaje i poljubce. Odjednom se u mraku zažare cigarete. Broje:
“Jedna, dvije, tri cigarete.”
Frka! Emilija se uplaši. Večer prije na Jarunu neka žena imala je neugodnosti, ali su fakini završili u Đorđićevoj. Ne imavši kuda, oboje polako i oprezno nastavljaju dalje. Emilija se u strahu pripija uz Furbija, no kad se primaknu imaju što za vidjeti. Na klupi bezbrižno sjede i razgovarju tri policajca. Prvi ih promuklim glasom, onako u šali, upita:
„Zar vas nije strah tako šetati?” na što se sva trojica smiju kao blesavi.
Odahnuli su i nasmijali se. Tri policajca se odmaraju poslije smjene straže u nekoj od okolnih diplomatskih vila na Jurjevskoj.

Emilija je predana užicima u čemu joj seks predstavlja nešto posebno. Već na prvom susretu dala mu je do znanja da najviše od sveg’ ona se voli maziti. Petkom i subotom obično kod nega prespava, a ponekad, ako kojim slučajem propusti petak, to je nedjelja.
„Tako mi je jednostavnije zbog posla.“ govori mu.
Emilija radi u banci na Trgu, a kako Furbi stanuje u centru, tramvajem ili pješice, kako joj više odgovara, brže dolazi na posao.

Vole oni duge ljubavne predigre koje atmosferu polako, ali nezaustavljivo dižu ka usijanju. Dok joj svlači grudnjak njegovi prsti već su između njenih bedara. Kad joj svlači gačice, jezik mu se već igra unutrašnjošću njenih bedara. Pri tome Emilija, sjedi u naslonjaču, duboko uzdiše i samo umilno stenje. Njen trbuščić ritmično se giba dok unutarnje strane nožica blago podrhtavaju. To je zna toliko uzbuditi da često puta već u predigri svrši. Za vrijeme njihovih seksi vikenda, kako Emilija zove druženje sa Furbijem, ponekad ona donese masažer za kičmu, pa joj Furbi poput jednom rukom masažer vozi po leđima, a drugom istražuje tajnu malog crnog trokuta koj’ krije se međ’ njenih bedara. Skinuta i polegnuta Emilija opušteno sluša Vivaldija i uživa u tom ručnom radu koji ritmično se giba u njenoj zanosnoj dražici.


Stay I’m burning slow
With me in the rain, walkin’ in the soft rain calling out my name see me burning slow
Someone, somewhere in sommertime, someone, somewhere in sommertime ...

Glumeći masera Furbi nosi kratke hlače bez gaća, pa ga Emilija ponekad iznenadi.
„Moram provjeriti tvoj mač.“ govori mu i u trenu rukom zađe ispod njegovih kratkih hlača. Kako li se samo voli igrati s malim Furbićem? Čvrsto ga prima i lagano miluje dok joj se jezik strasno probija put do ustiju velikog Furbija. Često puta mu u šali predbacuje kako ona ima vrlo težak zadatak:
„Moram vas oboje zadovoljiti.” namiguje.
„Što ja mogu kad mi je mali neposlušan i gura se ispred gazde.” šali se na to Furbi.
„Da, mali i veliki gazda. Moram vas zadovoljiti. Obojicu.“ zagonetno se smješka Emilija.

Mala Emilija polako se uspinje i nježno pripija uz tijelo Velikog Furbija. Mali Furbi već je spreman. A ona u to raširenih nogu čvrsto stisne svoje bokove i uvuče Malog Furbija u Veliku Emiliju. Ritmično zabačene glave Emilija se njiše naprijed nazad. Rukama miluje vlastite grudi. Jezikom vlaži svoje usne.
“Ooooooohhhhhhhh” stenje.
A Veliki Furbi priklješten i bačen na leđa promatra njene nabrekle grudi i jezikom mazi njihove bradavice. Prvo lijevu, zatim desnu. Zatim ponovo lijevu, a potom opet desnu. Nakon toga ih obje nježno gricka zubima sve dok Veliku Emiliju ne prođu ugodni žmarci. Mala Emilija stenje i ritmično se njiše naprijed nazad, gore, dolje.
“Joooooooooj ... Što volim jašiti.” usklikne Emilija i dalje nastavi uzdisati.

U tom trenu Veliki Furbi naglo zbaci Emiliju sa sebe i položi je na leđa. Noge joj još uvijek čvrsto stišću njegove bokove ne dopuštajući mu da predahne. Veliki Furbi ih prima i rukama lagano podiže u vis držeći ih pri tom raširenim. Ne opire mu se pa Mali Furbi ponovo ulazi u sad već Veliku Emiliju. Poznavajući dobro teren Mali Furbi poput komandosa probija se dubinom protivničkog teritorija u čemu mu obilato pomaže Velika Emilija koja još više zabacuje noge. Njeno stenjanje nadjačava jednoličnost zvuka što proizvodi ga njihovo ritmično gibanje. Velika Emilija stenje sve više, a Mali Furbi se sve teže kontrolira. U jednom trenu Velika Emilija započinje jecati. Jecati od zadovoljstva. Mali Furbi više ne može trpiti.
„Kud puklo da puklo, ali gotovo je gotovo.“ pomisli Veliki Furbi i osjeti kako rafal rasipa metke po protivničkom teritoriju.
Emilija se grčevito giba i trese. U trenutku se samo strese i krikne. Velika Emilija je svršila, a protivnici su pobijeđeni i zadovoljeni.



Dok su poslije ležali jedno uz drugo Emilija upita Furbija:
“Bi li želio imati bebača?”
“Hm, ne još. Barem za sad.” odgovara joj.
“Ni ja.” nadoveže Emilija. “To bi nam samo smetalo u seksu, zar ne?”
Pa iz početka stane milovati Malog Furbija tako da Veliki Furbi može samo biti začuđen kako Mali Furbi buja i buja i postaje sve veći i veći.
„O moja vještice!“ pomisli Veliki Furbi i ponovo se preda sudbini.


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

16.07.2011. u 18:59 • Dobre vibracije (12) • Troši toner • #

četvrtak, 07.07.2011.

Daj se Ines: Samo za odlikaše (Re-Make)

Furbi je volio slušati nježne riječi koje mu je Ines zaljubljeno šaputala na jastuku. I na njih bi, na svoj pomalo šturi način, povremeno uzvraćao jednakom mjerom. Njihovo ponašanje zlobnici bi komentirali u stilu:
„Muškarci. Sve što rade, rade kako bi postigli svoj pokvareni cilj.“
Međutim tamo gdje riječi prestaju nastavljaju se i ostaju pogledi. Ostaju i dodiri koji govore i vrlo često znače više od ispraznih riječi što ih u zanosu zaljubljenosti izgovara blebetav jezik, a koje ne znače ništa.
„Pažnja, sitne nježnosti, trenuci ... Sve to čini jednu vezu istinskom i trajnom.“ govorio bi u Kafiću Profesor kad bi sa društvom raspravljao o žensko muškim muško ženskim odnosima i pri tome aludirao na Ines.

Ines se oslobađala polako. Odrastajući. S vremenom stjecala je iskustvo, ali ostala je i uvijek bila iskrena. Iskrena prema sebi i iskrena prema drugima. Njeno mlado srce činilo je sve što nalagala mu je njena duša. Njeni nijemi pokreti, njeni tihi koraci, njen nemirni duh i njene promjene. Mijene. Voljela je istraživati. Ines. Istraživati zbog sebe, pronalaziti zbog svog vlastitog puta, ali i zbog drugih i njihovih vlastitih puteva.

Svlačili su se. Obostrano u nastupu zanosa. Svlačili su se. Gotovo grubo ga je odgurnula na krevet i popela se na njega. Dugim poljupcem krenula mu je od očiju i lagano jezikom kružila povrh njegovih usana. Zatim se spuštala preko prsiju sve do trbuha, pa sve do slabina gdje je zatekla mač. Mač je bio spreman za akciju. Na to Ines zabaci glavu u stranu i lijevom rukom povuče kosu iza uha kako bi on uživao u prizoru.
„I mene to uzbuđuje.“ prizna samoj sebi dobacivši prema njemu duboki prodorni pogled.

Ines. Vrhom jezika kalila je čeličnu oštricu mača. Naprčivši usne, polako, ritmički, uvlačila je i izvlačila mač u i iz korica, Nepogrešivo poput metronoma dajući takt događaju. Osjećala se blaženo. Slušala je njegove uzdahe što dopiru do nje. Širom otvorenih usta samo bi tu i tamo, povremeno, upitno pogledala Furbija svodom svojih trepavica u kojima se njihovi pogledi zrcale u njenom. Rukama je milovala kuglice njegovog bora. Ritam tam tama bio mu je u ušima, ugodni žmarci prolazili su njegovim leđima. Žmarci su se spuštali prema nogama. Kad siđoše u tabane Furbi bi gotov. Ines ga je rasturila.



Osjećaj blaženstva jedan je od razloga koji nas pokreće i daje opravdanje za ono čemu žudimo. Znak je to nečega što dobro je napravljeno. Stanje je to u kome vrijeme prolazi pored nas i zapljuskuje nas valovima sreće koja iznutra obasjava dušu. Blaženstvo je spokoj olakšanja koji daje osjećaj da sve je u redu.

Ljubav. Ona je osjećaj blaženstva. Zaljubljenom riječi i misli teku poput rijeke koju ništa ne može zaustaviti. I nikakva sila riječi ne može promijeniti taj smjer. Dok traje zaljubljenost sve je lijepo, ali kad u smiraj ljetnog dana ona počne zamirati stvari se lome i prelaze u ljubav. Da, upravo tako, u ljubav. Ljubav se počinje rađati. Ljubav prava, ljubav dugotrajna, ljubav iskrena, ljubav što prati putnika koji cestom života troši svo vrijeme ovog svijeta. A strasti i nježne riječi, one su i dalje dio svijeta koji se pojavljuje na drugi način i kroz druga ukazanja.

Svako na svijetu ima svoj savršeni par. I zato pogrešna je bilo koja misao da savršenstvo je suđeno samo izabranima, sretnicima kojima ukaže se prilika to doživjeti. Treba znati prepoznati i prihvatiti priliku kada se ona ukaže. Treba joj se prepustiti i osjetiti trenutak. Odati se dubokim osjećajima koje sugerira nagon, a što obično u ime odrastanja izbjegavamo uočiti, osjetiti, prepoznati. Svi smo u dubini duše i nutrini srca djeca. Samo što se, ponekad, skrivamo od sebe samih. Bježimo od svojih osjećaja. Bježimo od misli koje sami sebi ne želimo priznati istovremeno ih krijući od drugih. Misli. Svatko može osjetiti savršenstvo. Svatko može prepoznati vjetar u srcu, vatru u dlanu, žmarce u tabanima, miris na koži. Ines je to znala iako su je na pragu roditeljskog doma čekale riječi:
„Jutro moraš dočekati u svom krevetu."
I zato, ponekad, ma ne ponekad, uvijek, ama baš uvijek, stvari treba pustiti da idu svojim tijekom. Ne treba se miješati u poslove kojima nas određuje viša sila omeđujući nam život tuđim htijenjima. A ljubav? Ona uvijek daje smisao svemu što postoji. Čak i na rastanku. Rastanku koji uvijek i neizbježno slijedi. Htjeli mi to ili ne htjeli, ali ... O tome više slova i riječi u slijedećem nastavku.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

07.07.2011. u 23:28 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #

subota, 02.07.2011.

Daj se Ines: Dekadencija na reliju Pariz - Dakar (Re-Make)

Bila je nedjeljna večer. Jedna od onih večeri kakve spuštaju se na grad nakon vrlo sparnog dana. Sa Sljemena niz Medveščak strujao je ugodan povjetarac donoseći dašak svježine u užegli pakao centra grada. U Kafiću je bilo kao i obično. Štanga je sjedio uza šank i tupo buljio u TV ekran. Kroz lagani žamor gostiju i glasnu muziku sa ekrana nasuprot šanka pred očima su mu se izmjenjivale snimljene zgode i nezgode vozača na reliju Paris-Dakar.
„Na Eurosportu ih prikazuju uvijek kad nečim treba popuniti program.“ pomisli.

Štanga je pušio cigaretu za cigaretom. Nije mario za polupraznu čašu koja je stajala na šanku ispred njega. Nezainteresirani promatrač ovaj prizor bi ignorirao ne nalazeći u njemu ništa posebno. Pažljiviji bi promatrač u Štanginom pogledu pak primijetio tugu i zamišljenost što bi ga navelo da s pažljivije zagleda u ostale znake koji možda upućuju na odgovor o čemu se zapravo radi.

Štanginom glavom prolazile su misli. Misli o Ines. Nikako se nije mogao pomiriti sa činjenicom da se njegova neiskvarena simpatija viđa sa Furbijem. Svi u Kafiću znaju da su oni par, ali ih nitko nikada nigdje drugdje nije vidio zajedno. Tko zna gdje li i što li sve rade? Čime ju je taj tip privukao i vezao uza sebe? I napokon što ona, mlada, nevina i neiskvarena uopće nalazi u tom starom pokvarenjaku? A on, Štanga, svakodnevno je naziva. Vodi s njom duge, duge telefonske razgovore dovijajući se da svaki poziv uvijek i iznova bude sa valjanim razlogom, sve kako ne bi ispao dosadan i glup.

Slatkorječivost koju je Štanga iskazivao prema Ines nije se svodila na isprazno pretvaranje kojom ju je želio fascinirati. Njegova slatkorječivost bila je iskrena. Dolazila je iz duše koja živi u iluziji da svijet je savršen sve do trenutka kada ljudska glupost odluči da sve to treba pokvariti. I ima li smisla zato nastaviti s njom, slatkorječivošću. A ako nema što drugo činiti? Je li to pretvaranje i samozavaravanje pred činjenicom da te neko ne razumije? Ima li smisla i dalje objašnjavati ili se jednostavno treba povući, usmjeriti na nešto posve drugo? Zaista teško je sada vratiti stvari unatrag k’o što je teško razgovarati nakon što dogodi se kratki spoj. Ne čini li se da se, nastavljajući ono što možda nema smisla nastaviti, čovjek dovodi u situaciju kad sam sebi mora priznati da radi grozne stvari? Uistinu, teško je naći nekoga tko sve to razumije.



Štangin očaj rastao je iz dana u dan. Ipak, večeras je osjećao samopouzdanje i činilo mu se kako je konačno spreman. Čekao je da se u Kafiću pojavi Furbi spreman da se s njim konačno razjasni. Ljubomora prema suparniku i nježnost koju osjeća za Ines daju mu snagu i nadu da bi mu je na kraju ipak mogao preoteti. Preoteti Ines iz ruku starog pokvarenjaka. Imao je on više pokušaja, ali svi do jednog završili su neuspjehom. Ines mu se samo smiješila, ponekad znala dobacivati zagonetan pogled koji se može protumačiti kao poziv, ali bi potom uvijek primila Furbija za ruku, pa bi oni zajedno izašli u zagrebačku noć.

U kafiću su se svi međusobno poznavali, direktno ili preko nekog. Zato druženje kroz neobavezan razgovor i ćaskanje o raznim temama uopće nisu bili problem. Pa se tako i Štanga nekoliko puta uspio ubaciti u društvo Ines, Silve i Furbija, ali nikada nije uspio promijeniti tijek događanja koja mu nisu išla na ruku. S Furbijem je jednom ušao u duel, ali je otišao podvijena repa. Ipak večeras, Štanga se osjećao spremnim za konačni obračun.
„Slatkorječivost je nužno zlo ili laž koja srcu je mila. Ona je odraz duševnog stanja zvanog zaljubljenost. Ta tko bi pri zdravoj pameti nekome govorio zečiću moj mali ...“ razmišljao je Štanga pripremajući se za obračun odajući oduška svojim osjećajima.



Štanga je bio iskreno zaljubljen. I u toj zaljubljenosti riječi su mu navirale same od sebe. Riječi koje nisu blijedile i nisu gubile sjaj. Riječi koje nisu isparavale u daljini izmaglice nestajanja. Riječi koje bile su tu. Bile su one posvuda oko njega i živjele su sa njim. Živjele su one nekim svojim posebnim životom. Riječi. Riječi za njega nisu bile buka kojim će pomutiti pamet već ključ kojim će otključati srce.
„Tražiš li malo, malo ćeš i dobiti. Tražiš li puno, možda dobiješ i više no što si tražio.“ razmišljao je Štanga odsutnog pogleda sa cigaretom u ruci.

Ines je bila bistra. Brzo je učila sve što joj se je sviđalo. Iz početka plaha i nesigurna kao srna, s vremenom je postajala sve sigurnija i raznovrsnija. Bivstvujući uz nju i sa njom Furbi je sam sebi morao priznati da u njegovom srcu mala i plaha Ines počinje zauzimati posebno mjesto. Postajala mu je sve draža i draža. Slično se događalo i Ines. I tako se, osim seksa među njima dogodi se i ljubav. Ljubav koja zanosi, zbi se ljubav koja dva bića, dvije duše, spoji na istu valnu duljinu.

Dragi moj čitaoče. Iako u ovim pričama nestrpljivo očekuješ kako će se stvari dalje razvijati u krevetu znaj da sve to nije samo čisti seks odnosno da to nisu:
„Naši seks vikendi.” kako je Ines ponekad znala reći Furbiju.



Furbija su leđima prolazili žmarci dok se, nadvijen nad nju, mačem približavao njenom vratu i klizio prema licu. Ines bi tada njegov mač nježno položila pod vrat i milovala ga vršcima svojih tananih prstiju. Zavodila bi ga pogledom i peckala ga jezikom. Potom bi se njena usta otvorila i usne bi se uključile u igru. Jezikom je lagano ispitivala vrh oštrice koji se lomi na sredini dok su joj ruke nježno šetale najmekšu kožicu.
„Tko se mača laća, od mača će ili poginuti ili će se njime naslađivati.“ znala se ponekad našaliti dok bi slobodno pričali o seksu i svim tim slatkim stvarima.
Za to vrijeme Furbi bi mačem nježno kružio po licu, prinosio ga njenim očima i ušima. Jednom se tijekom igre tako zanio da joj svrši u uho. Ines mu je više puta je dopustila da, dok mu drži mač, svrši po licu. Potom bi razmazala tekućinu života posvuda po sebi i usnama mu davala da je i on proba.
„Uh koje perverzije!” uskliknut ćete vi, štovani moji čitatelji.
„Možda, ali ako se s time oboje slože, zašto ne probati? Probajte, jer tko zna, možda vam se svidi.” veli vam stari pokvarenjak koji samo za vaše zadovoljstvo piše ove erotske novele.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

02.07.2011. u 08:57 • Dobre vibracije (13) • Troši toner • #

subota, 25.06.2011.

Daj se Ines: Ljeto je u gradu a ribice u ribnjaku (Re-Make)

Ribnjak je jedan od kultnih zagrebačkih parkova duge i bogate povijesti. Nekada su se ovdje na istočnim padinama Kaptola nalazile vile trgovaca i obrtnika čiji su se vrtovi spuštali do žabokrečine u polju u kom obitavale su žabe i rode. Gledajući tu odvratnost biskup Aleksandar Alagović prema projektu Leopolda Klinspogla dade tu baruštinu i žaobkrečnu preurediti u prelijepi park koji potom otvori za javnost. U spomen na ribe u bari park se nazva Ribnjak.

Ipak, stari zagrepčani Ribnjak pamte po plesnjaku koji se nalazio na igralištu škole na Kaptolu. A pamte ga i po bendovima što su u to vrijeme svirali u živo. Bile su to redom sve legende zagrebačkog rocka šezdesetih. Igralište je bilo opasano visokim zidom. Furbijev frend i stariji kolega, Mladen, tamo se sa škvadrom švercao penjući se uza zid kako bi na plesnjaku hvatao komade. Sjećate li se Elvisa? Are you lonely tonight, do you miss me tonight … Komadi su padali na njegov hrapav bariton i sentiše koji ujedajući za srce podižu raspoloženje. A kao i u Mladenovo vrijeme, tako bi i kasnije, po disko klubovima u Furbijevo vrijeme. Kako je to danas sa vama?

U Furbijevo vrijeme na Ribnjaku više nije bilo plesnjaka. Ostao je samo kafić u koji se išlo tulumariti iza ponoći. Bilo je to sve dok jednog dana to ne dozlogrdi upravi obližnjeg dječjeg vrtića. Policija napravi raciju, pokupi dilere i zatvori kafić. Fajrunt!
Danas je tamo opet kafić gdje se skupljaju neki novi klinci i vjerojatno ponavljaju iste greške koje su u mladosti činili njihovi roditelji. Svijet se vrti u krug … You turn me round’n’round’n’round get me doing like I never did before like never did before ….




Oduvijek je bio rasadnik ljubavi i ljubavnika. Ribnjak.
„Kaj opet idemo tamo? Joj, danas mi se nekak' ne da. Ali dobro, kad baš hoćeš bum ti dala. Al’ buš mi dal i ti. Vredi?”
Samo polako nestrpljivi moji čitatelji. Preko dana park je miran. Dok se u njemu igraju djeca, dok njihove mame sjede u kafiću i brbljaju o vječnim temama. Jutrom i pred večer park je prepun pasa koji se tu igraju i jurcaju se s kraja na kraj. Noću park vrvi svjetlucavim čikovima oko klupa skrivenih negdje između grmlja i mraka a ispod zidića prema ulici čuje se:
„Još. Joooš. Joooooooš. Joooooooooooooš.”
Koliko li je samo životnih promjena zbog toga nastalo u tom parku? Koliki li je samo sretnih i nesretnih brakova upravo zbog toga sklopljeno?
„Ah dragi, omaklo mi se. Bumo imali bebača. Buš me ženil."
Koliko li je ljubavi dalo svoj doprinos tradiciji koju i dan danas promiče Ribnjak?

Sezona u parku za društvo iz Kafića počinjala je sredinom svibnja, a završavala krajem rujna. Tek oni najhrabriji fakeri iz Kafića u parku su hoblali do kasne jeseni. U prosincu i siječnju, a pogotovo oko Božićnih i Novogodišnjih blagdana, kada su u Kafiću bili najluđi tulumi do toga nije bilo nikome. Barem ne u parku.

Te su večeri Ines i Furbi otišli su iz Kafića ranije no obično. Držeći se za ruke pješice krenuše prema obližnjoj taksi stanici na Langovu trgu. Prešli su na drugu stranu ulice, a kad dođoše do južnog ulaza u park skrenuše desno u mrak. Ines se nije opirala, samo se jače prigrlila uz Furbija. Zamicali su u tamu dok su se zvuci jurećih automobila stišavali. Kroz krošnje i grmlje zamicala su svjetla velegrada.

Desna mu ruka pođe ispod njene majice. Ines nije nosila grudnjak i samo se lagano trznula kad osjeti kako njegovi prsti kružno i blago joj miluju grudi. Dok su sve dublje i dublje zalazili u mrak Ines prihvati igru i rukom krene prema Frbijevim hlačama.

Položaj bi zaklonjen drvećem i grmljem koje od pogleda sa staze skriva par koji u parku traži mjesto pod mjesečinom. Furbi se leđima nasloni na drvo a Inesine ruke do kraja mu raskopčaju hlače i krenuše put mača. Ona se spusti niže. Rukama joj je mrsio kosu dok su se njene usne i jezik pohotno se igrale njegovim mačem. Ines tada pogleda na gore i uspravi se. Zamijenili su mjesta. Ines se rukama osloni na klupu i okrene Furbiju svoju zamamnu stražnjicu. Raširi noge i mač uđe u korice.







(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

25.06.2011. u 16:43 • Dobre vibracije (10) • Troši toner • #

četvrtak, 23.06.2011.

Karmela: Čista pornografija - Tjelovo (Re-Make)

Ogromna prostorija kupala se u svijetlu. Djevojke pod krinolinama, u fino ispletenoj čipki lagano su se i nježno ljuljale prateći ritam muzike koja ispunjavala je ugodom čitavo prizemlje obiteljske kuće na Medveščaku. Djevojke su uvijale svoja zanosna i skladna tijela lagano se dodirujući vršcima prstiju. Na rukama im bijele rukavice. Uokolo su boje - crna, bijela, crvena. Boje svjetlucaju i odbijaju se od podloge ukazujući na haljinu opšivenu mnogobrojnim sitnim kristalima. Tišina ljetne noć topi se u odsjaju mladog mjeseca što putuje nebom, plovio ponad obzora koji natkriva tamna koprena obližnje šumice. A na kući, sva vrata i prozori prema terasi su otvoreni. Dopuštaju da iz vrta struji svježi miris lovora i bora doplovi u kuću.

Furbi sjedi u naslonjaču na terasi. Zavaljen je. Poluzatvorenih očiju hvata opuštanje u muzici. Mir, spokoj i ljepota prizora koji se odigrava pred njegovim očima s druge strane širom otvorenih vratiju. Ugoda ljetne noći i vrućina što ju u sebi osjeća međusobno se isprepliću, miješaju se sa očekivanjem i slatkom neizvjesnošću. Što li će donjeti večerašnji događaji?
„Treba li se čemu nadati, treba li se uopće ičemu nadati a ako treba ... Što će biti?“ razmišlja dok se dame pod krinolinama lascivno dodiruju vršcima jezika na gotovo identičan način kojim isprepliću ruke.

Zvuci barkarole miješaju se sa gotovo nestvarnim prizorom. U očima im svjetluca čudan žar. Igra dama pod krinolinama biva sve živahnija i živahnija. Biva igra sve pohlepnija i pohlepnija. Igra biva sve požudnija i požudnija. Iz trenutka u trenutak igra postaje sve izravnija i izravnija. Igra bez sustezanja, igra bez zadrške. Djevojke jedna drugu međusobno počinju skidati. Rastaju se od odijeće. Dio po dio, naizmjence, recipročno, nezaustavljivo. Konačno ali ne i potpuno. Tik pred sam kraj djevojke zastanu ostavši samo u donjem rublju koje više otkriva no što skriva. Neobična draž i ljupkost prizora. Prizor se zrcali pod mjesečinom, mjesečina plovi kroz ljetnu noć i ulazi u kuću. Zaista, pod mjesečinom svašta je moguće.

I tad, po tko zna koji put, Furbi osjeti kako ga prolaze žmarci. Žmarci u leđima, žmarci u trbuhu, žmarci ispod trbuha i u preponama. Žmarci u nogama. Žmarci se lagano ali nezaustavljivo spuštaju prema nožnim prstima. Djevojke mu prilaze. Uzimaju ga za ruku. Furbi se diže iz naslonjača a one ga povedu stubama koje vode na gornji kat. Odvode ga ravno u sobu na sred koje položen je veliki krevet.
„To je fukodrom.“ u trenu mu prostruji kroz glavu misao koja licu izmami širok osmijeh.

Djevojke kao da čitaju njegove misli. Uzvraćaju mu istom mjerom i bez suvišnog hihotanja. Blagim pokretom Dijana ga gurne na krevet dok ga Renči svlači.
„Konačno je došao je i taj trenutak.“ pomisli.
Furbi se nije opirao već se je prepustio onom što će se, sad već izvjesno, dogoditi.

Mač mu stoji uspravno. Renči dubokim pogledom izazovno gleda u oč. Za to vrijeme Dijana miluje njegov ud i sve oko njega. Okrenuvši se u stranu kako bi on dobro vidio iz profila, Renči sagne glavu i položi vrh usana na njega. Njene grudi pune kao dvije jabuke padaju na Dijaninu glavu dopuštajući da Dijaninim usnama i jeziku da ga miluju. Prekrasni plodovi prirode. Dijana nezaustavljivo i pohlepno, laganim kružnim pokretima u koncentričnim krugovima plovi ispod Renate dopuštajući da joj ponekad Renči gurne prst u usta. Potpuno ga oblizavši Dijanina se pažnja usmjeri na Renčin vrat, milovanje Renčine kose koja pada odozgo na njeno lice dodirujući joj grudi nabrekle od uzbuđenja. Renčine ruke položene su na Dijanine grudi i pružalju jedan od onih prizora što bi ih iskusan fotograf zasigurno ovjekovječio za sva vremena.

Djevojke su već u čvrstom, strasnom, zagrljaju. Njihove nabrekle mačkice dodiruju se trljajući jedna o drugu. Njihovi dugi i profinjeni prsti prodiru, istražuju ponore one druge ljepote. Ljepota jedne ispunjava ljepotu druge. Ponori uzavreli od strasti i sokova koji iz njih izviru u valovima. Renči ustaje da bi otišla iz sobe a Furbi se onako napaljen, uzbuđen, ni sam ne znajući kako, odjednom nađe pred Dijanom. U njega se Dijana zagleda i pogledom ga pozove da nastavi tamo gdje Renči je stala

Furbi prihvati poziv. Dodiruje rukama zabranjena mjesta što užitke kriju. Igra. Pojam o vremenu ne postoji. Igra traje tko zna koliko dugo. Igra se igra dovoljno duga da zanese pa tako Furbi ni ne primijeti da se u međuvremenu Renči vratila sa šampanjcem. Da ga je natočila u tri čaše. Zvuci mjehurića i okus pjenušca koga njih troje ispijaju puni tišinu sobe. Ispivši do dna djevojke nastavljaju svoju igru upravo tamo gdje su pethodno stale. Ponovo jedna drugu miluju prstima prodirući jedna drugoj u mačkicu. Naizmjence jedna drugoj daruju užitak. Prvo prstima, zatim jezikom i na posljetku jezikom. Zatim opet prstima. Pa dalje jezikom. Drhtaji puni užitka.

I kad se učini da više neće biti ništa novo, da sve je gotovo, Renči uzema njegov penis i prinese ga ustima provocirajući usnama i jezikom njegovu malu glavicu. Nježno, nabreklo, predivno. Za to vrijeme Dijana, okrenuvši mu leđa ponudi mu svoju. Mačkicu. Njena guza visoko je uzdignuta. Njene ruke ispružene su naprijed. Osjetivši poziv Furbi priđe odzada. Prodire u njenu vaginu. Dijana stenje osjećajući sve iznutra, među svojim bokovima, u utrobi. Drhtav i tvrd organ koji halapljivo ljubi njen izbor. Ljubi, mazi, kreće se u njoj gore dolje, gore dolje, gore dolje. U leđima je prožimlju najugodniji žmarci što se mogu zamisliti. I tad njegov grom, njegov ponos, nabrekli čvrsti ud u nezaustavljivom mlazu ispljune Hoffmanove kapi eliksira života. Dijana svršavala dugo, dugo, predugo. U grču. U zanosu. Tijelo joj se trese dok je u neprekinutoj nisci nezaustavljivo ispuštala uzdah za uzdahom.

A nakon što Furbijev mač sklizne iz korica, priđe im Renči te jezikom i usnama naizmjence poljubi prvo mač a zatim mačkicu oblizujući se sokom što gledao je vedrinu tople ljetne noći jednog sparnog zagrebačkog srpnja.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

23.06.2011. u 10:07 • Dobre vibracije (12) • Troši toner • #

ponedjeljak, 20.06.2011.

Julijana: Ljetna razbibriga - Zagrebački fukodromi

Zagrebački parkovi živa su enciklopedija prepuna štikleca o avanturama u kojima se tijela djevojaka i mladića sjedinjuju u vrtlogu rasplamsale ljubavi i strasti. Kada ja, stari pokvarenjak i fakin iz centra, spominjem parkove prvenstveno mislim na čuvenu zelenu strijelu štono sa Sljemena direktno gađa Dežmanov prolaz. Štovani čitatelji ovih novela, pogodili ste, to je potez Tuškanac Dubravkin put Cmrok. No to je samo glavni pravac akcije u gradu. Sporedan, ali i ne manje značajan je onaj koji od Tuškanca vodi na desno, uz brijeg Vrazovog šetališta do Palainovke. Zatim slijedi kratka šetnja Jurjevskom i eto vas podno padina Cmroka.

Slijedeći pravac napada je desant. Iskakanje iz automobila direktno na Cmrok. Potom slijedi napad na slobodne klupe ispod svjetiljki koje iz razumljivih razloga ne svijetle ili zavjetle li, povlačenje na rezervni položaj, u neki kutak smješten u gustišima na okolnim padinama. A na tom području takvih položaja ima u izobilju. A kazališna kulisa teatra koji tamo nesmetano i predano igra ljubavne predstave može biti i automobil, ali samo pod uvjetom da ste ga smjestili na za to pogodan položaj. I na kraju jedan savjet. Pazite gdje parkirate kako ne bi uznemirili par koji u vašoj blizini izvan automobila uživa u radostima na koje se vi uživati spremate. Jer taj par sigurno je dopješačio Dubravkinim putem ili se dovezao autobusom sa Britanca, možda sa Zvijezde i pri tome potrošio dio snage koju vi udobno zavaljeni u automobilu dangubili niste.

Pravac koji prolazi desnim krilom šume na Tuškancu uz Saloon vodi ka Jabuci i Nazorovoj, te štiti lijevi bok tog poznatog zagrebačkog ljetnog fukodroma. Predvečerje prelazi u veče pa vam krijesnice već osvijetljavaju put. Vrijeme je to za akciju u gradu, zbogom dome izlazim van. Toliko djevojaka ima na ulici, kako da ih ne vidiš kad si mlad. Kad si mlad, kad si mlad, kad si, kad si, kad si mlad. E, Jurek, Jurek, vrag te dal. To su vam dragi čitatelji ti čuveni zagrebački noćni sati koji počinju u svibnju i traju do (uključujući) rujana. To su ti zagrebački fukodromi. I naravno, sve je lako kad si mlad. Ali i kad si stariji, he, he, he.

Furbi je otkad zna za sebe bio redoviti posjetitelj Saloona. A i danas ponekad tamo zađe. Saloon pamti iz dana kada se u njeg’ ulazilo preko vanjskog stubišta putem uskog balkona koji više ne postoji, jer je u međuvremenu postao dio šireg prostora te najčuvenije zagrebačke diskoteke. Bip je Saloon oduvijek kultno mjesto za klince sa streljane iza kina Tuškanac. Kasnije su tu streljanu zamijenili automati. Zatim je opet došla streljana dok se u današnje vrijeme tu nalazi Hemingway bar. Kad klinci prerastoše u srednjoškolce završnih razreda zagrebačkih gimnazija koje su bile na trgu gdje se danas nalazi galerija Mimara, petkom ili subotom uvečer bi oni kod stuba što vode na terasu kina Tuškanac dogovarali čvenk sa djevojkom iz suprotnog turnusa.

Furbijeva ljubav iz suprotnog turnusa bi Julijana. Još i danas se Furbi sjeća zajedničkog izleta njihovih razreda u Bihać i Topusko. Svi njegovi prijatelji iz razreda u to su vrijeme bili zaljubljeni u Čikitu, crnu raščupanu profu raspuštenicu što se tako koketno nameće muškom dijelu zbornice, a naročito joj je simpatičan profesor tjelesnog odgoja. Čikita je bila razrednica Julijaninog razreda i priznajem, sviđala se ona i Furbiju, ali ... Furbi bi zatreskan u Julijanu kojoj je poskrivečki da nezna nitko ostavljao pisamca ispod klupe. Baš kao i ona njemu. Bilo je to toliko očito da su ga prijatelji, ponekad, zafrkavali pjevajući mu refren poznatog prastarog šlagera:

Juli-juli-juli-jana, Juli-juli-juli-jana
Ljubav julskih dana, ljubav julskih dana
Po tvome imenu sjećam se ljeta i ljubavi žarke što cvala je za nas.
Juli-juli-juli-jana ...







Zagrebačko ljeto. Krijesnice u prvi sumrak lete šumarkom. U potrazi su za partnerom sa kojim će podijeliti svoje tajne. Slično je i sa vama. Nakon sparnog ljetnog dana nalazite osvježenje u šetnji sa voljenom osobom. Lagano obučeni, sa puloverom nemarno prebačenim preko leđa, Julijana i Furbi kreću prema mjestu dogovorenog sastanka. Dežmanovom prolazu. Šifra: crvena ruža sa Cvjetnog placa. Furbi po običaju stiže prvi. Pješice, kao pravi fakin iz centra. Julijana autobusom i tramvajem. Novi Zagreb je ipak predaleko, tamo negdje s onu stranu Save.

Furbi ju je uočio na suprotnoj strani Ilice dok je Julijana na kiosku kupovala cigarete. Crna kosa, tamne naočale i bijela torbica nemarno prebačena preko ramena. Guza na kojoj se ističe draženo ušiveno crveno srcena trapericama. Slijedi primopredaja ruže uz preplitanje jezika tipa usta na usta.
„Mmmmm. Što volim okus tvoje šminke.” veli joj Furbi. „kako je ukusna i masna.”
„Budalice, već si se sav uflek’o.” Julijana se veselo smije rukom opipavajući malog bedaka koji se javlja čak i kada ne treba.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

20.06.2011. u 23:24 • Dobre vibracije (11) • Troši toner • #

utorak, 14.06.2011.

Julijana: Umjetnički paviljon

Umjetnost su osjećaji. Jaki i krhki, važni i plitki. Osjećaji ružni i lijepi. Ukoliko ste njima zaraženi slušajući glazbu, gledajući sliku, čitajući pjesmu ili jednostavno promatrajući neki inspirativan prizor vi ste umjetnik. Zato da bi bili ili bolje reći, da biste postali umjetnikom, ne trebate znati nešto napraviti, stvoriti. Jedino što trebate znati je znati kako taknuti dušu ... ili ... Ponekad ... Znati kako biti taknut. Dušu svoju, dušu tuđu. Dušu znanu i dušu neznanu. A kad već osjećate vibracije koje ne možete ničim racionalnim objasniti ili kad odaberete odgovarajući osjećaj, pa ga zatim oslobodite i zarazite njime neke druge, tada vašoj duši ne traba više ništa, jer ... Tada imate sve što vam treba. I još više od toga. Nema u tome neke tajanstvene ideje. Nema tu ni Boga. Postoji samo nepregledna ljepota, jedna predivna igra u kojoj se višak energije slijeva u skladnu bujicu osjećaja. No nije to puko izražavanje osjećaja k’o što neki tvrde. Niti je to izrada lijepih predmeta kao što govore drugi, a pogotovo ne estetsko zadovoljstvo kao što to poučava treća strana. To je samo i jedino eter koji usmjerava put vaše duše prema sreći, osjećajna veza kojom sjedinjujete vlastite misli sa drugima, uzvišenost koja ispunjava sve vaše pore i na trenutak vam daje toliko traženi sklad.

Slikarstvo je oduvijek bilo i jeste dio nas. Svi mi koji sakupljamo neke sličice ili ih pak onako, uz put, ih pogledamo, pogledom zapravo tražimo doživljaj osjećaja. Pogled je to uperen u njene oči, pogled je to usmjeren u njenu dušu. Pogled je to koji promatra njenu sliku koju ona nacrta predajući platnu ili papiru dio svoje duše, ostavljajući na njemu djelić svog sna, svoje vizije. Pogled je to na proljeće u parku i rascvjetane magnolije, pogled je to na masline na Cresu, pogled je to na Kopački rit i vodu u kojoj ogledavaju se vrbe dok plavim nebom poznad močvare oblaci plove. Pogled je to na suncokrete u Slavoniji što nižu se polju. To je umjetnost, to je dio nas, to je dio našeg sna.






Otvaranje Julijanine izložbe neočekivano se pretvori u događaj sezone.
„Otkriće ....“ pisao je Enes ne samo u katalogu kog’ su po narudžbi dali napraviti za taj događaj. A takvim su ga okarakterizirali redom gotovo svi značajniji likovni kritičari iako za to nisu bili plaćeni.
Otvaranje izložbe zbi se u jednoj maloj galeriji u srcu grada. Bi to jednog sunčanog proljetnog poslijepodneva u kome plavetnilo neba povremeno zaklanja bjelina oblaka koji plove nebom visoko ponad Zagreba.

Prethodno najavljivana i promovirana u likovnim krugovima, izložba je izazvala priličan interes. Ali ne k’o što bi neki mislili zbog radoznalosti da upozna se neko novo ime već više da provede se jedno ugodno predvečerje na mjestu gdje običaj nalaže da treba biti viđen. A vi, dragi moji čitatalji, nemojte sad pomisliti da Julijana tom izložbom ne poluči uspjeh. Naprotiv, poluči ona uspjeh, jer zapazi ju galerista iz Pariza koji se igrom slučaja tamo zatekao, te je pozva Pariz gdje Julijana i ode.




Vraćajući se jednog dana s posla, Furbi u poštanskom sandučiću pronađe razglednicu. Razglednica bi iz Pariza, od Julijane. Na razglednici je pisalo:
„Dođi, moje gačice te čekaju.“
A ispod poruke bi našvrljana adresa njenog pariškog ateljea: Rue Monge 12, Quartier Latin.

I Furbi dođe. Iako je prošlo već dosta vremena od njenog odlaska iz Zagreba, Furbi je još uvijek u nju zaljubljen. Pa kad dođe u Pariz prvo, a što njima objema bi preče od svega ostalog bila je ljubav. Vodili su je strasno. Vodili su je slasno. Vodili su je blago, potpuno i bez ostatka. Predavali su se jedno drugom, uranjali su jedno u drugo. Uranjali tijelom u tijelo, uranjali su dušom u dušu.



Ruke im se ispreplitale u zagrljaju koji sjedinjuje, spaja. Strasno i nježno, naglo i polako. Miris njenog parfema, dodir njene kose što pada joj niz vrat. Doticala je usnama njegovo lice. Jezikom je tražila okus njegovog jezika. Na svojim grudima tražila je dodir njegovih usana. Na svojoj koži tražila je okus njegove kože. Njene grudi, nabrekle bradavice. Njeno vlažno međunožje što se pohotljivo pripija uz njegov struk. Gledala je njegov pogled. Milovala je tvrd organ koji bi spreman da uđe u nju. Pa mu se namjesti i pomogne mu. Koljenima se oslanjala na krevet i veslala glavom dok je on ulazio i izlazio i ulazio i izlazio i ulazio. Iz nje u nju, iz nje u nju. Zadovoljstvo je naviralo odozdo dok se grudima unosila prema njegovoj glavi.
„Još, joooš, joooooooš.“ stenjala je.
Osjećala je kako joj tijelo obuzima dobro poznati osjećaj. Kako joj žmarci prodiru niz leđa do tabana, te se nezaustavljivo penju prema gore sve do trbuha da bi se potom spustili u šumicu sred njenih bokova. Rafalom ljubavi Furbi svrši u joj rafal života i zadovoljstva. Rafal sreće. Osjetivši kako joj rafal ispire stjenke mačkice Julijana stane svršavati. Prvo polako, zatim sve brže i brže, sve žešće i žešće da bi se u trenutku samo stresla.
„To je to.“ reče i zavali se na njega.
Poslije su se još dugo, dugo ljubili kadli ... Prekine ih reski zvuk telefona na ormariću pored kreveta.
„Alo, qui e la?“ ispali Julija.
„Oui, je arrive, je arrive.“ reče i poklopi slušalicu. „Zvao je Christian. Moram se vratiti kući.“.
Christian je njen muž i menadžer.
Nakon što se spremila i našminkala Julijana poljubi Furbija za rastanak.
„Snaći ćeš se ovdje do sutra. Dolazim ujutro. U frižideru imaš vino, sir i pate. Preko dana možeš malo razgledati četvrt. Na drugoj strani, prijeko na St. Germainu u rue Monsieur-le-Prince imaš dobre i jeftine azijske restorančiće. U blilzini, na place Monge su male kavane i noćni pubovi. Dolje prema bulevaru St. Marcel i Avenue des Gobelins je noćna tržnica. Svidjet će ti se.“
„Vjerujem. Ovo je najromantičniji dio Pariza.“ Furbi zastane i namigne, pa nastavi:
„A on?“ zapita pokazujući prstom na telefon aludirajući pri tom na Christiana.
„Il e non problem.“ reče Julija na što na trenutak zastane pa potom nastavi „Ovdje zalazi vrlo vrlo rijetko. Večeras smo pozvani kod prijatelja na večeru, a sutra ujutro ide na put. U Lyon. Vraća se za dva dana.“ reče mu namigujući na odlasku.
Zatim ga ovlaš poljubi i uz značajni osmijeh izađe iz stana.



Tako je to bilo dragi moji čitatelji nego ... pričekajte na trenutak, zvoni mi telefon.
„Halo?“
„Bok, ovdje Julijana.“ Bocaccio čuje glas s druge strane žice.
„O bok, kako si?“
„U Parizu je lijepo. Stiglo je proljeće, platane se zelene.“ reče mu njen glas s druge strane telefonske linije.
„Daaaa ...“ Bocacciu se ote, pa nastavi „Kod nas u Zagrebu već je gotovo ljeto.“
„Nego ... Kad ćeš mi opet doći?“ zapita ga glas s druge strane.
„Mmmmm znaš ... Bilo bi mi drago vidjeti te opet.“ nasmije se Bocaccio.











(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

14.06.2011. u 21:53 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #

utorak, 17.05.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Čokolada (Re-Make Re-Model)

Jeste li gledali film Devet i po tjedana sa Mickey Rurkeom i Kim Basinger? Publika ga je svojedobno u gomila hrlila gledati u kino dvorane. Očekivala je ona žestoki seks. Hrlila je i pri tom se skrivala od prijatelja i poznanika a ukoliko bi se oni slučajno susreli, obje strane pravile su se kao da se međusobno ne poznaju. Furbi je taj film išao gledati sa Vesnom i Alemkom. Mjesto događanja, kino Studio koje se nalazilo u Vlaškoj, nasuprot crkve Sv. Petra, prema Kvatriću. Spomenute dame, bolje reći prijateljice, Furbi je upoznao na svojim putovanjima. Vesna bi plavuša zanosnih oblina na kojoj su se isticale čvrste grudi štono poput dviju jabuka krase njeno poprsje. Alemka bi suhonjava dugokosa crnka željna avantura. Glavna fora filma bio je med kojim je Mickey masirao Kimine obline. Tijelo joj se izvijalo pod njegovim rukama i svršavalo u grču orošeno znojem sa upečatljivim pogledom koji je trebao sugerirati ljubav, pohotu i zadovoljstvo razornog seksa. Seksa koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Seksa koji raspaljuje strasti, provocira maštu, budi hrabrost i širi horizonte dajući ideje kako pružiti novi i neslućeni užitak.

I Bela je voljela slične užitke no za njih je preferirala čokoladu. Bela bi svoje duge, profinjene prste umakala u čokoladni liker i prinosila strogo zabranjenim mjestima. Polako i nježno, dodirujući čvrste bradavice, grudiju nabreklih od uzbuđenja i slasti Bela je ispisivala sigurne poteze kružeći naniže prema pupku i još niže, prema dražici. Tražila je zadovoljstvo i zamišljala kako joj prilazi on, princ iz njenih snova. Kako je on svojim punim usnama ljubi a pri tom njegov jezik liže slatka zadovoljstva koju mu ona nesebično pruža nudeći mu taj predivan dar prirode.





Čokolada, ona je aztečka "hrana za bogove". Tako na latinskom glasi prijevod imena biljke kakaovca od čijih sjemenki se dobiva slastica za kojom "luduje" čitav svijet. Kakao u tijestu, čokolada u kremi i ponovno čokolada u glazuri. Je li to više no dovoljna preporuka za kušanje tog božanskog ploda? Uzdrhtala pjenica od čokolade i sexy strawberries ... I što još treba reći? Možda samo: zaboravite na pribor za jelo i kušajte ga onim što vam je darovala priroda. Engleski doseljenici, inače ne baš "uzorni građani" na škrtom su australskom tlu nostalgiju za domaćom hranom liječili kako su znali i umjeli. Mijenjali su izvorne recepte u skladu s dostupnim im namirnicama, ali tehnika izrade nabujaka ostala je truly English. Sitni kolačići koji se moraju topiti u ustima prije no što ih predate voljenoj često govore o prestižu i otkrivaju majstore koji ih tako nježno oblikuju. Uz brojne varijacije, malo se tko uopće još i sjeti da ime mignon - malen, sitan, miljenik u francuskom izvorniku ima katkad i podsmješljivo značenje. No uistinu to i nije važno jer uz uzornu tehniku i pravilne performanse sve će biti baš tako kako treba i na svom mjestu.

Čokolada kao zamrznuta slastica poseban je užitak što sam po sebi pruža predivno zadovoljstvo koje će nadopuniti toplinu što ju osjećate iznutra pri spomenu na tu slasicu. Uz dodatak tanke čokolade ili vafla umjesto čokoladne glazure, Bela je svaki put je iznova i s posebnim oduševljenjem dočekivala sve darove. Oduševljenjem bliskom grču kog je doživljavala u strasnom zagrljaju sa voljenom osobom. Chef Antonin Caręme (1784-1833) navodno je bio zakon za torte i ostale poslastice pa na njegovim recepturama počiva većina današnjih modernih torti koje u vruće dane predstavljaju pravo ledeno osvježenje. Voila!

Uz posao, kavu sa prijateljicama i obavezni cyber Bela je imala još jednu skrivenu strast. Iako bi suhonjava i mršava, Bela je voljela kolače. Slastice svih vrsta a naročito one kremaste kakve se rade u najboljoj slastičarnici u gradu, Maksimirska u blizini Kvatrića. Kao samac Bela je znala dobro kuhati a obično bi petkom, dan prije no što bi jednom mjesečno vikendom išla u posjet roditeljima u Bjelovar svojim nećakinjama radila kolače.
„Naravno, kolači su slatki.“ reći ćete.
Ali kolači koje joj je on davao bijahu slatki ne samo okusom već i izgledom. Preliveni bijelom glazurom nudili su igru tamnog i svijetlog tenutka, doživljaja kad on prodire u njenu dražicu, pravo slatko iznenađenje i užitak za svekoliko opuštanje. Igra je donosila uzdah i trzaj tijela koje se tad predaje potpunom, čistom i nepatvorenom užitku svih osjetila i čula.




Pripadate li grupaciji ljudi koja preferira bijelu čokoladu? Ako da, tad je prostor koji se krije između njenih butina pravo je mjesto za vas i sve vaše nedosanjane snove. Slijedeći upute iz najboljih receptura tad možete kreirati neodoljive slastice baš po svom i njenom ukusu. Ne vjerujete li to svakako nećete saznati sve dok to ne isprobate. Ukoliko vas od pripreme čokoladnih pralina odbija pažljivo i dugotrajno otapanje na pari, čokoladnu smjesu će vrlo učinkovito otopiti valovi strasti koja izbija iz njene užarene mikrovalne pećnice. Azteci su pak tu “hranu bogova” konzumirali nikako drukčije nego li sa čilijem. Ta pradrevna moda posljednjih je godina ponovno zavladala svijetom čokoladoljubaca. Želite li podariti slatke trenutke opuštanja u dvoje tad svakako probajte šarf čokoladu koja se smatra vrhunskom delicijom. Opuštanje kao posljedica ljubavi uz drhtavu kremu kao fancy desert koji slasticama popunjava prazninu što neće previše opteretiti prepuni želudac nakon obilnog ručka.

Indijaner je u naše krajeve stigao gotovo istodobno kad se pojavio u Beču i to prilikom gostovanja indijskog mađioničara Kutoma Bulchie Titescana. Kutom bi slastičar koji osmisli nadjev od slatkog vrhnja a što podsjeće je na zube koji grickaju bradavice njenih grudi, grudi koje bubre, zube koji grickaju meku kožicu što klizi s vrha glave (bolje rečeno glavića) prema dolje. Čokoladni preljev podsjećao je Belu na kožu Indijca koji u ujednačenom ritmu sa njom dugotrajno vodi ljubav sustežući odlaganje do samog kraja ljubavnog čina koji tako dobiva na značaju i intenzitetu. A čitavo to vrijeme slatki užitak joj se sa grudi, trbuha, bokova, nezaustavljivo u valovima spušta do nogu da bi se zatim, ovaj put kroz nju, ponovo uzdigao gore sredini koja se nalazi negdje između bokova ispod mekog trbuščića.

Oskar Pischinger, rođeni Bečanin, vještinu pripremanja slastica nauči od svog oca Leopolda koji 1852. osnuje poduzeće za proizvodnju slastica. Oko 1880. Oskar je kreirao znamenitu Pischinger tortu i to prema originalnom receptu koji se generacijama čuvao u najužem krugu njegove obitelji. Budite sigurni da svi čokoholičari mogu odahnuti jer najnovija znanstvena istraživanja pokazuju kako umjereno konzumiranje čokolade vodi u dugovječnost. Čokolada se povezuje s ljubavlju i poljupcima i nastaje spajanjem tih dvaju predivnih poslastica simboličkog naziva. Čokoladu je riječima nemoguće opisati već je jednostavno treba doživjeti.baš kao i ljubav. Doživjeti s njim, doživjeti s njom, doživjeti u dvoje, troje, u samoći, po danu i po noći. I pri tom biti skriven od pogleda znatiželjnika, pogleda voajera, pokvarenih pogleda ali i pogleda nepristrane publike. Tako je Bela zamišljala kako joj on prilazi straga, kako on prodire u nju dok ona raširenih nogu, podignute guze i u stranu zabačene glave na jastuku stenje od zadovoljstva, zadovoljstva što ga pruža Sacher torta … Ta starinska, možda najpoznatija torta na svijetu, zaštićeni je suvenir austrijske prijestolnice, ali i pravo uživanje u harmoniji i jednostavnosti punine svih okusa.

Svatko od nas ima svoj tajni dodatak koji njegovoj čokoladi daje jedinstvena svojstva zadovoljavajući potrebu za tom kockicom svakodnevnog dobrog raspoloženja. I na kraju kad je Bela svršavala, on ljubavnom napitku doda Amaretto ukrašen tučenim slatkim vrhnjem u koje se uklopiše strugotine čokolade, slučajno zaostale u zdjeli poslije ribanja na ribežu srednje veličine. A ona, Bela je na to samo žmirila i tresla se od struje koja je prodrla duboko i njenu unutrašnjost natočivši je tim slatkim i opojnim napitkom. I zato mu je, kad je izašao iz nje, jezikom oblizala mignon od bijele čokolade i podarila mu ga kao dokaz njihove čokoladne ljubavi kako bi je i on zauzvrat probao i sa njom zaplesao.





(nastavlja se)


Do you like retro?

Oznake: Zagrebački dekameron

17.05.2011. u 21:30 • Dobre vibracije (21) • Troši toner • #

utorak, 10.05.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Povratak (Re-Make Re-Model)

Prelijepu sam volio više od svega. Ljubio sam je više no ikoga. I obožavao je kao sveticu. Ti dani kad sam je mogao vidjeti bijahu za mene pravi blagdani. Zato svaki put, kad sam se na to odlučivao, blistao sam pred njom novim znanjem što ga u međuvremenu tako pohlepno usvajah jer ... Kad bi se ona pojavila, kad bi me tako prijazno nagovorila da joj povjerim sve što mi je na duši, ja jedva da sam uspio izustiti pokoju riječ. Samo bi je gledao, nijemo gledao, i gledao bi je. Slušao i upijao svaku njenu riječ i svaka, baš svaka bi se njena riječ duboko urezivala u moju dušu. Sjećam se, kad bi s njom govorio uvijek bijah tako svečano raspoložen i tako mi je divno bilo pri duši. Pratio me je osjećaj njenog lika, pratio me je njen lik, lik što posvuda šeće stazama najslađih užitaka.

Nikad mi nije bilo tako teško pri duši. Činilo mi se kao da postajem drugi čovjek, čovjek bezvoljan i nekako jadan dok život prolazi mimo njega, zaobilazi ga. Dani su se kotrljali u nizu, jedan za drugim. Nizali su se i valjali, a ja ih nisam znao ni mogao nabrojiti. I nije mi bilo važno. Svakodnevnica oko mene bi magla u kojoj sam obitavao zamišljajući, ponekad sanjajući o nekom boljem vremenu što nadolazi. Naposljetku shvatih da moram se trgnuti i da nije sve tako crno i tako strašno. Da na dohvat ruke postoji život kog se u svom očaju odričem a ne bi tako trebao postupati.
„Moram se trgnuti. I ponovo se nadahnuti. Početi sve ispočetka. Probuditi se snagom. Ispuniti se zanosom i nadahnućima koja bi me opet mogla povesti u visine kojima stremim.“ završi Furbi misli i pogleda kroz prozor sobe, prozora u kom se odražavalo sunce novog dana koj' je svitao kroz zoru što svitala je crvenkastim sjajem u kom' rađalo se sunce.

Vraćajući se jednog dana kući sa nekog dalekog puta shvatio sam da već prijeđoh priličan dio puta na kom sam uzalud trošio vrijeme, vrijeme koje je neumitno zamicalo pod kotačima automobila i valjalo se na širokoj cesti što vodila je kući. Na obzoru u daljini ocrtavalo se svjetlo sunca na zalazu, zalazu koji hrli u susret novom vremenu i novom danu koji će se nakon toga roditi. I odjednom, kao iz vedra neba, put pod kotačima automobila i razdaljine koja me dijelila od događaja prošlih mislim mi dadoše zamisao fantastičnu. Odlučih ponovo potražiti svoju voljenu, nikad ostvarenu i već pomalo prežaljenu ljubav. Ne, ne bi to samilost nad samim sobom nit’ to bi sjeta za vremenima prošlim. Sliku o njoj u meni kao da je izbrisala neka čudna, nepoznata sila, a ja tek bijah u mogućnosti sa naporom prepoznati blijede iskrivljene crte one koju sam nekada tako strasno volio. Trebalo se ponovo vratiti u život. Vratiti se i završiti tu noć, jer ... Štogod bi se više trudio obnoviti dragi njen lik, on bi se sve više i više rasplinjavao i nestajao u izmaglici. Istoj onoj izmaglici koja se u predvečerje dana isparava s vrućeg asfalta ceste kojom brodi duša.

Godišnja doba su se mijenjala i smjenjivala ali u Belinom životu nije se mijenjalo ništa. Bela je rutinski obavljala poslove koje rade sve sekretarice po svim uredima ovog svijeta. Internet na poslu pružao je mogućnost za surfanje i dopisivanje. Redovno se javljala na nekoliko foruma skrivena iza nicka koji omogućuje zaštitu i štiti od okrutnosti cybera u kom sve tajne prestaju tajnama biti i sve skrivene misli izlažu se javnosti bez bojazni da će time netko biti prokazan.

Što to tjera usamljena srca da se vežu za cyber koji je eonima daleko od stvarnog života? Tuga, usamljenost, stidljivost, povrijeđenost, ozlojeđenost, praznina. Je li to sve ono što ispunjava unutrašnjost zidova naše sobe u kojoj usamljeni čamimo?

„Mreža je puna manijaka koji jedva čekaju da naleti kakvo slomljeno, povrijeđeno i usamljeno srce. Pa čim ga nanjuše, čim ga osjete, zabiju se u njeg’ poput oštrice noža naslađujući se zlobom svog' ispraznog postojanja.“ raspravljala je Bela u društvu koje se redovno sakupljalo na kavi i trač partiji u kafiću u srcu grada.
„Ipak, među svim tim opasnostima mogu se pronaći duše kojima ponekad usamljeno srce može povjeriti pokoju skrivenu misao. Te srodne duše razumiju bol. Pružaju utjehu, prijateljstvo, daju i primaju ljubav. Osobu obično najbolje upoznajemo kad je ne vidimo. Kroz razgovor i dopisivanje obraćamo pažnju na ljepotu njenih misli, puninu stavova, vjeru ufanja i još koječeg na što inače, u normalnim prilikama, ne bi obratili pažnju. To što ih ne vidimo samo nam pruža mogućnost više. Mogućnost da osobu vidimo onakvom kakva uistinu jest, ali i da je istovremeno zamišljamo idealizirajući njen lik izbjegavajući kontakte koji bi nas možda mogli povrijediti ili razočarati.“ hitro je nadovezivala misli uključujući se u raspravu.

Bela onako plavokosa, krhka, svijetle puti i očiju boje meda, u zelenoj haljini među kolegama na poslu odavala je dojam osobe koja traži pokroviteljstvo, traži zaštitu. Tiha muzika dopirala je sa radija na ormariću pored radnog stola i pronosila nježne melodije uz koje čovjek osjeća se sjetno, čovjek osjeća se fino i ugodi svoje misli na trenutak zaboravljajući, potiskujući probleme, boli, strahove i sumnje. Kolege sa posla znale su da je Bela samac i zato su je često pozivali na kavu što je ona vrlo često prihvaćala. Na takvim neobaveznim druženjima redovno bi čula pokoju šalu.





Žena dolazi u apoteku i traži arsen.
'Oprostite gospođo ali arsen je otrov. Zašto vam treba?' upita apotekar.
'Želim otrovati muža.' odgovori žena.
'Žao mi je ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati.' apotekar će.
Gospođa otvori torbicu i iz nje izvadi fotografiju. Na njoj apotekar ugleda suprugu kako sa nekim neznancem vodi ljubav.
'Gospođo, tko je to?' upita apotekar.
'Moj muž i vaša supruga.' reče žena.
'Oprostite gospođo ali nisam znao da imate recept.' reče apotekar.

Noć, tišina,
Bog te jebo koja mjesečina.
Ja gol a ti gola,
Jebo bi i mrtvog vola a kamoli ne tebe ljubavi moja.

Mladić imao papagaja koji bi problematičan. Vrijeđao je svaku djevojku koju bi mladić dovodio kući.
'Večeras će doći djevojka koju zaista volim. Kažeš li nešto iskopat ću ti oko. Zato kad ona dođe a ti bježi u kut.' reče mladić papagaju.
Dođe djevojka. Papagaj ode u kut. Djevojka i mladić vode ljubav.
'Aj'mo sad novu pozu. Ja ću se popeti na luster, ti se namjesti a ja ću skočiti i nabiti se.' veli mu djevojka.
Čuvši te riječi papagaj veli:
'Jebo jedno oko. Ovo moram vidjeti.'





Iz sivila svakodnevnice svog samačkog apartmana izvlačili su je sastanci sa prijateljicama po kafićima u srcu grada. Prazninu vikenda Bela je ostavljala samo za sebe ne dozvoljavajući da je itko ispuni. Čvrsto je odlučila da od one večeri na Tornju navuče masku. Maska koja ju je čuvala od uspomena na cyber vezu sa osobom koju nažalost nikad nije imala priliku upoznati. S druge strane, nadala se je da će naići na osobu koja će je iskreno privući i kojoj će se ona u podjednakoj mjeri jednako tako iskreno i nesebično svidjeti.

„Nijedna žena nije nelijepa,“ pričala je Darja, njena najbolja prijateljica komentirajući muško ženske odnose „ali treba imati i sreće i strpljenja upoznati pravu osobu. Naravno pitanje je kako tu osobu prepoznati, kako osjetiti ljubav i biti sigurna da je to osoba kojoj se možeš povjeriti.“
„Da se sve to dogodi treba stvari prepustiti srcu i nadati se najboljem.“ ubaci Bela.
„Baš tako … svaka žena može biti lijepa ako to poželi …“ nadoveže se na to Alma „ali nema baš previše smisla opisivati samu sebe. Većina onih natprosječnih je toliko jadna i frustrirana da na njih ne treba trošiti vrijeme. Svakodnevne vježbe i posjete kozmetičaru definitivno bi trebalo zamijeniti sa svakodnevnim čitanjem i vježbanjem duha da duša postane lijepa.“
„Točno tako.“ potvrdila je Darja „Ali ako već postoje pitanja zašto kriviti nekog što vježba svaki dan. Tko zna što sve ljudi smatraju vježbanjem ... Vježbati se mogu i mišići i moždane vijuge. Mislim da je nama ženama manje bitno kako tko izgleda. Ja osobno ne znam nijednu curu koja bi se napalila gledajući samo u nečije mišiće … dok recimo likovi koji se pale na žene što su samo prošle pokraj njih u nekom simpa izdanju ... ali što ćeš. Ipak je sve to subjektivno. Svi mi imamo afiniteta prema nekoj vrsti ljudi ... bilo da je to izgled, inteligencija ili smisao za humor. ...“

Uz posao, kave sa prijateljicama i cyber Bela je imala još jednu strast. Iako bi suhonjava i mršava voljela je kolače. Slastice svih vrsta a naročito kremaste kakve su rade u najboljoj slastičarnici u gradu, Maksimirskoj u blizini Kvatrića. Znala je dobro kuhati obično bi petkom, dan prije no što bi jednom mjesečno vikendom odlazila u Bjelovar u posjetu roditeljima, svojim bi nećakinjama radila kolače.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

10.05.2011. u 16:01 • Dobre vibracije (7) • Troši toner • #

srijeda, 04.05.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Toranj (Re-Make Re-Model)

Donijela je poslastice i zašećereno vino. Postao sam odvažniji i nije me više trebalo nutkati. Hrabro i halapljivo sam gutao slatkiše koje mi je ljubazna, posjednuvši me i uzevši na krilo, sama stavljala u usta. A kad okusih nekoliko kapi slatkog, meni do tad nepoznatog pića, vrati mi se i živahnost i vedrina koje su mi nekad bile tako svojstvene.

Smijao sam se. U zanosu sam svima brbljao da me zovu Hrabri. Još pamtim dan kad sam na ručku, kao nagradu za iskazanu hrabrost, dobio mrkvu. Tog smo dana vježbali akrobatske vještine koje su najveći izazov skijaša. A ja, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, odustao sam pred najvećim od svih izazova. Još se sjećam kako me je promatrala pogledom punim čuđenja. I šutjela je, ništa nije komentirala. A kako je rastao moj zanos, tako je raslo njeno čuđenje. Zanos me je punio svježinom i idejama razvijajući tako moje govorničke vještine. Samom sebi još uvijek ne mogu objasniti kako me ona ponuka neka joj u hvalisavom tonu ispripovijedam priču. Hvalisavo k’o što je svojstveno meni, mada i sam znam da to nije u redu. Ona je, kao obično, i tad bila nadahnuta nekom višom silom, pa mi tako nesvjesno u mislima opisa i prenese neke lijepe slike stranog mi i nepoznatog slikara. I to učini tako živo i plastično, da ih shvatim svom svojom dušom i njegujem kao svoje vlastite.

Jednom mi je netko objasnio da ništa ne ide kako je planirano. Nacrtao mi je to šarenim kamenjem da protumači i ispripovijeda mi jošte mnoge druge pojedinosti. Još me, poput nekog blaženog sna, i danas obuzima sjećanje na taj susret. Bi to poput neke divne zemlje u nekom dalekom vremenu u kom u bezazlenoj djetinjastoj duši vječno stoluju radost i nepomućena vedrina. A sada, ta je zemlja daleko. Tako daleko kao i moj zavičaj. A ja, ja sam još uvijek obuzet žarkom čežnjom za njom. Pa se tako i dan danas trudim odgonetnut’ i prepoznat' svoju milu dragu. I gledam je, vidim je i mirišem, kako šeće u grimiznom sjaju zore. I još mi se pričinja njen ljupki glas. Ah, zar postoji cyber preko kog se ne bi mogla vinuti ljubav? I što je za ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u mislima i znaju li misli ponekad za mjeru?



Hrabar: Dolaziš usred noći pijan kući, žena je u krevetu ali još ne spava. Uzimaš stolicu i sjedneš ispred njenog kreveta a na njeno pitanje ‘Što radiš?’ odgovoriš ‘Želim sjediti u prvom redu kad počne cirkus!’
Hrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, žena te ček s metlom u ruci a ti je pitaš ‘Čistiš ili se spremaš nekud odletjeti?’
Najhrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, mirišeš na parfem i imaš šminku na košulji. Opališ ženu po guzici i veliš ‘Ti si slijedeća!’
Hrabar u p… materinu: Dolaziš usred noći s ljubavnicom i šapneš ženi ‘pravi se da si mi sestra!’




Toranj je imao dva dizala. Furbi je tužno ušao u dizalo. I dok su se vrata dizala počela zatvarati, vrata susjendog dizala počela su se otvarati. Belina ljubav prema neznancu preko chata bi toliko jaka da se je usprkos neopisivoj prometnoj gužvi u gradu ipak nekako uspjela probiti do dogovorenog mjesta sastanka. Znala je da kasni no nije odustajala. Uhvatila je prvo slobodno dizalo, ušla u njeg' i pritisnula tipku za vrh. Izlazila je iz dizala potajno se u dubini duše nadajući da je on još uvijek tamo čeka. Bela nekoliko puta obiđe prostor pozorno zagledavajući u svaki kutak poluosvijetljene terase vrha tornja međutim, nije ga zatekla. Sa terase pružao se pogled na Gornji grad, osvijetljenu Šalatu i srce grada koje se u dubini ispod tornja kupalo u svijetlima neona.

Tek nakon par obilazaka u zabačenom kutku Bela uoči odbačenu bombonjeru i buket cvijeća i istog trenutka shvati da to pripada njoj. Cvijeće je neodoljivo podsjećalo na ono što joj ga je on jednom poslao mailom. Znala je, bila je sigurna, da je on bio tu, da ju je čekao i otišao razočaran ostavljajući joj poruku da je bio ovdje.

Bio je toliko odsutan da se ne sjeća kako je došao kući. Furbi se zavali u naslonjač i natoči piće. Igrao se daljinskim upravljačem mijenjajući TV kanale. Na jednom programu prikazivala se Casablanca. Humphrey Bogart i Ingrid Bergman, the best Hollywood movie of all time.

Jutro ga je zatekne kako spava u naslonjaču. Na televizoru su se emitirale jutarnje vijesti. Bunovan od sna Furbi isključi TV i uključi radio. Potom ode u kupaonicu, obrije se, opere zube, na brzinu popi redovnu šalicu kave i ode na posao.

Uzevši cvijeće i bombonjeru Bela se vrati u dizalo. Tužna zbog propuštenog susreta kog su tako dugo i tako brižno dogovarali Bela je do duboko u noć šetala obližnjim trgovačkim centrom. Tužno je promatrala okićene izloge i razdragane ljude koje trese predblagdanska shopping groznica. Kroz buku i žamor do nje je dopirala vesela glazba sa mnogobrojnih razglasa. Promatrala je izloge lokala nadajući se da će u nekom usamljenom muškarcu tužna pogleda pronaći, da će prepoznati njega. Kroz glavu su joj vrludale misli:
„Čeka li je on uopće negdje u blizini? Ako čeka, može li ga ona prepoznati po dogovorenim znacima raspoznavanja?“
Na kraju Bela ipak odustane. Taksijem se odveze kući, raspremi i legne u postelju.

Sutradan na poslu Bela je bila rastresena. Čitav dan iščekivala je njegov poziv. Osluškivala hoće li joj mobitel najaviti radosnu vijest. Međutim, za razliku od prethodnih dana, kad je redovno zvonio, tog se dana mobitel ne oglasi. Šutio je. Šutio je i dan poslije. Muklo je govorio dan nakon dana poslije. Šutio je redom. Dnima. Onako malen, crn, mobitel je stalno bio uz nju. Na radnom stolu, u torbi, u ruci. Uz njeno uzglavlje. Bio je on uvijek uz nju i šutio je. Šutio je tiho i bez riječi. I nije se javljao. U par navrata Bela dođe u napast nazvati njegov broj, ali ... Nije imala hrabrosti. Tužna i usamljena u sivilu svakodnevnice Bela je gledala stare ljubavne filmove.

„Kako su ti prastari crno-bijeli filmovi još i dan danas puni duše." razmišljala je.
I kako savršeno odgovaraju njenom sjetnom raspoloženju. Uistinu, bili su to najljepši ljubavni filmovi, svi od reda sa tužnim završetkom.
„Sve velike i prave ljubavi su tužne i nakon njih ostaje praznina, gorčina, bol, sjeta, tuga." razmišljala je držeći u ruci maramicu natopljenu suzama dok su Ingrid i Humphrey jedno pred drugim skrivali suze ne mogavši prikriti žal rastanka koji im zatirao pogled pri spomenu Pariza.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

04.05.2011. u 23:33 • Dobre vibracije (8) • Troši toner • #

petak, 18.06.2010.

Što žene žele: Novela četvrta - Što jest jest (Re-Make)

Dragi Bocaccio,

U ono vrijeme, u gradu pod imenom Prato bi zakon koji je govorio da nađe li muž ženu u preljubu, može je dati na sud, a ona čak može biti obješena. Rinaldo tako pronađe svoju ženu u preljubu sa Lazarinom. I privede je pred sud da joj sudi se.

Kad suci upitaše ženu priznaje li preljub, ona potvrdno kimne glavom i jošte tome reče kako je griješnica i kako u tome na žalost čak i uživa, ali da i ona želi muža svoga nešto priupitati:
'Mužu moj, jesam li ti uvijek udovoljavala želje kako si i kada to htio?'
Pravedni suci tada se strogo okrenu Rinaldu, a on im na to skrušeno i pobožno, kakav i inače jest, potvrdno odgovori.
Žena tad reče sudu kako ne vidi razloga zbog čega bi doma stajala neiskorištena za vrijeme dok nije potrebita svom mužu?

Suci na to presude da žena ima pravo i tako oni izmijenili zakon, pa sad ovaj bi da bilo koja žena koja zadovoljiti svog muža može, ako želi zadovoljavati i druge muškarce može i nitko je za to sudu privesti ne može.

Iz Firence sa štovanjem,
Giovanni Bocaccio



„Ljubavi, svih ovih godina bilo nam je prelijepo. Ti si predivna supruga i po svemu mi odgovaraš. Imamo krasnu djecu i činiš me sretnim. Toliko se trudiš oko mene i naše djeca kako bi nam u svemu udovoljila pa sam sam ti, dok sam na službenom putu odlučio pokloniti nešto izuzetno. Evo ti karta za sedmodnevno krstarenje. Lijepo putuj i zabavi se. Udovolji malo i sebi. Zaslužila si to. “ reče muž ženi pri odlasku na službeni put.

Dan 0.
Spremam se ma divno krstarenje. Tako sam uzbuđena! Hvala dragom mužiću na tako predivnom poklonu. Ponijet ću najljepše haljine, šešire i torbice.

Dan 1.
Kako je predivno počeo odmor. Cijeli dan smo bili na moru, a ja na brodskoj palubi. Bilo je predivno gledati nepreglednu plavu pučinu. Vidjela sam dupine i morske kitove. Uvečer sam obilazila brodske dućane tražeći što da si poklonim. Hvala mužiću na zlatnoj American Express kreditnoj kartici. Kupovati njom predivno je i prelako, a može se i prilično potrošiti.

Dan 2.
Kupam se u brodskom bazenu, pijuckam koktele i uživam. Oko mene se sakupljaju mladi, mišićavi i ljepuškasti dečki. Jedan se čak ponudio da me izmasira, ali sam ga odbila. Tko zna što bi se tada dogodilo, jer ja sam vjerna svom dragom mužiću. Uživam u odmoru, bazenu, suncu i shoopingu na brodu.

Dan 3.
Čitav dan sam bila na bazenu. Ronila sam i igrala mini golf. Srela sam i kapetana broda. Zgodan muškarac. Gledao me svojim prodornim očima dubokim i plavim kao more kojim plovimo. Učinio mi se zanimljivim.

Dan 4.
Još jedan predivan dan na brodu. Bazen, mini golf, plivanje. Večeras je kapetan za sve putnike priredio večeru. Mene je pozvao za svoj stol da večeram s njime. To je velika čast. A bilo mi je super. Kapetan je vrlo šarmantan, zgodan i zanimljiv muškarac.

Dan 5.
Još jedan predivan dan. Bazen, kupanje, mladići, kapetan. Večeras sam bila i u kasinu. Kockala sam se i dobila sto eura. Kapetan me pozvao na večeru u svoju kabinu. Luksuzna večera: školjke, kavijar i šampanjac. Rekao mi je kako želi da ostanem s njim, ali sam poziv odbila. Rekla sam mu kako sam udana žena i vjerna sam supruga.

Dan 6.
Ponovo sam bila na bazenu. Uhvatilo me sunce i malo sam izgorila, pa sam otišla u piano bar gdje sam provela ostatak dana. Tamo sam susrela kapetana. Pozvao me na piće. Istina kako je jako ljubazan muškarac, ali me opet pitao želim li noć provesti s njime? Kojeg li bezobrazluka! Odbila sam ga, ali me ucijenio: 'Ne odem li s njime u krevet potopit će brod.'. Ostala sam skamenjena ...

Dan 7.
Danas sam spasila nekih pet tisuća osoba ... Četiri puta!!!! ... To je tako plemenito i predivno. Naprosto sam sretna! Još jednom hvala mom dragom mužiću za tako divan poklon. Život na brodu je predivan. Volim krstarenja. Moram reći mužiću da bi mi mogao još koji put pokloniti krstarenje.



„Dakle varaš me zbog jedne pišljive oklade sa Lucom?“ zaprepasti se Alojz.
„I ti si mene varao.“ značajno veli Viktorija.
„Da, ali to je bilo davno. I prevario sam te samo jednom. A ti mene ... Tko zna koliko puta Bolje da ne znam“ sipao je dalje Alojz.
„Ma nemoj? Ti si mene prevario u vlastitoj kući sa najboljom prijateljicom. I to baš kad sam bila trudna i čekala Marka i Maju. Znaš kaj Lojze, gadiš mi se. Svinjo jeda. A ja, ja ...“ zastane kako bi obrisala nos pa nastavi:
„Ja bena jedna. Uvijek sam ti udovoljavala. Pušila ti kurac, pa sam dočekala da okolo šaraš.“ rasplače se Viktorija.
„Kaj cmizdriš, i ja sam ti lizao, pa kaj? To je normalno kad se dvoje vole .. Ne plači.“ izusti Alojz, pa nastojeći utješiti Viktoriju blago joj položi ruku na rame na što Viktorija plane:
„Tako! ... Jesam li ti udovoljavala u krevetu!?“ upita ga.
„Jesi. Što jest, jest. I bilo nam je lijepo.“ osmjehne se Alojz, pa je pogladi po kosi.
„Misliš tebi je bilo lijepo?“ zapjeni se Viktorija.
„Ajde, adje, nije baš tak’. Dok sam te guzio uživala si ko prasica. Samo kaj nisi roktala.“ ote se Alojzu.
„Gad jedan! Ti meni da sam prasica i da rokćem!“ uzrujano uzvrati Viktorija.
„Ma nisam to mislil' ... Ljubavi moja ... Izvini, omaklo mi se.“ počne se povlačiti Alojz.
„Omaklo veliš?“ nastavi Viktorija „I još da sam tvoja ljubav, a ti me varaš.“ vješto se ubaci Viktorija.
„Ma Viki ... Vikice moja ... Nemoj tako ... Ljubavi moja.“ pokušavao je Alojz smiriti situaciju videći kako sve može eksplodirati u krivom pravcu.
„Jesam li ti uvijek kad si poželio spremala špagete sa škampima, tvoje omiljeno jelo?“ krene Viktorija u konačni napad.
„Jesi. I uvijek su bili jako fini. I još su. Sve kaj skuhaš je tak' fino.“ glupavo je nastavljao Alojz.
„A ti ... Ti uopće ne jedeš ... Ti ždereš ... Sve na brzinu zbacaš u sebe!“ pjenila se dalje Viktorija.
„Ali dušo, kad ti jedeš tak' polako da nemam živaca čekati te da završiš.“ branio se Alojz.
„Daaaaa ... I o svršavanju možemo razgovarati! ... Ne sjećam se kad sam zadnji puta svršila.“ krene u ofanzivu Viktorija:
„Postao si nikakav u krevetu. Uopće ti nije do ljepote seksa. Samo se isprazniš, okreneš na svoju stranu, ogradiš se i zaspiš. I tako hrčeš da ne mogu zaspati.“
„A ti samo ležiš k’o krava i čekaš da svršiš! Da ja sve obavim!“ ote se Alojzu.
„Dakle ja sam krava!? Krava koja kuha, pegla, sprema, odgaja ti djecu ...“ započne ljutito Viktorija.
„Dušo, dušice moja. Nisam to tak' mislil." prekine je Alojz pa nastavi:
„To sam rekao samo tako ... Figurativno.“ pokušavao je pronaći opravdanje i riješiti svoju nespretnost, ali Viktorija se nije predavala već je još žešće udarala. Osjetila je trenutak da krene u konačni napad i tako zatuče protivnika.

„Prekinite ... Nemojte se više svađati.“ ubaci se Karlo u njihovu prepirku.
Vitorija i Alojz su se, naime, svađali kod Karla, odvjetnika koji ih je kao kućni prijatelj pokušavao odvratiti od rastave braka povodom koje su kod njega došli.
„On me prevario sa najboljom prijateljicom.“ plačljivo se ubaci Viktorija.
„A ti si se sa tom istom Lucom okladila koja će imati više ljubavnika.“ ubaci se Alojz.
„Isti si k’o i njen Danijel. I on je nju prevario. Baš k’o i ti mene. I to kad sam bila trudnaaaa. Aaaaaaaaaaaaa.“ rasplače se opet Viktorija.
„Prestanite! Znam da se volite i da su vaše avanture samo maska i izraz trenutnog nezadovoljstva u seksualnom životu. A tu su još i djeca koja su još mala. Kako ćete njima objasniti da se mama i tata ne vole i da se žele rastati? A o imovini da i ne govorim. Recimo, tu bi ti" Karlo se okrene Alojzu „izgubio sve. Viki ne samo što bi ti sve odnijela već bi morao plaćati i alimentaciju, jer si u stvari Lojze ti povod ovom dolasku.“
„Da tako je Karlo, Lojze je krivac i povod.“ ubaci Viktorija no Karlo se ne dajući smesti nastavi:
„A ti Viki, iako bi imala alimentaciju, od čega bi ti živjela? Alojz radi i privređuje i donosi novce. Jest da bi imala prihode, ali bi morala početi raditi. A tko bi te sada htjeo zaposliti? Znaš i sama da je takvih kao ti pun biro za zapošljavanje.“ nastavljao je dalje Karlo.
„Da, bilo bi dobro da Viki počne raditi, pa da vidi kako je to. Lako joj je ovako. Dvore je i sprijeda i straga i ima sve što poželi.“ spretno dočeka Alojz.
„Lojze, nemoj tako. Tko ti vodi poslove? Viki. Preporučujem vam da se pomirite, jedno drugom oprostite i nastavite zajedno. Previše gubite kako bi uništavali sve što ste izgradili i upropastili lijepe trenutke ugodnog života ispunjenog ljubavlju i razumijevanjem koga ste s tolikom mukom izgradili. Sjetite se u kakvoj ste gabuli bili kad sam vam posudio za preživljavanje. A to je samo zato što vjerujem u vas i zato što ste mi prijatelji.“ završi Karlo.

„Znaš kaj ...“ zamisli se Alojz i pogleda Viktoriju „Ima Karlo pravo. Ajde ljubavi da se pomirimo?“
„Daaa ...“ otegne se Viktoriji „Dobro ... Obećaj da me više nećeš varati i kako ćeš mi za pomirenje kupiti onu bisernu ogrlicu.“ odgovori Viktorija.
„Misliš onu skupu koju si neki dan gledala kod draguljara?“ upita je Alojz.
„Nemoj ti sada meni jeftino o skupoći. Hoćeš ili nećeš?“ kratko upita Viktorija „Kaj sad šutiš? Odgovori! Da ili ne?“
„Hmmm ... Dobro. Hoću.“ veli Alojz, pa htjedne nešto dodati no Viktorija se spretno ubaci:
„I karte za krstarenje Sredozemljem koje si mi obećao.“
„Dobro, nek’ bude i to. Ionako puno putujem, pa je red da se i ti malo opustiš bez posla i bez djece. Znam da ti nije lako.“ zaključi Alojz i poljubi je u čelo.



Viktorija i Alojz su otišli iz kancelarije. Karlo se zamisli, izvadi mobitel i nazove:
„Alo, Luce moja! Ljubavi, kako si mi?“ veselo upita.
„Daaaaa ... Bilo je sve u redu. I ne boj se ... Viki neće pričati svom Franji o vašoj okladi ... Kako to misliš, otkud mi to? Viki i Lojze su bili ovdje ... Da, ovdje. Radi rastave ... Pa se Viki izbrbljala ... Ma pusti to ... Ništa, ništa ... Nego kad se vidimo?“ pričao je Karlo.
„Dobro, dakle prekosutra ... U onom istom hotelu ... Daaa, u standardno vrijeme. Tvoj se Franjo sastaje sa Alojzom, pa ... Ne, ne boj se. Alojz neće ništa izlanuti Franji. Treba Franju zbog posla ... Da, kad bi mu izlanuo o tome ništa od posla ... Ma dobro, dobro. Pusti to sad ... Onda, pusa i tebi.“ završi Karlo.
Zatim ustane, krene prema ormariću gdje drži piće. Otvori ga i natoči si čašicu.
„U zdravlje za dobro obavljen posao. Franjo i Alojz, obojica trebaju jedan drugom. A žele i sklopiti ugovor, pa trebaju prokurista. Eto posla za mene. Oboje će mi platiti uslugu. Jedan da zaradi na drugom, a da ovaj ne sazna. A drugi da prvi ne sazna što sam čuo o ženi njegovog poslovnog partnera. Obojica će šutjeti i ubaciti moje stavke u ugovor pod izlikom nekih dodatnih troškova. Da onaj drugi ne zna ... I isplatiti me ... El Dorado ... Karlo, Karlo. Uzdravlje, baš ti lijepo ide!“ završi i Karlo, osmijehe se i otpije gutljaj dobrog whiskeya.

„I veliš kupio ti i ogrlicu i kartu za krstarenje? Morala bi i ja nekako nagovoriti mog. Zamisli samo kakav bi par bile na brodu punom preplanulih mladića širokih pleća. Bazen, poslije bar, a onda tko zna ...“ osmjehne se Luce dok je na Cvjetnom trgu čavrljala sa Viki na podnevnoj kavi.
„Luce, znaš kaj? Prijedlog ti nije loš. Ajmo zajedno smisliti kako da nagovorimo tvog Franju!“ vragoljasto namigne joj Viktorija dodajući u sebi i za sebe:
„Ma vratit ću ti za ono s Lojzom, a znam i kako. Nećeš ni znati kakva si magarica ispala.“





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

18.06.2010. u 12:40 • Dobre vibracije (51) • Troši toner • #

srijeda, 31.03.2010.

Kad zamirišu trešnje: Sutra je novi dan (Re-Make Re-Model)

Volite li trešnje? Trešnja, taj slatki mali crveni plod što zanosno dozrijeva u lipnju. Sjećam se dana kad sam se k’o klinac pentr'o i prežderavao se tih slasnih plodova. Brao sam ih sa krova ljetnog paviljona u djedovom vrtu. No prevarili bi se ako bi pomislili da je u vrtu bila samo jedna trešnja. Bilo ih je tri pa je svaki od nas, unuka, imao svoju vlastitu. Koje li krasote i raskoši.

Trešnja je lijepo i predivno drvo. I takvo je tijekom čitave godine. U travnju kad procvjeta, trešnja je prepuna sitnih bijelih nježnih cvjetova. Kukci presretni zuje na proljetnom suncu podno nebeskog plavetnila. Kao da su jedva dočekali oploditi njen bijeli cvijet, zuje oni podno svoda kojim na nedohvatnoj visini oštrih obrisa plovi oblak bistri. Kasnije se drvo zazeleni i cvijet preraste u predivan krupan, sočan, plod čije crvenilo se ističe na podlozi od tamno zelenog, teško mesnatog lišća. Pa se trešnja tako savršeno uklapa i stapa sa smeđkasto crvenkastim, nježnim i krhkim deblom. Uistinu, trešnja ni tada ne gubi ništa ama baš ništa od svoje jedinstvene ljepote već postaje još raskošnija. Čini se ona još ljepšom, još zrelijom i još debljom iako ... Čak i u svoj svojoj zreloj ljepoti trešnja i dalje ostaje samo krhko, tanano i suptilno drvo.

Plod trešnje je predivan, možda jedan od najdivnijih među voćem. Slatka i sočna, puna crvenkastog soka, trešnja je jednako dobra kad je jedeš pri branju, sa stabla, baš kao i kad je, u predivnom voćnom desertu sa šlagom, serviraš onako svježu i hladnu, poslije ručka kad se intermecu izmeđ’ dva obroka poslužiš tim slatkim voćem. Dobra je ona i u kolaču. Štrudla ili pita od trešanja, obje su jednako dobre.



I Furbi i Ela, oboje, svatko na svoj način, voljeli su trešnje. Furbi na svoj ljudski a Ela na svoj vampirski način, kao zamjenu za krv ili kao slatki dodatak nakon obroka. Na radnom stolu njene ordinacije u zdjeli uvijek bi trešanja koje ona polako i s užitkom jede. Ponekad njima ponudi goste, kolege ili pacijente. Tako je bilo i sa Furbijem.
„Slobodno se posluži trešnjama.“ govorila mu je Ela pregledavajući ga u ordinaciji.
A kad bi ga obilazila u viziti vidjevši u zdjeli na ormariću pored njegovog bolesničkog kreveta sočne crvene trešnje, Ela bi ga obično pitala:
„Mogu li se njima poslužiti?"
A on bi joj na to uvijek potvrdno odgovarao. Ponekad, kad sjedili bi sami jedno pored drugog i gledali se duboko u oči ona bi mu pokazivala svoje prelijepe zube kako poput oštrog noža sijeku sočnu i debelu trešnju. Iz trešnje curio je slatki crveni sok i lagano se slijevao niz njenu bradu, kapao na okovratnik njene bijele liječničke odore. A ona bi se na to samo zagonetno smiješila.



„Ne možeš uteći od sudbine. Što ti je suđeno, suđeno ti je i dogodit će se. Na ovaj ili onaj način.“ razmišljao je Furbi ležeći u bolnici.
I čekao da se dogodi. I zato se sada, dok leži u Elinoj ordinaciji konačno se prepusšta sudbini.

„Ne bulazni. I sam znaš da neće biti tako. Znaš što prema tebi osjećam i znam što osjećaš prema meni. Želimo to oboje i imat’ ćemo.“ šeretski mu se nasmiješi Ela.
„Ali“ zastane „ako to misliš izvesti sa bolesnikom koji se ne smije uzbuđivati?“ protupitanjem uzvrati joj Furbi.
„Ne brini. Što se toga tiče ništa ti se neće dogoditi. Baš ništa. Znam što radim i pazim na svoj ugled među vama ... ljudima.“ odgovori Ela.
„Znaš, vodio sam ljubav sa raznim ženama. U neke od njih bio sam čak i zaljubljen ali ... Ovaj osjećaj. Ludilo! Biti zaljubljen i željeti vampiricu. Ne, to se ne može usporediti sa ničim. Znaš imam osjećaj, ne osjećaj, naprosto znam da sam te cijeli život čekao. Pa kad te sada napokon imam, ne bi te želio izgubiti. Nikada više i ni pod koju cijenu.“ govorio je Furbi sugerirajući na taj način da je spreman prihvatiti sve samo da bi bio s njom.
„Ccccccc, nemoj pretjerivati.“ Vampirski prošišti Ela i nastavi „Znam da je tako i moram ti priznati da sam čitav svoj vijek, dopusti da tako nazovem ono što vi ljudi opisujete pojmom života, čekala baš tebe.“
„Da, bilo bi bolje da me uzmeš da budem s tobom u tom tvom svijetu. S tobom do kraja vremena jer ... Prijeđeš li ti u moj svijet, nažalost više nikad nećemo moći biti zajedno.“ reče Furbi instinktivno osjećajući da ono što ni sam ne znajući zašto i kako izreče, baš je to što trebao je reći.
„Točno ali ja ... Ja želim opet postati žena. Ne želim više biti vampir. Znaš, vjekovima sam se morala negdje skrivati i bježati od vas, ljudi. Koliko god ti se to činilo smiješnim obzirom na naše hmmmm ... moći. Ne, ovo nije, kako vi zovete, život. Stalno si negdje između i nikada nisi nigdje. Obitavaš u iščekivanju da ti prođe vrijeme koje nikako ne prolazi. Od danas je to do sutra. O da, mnogi od vas poželjeli bi vječni život samo pitanje je kako bi na to gledali kad bi ga dobili. A mi vampiri, vama ljudima, mi baš vama zavidimo na vašoj smrtnosti koja vašem životu daje smisao, radost i veselje jer ... U ovom našem bivstvovanju sve stvari i događaji, sva radost ali i sva tuga naprosto gubi svaki svoj smisao.“ nadahnuto mu je pričala Ela.

Pričali su oni još tako do duboko u noć. Raspravljali su o smislu života sve dok se ne stadoše ljubiti. Ljubiti se strasno, ljubiti se dugo, ljubiti se zaljubljeno. Jezici im se ispreplitali a usne u zagrljaju sljubljivale. U zagrljaju isprepletenom rukama i emocijama. U zagrljaju punom topline i hladnoće. Istovremeno. Obgrljeni jedno oko drugog istraživali su tajne onog drugog željeći mu udovoljiti. Elin se jezik lagano spuštao niz njegovu kičmu dok su njene ruke milovale njegov penis. Dopustio joj je da radi što god želi. Predavao joj se zatvorenih očiju, predavao joj se uživajući u njenom dahu, plivajući u njenom dodiru. Bradavice njenih nabreklih grudi milovale su mu tijelo. Ela ga okrene na leđa i nadvi se nad njim. Ljubila ga je strasno i grizla ga za usne. Furbi se makinalno primi za usne provjeravajući ima li možda krvi, ali ... Krvi nije bilo.

Potom se Ela počne lagano spuštati prema njegovom trbuhu. Nisko, niže, još niže. Sve do penisa. Krute bradavice njenih grudi milovale su mu prsa i klizile po trbuhu sve dok napokon Ela ne stavi njegov sad već potpuno tvrd organ u svoja njedra. Rukama je mazila grudi nadražujući ga i provocirajući da pokaže sve što zna, sve što uistinu ona želi.

Ela se još se jednom nadvije i ovaj puta zasjedne na nj navukavši mu se na mališana koji se sad migoljio unutar njene mačkice. A mačkica ko mačkica. Ona je frktala od zadovoljstva dok su Elu najprije lagano a potom sve brže i brže, ritmično, prožimati žmarci. Toplina je u Eli budila osjećaje kakve nikada do tad još osjetila nije. Osjećaji su joj govorili o ljudima, govorili su joj o ljubavi, pričali su joj o prijateljstvu, šaputali joj o vjernosti, pjevali su joj o vječnosti i prostodušnosti. Nagovješćivali su novu zoru.

Odjednom Ela osjeti kako je u mlazu ispunjava eliksir života. Eliksir ju je ispirao i uzbuđivao. Zatim, u trenutku, iznutra, osjeti ona vatru koja je u potpunosti obuzima. Plamen koji je ispunjuje. Plima što joj oduzima dah. I orgazam dođe u trenutku kad mu se nije nadala. Tresla se, stenjala je, šaputala mu u uho:
„Volim te, oh, kako te volim.“
Furbi je stenjao i svršavao. I bilo mu je potpuno svejedno što će poslije biti s njim, jer ... Toliko ju je želio i napokon ju je dobio. I ništa drugo više mu važno bilo nije.

„Što će biti sada?“ znatiželjno upitao Elu dok su, nakon izljeva strasti, ležali zagrljeni na krevetu. „Nemam osjećaj da sam se promijenio. Isti sam kao i prije.“ završi Furbi svoju priču.
„Daaaa,“ otegne Ela „ali“ zastane „ja, jJa sam se promijenila. Ponovo sam postala žena. Prava pravcata žena od krvi i mesa. Napokon sam se vratila u život koji mi nekad davno bi oduzet. Oduzet u vremenu kad postala sam vampir.“ reče Ela promatrajući krvavu masnicu koja joj nasta kad u nastupu strasti koljenom udari u oštar rub stola. Potom se zamisli i okrene se Furbiju:
„Na žalost, ovo je prvi i posljenji puta što smo vodili ljubav.“
„Zašto?“ upita je Furbi.
„Ako bi još jednom vodili ljubav pretvorila bi se opet u vampiricu i oduzela ti život. A to ne želim. Čitav život sam te čekala. Čekala sam ljubav svog života. Znaš, vampiri imaju vječno prokletstvo da ako ljube pretvaraju se u ljude ali na žalost, osobu koju vole, s njom više ne mogu imati seksualne odnose jer će se ponovo vratiti među vampire. A voljenu osobu će usmrtiti. A ja, ja to ne želim. Previše te volim da bi to napravila tebi a i sebi.“



Furbi je sjedio u salonu meštra Bocaccia. Razmišljao je o proteklom i sjećao se raznih događanja oko Ele. U jednom trenutku pogleda na sat i reče:
„Kasno je, morao bi poći kući. Žena i kći dolaze večeras s mora a prije toga trebam još nešto obaviti. Dakle, dogovorili smo se u vezi izdavača i autorskih prava. Čujemo se.“ reče Furbi meštru Bocacciu.
„U redu. Slobodno navrati kad budeš imao vremena ali prije toga me svakako nazovi. Sutra ću ti poslati ugovor i čim dobijem odgovor od izdavača čut ćemo se.“ reče mu na oproštaju Bocaccio.


Ljetno predvečerje spuštalo se na Zagreb. Sa Sljemena je strujio svjež povjetarac dok se Furbi spuštao niz Rokov perivoj prema Dežmanovom prolazu. U mislima i pred očima bila mu je Ela. Gledao ju je dok su na daljinu, telepatski, mislima, vodili ljubav. Uzvraćao joj je nježnim osjećajima i zanosom koji ga obuzima svaki puta kad tako vode ljubov.
„Ne možemo fizički biti zajedno ali naša ljubav nikada neće prestati.“ reče mu kad izlazio je iz njene ordinacije natrag u bolesničku sobu.
„Ponovo sam postala žena a ti, ti si ostao ono što jesi. Zapravo, malo si se promijenio. Ali ne bini, nije ti se dogodilo ništa loše. Dobio si neke dodatne telepatske sposobnosti ali si i dalje ostao smrtnik, samo običan čovjek." nasmije mu se Ela i nastavi:
„Fizički više nikad ne smijemo biti zajedno. Ipak, oboje ćemo imati normalan život. Napokon ću imati porodicu, muža i djecu. Baš kao i ti. A ti, kad poželiš, ja bit' ću uvijek negdje tu, bit ću negdje pokraj tebe. Ja bit ću u tvojim a ti bit ćeš u mojim mislima. A u njima ćemo na daljinu, telepatski ... hmmm ... voditi ljubav.“ Namigne mu Ela i nastavi:
„ Za nas će to sve izgledati kao stvarnost, kao da smo fizički tu, kao da smo jedno s drugim. I nitko drugi osim nas, ni čovjek niti vampir, neće ni znati niti vidjeti što se među nama zbiva. Bit će to naša vječna mala tajna.“



Dragi čitatelji, tako vam je to sa vampirima i vampirizmom. I zato osjetite li ili ikada vidite vampira, ne bojte ga se. Možda ćete i vi doživjeti ljubav koja nikada ne prestaje. Sve što tada treba učiniti je prepustiti se tome i uživati. Vjerujte mi na riječ i nećete pogriješiti. I za kraj još jedan savjet. Kad u osvit ljeta na tržnici vidite slatke i sočne trešnje, svakako ih kupite. Zagrizite ih zubima i pustite da vas uprska njihov slatki, crveni, sok. Sok je to ljubavi bez obzira jeste li ili niste vampir.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

31.03.2010. u 22:22 • Dobre vibracije (25) • Troši toner • #

srijeda, 24.03.2010.

Kad zamirišu trešnje: Hitna služba ...

Osebujni i tankoćutni, baš kao i ljudi, vampiri su vrlo vrlo prilagodljivi ali ... Imaju oni jednu osebujnu potrebu zbog koje ih se zaista može lako uočiti. Naravno znate o čemu je riječ, potreba je to za krvlju. Kako za ljude tako i za vampire, krv predstavlja izvor života. A nje po bolnicama, hvala Bogu, ima koliko poželiš. Zato nije čudo da je bolnica za vampira idealno utočište. Utočište je to gdje vampir bez problema obavlja svoju rabotu za koju mu se ljudi ponekad čak još i dive naravno, ne znajući što on potajice, skriven od znatiželjnog pogleda čovjeka, zapravo tamo radi. Nekada, u vremena davna, vampiri bijahu prisiljeni do krvi dolaziti napadajući ljude. Obično su to činili skrivajući se po mračnim kutcima sve da ih ne ljudi vide jer bi ih kasnije možda mogli prepoznati. Danas međutim, za tako nešto više nema razloga jer ... Bolnice imaju dovoljno krvi da zadovolje sve potrebe, kako ljudi tako i vampira.

U bolnicama susrećemo razne vrste ljudi. S jedne strane imamo bolničko osoblje a s druge nevoljnike koji tu završe, najčešće ne svojom voljom ali često puta svojom krivnjom. I zato u bolnici rabota vampira nikome nije sumnjiva i ne upada u oči. Prevarili bi se ako bi pomislili da vampire možete naći na transfuziologiji jer ... Transfuziologija je po njihovom mišljenju odjel na kome su previše izloženi pogledu javnosti pa bi se tako možda mogli neoprezno odati. Zato oni obično odabiru hitnu ili intenzivnu. Svakog dana na tim se odjelima u bolnicama, iz ovih ili onih razloga, umire. U mnoštvu ljudi pokoja smrt više, što djelo je vampira, ni ne primijeti se. Ta ionako svaka se smrt uvijek može pravdati valjanim medicinskim razlozima. S druge strane, obzirom na svoju tankoćutnost i izrazite seksualne apetite vampiri na tim odjelima mogu zadovoljiti i te vrlo specifične potrebe jer ... Duga noćna dežurstva idealno su mjesto za takvu rabotu.

Pustolovine između liječnika i medicinskih sestara, kao i one između liječnika i liječnica stereotip je kroz koji se gleda na medicinsku profesiju. Razlog tome su duga noćna dežurstva koja postaju još duža ako se nečim prikladnim ne prikrati vrijeme. A kako je medicinska profesija takva da se ljudi uglavnom kreću u društvu sebi sličnih pa zato nije čudo da poslovni kontakti često prerastaju u vrlo prisne, intimne, odnose koji ponekad su javni a ponekad su tajni. Sve u svemu, to bi ukratko bili osnovni razlozi zašto je današnja bolnica idealno okruženje za jednog vampira.



Vampirica Ela pripadala je jednoj staroj i nadasve cijenjenoj vampirskoj lozi. Njena loza potiče iz Dalmacije a naziv se Kozlacima. O kozlacima se malo toga zna a razlozi se najčešće pravdaju njihovom urođenom lijenošću zbog koje se baš u vampirskom svijetu oni previše ne ističu. Ta gotovo poslovična lijenost vrijedi kako za vampire tako i za ljude. Iz nje proizađe mnoštvo šala i pošalica. Na primjer:

'Tri su dokaza da je Isus bio Dalmatinac. Prvi, pretvarao je vodu u vino. Drugi nije ništa radio, nego je samo hodao okolo. I treći, ako je nekad nešto i napravio, onda je to bilo pravo čudo.'

Ela je radila na intenzivnoj. Bila je ona mlada liječnička zvijezda, štono se veli, zvijezda u usponu ali zvijezda kakva se obično ne pojavljuje u medijima. Za doktoricu Elu, kako su je svi tamo zvali, među osobljem se pričalo da vrlo je strasna. Ili kako bi neki njeni kolege to izravnije i bez dlake na jeziku rekli:
„Vrlo vrlo jebežljiva doktorica Ela.“
Mnogi njeni kolege liječnici onako, kad bi se našli između sebe, jedan drugom su se hvalili da su je povalili.
„Bilo je to na noćnom dežurstvu.“ ispali na kavi doktor Kazimir a društvo se slatko nasmije.
No baš k’o u svim takvim pričama, tako i u ovoj najveći dio bi pusto hvalisanje bez pokrića. No kako svugdje gdje ima dima i vatre ima, tko zna, ponekom od njih se možda i posreći da ponešto od toga i bude. Ipak, nitko ne zna je li bilo ili nije a ako je i bilo, onom kome se to dogodi, taj obično skromno šuti i smije se prostačkim vicevima koje pričaju doktori u godinama kad im preostaje samo to.

Ela je vrlo vješto koristila urođenu profinjenu tankoćutnost vampira i uspješno zadovoljavala sve svoje prohtjeve i zahtjeve. Bila je ona izrazito aktivan i promoćuran vampir a pa zato nigdje nije nailazila na probleme. I sve joj je išlo k’o podmazano. Karijera joj je bila strelovita a kako s vremenom u te stiču povjerenje i sve te manje i manje kontroliraju, ona je tu činjenicu vješto koristila da potajice, da ne sazna nitko, zadovolji sve svoje potrebe za krvlju.


Malo je svjedočanstva o tome kako vampiri vode ljubav a još manje je onih koja se mogu pronaći u vrlo rijetkim, dragocjenim, vampirskim zapisima. Zapisi su to u kojima se prepoznaje autorski rukopis samih vampira. A jedan takav zapis se, štovani čitatelji, igrom slučaja zatekne u rukama vašeg omiljenog pisca.




Bocaccio je čitao:
Bespomoćno zavodljiv ležao je ispod mene i uspaljeno me gledao na način kako to mogu samo ljudi. Ni slutio nije što će mu se dogoditi, što mu ja to spremam pa je onako podatan od želje i napaljen pohotom bio spreman prihvatiti sve što od njega sam tražila. S pravom. Očekivao je da ću mu prirediti nešto uistinu posebno, nešto što nikad do sada još doživio nije. Dlanovima sam mu milovala lice, prstima mu zalazila u usta sugerirajući neslućenu putenost i pohotnu slutnju tih slatkih užitaka. Bio je potpuno moj a ja sam bila samo njegova, njemu posvećena. Bila sam njegova kraljica. Bila sam njegova kurva. Bila sam njegova misao. Bila sam njegova želja. Bila sam njegova sudbina i zato mi se tako lako i s radošću predavao. Rukama sam mu masirala testise, jezikom mu milovala prsa. Polako igrajući se dlačicama na prsima spuštala sam se prema njegovom trbuhu. Ruke su mi prelazile preko vrha glavića i nježno natezale finu kožicu što prekriva mališana. Pogled iz njegovih očiju stapao se s mojim. Sad je već potpuno bio u mojoj vlasti. Želio je sve što od mene može dobiti i za uzvrat bio spreman pružiti mi sve što mi može dati. A ja, ja sam za uzvrat od njega tražila sve. Ama baš sve. Užitak, putenost, seks. Predivno svršavanje i na kraju njegovo potpuno predavanje bez ostatka. I vjernost do smrti.

Gutala sam njegov ponos i halapljivo ga uvlačila u sebe. Najprije u usta a kasnije, kad je bio spreman i tvrd, u svoju mačkicu. Jahala sam na njemu tiskajući ga nogama i rukama. Prolazila mu svojim dugim prstima kroz kosu, a zatim se polako i nezaustavljivo spuštala preko njegovog vrata, do prsiju. Pokušavao me je primiti za ruke ali to mu nisam dozvoljavala. Jebala sam ga kako nijedna prije do tada ga ševila nije. Osjećala sam kako mi unutrašnjost izgara u vječnom plamenu bez vatre, približavala se vrhuncu. Rekoh mu:
„Jooooj, svršit ću.“
„Samo svrši ljubavi moja.“ vrisne on.
„Zaista to žeeeliš, jooooj?“ upitala sam ga.
„Da, samo svrši,“ reče on nemajući pojma što ga čeka.
Osjećajući kako svršavam, stadoh se divlje bacati i stenjati. Ni on se više nije mogao suzdržati. Ispirao me je iznutra slatkim sokovima strasti, tim ostvarenjima užitaka i vječnog zaloga života.

A poslije, dok je onako gotov i zadovoljan zatvorenih očiju sanjario moji ga poljupci obasuše neslućenom ljubavlju. Grickala sam mu trbuh, penjala se na prsa i završila na vratu tako da nije bio ni svjestan kad ispuštao je dušu. A ja, ja sam se častila njegovom krvlju. Ne nisam bila pohlepna, uzela sam samo toliko koliko mi treba, samo toliko da nitko ne primijeti. Obdukcija će ionako pokazati da je umro od unutarnjeg krvarenja nastalog kao posljedica srčanog infarkta a čiji je uzrok prsnuće glavne arterije. Kako je bio prikopčan na aparat što dijagnosticira tlak i otkucaje srce, smrt će ionako biti zabilježena tijekom jutra izvan moje smjene i noćnog dežurstva.



Zavaljen u naslonjač Furbi je sjedio u društvu meštra Bocaccia. Prisjećao se dana kad upoznao je Elu. Bilo je to na Intenzivnoj gdje, igrom slučaja, dospije nakon lakšeg srčanog baš u vrijeme kad dežurna liječnica bi doktorica Ela. Ela, zgodna i naočita, duboko mu se zagleda u oči a on joj, iako u lošem stanju, ni sam ne znajući zašto uzvrati istim pogledom. No njegova izražena intuicija odmah osjeti neobične vibracije i slike koje mu prodiru u najskrivenije kutke duše. Činilo mu se kako slike dopiru direktno iz dubokih crnih očiju te prelijepe i neobične doktorice. Slijedećih je dana, ležeći na odjelu, vrlo često viđao kako ga doktorica obilazi. Svaki puta kad bi se ona pojavila Furbi je osjetio nešto neobično. Promatrao je njenu privlačnu guzu, prodirao joj duboko ispod dekoltea i kao opčaran odgovarao na njene poglede svjestan da ih nitko drugi izuzev njega samog, ne zamjećuje.

I tako, jedne noći, dok je Ela bila dežurna, Furbi se najednom prene iz sna. Nije mu bilo jasno kako je dospio u sobu koja je rezervirana za odmor dežurnog odjelskog liječnika. Nalazio se na ležaju a pokraj njega stajala je ona, doktorica Ela.
„Gdje sam to? Sanjam li sve ovo?“ upita je.
„Ne, ne sanjaš. Nalaziš se u sobi dežurnog liječnika.“ odgovori mu Ela.
„Kako sam ovamo dospio? Izvini što te pitam ali nešto se baš i ne sjećam.“ nastavi Furbi.
„Prenijela sam te ovamo da ne sazna nitko. Svi drugi misle da ležiš u bolesničkoj sobi. Dapače, tamo te čak mogu gledati kako spavaš.“ objasni mu Ela.
„Znači imaš nadnaravne sposobnosti?“ dobaci Furbi.
„Zašto me pitaš kad znaš da je tako?“ Ela mu odgovori protupitanjem.
„I tako dođe trenutak kad ćeš mi uzeti krv. Pa me više neće biti.“ nastavi dalje Furbi slušajući na radiju jebežljive pjesmice Brian-a Ferry-a.

>



(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

24.03.2010. u 01:51 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #

petak, 19.03.2010.

Kad zamirišu trešnje: Legenda o vampirima ...

Jeste li čuli za groficu Bathory? Muž, grof Ferencz, odlazeći u bojeve protiv turaka često jju e ostavljao samu. A grofica bi vrlo moćna i bi joj dosadno ter od dosade i obijesti posta opsjednuta samom sobom. Posta ona opsjednuta užitkom, opsjednuta okultnim i sadizmom prema posluzi. Imala je ona poseban odnos prema sluškinjama s kojima je orgijala. Kupala se ona u krvi djevica jer bi uvjerena da je tekućina života kozmetičko sredstvo koje će joj pomoći ostati mladom. Zauvijek. Držala je ona mlade djevojke zatvorene u kavezima koji bijahu obješeni o strop. Njen pomoćnik dugačkom je motkom ubijao djevojke. Ubadao je on žrtve tako da se grofica u njihovoj krvi može tuširati i pri tom jošte piti je. Na kraju grofica bi uhićena i osuđena na strašnu kaznu. Živu je zazidali u spavaćoj sobi u zamku Cesejthe, u Ugarskoj. Sstražari joj kroz malu rupu u zidu redovno turali hranu i vodu sve dok nakon četiri godine jednog dana ne otkriju da grofica je mrtva.

Za razliku od bolesnih i poremećenih osoba, za koje grofica Bathory predstavlja personifikaciju opsjednutosti, vampiri su nešto drugo. Dapače, oni su potpuno su drugačija bića. Ne biste vjerovali ali vampiri su tanani, nježni i osjetljivi jer istovremeno žive s nama čvrsto utaboreni i ne samo u svijetu naše mašte. Legende o vampirima postoje otkada je svijeta i vijeka.One su vrlo vrlo stare jer ... Nastale su s početkom vremena. Rođene su u trenutku kad čovjek posta svjestan samog sebe i od kada on pamti vrijeme, sluša njegove zvukove te čini pokrete koji ispunjavaju noć. Među mnogim legendama ističe se svakako ona najpoznatija, vezana uz grofa Vlada Tepeša od milja nazvanog Drakulom. Grof Vlad se tijekom 15. stoljeća u Rumunjskoj vrlo uspješno borio protiv Turaka za koje je bio strah i trepet. I ne samo legende već i dokumenti iz toga vremena pričaju da Vlad je na kolac nabio toliko protivnika i toliko njihove krvi prolio da se na kraju i sam od toga otkači te posta vladar svih vampira.



Ipak, uklonite li predrasude, vjerovali ili ne, vampiri su uistinu suptilna i vrlo draga, tanahna bića. Legende o njima u narodnim su predanjima, zavisno o kraju gdje nastaju, obično povezane sa leptirima i šišmišima. Jednako, zanimljivo je da sve legende koje spominju vampirice govore o predivnim, neobičnim i milim djevama što obljubljuju ne samo mladiće već i zrele muškarce uživajući pri tome u njihovoj muškosti, na kraju se gosteći njihovom krvlju. Jedna takva, prelijepa narodna legenda iz hrvatskih krajeva, o leptirici, spominje se na Velebitu. Legenda je povezana uz svima dobro znanu Leptirovu pećinu koja svoje ime dobi po tome što se u njoj čahure gusjenice prije no se pretvore u predivne leptire kakvih nema nadaleko a i šire.

Legenda govori da se nakon poraza protiv turaka na Krbavskom polju neki mladi i naočit plemenitaš teško ranjen povlačio i pri tome skrivao od turaka koji su ga progonili. Koračao je on noću pustopoljinom i šumom ter tako zaluta na Velebit. Bi on slab jer u borbi izgubi puno krvi pa se skloni gdje drugdje doli baš u Leptirovu pećinu. A u pećini ga onako bunovnog i nemoćnog liječila predivna djevojka koju tamo zatekne. U lelujavoj vatri što odsjajem oštrim poput sablje mrak siječe, onako bolesnog i nemoćnog očaravale ga njene zlatne kose i premili njen lik. A djevojka, ona se za njega skrbila i brižno se zauzimala. Donosila mu je vode i hrane, povijala mu rane i liječila ranjenu mu dušu. U duge večeri oni su razgovarali i razvijali svoj odnos pa ih tako uzajamno obuzme nježnost i ljubav. Međutim, kako je mladiću bivalo sve bolje i bolje i postupno k sebi se pribirao, primijeti on da iz pećine jutrom izlazi predivan leptir i da tijekom dana djevojke nema. Djevojka se pojavljivala tek uvečer, baš kad se leptir vraćao u pećinu. Nu bi on ludo zaljubljen a i djevojka je prema njemu pokazivala ljubav pa mu taj detalj ne bi važan. Nakon nekog vremena, kad malo prizdravi i ojača, on je poželi a djevojka mu uzvrati želeći ona njega.



Njene duboke, tamne i jasne, predivne, oči boje su tirkiza. Predivno. Njen prćast nosić i skladne joj grudi. Umilno. Njeni zanosni bokovi uvijaju se pred njegovim očima izvodeći svoj vječni zavodnički ples. Nježno ju ljubi a ona mu uzvraća i vodi ga dalje u igru, vodi dublje u strast. A on se ponesen nekom neobjašnjivom silom prepušta i udovoljava joj. Odgovarao je on na sve njene zahtjeve. Prvo usnama a zatim jezikom milovao joj dražicu. Zubima grickao njenu nježnu i meku glatku kožu na nutarnjoj strani bedara. Uranjao je on u njene grudi, zubima mazio nabrekle joj bradavice. Jezik mu je milovao njen okrugli i skladni trbuščić, ulazio joj u pupak, unosio joj se u usta, topio se u svakoj njenoj strasti. A ona, ona je samo uzdisala i vodila ga dalje:
„Dragi, vooooolim te, oooooh, kako to volim, kako te voooolim.“
A potom, kad jezikom zađe do klitoriksa, počne ona uzdisati, senzualno stenjati:
„Ahhhhhh, ufffffff.“

Bio je zaluđen. Želio joj je udovoljiti. Želio je pružiti i pokazati kako njegova ljubav je velika i nesebična. Bi to ono što je toliko tražio a što kod ni jedne prije još doživio nije. Imao je on mnogo djevojaka i djevica, dapače. Naime, u to vrijeme bi običaj da, kad plemenitašu svidi se nečija mlada, on koristi pravo prve bračne noći. A koristio je on i svoje čari kako bi povalio, u krevet svoj privolio, ponekad čak odvukao, mladu plemkinju ili slobodnu pučanku bila ona il’ ne bila udana. Bo on neka vrsta starovjekog Furbija ili barem njegova preteča.

Ležali su oni tako na postelji od trave i mahovine i voljeli se. Ona bi okrenuta prema njemu a on prema njoj. Polegnuti na bokove grlili se kadli njegov tvrd organ uđe u njeno spremno međunožje. Pa se ona na to u hipu izvije nad njim.

Ulazio je i izlazio iz nje dok ona je stenjala, izvijala se. Polako ali nezaustavljivo počnu ga probadati žmarci. Penjali se oni i spuštali da bi se na kraju prosuli u tabane na što on u nju, u nezaustavljivom orgazmu, saspe tekućinu života. Djevojka na to vrisne i počne se još jače izvijati. Nadvi se nad njim. Posljednje čega se je sjećao bili su njeni zubi na njegovom vratu. Vrhunsko zadovoljstvo, orgazam kakav još nikad do tada ne doživio. A nakon toga potone.

„Predivna legenda.“ komentirao je Bocaccio priču koju mu je Furbi upravo ispriča.
„Nego, kad smo kod toga kako ona tvoja? Kako ti ono u šali za nju veliš, vampirica? Znaš, ona zgodna doktorica sa Intenzivne.“ Bocaccio znatiželjno upita Furbija.
„Misliš na Elu? Ela je dobro. Ovog ljeta smo se opet sreli na moru.“ odgovori Furbi.


Postoje li vampiri ili ne postoje? Jedino što znamo je da to pozdano ne znamo i samo što znamo je da možemo nagađati. No ono što zasigurno o njima znamo je da postoje mnogobrojne priče. U Europi se čak slave i dva datuma koja direktno dovode u vezu sa vampirima. Prvi je u proljeće, dvadeset drugog travnja. Naziva se Dan leptira. Drugi pada drugoj polovici ljeta kad se dvadeset petog kolovoza slavi Dan šišmiša. A u današnjem svijetu obje te vrste su ugrožene jer neotporne su na zagađenje. I obje su važne karike ekosustava. Baš kao i vampiri naravno, ako oni postoje.

U psihologiji se posljednjih godina počinje spominjati takozvani energetski vampirizam. O čemu se tu zapravo radi? Dozvolite da vam Bocaccio ukratko ispriča jedan događaj.

„Vozili smo se tako žena i ja na pokretnim stepenicama u Importanne galerije na Iblerovom trgu u Zagrebu. Inače sam vrlo osjetljiv kad je u pitanju moja supruga, pogotovo kad na njoj osjetim muške poglede. Obično osjetim kad se netko od znatiželjnika koji je proždiru okom prišteka na nju. Tako je bilo i tog dana. Bio je to jedan intenzivan osjećaj neugode. Pogledavao sam uokolo i primijetio neku mladu, vrlo lijepu ali čudnu ženu kako stoji uz ogradu na vrhu stepenica i pogledom fiksira moju suprugu. Nije me odmah primijetila pa sam imao priliku iz njenih očiju i pogleda shvatiti da se događa nešto neobično. Događa se nešto što nije u redu. Kad je ona primijetila da sam je pročitao brzo se okrenula i doslovce pobjegla izgubivši se u gužvi. Tada se moja supruga odjednom zatetura i iz nosa joj je potekla krv. Primila se za mene i rekla mi:
„Joj, vrti mi se u glavi. Kao da mi je netko posisao svu energiju.“

A vi, dragi moji čitatelji, jeste li i vi imali sličnih iskustava? Osjećate li ponekad neobjašnjive glavobolje koje nemaju veze ni sa čime racionalnim? Medicina ponekad takve boli naziva migrenom ali zasigurno to migrena nije. Bioenergetičari to pak nazivaju energetskim vampirizmom. Je li to uistinu dovoljan dokaz da vampiri uistinu postoje ili ne postoje, i dalje ostaje neriješeno pitanje, pitanje na rubu znanosti.


Sjedeći udobno zavaljen u fotelji u stanu meštra Bocaccia koji mjesto njega piše ove memoare, Furbi se prisjećao dana i događaja kad upoznao je Elu. U nevezanom razgovoru sa Bocacciom, Furbi upita:
„Znaš, kad smo kod vampira pitam se da li oni uistinu postoje? I ako postoje što bi oni danas radili, gdje bi danas bili? Gdje bi ih se danas moglo naći?“
„Bolnice, ambulante, recimo hitna služba, intenzivna, kardiologija. Tamo ima mnogo krvi i nitko ih ne bi primijetio niti bi posumnjao da se događa nešto neobično jer ... Tamo je ionako sve moguće i baš zato sve postaje tako obično.“ ispali Bocaccio.
„Imaš prvo.“ suglasi se Furbi i u sebi doda „Ni sam ne znaš koliko si u pravu ali ovu priču čuvam samo za se i neću ti je ispričati. Ne bi mi vjerovao.“

Dragi moji čitatelji. Tako je to. Život ponekad piše čudne, neobične i gotovo nadnaravne novele. Zato svaki dan života treba živjeti kao san, baš kao u pjesmi.
„Život je san i treba ga živjeti kao najdragocjeniji poklon.“ razmišljao je Furbi dok su mu glavom letjele misli i stapale se sa Elom. Čežnja koju ju je za njom osjećao, njen lik koji ga doziva i s kojim se stapa baš onako kako se Ela stapa s njim. Prisjećao se kako ju je upoznao dok ležao je na intenzivnoj.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.03.2010. u 22:22 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #

petak, 12.03.2010.

Priče iz škrabice: Tramwajčica (Re-Make)

„Kakvi bili i što god o braku mislili, ali zaista je predivno što danas slavimo zlatni pir bake i djeda.“ zaključi Furbi zdravicu, pa doda:
„A sad da čujemo što baka ima o tome reći.“ značajno pogleda baku Augustinu.
Baka se na to ustane i nakon stanke započne:
„Dragi moji, kad se sitim godina i kako sam didu upoznala u tramvaju. ... Ma nisan ja od velikih riči. ... Nikad ne bi pomislila da sam mogla toliko durat uz starog. ... Pravo da vam velim kad se sitim svega dođe mi drago što je stari još sa mnom i ja s njim.“ ispali na kraju, a čitavo društvo prasne u smijeh i zaori se gromoglasni pljesak.
„Ama bako, pusti sad to i pričaj nam kako je sve počelo.“ navaljivao je Furbi.
„Pa dobro, eto ... Ušla ja u tramvaj i stojin, držim se da ne padnem dok luđak vozi li vozi, a stari me gleda li gleda i gleda. ... Ma sve mi neugodno što me gleda. ... Pa onda fino ustane, skine šešir, nakloni se i ponudi mi misto za sist. ... Ostalo je došlo posli.“ završi baka i milinom pogleda dedu Antuna koji je pušio svoju lulu i mrmljao u brk:
„Danas je tako nešto neobično. Muškarac ženi da pusti prvenstvo i to u tramvaju? A tek mlađi starijem?“ pogledavajući pri tom Zrinku i Furbija očima koje su zrcalile osmijeh vragolana.



Radnim danom izjutra, otprilike uvijek u usto vrijeme, Zrinka se vozi na posao. Na tramvajskoj stanici čeka četrnaesticu do Draškovićeve odakle nije daleko do ureda. Promatra ljude koji se voze, ali i one koji na stanici čekaju jutarnji tramvaj:
„Neki na posao, a drugi na plac. Na primjer, onaj gospodin sa crnom torbom u kojoj je laptop sigurno ide na posao. Dok čekamo tramvaj ili se vozimo netremice bulji u mene.“ lete joj misli, a tramvaj skreće iz Frankopanske u Ilicu.
„Ugodan je ovaj ljetni predah. Mali odmor od putovanja i uz to nešto zarade na projektu kod kuće, u Zagrebu.“ razmišlja Furbi i netremice promatra preplanulu djevojku u trapericama i sandalama.
„Lakirani crveni nokti na nogama i rukama. I crvena torbica. Koje li lude kombinacije.“ razmišlja o plavokosoj koju od milja upravo zbog toga nazva Tramwajčicom.
„Baš joj pristaje taj nadimak. Crvena Tramwajčica ide na posao. Baš kao Crvenkapica. I ne boji se vuka.“ ote mu se smiješak.
„Tko zna, možda je ona vučica, pa ... Vidi se to po njenom pogledu, držanju.“ razmišlja dok na Trgu silazi i pogledom prati kako plavi tramvaj zamiče u Juišićevu.
A na zadnjem prozoru tramvaja Tramwajčica istovremeno promatra kako pristali gospodin pogledom prati tramvaj dok on zamiče prema Praškoj.



Kad smo već kod tramvaja zanima me koliko vas što se vozite javnim prijevozom plaća kartu ili ima pokaz a koliko vas se šverca? Stalno ili povremeno, iz zabave ili iz nužde, iz zaborava ili izazova, svejedno.

Svaki dan ljudi se voze, ulaze i izlaze, pa iskusno oko već po faci i sitnim pokretima sa sigurnošću pogađa kojoj grupi putnik pripada. U zagrebačkim tramvajima švercerima je danas lakše. Imaju mobitele, pa kad vide kontrolora, a njega je lako prepoznati - 'smrdi' na kilometre, brže bolje pošalju sms ZG na 8585 i ... Sve je u čas sređeno.

Nekad bi teže, jer su pokaz ili ocvikana karta bile jedina identifikacija. A još prije toga, u davna vremena, kad su u tramvajima sjedili kondukteri, tipovi što se nakon svakog polaska deru:
‘Sredina naprijeeed!!’ bi puno, puno teže.
A baš tada se pravi frajer nije švercao već se vozio na pulferu dok je kondukter iznutra samo bijesno i bespomoćno lupao. Ponekad, kad na ulici spazi policajca, kondukter je znao zaustaviti tramvaj, pa je tada nastala prava frka.



Kako spominje novela, Furbi katkad plaća, a ponekad se šverca.
„Silazim na Trgu, treća stanica. Ujutro nema kontrole niti u vrijeme kada se vraćam s posla. Gužva i nervoza putnika, kontrolori piju jutarnju kavu i komentiraju događaje sa putnicima. A tu je i mobitel na koga se uvijek možeš osloniti i poslati sms.“ razmišlja dok promatra Tramwajčicu.
„Slatka djevojka.“ pomisli.
A kad ona okrene glavu prema njemu, njegov pogled skrene kroz prozor prema ružnoj zgradi na Kazališnom trgu koju je nekad netko obećao Muzičkoj akademiji i na tome je sve zastalo:
„Hoće li se ostvariti obećanje?“ zapita se kadli iza sebe začuje glas:
„Karte na pregled molim.“ pa se onako zatečen zbunjeno okrene prema kontroloru koji se, unoseći mu se u lice, slavodobitno cereka svojoj novoj žrtvi.
I dok je tako glumata kako iz džepa, torbe ili tko zna odakle pokušava izvaditi kartu, ista mu se nenadano nađe u ruci. Okrene se prema Tramwajčici, a ona mu se osmjehne.
„Hvala.“ reče kontrolor nakon što pogleda kartu i krene ka drugim putnicima derući se:
„Karte na pregled molim!“
A kad se ovaj udalji, Furbi pruži kartu Tramwajčici, no ona se uz smiješak okrene pokazujući mu tom gestom da je ne želi primiti natrag.

Došao je u ured. Izvadio je laptop i uključio ga. Potom je iz džepa izvadio tramvajsku kartu i stavio je na stol. Neko vrijeme ju je promatrao čekajući da se logira u sistem. Zatim je okrene. Na poleđini je pisalo: Zrinka 091/6234523. Pročitavši to nasmije se i na trenutak zamisli. Zatim uzme mobitel, upiše broj i nazove:
„Gospođa Zrinka?“ upita nakon što s druge strane začuje ugodan ženski glas.



Vidno uzbuđen, po tko zna koji put, provjeravao je jesu li štrukle u pećnici još tople. Prolazeći pogledom svrne na bijeli stol sa purpurnim stolnjakom. Bijeli tanjuri sa zelenim salvetama i čašama za vino i vodu su savršeni. Zastane kako bi u vazi popravio svježe cvijeće što ga za tu priliku kupi u cvjećarni na uglu kod Mesničke. U svijećnjaku još jednom provjeri mirisno žute svijeće i krene prema hladnjaku da provjeri je li vino dovoljno rashlađeno, kadli ... Na ulaznim vratima začuje se zvono.
Otvorio je vrata. Na ulazu prepuna osmijeha stajala je plavokosa Tramvajčica. Zadnji puta opipa je li u džepu kutijicu sa prstenom, pa prozbori velikim osmijehom:
„Bok Zrinka!"



Sutradan izjutra nakon proslave pira probudi ga poljubac. Otvori oči i prvo što ugleda u krevetu je Zrinkin osmijeh razvučen od uha do uha pri pomisli na proteklu noć. U očima osmijeha još se zrcali sjaj pri spomenu na to kako su vodili ljubav.
„Vidi ti pospanka.“ šapuće mu na uho i nježno ga miluje.
„Ma koji pospanko? Baš je predivno jutro.“ uzvrati joj poljupcem.
„Kad je tako idemo praviti djecu?“ Zrinka se nasmije, a on joj sa odobravanjem uzvrati:
„Da, moramo nastaviti tradiciju ... Tramvaja.“
I oni prionu na posao.





gotovo


I tako dođosmo do kraja ciklusa što ga Bocaccio posveti nekim vremenima, prošlim i sadašnjim. A u njima se sve nekako isprepliće, baš kako to u životu biva. I dok se švercate u tramvaju, vodite ljubav na prozoru trećeg kata sobe sa pogledom na ulicu koja vodi na trg, istovremeno promatrate kako golubovi nad gradom mašu krilima i pjevaju pjesmu koju ste pjevušili u taksiju vračajući se u sitne sate sa aerodroma. Razmišljate kako bi završili priču o zlatokosom konjušaru. Otkrivate znana i neznana značenja novela o Ewi i Zorki ili pak slušate melodiju sata na kome anđeli otkucavaju ljubav.

Za to vrijeme Bocaccio se povlači u Maksimirsku šumu da bi tamo šetao sa svojom ljubimicom Miss Bo, sve to do nove novele. U međuvremenu, vam kao bonus poklanja stepenice što vode u nebo u kojima uživaju probrani. Dakle, spojite laptop ili komp na vanjske zvučnike ili TV surround i odfrljite zvuk do daske. Stairway to Heaven samo za vas ...

Oznake: Zagrebački dekameron

12.03.2010. u 23:30 • Dobre vibracije (19) • Troši toner • #

utorak, 09.03.2010.

Daj se Ines: Žena dijete (Re-Make)

Ines nije bila ni žena niti dijete. Sa najboljom frendicom, Silvom, redovito se sastajala u Kafiću. Dolazile bi one u Kafić nasuprot Ribnjaka i sjedile za šank, pijuckale piće i slušale glazbu po izboru Crnog. Ponekad bi se njihovoj zabavi pridružio njihov zajednički prijatelj, Štanga.

Ines je živjela kod bake. Poslije večernjih izlazaka hvatala bi četrnaesticu na Draškovićevoj, pa njome do Trga. Tamo presjeda na trinaesticu ili noćni tramvaj i vozila se ravno kući. Ines, ta slatka mala ... Bila je ona prefrigana i lukava. Znala je da se Štanga na nju pali, pa bi se, kad bi se našla nasamo sa Silvom, na tu temu šalila. Obje djevojke su se tome hihotale, jer kad radilo se o Štangi, Ines bi hladna, ali ga je, ipak na neki način, prihvaćala kao prijatelja.

Štanga je bio pravi kavalir. Obje bi djevojke autom izvodio u grad i vraćao ih natrag kući. Tako su uz njega mogle izlaziti i provoditi se do sitnih sati i nisu zavisile o noćnom tramvaju niti bi im bio potreban taksi. Pa bi zato u Kafiću obično ostajale sve do fajrunta, a ponekad i dulje.

Ines je uglavnom pila koka kolu, iako ... Najviše je voljela pijuckati martini. Ipak, njega bi naručila tek ponekad, uglavnom kad bi krišom da ne zna baka s kojom je živjela, dobila i džeparac od mame. Silva je pak uvijek pila kampari i tek ponekad, kad bi joj džeparac bio pri kraju, obje djevojke pijuckale bi svaka svoju koka kolu.

O Silvi se pričalo da ima nekog starog pokvarenjaka sa kojim se potajno viđa. Profesor nam je čak rekao da ju je jednom vidio u bistrou hotela Esplanade:
„Učinilo mi se da je tamo bila sa tipom puno starijim od sebe.“
Nitko od nas nije te glasine sa sigurnošću nikada mogao ni potvrditi niti demantirati. Kad bi bile u kafiću, djevojke bi bile su Štanginom društvu. Svaka je zagonetno pijuckala svoje omiljeno piće i znatiželjniku koji u nju bulji kratko odgovarale zagonetnim osmijehom. Odgovarale bi one na sva postavljena i nepostavljena pitanja. A za čitavo to vrijeme Štanga bi ih častio vjerujući kako će baš preko Silve i malih sitnih poklona za obje lakše doći do Ines.
„Ma vidi tipa kako priprema teren da zbari komada.“ komentirao je scenu Profesor, staloženi obiteljski čovjek koji je u Kafić dolazio i katkad pronalazio poneko zadovoljstvo.

Nosila je osmijeh. Uvijek je bila nasmiješena. Ines. Njen nevini mladenački osmjeh mogao je razoružati čitavu vojsku pokvarenjaka. Jednim okom bacala bi pogled na televizor koji je bio u kutu iznad šarene ptice kreštalice u krletci, a drugim okom snimala je frajere za šankom i oko njega. Njen pogled, njene oči, bili su to znaci po kojima su je svi u Kafiću poznavali. Poznavali su tu mladu, vedru, znatiželjnu i zanosnu Lolitu. Bez obzira na ukuse, svi su frajeri čeznutljivo gledali u njenom pravcu. Neki su gledali nju, a drugi pogledom proždirali Silvu, njenu frendicu. Ipak, unatoč svoj toj ponudi samo je jedna osoba iz Kafića bila predmet njenih tajnih želja.



Po nizu neobičnih i jasnih pogleda i drugih jedva zamjetnih signala Furbi je shvatio da privlači Ines. Ali nije bio siguran.
„Žene su prevrtljiva sorta." pričao je Profesor.
„Prvo je trebaš provjeriti. Postavi se namjerno iza njenih leđa ili onako, sa strane. Uzmi piće i zafrkavaj se sa društvom. Ako te u nekoj svojoj igri il' k'o slučajno pogleda, onako, znat’ ćeš na čemu si." završi Profesor priču i ispije svoj uobičajeni štok sa kolom.
Uistinu, takav pogled naprosto osjetiš. Pogled koji ti se nevino unese u oči i pogled koji ti pošalje signal, pošalje ti pozivnicu sa pitanjem u noći:
„Dragi, kad ćeš mi doći?“

O Furbiju Ines nije znala gotovo ništa, no to joj nje bilo važno. Zanimanje koje je u noj pobudio taj petnaestak godina stariji muškarac od nje rasplamsalo je plamen u kome je plivalo njeno srce.
„Je li to ljubav ili samo zaljubljenost?“ znala bi ponekad preispitivati samu sebe.
„Protivi li se to smotrenosti i razboru da se u takvim situacijama suzdržim?“ rojile su joj misli dok je iz duboke čaše lagano pijuckala koka kolu, crvenkastu tekućnu sa mjehurićima i ledom.
Odgojena da u svakoj situaciji pokazuje odmak i nepripremljena na osjećaje koji su je preplavili, Ines je na kraju ipak popustila i uletjela u nešto što joj s vremenom bivalo je sve teže i teže kontrolirati.
„Život je takav. Nikada ne znaš što donosi i kakve se sve situacije mogu razviti iz jednog bezazlenog pogleda, pogleda prepunog obostrane simpatije.“ često je u svojim lamentacijama petkom uvečer u Kafiću znao pričati Profesor.

Uvijek imala izbor. Ines. Trenutno, bio je to Furbi za koga je gajila zaljubljenost, možda čak i ljubav iako, poslije je shvatila da za njega je, barem u početku, to bila samo šala. Zatim, tu je bio Štanga. Zaljubljeni Štanga. Ali je on kao ljubavnik naprosto nije zanimao. Treći izbor bilo je otići negdje, recimo u Milano na što ju je stalno nagovarala Silva. Otići, promijeniti društvo i sredinu. Baciti se u vode glamura o kome sve mlade ljepuškaste djevojke sanjaju, no za nju je tada to bila još samo neka daleka budućnost.

Nitko od nas koji smo se redovito okupljali u Kafiću sa sigurnošću ne može potvrditi tko je kome prvi prišao, Ines Furbiju ili Furbi Ines. Bilo kako bilo, jedne smo večeri samo primijetili kako ulaze u Kafić zajedno držeći se za ruke. Iste večeri primijetili smo da su ranije no obično, opet zajedno, ruku pod ruku, izašli u zagrebačku noć. Odmah nam je bilo jasno o čemu se radi. U zraku se osjećala ljubav.

Puno godina kasnije sjećajući se te večeri Ines još nije shvaćala da je to bila njena prva i jedina prava ljubav. Ljubav koja će potrajati sve do današnjih dana. Zaljubljenost? O da, imala je ona toga i prije, a i poslije. I ševila se već odavno tako da joj Furbi nije bio prvi, ali... Bio je onaj pravi i onaj jedini. Te večeri Furbiju je to bilo drago, jer se nije želio ozbiljnije vezati.



Dogodilo se to kad je Ines kod njega došla na instrukcije iz Statistike. Statistika je bio predmet sa kojim je na fakultetu ratovala. I ne samo ona već sa tim predmetom ratuju svi studenti psihologije, kako tada, tako i danas. A Furbi je u tom predmetu bio što se ono veli kod kuće, ponudi joj pomoć.

Sjedili su na trosjedu u njegovom dnevnom boravku. Ispred Ines bila je otvorena knjiga, a Furbi je na CD plejeru tražio muziku. Slave to love, Brian Ferry i objašnjavao joj metodu najmanjih kvadrata odstupanja. Ines ga je pažljivo slušala i ponekad samo kratko prekidala pitanjima. I tada se dogodilo. Naprosto samo od sebe. Ruke su im se spojile, a jezici počeli dodirivati i ispreplitati. Strasno su se ljubili dok su u zanosu jedno drugom rukama mrsili kosu i milovali leđa. Ruka mu zađe podno njene majice, a jezik započne lagano kliziti niz njeno mlado, čvrsto i podatno tijelo. Odozdo na gore, a zatim natrag prema dolje. I tako naizmjence u ritmu koji u takvim situacijama obično bubnja u glavi. Kružio je oko njenih čvrstih bradavica na grudima, zavirivao u njen pupak. Pažljivo je ispitivao topografiju tijela. Vrat, grudi, pupak, bokovi. A kad joj jezikom uđe u uho ona se samo lagano strese. Furi je tad otkrio njenu malu tajnu. Bi to mala kvržica, madež, polu lijevo ispod pupka. Prvo joj se uzbudi jedna, a zatim nadraži se druga dojka. Furbi je pod jezikom osjećao njihovu krutost dok je ona sve dublje i dublje disala. Njeno disanje se postupno pretvaralo u jecanje. Čuo je njen uzdah:
„Oooooh.”

Desnom joj rukom zađe pod suknju i krene odozdo prema gaćicama. Nije se opirala. Žmirila je, a usne su joj se lagano trzale u ritmu koji je obuzimao unutarnju stranu njenih bedara. Ines se strese i malo raširi noge. Tek toliko koliko treba da mu pomogne na tom uzbudljivom putovanju. Disala je duboko. Ona lagano otvori usta i vrškom jezika obliže vlastite usne.
„Uffffffff” frktala je od zadovoljstva “Kako to volim. Uhhhhhh. Daaaaaj.”

Rukama je kružila oko svojih grudiju i strastveno masirala nabrekle bradavice. Kad mu ruka milujući njena bedra doputuje do njenih gaćica, Ines konačno raširi noge. Prsti njegove desne ruke bili su prethodnica, hrabri izviđači koji uvijek prvi zalaze na protivnički teritorij ispitujući njegove točke obranu. A oni ispod njenih gaćica zateknu carstvo. Lagano su provocirali sve što u njem' i oko njega su zatekli. Njeno tijelo se započne uvijati oko bokova. Iz početka to bi to sasvim lagano, a potom bivalo je sve brže i brže. Pratilo je ritam što diktira događaje. Furbi lijevom rukom krene prema njenim ustima. Ugura je kažiprst, a ona ga započne pohlepno milovati jezikom i oblizivati usnama. Odjednom se trgne i brzo raskopča suknju, a on joj pomogne skinuti gaćice. Potom njena ruka uhvati mač i hrabro ga povede prema svojim dvorima.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

09.03.2010. u 03:05 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #

petak, 19.02.2010.

Samostanske priče: Važno je zvati se Ernest (Re-Make Re-Model)

Dođe djevojka na ispovijed pa veli:
'Oče, jučer sam jednom čovjeku rekla: Gad odvratni'
'Rekla si nekome: Gad odvratni? Zašto kćeri moja?' upita je svećenik.
'Znate oče, rukom mi je dotaknuo grudi.' veli djevojka.
Svećenik zavuče ruku iz svog prozorčića, dotakne djevojci grudi te pita:
'Ovako?'
'Da, oče.' odgovori djevojka.
'Pa to baš i nije razlog da nekome kažeš da je gad odvratni.' veli svećenik.
'Da oče, ali me je dirao i dolje.' odgovori djevojka.
Svećenik izađe iz svog pregratka kabine i uđe u njen, pa je počne dirati dolje.
'Ovako?' pita.
'Da oče.' odgovori djevojka.
'To još uvijek nije razlog za upotrebu tako teških riječi.' uporan je svećenik u svojoj misiji.
'Da oče ali nakon toga me skinuo i stavio mi svoj što u moju znate gdje.' nastavi djevojka.
Na to svećenik stavi svoj znate što u njenu znate gdje, pa nakon što su svršili stvar ponovno upita:
'Ovako?'
'Da oče.' odgovori sva ozarena djevojka.
'Pa ni to nije tako strašno. Zašto si prema tom čovjeku bila tako gruba?' inzistirao je dalje svećenik.
'Ali Oče ... on ima AIDS.' Djevojka će.
'Gad odvratni!' uzvikne svećenik.



Gospodin Ernest bio je glavni knjigovođa i vodio financije jedne poznate i ugledne zagrebačke firme. Iako u srednjim godinama, djelovao je mladenački, pa su ga mlađe kolegice gledale sa simpatijom:
„Ah, poneki sijedi zalizak mu daje jedan tak' poseban šarm." namigivale bi među sobom na kavi.
Njegovu markantnu pojavu nadopunjavala je crvena leptir mašna u kombinaciji sa hozntregerima iste boje dok se u gornjem džepu košulje uvijek nalazila čista bijela maramica sa njegovim inicijalima koje mu naročitom pažnjom plete supruga.
Kao i većina oženjenih muškaraca, tako je i Ernest imao ustaljene navike. Svako jutro točno u osam ušao bi u ured i iz crne aktovke izvadio omot sa sendvičem koga mu je sa naročitom pažnjom spremila gospođa Erika. Gospođa Erika je šarmantna plavuša srednjih godina, domaćica i njegova supruga. Ernest bi tad odložio sako na vješalicu i na ruke navukao crne manšete kako ne bi uprljao urednu i čistu, uvijek svježe ispeglanu mirišljavu bijelu košulju. Nakon toga iz aktovke bi izvadio mali notes u tvrdom kožnom uvezu boje kestena i uključio kompjuter. Pa dok bi čekao da se na ekranu pojave Windowsi, Ernest bi otišao u čajnu kuhinju po veliku šalicu crne kave sa mlijekom.

„Prava picajzla.“ znale su ga komentirati mlađe kolegice „Navek nekaj virka u onaj svoj notes sa šiframa.“
„Da, taj notes čuva tajne. Svi prihodi, dugovi i crni fondovi koje firma presipa iz šupljega u prazno, muljanja sa plaćanjem, poreza i dugova.“ komentirale bi kolegice iz knjigovodstva.
„Uistinu, knjigovodstvo je čaroban svijet brojki, svijet za sebe i svijet u sebi. Svijet u kome spretni Ernest uvijek nađe načina kako napraviti perpetuum mobile odnosno kako da vuk bude sit, a ovčice ostanu na broju.“ nadovezale bi se na to smiješkom kolegice iz komercijale.
„Praf tak’, knjigovodstveno sve štima, a nofca i robe ni." sve bi se složno smijuljile.
„Mora se priznati kako je gospodin Ernest vrlo poželjan muškarac.“ za to bi vrijeme razmišljala Klara, Ernestova mlada pomoćnica.
„Puce, moremo mi pričati kajgod hočemo, ali priznajmo kak ga svaka od nas želi videti v svom krevetu.“ suglasile bi se na kraju sve.

Klara je bila plaha i sramežljiva djevojka. Ljepuškasta i pomalo bucmasta, osjećala bi nelagodu kada bi u prolazu načula kako kolege pričaju o njoj odnosno, kada bi na sebi osjetila njihove pohotne i skrivene poglede.
„Mala je melem za oči.“ tiho su komentirali između sebe.
Klara je bila zaljubljena u svog šefa no on, on je prema njoj uvijek bio tako strog i služben. Nije pokazivao ni trunke emocija dok je ona iza svojih debelih naočala svaki puta pogledavala u njegovom pravcu, a bi ponekad tiho, da ne primijeti nitko, samo uzdahnula:
„Ahhhhhhhhh..."
„Kaj je gospodična Klara, opet nekaj ni v redu?“ znatiželjnim i strogim pogledom pitao bi tad Ernest dok su mu misli žuborile:
„Šteta kaj je mala tak’ povučena i uz to takšna frnjoka. Tak’ zgodna pucica, a furt se nekaj duri. E da sam mlajši, kaj bi od mene bilo ...“
„Ma ništa gospodine Ernest, sve je u redu. Samo sam se nešto zamislila. Danas me nekako boli glava.“ odgovarala bi tada Klara.
„Kaj sad spet zmišlavate? Napravite točno onak’ kak’ sam vam rekel.“ pomalo ljutito rekao bi tada gospodin Ernest misleći kako mala opet radi nešto na svoju ruku. A u mislima bi dodao:
„Vražja pucica. Moram je držat’ na oku inače se ode v rit. A to, mislim da je tak držim na oku, pak to mi ne pada teško. Pak je sva nekak’ seksi, kak da sam samom anhelu Gabrijelu šapnul svoje skrivene želje.“
„Malo manje noćnih provoda i malo više spavanja.“ odgovorio bi joj značajno Ernet vješto prikrivajući svoje vragoljaste misli o ljepuškastoj gospodični Klari.
„Gad jedan. Kako mi se samo ruga. Ah, koji je on slijepac kraj zdravih očiju. A kakve divne okice ima!“ pomisli Klara, no glasno reče:
„Ništa vi ne brinite gospodine Ernest. Znam ja svoj posao.“ i značajno doda „A i sve ostalo što treba.“
„Dobro, dobro.“ postajao bi Ernest tada naglo pomirljiv. A ponekad bi na to sa smiješkom dodao:
„Gospodična Klara, ste tak hercih kad se ljutite.“ na što bi oboje prasnuli u smijeh. Ernest da razbije, a Klara da odagna nelagodu.



U raju bi dosadno, pa se neki pobožan čovjek požali Bogu:
'Kako je moguće da se u raju ovako dosađujemo?'
'Možda zbog toga' veli mu Bog 'što ja nemam pojma o vremenu. Vidiš, za mene je tisuću godina kao minuta.'
'Aha ... a tisuću dolara?' upita dalje čovjek.
'Ma i to je sitnica. Možda kao deset centi.' odgovori Bog.
'Dobro Gospode, posudi mi onda tisuću dolara.' zamoli čovjek.
'Hoću.' reče Bog 'Pričekaj samo minutu da ih donesem.'

Vrijeme maškara doba je šala, ali i vrijeme oklada. Za poklade, ovisno o situaciji, maske se ili navlače ili skidaju, a uz sve to odušak uvijek ispuni i poneka skrivena, tajna želja. Klara i kolegice za gablecom sjede u pizzeriji i pričaju.
„I tak' ti Klara, sediš v sobi sa svojim zgodnim šefom kog’ bi svaka od nas već sto puta poševila. A ti ništ'!“ zadirkuju je u šali kolegice da bi se na kraju sve završilo okladom:
„Ili ga buš poševila il’ buš nam svima platila večeru." prasnu sve u isti glas.
„A sutrašnji fašnički tulum u firmi idealna je prilika za to.“ dobaci jedna od kolegica.
„I prilika za provjeriti jesi li to uistinu napravila, jer te nam večeri moraš o tome dati dokaz.“ značajno u glas dobacuju joj kolegice.

A za to vrijeme Ernest, koji nikada ne ide na gablec, sjedi u uredu sam sa svojim sendvičem. Pa dok žvače piletinu sa kiselim krastavcima i majonezom, surfa Internetom tražeći slikice golišavih pucica.
„Nešto za moju kolekciju.“ govori u sebi.
Naime, sakupljanje umjetničkih fotografija njegov je tajni hobi za koga ne zna nitko, a pogotovo ne supruga Erika jer ... Erika za to vrijeme šeće psa i ponekad popije kavu sa gospodinom koji preko puta parka ima parfumeriju. A ima gospodin i svog ljubimca, četveronožnog čupavog Astora. A Astor svaki puta radosno maše repićem i isplazi jezik kad ugleda Miss Bo, prelijepu kujicu gospođe Erike, inače Ernestovu ljubimicu.
„Ni gazda ni tak’ loš. Ipak nis’ ja lahka ženska ali ... Ak’ bi prevarila Ernesta v krevetu bi se našel Astorov gazda, šarmantni gospon Furbi.“ smiješkom teku Eričine misli:
„Tak’ je šarmantan i tak' lepo pripoveda. A bogmeč je i galantan. Pravi prafcati kavalir!“

Dođe bračni par u čistilište i prije ulaska u raj po preporuci Gospodina osobno, za svaki preljub mora dobiti po jedan ubod iglom. Nakon nekog vremena žena upita Svetog Petra gdje joj je muž.
'Pod šivaćim strojem.' odgovori ovaj.




Postoje mnogobrojni maskirani plesovi. Neki pripadaju kategoriji bala dok se drugi svode nazivnik na običan tulum. Te večeri u firmi bi tulum. Muzika, piće, švedski stol. Neformalno druženje zaposlenika u cilju učvršćivanja međuljudskih odnosa. Klara i Ernest plešu i razgovaraju.
„Gospodična Klara, di su vam očale?“ pita Ernest.
„Stavila sam leće. Ah gospon Ernest, jesam li ljepša bez njih?“ pita ga Klara.
„Gospodična Klara, ovak’ tiho da ne čuje nitko vam moram prišapnut na vuho kak’ ste jako, jako feš puca. Tko zna kaj bi bilo da sam mlajši.“ Ernest joj se smiješi.
„Ohoho ... gospon Ernest, pa vi me iznenađujete!" očima koluta Klara i doda:
„Što bi mislila vaša gospođa? Mislim na to što ste mi malo prije rekli, mislim ... Da to ona sazna?“ priupita ga.
„Ah, gospodična Klara danas je fašnik, pak si ionak’ moremo dozvoliti nekaj više neg’ obično, kaj ne?“ milozvučnim glasom i sa smiješkom na licu gospodin Ernest igra na finoću.
„Da, za fašnik je sve moguće.“ zagonetno se smiješi Klara.
„Eh, kad bi tak’ bilo.“ pomisli Ernest no glasno reče:
„Počinju brze stvari koje ionak’ nisu za mene. Gospodična Klara, me izvinite molim vas. Bum malo prošvrljal okolo.“
„Dobro, kako želite.“ reče Klara i odlazi koketno mašući guzom.
„Ah ta guza." pa se zagleda u njene noge „I noge. Minica joj tak dobro stoji.“ pomisli Ernest i već je u kancelariji.
Zatvara vrata i sjeda za kompjutor. Pa u Internet Explorer otipka http://www.naked-angels.net i pritisne tipku .

Jedna stara časna godinama kupala opata. Osjećala se jednog dana loše pa uputi mladu časnu u ritual kupanja: koliko ugrijati vodu, koji šampon koristiti i slično. Na kraju naglasi kako časna nipošto ne smije gledati opatove intimne dijelove tijela, a ukoliko ih ipak vidi, neka ga posluša i udovolji u svemu što joj on veli.
I tako, mlada sestra okupala svećenika, a stara žrli čuti što je bilo.
'Jao, sestro, moram vam reći, spašena sam i idem u raj!' oduševljeno započinje mlada svoju priču pa nastavlja:
'Kupala ja svećenika u kadi punoj pjene kad me on primi za ruku i odvede do nečeg tvrdog, te mi kaže kako to je ključ za raj i ukoliko paše mojoj bravi, sigurno ću kada umrem direktno otić' u njega.'
'Stvarno je to rekao? ' začudi se starija časna.
'Da!' nastavi mlada 'A onda je, kako bi provjerili moju bravu, u nju stavio taj ključ od raja. U početku je jako boljelo, no mi on reče da je put do vječnog blaženstva mukotrpan, te da moram biti hrabra i strpljiva, jer ću na kraju osjetiti neopisivu sreću. A tako i bi.' završi mlada časna sestra oduševljeno svoju priču.
Stara časna na to sva ljutita odgovori:
'Prokletnik jedan! A meni je rekao da je to Gabrijelova truba i ja već četrdeset godina marljivo pušem u nju!'

Ernest se zadubio za kompjuterom kadli začuju otvaranje vrata. Brzo se okrene se i ugleda Klaru kako u polumraku sobe stoji iza njega. Na to oboje začuju tresak, jer kako se Ernest naglo okrene tako sa stola povuče sve dokumente i olovke koje se razlete na sve strane i raspu se po podu.
„Baš sam nespretan.“ govori Ernest.
Klara mu nudi pomoć. Pa dok oni tako pipkaju po podu najednom se njena ruka nađe sred njegovih prepona.
„Gospon Ernest, kaj vam je to?“ pita Klara tonom koji istovremeno upućuje i na šalu i na zbilju.
„Ah ništ’, ništ', gospodična Klara, to je ...“ zausti Ernest nešto kao opravdanje osjećajući kako Klarine ruke pozdravljaju, a njegov mali bedak im bezobrazno odzdravlja.
„Gospon Ernest, pa vama ni dobro?“ nevino glumeći zaprepaštenje nastavlja Klara.
Ernest pocrveni. A vragoljasta Klara se brzo snađe:
„Pa gospon Ernest, danas je fašnik i danas je sve moguće. Kaj to niste sami rekli?“ i dodaje „Joj, joj, ispale su mi leće. Gospon Ernest, hoćete li mi pomoći da ih pronađem, molim vas?“
„Nema problema gospodična Klara. I bez brige, se bu v redu.“ veli Ernest.
„Ah, gospon Ernest. Pa ja sam čestita žena.“ sa smiješkom uzvrati Klara.
„Joj gospodična Klara, pa kaj vi to delate?“ pita je Ernest gledajući kako mu Klara raskopčava hlače i hrli prema Gabrijelovoj trubici.
„Samo se vi opustite. Malo ću zasvirati.“ bile su njene riječi nakon kojih Gabriel postane glazbenik.



Klara je prala ruke u ženskom toaletu kadli uđe kolegica.
„Onda, je li što bilo?“ znatiželjno je upita.
„Još kako.“ sa smiješkom odgovori Klara.
„Gdje su dokazi?“ uporna je kolegica.
„Maramica.“ reče Klara i iz džepa vadi bijelu maramicu sa poznatim inicijalima i stavlja je na umivaonik.
„Nemoj mi samo reći kako su ovo unutra njegovi spermići!“ sa smiješkom dobacuje kolegica.
Kad je kolegica napokon izašla Klara se pogleda u ogledalo, otvori usta, izvadi keficu i počinje prati zube.



Uskoro su svi u uredu primijetili da gospodin Ernest razvija neki poseban, novi, odnos prema gospodični Klari.
„Vidite kako se razvijaju međuljudski odnosi." sa zadovoljstvom poslije tuluma na sastanku uprave komentirao je menadžer za ljudske resurse.
Za to vrijeme Ernest i dalje od kuće donosi sendviče, no sada ih ponekad baci u koš i sa Klarom odlazi na gablec. A i Klara se promijenila pa kada ima puno posla vrlo rado prekovremeno ostaje raditi sa Ernestom u uredu. Više nije sramežljiva i počela je nositi minice. Pogledi mlađih kolega sve su češće usmjereni na njenu lijepu guzu i skladne noge. Promijenila je i frizuru koja sada ističe njene pravilne i ljepuškaste crte lica a umjesto naočala nosi kontaktne leće.
„Knjigovođe su marljivi ljudi i pregaraju na poslu.“ ponekad se šale njene kolegice koje znaju o čemu se radi.

Zašto plavuša ostavlja novčanik na televizoru?
Da bi TV program bio bogatiji.

Erika je u kupaonici. Šminka se pred ogledalom kadli ... Zazvoni telefon:
„Ljubavi, zaboravio sam kod kuće notes. Možeš li mi preko telefona pročitati neke podatke?“ začuje milozvučno Ernestovo gugutanje.
„Samo trenutak, malo se strpi.“ odgovara Erika.
Nakon što je po njegovim napucima pronašla notes i pročitala mu na telefon tražene podatke Erici se posve slučajno otvori stranica pod slovom P. Za oko joj zapne tekst Klara napisan crvenom dok je sve ostalo napisano plavom tintom.
Ali ne stigne obratiti pažnju na to, jer u to opet zvoni telefon.
„Dobar dan gospođa Erika. Hoćete li i danas doći u park? Donio bi vam krafne napravljene po, znate, onom starom receptu?“ sluša sa druge strane ugodan glas Artonovog gazde.
„Ah, gospon Furbi. Baš vam fala.“ Erika zaklopi i odloži Ernestov notes sa smiješkom se pitajući hoće li se gosponu Furbiju dopasti njen novi parfem, Amorova strijela, koga je kupila u njegovoj parfumeriji.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

19.02.2010. u 22:30 • Dobre vibracije (17) • Troši toner • #

petak, 12.02.2010.

Priče iz Maksimirske šume: Priča o ružnom pačetu - jedna obična priča (Re-Make Re-Model)

Jednom je netko rekao da je najdublje more na svijetu tamo negdje kod Marijanske brazde, ali se je prevario. Nije znao da postojiš ti i tvoje oči. Da na licu nosiš dva puno dublja mora.

ZAGREB - Svake godine 14. veljače slavi se dan zaljubljenih, Valentinovo. Priča potiče iz 3. stoljeća iz doba Rimskog cara Kaludija. Kako bi se neopterećeni potpuno posvetili ratovanju, car je svojim vojnicima zabranio ženidbu i zasnivanje obitelji. Jedan rimski svećenik, Valentin, vjerujući u ljubav i sve njene blagodeti, nije poštivao njegovu naredbu i potajice je vjenčavao mladence darujući ih pri tome crvenim ružama. Saznavši za to, Klaudije ga dade uhiti i spaliti na lomači dana 14. veljače.

Car nikada ne saznade da je Valentin u međuvremenu potajice prešao na kršćanstvo. Papa Gelacije, ukazom iz 469. godine, posvećuje Valentina za sveca izjednačivši ga time sa rimskim bogom Amorom. Amor se često prikazuje kao krilati dječak oboružan lukom i strijelom što kasnije postaje i jedan od znakova koji krase i Sv. Valentina. Legenda veli da će onaj koga pogodi Amorova zlatna strijela "izgubiti" srce za prvom osobom koju nakon toga ugleda.



Stela
Nikad nisam bila sklona bljutavoj romantici ni patetici, ali najozbiljnije vam velim, utopila sam se u tim očima. Tu sam večer povjerovala u bajku o dvije duše koje traže jedna drugu. Nisam mogla odvojiti pogled od njegovog. Nisam mogla izvući ruku iz njegove. Nisam mogla odvojiti obraz od njegovog. Uzela sam mu usne, uzeo mi je srce i u tren mi sve posta jasno:
„Od večeras nikada ništa neće biti isto.“ uzdahnula sam i sva utonula u miris njegovog poljupca.
Promijenila sam se. Zauvijek sam se promijenila. Promijenila sam se za svakoga. Otkrila sam tajnu prvog pogleda među ljubavnicima, osjetila snagu strasti, doživjela snagu ljubavi. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom životu ispisujući njegovo ime na zamagljenom prozoru male studentske sobice sa pogledom na park.



Zev
O ljubavi sam znao samo iz priča i ponekog starog filma koji se prikazuje u kasne noćne sate. Sve one za koje sam nekada mislio da ih volim, od svih njih ostala su samo imena kojih sam se mogao sjetiti tek iz drugog, trećeg ili tko zna kojeg pokušaja. Poput duha lutao sam tražeći komadić neba da mi ispuni dušu. I onda, sasvim slučajno, došao sam u taj grad. Napolju otežale magle kasne jeseni, a unutra zagušljivi prostor prepun lica koja se stapaju u bezličnu masu. Vlaga i tjeskoba uvlačila mi se u kosti kadli odjednom ... Pogled. Kao s neba stvore se uz mene te oči i u tren kroz mene prođu sva godišnja doba. Te njene oči. Očarale su me i postao sam ribica uhvaćena u mrežu. Bila je pored mene, šutjela je i gledala me. Bilo je tako dobro osjećati njenu ruku u svojoj ruci. Bilo je tako dobro osjećati njene usne na svojim usnama. Bilo je tako dobro osjećati njen miris. Te noći oka nisam sklopio. Nebom sam ispisivao ime koje mi je nevješto nažvrljala na papiriću.



Stela
Jutro presporo prolazi u iščekivanju sastanka. Ufam se da će razum kontrolirati zbrku u glavi. Sinoćnje osjećaje pripisala sam kojoj čašici više, ali ... Svejedno, došla sam na Trg. Bilo je još prerano, no nije me iznenadilo što je on već tamo. Čekao je naslonjen na klupu dok mu se vjetar poigravao s kosom. S nehajno nabačenim balonerom preko ruke podigao je glavu i pogledao me tim očima. Nasmiješio mi se.
„Gdje si samo ukrao te bisere dragi.“ pomislih u trenu.
„Hej!“ reče on ozaren i pruži ruke prema meni.
Pronašla sam mjesto na njegovim grudima koje je Stvoritelj uklesao samo za mene. A on je spustio usne i nježno me ljubio. Prvo po kosi, zatim po očima. Poljupci su nam se isprepleli.
„I te su usne isklesane samo za mene.“ nasmiješila sam se.

Moja studentska sobica bila nam je utočište. Budila sam se na njegovom ramenu i posezala za njim, a on je posezao za mnom. Naše noći, naša jutra, eksplozija ljubavi. Sve to vrijeme u meni živjela je samo jedna misao:
„Mogla sam umrijeti ne znajući da postojiš.“
Zadnjeg dana uzeo je svoje stvari, obećao da će me sutra nazvati, poljubio me i otišao. Ali ... Njegov poljubac govorio je istinu. Bio je grčevit i pomalo gorak. Na usnama sam osjetila suze. Ne znam više da li moje ili njegove. I postalo mi je jasno da obećanja postoje tek da se prekrše.
„Ovo je naš zadnji susret.“ pomislila sam.



Zev
Jutro ostavlja bujicu nemirnih noćnih snova. Kazaljke od olova ne pomiču se tako brzo kako želim. Brijanje na brzinu, neizbježna posjekotina i košulja od sinoć na kojoj je ostao trag njenog sjenila. Podgrijana želja što tinja kao lava pred erupciju.
Došao sam ranije misleći da će biti prekasno. Sunce i vjetar donosili su njene mirise dok je koračala prema meni. Jedva sam dočekao da je ponovo zagrlim, da je privinem uza se. Da provučem prste kroz njenu kosu, da položim usne na njene oči. Okus jagoda sa sjećanjima na ljeto prohujalo na valovima plavetnila iznad obzora južnog mora. Sve je bilo nekako nestvarno i čarobno.

I ona njena sobica s pogledom na park. Dani koje smo dijelili između nas. Dani tijekom kojih sam zanemario ostatak svijeta. Zaključao sam je u kutijicu srca i ključ sam zametnuo. Postojali smo samo mi. Naša jutra, naši poljupci s okusom doručka njenog tijela. Vjetar što fijuče kroz krošnje ljubavi, miris pečenog kestena koga čistim samo za nju i nježno joj ga darujem usnama.

Ali ... Plašilo me je to moje ludo srce i nemiran duh. Pobunili su se vrazi što obitavaju u mojim koferima:
„Predugo mirujemo. Trebali bi poći dalje.“ šaputali su mi.
I izgrizli su mi dušu podsjećajući da takvi kao što sam ja ne ostaju lako iako ... Sve me je tjeralo da ostanem.
„Nazvat ću te kad stignem.” izrekao sam laž.
Iznenadila me je suzama.
„K vragu. Kako samo zna da sam na njih osjetljiv?“ pomislih u trenu i poželih ostati. Ali vjetar je sve jače puhao u jedra mojih neopranih košulja na brzinu ubačenih u kofer. Činilo mi se kako ona zna da lažem.




Stela
Večer je mirisala na njega. I svaka večer u proteklih sedam godina mirisala je po njemu. Bez obzira na zabave sa drugim muškarcima, na njihove zagrljaje u kojima sam tražila utjehu i zabavu. Čitavo to vrijeme zapravo sam tražila njega. Tražila sam ga, ali nisam ga nalazila. Ipak, očekivala sam da će opet odnekuda iznjedriti. Da će se ponovo razbuktati vatra male studentske sobice i svitati jutra koja mirišu na toplo pecivo i kavu što mi je donosio u krevet.

Sklopila sam oči prije no što mu se ruka našla oko moga struka. Zažmirila sam prije no što mu usne pronađoše trag zadnjeg poljupca na mom vratu. Žmirila sam još jednom uživajući u njemu. Predavala se njegovom mirisu, uživala u njegovom poljupcu i našoj pjesmi koju smo tada slušali u mojoj maloj studentskoj sobici sa pogledom na park. I koju sada opet slušamo:
Prošla sam put bez nade, oceane, bespuća,
Daj mi da se noćas sklonim, tvoje tijelo moja kuća.
Stajala sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa,
Vraćam ti se zato jer je tvoje tijelo moja kuća.

Pjesma je rušila moje oklope.
„Ovaj puta ti vodiš ples.“ šapnuo mi je na uho i položio glavu na moje rame.
Uronila sam u ta njegova dva mora, te oči koje će uvijek biti po malo moje. I tražila razloge zbog kojih će ovaj puta ostati zauvijek moje. Tražila sam, ali ... Nisam ih nalazila. Bilo je još mjesta koje nije posjetio, bilo je još žena koje nije upoznao. Lagano sam se izvukla iz njegovog zagrljaja, nježno mu pomilovala tu malu rupicu na bradi i šapnula mu:
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ rekla sam gledajući njegova dva plava mora kako se na rastanku mute suzama.
Slijepa od suza okrenula sam lice vjetru. Tamo negdje u daljini čekale su me nove ljubavi u kojima ću, bojim se zauvijek, tražiti ono što neću naći, njega. Naučio me je da budem slobodna. I baš zato ću ga zauvijek pamtiti.



Zev
Umor kasne večeri zatekao me u avionu koji se vraćao u Zagreb. Oči mi se sklapaju, a u tim trenucima, tko zna zašto, i nakon sedam godina čitam njeno ime. Danas je jedna takva večer. Ponekad je pak zaželim više od života i tada je nazovem, ali ... Ona se nikada ne javlja. Ipak, neki predosjećaj mi je govorio da ću je večeras napokon susresti. I onda, prošavši kontrolu putovnica, kao u snu dok sam čekao na prtljagu, ugledah je:
„Ehej, otkud ti?“ upita me ona iznenađeno.
Izgledala je razdragano i veselo.
„Iz Londona.“ odgovorim zbunjeno je gledajući.
„Ja iz Atene ... preko Frankfurta.“ reče pružajući mi ruku i osmijeh, a ja ih oboje prihvatim.

Sjedimo na mjestu našeg prvog susreta. Uredna kavana na Trgu dok prsti prebiru po crno bijelim tipkama poznatih nota, a glas mlade pjevačice stapa se sa hrapavim baritonom pijaniste:
Prošao sam put bez nade, oceane i bespuća,
Daj mi da se noćas sklonim, tvoje tijelo moja kuća.
Stajao sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa,
Vraćam ti se zato jer je tvoje tijelo moja kuća.

„Ovaj puta ti vodiš ples.“ šapnuo sam i uronio u njeno mirišljavo more.
Uzvratila je toplinom boje meda. Usne su imale okus jagoda prohujalog ljeta. Mirisala je na borovu šumu i presvukla me zagrljajem mora.
„Okus njenih usana još juvijek je isti ... Baš kakvog ga pamtim iz onih dana.“ pomislio sam dok me je obujmila rukama i nježno plovila mojim mislima. A ja, ja sam uzvraćao. Uzvraćao sam. Uzvraćao sam iskreno i bio potpuno spreman konačno se smiriti na tom njenom otoku sred pučine sa čvrstom nakanom da zauvijek ostanem tu, da ostanem tu sa njom.
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ reče mi, a moje se oči počeše mutiti.



Epilog
Ponedjeljak izjutra. Sjedim u avionu i pokušavam drijemati, ali me misli neprestano vraćaju ka njoj.
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ rekla je, a ja sam je samo nijemo gledao. Gledao sam je bez riječi i pokušaja da je zadržim, da je zadržim za sebe, da je zadržim za nas.
„I hvala ti što si me naučio biti slobodna." zastala je i nastavila „Zauvijek ćeš ostati tu, u mom srcu.“
Položila mi je prst na usne, uhvatila me za ruku i spustila na me svoje srce. A srce je kucalo i kucalo i ludo je kucalo dok su se naše oči stapale na rastanku.
„I ti u mojem.“ pomislih i pogledam na sat „Osam sati izjura. Nadam se da ću uspjeti uhvatiti vezu za dalje. Ustajanje u četiri ujutro nije za ljude.“ uzdahnem i zažmirim.
„Poštovani putnici. Započeli smo slijetanje. Molimo vas da zavežete sigurnosne pojaseve i isključite sve elektroničke naprave. Vrijeme u Minhenu je oblačno, a temperatura iznosi jedan stupanj.“ sklopljenih kapaka i glave opuštene u sjedalu uz prozor začuo sam glas stjuardese.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

12.02.2010. u 21:00 • Dobre vibracije (27) • Troši toner • #

petak, 11.12.2009.

Basne za velike i male: Dvije i po basne ...

Basna o sokolu i patki ...
Čovjeka iz Toscane preveo Bocaccio

Svaki puta kad bi odlazio u lov na patke, plemeniti bi se sokol ljutio.
‘Te glupe patke! Uvijek mi se uspijevaju narugati. Zagnjure se u vodu baš u posljednjem trenutku i ostaju tako zagnjurene duže nego li se uspijevam održati u zraku čekajući ih.’

Probudivši se tog jutra u svom gnijezdu, nakon duljeg razmišljanja sokol se opet odluči za lov na patke.
‘Ovaj puta bit' će drugačije i neće mi izmaći.’ reče.

I nakon što je više puta kružio nebom raširenih krila promatrajući prilike te pošto je svojim oštrim okom izdvojio patku koju će uloviti, plemeniti grabežljivac okomi se poput meteora. Ali patka je i ovaj puta bi brža i zaroni naglavačke.
‘Ovaj put ću ti doći glave.’ zaurla razljućeni sokol te zagnjuri i on.

Patka, vidjevši ga pod vodom, koprcne se, ponovo izroni, raširi krila i poleti. Sokol mokrog perja ne uspije poletjeti. Nemoćno je promatrao patku. Proletjevši iznad njega patka mu dobacujući:
‘Zbogom sokole! Ja znam letjeti tvojim nebom ali ti ćeš se u mojoj vodi utopiti.’





Basna o tri ptice ...
Copyright by Bocaccio


Prolazila kokoš pored jezerca i ugledala patku. Pa se onako sva kreštava i puna sebe počne hvaliti:
‘Ja sam plemenita i vrlo važna ptica. Ne možeš ni zamisliti kako oko mene brinu! Kako me samo timare i hrane. Poslužuju me i dvore, i sprijeda i straga. Pa ja biram štogod hoću il’ što neću. A ti patko, nitko pravo ne zna jesi l’ divlja il’ pitoma i stalno nešto oponiraš. I pogledaj se samo kako si sva jadna i mokra i moraš se za sve sama pobrinuti.'
Gleda je patka i misli što da kaže ali odšuti jer zna da je s kokošima svaka rasprava bespredmetna i suvišna. Pa se samo nasmije i dalje pliva u svom jezercu.

Gled’o to sa visine orao koji je tražio da štogod ulovi i odnese u gnijezdo mladunčadi, da ih nahrani. Mjeri on mjeri, hoće l’ kokoš il’ patku a kako je pačje meso i slađe i ukusnije, odabere on patku. Pa se strmoglavi s visine no patka zaroni a orao odustane te se opet digne u visine.
‘Vidiš patko ...’ kokodakala je dalje kokoš ‘Lovi te tko god hoće i neće a mene, mene štite jer me orao u kokošinjcu uhvatiti ne može.’ hvalila se kokoš.
‘Ništa od patke .’ pomisli orao pa se ovaj puta strmoglavi prema kokoši.
Spazi kokoš kako se orao sjurio prema njoj pa potrči prema kokošinjcu da se spasi ali ne uspije. Orao, kao I uvijek, bi brži i spretniji pa je kandžama uhvati i ponese prema gnijezdu.
Patka se slobodno, vlastitim krilima, vine u nebo pa uz put dobaci:
‘Koko kako li jadno završi tvoje kokodakanje. Meni jest teže no tebi no i ja imam sve što mi treba a uz to još I slobodu. A ti, kreštava ptico koja ne znaš letjeti, uvijek završiš na nečijoj trpezi.’

‘Ženo moja …’ govorio je gazda drugi dan kad se vratio iz obilaska farme ‘Izgleda da je orao uhvatio još jednu našu kokoš. Najbolje da mi sve njih zakoljemo pa da ih spremimo u škrinju.’
Gazdarica se malo zamisli pa odvrati:
‘Imaš pravo, mužu moj. Odo’ ja ugrijati vodu da ih pofurimo kako bi im lakše očerupali perje a ti naoštri nož.’
Tako učine, zakolju kokoši i spreme ih u duboko smrzavanje.




Popevke sem slagal in papicu bral ...



Pliva patka preko Save… Ne, ova patka ne pliva preko Save, već u umaku od vina i društvu krušaka, dok se oko njih širi opojni miris cimeta, korijandera i naranče. Mmmmm…
Pačja prsa natrljajte začinima po želji a može i vegetom, posolite, stavite u tepsiju, podlijte vodom i stavite peći u pećnicu zagrijanu na 180 °C. Pecite uz povremeno podlijevanje tekućinom (sokom) od pečenja dok meso ne omekša, a kožica bude hrskava. Za to vrijeme zagrijte šećer dok ne dobijete karamel. Zalijte vinom, dodajte cimet, papar, korijander, sok naranče i zakuhajte. Kruške ogulite i kuhajte u vinu 15 minuta pa ih izvadite i ostavite na toplom. Pečeno meso izvadite, pa ga narežite na ploške. Kruške također izvadite i narežite na tanke ploške. Umaku od pečenja uklonite višak masnoće, dodajte vino u kojem su se kuhale kruške pa sve zajedno prokuhajte do željene gustoće. Umak procijedite i njime prelijte narezano meso i kruške koje ste složili kao lepezu. Poslužite toplo s kuhanim njokima. Uz ovo će odlično prijati i kroketi.

O Badnjaku ćete sigurno prirediti ribu, o Novoj godini odojka i sarmu, a o Božiću predlažemo da obitelj i prijatelje iznenadite nadjevenom patkom.
Patku razrežite po duljini hrpta pa pažljivo izvadite kosti, ali tako da ostavite batke. Teleće meso i svinjski file sameljite. Tome dodajte narezanu i namočenu žemlju, oguljenu i narezanu kobasicu, naribani parmezan, nasjeckane pistacije, jaje, malo papra, začina i žličicu vegete (po želji) pa sve dobro izmiješajte. Ako je potrebno, dosolite. Patku (kojoj ste izvadili kosti) natrljajte paprom, malom količinom soli i začinima po želji (a može i vegetom). Nakon toga nadjenite patku, zašijte je bijelim koncem ili dobro učvrstite metalnim iglama za pečenje. Na nekoliko mjesta patku probodite iglom, prelijte vrućim maslacem i stavite u pećnicu zagrijanu na 180°C. Nakon desetak minuta patku flambirajte vinjakom i pecite oko sat i pol, često je okrećući i dodajući vodu ako je potrebno. Pečenu patku malo ohladite, odstranite konac ili metalne igle pa pažljivo narežite na ploške. Uz blagdansku patku možete poslužiti mlince, razno kuhano ili pirjano povrće na maslacu. Patku možete zamijeniti guskom, omiljenom puricom, ali i kokicom ili piletom. Premazivanjem kože maslacem tijekom pečenja, patka će dobiti dodatnu aromu i lijepu boju.

Patka je omiljena pečenka hrvatske nacionalne kuhinje. I građanske i seljačke. Omiljen je specijalitet mnogih regionalnih kuhinja, a napose međimurske. Međimurci je, kao i ostale svoje pečenke, pripremaju s heljdinom kašom.
Patku očistite, operite i osušite pa je posolite izvana, a s unutarnje strane je, radi boljeg okusa, natrljajte začinima a može i vegetom. Očistite kašu, operite je u puno mlake vode, napola je skuhajte u slanoj vodi i ocijedite. Na dijelu masnoće propirjajte nasjeckani luk i narezane jetrice, dodajte ocijeđenu kašu i popaprite. Temeljito promiješajte, maknite s vatre i pospite nasjeckanim peršinom. Potom patku napunite pripremljenim nadjevom i stavite u pleh s preostalom masnoćom. Pecite na temperaturi oko 200°C. Tijekom pečenja patku prelijevajte sokom, a u tepsiju dolijevajte povremeno malo tople vode kako bi meso bilo sočnije. Pečenu patku narežite na komade, posložite ih na ugrijani tanjur, dodajte prilog od heljdine kaše i sve prelijte sokom od pečenja. Uz patku možete poslužiti salatu od kiselog kupusa, cikle ili neku drugu. Kad patku nadjenete kašom, možete zatvoriti otvore kako bi kaša zadržala vlažnost i sočnost.

Među sladokuscima cijelog svijeta patka je omiljena na sve načine – i kao jednostavna pečenka, na pekinški ili elegantan mediteranski način u umaku od naranče.
Patku operite i očistite. Iznutra je natrljajte začinima a može i vegetom, a izvana solju. Stavite je u tepsiju, prelijte vrućim uljem, prekrijte aluminijskom folijom i pecite na 220°C oko sat vremena. U međuvremenu napravite tijesto za žličnjake. Od brašna, jaja, malo soli i vode umiješajte čvrsto tijesto. Oblikujte žličnjake i kuhajte ih u kipućoj, posoljenoj vodi oko 5 minuta. Izvadite tepsiju s patkom, uklonite dio masnoće i dodajte ocijeđene pelate, masline, zdrobljeni češnjak i vezicu začinskog bilja. Ulijte vinjak i vino, a na patku stavite ploške maslaca. Nastavite peći bez folije na 200°C 15 minuta, a zatim temperaturu smanjite na 180°C tako da se patka polako peče još sat vremena. (Ako je potrebno, temperatura se može smanjiti i na 150°C.) Tijekom pečenja podlijevajte patku mlakom vodom. Pečenu patku izvadite. Vrući umak od povrća zgusnite tako da mu dodate gussnel (fini jestivi kukuruzni škrob, zamjenjuje određenu količinu brašna kod pripremanja torti, kolača, keksa, krema, deserata i nabujaka; također služi za zgušnjavanje krem juha, umaka, variva, jela od voća i povrća.) razmućen u malo vode. Pečenu patku narežite i premažite maslinovim uljem. Uz nju poslužite umak od povrća i žličnjake. Po želji uz patku možete poslužiti i neki drugi prilog, npr. palentu, pečeni krumpir ili njoke. Način pečenja je vrlo važan, a to je tzv. pečenje sa strpljenjem. Na početku je temperatura visoka, a poslije se polako peče na nižoj temperaturi.

Ovo je jelo za prave kulinarske znalce, pri tome vas izazivajući da se okušate u njegovoj pripremi. Jabuke i ljutika izvrsno će upotpuniti okus patke i učiniti obrok vrlo posebnim.
Patki odstranite utrobu i vrat, isperite je i posušite izvana i iznutra. Uklonite suvišnu masnoću. Izmiješajte timijan, začine po volji a može i vegetu i papar pa natrljajte patku izvana i iznutra. Ljutike prepolovite, a jabuku narežite na četvrtine (uklonite sjemenke) pa njima napunite šupljinu patke. Zatvorite šupljinu iglama za pečenje ili koncem, a krila okrenite iza leđa. Stavite patku u tepsiju prsima okrenutim prema gore. Pecite oko 30 minuta na temperaturi od 220°C. Patku prekrijte folijom i pecite na 180°C sat vremena. Patku izvadite, masnoću ocijedite, a u tepsiji zagrijte pileći temeljac i calvados. Kuhajte oko 5 minuta dok se tekućina ne reducira. Umiješajte šećer i nastavite kuhati 3 – 5 minuta dok ne bude kao sirup. Izlijte u zasebnu posudu i držite na toplom. Vratite patku u tepsiju i premažite je polovinom pripremljene ocakline. Pecite na 180°C oko 5 minuta pa premažite patku preostalom ocaklinom. Pecite još 20 minuta. Pojačajte vatru na 240°C i pecite još 5 minuta. Patku izvadite iz pećnice, prekrijte folijom i ostavite neka stoji 20 minuta. Za umak od jabuka: Na zagrijanom ulju popecite nasjeckanu ljutiku oko 5 minuta. Dodajte šećer preko luka i pirjajte uz miješanje još 5 minuta. Umiješajte ocat i oguljene i narezane jabuke. Pokriveno pirjajte oko 8 minuta, dodajte temeljac i zatim sve usitnite dok ne dobijete fini umak. Glaziranu patku narežite pa poslužite s umakom od jabuka. Temeljac možete pripremiti i od iznutrica patke.

Imate li neku simpatičnu Ivančicu u blizini, obavezno joj javite da postoji pita s njenim imenom! Ta bi pita od oraha i sira mogla postati ponos njezine kuhinje, a vi redoviti gost na degustaciji!
Brašno izmiješajte s praškom za pecivo, a ohlađen, na listiće narezan, maslac dobro razmrvite, pa dodajte vanilin šećer, žumanjke, vrhnje i umijesite prhko tijesto. Ostavite da počiva na hladnom mjestu oko 30 minuta. Pripremite nadjev od oraha: mljevene orahe i šećer prelijte vrućim mlijekom, dodajte malo ruma i sve dobro izmiješajte. Zatim pripremite nadjev od sira: ocijeđenom propasiranom siru dodajte šećer, pšeničnu krupicu i čvrsto tučen snijeg od bjelanjaka. Sve lagano izmiješajte. Odstajalo tijesto tanko razvaljajte i izrežite na dva okrugla oblika veličine velikog tanjura.U namašćen okrugli lim stavite jedan list tijesta, po njemu rasporedite nadjev od oraha, preko toga stavite nadjev od sira i prekrijte drugim listom tijesta. Stavite u zagrijanu pećnicu i pecite na temperaturi od 180°C oko 55 minuta. Pitu ohladite, narežite na kriške i pospite šećerom u prahu. Preostalim tijestom možete gornju površinu pite dodatno ukrasiti.

Kako kiselo vrhnje učiniti slatkim? Svakako lakše nego kiselo lice sretnim! Čuli smo da je ovaj neuobičajeni nadjev od vrhnja u Hrvatskom Zagorju momentalno prihvaćen pod “domaći”.
Na dasku prosijte brašno, u sredinu stavite ulje i miješajte, dodajući mlaku, slanu, octenu vodu. Kad dobijete mekano tijesto, dobro ga izradite rukom ili električnom miješalicom dok ne postane sasvim glatko. Tijesto razdijelite na dva dijela, premažite uljem i ostavite stajati oko 30 minuta. Stolnjak pospite brašnom, tijesto stavite u sredinu i valjkom ga malo izvaljajte, a zatim ga rukama razvlačite od sredine prema kraju dok ne postane gotovo prozirno. Okrajke odrežite, a tijesto ostavite da se malo prosuši. Priprema nadjeva: maslac, žumanjke i šećer pjenasto umiješajte, dodajte sok i struganu koricu limuna, u mlijeku namočene i izgnječene žemlje, vanilin šećer, grožđice, vrhnje i čvrst snijeg od bjelanjaka. Sve lagano izmiješajte i polovicu nadjeva rasporedite uz donji rub razvučenog tijesta. Preostalu površinu tijesta pokapajte dijelom rastopljenog maslaca. Rubove tijesta malo preklopite da se ne iscijedi sok, zatim pomoću stolnjaka savijte savijaču i stavite ju u namazanu tepsiju. Postupak ponovite s drugim dijelom tijesta. Premažite je rastopljenim maslacem i pecite četrdesetak minuta na temperaturi od 200°C. Vruću savijaču od vrhnja pospite šećerom. Uzimate li gotovo tanko tijesto, potrebno je 6-8 listova kako bi za svaki savitak mogli upotrijebiti po dva lista.

Za razliku od drugih kuhinja, naša vrlo malo koristi grožđe, i to najprije sušeno u slasticama. Da se od slatkih boba ne mora nužno praviti samo pekmez, dokaz je jelo domaće, gurmansko.
Kotlete na rubovima malo zarežite, posolite ih i uvaljajte u kukuruzno brašno. Na vrućoj masti pecite kotlete s jedne i druge strane. Dodajte očišćeno i na kolutiće narezano korjenasto povrće, popaprite, pospite Vegetom i sve zajedno dalje pirjajte na umjerenoj vatri podlijevajući vodom. Dodajte suhe šljive kojima ste izvadili koštice i dolijte vino. Gotove odreske stavite na topao tanjur, a umak protisnite. Bobice grožđa stavite kratko na ugrijanu masnoću, odstranite kožicu i dodajte ih u pripremljeni umak. Još sve zajedno malo prokuhajte pa prelijte preko odrezaka i poslužite. Kotlet s trsja poslužite s domaćim širokim rezancima. Za svečanije prigode upotrijebite svinjski file narezan na medaljone.


(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

11.12.2009. u 07:00 • Dobre vibracije (16) • Troši toner • #

nedjelja, 01.11.2009.

Priče iz škrabice: Novela o Nevici i Franiću

Jeste li čuli pjesmu anđela? Pjesma im je istovremeno vesela i tužna. Istovremeno je vedra i sjetna. Njihova pjesma je lijepa. Mihael, Rafael i Gabriel međusobno se smješkaju i jedan drugom veselo namiguju. No nije sve baš uvijek sve tako idilično ... Pogotovo kad pjesmu treba završiti, jer ... Svako od njih ima svoje ideje i svako je drugačiji. Zato se zato ponekad i posvađaju:
„Gabro, zar ne čuješ! Izvadi iz ušiju tu svoju trubicu.?“ Mihael će Gabrielu.
„Da, truba ti je potumplala uši.“ šeretski nadoveže se Rafael.
„A s njom i bez nje ... Ionako nemaš sluha.“ s trunkom zlobe ubaci Mihael.
„Zato je i imaš da sam sebe ne čuješ ... “ iskoristi priliku Rafael.
„kako pjevaš falš.“ svečano završi Mihael nevino kolutajući očima.
„Samo vi lupetajte štogod hoćete ali prvo moramo prijeći u mol a nakon toga se vratiti u dur .“ ne dajući se smesti primjebama uporan bi Gabriel.

„A što je to?“ pitate se vi malobrojni, ali odabrani koji gutate ova slova i riječi.

Strpljenja molim, Bocaccio će vam sve potanko ispripovijedati i to baš onako kako samo on zna i umije. Što se zbi i o čemu se radi. I zašto se anđeli, baš k’o i ljudi, ponekad posvađaju bez obzira što pružaju nepatvorenu dobrotu duše. A sve bit’ će baš onako kako mu to po srcu ispripovijedi pokojna baka. Meko, milo i dobrohotno, sa ljubavlju.



U ugodnom stanu punom uspomena mekih, u zgradi staroj nasuprot parka s kulom, uz slike lijepe što pamte vremena, Nevica i Franić milo se pogledavaju i sjetno promatraju obližnji sat. Sat stoji na zidu uz šetalište i svakog dana uveče, točno u osam, otkucava vrijeme uz melodiju.
„Anđeoska melodija.“ veli Nevica, a Franić je drži za ruku i samo joj se milo smješka.
„Sjećaš li se?“ zastane „Onomad smo se tamo upoznali. Na klupi, uz tu pjesmu koja nas prati kroz život.“ Franić tiho sklapa oči.
„I ja ću za tobom. Neću dozvoliti da budemo razdvojeni.“ veli Nevica i toplo mu steže ruku:
„Ti si moja ljubav.“
Nevica izgovara te riječi i neodređeno gleda u daljinu. U daljinu, negdje daleko, nesvjesna da gleda anđele.

„I tako, prijatelji moji, opet imamo zadatak.“ s okusom tuge će Mihael.
„Život se rađa i umire. Život počinje, život traje i život završava.“ ubaci Rafael.
„I život se nastavlja. Od vječnosti do vječnosti. Život.“ spretno zaključi Gabriel.
„Da ... Život je ljubav.“ u glas uzdahnu svo troje gledajući sat na šetalištu, pa se međusobno podsjete:
„Već je skoro pola osam. Uskoro će vrijeme. Zato ... Pripremimo se mi radije za pjesmu.“ uglas složno zaključe namigujući sa visoka na par koji sjedi na klupi podno sata. Sata između kule i zida, istog onog kog spominju Nevica i Franić.



Vraćajući se iz ureda otprilike uvijek u isto vrijeme, Furbi je zagledavao prema satu. Pjevušio je poznatu melodiju koja svako veče veselo odzvanja mirnim šetalištem na rubu starog grada.
‘Do re mi la do la so ...’ kadli ... spazi djevojku.
Djevojka je sjedila na klupi i čudno pogledavala. Očima je nosila suze. Plakala je bez glasa. Furbi zastane, izvadi cigaru, prasne šibica i cigara se upali. Čas pogledavao je djevojku, a čas na sat.
„Jeli li slobodno?“ upita Furbi i sjedne na drugi kraj klupe prije no što djevojka stigne išta reći.
„Gotovo svaki dan prolazim ovdje ... Otprilike u isto vrijeme ... I zastanem. Čekam da sat otkuca osam i zasvira.“ ne znajući zašto Furbi započe pričati. Nepoznata se prene i pogleda ga, no on samo mirno nastavi:
„Predivna melodija. Podsjeća me na ljubav. Nemojte misliti da vam to govorim zato što ste zgodni.“ pogleda djevojku i produži:
„Niti da sam manijak koji vas želi zaskočiti.“ Furbi ispali rafal na što ga djevojka zapanjeno pogleda.
I dok je on dalje nesmiljeno pričao djevojka prestane plakati. A tad, ni sama ne znajući i ne shvaćajući kako i što se zbiva, djevojka se nasmiješi, jer ... Nepoznati gospodin je i dalje pričao.
„Baš k’o navijen“ pomisli djevojka i počne ga promatrati, te na kraju otvori dušu:
„Djed je na umoru, a i baka je slaba. Boležljiva je. Tko zna što će biti s njom nakon njegove smrti. I ona će uskoro umrijeti. Ne bih to željela, ali osjećam da će se upravo tako i dogoditi.“
„Svi mi umiremo.“ Furbi je tješio ne primjećujući da se u međuvremenu približio djevojci i položio ruku na njeno rame, a ona je to prihvatila:
„I nastaviti živjeti u sjećanjima djece, unuka, ... U vječnosti naše duše.“
„Da ... Ali oni su tako predivni. Gotovo čitav život su zajedno. Vole se.“ reče djevojka, pa doda:
„To je ljubav.“
„Baš zato moramo biti sretni. Ljubav je radost. Ljubav je ... Ljubav je vječna ... Ljubav je ljubav.“ odvrati Furbi.
Djevojka ga je gledala ni sama ne shvaćajući kako se to dogodilo. Osjećala je spokoj, prihvaćala je riječi, pronašla je utjehu.
„Jesam li se zaljubila u te oči? Oči su ogledalo duše. Duša je ljubav.“ pomisli ni ne znajući da za to vrijeme, negdje daleko i visoko, tamo negdje među oblacima, veselo pjevaju anđeli i međusobno si namiguju.



„Dečki, to je to. Misija obavljena!“ osmjehne se Mihael.
„Da, ali samo prvi dio. Nastavak slijedi.“ šeretski doda Rafael.
A Gabriel ubaci: „Oooo ... bit će tu još puno puno posla, ali ...“
„i to ćemo obaviti.“ u glas veselo prozbore svi.
„Nego društvo, da mi završimo onu priču. I da ih lijepo dovedemo ovamo, pa da u miru nastavimo novu koja upravo započinje.“ podsjeti Mihael i svo troje složno svrnu pogled na Nevicu i Franića.

„Ljubavi ... Čini mi se da je došlo vrijeme. Čuješ li kako pjevaju anđeli?“ iznenada u tišini gledajući kroz prozor osvijetljen sat prozbori Franić.
Sat pomakne malu kazaljku na osam, a veliku na dvanaest. U tišini su čekali da otkuca čas nakon toga začuje se poznata im melodija:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do ‘
„Dur prelazi u mol da bi se vratio u dur.“ proleti mis’o Franiću, a pogled na odlasku ljubio je Nevicu.
S usana mu se ote posljednji smiješak i samo šapnu:
„Ti si moja ljubav.“
„I ja ću za tobom ... Uskoro.“ pomisli Nevica.
Pa glasno veli: „Vidimo se Franiću. Ti si moja ljubav.“.
Gledala ga je dok su joj u tišini niz lice ronile suze. A onda, iznenada, ote joj se smiješak i začuje anđele kako pjevuju:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do ‘
„Dur prelazi u mol da bi se vratio u dur.“ reče Gabriel.
Mihael i Rafael se na to samo pogledaju, a potom svi troje svrnu pogled na duše koje su upravo dolazile.
„Dolaze. Oboje. Tako su željeli i tako neka bude.“ te veselo nastave pjevati:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do‘
„Duše odlaze, duše dolaze, duše su spokoj, spokoj je ljubav, ljubav je vječnost, vječnost je duša.“ gledajući na par što je sjedio na klupi.



„Sat otkucava osam. Sad će pjesma, poslušajte.“ reče Furbi i pogleda djevojku položivši prst na usne.
Sjedili su na klupi i u tišini slušali melodiju sata:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do‘
Kad je pjesma završila i dalje su nijemo sjedili na klupi. Šutjeli su. Svak’ sa svojim mislima netremice obuzeti čudnim osjećajem. Zatim djevojka oprezno prekine tišinu:
„Nego ... Jeste li za piće? U blizini je irski pab sa muzikom. Tamo je živo i veselo.“ upita ga.
„Da, zašto ne.“ reče joj Furi, a djevojka mu pruži ruku:
„I da se upoznamo. Ja sam Dorotea. Možete me zvati Dora.“





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

01.11.2009. u 13:03 • Dobre vibracije (1) • Troši toner • #

subota, 31.10.2009.

Novela peta: Obiteljski posao

Dragi Bocaccio,

Peronela oženila siromaha. Pošto nisu imali novaca on svako jutro iš'o rano radit' il' samo tražit' pos'o. Čitave dane on tako marljivo radio i ukasna se kući vrać'o. A za to vrijeme, dok tako rabota il' ponekad samo pos'o traži, Peronela se zabavlja sa naočitim Gianelom.

Gianelo u nje dolazio čim bi joj muž jutrom otišao na posao. I tako bi više dana sve dok se jednog jutra muž prije reda kući ne vrati. Kad Peronela primijeti da se muž vrati, reče Gianelu nek' brzo s'krije se u vel'ko bure koje su imali u kući, pa muža napadne da neće imat' što jest' misli li se on tako rano s posla vraćat'. Muž na to odvrati da je doveo kupca za ono vel'ko bure i da će mu kupac za njeg' dat pet srebrnih forinti. Lukava Peronela otpovjedi na to da i ona isto tako kupca ima, a njen će joj kupac za isto bure čak sedam srebrnih forinti dati. I k tome da kupac je već u buretu, pa ga pregledava da vidi je'l bure cijelo.

Kad to ću, muž potjera svog kupca, jer ovaj je dav'o dvije forinte manje no onaj. Ter ode kod bureta da završi s njim' pos'o. Gianelo mužu reče da bure je cijelo i kako će ga kupiti, ali samo ako mu ga muž očisti. I muž to učini. Pa dok je muž marljivo čistio bure, Peronela i Gianelo se zabavljali. Kad muž dovrši pos'o naočiti Gianelo plati bure i odnese ga kući.

Iz Firenze sa štovanjem,
Giovanni Bocaccio



Sjećate li se Filipa i Agnieszke? Istih iz one dvije novele. Prva bi Dobro jutro Margareta, a druga Do re mi fa so la si do. Filipov je posao neizvjestan, ali dobro zarađuje. Pa tako, krenulo njih dvoje u obiteljski posao. Jer sa poslom i parama jest da danas ih imaš, a sutra ih nemaš ih, a živjeti moraš i k’ tome jošte ponešto imati išćeš. Osigurati život, podići djecu na noge i k tom štogod za ugodnu starost koja nikome na teret imati ne bi bila.

„Danas jesi, sutra nisi.“ Filip je pričao Furbiju u onom istom Irish pabu u Miodowoj 3.
„Pravo veliš. Treba zaraditi i pametno uložiti kako bi se oplodilo. Da pruži ti sigurnost. Jer sigurnost u tvoj život donosi mir i spokoj.“ odgovori mu Furbi dok su oboje na ekranu gledali prijenos utakmice Manchester United – Juventus.

I tako, ukratko, Agnieszka i Filip ... Krenuli oni u posao sa nekretnina.



„Dragi, nekretnine su oduvijek bile i jesu dobar posao. Bez obzira na trenutnu situaciju i krizu. Uložiš li novce u banku ili dionice na kraju često izgubiš. Jest da je lijepo dok imaš i dok raste, ali sve se kreće gore dolje i ne pruža sigurnost. Stalno moraš brinuti. Živiš pod stresom. A ovako, kupiš nešto na zgodnoj lokaciji, malo to preurediš i čekaš da cijene porastu, pa to masno prodaš.“ pričala je Agnieszka Filipu svoje poslovne planove.
„Hmmmm“ zamisli se Filip „Imaš pravo.“ uzvrati joj nakon kraćeg razmišljanja.
„Upravo tako dragi.“ Agnieszka sa smiješkom nastavi:
„A i dosadno mi je ... Imam sve ... Našu djecu, tebe, dobar i bezbrižan život. Uživam, al' željela bi se nečim baviti. Aktualizirat’ se. A i ti se nećeš trebati toliko mučiti i stalno iz kuće izbivati potucajući se od nemila do nedraga da nam novce i život priskrbiš. Pa ćemo više vremena biti zajedno i provoditi ga ... Mmmmm ... U krevetu.“ značajno se osmjehne Agnieszka pokazujući Filipu tek slutnju draži koju muškarac u ženi traži.
Pa značajno nastavi:
„Ah, zar nije nam lijepo lješkarit' u mekom svilenom jastuku znajući kako je pred nama veliki produljeni vikend.“ još jednom se nasmiješi i mazno poljubi Filipa.
„Daaaa ... Hoćeš reći pred nama je produljena vikend jebačina?“ otegne se Filipu osmijeh od uha do uha.
„Mmmmmmmmm, nemam ništa protiv nečeg takvog.“ Agnieszka navali na Filipa.



„Uhhhhh ... Toooo ...“ Agnieszka je stenjala dok su zvjezdice prskale mliječnu stazu posred Svemira. A sunce na to samo značajno zatrepće, pa se svijet nasmiješi.
„Uf koja jebačina.“ nasmije se Filip promatrajući u odsjaju njene plavetne oči, ljubeći joj prćast nosić dok mu ova jezikom tanano miluje bradu.
„Dragi, bilo je predivno.“ uzvrati Agnieszka otvorenim smiješkom „Daj ostani još malo u krevetu da se mazimo. To je tako je ugodno ...“ otpovjedi mu želju na što on sa užitkom pristane na još.

I bi upravo tako kako se njih dvoje dogovore. Pa dok je Filip radio i novce kući donosio, Agnieszka ih je oplođivala.
„Draga, postala si prava poslovna žena.“ govorila je Vedrana, dobra prijateljica i supruga Filipovog kolege Furbija koja je jednako tako u životu uživala.
„Samosvjesna si, dobro zarađuješ, uvijek si lijepo dotjerana i uređena. Predivna majka, voziš dobar auto.“ komentirala ja pogledavajući u pravcu automobila koji bi parkiran tik podno terase Palainovke.



Palainovka, stara zagrebačka kavana. Prva kavana u tom dijelu Europe utemeljena davne 1844 godine podno kule što kasnije posta zvjezdarnicom i gdje mlađahni Furbi dobi prve poduke o zvjezdoznanstvu, astronautici i raketoplanima. Sa terase pruža se pogled na Ilirski trg okupan rano jesenskim suncem. I to baš tako kako to samo može pružiti lijeno popodne podno starog kestena što krošnjom širi ugodnu svježinu. Tihi cvrkut ptica u obližnjem se parku miješa sa lavežom pasa koje na šetnju izvode dokone gospođe koje ovdje redovno svraćaju poslijepodnevnu na kavu i trač partiju.



„A moja Vedrana ... Pa ni ti se ne možeš požaliti da ti baš nešto fali! I ti imaš ama baš sve.“ zatitra Agieszkin osmijeh pogledavajući na auto parkiran ispred Palainovke a koji je mamio poglede znatiželjnika.
„Nego pusti sad to. Daj da se mi dogovorimo oko posla sa onim, kako li se zove ... Aha Marko ... Kako ćemo nastupiti. Čovjek je malo tvrd i pravi se pametan. Misli zato što je muško i ima posla sa ženama, k tome plavušama, kako ima posla sa glupačama.“ nastavi Agnieszka.
„Imaš pravo. Misli da smo glupače i kako se ne razumijemo u posao. Nego hajde ... Ovako ... Mi ćemo se praviti glupe, a za to vrijeme ćemo ...“
I tako se žene slože i sve lijepo međusobno dogovore. Kako će nastupiti i kako napraviti dobar posao na kome će osim zarade imati i ugodnu zabavu i to baš onakvu kakvu žene žele.
„Nema tog muškića koji neće stradati zbog malog crnog trokuta.“ obje se u glas zadovoljno osmjehnu.
„Mogu oni biti ne znam kakvi biznismeni, doktori, profesori, inženjeri ... Mogu biti bogati ili siromašni ... Mogu biti pismeni ili nepismeni. Ali kad zatitra glavić, glava, čak i ako ima pameti, e ona tu puno ne pomaže. I baš svi su u tome jednaki.“ obje su se smijale ispijajući kavu na ugodnoj zelenoj terasi Palainovke.



„I tako veliš, pokloni joj auto." Furbi se smješkao dok se FIlip prisjećao riječi kojima je Agnieszka prihvatila njegov poklon. Veselo je zagledavala u smjeru Porschea parkiranog u vrtu obiteljske kuće.
„Carerra! Oduvijek sam željela takvu igračku. Savršeno. I za posao i da Malenka i ja sjednemo u njega i brzo, brže, najbrže se odvezemo u našu kućicu na moru gdje nas čekaš ti."
Kao što pretpostavljate, Malenka bi njihova slatka mala kći u čijim se očima smiješe anđeli.
„Da, dobila je Carreru." odvrati Filip, a Furbi u šali doda:
„A nakon Carrere, je li dobila karu?" na što se bojica nasmiju i veselo nazdrave poslu.

„Marko, Marko, sunce žarko.“ veselo su se smijale Agnieszka i Vedrana ispijajući na terasi Palainovke šampanjac. Uz to, konobar im donese rashlađene jagode sa šlagom.
„Baš kao da smo na Wimbledonu.“ komentirala je obavljeni posao Vedrana.
„As, gem, set, meč!" usklikne obje.

„Što to čine plavuše i što se u međuvremenu zbi?’ pitate se dragi moji malobrojni čitatelji. Vi što navraćate u ovaj zabiti kutak gdje ugodno se provodi vrijeme. No ne brinite, samo za vas, vaš će vam omiljeni pisac sažeto u par slova, skicirati što zbi se oko one kupoprodaje.

Agnieszka se izvijala dok je Marko ispijao jezerce skriveno izmeđ’ njenih bedara.
„Još, joooš. Ah. Daj, daaaj." šaptale su njene prćaste usne dok su ruke plovile kroz njegovu kosu. I tako se ona oblizivala jezikom sve dok u grču nije svršila. Potom usta, rukama se osloni na rub i okrene. Marko, bi na koljenima i uspravi se, te je njegova palica poput pauna strasno poljubi straga. Stali se oni meškoljiti u ritmu strasti sve dok ponovo, ovaj puta oboje, slatko ne ispjevaju pjesmu o ljubavi i njenim plodovima.

„I tako, mjesto da mi samo od njega kupimo onu parcelu, mi sklopile pravi posao. On daje zemlju, mi gradimo kuću, a zatim zajednički prodajemo apartmane. To se zove zajedničko ulaganje." Agnieszka i Vedrana se smiju i gledaju sa terase pred Palainovkom Ilirski trg na koji se polako spušta sumrak.





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

31.10.2009. u 16:00 • Dobre vibracije (34) • Troši toner • #

petak, 15.05.2009.

Novela treća: Svetac

Dragi Bocaccio,

Nedaleko crkve San Brankacija živio Puccio. Bi on vrlo pobožan, a imade mladu i prelijepu ženu pod imenom Isabella. Jednog dana u taj kraj dođe redovnik imenom Don Felice. I odmah otkrije želje Puccia, a i sve što muči i njega i njegovu ženu. Puccio bi naime vrlo pobožan i zato ne mogne puno uživati sa ženom. A Don Felice potajice gledao Isabellu, a i ona njega. Jer bi on naočit, a k tome jošte iskoristi svoj položaj da joj se približi, ter naposljetku njih dvoje se i zavole.

Ljubavi njihovoj jedina prepreka bi gospar Puccio stoga što ovaj nije često izlazio iz svoje kuće. Nu lukavi Don Felice riješi i taj problem. I to tako što Pucciu smisli način kako postati svetac. Reče mu kako mora svakodnevno postiti i k tome jošte svake noći na terasi očenaše i zdravomarije do iza ponoći moliti. Puccio u to povjerova i tako, dok je on molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi i u njegovoj bračnoj postelji.

Iz Firenzce sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio



„Braćo i sestre, tko želi može se ispovjediti.“ pater Očenašek završi nedjeljnu misu.
Stajala je i gledala kako ljudi kreću prema vratima. Kad uvjeri se kako u crkvi nema gotovo nikog, ona se uputi prema ispovjedaonici.
„Pater Očenašek, ispovijedala bi se.“ skrušeno će Valentina i klekne na klupicu u maloj kabini pa nastavi:
„Već me neko vrijeme prati to što sam učinila ... A kako je to škakljivo ... Mislim ... Vi ste jedini kome to mogu slobodno reći.“
„Daaaaaa?“ upitno se ote Očenašeku.
„Griješnica sam. Velika grješnica ... Prevarila sam muža.“ ispali sramežljivo Valentina.
„Kćeri moja ... Pričaj ... Kako to bi? Pričaj ... Olakšaj dušu. Ispovijedi se. Ispovjedna tajna vječni je zavjet na šutnju.“ ponudi joj Očenašek utjehu a ona mu za uzvrat ispriča priču.

Cvijeto Vedranu bi direktor. A na domjenku upozna njegovu ženu, Valentinu. I na prvi pogled među njima stvori se simpatija. Cvijeto se dopadne Valentini, a i ona se dopadne Cvijeti. Sutradan, slučajno, ponovno se susretnu u gradu na otvaranju izložbe slika. Cvijeto je pozove na kavu, a ona to prihvati. I tako, mic po mic, kavu po kavu, oni se zbliže, pa i više od toga. Počeli se oni sastajati, a i više od toga. Redovno na kavi a ponekad i u hotelu Le Petit Eden (Mali Raj). A tamo radili su baš ono što samo ljubavnici raditi mogu. Vedran o tome naravno ne sazna ništa. Cvijeto pak, da sebe osigura i da ovaj što više van kuće izbiva unaprijedi Vedrana, pa ovaj morade puno putovati. Pošalje ga u daleku Moskvu i još dalje u Ameriku da tamo Firmi neke poslove vodi. I tako, dok Vedran je izbivao putujući od nemila do nedraga, čas u daleku Rusiju čas širom Europe, čas u Ameriku, ljubavnici naši žustro se zabavljali. I ne samo da to su činili u Francuskom hotelu, već je Valentina širila nožice i uživala u Cvijeti čak i u svojoj bračnoj postelji. Za oboje bijahu to naročiti užici, jer ne samo da ona ležala je na leđima već je i klečala držeći se za stijenke kreveta. Klečala i stenjala od zadovoljstva dok su iznutra ispiru zvijezdice.



„Pozdravljala sam sunce.“ ispovijedala se Valentina pateru Očenašeku.
„Kako to misliš, kćeri moja. Opiši.“ nutkao ju je Očenašek na ispovijedi.

Veliki Cvijeto je uživao u pogledu na Valentininu uzdignutu guzu dok je mali Cvijeto ulazio u Vedranu.
'Mmmmmmmm ... Volim taj osjećaj.’ mijaukala je mačkica u paru sa mačkom.

Mali Vedran praznu slamu mlati
blogom kara dok se Mare klati.
I dok Vedran svoje komplekse liječi
njeg’va Mare sad pred drugim kleči.

Veli Mare:
‘Samo tako moj golube mili!
Gurni mi ga da bi sretni bili,
obdari me srećom koju tražim
da Vedranu svome rogove sad’ dražim.’
I ju ju!’

„Kćeri moja. Jesi li sigurna kako nitko nije posumnjao u to što radiš?“ prekine Očenašek Valentininu priču.
„Velečasni,“ smjelo odgovori Valentina „sigurna sam da nije. Jer Cvijeto je ljubitelj umjetnosti, a vi znate da se ja bavim slikarstvom. Pa tako, kod mene navraćaju kupci i to i više puta prije no što se odluče za neku sliku. U vrijeme recesije slike se teško prodaju, a slikari jadno žive. I sva sreća kako moj Vedran vani radi i k tome jošte dobre pare u kuću donosi.“ vješta je i uvjerljiva Valentina.




„Predivni aktovi za našu spavaću sobu draga.“ govorio je Cvijeto kad supruzi za rođendan pokloni četiri slike, akvarela.
„Dat ću ih uramit’. I objesit ćemo ih na zid ... S obje strane kreveta.“ veselila se Nataša.
Zatim pažljivije pogleda slike pa nastavi:
„Mmmmmm, a hoćemo li što sa slike činiti?“ upita gledajući Cvijetu izazovnim pogledom.
„Svakako.“ osmijehe se Cvijeto te stane je ljubiti tako da oboje završe kampirajući na podu dnevnog boravka njihovog stana u Zagrebu.

Doš’o Haso kod doktora pa se žali. Pita ga doktor o čemu.
Haso priča: Šećem tako, lijepo vrijeme a na prozoru Fata.
‘Deder Haso svrati na kahvu i rakiju’ veli mi.
Ja svratim, njen Mujo na poslu pa tako kahva i rakija i se mi ufatimo. Kadli … Eto Muje u krivi čas. Vadi pištolj. Hoće da me ubije. Ja priseban pa mu velim:
‘Deder Mujo smiri se. A ti Fato u kujnju i skuvaj kahvu i rakiju dok ja objasnim Muji.' velim pa mu objašnjavam:
‘Mujo jesil’ glup. Ubit ćeš me pa ćeš u zatvor, a Fata će se i dalje kurvati, ali s drugim.’
‘Jes bolan, imaš pravo. Neću te ubiti.’ veli Mujo ‘Bježi, slobodan si.’
Pa mi zajedno popijemo još jednu kahvu i rakiju i ja odem.
Drugi dan se ponovi. Šećem, Fata na prozoru, kahva i rakija, Muje opet nema, mi prionemo kadli utaman Mujo. Ovaj puta hoće da ubije Fatu. A ja opet ‘ladno:
‘Fato, skuvaj kahvu i rakiju dok Muji objasnim. Bolan Mujo, jesil’ glup? Ubit ćeš Fatu, pa ćeš u zatvor a ja ću se i dalje kurvati al’ s drugom.’
‘Jes' bolan, imaš pravo. Fato slobodna si.’ zaključi on, pa mi popijemo kahvu i rakiju i ja fino odem.
Treći dan isto. Samo ovaj puta Mujo hoće da ubije sebe. Ja priseban, Fata ode po kahvu i rakiju pa velim:
‘Mujo, ne budi glup. Ubit ćeš se, a ja ću i dalje jebavati Fatu, ali djecu ti hraniti neću.’
Mujo opet odustane, popijemo mi kahvu i rakiju I ja odem.
‘Haso, razumio sam, no što je s tobom. Zašto si došao kod mene?’ upita ga doktor.
A Haso će: ‘Moj doktore, ja doš’o da pitam hoće li mi tol’ka kahva i rakija škoditi?’



„I to je kćeri moja sve?“ upita Očenašek naglasivši posljednju riječ.
„Ne nije ... Ima još ... Ali ... Bit' ću kratka.“ Valentina nastavlja.

Vedran nikad ne sazna kako njegovom malom Borisu otac je Cvijeto. A kako su i Cvijeto i Nataša u međuvremenu postali kućni prijatelji, to oni malom Borisu krsni kumovi postanu što zbi se u Šestinskoj crkvi podno Sljemena, te opisano je u nekim drugim novelama Zagrebačkg Dekamerona iz ciklusa pod nazivom Čudotvorac.

„I tako oče. Povjerila sam svoju tajnu pred vama i pred Bogom. Učinila sam to imajući u vas obojicu puno povjerenje. Pa vi sada prosudite i preporučite mi pokoru.“ sramežljivo završi Valentina ispovijed nedužno trepćući očima Očenašeku s druge strane drvene rešetke koja dijeli tijesnu kabinu ispovjedaonice župne crkve u Šestinama.
„Kćeri moja, ...“ zamisli se na tren pater Očenašek, pa nastavi „Zgriješila jesi ali .. Ako ćemo pravo ljubav tvoja ploda da ... A svako dijete Njemu milo je. I svi smo mi djeca njegova... Zato naš nebeski otac ne može biti ljut pa nam to zamjeriti. Pa zato ne može biti ni prestrog prema nama, a pogotovo nepravedan biti prema nevinoj dječici koja plod su ljubavi i veze nemaju sa našim grijesima .. A kako za dijete mati brine ni prema njoj On ne može nemilost iskazivati ... Znaš što ...“ zamisli se Očenašek „Ovako ćemo ... Ti lijepo za pokoru izmoli deset očenaša i zdravomarija. I oslikaj oltar u našoj župnoj crkvi, pa ti je u Njegovo ime sve otpušteno, a jednako tako i u naše.“
Valentina je sve to pozorno slušala pa, nakon što ovaj završi, reče:
„Hvala oče. Pokora nije preteška, ali ... No što će biti kasnije? Naime ... Cvijeto i ja ... Mi ... Mi se još ponekad sastajemo ... Čak i uspomene obnavljamo ...“
„Ah, da ...“ osmijehe se Očenašek ne dajući se smesti.
„Bog sve vidi i sve zna ... I sve prašta ... Svi mi smo djeca njegova.“ odmahne Očenašek kolutajući očima prema nebu.
„Ooooooo!“ ote se Valentini „Još jednom vam oče hvala, veliko hvala. I nek’ vas Bog blagoslovi i poživi.“ ozarena usklikne Valentina, pa se veselo uputi pred crkvu gdje čekao je Vedran sa dječjim kolicima:
„Kako je danas lijep i sunčan dan.“ reče veselo i poljubi suprugu, te upita:
„Hoćemo li svi troje na nedjeljnu kavicu u Lagvić?“
„Da dragi. Dan je kao stvoren za obiteljsku šetnju.“ razvuče u osmijeh Valentina gledajući kako Vedran veselo ljuljuška dječja kolica, a kmečavo se djetešce s dudom u ustima široko smiješi.

Cvijeto je došao kući.
„Kako je buduća mama?“ upita Natašu. I da joj poljubac opipavajući njen sad već povelik’ trbuh u kome koturao se novi život.
„Dobro smo ljubavi. I beba i ja.“ osmijehe se slatko Nataša putujući mislima prema Očenašeku i njegovom osmijehu kad sazna za plod njihove zgode ljuvene.
„I zavjetnici su samo ljudi sa svim svojim slabostima i vrlinama.“ pomisli Nataša, osmijehe se Cvijeti i uputi prema se blagovaoni gdje čekao ih je ručak.





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

15.05.2009. u 12:00 • Dobre vibracije (38) • Troši toner • #

ponedjeljak, 04.05.2009.

Novela druga: Kad se bistre sestre slože i olovo plivat' može

Dragi Bocaccio,

U nekom kraju bi samostan, a u njemu vrtlar. Održavao Nuto vrt i brinuo se za još neke stvari. Nu kako ga opatice zadirkivale, a on ne bi zadovoljan plažom, izravna račune i vrati se u rodni kraj. Tamo ga dočeka mudri Massetto i čuvši čime se ovaj i kako bavi, ljutito uze sjekiru i uputi se prema samostanu. Kad priđe bliže, kako se od dugog puta već pomalo razgnjevio, zastane, pa razmisli što i kako dalje. I tad dođe do zaključka kako mu je najbolje praviti se nijem, jer ga inače ne bi uzeli da za njih radi. Dođe zatim u samostan, obavi par poslova za probu, pa vidjevši kako je dobar, bistar i marljiv, u što se sam osobno uvjeri, nadstojnik ga u dogovoru sa glavnom časnom zadrži.

I onda se zgodi. Jednog dana ležao tako Massetto na livadi i po običaju pravi se da drijema. Ali pažljivo sluša što pričaju opatice. A one se, vjerujući kako je Massetto nijem, otvoreno pred njim hihotale i pričale da su čule kako je ono što muškarac pruža ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava oba svijeta, ovoga, a i onoga. Pa tako one odluče to isprobati i to baš na njemu i s njim. Jer ovaj je nijem i nikom neće progovoriti o onom što red drži grijehom. A to što probale su jako im se svidi i zato su to žustro radile više dana. Pa ih tako otkriju druge zavjetnice nu vidjevši kako ove sretne jesu, sve im se one redom pridruže. Jadnog Massetta tako zapadne težak zadatak zadovoljavati svih deset opatica. Ali posao novi bi i njemu ugodan i jošte k tomu dobro plaćen, pa je trpio. Ipak, ne prođe dugo vremena kadli, šetajući vrtom, glavna časna primijeti Massetta napola gola, te ga i ona odluči probati. A nakon što ga proba i uvjeri se kako zaista nema većeg zadovoljstva, zatvori ga ona u svoj dvor i tamo po istom zadatku zadrži jošte nekoliko dana.

Jadnog li Massetta! Nakon svega ovoga on naprosto pukne i glavnoj časnoj progovori. Ispriča joj kako bolest mu nije urođena i da se naglo oporavio. I prizna joj istinu o opaticama, ter zamoli da to ona sredi i da ih sve poštedi. A glavna časna, mudra kakva jest, zamisli se pa sazove zbor opatica i sa ovima dogovori kad će ga koja imati. Kad umre nadstojnik, opatice jednoglasno postave Massetta na njegovo mjesto, pa se ovaj kad ostari vrati u rodni kraj bogato dukatima obdaren i prepun uspomena na ugodne dane samostanske.

Iz Firenze sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio



U nekom gradu bi Firma. Bavila se Firm svim i svačim, a imala Informatiku koja joj važna bi, jer htjede znati gdje može jošte ona više zgrabiti. A lnformatika k'o i svaka Informatika, pa tako i u Firmi toj, bi ona u drugom planu, jer ... Bavili se oni drugim poslom kog’ core business naziavhu, a i muljanjem uz to.
„Možemo ovako, a možemo i onako.“ govorio je Generalni kolegici, podređenoj mu Direktorici „I nije važno što i kako možemo već gdje, kako i koga preveslamo.“ završi svoje izlaganje sa osmijehom.
„Da direktore.“ potvrdno kimne direktorica izbjegavajući njegov direktan pogled u oči.
Razmišljala je ona o tom kako da se ovog riješi i sama da glavna postane. Ako ne baš sprijeda, a ono od pozadi da konce vuče.
„Zmija.“ govorio je Filip „Direktorica i njene babuskare. Teroriziraju me, jer nisam s njima u klanu. Ni povišicu ne mogu dobiti, a zaslužujem je prije svih. Zmija sve predstavlja kao svoje djelo. A za vrijeme bivšeg generalca bila je manja od makovog zrna. I svi znaju da ja sam taj koj’ sve počasti dobiti treba.“

„I tako veliš ... zmija.“ pogleda ga Furbi pa zamišljeno nastavi „Ma pusti to nego, ... Da mi nazdravimo. Već ćeš ti to riješiti na svoj način.“ Furbi namigne Filipu na što se oboje samo nasmiju i nazdrave za šankom Irish puba u Varšavi, Miodowa3.
„Ma već jesam.“ sav ozaren ispali Filip „Vjerojatno, da me nužda nije natjerala, nikad’ se ne bi odvažio učiniti to što sam napravio. Bilo je teško, ali ... Uspio sam.“ zagonetno se nasmije Filip gledajući Furbija kako pali cigaru pa ga upita:
„Jesi li raspoložen za novu novelu?“
„Hajde pričaj, možda onaj moj Bocaccio to objavi u svom Zagrebačkom Dekameronu.“ odgovori mu Furbi nutkajući da iz ovoga poteku riječi.
„Radi se o sadašnjem poslu. Znaš kako sam tamo dao otkaz i otišao u slobodnu profesiju. Pa sada, baš k'o i ti putujem za poslom. Teško je, ali to što radim dobro plaćaju.“ dobaci Filip i započne pričati novelu.

Julijana, Marijana i Arijana sjedile su na kavi i pričale o novom kolegi.
„Slatki je kak bombonček. Bi ga trebale poševit.“ reče Julijana.
„Kaj bu na to rekla Valerija, šefica?“ zapita Marijana.
„Ma pusti je. Zmija gleda samo kak' da nekom podvali. Želi bit' glavna, ali kak je gazda stranac, tak' je i generalni strenđer. Pak ona nema šanse i sve nas kinji kak bi se predstavila nezamenjivom. Kak jedino ona more vodit posel i kak smo svi mi ostali vucibatine, niškoristi i neradnici i kak ne znamo posel. A znamo ga bolje neg' ona.“ rječita bi Arijana.
„Pustite ta ogovaranja naše predrage šefice Zmije. Luknite si sam novog kolegu. Čitav dan sjedi uz laptop. I radi li radi. A tak' je hercih. I još k tome strenđer. I na ugovoru je. Pak da mi to iskoristimo i da ga onak’, z guštom, pofukamo. Onak' pošteno. Onaj moj doma em kaj je stariji, em je zgubil volju, pa mi nedostaje kurčić.“ hihotala je Julijana.
„Ni ja ne bi loše prošla. Po cele dane rintam, pa kad včere dojdem doma nemam volje više nigdi izać'. I tak' nikog da upoznam. A krevet bez muškarca je taaaaako prazan.“ ispali Marijana, samohrana majka dvoje djece.
„Kod mene je vse v redu, al ... Hmmmmmm ... Promena mi ne bi škodila. Onaj moj doma ionak' za to nebu saznal.“ zaključi dogovor Arijana.

Filip je od jutra do sjutra radio u uredu.
„Četrdeset sati tjedno. Pauze se ne računaju. A tu su još putovanja avionom ponedjeljkom i petkom na koja ukupno izgubim čitav dan. A one ... Babuskare ... Samo brbljaju ... A nisu loše," zastane i osmjehne se dapače! A jadne, misle one kako ih ne razumijem. Razumijem ih ja sve, razumijem iako sam stranac. A znam pomalo i jezik. Ovdje sam već drugu godinu, jezik je sličan, pa tako za mene nema tajni.“ smijulji se i dalje marljivo radi ne obazirući se na cvrkut kolegica.

I tako se zbi. Jednog dana sve tri ostanu dulje na poslu.
„Valerija, ostat ćemo dulje da završimo onaj posao.“ vedro najave direktorici.
„Naravno.“ odgovori im Valerija pokrivajući kamenim pogledom svoj konačni trijumf. A za to vrijeme je mislila:
„To sam čekala. Sad ih imam. Rade baš onako kako želim. I točno to što želim. Nastavi li se ovo za godinu dana mogu opet tražiti povišicu. A tko zna, možda me postave za generalca nakon što sadašnji ode. On bi ionako uskoro trebao otići, a ja sam prava osoba da ga zamijenim. Lojalna sam Firmi, mogu sve kontrolirati, a i voditi sve poslove." žario se Valeriji na licu smiješak.
I tako, kad direktorica ode, a one ostanu same s Filipom pa navale na njega. A Filip se baš i nije puno branio, jer ... Dopadale su mu se, a i morale su o svemu šutjeti.
„Progovore li, svi dobivamo nogu. Za mene, dakle, nema problema. Agenti me opsjedaju, ali za njih će biti problem.“ razmišljao je Filip na jutarnjoj kavi prisjećajući se sinoćnjih burnih događanja u uredu.

Sve je dobro što se dobro svrši, a pogotovo stoga jer se bistre sestre slože i dogovore kad će ga koja imati. Prvi dan poševi ga Julijana koja bi naviše željna muškarca. Drugi dan iskoristi ga Marijana kojoj muž utorkom ostaj'o dulje na poslu, pa se s njim dogovori da i ona ostane dulje, te da je ovaj u povratku pred uredom pokupi. U srijedu Filipa dokrajči Arijana koja to učini iz čistog zadovoljstva.
„I meni je zadovoljstvo.“ smješkao se uvečer Filip sjedeći u baru dok mu je šanker točio novo piće.
„Ponovit' ćemo to sljedeći tjedan. Što jest, jest. Nije Filip tak' loš. Uživamo, a svaka dobije svoje. A Zmija misli kak' se trgamo na poslu pa, nam je spremna još i povišicu dati ... Sam da tak' delamo dalje.“ smijale su se.
„Baš je jadnica. Radi do kasno i pati se u uredu. A mi na smjenu uživamo. Svaki dan druga.“ hihotalo je u četvrtak veselo društvo čavrljajući uz martini poslije posla u obližnjem baru.
„Heh, kakav je život!" ozaren je Filip „Ni u snu nisam sanjao kako bi mi se ovo moglo dogoditi. Dobar posao, još bolja zarada, a od svega najbolja je jebačina. I još me za to plaćaju. Pamet u glavu, rezultati na poslu i kamo sreće da sve potraje. K’o što kolega Vladimir reče, ako te dobro plaćaju, a ti previše ne stišćeš, za tebe ovo može biti vrlo dugoročan posao."
A vikendom bi Filip pričao supruzi:
„Dobra zarada, pametna ulaganja i za par godina smo na konju. Okačimo kopačke na klin i uživamo. A novac radi za nas.“
„Dragi, da nazdravimo za naš uspjeh.“ nasmije se supruga i navali na njega.
„Da, za naš uspjeh.“ uzvrati Filip i navali na nju.

„Štovani kolege i kolegice,“ započne Valerija govor „drago mi je da kao voditelj projekta mogu najaviti kako od danas imamo novi informacijski sustav. Direktore izvolite.“ okrene se Valerija Generalnom koji ustane i izađe pred mikrofon.
„Baš je zmija. Mi napravile posao, a ona ga svojata.“ komentiralo je veselo trojstvo nastup direktorice.
„Dear kolegice and kolege, as a transition manager I complete moja dužnost. Za mjesec dana new manager wi'll doći but in the meantime Mr. Filip, our external konzultant, wi'll be prokurator of the company Firma.“ završi generalni svoj govor.

Čuvši to Julijana, Marijana i Arijana se razvesele:
„Što li će Zmija na to? Baš su joj podvalili! I to sa Filipom! Hahahaha ... A mi ćemo i dalje po starom. Hihihihi ... Ne može nam ništa. Dapače, čak će nam morati dati povišicu!“ valjale su riječi na zabavi koja bi upriličena nakon govora.
Na zabavi bi ples i ponuđeno piće. Pa tako neki malo popiju i otpuste kočnice, a drugi pakosno smišljaju što im je i kako činiti:
„Generalni odlazi, a za šefa su nam opet postavili stranca. I to još vanjskog. Kojeg li poniženja. Znači li to da će nas likvidirati? Vjerojatno ne, ali tko zna kakvih će sve drugih promjena biti. A vjerojatno ni novi neće dugo ostati. A ja moram čuvati položaj i plaću koja je izvrsna ...“ razmišljala je Valerija i zaključila:
„Samo pamet u glavu! Aha ... Da ... Znam što mi je činiti!“ sine joj.
Filip je prao ruke kad s leđa vidje kako se otvaraju vrata i ulazi Valerija. Iznenađen i zatečen što ova ovdje radi ne reče ni riječi. Pa se još više iznenadi kad mu ova priđe s leđa i primi ga između nogu.

„I da ne duljim dalje priču, pretpostavljaš što se je tad dogodilo?“ zastane Filip uz gutljaj pića.
„Nije tebi loše.“ osmjehne mu se Furbi koji je sjedio za šankom i slušao njegovu priču „I tako, sad ti jadan moraš zadovoljavati sve četiri. I još te za to plaćaju.“
Filip slegne ramenima i nastavi:
„Da, ali radim. Nije to lako. Puno je putovanja, a porodica trpi. No često mi u Varšavu dođe supruga, pa tad’ nas dvoje uživamo.“
„Jesi pokvaren ...“ nasmije se Furbi. A i Filip na to. Pa Furbi doda:
„... ma nisam baš to tako mislio. Znaš da se šalim.“
„Da,“ prasne Filip u smijeh „ali moram se paziti. Znaš, do daljnjeg je ona priča o dolasku novog generalca odgođena, pa su mi produljili ugovor. Ipak ... Mislim da ću po završetku sadašnjeg ili možda još i prije otići. Već sam ih se pomalo zasitio, a i vrijeme je za promjene.“
„Da, imaš pravo. Jebačina je jebačina ali posao posao. Ionako smo oboje tu gdje smo samo zbog novca. Žrtvujemo dio života da bi kasnije imali mir i spokoj. I uživali sa porodicom.“ nastavi Furbi.
„Upravo tako. No što je život ako se ne možeš dokazati i napraviti nešto iz čistog zadovoljstva?“ ubaci Filip sa smiješkom.
„Baš tako.“ završi Furbi pa se obojica osmjehnu te otpiju gutljaj whiskey-a a Furbi jošte otpuhne dim iz debele cigare.



„I to bi novela?“ sjedeći za pisaćim stolom s otvorenim laptopom ispred sebe Bocaccio je gledao Furbija zavaljenog u naslonjač koji stoji u kutu Bocacciove radne sobe, tik do malog okruglog stolića.
„Ispričao mi je kolega.“ potvrdi Furbi.
„Baš k'o stvoreno za moju novelu. Kad se bistre sestre slože i olovo plivat' može.“ Ispali Bocaccio i nasmije se ,a Furbi mu se razdragan pridruži.
„Dečki, večera je za stolom.“ začuju ženske glasove s onu stranu vrata.
„Idemo, idemo, samo malo, ...“ javi se Bocaccio i zastane:
„A hoće li za večeru biti i koje zrno bibera?“ priupita.
„Hoće dragi, znam da voliš papreno.“ odgovori uz smijeh jedan od ženskih glasova.
Pa na to obojica ustanu i zapute se prema blagovaoni gdje su ih čekale supruge.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 25.04.2009.

Novela prva: Soba s pogledom

Moj veliki prethodnik, sa kojim sam u stalnoj dopisci mi posla nekoliko predložaka svojih novela prema kome ja davnih 2009ih godina napisah svoje i stavih ih u ciklus "Što žene žele".

Podsjetnik je to muškarcima da saznaju i prouče što žene žele kao i podsjetnik ženama da provjere ima li još pokoja želja i da mi jave kako bi im napisao ono što nedostaje.

Novele se nalaze u ciklusu "Što žene žele", pa znatiželjnik il' znatiželjnica mogu tamo provirit' da provjere ima li još pokoja želja koja u ciklusu spomenuta nije.

Ja sa svoje strane obećajem da ću želje poslati Bocacciu, pa da on javi prethodniku svom da napiše to u svom Dekameronu.

Pozdravljam vas sa štovanjem,
Furbi



Dragi dnevniče,

Bilježim ove retke da olakšam dušu. Ja, pater Očenašek, župnik župe Svetog Pavla, čuvam mnoge t,ajne. Navik'o sam na to i to mi ne pada teško kad su u pitanju drugi. Ali to što se posljednjih dana sa mnom zbiva zbunjuje me i pomalo plaši. Moj zavjet Gospodinu doveden je u pitanje pohotnom mišlju i željom prema ženi. Zato ti se Gospodine ispovijedam i s punom povjerenjem priznajem svoj grijeh. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Moj grijeh, moj grijeh, moj veliki grijeh. Sa svim svojim manama i ponekom vrlinom koju katkad drugi u meni vide, moj zavjet tebi Gospodine narušavaju pogledi koje mi dobacuju žene. A i ja njima. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Sve započne nedavno kad u susjedstvo dosele one dvije. Nastane se one točno stanu nasuprot mojeg. Njihovi prozori nasuprot mojih prozora. A ulica mala, ulica uska, ulica kratka. Pa se sve vidi, a ono što se ne vidi, to se čuje. Zvonce na uglu otkucava vrijeme. Vrijeme teče, idu dani, a one, grješnice, nemilice ih u poroku troše. Svraćaju u njih neki, pa kroz pritvoren prozor sve vidim i sve čujem. Ciku, viku, vrisku, uzdahe. Te ne smijem ni pomisliti što li se sve tamo zbiva. Pa se pravim k'o da ne čujem i činim se k'o da ne vidim. A sve čujem i sve vidim. Iza navučenih zavjesa tamo vlada grijeh. Blud i razvrat, prava Sodoma i Gomora.

A u našoj župi sve ostalo baš onako kako treba biti i po propisu. Čistoća, čednost i bogobojaznost. Šećem tako ulicom, a svi redom fino pozdravljaju.
'Faljen Isus.' veli časna.
A ja odzdravim:
'I Marija, navijeke.'.
I ona mi se smiješi. A ja u njoj vidim ženu a ne božju službenicu. I to joj ne smijem reći. Ne smijem to izreći nikom drugom doli tebi Gospodine.

Pa opet i drugi me pozdrave. I druge također. Neki riječju, a neke smiješkom samo lako kimnu glavom. A ja svakom i svakoj uljudno odzdravim baš kako treba i kako je po propisu. A sve vidim i sve čujem i sve znam. I poznajem sve tajne. Pa samog sebe ,hvatam u grijehu kako ih gledam dok se svlače, a i više od toga.

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.



Dragi dnevniče,

Što da ti velim? Otkako se one dosele u susjedstvo priznajem, počeh gledati žene. Hodam ulicama i promatram. Prolaze one kraj mene. Na primjer ona visoka i vitka. Dugonoga u crvenoj haljini i crnim čizmicama. Kakve li samo lijepe oči ima? Kakvog li lijepog i pravilnog nosa! Samo usta joj nekako stisnuta k'o da je uvijek ljuta. Sam Bog zna kakva je u braku. Možda mužu pije krv? Prigovara svakoj sitnici? Zagorčava mu život na svakom koraku? A možda je dobra? Tko to može znati? Karakter se u tijelu krije k'o zvijer u jazbini. Pa se pritaji i teško ga je odgonetnuti. A njene oči, njena usta, njene riječi! Svi oni mogu savršeno glumiti majstorski izvježbanu laž pa je ovako napamet bez iskrene ispovijedi od sveg najteže prozrijeti kakav je tko i što. Ja to k'o ispovjednik duše najbolje znam, jer i čujem i čuvam tajne svakojake. I to činim dok je u mislima vidim kako se svlači, a ja na nju skačem.

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Srećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

A eto i one punašne, plavuše. Čita što piše na oglasnom stupu. Tridesetak godina, no po licu još liči djevojčici koja pažljivo sluša učiteljicu. Ali vidi vraga, čim se okrene oko usana joj spazim bore. A oči, njene oči me gledaju. Zure u me’ bezobrazno, promatraju gotovo prkosno, k’o da čekaju hoću li joj prići. Ta sigurno čeka da joj plate provod, možda večeru. Da je povedu k sebi kući ili u hotel. Ma poveo bi je ja i ispovjedio da nema one moje domaćice. Ponekad i ona tako pohotno baci pogled na me’. A nije loša, dapače. Ima slatku guzu kakvu je teško drugdje negdje naći. Godi oku, a i ponosu.

„Oprosti mi Bože, što ja to pišem? Izleti mi, ... ali neka, nek' ostane. Dnevnik ionako držim na skrovitom mjestu za kog nitko ne zna pa čak ni ona moja što je spomenuh ... Iako zna da ga vodim. Ah Hermina, Hermina!“ ote se Očenašeku osmijeh pri pomisli na njenu oblu i skladnu guzu, na njene bujne grudi koje skriva košulja zakopčana do grla. Potom malo zastane, nakratko se zamisli, pa na laptopu nastavi dalje marljivo tipkati.

A tu je i jedna ozbiljna, puna samopouzdanja. Gleda ona u izlogu žensko rublje. čipkasto, svilenkasto, seksi, meko, podatno. Rublje sklizne dolje, a želja se oholo uzdignu gore. Po strogom izrazu lica čovjek isprva pomisli kao ta žena nema smisla za koketiranje. No kad počne koračati i napadno s ljuljati, a k tome još bacati pogled na sve strane, ma svi se za njom okreću. Pa s okrenem i ja, ah, ah. I gledam kako mlati skladnim nogama, a pogled mi preko njenih nogu kruži na gore pa se zaustavi na guzi.

Očenašek tu zastane s pisanjem pa tiho i žmirećki, gotovo nečujno, da ga nitko ne čuje otpuhne dugačko:
„Ahhhhhhhhh!“

Ispovijedam se tebi Gospodine. Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Srećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.



Dragi dnevniče,

Čovjeka je teško prozrijeti samo po vanjštini. A ženu još i teže od muškarca. Zato valjda i nastaju nesporazumi. Teško je biti sam. Katkad dani postanu nepodnošljivi. Ali tko iz iskustva zna kako je dobra i pitoma žena rijetkost, taj sigurno dobrano promisli prije nu se veže za kakvu nemoguću, pa radije dalje tabori u samoći i sluša vlakove u svitaj dana. Ljetna popodneva zavjetovana i usamljena čovjeka su duga. Sunce prži pločnike tihe i zabačene ulice, a golubovi muklo guču, i guču, i guču. A poneko poput mene, zuri tad kroz prozor iz prikrajka sobe s pogledom i promatra prizore. Recimo, one bludnice preko puta. Kako li se samo naslađuju putenošću meni nedostupnom, jer ... Ja život zavjetovah tebi Gospodine, no ... Je li došlo vrijeme da zavjet prekinem?

Zgriješih mišlju, zgriješih riječju, još ne djelom. Nesrećom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

„Pater Očenašek,“ trgne ga glas Hermine „treba li vam ispeglati košulju?“
Očenašek se prene i okrene ali se u tren se snađe:
„Ne hvala Hermina. Ne treba. Hvala lijepa, ne treba.“ Očenašek je nekako zbunjen. A na licu mu se čita kako u njemu se nešto zbiva.
„Dobro, onda ću raspremiti stol.“ odgovori Hermina i nagne se da dohvati tanjur sa sredine stola.
„Kako me danas čitavo vrijeme samo požudno gleda. Bezobrazno mi koketira i uz to namiguje tako vješto da joj to nikako ne mogu prigovoriti. Zapravo, mogu je samo poželjeti. Sva se čini kao da me zove. I kako li samo bezobrazno ispod suknje pokazuje guzu. A grudi su joj onako lijepo raspuštene, bez grudnjaka. Vise one dok mi nalakćena na stol nešto tumači, a ja, ja od misli o njoj, ja ne čujem i ne shvaćam što. Ah Hermina, Hermina! Tako bi te rado povalio. Već mi se na samu pomisao diže. Ma, ... Nek' zavjet ide k vragu.“ ote se Očenašeku gledajući Herminu bezobrazno nalakćenu i poželjnu na raspremljenom stolu.
„Nek' bude što biti ima.“ pomisli, pa se pomoli:
„Gospodine, oprosti mi na tom što ću učiniti i shvati to kao moju znatiželju da i sam probam što mi žene u ispovjedi povjeravaju. A ako ne mogneš, ... ja ću to ipak učiniti i gotovo.“ završi misao.
Zatim se još jednom prekriži pa navali.
„Ah pater Očenašek. Što to radite?“ tek da nešto uzvikne kresne Hermina.
„Samo ti navali. Čekam te već dulje vrijeme. A sad sam te napokon i dočekala“ pomisli Hermina i sva sretna počne mrdati guzovima osjećajući kako mali Očenašek traži put do njene mice mace.



Dragi dnevniče,

Ti znaš sve moje tajne. Znaš i kako poznajem grijehe jer su mi povjereni u osami ispovjedaonice preko usana grješnica. A ja, ja ih sam šapućem našem Gospodinu. Ima ih uistinu svakakvih i potječu od ovoga ili iz onoga. Na primjer, daj čovjeku što želi, pa ćeš zapravo vidjeti kakav je. Postane li ohol, svakako je umišljen i glup. Pa mu se događaju zgode svakojake, a nezgodama njegovim drugi se smiju i sprdaju ga u slast. Iza leđa, ovise li od njega ili otvoreno, ne mogne im ovaj ništa. I tu mu ni ti Gospodine ne možeš puno pomoći već jedino što možeš jest uputit' ga da počne razmišljat’ glavom kako Kiklop ima samo jedno, a čovjek dva oka i uz to bolju pamet od Kiklopa.

Dakle ipak je istina što se priča
bile su tu avanture a bilo je i strasti.
Poljubac koji mogao je pasti.
A i nešto više o čemu se ne piše
il' se možda taji jer ljubav još se gaji.
I tko vraga zove u posjete nove
i lovi se za šalu
taj od sebe radi
pravu pravcatu budalu.

A ima čovjek i moć spoznati ljubav i snagu. I želju osjetiti. I želju primiti. I želju darovati. I zato, dragi moj dnevniče, ovo su posljednja slova koja u te’ turam. Ne zato što odlučih prekinuti sa Gospodinom jer i sam spoznah kako njemu i ljubav i želja nisu mrske, već stoga što odlučih se osloboditi stege zavjeta posvećujući se svjetovnom životu i njegovim užicima.

Led se topi, zavjet kopni,
vjera ne posustaje.
Njena mladost, moja radost
slatke more, ona gore a ja dole.

Sunce popi, zavjet kopni,
vjera ne posustaje.
Njeno tijelo, slatko cijelo,
noćne more, ona dole a ja gore.

Zavjet prolazi, ona dolazi.
Hoću li je imati?
Njeno tijelo, za me cijelo,
moje strasti. Hoće l' mi pasti il' uspravno stajati?

Moji dani, burne noći.
sve prolazi a ona dolazi.
Bol će minuti, ona će se skinuti
breme mi riješiti i pri tom’ neće pogriješiti!



„Ah pater Očenašek,“ usklikne Hermina „što to radite. Ah!“ ote joj se dok mrdajući guzovima osjeća radost što mali Očenašek pronalazi pravi put. Pa onda, na kraju, u nastupu strasti još vrisne i prigrli ga cijelog i još jače stisne, baš upravo onako kako treba. A mali Očenašek i dalje kliže u ritmu muzike koja je glasna i zarazna. Obuzimala ona prostor, daje ona strast, ona topi se i ponire. Nestaje i nastaje sve dok se ne rasprsne po zvijezdama. Hermina na to samo slatko vrisne:
„Jooooooooj. To volim.“ i u grču svrši više puta obasuta tisućama malih sunašaca.



Nu što se jošte toga dana zbi, to oboje ne saznadu odmah već prođe mjesec i nešto više. Tog se dana, naime, u luci ukotve male barke pa tako, nakon devet mjeseci, svijet ugledaju dva kmečava derišta roditeljima tako draga.

„Dragi, imamo dvojčeke,“ Hermina radosno priopći vijest Očenašeku koji joj u bolnicu donese cvijeće
„Malenka i Zelenko. To će im biti imena." u odluci bi čvrsta Hermina.
„Draga, kako je to prelijepo.“ poljubi je ozareni Očenašek koji u međuvremenu odbaci zavjet i pred oltarom prigrli Herminu.

Bi vrijeme nedjeljnog objeda. Sjedili su za stolom. Hermina i Očenašek. A ručak bi pravi. Goveđa juhica sa domaćim rezancima. Uz kuhanu govedinu i hren u umaku od vrhnja bi pokoja mrkvica i celer. Potom na red dođe pohani picek sa restanim krumpirom i zelena salata, hrskava kristalka. A na kraju bi štrudla s jabukama u lisnatom tijestu, s mrvicama i orasima.
„Koje li krasote!“ uzdisali su dvojčeki dok su ih roditelji ljuljuškali u kolicima izgovarajući uobičajene gluposti koje u tim trenucima odrasli prevaljuju preko usana.
„A kojih li kretena od roditelja! Ma dajte malo i nama. Hej dajte i nama. Ehej, dajte nam. Dajte. Dosta nam je bebi-papa. Hoćemo pravu papicu. Juhicu, meseko, štrudlu.“ vrištali su dvojčeki kmečeći svoju pjesmicu što se neukim roditeljima pričini kao obična dernjava beba koje, nakon što se probude, traže bebi-papa.
„Roberte, hoćeš li ih smiriti da možemo u miru Božjem ručati? Ja ne mogu. Nemam više snage.“ veli Hermina.
„Da draga, evo letim, već ih ljuljam.“ odgovori Očenašek zaljubljeno gledajući dva malena djetešca i gugućući iste besmislene riječi k’o što to rade svi roditelji ovog svijeta.
Za to vrijeme Hermina gledala je velikog Očenašeka i smješkala se pri pomisli kako mali Očenašek dobro zna što i kako radi.
„Ah, slatke li strasti.“ pomisli gledajući kako se veliki Očenašek igra s djecom koja baš zbog tog trenutka prestanu plakati.
„I zna s djecom.“ u sebi doda.
Pa stane razmišljati da se ona, pošto u njeg’ bi i dobar i velik i mnoga joj druga zadovoljstva njih oboje pričine, trajno osigura. Ter mu veli:
„Meni su djeca tako mila. Roberte, hajdemo praviti novu.“
Očenašek se nasmiješi:
„Hoćemo li ovdje za stolom ili u kuhinji?“ upita namigujući.
„Roberte, udane žene rade to u krevetu.“ izazovno mu odbrusi Hermina i krene put bračne ložnice. Putem joj negliže sklizne dole, a Očenašeku se ponos digne gore.






gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

srijeda, 15.04.2009.

Epilog: Snovi jedne stjuardese na letu OU491

Sjedio je u avionu i čitao The Beach. Knjiga kao i istoimeni film snimljen prema njoj tih je godina boravila je na vrhu svih svjetskih lista bestselera. Uzbudljiva avantura koju Richard doživi u Tajlandu a Alex ovjekovječi u bestseleru o urbanoj yuppi generaciji. Izmišljena storija koja simbolizira generaciju što traži uzbuđenja i u potrazi za adrenalinom posjećuje daleke i malo poznate krajeve svijeta. Predasi potrebni između svakodnevice opterećene tehnologijom, stereotipima potrošačkog društva u kom se gubi čovjek. U kom umire duh i nestaje tako potrebna i svojstvena osobnost. Svakodnevica prepuna okrutnosti i bešćutnosti zbog čega tako lako postajemo robovi navika koje su ključni faktor potrošačkog društva. Društva koje u potrazi za profitom promovira jeftinu plastiku upakiranu u celofan kratkotrajnog zadovoljstva. Generacija u kojoj takmičari međusobno gaze jedan drugoga. Generacija koja se potire u vjeri kako je pojedinac vrjedniji pregazi li sve pred sobom i k tome se iscrpljuje do iznemoglosti. Na poslu od jutra do sjutra, vjerujući kako time pokazuje vrijednost vlastite zablude i odanost.

Ponekad takvom pojedincu pukne film i on sreću potraži u industrijskom turizmu Seychellesa ili Dubaia. Nasuprot takvom bivstvovanju, ponekom sretniku se uistinu otkine i igrom slučaja nađe negdje na plaži. Plaži usred iskona, plaži podno zvjezdanog neba. Tamo su ritmovi koji noću putuju džunglom pronoseći poruke koje se prvo mora naučiti slušati kako bi razumjelo što oni žele prenijeti. I za razliku od onih koji vjeruju da je vrhunac otkačenosti biti nafiksan u nekoj komuni ili tulumariti u bučnom noćnom klubu, sretniku se zalomi, pa se nađe na svojoj plaži. Plaži koja je simbol njegovih vlastitih stremljenja što pružaju promociju iskonskih ljudskih vrijednosti kroz sve same sebi svojstvene raznolikosti.

„Prije puno godina imao sam sličnu avanturu. Ali za razliku od Alexove fikcije ova bi stvarnost. Nije se dogodila s namjerom već se dogodila pukom igrom slučaja. Domino princip okinutih pločica koje se padajući slažu i same od sebe pronalaze put slijevajući se u zanimljivu storiju koju bi možda trebalo zabilježiti i ovjekovječiti." razmišljao je Furbi sjedeći u avionu za Zagreb.
Uz uključen laptop lijeno je žvakao bezličnu hranu koja se poslužuje na svim letovima, sve kako bi se putnike zabavilo i odvratilo od misli da su na desetak tisuća metara iznad tla i sami i bespomoćni i da u ozbiljnoj su nevolji ako ih kojim slučajem pohodi zla sreća.





Na pamet mu padne misao i on je zapiše.
„Svakome se u životu pruža prilika za pustolovinom i samo je njegov osobni izbor hoće li je uhvatiti ili će je propusti. Odluči li prihvatiti ponuđenu ruku proživljeno se duboko urezuje u pamćenje i puni ga uspomenama koje hrane duh, uzvisuju dušu i neiscrpan su izvor za gotovo čitav život. Nakon svih trenutaka, ovakvih ili onakvih, jedino što ostaje su sjećanja i slike koje te u dugim i hladnim noćima prepunim magle okružuju i griju. A ponekad te motiviraju da odbaciš bespomoćnost i ponovo sam sebi daruješ život.“

Zastane, počeše se iza uha pa nastavi:
„A ako sa putovanja povrh svega dovedeš i drage osobe, a ne samo niz fotografija i video vrpci, što ima ljepšeg od toga?" letjele su tipke promatrajući mladu zgodnu stjuardesu koja se veseli tko zna čemu i brblja sa kolegicom u prednjem dijelu putničke kabine tik ispred zatvorenih vrata pilotske kabine.

„Transsibirskom do Pekinga, provod u Pekingu. Vlak do Kantona kroz samo srce Kine. Hong Kong, Macao te na kraju šećer, Filipini i Mindoro. Potom Manila i povratak kući."



Prisjećajući se događaja u avionu koji hrli kroz noć prema zagrljaju zagrebačkog aerodroma Furbi otvori laptop i nastavi čitati mail-ove. Za oko mu zapne jedan. Maria je pisala:

„Ne znam kako da ti to riječima opišem, ali jednostavno te volim. Ti si dio mog života i trajno ćeš takvim ostati. Možda će ti se sljedeće rečenice učiniti čistom pornografijom, ali kada te osjećam u sebi kako se migoljiš, u mom međunožju, kako ulaziš i kako izlaziš i na kraju me obdaruješ sokovima znam da je to ono što oduvijek želim. I svejedno mi je jesi li sprijeda, mojoj mačkici ili si odzada, u zadnjici dok ja prstom punim mačkicu. Uzbuđenje je jednako, a svršavanje s tobom predivan je osjećaj potpunosti i bliskosti. U tebe sam se zaljubila kad smo se sreli na Plaži. Još uvijek pamtim tvoje poljupce ispod slapova. Pamtim tvoja milovanja. Osjećam tvoje ruke na mojim nabreklim grudima. Kako nam je tada bilo lijepo! U životu sam imala i drugih muškaraca, povremeno ih imam i sada ali samo sam se sa tobom osjećala potpunom. Samo se sa tobom osjećam ženom.
Svi moji uspjesi, sva moja snimanja, slava, pa na koncu konca i materijalno bogatstvo što sam ga stekla u ovih desetak i nešto godina po Europi, Americi i Japanu u svijetu mode ne mogu se usporediti sa tobom. Ti si meni, mome životu, dao najljepši i predivan dar. Phelippe, naš sin, postao je smisao mog života i daje mi snage da nastavim, jer znam kako sam preko njega postala besmrtna jednako kao što moja majka na Mindoru i dalje živi u meni. Gledam ga kako raste i kako svaki puta razveseli kada dođeš u naš dom.

Volim te,
Maria

P.S.
Volim te. Volim te u sebi, volim te ustima, mazim te mačkicom, ljubim te posvuda po tijelu. Mazim te jezikom, uvlačim te u usta kako bi mi podario sreću. Gutam tvoje kapi i vraćam ti ih ljubeći te strasno, mazno i čisto. S ljubavlju. Od srca. Jednostavno. Volim kad osjetim tvoj jezik među svojim nogama, na klitorisu i u svojoj mačkici. Želim tvoj kurac u svojoj stražnjici, ljubavi moja."



Pročitavši mail Furbi počne tipkati odgovor:

„Ljubavi bok,
Svako tvoje pismo me ponovo uzbudi. Evo i ovdje u avionu mi se diže dok ga čitam sjećajući se naših sastanaka i rastanaka. Što da ti na sve to što si mi napisala, otpišem? Samo dvije riječ. Volim te.
Kako je Phellippe? Nisam ga vidio gotovo mjesec dana. Posao usred nigdjeva izgmeđu dva leta kojadje klijent ima tvornicu. A ja se potucam i truckam lošim putevima, vozim se u autobusu bez amortizera ili se povlačim po aerodromima ;ekaju'i na avione koji uvijek kasne. Imam li nesreću spavam u hotelima kojima me tješi Lufthansa u Frankfurtu kada njeni partneri kasne u dolasku, pa zbog kratke veze gubim vezu za Zagreb.
Znaš, svaki put kad dođem kod vas tako se razveselim. Phellippe mi je u mislima, a kad mi je teško pratiš me ti. U mislima, u srcu, u krvi.

Volim te budalice mala,
Furbi

P.S.
Mislim da je, kao što smo zadnji puta zaključili, došlo vrijeme da se Phelippe i Jelena konačno upoznaju. Napokon, oni su brat i sestra. Razgovarao sam o tome sa suprugom Žanom, i ona je suglasna."






Sjedili su u avionu za Zagreb. Bili su pomalo tužni, ali puni proživljenog optimizma. Optimizma kojim su na putovanju stekli nove prijatelje. Žana je slušala walkman, a Furbi je gledao šaljiv film, jedan od onih kakvi se obično prikazuju na interkontinentalnim letovima.

Avionska karta iz Hong Konga za Frankfurt omogućavala im je silazak u Bangkoku i boravak u Tajlandu ali ... Odlučili su nastaviti dalje, put Delhia, a zatim Frankfurt, potom vlakom kući u Zagreb. Žanu je držala nostalgija za Plažom i grijala svježe proživljena romansa sa Nijemcem. Furbi još dugo vremena poslije povratka kući nije znao kako se ona s njime dopisuje, a ponekad u nekom usputnom hotelu negdje u inozemstvu sastaje. Žana je pak još kasnije saznala za Furbija i Mariu. Maria se je promijenila. Doselila se u Europu i započela manekensku karijeru održavajući tu i tamo vezu s Furbijem. Zato se Furbi ne iznenadi kad mu Žana prizna svoju da još uvijek živu vezu začetu na plavetnilu morskog žala iako s Furbijem ima predivnu kćer.
„Znaš, ostala sam u drugom stanju." priopći mu Maria na što je Furbi nježno i sa radošću poljubi, a ona zaplače. Uzvrati mu poljupcem te svijetu daruje još jednog malog anđela s tintilinićem koji ga uvijek radosno pita:
„Što si mi ovaj put donio tatice?"

Dok je vlak hitao prema Zagrebu nasmije ih carinik koji se ukrca u Mariboru i netom prije Celja uđe u njihov kupe:
„Što imate prijaviti za carinu?" pitao je.
„Ništa. Vraćamo sa velikog putovanja i jako smo umorni.” odgovori Žana.
Iznenađen odgovorom carinik ih samo upitno pogleda, a zatim pogledom skrene na njihovu malenu prtljagu. Dva prljava pinkleca sa nužnim stvarima za preživljavanje koje uključuje podložak i spavaću vreću. Bilo je rano jutro i čekao ga je kraj smjene, pa mu se nije dalo natezati sa ovim putnicima. Zato se samo okrene i ode.

Prolazili su pored Zaprešića. Nakon velikih sibirskih i azijskih rijeka, Sava je izgledala kao malen i beznačajan potočić. Ranom zorom na Glavnom kolodvoru dočeka ih Zagreb okupan toplim rujanskim suncem. U Zagrebu je sve brujalo o balvanima u Kninu koje je inicirala i potpomagala Srbija koja se počinjala pripremati za krvavi obračun sa svim nesrbima spremajući agresiju na Hrvatsku. Istu večer na Dinamovom stadionu David Bowie imao je koncert 'Let’s dance'.

Ponovo je u avionu. Mlada stjuardesa zastane pored njega. Vidjevši laptop i knjigu u ruci obrati mu se na engleskom. Padne komentar o filmu:
„Ah lijep film. A tek krajevi. Tamo bi željela otići" reče mu.
Furbi uzvrati i prihvati igru:
„Zašto ne, mogli bismo zajedno." namigne u šali.
Stjuardesa se nasmije:
„To nije moguće." odvrati ona i produži dalje.
Simpatična stjuardesa koja vjeruje u ljubav i pustolovine južnih mora i tamo želi doživjeti čaroliju.
„Zanimljivo, ona misli kako je nešto tako nedostupno. Ne vjeruje da samo treba imati petlju i krenuti. Sve ostalo dogodit’ će se samo po sebi." razmišljao je Furbi gledajući stjuardesu kako odlazi.
Zatim namoči pero u mastilo, te nastavi kuckati po laptopu.






(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 06.04.2009.

Ermita, Ermita: Metro Manila na dlanu Intramurosa

Jeste li bili u Manili? Većina nije ali glavnina onih koji su posjetili tu konglomeraciju gradova što naziva se Manilom, očarana je raznolikošću ugođaja te neobične metropole jugoistočne Azije. Metro Manila, kako je nazivaju filipinci, objedinjuje cjelinu od osam velegradova donosno gotovo dvadesetak gradova i gradića na Luzonu, najvećem od desetak tisuća Filipinskih otoka, otočića i hridi. Sa vrhova staklenih vertikala Makatija, iz ureda velikih korporacija, pruža se veličanstven pogled na ovu u svijetu jedinstvenu cjelinu u kojoj se izmjenjuju sjaj i bijeda, raskoš i siromaštvo prljavih slamova, prostora gdje obitava nekoliko desetaka milijuna žitelja.




Većina filipinaca, pa tako i stanovnika Manile, je siromašna ali ... Ovdje žive i ekstremno bogati ljudi. Sjaj, blještavilo i raskoš izmjenjuju se sa krajnjom bijedom no vjerujte mi na slovo, ovdje to nikoga ne smeta. Ne bi vjerovali ali svima se na licu čita sreća. Nekima zato što uživaju u raskoši, drugima stoga što raduju se sitnicama koje život čine. Na licima, u pogledima, na radiju, zapravo svugdje gdje se okrenete, sve što slušate, sve to odašilje radost posvećenu novome danu, onom danu što zove se život. A što to govori i kakve nam signale odašilje i koju poruku pri tome prenosi nam taj kaos što se poput kakve beskonačne trake neprekidno ponavlja dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, pedeset dva tjedna u godini? Kao i uvijek, odgovor je vrlo vrlo jednostavan. Svi mi zajedno ali i svatko od nas ponaosob zna da se sreća traži u malim stvarima. U harmoniji pomirenja sa samim sobom. U otvorenosti i dobronamjernosti prema svijetu. Sreću ne donosi novac ali ... Novca ne valja nemati jednako kao što ga ponekad ne valja imati previše. Najbolje je imati ga taman baš toliko koliko treba. Slika Manile, slika ljudi koji plutaju u ravnoteži, držala ga je još dugo, dugo po povratku sa putovanja. I zato je tim veća tragedija koju čitate na licima okoline u kojoj živimo. Mrke face i stav kako čovjek je čovjeku vuk u Manili jednostavno ovdje ne prolaze i gube svako razložno značenje.




Manila je najpoznatija po dva gradića, preciznije dva oveća kvarta u kojima se turisti najčešće zadržavaju. Intramuros, najstariji dio Manile smješten je oko stare španjolske utvrde. Ermita, predio je to sa brojnim barovima i restoranima gdje prosječan turist traži i ponekad nalazi kratkotrajnu zabavu u alkoholu, dobroj hrani ili seksu.



Ipak, vjerovali ili ne, u samom srce pokvarenosti i izopačenosti nalazi se Malate – crkva i samostan sa pansionom za čestite turiste. Oni tu sred vreve mogu naći predah, pronaći mir, pristojnost i skromnost i mogu obnoviti radost života. U takvom podneblju odrasla je Maria, mangjanka koju su kao malu pod okrilje uzeli misionari i iz nje napravili zvijezdu. Po povratku sa Mindora Žana i Furbi tu potraže utočište. Oaza tišine, meditacija spokoja, niska predivnih tropskih vrtova sred buke, lopovluka i gužve karakterističnih za sve metropole jugoistočne Azije.







Jeste li spremni krenuti u klasičnu vožnju kočijom kroz samo srce Intramurosa? Želite li posjetiti restoran u kome će vas poslužiti sa poznatim filipinskim specijalitetom zvanim lapu lapu? Vrhunska svježa, često puta netom ulovljena bijela riba iz toplih tropskih mora u lokalnom umaku od tropskih delicija. Čaša vina na intimnoj večeri uz svijeće, ruka u ruci, poljubac prijatelja, strast ljubavnika, iskrenost osjećaja i žar želje za dodirom strasti koja potom slijedi.

Vlaga u zraku bila je nesnošljiva. Filipine su danima pohodili gusti i učestali pljuskovi izmjenjujući razdoblja tanahnog spreja sa suncem koje se iznenada na kratko probija kroz sive oblake. A sunce donosi svježinu tropskog podneblja baš u mjeri u kojoj se to i očekuje. Sunce je obasjalo ljepotu bujnog i orošenog zelenila prošaranog mirišljavim orhidejama koje ovdje rastu kao korov mameći sitne kapi netom prestale kiše da se vrckavo ljeskaju i pokazuju svijetu svoju ljepotu brušenog dijamanta. Dijamanta spremnih dati poljubac najljepšem ženskom vratu. Živopisne tržnice na kojima se nudi sve i svašta, sve kako bi se očaralo putnika namjernika i natjeralo ga da tu nešto kupi. Ponuda je to boja i mirisa, ponuda koja tjera vaše papile da lagano zadrhte podsjećajući vas na trenutak vrhunskog senzualnog zadovoljstva. Ispunjenost je to egzotičnim podražajima. Ultramoderni šoping centri za naše su putnike bili od perifernog značenja, jer ... Putnici su nosili radost avanture kakva se može doživjeti samo jednom u životu.

„Znaš ... imam isti osjećaj kao i ti. Ovdje bi mogla ostati zauvijek. Ali kao i tebe i mene čekaju obaveze. Čeka me posao, čeka me neki drugi život. No sve ovo što sam doživjela, to je kako da se izrazim ... Wooow. Da, upravo tako. Woooooow!" Žanine oči izražavale su istinsku radost.
Zatim Žana nastavi:
„Zbog svega toga valjalo je biti ovdje. Valjalo je provesti ta dva mjeseca predivnog putovanja i sudjelovati u onome što sam doživjela." nadahnuto mu je pričala dok su uz ugodnu glazbu večerali u omanjem restoranu smještenom negdje oko glavnih arterija koje presijecaju Ermitu.
„I moji osjećaji su jednaki. U ovom trenutku ne nalazim riječi da ti ih opišem, da ti ih predočim." uzvrati joj Furbi sa užitkom gutajući riblji zalogaj koji se po ukusu naših krajeva može usporediti još jedino sa kovačem ili šanpierom, kako ga krste talijani štono preko vikenda pustoše gastronomijom Istre i Kvarnera.
„Ne zamjeraš za Nijemca?" pitala ga je Žana.
„A ti meni Mariu?" upita je Furbi.
Umjesto odgovora Žana se samo osmjehne.





Kad su se te večeri vratili u pansion, dežurna časna ih samo ovlaš pogleda i pri predaji ključeva sobe s blagošću im kratko veli:
„Bog vas blagoslovio djeco moja. Vidi se da ste dobi ljudi."
„Hvala i Bog blagoslovio i Vas." uzvrati joj Žana.
„Dobro se boljim uzvraća." uzvrati Furbi nakon čega se oboje, držeći se ruke, uspnu uskim stubama što vode na kat do sobe.

Bili su u sobi. Tuš je skidao vrelinu zvjezdane noći i dok su oni onako vlažni od topline dugo dugo u noć vodili ljubav. Ljubav je bila nježna. Ljubav je bila nesebična. Ljubav je bila čista. Ljubav je bila neiskvarena. Ljubav kao srce koje se daruje srcu. Jedno biće čini je drugom biću i daruje mu ljubav. Daruje mu nježnost milovanja. Pruža mu tankoćutnost cjelova. Stisak topline koja zrači dodir kože o kožu. Blagi drhtaj ruke u ruci. S radija dopirala je vedra romantična muzika koja se filipincima posebno dopada. O prozore lupkao je sprej tropske kiše a ponad bi ponekad zaškripio tihi šum ventilatora koji je imao zadatak razblažiti vlagu teškog tropskog zraka. Opušteni su uživali u sjedinjenju posvećenom ljubavi.

Poljubac joj obasja tijelo. Njegove usne, mokre od vlage poput nježnih pahuljica, puzale su preko njenog tijela. Spuštale su se do bradavica, mazile ih u puninom davanja. Jezik je milovao njeno spolovilo a ona je drhtala prepuštajući se potpunosti tom stapanju. Stapanju u zagrljaj. Stapanju u dodir. Stapanju u srcu. Objedinjenosti duše.

Žana svrši i to ne jednom već više puta. A potom se njene usne okome na njegovo tijelo. Jezikom je pohlepno tražila njegova usta i u dugačkim potezima kista, poput slikara koji je u uzajamnosti i skladu sa platnom. Kružila je ona oko njegovog penisa. Potom se oslovi na koljena i ruke te mu reče:
„Uđi."
I on uđe pa nastavi dalje. Ulazio je i izlazio u valovima koji su mu poput treptaja žmaraka obasipali tijelo. Sve je počelo od tabana, zatim se nastavljalo preko bokova penjući se prema prsima da bi na kraju sve eksplodiralo u glavi. Furbi na trenutak izgubi sebe. Na trenutak bi sjedinjen sa vječnošću zbog koje postoji, beskonačnošću kratkotrajnog uzleta sjedinjenja s Bogom osobno. A Žana ponovo svrši osjećajući kako bezbrojne kapi muškog roda glupavo i bezglavo lutaju u svim smjerovima panično tražeći put ka jajašcu.

„Juriš braćo!" kako to uzviknu Dustin Hoffman u filmu 'Sve što ste željeli znati o seksu a niste se usudili pitati'. No za razliku od filma, ovdje je bilo sve drugačije. I te se vrele tropske noći na kugli zemaljskoj, podno kape nebeske, začne nastavak dvije predivne vječnosti. Život zbog koga i postojimo. Vječnost je to što nastavlja svoje postojanje. Duša je to koja plovi kroz beskonačnost vremena. Vremena što traje od početka i teži kraju koga nikada ne dostiže.

Ako ste pomislili da je tu kraj priče, prevarili ste se. Bili ste samo svjedoci početka neke nove priče koja kao i sve ostale ima i scenarij i vlastiti tijek. Priče koja tokove bilježi iskrenošću koju svom partneru priznajemo ili ne priznajemo. Negdje daleko u hladnoj Europi Žanu je čekao Nijemac a Furbija, tad još to nije znao, spremala se pohoditi Maria. Nakon par mjeseci Maria mu se javi iz Europe. Prvo stigne njeno opširno pismo. Zatim ga počnu oblijetati telefonski pozivi. A na kraju počeše stizati mail-ovi.
Osjećaj ne poznaje vrijeme. Osjećaj ne mari za eter. Osjećaj leti i prožima ljubavnike darujući radost zajedništva. Darujući ljubav i sve što se uz nju rađa. I zato poput sunca koje se svakoga dana ponovo rađa nad horizontom ljubavi, osjećaji donesoše nastavak ove priče.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 27.03.2009.

Indiana Jones: Tajanstveni Mindoro Occidental

Dieteru bi potreban novac i da mu učini uslugu Furbi nagovori Danca da zajedno s njima pođe u džunglu. Ovoga pak nije trebalo previše nagovarati.
„Džungla, prava džungla?“ upita Danac.
„Da, prava džungla. I posjet urođenicima, mangjanima. Dieter ide posjetiti ženinu rodbinu, pa ukoliko želimo ... I mi smo dobrodošli.“ govori Furbi.
„Naravno da želim. Onaj moj suputnik nikako da se skine sa one tvoje .. Suputnice. Ha, ha, ha.“ cerekao se Danac „Pa dok se on se zabavlja na jedan, ja ću na drugi način. Nego, da mi povedemo i Mariu. Misliš li da će pristati ići s nama?“ Danac je pitao dalje.
„Iskreno ... Ne vjerujem. Ona traži druga zadovoljstva ... Ali u svakom slučaju možeš probati.“ namigne Furbi i nastavi „Plaža je lijepa. Maria je lijepa ... I jebežljiva, ali ... Ovo je ipak nešto drugo. Dangubljenje po barovima, jahanje na valovima, ronjenje, Maria ... Sve si to možemo priuštiti i drugdje. Ali sve to ne možeš usporediti sa uzbuđenjem koje nas vjerojatno čeka tamo. Čeka na mjestu koje se nalazi na drugoj strani mogućeg.“

Spuštao se mrak. Umorni i iscrpljeni od cjelodnevnog probijanja kroz gustiš Dieter, Danac i Furbi sjedili su uz vatru. Na putovanju su čitav dan, još od ranog jutra. Prvi dio puta prešli su konjima, uzvodno uz rječicu koja se preko malog vodopada obrušava u lagunu skrivenu na zatvorenom dijelu otoka.
„Predivna mala laguna ... Daleko od pogleda turista.“ komentirali su.
Na putu su od jučer. Prvog dana su se strmom cestom uspeli podno samog Mount Talipanana.
„Mount Helicon je jedan od nekoliko aktivnih vulkana i najviša je točka otoka.“ pričao je Dieter i nastavio:
„Kao što ste vidjeli, ovaj dio puta može se prijeći i vozilom, ali mi smo ga prešli konjima.“ govorio je.
Podno samog vrha sišli su s konja i nastavili pješice. Konje su vodili uza se.
„Čudan je to osjećaj koji te obuzme na rubu kratera. Iz dubine izlaze pare. Na jednoj strani gledaš oblake, a na drugoj te promatra kristalno bistri horizont neba koje se u daljini stapa s morem. Možeš potrošili gomilu nesuvislih riječi opisujući veličanstvenu ljepotu doživljenog prizora, ali jedini pravi način je sam to doživjeti, osjetiti na licu mjesta.“ sumirao je Furbi dojmove uz logorsku vatru prisjećajući se jučerašnjeg susreta sa vulkanom kome se domoroci klanjaju.
„Mount Talipanan, bog Tame.“ nadoveže Danac.
„Uz Boga Tame, domoroci se klanjaju i Suncu. Ono za njih simbolizira život. Nešto kao Bog Života. Ali priča ni ovdje ne prestaje. Imaju oni kontakt sa civilizacijom, a prihvatili su i neke kršćanske običaje, jer ... Povremeno ih posjećuju misionari. Filipinci su općenito vrlo pobožni ljudi. Imali ste priliku uvjeriti se kako u svakom svratištu ili hotelu, ma kakav on bio, postoji mali oltar sa slikom Gospe. Oltar je okićen cvijećem, a na njemu uvijek gori barem jedna svijeća. Katolička crkva je ovdje vrlo, vrlo jaka, a mnogi mladi Filipinci pohađaju škole koje je ona otvorila za sirotinju.“ nastavljao je Dieter priču.
„Vidite, na primjer Maria ...“ započne Furbi na što ga Danac pogleda, pa ne mogavši se suspregnuti uzvrati:
„Otkud sad ona ovdje? Kakva se priča, da ne velim namještaljka, krije iza ovoga?“
„Ehej, polako. Nije nikakva namještaljka. Čut’ ćete sve po redu. Dečki, samo polako.“ umirivao ih je Dieter.




Nakon kraće stanke u kojoj se čulo samo tiho pucketanje vatre prekidano kricima noći Dieter nastavi:
„Maria potiče iz jednog od mangjanskih plemena. Kao malu djevojčicu misionari su je dobili od roditelja i odveli u Manilu. Tamo su je udomili u samostanu i dobro je školovali. Primijetili ste da izvrsno govori engleski, da je vrhunski obrazovana i načitana. Mislite li da je to mogla pokupiti negdje uz put loveći seks turiste? Naravno da nije. Imala je ona u školi strog kršćanski odgoj, pa nije čudo što, kad joj u jednom trenu pukne film ona pobježe iz samostana gdje su je pripremali za redovnicu i misionarku. I od tada se razuzda i otpusti kočnice.“ naceri se Dieter.
Pa nastavi:
„U sklopu samostana i crkve, u Manili, usred prljave Ermite prepune barova i poroka raznih vrsta, nalazi se Malate. Tih, čist, uredan i slikovit kutak. Pansion koga vode ti isti misionari i redovnice. Kad se budete vraćali preporučujem vam da tamo odsjednite. Tamo je odrasla Maria, a njeni roditelji, sestra, rođaci i dalje ovdje žive životom urođenika ... Znam to jer ... Moja žena je njena sestrična.“ Dieter završi priču o Mariji i zastane.

Zvuk tišine parali su ponekad tihi, a katkad glasni krici zvijeri koje se kriju u tami. Nad džunglom se uzdizala koprena plavičaste magle nastale isparavanjem silnih količina vlage. Svo troje mirno je sjedilo uz vatru. Pušili su svaki svoju cigaretu. U jednom trenutku ničim izazvan Dieter nastavi priču:
„Onaj domorodac ... Kod koga smo danas ostavili konje ... On također pripada plemenu mangjana ... U dodiru sa civilizacijom poneki je mangjan prihvatio tekovine civilizacije, ali kako istočni dio otoka okupiraju seks turisti sve je to, na žalost, dobilo nakaradni oblik.“ doda, a potom svi zajedno zapale novu cigaretu slušajući podno punog mjeseca glasove iz džungle.
Promatrali su gotovo nadnaravnu sliku uzdizanja magle koja se u njihovim mislima opijenim dimom pretvarala u tko zna kakve nadnaravne prizore.
Posjedovanje takvih cigareta se, ne samo na Mindoru, već na čitavim Filipinima strogo kažnjava, ali ... Kako su i one u funkciji turizma vlasti vrlo često zažmire ako aktivnosti ne prelaze u otvoreni kriminal. Duboko u džungli, naprotiv, nema nikakvih problema. Sve je dopušteno i sve je dozvoljeno. Naravno, moraš biti na čisto sam sa sobom i sve to činiti u granicama, jer si inače gotov.



Iz Furbijevog dnevnika:
„Sljedećeg jutra nastavili smo putem prema unutrašnjosti. Posvuda uokolo se uzdižu visoki brežuljci i strmoglavljuju u duboke ponore neprohodne džungle. Jedino prohodno područje su vrhovi brežuljaka po kojima hodamo i tokovi rijeka kao što je korito ove rječice koju pratimo na putu prema mangjanskom selu.

Pješačili smo satima. Bili smo znojni i izbodeni komarcima koji su osjećali miris ljudske krvi. Putem u par navrata u daljini vidjesmo omanje nakupine koliba u kojima možda stanuju domoroci. Domoroci su uglavnom nomadi i sele se s jednog mjesta na drugo, ali nigdje ne ostaju dulje od jedne sezone. Na otoku nema godišnjih doba. Razlikuje se samo suha i kišna sezona, a mi se ovdje zatekosmo pri kraju kišne. Nitko zapravo ne zna koliko je domorodaca na otoku. Procjene se kreću od pet do dvadeset tisuća, možda čak i četrdeset, pedeset. Tko zna? Kao i uvijek, istina je vjerojatno negdje po sredini. A kako civilizacija ipak nezaustavljivo napreduje vjerojatno je i daleko ispod nje. Domoroci rijetko kada kontaktiraju sa stanovništvom obale. Samo ponekad dolaze do dogovorenih mjesta gdje trampom kupe poneku tekovinu civilizacije. Uglavnom odjeću, a vrlo rijetko obuću. Bosa stopala su im, naime, u potpunosti prilagođena nečujnom hodanju po tlu. Sve ostalo ih jednostavno ne zanima. Ljudi koji sa nomadskim plemenima održavaju kakve takve kontakte manje više i sami potječu iz unutrašnjosti, bilo da su prva ili druga generacija mangjana.

Dok smo tako putem pješačili, kako bi svima prikratio vrijeme, Dieter nas je učio frazama lokalnog jezika. Odjednom na susjednom brijegu uz kolibe uočljive samo najiskusnijem oku ugledasmo ljude.
„Vidjeli su nas. Sada ćemo stati i mirno se utaboriti kao da oni tamo ne postoje. No ne bojte se, oni su iz plemena moje žene, pa neće biti problema. Ovdje obično dolazim sam, ali pošto ste sad uz mene sada i vi, morat’ ćemo pričekati dok nam oni sami ne priđu. Prvo trebamo steći njihovo povjerenje.“ tiho je zborio Dieter.
„Došao je i taj trenutak.“ pun iščekivanja i sa neobičnom radošću pomisli Furbi.

Sjedili smo i čekali. Uz put, svatko od nas pripalili cigaretu. Kada prođe neko vrijeme oko nas, iznenada iz džungle, izrone tamnoputi ljudi sa krpicama oko bokova. A Dieter s njima započne pričati nama nerazumljivim jezikom, pa nam se, nakon kraćeg razgovora, izravno obrati:
„Sada idemo sa njima. Sve sam im objasnio. Večeras ćemo kod njih prespavati, a sutra se vraćamo natrag ... Svak’ sa svojim teretom i doživljajima.“ doda nakon kraće stanke da bi se potom zagonetno i značajno osmjehnuo.

Kada smo nakon spuštanja u dubinu i penjanja napokon došli na obližnji brežuljak prvo što sam uočio bila su djeca. Djeca su se krila visoko u krošnjama stabala. I tek su na poziv starijih sišla po lijanama koje su se spuštale prema tlu. Domaćini nas posjednu na centralni prostor ukrug kojeg bijahu male kolibe, a iz njih polako i stidljivo, jedna po jedna i oprezno, počeše izlaziti žene.

Dieter otvori ruksak i izvadi darove. Mi učinimo isto sa našim ruksacima. Riječ po riječ, povede se razgovor u kome je kao prevodilac Dieter igrao najznačajniju ulogu.
„Tko su ti sa tobom“ pitao je jedan domorodac koji je čini se bio poglavica ili štogod već.
„Prijatelji,“ odgovori Dieter i nastavi „poveo sam ih sa sobom, jer vas žele upoznati.“
„Znaš da ne volimo vanjske i nepoznate.“ odgovori mu poglavica.
„Znam, ali oni su nešto drugo. Mogu vam pomoći ...“ mirno mu odgovori Dieter.
„Ah ti misionari. Kad će nas napokon ostaviti na miru. Mi ne želimo mijenjati naš način života.“ brže bolje nastavi poglavica „Bijeli čovjek je napast. Jednako kao i oni mravi sa obale. Donijeli su nam bolesti, bolesti se šire poput pošasti ...“ aludirao je poglavica na filipince iz takozvane civilizacije.

Ipak, na kraju se obojica složiše i pripustiše i nas k sebi. Poslije više nije bilo problema. I tako, nakon uvodnog razgovora ostatak dana provedosmo u upoznavanju i druženju sa plemenom.

„Sva sreća što uza sebe imam foto aparat. Ovo treba ovjekovječiti.“ oduševljeno je pričao Danac dok je Furbi sve snimao video kamerom.
„Da, poslije ćemo izmijeniti medije.“ nasmije se Furbi.





Kad padne noć skupismo se oko vatre. Do dugo u noć sjedismo i pričasmo sa domaćinima o raznim, manje više uobičajenim, stvarima. S naše strane prednjačio je Dieter. Tako saznadosmo neke zanimljive detalje. Na primjer, zašto urođenici izbjegavaju civilizaciju.
„Civilizacija im je donijela mnoge bolesti koje ovdje prije nisu postojale. S druge strane, mnogi ih žele iskoristiti, a oni u biti ne žele promijeniti svoj način života. Nisu navikli obitavati na jednom mjestu, nisu navikli na alkohol. Ovdje imaju gotovo sve što im treba, barem onako kako oni gledaju na život.“ pričao nam je i prevodio Dieter pa je nastavio „A vidite, oni čak i drugačije izgledaju, pa zato ponekad imaju problema.“
„A što je sa misionarima i onima koje oni odvode i školuju?“ upita Furbi.
„Oni su prvenstveno školovani kako bi među urođenicima širili kršćanstvo i njegov utjecaj. Koliko god vam to izgledalo nevjerojatno, Crkva je ovdje vrlo, vrlo jaka.“ odgovori Dieter.

Za vrijeme dok smo tako pričali i katkad fotografirali, djeca su sa zanimanjem slušala muziku sa CD playera koje smo i Danac i ja ponijeli sa sobom.
„Muzika je univerzalni jezik. Njome su misionari u Južnoj americi pokrštavali indijance.“
Bio sam ponio klasiku: Vivaldija, Paganinija i Sorkočevića. Danac je ponio tehno. Za divno čudo, ali ne bez razloga i djeca i odrasli radije su slušali moje no Dančeve muzičke razglednice.

Sutradan ujutro spazih osobu koja mi se učini poznatom. Djevojka bi čista i prelijepa. Podsjećala me na jednu poznatu osobu sa plaže.
„Varaš se, nije to Maria. To je njena sestra blizanka, Cochita.“ reče mi Dieter vidjevši na licu moju nedoumicu. I doda:
„Jedino ona zna nešto španjolskog i malo engleskog. Naučila je to od sestre. Iznenađen? I Maria ponekad ovamo navrati. Pa i ti katkad posjetiš svoje roditelje i rodbinu, zar ne?“ završi Dieter objašnjenje.

Drugog dana, nakon jutra koje provedosmo sa domaćinima, uputismo se natrag na plažu. Putovali smo prema plaži dva dana. Pješačili smo danju, a noću taborili uz logorsku vatru i pušili lišće što smo ga kao uzorak na probu dobili od Dietera.
„Bez brige, nećemo te cinkati.“ rekoh mu dok smo se svi glupavo smijuljili.







Pred večer trećeg dana dođosmo na plažu. Dieter je otišao kući, a mi smo se u baru našli sa Žanom i Nijemcem. Oduševljeno smo im pričali o događajima sa izleta.
„Dok ste vi proživljavali avanturu mi smo imali našu ... Romansu.“ značajno se nasmije Žana i pogleda Nijemca koji joj uzvrati poljupcem.
Nisam se obazirao na te riječi, jer pokraj mene je sjedila prelijepa Maria.
„Šteta što takav komad ovdje trune. Bilo bi joj bolje krenuti nekim normalnim, zdravim, putem. Ono što sam vidio pred neki dan kod njenih tisućama je godina daleko od onoga što sam ostavio kod kuće ... U Europi. Privlačno i uzbudljivo jest, ali uistinu ne bi želio ovdje zaglaviti do kraja života. Jednostavno ... Nisam na to navikao. A Maria, mlada, pametna i lijepa ... Posebna nadasve ... Potrudi li se i posluži li je sreća ... Tko zna što bi mogla napraviti?“ letjele su mi misli dok sam sljedećeg dana, u ranu zoru, gledao kako se sunce igra s njenom gustom crnom kosom raspletenom po jastuku u krevetu gdje smo proveli predivnu noć.




Sjećao se kako su vodili ljubav. Vodili su je potpuno i bez ostatka. Vodili su je strasno predajući se jedno drugom otvoreno i bez tajni. Kao da se poznaju tko zna od kada. Ljubili su se poput djece. Nježno su se milovali u mraku što kroz otvoreni prozor kolibe rasvjetljava mnogobrojne plave, crvene i žute zvijezde koje na svom nebeskom putu oko Zemlje bešumno plove kroz noć. Sa kazetofona dopirala je diskretna muzika Simply Red koji su tih dana doživljavati svoju planetarnu popularnost.

I dok su vodili ljubav preko zvukova muzike, iz obližnje kolibe, začuju se glasni uzdasi. Bila je to Žana sa svojim Nijemcem.
„Ovo je pravi fukodrom.“ pomislio sam u trenu.
Ulazio je u nju i zlazio iz nje osjećajući neopisivo zadovoljstvo. Maria je tiho uzdisala snažno ga obgrlivši rukama oko vrata. Ljubila ga je toplim i dugim cjelovima.
„Ah, pa ... Svršila sam u misionarskom položaju.“ nasmije mi se kad sve bi gotovo.
„Ipak ... Više volim onaj drugi ... Kao onda u Laguni.“ reče mi pokazujući mi svoju predivnu i skladnu guzu na što mi se ponovo počne dizati ponos.
„Uđi ... Ovo je igra ... Samo za mene ... I tebe.“ uputi mi poziv kojeg nisam mogao odbiti.
„Na Filipinima je matrijarhat.“ prostruje mi kroz glavu misao nakon što smo oboje ponovo svršili.

Prošlo je nekoliko dana. Nijemac i Danac otputovali su u Manilu. S njima je otišla i Maria.



Razmišljajući o proteklim događajima na Heathrowu Furbi se prisjeti kako se dugo i nježno opraštao sa Mariom.
„Znaš gdje sam pa kad se budete vraćali ili prolazili kroz Manilu ... A ti se javi." rekla mu je.
„Hoću svakako." odgovori Furbi.
Žana se jednakim žarom opraštala od Nijemca. Izmijenila je adresu i telefon.

Opet je na gateu i prebire po mejlovoma. Furbi otvori Marijin taman u trenutku kada zemaljska stjuardesa konačno najavi otvaranje leta i ulazak u večernji avion na liniji OU491 za Zagreb.
„Morao bi na njega odgovoriti.“ proleti mu misao gledajući kako se Windowsi polako hiberniraju.
„U avionu imam vremena, pa ću joj otpisati. Moram nekako iskombinirati da navratim kod nje ... Pariz ... Nismo se vidjeli duže vrijeme." zaključi misli, zaklopi laptop, ustane i krene put aviona.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

utorak, 17.03.2009.

Indiana Jones: Ultravox na terasi Vienna caffea

Spuštala se noć. Zaklonjeni iza gustiša koji ih je dijelio od izravnih pogleda sa plaže, sjedili su na terasi Dieterove kuće. Pili su ananas pomiješan sa alkoholom dobivenim iz biljke slatkastog okusa. Dresirani majmun, kućni ljubimac sa radošću je grickao durian kojeg su mu nesebično davala Dieterova djeca razdragana što nakon dana provedenog u igri i kupanju maze svog malog miljenika. Dieter već desetak godina boravi na Filipinima, od toga devet na Mindoru. Muzika je prodirala kroz tišinu zvjezdane noći i vraćala ih je u prošlost. Ravno u Beč, srce secesije, grad muzike, plesa i umjetnosti.

Dieter je pričao svoju životnu priču. Kako je morao zarađivati za život, za studij u Heidelbergu koji mu nije išao od ruke. Pa zato se on prijavi u vojsku i na kraju postane specijalac koji završi na granici sa Istočnom Njemačkom. Uskoro mu dosadi vojna služba, pa pokupi svoje stvari i na nagovor se uputi put Filipina. U Manili mu bi obećan posao menadžera noćnog kluba u Ermiti međutim, završi kao čuvar. Ermita, nekada zaseban grad, a danas samo dio Metro Manile, kako filipinci zovu Manilu, dio je koji najviše privlači turiste. Kockarnice, noćni klubovi i sve ostalo što uz to ide. Dieter tu dođe u sukob sa lokalnom mafijom, pa mu je kao jedini izlaz zbog ukradene putovnice preostane bijeg. I tako pobježe na poludivlji Mindoro gdje još dan danas živi. I tek sada, desetak godina po dolasku, traži filipinsku putovnicu sve kako bi mogao posjetiti rodbinu u Njemačkoj.
„Zašto ne tražiš Njemačku?“ u čudu ispali Furbi.
„Pobjegao sam iz vojske, pa me ondje još službeno traže.“ nakon kraće stanke odgovori Dieter i doda:
„Ma ... Možda bi mogao, ali to su komplikacije i beskonačna objašnjavanja kuda, kako, kada i zašto. Ovako je ipak jednostavnije. Želio bi da djeca vide baku. A možda i da u Njemačkoj idu u školu. Od malena sam ih učio, pa govore četiri jezika: lokalni, španjolski, engleski i njemački.“ duboko zavaljen u stolici Dieter opušteno završi priču.
„Točno, jezici su bogatstvo i ključ koji otvara sva vrata svijeta.“ ubaci Furbi.
„Wow, hoće se li nakon djetinjstva iz bajke na pješčanoj plaži klinci snaći u potpuno drugačijem svijetu?“ upita Žana.
„Hoće, prilagodljivi su oni. A i mi bismo s njima tamo otišli. Samo jedno mjesto na svijetu zove se dom.“ nadoveže Dieter.
„Da, za tebe je to Njemačka, ali za njih to je Mindoro.“ završi Žana na što Dieter zastane, malo se zamisli, a Furbi da promijeni situaciju brže bolje okrene priču na Mindoro.



Mindoro je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje još ima domorodaca koji žive na način ljudi kamenog doba. Zato u vezi njih otokom kruži priča o kanibalizmu. Dieter im povodom toga pokaza prepariranu ljudsku glavu veličine vrlo malog kokosovog oraha koju mu svojedobno, kao znak prijateljstva, pokloniše domoroci iz unutrašnjosti. Njegova žena tamo ima blisku rodbinu koja živi negdje duboko u džungli.

Dieter se bavi svime i svačime.
„Tako je to,“ veli „želiš li u ovim krajevima živjeti i preživjeti.“
Lovi ribu, vadi bisere i koralje i prodaje ih trgovcima.
„Jučer sam nekim poljacima prodao nešto bisera i crnih koralja.“ priča im i nakon povratka iz kuće na terasu držeći u ruci malenu kutijicu „Evo, ovdje imam nešto uzoraka, pa ukoliko ste zainteresirani ...“
Dieter ponekad po narudžbi lovi krokodile. Pohvalio im se kako je najveći krokodil na svijetu, onaj koji živi u zoološkom vrtu u Manili, baš njegova lovina. Uhvatio ga negdje u močvarama nepristupačnog juga.
„Dolje je sve prepuno slanih močvara i opasnih komaraca koji prenose malariju, pa bez kinina tamo ni u ludilu.“ priča im dalje i pokazuje ožiljak „Ovo mi je uspomena od morskog psa.“
„Oooo, to je bilo opasno.“ brže bolje ubaci Žana a Dieter kratko završi:
„Da, ali on se sada nalazi ovdje.“ i rukom pokaže na strop terase sa kojeg vise čeljusti morske mrcine.
Prema prilici i potrebi za novcem Dieter se prihvaća i posla turističkog vodiča. Naravno, uz put iznajmljuje sobe turistima koji zalutaju na White Beach.
„Biram goste. Ne želim one koji bi mi pod krov doveli hunting girl.“ govori.



Zima na White Beachu i na okolnim plažama glavna je turistička sezona. Tada mahom dolaze europljani željni provoda. A zaluta ovdje i pokoji pustolov, švercer, namjernik željan avanture ili smjernik u potrazi za blagom. Otok Mindoro prepun je legendi o tajanstvenim gusarima koji su ovdje stoljećima nalazili sigurno utočište. Gusari su pljačkali trgovačke brodove što su sa dalekog istoka, iz Kine, Indonezije i sa pacifičkih otočja u Europu prevozili raznorazno blago. Nekoliko novovjekih europskih pustolova ostavi svoje živote u potrazi za tajanstvenim blagom. Priča govori kako su to blago iza sebe, navodno, ostavili gusari.
„Postoji li uopće ovdje negdje takvo blago?“ upita Furbi, a Dieter odgovori:
„Lako moguće, no to nitko sa sigurnošću ne može znati.“ pa se samo nasmije i odmahne rukom.
Gusari su živjeli u zajednici. Imali su Organizaciju.
„Nešto poput vlastite države.“ kako je to onu večer rekao Dieter.
Ratovali su sa španjolcima koji su utemeljili Manilu, u to vrijeme tek tvrđavu. Jači od njih španjolci ih na kraju ipak pobijede. U početku je Manila bila samo bila jedna mala utvrda, Intramuros. Danas je taj dio turistička atrakcija i posjećuju je gosti koji se ovdje zadržavaju kraće vrijeme, uglavnom na proputovanju prema nekom od turističkih odredišta na Luzonu ili drugim filipinskim otocima.
„Filipini su država sa preko deset tisuća otoka.“ pričao im je Dieter.

Ermita je centar zabave i seks turizma, a počinje južno od zidina Intramurosa. Omeđena je dvjema širokim avenijama koje vode prema međunarodnom aerodromu. Najpoznatija atrakcija u Manili je Marcosova Coconut Palace i nalazi se sjeveroistočno od Intramurosa, u pravcu Quezon Citya, suvremenog dijela Manile na koji se nadovezuje Makati, grad visokih staklenih nebodera sa uredima velikih multinacionalnih korporacija. Najbizarnija atrakcija Manile je Kinesko groblje. Tamo se o posebne praznike nad staklenim poklopcima ljesova i kojima laže balzamirani preci sakuplja rodbina kako bi uz ručak, piće i priču obnovila uspomene na pokojnika.

Na Mindoro dolaze i turisti dubljeg džepa. Oni pune ekskluzivne hotele i bungalowe Sabang Beach ili Small La Laguna Beach. Sabang Beach se nalazi u blizini Puerto Galere. Na plaži nikad, čak ni na vrhuncu turističke sezone nema prevelike gužve. A dođe li vam pod ruke kakva razglednica sa motivom plaže snova i potpisom Puerto Galera znajte da se radi o White Beachu. Većinu turista koji dolaze na Mindoro čine nijemci, švicarci i australci. Danas, u vrijeme Internetske globalizacije možete, vješto koristeći taj novi medij, sami organizirati čitavo putovanje, pa ne morate na licu mjesta gubiti vrijeme na organizaciju detalja smještaja i putovanja, kao što je to bilo u vremena u kome se odigrava ova priča.

Dieter ih odabra i pozva kući na piće iz nekoliko razloga. Prvi bi, trebalo mu je novaca, pa im je zato onako uz put pokušao prodati nešto biserja i koralja. Žana je kasnije kupila par komada i uspješno ih prošvercala kući. Drugi bi, iako željni zabave koju svakodnevno prakticiraju na plaži, oni nisu bili tipični seks turisti. Doimali su se kao muž i žena koji se dogovore da zajedno, ali svatko na svoj način ovdje provede praznike. Dieter ih je odmah procijenio okom iskusnog pustolova što je na njih ostavilo dojam.
„Preplanuli plavokosi jahač.“ u avionu za Europu pričala je Žana.
„Znaš, prvog dana kad sam te ugledao kako se onako na konju klatiš plažom doimao si kao Indiana Jones.“ nakon nekoliko pića, na kraju večeri reče mu to Furbi.
„Ah, da. To je film. Bajka modernog doba. Život je ipak nešto drugačiji.“ smije se Dieter.
„Ali priznaj da ponekad može imati i te elemente, zar ne?“ uporan je Furbi.
„Točno, ali je ipak drugačiji.“ završi Dieter.



Sjedeći na Hethrowu, Furbi se prisjećao plaže i razgovora uz koji su se tog popodneva upoznali ćaskajući o stvarima koje zanimaju turiste. A tu večer na njegovoj terasi o njemu doznaše detalje koji su ih tijekom večeri potpuno očarali.
„Zašto ne bi otišli na izlet? Par dana u džunglu. Promjena od izležavanja na Plaži. A mogao bi vas odvesti i među prave domoroce. Da vlastitim očima vidite i doživite kako izgleda kameno doba." te večeri im predloži Dieter.
Žana iznenađena njegovim riječima s razlogom to odbi. Nijemac je i dalje boravio na Plaži i nije se želio maknuti iz njene postelje, a ni ona od njega. Furbi je bio željan avanture sa odobravanjem pa prihvati Dieterom prijedlog.



Iz Furbijevog dnevnika:
„Po povratku iz Vienna caffea, još sam dugo u zvjezdanu noć sjedio na terasi kolibe. Razmišljao sam o Dieterovom prijedlogu. Sjedio sam, pušio joint i promatrao ljepotu obzora tropske noći. Osluškivao sam priče. Čitao sam mitove i pamtio legende koje mi je šaputala džungla. Slušao sam walkman gledajući kako zvijezde svjetlucaju na nebu. Odsjaj crnog mora dugačkih i pravilnih valova tromo se klatio pučinom."

Na povratku iz Dieterovog Vienna caffea Žana je ushićeno govorila:
„Ovo su bili trenuci koje je vrijedilo doživjeti!”.
„Zašto onda ne bi i ti pošla na obilazak otoka?“ upita je Furbi.
„Znaš za naš dogovor. Nijemac je tako zabavan.“ šapne mu Žana i prijateljski ga zagrli.
„Pogotovo u postelji.“ nasmije se Furbi.
„A što je s onom tvojom tamnoputom?“ upita ga Žana.
Furbi odgovori šutnjom.



Sljedećeg dana Furbi započne poslovne razgovore.
„Zašto ne, imam nešto ušteđevine, a mogao bi i zaraditi." razmišljao je na terasi slušajući Dieterove priče.
Plaža ga se dojmila. Odvagivao je mogućnosti. Ukoliko odlučim ostati, čime bi se mogao baviti? Žana se sjeti svog prijatelja Tadije, poznatog zagrebačkog klesara i trgovca kamenom iz Svete Nedjelje.
„Na otoku ima jedan kamenolom mramora. U vlasništvu je nekog filipino amerikanca, kako ovdje domaći zovu svoje sunarodnjake koji su neko vrijeme boravili u Americi. Zašto ti ne bi bio trgovačka veza za izvoz mramora?" predloži mu Dieter.
„Imaš li dovoljno novaca mogao bi investirati i u kupnju zemlje na kojoj bi izgradili turističke kolibe. Ali ne kakve se obično prezentiraju turistima već one iz prirodnih materijala, u skladu i na način kako to rade mangjani, ovdašnji domoroci? Naravno u njima bi bio europski komfor za goste dubokog džepa." nadoveže se nakon kraće stanke Dieter.
„Vjeruješ li da bi to prošlo?" upita ga Furbi.
„Bi ako im se omogući udobnost. Pogotovo ako u program uključimo izlet konjima i kao vrhunsku atrakciju, pravu poslasticu, posjet izvornom mangjanskom selu." ispali Dieter.
„Hmmm ... imaš pravo. Mnogi bi to masno platili. Ali kako je sa vlastima koje štite Mangjane i njihov način života? Koliko znam, oni ne dozvoljavaju masovne posjete na Occidental." nadoveže se Furbi.
„Izlet je vrhunska atrakcija koja se primjereno plaća. Imam veze, pa bi se mogli čak naći unutar godišnje kvote dozvoljenog broja posjeta. A takvo što mogu si dozvoliti samo oni dubokog džepa. Krene li posao i interes bude veći uvijek se može i malo podmazati." značajno namigne Dieter.
„Da. Nego ... Rekao si da ti žena po familiji ima nešto zemlje na San Succiju? Ne bi li možda bilo bolje tamo napraviti turističko naselje i sačuvati predivne plaže ovog dijela Occidentala gdje se ionako ne može širiti industrijski turizam?" upita ga Furbi. „Svakako. I ta je varijanta u opticaju, ali za nju nam treba malo više vremena. Treba ishoditi sve potrebne dozvole za podizanje naselja." odgovori Dieter.
„Sam si rekao kako se sve može srediti. Treba podmazati i projekt prikazati kao izgradnju naselja za domoroce kako bi se oni, jasno tko to želi, mogli postupeno privikavati na civilizaciju. Kako na prihod ionako trebamo platiti porez, podmažemo li malo oko tog biznisa ne bi trebalo biti problema." razveže Furbi priču.
„Ideja uz malo više vremena i utrošenog napora može proći." zaključe oni na kraju.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 09.03.2009.

Plaža: Tamaraw ili Povratak iz plave lagune

Jeste li za šetnju pješčanim žalom? Rano je jutro, a sunce se diže nisko iznad obzora. Posvuda oko vas je mir i svježina. Vrijeme je to kad vlada ljepota i meditacija.
Gdje se nalazi takvo mjesto? Gdje leži taj kutak što odmara od zamora koga neki krste civilizacijom? Gdje je ta luka dovoljno daleka, a dovoljno bliska da na dohvat svijeta pruži spokoja mir i time ispuni dušu? Gdje je ta egzotična pozornica koja privlači na tako čudan i neobičan način? Je li to ono što ste tražili kad zaputili ste se na putovanje? Na putovanje koje vas vodi daleko od bučnih gradova Europe. Daleko od svih mravinjaka Dalekog Istoka ili sjaja zlatnih pagoda Tajlanda. Jedno je sigurno. Europa vas je zaboravila i vi ste zaboravili nju. Brige, gluposti i opterećenja. Na njih ste potpuno zaboravili, jednostavno ste ih potisnuli, pa su one prošle same po sebi i same od sebe. Istisnuli ste ih iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojale. A sve ono što vam je do tad', prije velikog putovanja u svojoj nestvarnosti izgledalo pomalo čudesno, sve što ste do tada tako požudno upijali gledajući slike egzotičnih krajeva, sve u što ste buljili kroz ključanicu televizijskog ekrana, sve je to sada ovdje. Na dohvat ruke podastrto pred vama i samo čeka da to uberete. Stvarnost je nadohvat ruke, a vi je konačno držite u vlastitim rukama i uživate u njoj bez želje vratiti se odakle ste došli. Zapravo jedino o čemu sada razmišljate je kako ostati ovdje. Da ostati ovdje i uživati, to je u redu, ali postavlja se pitanje što raditi?
„Ništa posebno. Uživati. I još samo taj slatkiš dopuniti zabavom." razmišljao je Furbi dok je po običaju ranoranioca izjutra šetao pustom plažom.

Mindoro je otok na kome se možete vrlo lako izgubiti. Zalutati. Priča se kako su neki neoprezni turisti zalutali. Boravili su oni tjednima vrteći se u krugu od dvadesetak kilometara da bi ih, srećom po njih, na kraju, zapravo u posljednji čas, pronašli izgladnjele i napola mrtve samo dva kilometra zračne linije od civilizacije. Svi su završili u Američkoj bolnici u Manili.

Sa plaže se jasno vidi Mount Helicon ili kako ga ovdje zovu, Mount Talipanan. Za njega govore da je lovac vjetrova. Za lijepog vremena, stojeći sa ruba vulkanskog grotla iz koga sukljaju para i dim puca vidik od preko stotinu kilometara uokolo. Jedna od dobrih osobina tornada je da uvijek atmosferu pročisti od vlage. A dolje, duboko u dubini i daleko u daljini znatiželjnim očima vas promatra otok prepun brežuljaka i kotlina koje negdje u beskraju okružuje indigo plavo Južnokinesko more, more što se u daljini stapa sa koprenom obzora kristalno bistrih plavih visina. Oko vas fijuče beskraj vjetra i pronosi vam po nos miris slatke morske soli dok ozon pamti beskonačnost vremena i prostora. Vjetar je to koji vam mrsi kosu, vjetar je to čisti vam pluća i puni vašu dušu energijom i snagom.



Maria je veselo vrištala kupajući se podno slapa prepunog mjehurića. Mlazovi vode što se obrušava sa stijene. Voda zalijeva njeno tijelo, a ona se drži za glavu. Maria je nestajala u vodi da bi opet iz nje izronila. Pozivala ga je na igru.

Promatrao je njeno tijelo. Oko njega prštale su sitne kapljice vode. Presijavale se u tisućama dragulja igrajući soju svjetlucavu igru. Kapljice su ispunjavale zrak. Ispod kupaćih gaćica Furbi je nazirao njenu pohotnu nabreklu mačkicu. A mačkica mu je, osjećajući na sebi njegov pogled uzvraćala darivajući njegovom znatiželjnom pogledu sklad svoje malene guze. U jednom trenutku Maria nestane iza slapa da bi mu se zatim u drugom ponovo ukazala šaljući mu ovaj puta još izazovnije signale.
„Predivna guza, skladno tijelo. Diže mi se." Furbi je osjećao kako mu se budi ponos.
I u trenutku se nađe pored nje, iza slapa. Maria tad zaroni u plitko jezerce, pa se nađe tik njemu nasuprot ljubeći ga u prepone. Igrala se njegovim ponosom.
„Želiš me?" pita ga izazovno.
„Da." uzvrati joj Furbi na što se ona okrene.
„Uđi mi u guzu. Ne skanjuj se, čisto je. Zažmiri i uživaj. Ovo ti je moj dar." reče mu.
Ulazeći među Marijine guzove Furbi je osjećao neobičan užitak dok se ona smijala zalazeći prstima u mačkicu s prednje strane okajavajući grijehe sa stražnje strane.
„Joj, što je ovo lijepo." komentirala je gospodareći situacijom dok je na grudima i u mačkici osjećala uzbuđujući tankoćutni dodir njegovih ispruženih ruku.
Oboje su svršili.

„Ovo je veličanstveno" komentirao je Furbi naizmjence potežući sa Dancem jedinu preostalu cigaretu.
Prolazili su cestom. Oko ceste prostirala se džungla. Jeepney je opet hrlio u susret Plavoj laguni, vozio je prema jezeru u koje se obrušava veliki slap, a iz slapa istječe malena rječica i koji kilometar dalje ulijeva se u more. Maria, tamnoputa ljepotica koju je upoznao na plaži, sjedila je nasuprot njih i zagonetno im se obojici smiješila.
„Kad je plima bistra rječica teče uzvodno donoseći svježu morsku vodu koja se tada miješa sa slatkom što stiže iz unutrašnjosti otoka." objašnjavala im je i pogledavala u smjeru kamo ih je vodio put.
„Nije li ovo raj?" inzistirao je Nijemac.
„Moram priznati da mi se sviiiiiiiđa." glasno je komentirala Žana dok se ruku za ruku držala sa Nijemcem.
„Ne truckaju ti se više bubrezi?" Nijemac se šalio.
„Hej društvo, prvo što ću ovdje učiniti je baciti se u jezero." reče im Furbi.
„A onda ću plivati i samo plivati. Lamatati rukama. Kao dijete." nadoveže se Danac držeći Mariju za ruku.
„Sex unter wasser, dass pass mich sehr." Furbi je pogledavao dva para.
„Da, treba se čuvati podvodnih nemani." Žana prihvati šalu.
„Ne trebaš se brinuti kad sam pored tebe." čeznutljivo joj reče Nijemac.
„Hoćeš li me čuvati od podvodne nemani?" upita ga Žana.
„Da ako ti tako želiš." odgovori joj Nijemac.
„Pusti sad romantiku. Skidaj se i ulazi u vodu." vrištali su u glas Danac i Furbi dok se ostatak društva slatko smijao. Svi su se međusobno veselo prskali i polijevali sa pjenušavom vodom slapa koji se lomio u kristalno plavom jezeru sa pješčanim dnom. U vodi plave lagune istovremeno se ogledavalo nebo dok se sitni bijeli pijesak poput kakvog biserja caklio na plitkom dnu.



Džungla je danju tiha, tek noću oživi. Pa se tada iz nje čuju krici životinja. Noću u džungli postoje samo dvije skupine živih bića. Lovci koji traže žrtvu i plijen što skriva se od predatora. U unutrašnjosti otoka cesta nema. Postoji samo splet krivudavih puteljaka kojih se treba držati i dakako, treba ih dobro poznavati. Treba jako, jako dobro znati kamo idete inače ste izgubljeni, jer ... Tajanstvenim putevima unutrašnjosti kreću se i ljudi i grabežljivci. Lovina, poučena iskustvom generacija obično se skriva negdje duboko u mraku. A cestama koje putuju otokom ili stižete negdje ili dolazite u nigdje. Sve zavisi o vašoj sreći i snalaženju u prostoru, jer ... Kad zamaknete podalje od obale okružuje vas divljina u kojoj prestaju priče i počinju bajke.

Oštro će oko možda sa vrha nekog od brežuljaka ponekad primijetiti poneku domorodačku kolibu. Kolibu od palminog lišća što ga oni stalno zamjenjuju novim sve kako bi im se dom potpuno stopio sa krajobrazom. Tako ostaju nezamijećeni i osjećaju se sigurnima. Navika je to iz vremena kad čovjek postao je čovjekom. Što se više udaljavate od obale, kameno doba sve vam je bliže i bliže. Ali domoroce nećete vidjeti, jer oni se skrivaju od pogleda znatiželjnika. Stara navada iz pradavnih vremena. Stanovnici obale o njima ispredaju legende iz samo njima znanih, više iracionalnih doli racionalnih razloga. Domoroci su za njih demoni koji noću uokolo lutaju i na Mount Talipanan odvode znatiželjnike koji se za mraka odvaže izaći iz sigurnosti vlastitog doma. Tamo ih obredno prinose svom bogu, Mount Talipananu, bogu Tame. Iako smiješni, mitovi i legende, zateknete li se na licu mjesta, doimlju se i stvarno i blisko. I nadasve su uzbudljivi. Vjerovanje koje isprepliće demone i Djevicu koja, boreći se protiv demona donosi spas. Poneki pak vjeruju i u fantastične priče koje govore kako na otoku žive ljudožderi. Vjerovanja su potaknuta znacima, ali ima li zaista nečega u tome, o tome u sljedećim novelama.



Šetnja otočkim priobaljem i po bližoj unutrašnjosti svakako ne pripada među prave turističke atrakcije, jer ... Turiste voze do uobičajenih punktova na kojima oni dobivaju iskrivljenu sliku stvarnosti, ali ... To je ono što se ovdje dobro i masno plaća.

Žana i Nijemac proživljavali su svoju romansu na plaži. Šetali su obalom, zaljubljeno su gugutali skupljajući školjke i zanimljive kamenčiće. Za to vrijeme Danac i Furbi odluče:
„Da obiđemo okolicu Plaže? Možemo zaviriti u unutrašnjost.“ predloži Furbi.
„Zašto ne, ovdje je ionako vrlo dosadno. A uz put možda nađemo dobru zabavu. Pogledaj na primjer djevojke.“ namigne Danac pokazujući na grupu lokalnih djevojaka koje su hihoćući se nespretno pokušavale ući u more.
„Smiješne su. Da im pomognemo?" predloži Furbi.
„Naravno, tko zna što će se iz toga izroditi." razvuče Danac šeretski osmijeh.

Poslijepodne se zapute prema obližnjim brežuljcima ne znajući kamo ih put vodi, no sa slutnjom da bar iz daleka imaju priliku promatrati egzotiku. Zamicali su strmom i zavojitom cestom koja je uspinjući se vodila ravno u unutrašnjost otoka. Što su se više udaljavali uzbuđenje je bivalo sve intenzivnije. U daljini, na susjednim brežuljcima, tu i tamo, pojedinačno, nazirale su se domorodačke kolibe. Smeđe-sivo lišće koje ih pokriva ukazuje kako se one više ne koriste, jer bi se u protivnom stapale sa zelenilom okoliša. Ipak, u par navrata pažljivo promatrajući događaje u daljini, ugledali su nastambe za koje su pretpostavljali da u njima postoji život, da u njima stanuju domoroci. U jednom trenutku su čak na obližnjem brežuljku ugledali i čudne tamnopute ljude.
„Eheeeeeej, ima li koga?" u trenu i bez upozorenja izdere se Danac na što ovi naglo nestanu negdje između visoke trave i onoga što se u slobodnom prijevodu naziva kolibom.
„Baš si glup." dobaci mu Furbi „Znaš da ćeš ih tako uplašiti. Domoroci izbjegavaju kontakt sa turistima." upozori ga.
„Izvini. Malo me je zanijela želja da s njima uspostavimo kontakt." opravdavao se Danac dok su dalje koračali.
„Već je kasno popodne, a kako se ovdje rano smrkava pametnije je vratiti se na Plažu.“ dobaci Furbi.
„Imaš pravo, vratimo se mi natrag. A uz put bi mogli popiti koje pivo?" predloži Danac
„I popušiti koju od onih divnih cigareta." namigne mu Furbi.
„Sa zadovoljstvom. Prijedlog se prihvaća!" potvrdi Danac.
Na to se obojica okrenu i upute natrag put Plaže.



Pri povratku zapazili su neobičnu karakteristiku priobalja. Većinu stanovnika čine žene i mala djeca. Muškarci su ovdje rijetkost. Ne treba biti bog zna kako pametan da se tome shvati razlog. Naravno, u pitanju je seks turizam. Po povratku sa Filipina Furbija je još dugo pratio lik prelijepe tamnopute djevojke koja mu se tog dana ponudi u obližnjem baru. Bilo je to ovako.

Sa Dancem je sjedio pred barom i promatrao borbu pijetlova. Filipinosi uokolo bučno su navijali za svoje pernate ljubimce i kladili se, svatko na svog favorita. I dok su oni to gledali i slušali bučno navijanje uspaljene gomile, priđe im tamnoputa.
„Momci, što radite ovdje tako usamljeni?" upita ih.
„Čekamo društvo." uzvrati joj Furbi.
„Društvo ljepotice kao što si ti." doda Danac.
„Ohoho, laskate mi. Ali kad je tako biste li mi platili piće?" nevino ih upita tamnoputa.
„Može." zbrza Danac i za par sekundi se na šanku niotkuda stvori još jedna puna čaša piva.
Brbljavi Danac preuzeo je inicijativu i zabavljao tamnoputu Mariu, kako su kasnije doznali da djevojka se zove. Furbi bi tek s vremena na vrijeme prozborio pokoju riječ, ponekad rečenicu, ali je čitavo vrijeme razmišljao bi li je trebalo povesti na Plažu. Maria je bila okrenuta Dancu, ali mu se s vremena na vrijeme samo zagonetno smješkala i nije se osvrtala na komplimente koje joj je olako i nesebično dijelio Danac. Bilo je to kao da je osjetila o čemu Furbi razmišlja.
„Ehej momci, bi li me poveli sa sobom?" upita „Mogu vam praviti društvo, miješati vam Mindoro sling i još puno puno toga. Vjerujte mi riječ da ćete uživati." namigne.
„Da, Mindoro sling." Furbiju se ovlaže usne.

Večer prije, dok se društvo pijano od Mindoro slinga vraćalo iz obližnjeg restorana Žana mu je tiho šapnula na uho:
"Ovdje SIDA leti zrakom."
Na to se oboje nastave teturati plažom koja nije bila dovoljno široka da bi ih odvela put njihovih koliba. Vlasnik restorana, neki Švicarac oženjen za domorotkinju, žalio se na infekciju koja mu nikako ne prolazi.
„Izgleda da ću morati u Manilu do doktora." reče na kraju na što se njih dvoje samo nijemo pogledaju.






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 27.02.2009.

Plaža: Rajski vrt tropskih mora

Konačno na Plaži. Sa pješčanog žala podno kristalno bistrog neba sve do kud pogled seže prostire se nepregledna pučina ... Tu ih je čekao brbljavi Frenki, vlasnik Nipa Hut Cottage Resorta. Debeli Frenki posjednik devet je tamnoputih ljepotica koje ga služe i uz to poslužuju goste koji su odsjedali u njegovom resortu. Društvo je zauzelo kolibe. Žani i Furbiju bilo je dosta noći provedenih u skučenoj sobici Chung King Mansiona na Kowloonu pa se svatko udobno smjesti u vlastitu kolibu. Nijemac i Danac, štedljivi i racionalni, dijelili su zajedničku kolibu. Kolibe u resortu, baš kao i sve ostale na i oko plaže, bile su sojenice, građene tako da je centar svih zbivanja na predivna terasa sa koje puca pogled na morsko plavetnilo morsko dok stube sa terase vode direktno na pješčani žal. Stupovi na kojima koliba stoji zaštita su kako od mora tako i od životinja koje obitavaju na kopnu.

U oskudnom komforu male sobice Hong Kongu ponad kreveta na stlku je visio televizor. Gledao ih je svojim praznim ekranom i bio nijemo začuđen što ga ignoriraju. Kowloonške noći provodili su u obližnjem džez baru pijuckajući pivo i družeći se sa australcima koji tu navraćaju na svojim putovanjima svijetom. Jazz, booze and snooze. Emilija im je oduševljeno pričala o baru dok su u Pekingu i raspravljali o projektu ‘Plaža'.

Ned Kellys Last Stand. Bar je uvijek prepun australaca, najveselijih ljudi na svijetu koji u ovom kutku daleko od svog doma u kratkoj pauzi na putovanjima traže dobar provod. Žana i Furbi bi u bar odlazili oko ponoći. Vrijeme do tada trošili su na lutanja Kowloonom ili Victorijom, dijelovima Hong Konga koje dijeli uski morski tjesnac. U vrijeme koje spominje priča još nema mosta pa tjesnac premošćuju trajekti i tunel. Žana zanesena nebeskim visinama svog poziva gdje putnike služi pićem, hranom i duty free prodajom, po vrhuncima Victorije tražila je svoga princa.
„Tamo negdje na vrhu stanuje Tajkun.“ pričala je u šali pogledavajući prema vrhu dok su se uspinjačom približavali vrhu Viktorije.
Furbi je sve to pažljivo snimao i u trgovinama tehničke robe tražio opremu za svoju video kameru. Jednu večer proveli su u malom i romantičnom ribarskom seocu na otočiću nasuprot Macao-a jer ... Kad ste u Hong Kongu nakon par dana dobro je skoknuti brodom u Macao. Ako ništa drugo, a ono da dobijete na vremenu dok čekate da vam u ruke zapadne neka jeftina avionska karta za povratak u Europu. Najjeftinija viza u Hong Kongu vrijedi samo tjedan dana pa je tako najbolje preduhitriti nevolje. Kad bi se jutrom, umorni od provoda, vratili u svoju malu sobicu na Kowloonu, od cjelodnevnog umora samo bi se strmoglavili u krevet i u tren bi zaspali.




Sjedio je na aerodromu i čekao najavu leta za Zagreb. Na ekranu iznad gate-a crvenim je slovima pisalo: Delay 30 minutes.
„Opet kasnimo.“ pomisli Furbi i nastavi prelistavati mail-ove. Za oko mu zapne jedan stari kog je u trenucima nadahnuća poslao Žani u Zagreb iz Varšave:

„Svanulo je jutro i petak je. Iako je u Varšavi oblačno ipak nije tako mračno kao posljednjih dana. Obasjava me ljubav koju nosim za tebe. Grije me pogled što daleko od mene gleda u smjeru odakle ću doći. I dok vjetar puše, a sunce se tek sprema, radujem se povratku kući. Nosim ti ljubav što je dio mene i koju čuvam samo za tebe. Toliko te volim da to ne stane u riječi, a kamoli u pogled što ti ga upućujem. Ljubav je duboko, duboko u meni i ona je samo za tebe. Jedina moja, ljubav čeka na susret što nam ga donosi petak. Neizmjerno te volim najdraža moja."

Nastavio je čitati. Čitao je odgovor:
„Ljubavi moja tako me je razveselilo tvoje pismo da mi kroz cijelo tijelo prolazi predivna toplina što ide od srca, struji mi po tijelu pa se opet vraća u srce.. Čekam te i širim ruke samo za tebe i tvoj zagrljaj. Puuuuuuuuuuuusa."



U trenu mu proleti film što ga je one večeri gledao kod kuće. Ona je nosila crni kimono sa uzorkom crveno-zelenog zmaja. Zmaja koji riga vatru, zmaja koji daje snagu i zmaja koji vodi ljubav. Otpravi ga u kupaonu pod tuš. Iz tuša se u potocima slijevao mlaz vode niz njegovo tijelo. Osluškivao je žubor vode kadli ... tiho i iznenada pojavi se Žana.
„Hoćeš li me našamponirati?“ upita ga na što joj on bez pogovora prihvati želju.
Okrenuta guzom osjećala je njegove ruke kako joj nježno plove po grudima i maze bradavice. Osjećala je kako se bradavice ukrućuju i kako joj tijelom prolaze žmarci drhtavog zadovoljstva koje ježi kožu. Trljala se o njegov penis koji je, prihvaćajući signale, reagirao prema očekivanjima.
Topla voda pomiješana sa mirišljavim šamponom slijevala se niz njene bokove dok su mu ruke putovale prema njenoj mačkici.
Mač uđe u nju i ona osjeti zadovoljstvo ravno onom što joj ga je one noći, na Plaži, u kolibi podno tuša, darivao Nijemac. Te noći ona je s njime vodila ljubav. Potom su oboje, zagrljeni ispod zvijezda, promatrali kako mjesec obasjava tamnu pučinu i zrcali svjetlo na glatkoj površini mora dok se pučina ljeska poput ulja.
„Zanosno i očaravajuće.“ komentirala je dok su zamišljeno gledali u daljinu osluškujući zvukove tišine beskraja koji stapaju se sa zvucima obližnje džungle.
„Ti. Ja. Avantura. Ljubav. Stranci koji sretnu se u noći i uživaju u samo njima pruženom trenutku vječnosti.“ uzvrati Nijemac dok su do njih dopirali zvuci mjesečeve rijeke.



Kad su prvog dana kasno popodne stigli na plažu mrtvi umorni od puta Žana mu reče:
„Bok, idem spavati." i povuče se u svoju kolibu.
Furbi je bio umoran od puta, ali bi napet, pa mu se nije spavalo. Zato, nakon što se raspremi odluči prošetati se okolinom. Uz put navrati u obližnji bar i naručio hladno pivo:
„Donesite mi ga na terasu, molim." reče im.
Potom se vrati u kolibu, zavali u ležaljku i zapali cigaretu za opuštanje. Otpuhujući s vremena na vrijeme tanki dim, sjedio je do dugo u noć uz pivo i osluškivao zvukove. Promatrao je pučinu beskrajnog mora i fantaziju zvjezdanog neba.




Tropska noć traje točno dvanaest sati, baš kao i tropski dan. I nikada nema promjene. Mrak pada oko šest uvečer i traje do šest ujutro. Noću tropsko nebo preplavi sjaj zvijezda kakve se ne mogu vidjeti nigdje drugdje na kugli zemaljskoj. Zvijezde trepere jarkim crvenkastim sjajem, a meteoriti šaraju zvjezdanim svodom i ostavljajući kratke, lepršave tragove koji im bilježe put. Za to vrijeme sa pučine dopire šum valova koji ritmično zapljuskuju pješčani žal donoseći mir velikog oceana.

Pod svjetlom reflektora video kamere pješčana plaža prepuna je malenih crvenih račića. Račići se veselo igraju na žalu i bježe u more kako ih ne bi dostigao zvuk škripavih ljudskih nogu koje bose šeću plažom. Noge u vlažnom pijesku ostavljaju samo kratkotrajan trag kog već potpuno prekriva sljedeći val što dolazi sa oceana. Bučni agregati proizvode struju dovoljnu za slabu ali primjerenu rasvjetu. Rasvjeta dovoljnu da se, na primjer, ponovo zapali cigareta. Samo ovaj puta cigareta ne ide od usta do usta već u njenom okusu Furbi uživa sam. I u tišini mraka promatra daljinu i beskraj svijeta.

„Nikada, ni prije niti poslije, baš nigdje i nikada nisam vidio toliko rakova kao na ovoj plaži. Niti sam uočio kako na nebu postoji toliko zvijezda. Mliječni put rasvijetljen je u svom punom sjaju." plovio je mislima osluškujući tamu koju bi samo ponekad prekidali koraci noćnih čuvara koji povremeno obilaze kolibe i provjeravaju nije li se podno koje zavukla zmija jer ... Otok Mindoro prepun je zmija koje noću prilaze obali i traže svoj plijen: kokoš, pile, pijetla, psića ili štogod drugo veće, na primjer kozu, svinju pa čak i koje omanje govedo. Sve zavisno o veličini i apetitu zvijeri koja stanuje u zmijskoj duši.



Umornog putnika što traži spokoj, plaža, blistajući u kristalno čistoj ljepoti ranog jutra podsjeća na izgubljeni raj. Raj za lutalice, raj za zanesenjake i zaljubljene u beskraj putovanja. Sretnici su kojima se posreći da ponekad nađu odgovore razlogu što tjera ih na put. Daleko od buke, onkraj svijeta, White Beach je plaža sa najljepše slike i pristaje najneobičnijim, ali i najljepšim razglednicama što ih se uopće može zamisliti.

„Baš kao na slici. Još kad ne bi bilo ni ljudi niti koliba. Plaža, pijesak, more, palme, boje. Vizija mira, vjetar u kosi, noge do koljena u vodi. Intenzivne sjene podno kristalno jasnog sunca i jutarnji obrisi tropskog plavetnila koji obzor ispunjavaju neobičnim užitkom. Užitak koji vodi direktno ka Bogu." bosonog je šetao pješčanim žalom i pun samopouzdanja udisao trenutak što na čas može doseći savršenstvo.
„Baš kao Adam dok Eva još spava." vezala mu se niska asocijacija „Neka spava. Za to vrijeme malo ću prošetati."

Kilometri pijeska, kokosovih palmi, biljke sa cvjetovima neobičnih oblika. Intenzivne boje i mirisi. Žuta, narančasta, crvena, purpurna, plava, zelena, blještavo bijela. Priroda poslije tornada i proloma oblaka koji potom slijede uživa u vedrini jutarnjeg sunca. Sve je tiho, čuje se samo šum dugačkih i niskih valova. Valova koji se uz fijuk vjetra što povremeno i na mahove zapušu sa obzora, tromo se valjajući pješčanim žalom. Za to vrijeme more boje indiga i kristalno nebo stapaju se na crnoj crti udaljenog obzora. Mir je to i spokoj. Tišina je to obližnje džungle koja diše punim plućima dok lišće na suncu presijava kapi jutarnje rose. Pučinom promiču čamci rijetkih i odvažnih ribara, ribara koji netom poslije nevremena izlaze na more boreći se za svoj svakodnevni opstanak.




White Beach nije prepun bučnih turista kao ostale plaže Puerto Galere. Barem ne krajem kolovoza. Vrijeme je to sezone tornada koji ovdje donose turističko mrtvilo. Pa u to vrijeme ovdje boravi samo ono malo domaćeg življa i poneki, zalutali par seks turista koji u ovom zabačenom kutka izgubljenog raja traže spokoj.
„Na primjer prva susjeda.“ Furbi sa terase promatra plavokosu Australku. Ona ovdje boravi već neko vrijeme sa prijateljem. Prijatelj joj je tamnoputi domaćin što ga je pokupila u nekom baru u Ermiti.
„Bljedolika plavuša i čokoladni dečkić." promatra sa terase svoje kolibe tu neobičnu idilu spokojnog doručka u podne. Ona sjedi, a on je služi.
„Jebiga, to je život." pomisli „U se, na se i poda se."

White Beach nije skup kao razvikana Sabang Beach, ali nije niti ekskluzivna kao elitna Small La Laguna Beach. Koliba sa klimom, što je ovdje zapravo oznaka za ventilator i kupaonicom u sezoni košta desetak dolara dok se izvan sezone plaća upola manje. Sve u svemu, to je jako dobar provod za maksimalno dvadeset dolara dnevno uključujući tu hranu i noćne pijanke u obližnjem Nipa Hut baru. Jutarnji dogovor sa ribarima da netom ulovljenu ribu ili rakove, pripremljene po dogovoru donesu tamo, gdje i kada to poželite. Na plažu ispod palme ili na terasu sojenice. Piće? Jeste li za mladi, još zeleni, kokosov orah. Svrdlom mu probušite rupu i slamkom iz njega izvlačite rijetki bijeli sok. A imate li pri ruci alkohola, slobodno ga ulijte u nj. Ovdje to nazivaju Mindoro sling. A kako bi sve imalo specifičan ukus samo dodajte lokalne biljke. Netko to voli, a netko ne voli, pogađate li o čemu je riječ?

Nakon što se slijedećeg jutra probudio, Furbi je mirno ljenčario na terasi. Opet je uvlačio dim cigarete. Vidjevši na Žanijnoj kolibi zatvorena vrata zapita se:
„Spava li ili je već ustala?"
Neko vrijeme pažljivo je promatrao ima li na toj strani znakova života, no kako ih nije bilo, Furbi stupi na njenu terasu. Kroz poluzatvorene prozore, pored teških zavjesa vidje Žanu kako mirno leži na krevetu i spava.
„Neću je uznemiravati. Čini se da je sve u redu iako se sinoć u baru žalila na temperaturu. A i to njeno očijukanje sa Nijemcem koji je napustio društvo nedugo nakon što se je ona povukla. Hmmm ... Pa dobro, nek' joj bude. Možda je tako bolje. Barem se mogu posvetiti tamnoputoj ljepotici od sinoć. Kako li se ono zove? Aha, da, Maria. Koma



„Jeste li za izlet do lagune i jezera što smo ga usput prošli?" pitao je Nijemac kada su se tog poslijepodneva svi ponovo našli u Frenkijevom baru.
Sjedili su za šankom uz piće. Nijemac uz kaiser, Danac uz tuborg, Žana uz fosters, a furbi uz heineken.
„Internacionalno društvo." komentirao je debeli Frenki polako se gegajući dok im je nosio tko zna koju po redu rundu pića.
„Jesmo, ali prvo moramo vidjeti gdje smo to došli." odgovori Furbi.
„Suglasan sam." nadoveže se Danac.
„Kao što sam rekla, ja tamo pješice ne idem." šalila se Žana.
„Dobro, onda ćemo te nositi." Nijemac prihvati šalu i namigne „Jeepneyem.“d i po. Izazov svoje vrste." Razmišljao je Furbi dok je lagano koračao uputi prema obližnjem baru iz kojega su ga već znatiželjno promatrale Marijine oči.
„Pa da do kraja sjebem ovo malo rebara. Ne hvala, dosta mi je bilo truckanja od Calapana." inzistirala je Žana.
„Možemo li iznajmiti neko drugo prijevozno sredstvo?" glasno je razmišljao praktični Furbi.
„Društvo, mislim da je najpametnije istražiti gdje smo to aterirali. Pred nama je ionako sve vrijeme ovog svijeta." zaključi Danac i doda:
„Pogledajte na primjer one filipinke, nisu li slatke?"
„Ne samo slatke. One me čine sretnim. Naročito ona od sinoć, Maria." ispali Furbi na što se oči Danca zacakle.
Žana i Nijemac samo su se pogledavali.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

utorak, 17.02.2009.

Otok: Mindoro Oriental

Jeepny je jedinstveno prijevozno sredstvo. Filipinska izmišljotina brzog i jeftinog prijevoza namijenjenog pojedincima i masi. Razbacani po otocima, Flipini su u biti teško prohodni i prometno izolirani kako od ostatka svijeta tako i unutar same države. Unatoč velikom broju stanovnika komunikacije nisu razvijene. Najviše stanovnika je na Luzonu, najvećem od sviju otoka. Metro Manilu, kako se naziva grupa gradova u svijetu poznatu kao Manila, čini sedamnaest megalopolisa i niz malih gradića.

Za razliku od bučne Manile, Mindoro je nešto sasvim drugo. Kad su konačno stigli na točku gdje počinje prava avantura i završava civilizacija, silom prilika promijenili su prvobitni plan, ali ne i cilj, jer ... Umjesto u željenoj Puerto Galeri pristali su na drugoj strani otoka, u Calapanu.




„Calapan je mjesto u kom stoluje guverner istočnog dijela otoka. Distrikt se naziva Mindoro Oriental i otvoren je za turiste. Zapadni dio otoka, Mindoro Occidental je zatvoren, jer Filipinska vlada na tom dijelu otoka nastoji sačuvati tradiciju, kulturu i način života svojstven urođenicima koji od davnina naseljavaju filipinsko otočje. Južni dio Mondora prepun je slanih močvara, a čitav prostor je prije koju godinu proglašen nacionalnim parkom. Ipak, unatoč naporima da otok ostane djevičanski netaknut, guverner u San Huanu ima velikih problema. Turizam, posebice avanturizam, nezaustavljivo prodire na otok …" pričao im je Dieter za večerom.
„I nećete vjerovati, možda ćete misliti da se hvalim, ali kad nešto na otoku zapne, zaškripi ili treba saznati što se gdje u unutrašnjosti događa, guverner uvijek za savjet pita i mene." govorio je dalje dok su sjedili za stolom i jeli večeru koju im je priredila Diterova supruga, domorotkinja.

Dieter je kralj lovaca na krokodile, surovi ubojica morskih pasa, vješti ronilac koji iz dubina od preko šezdeset metara na dah vadi crne koralje i spretnih ruku čisti bisere iz školjki na samo njemu znanim lokacijama. Ponekad je ribar, a ponekad turistički vodič. Bivši pripadnik zapadnonjemačke specijalne policije na granici istočne i zapadne Njemačke, propali student sveučilišta u Heidelbergu. U životu je radio i radi tisuću i jedan posao sve kako bi preživio. No kako se ovdje bavimo samo putešestvijama što ih doživi ova čudna i na brzaka skupljena grupa avanturista, ostavimo na čas Dietera i vratimo se priči.




Vozač je oštro sjekao zavoje dok se jeepney vozio ka cilju, Puerto Galeri šezdesetak kilometara udaljenoj prema sjeveru. Svih šestero zajedno sa prtljagom stiskalo se u unutarnjem prostoru i lomilo bubrege. Žana. Talijan sa prelijepom tamnoputom i tajanstvenom ljepoticom koju je pokupio u nekom baru u Ermiti u Manili. Danac i Nijemac. I naravno, Furbi. Neudobna i krivudava zemljana cesta provlačila se negdje između mora i planina. Prolazila je džunglom ponekad ponad, a katkad pored nje. Prvi dio puta vodio ih je gusto naseljenom nizinom prepunom malih kuća koje okružuju bujni tropski vrtovi. U vrtovima su rasle banane, palme, nebrojene tropske biljke i stabla kojima mi u Europi ni imena ne znamo. Cesta je na početku bila asfaltirana da bi zatim prešla u betonsku pistu i na kraju postala makadam. Ponekad bi se pak preobrazila i u običnu zemljanu prtinu. Svako toliko, pored kuća ili naprosto posred ceste okružene džunglom, vozač bi naišao na putnike koji čekali su prijevoz. Jeepney bi tad na tren zastao i pokupio putnike. Ponekad bi jeepney neočekivano stao i iskrcao putnika koji bi potom pješačio do svog odredišta.

Nevjerojatno je koliko ljudi prevozi jedan jeepney. Desetak u prostoru za putnike, petnaestak na krovu i još barem toliko onih što se drže negdje sa strane. Vise obješeni o vozilo i povijaju kako se vozilo zanosi u zavojima. Čudnovato društvo sa vozačem imade dogovor oko prijevoza kog su unaprijed platili. Zato su imali čast zajedno sa prtljagom sjediti unutar vozila na dvjema tvrdim i neudobnim klupama smještenim duž njegovih bokova. Između njih stiskala se njihova prtljaga, a u preostalom prostoru prema stražnjem i jedinom ulazu u ono što se zove putnička kabina, tiskalo se još nekoliko putnika. Svi ostali nalazili su se uokolo. Visili su sa strane ili su sjedili na krovu. Sretnici koje je vozač odlučio povesti i naplatiti im vožnju, snalazili su se kako su znali i umjeli, jer ... Ravnotežu u tom trkaćem bolidu nije lako držati ni kada si unutra. Jeepney juri, blato frca na sve strane, jeppney se propinje. Zanosi se u zavojima, a u par navrata umalo da se i ne prevrne. U jednom trenutku cesta se pretvori u rijeku po kojoj jeepney plovi poput lađe. A kad lađa napokon pristane i izađe na drugu riječnu obalu, kad kotači ponovo dohvate čvrsto blatnjavo tlo zemljane ceste, svi su mokri. Svi izuzev nesretnika što vise sa strane koji se tad preobraze u sretnike, jer rijeka sa njih konačno spere prašinu i blato kojim ih putem kamufliraju kotači trkače motorne kočije.

Vožnja je trajala. Društvo je pričom kratilo vrijeme. Danac zapali cigaretu i ponudi ostatak društva.
„Hvala, ne pušim." odgovori Talijan.
„Vjeruj mi, ovo ćeš sa užitkom zapaliti." namigne Danac i povuče dim.
I tako malo po malo, dim po dim i cigareta počne kružiti među njima. Nakon prve, na redu bi druga, zatim treća, četvrta cigareta. Prestali su brojati.
Samopouzdanje kog su osjećali i sigurnost kako sve će biti u redu vraćala ih je natrag u život, život koji započinjao je na otoku onkraj svijeta.

U jednom trenutku prošli su u blizini vodopada koji se sa preko visoke bršljanom obrasle stijene strmoglavljuje u omanje jezero. A iz jezera negdje prema udaljenom moru teče plitka rječica širokog korita.
„Ovdje ćemo sigurno ponovo doći. To treba vidjeti. Istražiti i uživati." reče Nijemac.
„I snimiti, svakako." nadoveže Furbi.
„Samo ako ćete me nositi. Pješice ovdje ne idem ni u ludilu." kratko doda Žana.
„Možda hoćemo." reče Nijemac i primi je za ruku na što mu Žana uzvrati zagonetnim pogledom.
Talijan nije ništa komentirao. Samo se zagonetno, gotovo zaljubljeno smješkao i držao za ruku svoju tajanstvenu tamnoputu ljepoticu.



„Budala," komentirao je poslije kad su ostali sami Nijemac. Pa nastavi:
„Ne razumijem te krelce koji pokupe curu u Manili i idu je čak do ovdje fukati. A uz put joj još plaćaju boravak. Vrijedi li to toliko?" pitao je upitno pogledavajući Žanu i značajno joj se smiješio.
„Ovdje ih zovu hunting girl. Cure slobodno love dečke i ševe ih na plažama. Valjda će i mene neka takva uloviti i poševiti. Dogodi li se neću se opirati." smije se Danac.
„Za Sabang Beach vele da je bučna plaža puna zabave na kojoj se ne može doživjeti pustolovina. Čak ni u krevetu." pravila se Žana pametnom hoteći pokazati svoje znanje prikupljeno iz vodiča 'South-east Asia on a shoestring’ uzvraćajući Nijemcu u jednakoj mjeri značajnim pogledom.
Furbi je sve to slušao na pola uha i ništa nije komentirao. Razmišljao je o putovanju prepustivši se dojmovima koje je ubirao.




Vlak za Kanton, odnosno Ghuangzhu kako se u originalu naziva, polazi sa glavnog perona glavne željezničke stanice u glavnom gradu Kine, Pekingu. Vozi trideset i šest sati kroz samo srce Kine. Golema crna parna lokomotiva iz koje suklja dim juri prosječno preko sto kilometara na sat preko niza mostova kod Wuhana koji se uzdižu ponad meandara Žute rijeke. Žuta rijeka, ogromna vodena masa izvire podno Tibeta, prilazi kroz srce Kine i ulijeva se u Žuto more. Furbi je gledao na sat i na glas računao:
„Vozili smo se jedanaest minuta. Vlak juri oko stotke što je otprilike ... Osamnaest kilometara. Zaista nevjerojatna rijeka."
„Baš kao i zemlja." doda Žana.
„Čitav vagon je jedan kupe, to je kineska spavaća klasa. Tvrdi ležaj od jeftine i ulaštene šperploče što dijeli prostore na gajbe koje ovdje nazivaju kupeom. Ma kakav kupe, stotinu i pedeset ljudi na dva WC-a i dva umivaonika. Po jedan sa svake strane vagona. Ludnica." Žana je nastavljala sabirati dojmove.
„Koliko para toliko muzike. Putujemo kineskom klasom i moramo biti sretni što nas nisu prokljuvili. Kondukter je popušio da smo studenti koji tu borave u okviru međunarodne razmjene. Hvala Emiliji što nas je naučila natucati ono malo kineskog kako bi mu to objasnili. Studenti prije početka nastave, onako zabave radi, putuju u Kanton. Jesmo ih sjebali, ha! Avantura je avantura, zar ne?" nadovezuje se Furbi.
„Dobro je što su nasjeli i nisu nas uhapsili, jer bi sada sigurno bili negdje u bajboku. Ovaj vlak nije za zapadnjake. A možda bi nas strpali i u neki radni logor? I tada više nitko nikad za nas ne bi ni čuo, ne bi znao gdje smo zaglavili niti bi o tome mogao dobiti bilo kakvu informaciju. Jedan, dva, tri, izgubljeni i nestali." zaključi Žana.
„Kad dođete u Kanton najpametnije vam je uzeti sobu u hotelu na trgu nasuprot željezničke stanice i tamo se pola dana odmoriti. Vlak dolazi rano ujutro, pa u gradu ionako nemate što tražiti." tumačila im je Emilija strategiju putovanja.
„A kad se odmorite, tamo se možete i poševiti." kroz hihot dodaje Dražen.
„Daj ne budi takav. Ne moraju svi znati što mi radimo." kroz smijeh nadoveže Emilija.
„Da ne moraju, ali ovdje u studentskom domu u Pekingu kupanje je samo četvrtkom. Ali mi smo pronašli opciju i za utorak. I zato to radimo dva puta tjedno. Dva puta tjedno te kupam, čujete li? Dva puta tjedno mi se kupamo!" smije se dalje Dražen.
„On me pere dva puta tjedno. Iznutra. Prije i poslije peremo se izvana." smije se Emilija.
„I zato mi uvijek, kad putujemo u Kanton ili bilo gdje drugdje, kad imamo priliku biti u pristojnom hotelu sa kadom, tušem i tekućom vodom, mi se ševimo." insistira dalje Dražen.
„Do iznemoglosti." smije se Emilija, a čitavo se društvo valja od smijeha.



Sjedeći na Heathrowu Furbi potraži jedan stari mail:
„Jučer mi je Sveti Nikola ostavio nešto za tebe, pa ću ti to u njegovo ime uručiti kada se vratim. A moram se pohvaliti i da sam ovdje dobio poklone. Svatko iz tima dobio je po jednu čokoladu. Svoju sam sinoć u slast pojeo u hotelu dok sam gledao utakmicu Manchester - Barcelona. Dodatno jedini sam dobio još jedan paket. Kako mi je on uručen pred svima, a nije od tima otvorio sam ga i ponudio sve. Mislim da je to lijepa gesta. Kasno poslijepodne sam shvatio kako je to neka od mojih ovdašnjih obožavateljica. U prvi trenutak, kad sam dobio paket pomislio sam na jednu da bi kasnije shvatio da se radi o dvije, tako da drugu danas moram upoznati.
Ipak, nitko ne može zamijeniti tebe i jedva čekam da se vidimo. Nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoji poljupci, tvoja milovanja i eto ... Čim pomislim na tebe već mi se diže. Nedostaje mi osjećaj kako te ljubim i ulazim u tebe. Kako izlazim iz tebe i ponovo se u tebe vraćam. I kako te gledam dok predivno svršavaš, kako te ljubim, milujem te, mazim bradavice na tvojim malim jabučicama, kako ih grickam. I kako štrcam u tebe.
Znam, ovo je čista pornografija, ali ionako ostaje među nama. I ne stidim se zbog toga. Nažalost, u uredu sam i ne mogu učiniti ništa, ali zato jedva čekam da se u petak navečer vidimo i da ti sve to još jednom ponovim i naravno, sve ti to pokažem u živo.
Ne znam jesi li iznenađena ovim pismom ali ... Evo, upravo sam dobio neki mejl, pa ću na žalost prekinuti ove trenutke koje daleko od doma čuvam samo za tebe.
Pusa i budi mi dobro."

Odgovor nije bio nimalo prozaičan.
„Ti vražićak mali, nemoj zavađati poljakinje. One bi se odmah udavale. Zato ćeš ti lijepo od vikenda nositi prsten, da ne bi bilo nismo znali, inače ćeš imati posjetu iz Zagreba. U petak će te na vratima čekati napunjen lavor i napravit ćemo malu provjeru. Nemoj se bojati, neće boljeti ako jaja potonu, ali ako će plivati morat ću ih malo usidriti. Što veliš ... ha ha ha
A sada malo ženske mudrosti ... Zabava je zabava, ali ni jedna se djevojka ne želi čitavo vrijeme samo smijati. Zato achtung, achtung! Morat ćeš mi ono ulaženje, izlaženje pokazati u živo. Nisam plavuša, ali voljela bih to što bolje shvatiti. Možda ćeš mi morati pokazivati i nekoliko puta kako bih utvrdila gradivo. Što ćeš, Fata je Fata ali dva puta je dva puta. I tri puta ako treba.
Pusa, volim te."



Osjećala je tvrdi organ koji ulazi i izlazi iz zdjelice. Klečeći na krevetu hotelske sobe u kantonu osjećala je strast i izazovno ga vabila stražnjicom. Pogled u ogledalu na ono što je bilo iza nje bio je pogled na ono što joj donosi toliko željeno zadovoljstvo. Osjećala je kako njegova palica mazi njenu nježnicu. Osjećala je kako se palica propinje, kako se palica trlja o njene stijenke. Oči su se sklapale tonući u more osjećaja koji navirali su iznutra. Osjećaji su postajali sve intenzivniji i sve jasniji sve dok osjećaji u njoj ne eksplodiraju i ne okupaju je sokovima. Osjećaji su je pošpricali iznutra. Jako. Intenzivno. Nenadjebivo.



Furbi se prene.
„Ustaj narode. Stigli smo. Još nekoliko stotina metara stazom ispod palmi i mi smo na plaži." od čistog zadovoljstva vrištali su Nijemac i Žana.
„Baš me zanima kako plaža izgleda u stvarnosti. Do sada smo je imali prilike gledati samo na fotografijama." smješkao se Furbi dok su se blatnjavom stazom, uz sam rub močvarnog rižinog polja, podno kokosovih palmi, probijali prema plaži.






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 09.02.2009.

Dolazak: Batangas na kraju svijeta

'Autobus je najsigurnije prijevozno sredstvo od Manile do Batangasa izuzev ako ne posjedujete vlastiti automobil.' piše u South East Asia on a shoestring, vodiču za jugoistočnu Aziju.
'Dobrodošli u Batangas.' čitao je na velikom panou dok se autobus probijao kroz gradsku vrevu.
„Čudno mjesto koje više podsjeća na nakupine slamova doli na pravi grad u kom se živi. Bolje bi bilo da su napisali 'dobrodošli u suton civilizacije’." razmišljao je dok su kroz prozor promicale ružne slike ništavila.
Razvaljen natpis dobrodošlice pozdravljao je putnike i najavljivao ono što dolazi, kraj svijeta.
„Baš kao u filmovima Mad Maxa.“ vrludale su mu misli dok promatrao je ružne prizore blatnjavih prljavih slamova u kojima su živjeli ljudi.

Što je zapravo kraj svijeta? Mjesto je to gdje prestaje sve poznato i uobičajeno, a počinje nepoznato, neistraženo i neizvjesno. Žana i Furbi, oboje, osjećali su kako se ovdje na spojnici dva svemira, dok čekaju brod za Puerto Galeru, za kog je upitno hoće li uopće ili neće isploviti, počinje događati nešto zaista posebno i uzbudljivo. Iako su do sad na putovanju prošli sve što broji se u kategoriju avanturizma, ništa od toga se ne može mjeriti s onim što dolazi. Zato treba zaboraviti sve poznato, odmaknuti sve konvencionalno i jedino što je dalje izvjesno jest neizvjesnost avanture. Avantura je tako uzbudljiva, avantura je tako zagonetna i neopterećena stvarima koje nameće civilizacija i potrošačko društvo.

Bio je umoran. Čitavu noć nije oka sklopio. Bdio je na hladnom podu međunarodnog aerodroma u Manili dok je Žana spavala nedužnim snom pravednika ispružena na tankoj pletenoj prostirci za plažu. Na aerodromu su osjećali sigurnost. Policija nije dozvoljavala bučnoj gomili džepara, švercera i tko zna kakvih sve tipova ući u aerodromsku zgradu. Budnim ga je održavao razgovor sa jednim filipinom koji je za siguran izlazak iz aerodromske zgrade također čekao jutro. Tip je bio oduševljen putnicima što su zalutali u njegovu zemlju. A bio je i ljubitelj košarke. Očaravalo ga je umijeće košarkaša, prije svega Krešimira Ćosića.
„Kako se zove onaj mali što dolazi?“ pitao je Furbija dok su sjedili na podu i pili coca colu iz automata.
„Dražen Petrović.“ odgovori Furbi.
„Da on. Dečko će postati legenda. To se već sada vidi.“ komentirao je filipino.
I tako, riječ po riječ, malo politike, puno košarke, a još više putovanja i dakako, najviše Filipina, te dođe jutro. Kroz razgovor Furbi je od njega dobio mnoštvo korisnih informacija i praktičnih savjeta. Recimo, kako i gdje tražiti autobus koji vozi do Batangasa. Gdje u Manili pronaći pristojno i sigurno prenoćište. Kako se u ponašati na ulicama Manile. I još mnoštvo drugih korisnih sitnica što se ne nalaze čak ni u priručnicima za backpackere.



Probudio ga je dan okupan suncem. Visoko gore na Kowlooonškom nebu, sunčano plavetnilo najavljivalo je podne kroz prozore na sedamnaestom katu Chung King Mansion svratišta kog su im preporučili Dražen i Emilija.
„Sinoćnja terevenka u klubu bila je jedna od boljih koje smo imali na putovanju.“ razmišljao je gledajući igru svjetla i sjene na Žani koja se meškoljila u snu. Promatrao je kako se sunce pomiče, a njene se sjenke mijenjaju istodobno sa pokretima koje činila je u snu. Zato ni ne primijeti kako mu se u toj neobičnoj igri Žana sve bliže i bliže primiče. Samo osjeti kako se odjednom njeno koljeno zaustavi na njegovom bedru. U sljedećoj sceni koljeno se prebaci preko njega da bi zatim njena noga neometano po njemu nastavila putovanje.
Furbi se ukipio ne želeći nepotrebnim pokretima prekinuti tu igru. Glavom su mu prolazile već doživljene scene. A Žana, svjesno ili nesvjesno, ona je nastavljala već započetu igru.
„Ovo godi." proleti mu glavom „Nek' bude što će biti. Igra se može uvijek prekinuti." nasmiješi se.
Ipak, igra se nije prekidala. I taman kad se ona čitavom nogom prebaci preko njega na prsima mu se nađu njene ruke.
„Ohoho, pa ovo je već postaje krajnje ozbiljno." pomisli i odluči „Vrijeme je da krenem."
I krene. Ruka mu se nađe na njoj, a ona je i dalje igrala svoju igru ... I nije se opirala.
„Spava ili se pravi da spava ... Svejedno ... Briga me. Idem pa kud puklo." odluči.
Po izrazu lica vidio je kako joj igra godi. Godila je i njemu, jer se njena ruka sve više i više spuštala prema njegovim preponama. Pa je on, u stopu prateći njenu igru, provocirao i oponašao odjek slutnje što približava se njenim preponama. I tako, po malo, njena ruka završi na njemu, a njegova na njoj i usne im se spoje.
Uživajući u igri u kojoj se netko pravio ili je uistinu spavao, Žana raširi noge, a Furbi uđe u nju. Oko njih treperile su zvijezde Kowloonškog danjeg neba. Njihov ritam bivao je sve brži i uzbudljiviji. Glasovi su se izgubili u daljini. Pa na kraju zatreperi zvijezda Danica i eksplodira galaksija, a Mliječni put se razli u tisuću boja ostavljajući ih sjedinjenima i zagrljenima u ljubavi.



Obzor daljina druge strane zaljeva promatrao je tornjeve rafinerije iz kojih je sukljao crni plameni dim. Tjedan dana Filipine je pustošio tornado, pa je more onako plavo-sivo-zeleno i ljepljivo od pijeska od sve te siline još uvijek bilo uzburkano. Veliki valovi tromo su se valjali i udarali o visoki molo, a najveći od njih prelijevali su se preko njega. Brodovi iz Batangasa nisu već danima isplovljavali. Pogled u nebo pružao je gotovo nadnaravni prizor upotpunjujući more sa pepeljastom bojom neba prekrivenog gustim zeleno-sivim oblacima.
„Sve sluti kako za PuertoGaleru ni danas neće biti isplovljavanja, ali vele postoji šansa za Calapan. U tom pravcu valovi su manji, pa je put moguć i sigurniji.“ slušao je Žanu kako mu prenosi informacije dok su stajali na vrhu mola i gledali zelenkasto-plavi obzor u kome su se stapaju nebo i more.
Tako je to na putovanju. Nikad ništa nije sigurno. A sreća, baš kao i žena, je varljiva. I baš zato, nađeš li se pred prilikom tad’ čvrsto je zgrabi, jer tko zna što bit’ će propustiš li je.
„Eheeej, 'ajde da malo prošvrljamo štandovima. Čini se da bi mogli naći nešto zanimljivo ... Ako ne, barem ćemo ubiti vrijeme.“ Žana ga uzme za ruku i povuče put gomile.





Besciljno su tumarali među štandovima porazbacanim uokolo pristaništa. Na štandovima se prodavalo sve i svašta. Od uobičajenih krpica kakve se turistima plitkog džepa nude na buvljacima širom svijeta, preko drangulija koje su surogat suvenira. I obilje muzičkih kazeta, jer ... Filipinci naprosto obožavaju glazbu.

Nigdje na svijetu muzika vas toliko ne okružuje kao na Filipinima. Od nebrojenih radio stanica, pa do mnoštva štandova. Svatko od njih pušta svoju glazbu. A ono što čujete zaista je dobro. Filipinci imaju urođeni smisao za muziku, laku nogu za ritam i ugodno uho za melodiju. A dodatno što vas može fascinirati jest da se među štandovima sa muzikom nalaze štandovi prepuni čudnovatog i egzotičnog voća i povrća, štandovi konzervirane ili upakirane hrane i pića kao i štandovi gdje se prodaje riba i meso.
„Ovo je ludnica." komentirala je Žana.
„Da i zato tu nikada ništa ne bi ni kupio niti pojeo. Čuvam svoje zdravlje. Bolje je biti gladan i zdrav nego završiti otrovanog želuca." zaključi Furbi dojmove sa buvljaka.



Jeste li kad imali priliku probati durian, egzotično voće veličine krumpira veličine od pola do jedne kile?
'To je najcjenjenije voće jugoistočne Azije. Za europske i ne samo europske prilike, izgleda kao govno, a kad ga otvoriš i smrdi kao govno. Smogneš li hrabrosti probati okus ti se sigurno neće svidjeti.' čitali su u vodiču dok su brzim vlakom putovali kroz srce Kine.
U jugoistočnoj Aziji durian naprosto obožavaju. Po njihovom mišljenju durian je vrhunska delikatesa koja donosi zdravlje i povećava seksualnu potenciju. Sada su ga napokon prvi puta vidjeli u živo. A nakon što su probali zaključili su kako je vodič u pravu. Ukusi na raznim stranama svijeta neobični su i različiti, ali smrad ostaje smrad, osim ako se na njega ne navikneš, pa ti to postane najdraži miris parfema.
„Bez iznimke obožavam sve jelovnike koji dolaze iz Azije ali durian je definitivno nešto najodvratnije što sam u životu probao." Furbi reče Žani ispljunuvši ga pri tom iz usta.



Furbi se prisjećao Dieterovih klinaca kako trče terasom njihova doma usta zamazanih tim smrdljivim voćem. Klinci se smiju i uživaju. Neobični svjetloputi, plavokosi klinci ispijenog plavokosog nijemca i lokalne filipinke. Legenda otoka Mindoro koju su prvi puta ugledali tog dana na Plaži. Baš kao Indiana Jones, Dieter se pojavi niotkuda iz džungle i polako klateći se na konju projaše pored njih.

Pamtite li se prastare filmove u kojima John Wayne izigrava facu na nekoj egzotičnoj postaji što otvara vrata tajanstvenih i egzotičnih predjela? Ili u sjećanju nosite Harrison Forda u ulozi Indiane Jonesa u istoimenom filmskom serijalu? U oba slučaja scenarij je zapravo gotovo pa podjednak. Glavni junak se nenadano i bez vlastite želje nađe u gužvi koja zahtijeva primjerenu i brzu reakciju. Slično bi i sa njima. Dok su besciljno lutali lukom odjednom ih okruži gomila djece. Svi su od njih nešto htjeli. Dobiti, uzeti ili naprosto ukrasti. Ako može i bez pardona. Novac, kakvu sitnicu, možda fotoaparat ili video kameru koju Furbi grčevito stišče u ruci. Ili možda toplu bljutavu koka kolu što ju Žana pijucka na slamku dok na leđima bezbrižno nosi maleni ruksak, jer se onaj veliki, prepun njihovih stvari, nalazi na njegovim leđima.
„Da im dam kolu, pa da nas puste na miru?" pita ga Žana videći kako se ovaj boji za kameru.
„Daj da ih se riješimo. Vidiš da postaju nesnosni." odgovara Furbi.
I Žana prvom dječaku da bocu. Dječaka tad u trenu okruži gomila u želji da mu je otme.
Vidjevši to Furbi iz torbe izvadi smrdljivi durian i preda ga u ruke prvog dječaka i priča se ponovi.
„Nevjerojatno kako su čudne te male napasti, ali glavno je da smo ih se na kraju nekako riješili." Žana je komentirala viđeno.

No to bi samo na kratko, jer ... Priđe im prosjakinja.
„Isuse," prozbori Žana „zar ovdje gubavce puštaju slobodno šetati među zdravim ljudima?" i oboje hitro umaknu od starice.
Kasnije su od Dietera doznali kako se radi o bezopasnoj vrsti lepre, endemske bolesti koja je u tim krajevima vrlo česta.




„Ljudi pauci na ulicama Manile." pričao je Dieter „Noge su im atrofirane od bolesti koja ih naprosto sasušuje. Zato kao pomoć pri kretanju koriste neku vrstu kolica sa kotačima, nešto poput skateboarda. Za pogon koriste vlasite ruke. Iznenadili biste se kako su brzi i spretni. Koliko god čovjek bio zdrav i u dobroj kondiciji, oni su uvijek u boljoj i brži su od njega. Trening i život na kotačima. Ima ih puno, kreću se u skupinama. U čas te dostignu a kad te uhvate u opasnosti si da te orobe. Policija ne pomaže, jer je i sama korumpirana. Za pomoć im treba platiti. Manila, posebno Erimta, prepuna je džepara i lupeža svake vrste. Jedino sigurno mjesta gdje im možeš uteći je McDonalds kome, vjerovali ili ne, pristup čuvaju naoružani stražari. Za pojasom im je kolt, ručni bacač obješen je preko ramena a prst se nervozno trza na okidaču sačmarice koja ima poseban dodatak što je u tren pretvara u opasan automat spreman rafalnom paljbom ubiti krdo slonova. Stražari su uvijek spremni reagirati na provokaciju, a naravno, baš k'o u američkim filmovima, za opasan izgled zadužene su i tamne naočale."

Za one koji ih vole, putovanja imaju nebrojene čarolije. Jedna od njih je da putovanja ljude spajaju. Povezuju ona putnike koji se igrom slučaja sretnu i na kratko se zbliže. Zaista, ljudi se u stranoj i nepoznatoj sredini uvijek ponašaju podjednako. Prirodno i nenametljivo grupiraju se tražeći slične sebi samima. To se dogodi i ovdje. Dok su čekali brod u luci, Žana i Furbi zbližili su se sa šarolikim društvom europljana koji se ovdje zateknu. Nijemac i Danac koji su zajedno putovali Filipinima. Talijan sa misterioznom tamnoputom ljepoticom koja Furbiju odmah upadne u oči. Tih par sati koje su proveli zajedno na brodu što plovi put Calapana, riječ po riječ, pokoje piće u brodskom baru i kontakt im postane prisniji. A kad je brod napokon pristao u luci odlučiše zajedno produžiti put Plaže o kojoj je svatko od njih ponešto čuo i koja ih je u ovaj dio svijeta zapravo i privukla.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 16.01.2009.

Priče iz Maksimirske šume: Kako prevariti vraga (True love story)

Stajala je kraj neobilježenog humka najavljujući kraj zime. U ruci je držala svježe ubrano cvijeće. Tamna joj se silueta oštro isticala na bjelini koja zrcali sunce. Sunce je povremeno izranjalo i potom se skrivalo iza oblaka koji su se nadvili nad šumom. Šuma se prostirala put daljine i bila je gola. Misli ispunjene sjećanjima resko su odzvanjale mirom tišine. Tišina je bila ispunjena melodijom. Melodija je bila lijepa. Melodija je bila skladna. Melodija je bila istovremeno i nježna i svečana. Melodija je bila zanosna. Nosila je okus vječnosti. Melodija je bila upravo onakva kakva treba biti. Po mjeri, a možda i više.

Pogled joj bi neodređeno usmjeren u daljinu. Dah bi ispunjen maglom što se isparava ponad hladnoće obzora u daljini. Obzor se oslikav'o na dlanu koji grčevito steže kiticu poljskog cvijeća.
„Varijacije na osnovnu temu.“ rekli bi znalci iz žirija koji ocjenjuju pjesmu.
Rekli bi i ne bi pogriješili. Rečenica koja traje. Rečenica koja se brižno ponavlja mijenjajući ritam na za to precizno predviđenim mjestima. Rečenica koja sama za sebe govori. Rečenica čas brža, rečenica čas sporija. Zvuk što odzvanja sobom nijemom od glasa. Očiju zagledanih u tajnu koju krije duša djevojka je svirala prebirući notama crno bijelih tipki klavira.

Plovila je mislima koje su se vraćale čas na početak da bi zatim opet, u tren, skoknule na kraj. Na kraj koji znači neki novi početak. Na početak koji znači neki novi kraj. Događaj koji sjeća se dana provedenih u šumi gdje progonjena vučica bježi od lovaca hrabro hrleći u nepoznanicu zvanu sloboda. Sloboda koja daje. Sloboda koja uzima. Sloboda kao glasnik nade. Sloboda što noć pretvara u dan. Dan koji pretapa se u život. Život što prosipa se kroz san. San koji mašta o daljini. Daljini što stišće usne da nadglasa tišinu. Tišina koja donosi misli štono vrte se u krugu. U krugu bez početka i bez kraja. Tišina opijena zvukovima koji bude zoru novog jutra.

„Dobro jutro ljubavi.“ reče glas.
A ona, još previše snena da shvati gdje se nalazi, i sa željom da zadrži sjećanje na san, odgovori mu pjesmom:
„Budiš me plahim dodirom sanja, uranjaš u mi misli k’o ptica i pjevaš mi pjesme što kazuju više no riječi.“
„Romantično si raspoložena.“ prozbori glas.
Stela krmeljivo otvori oči i zagleda se u Zeva.

Prozori zastrti snijegom bacali su sliku na grad. U daljini Stela je gledala bijele krovove ponad kojih dizala se koprena magličastog plavetnila i nekog čudnog odsjaja. Dan joj se zrcalio u očima, a toplina ispunjavala dušu. A onda, naizgled, bez povoda, onako, sama od sebe, Stela počne pjevušiti:
„Svečano i tiho u postelji od svile slutiš opoj umilne topline grabeći strasti oko moga struka ...“
U glavi su odzvanjale zvijezde, a on je ulazio i izlazio roneći kroz njene dubine. I to se ponavljalo sve dok zvjezdice se ne rasprsnu, sve dok nebo ne prasne pred očima i dok koljena im ne klecnu. Svršili su oboje.





Noć prolazi s pahuljama snijega
Obzori sanjaju maglu u daljini
U postelji toploj i snenoj od nade
Pohodi nas ljubav dižući visine

Stajao je. Vučica je oprezno prilazila ogradi. Prepoznala ga je.
„Stela ...“ reče Furbi i pruži ruku kroz ogradu.
A sa druge strane ograde priđe mu vučica i nježno položi glavu na njegov dlan zadovoljno se mazeći dok joj on i dalje umilno tepao i slobodnom rukom je škakljao po jamici između očiju.
„Milo moje ...“ Furbi je izgovarao riječi ne mareći hoće li se one slučajnom prolazniku učiniti čudnima. A Stela, vučica, sva se pretvori u nježnost pružajući i primajući čistu, bezuvjetnu ljubav. I dok ju je tako mazio Furbi ni ne primijeti kako iza njega stoji čuvar.

„Umijete vi sa njima, gospon, umijete.“ reče čuvar i nastavi „Malo je ovdje takvih. Većina što dolazi posjetiti zoološki vrt ne zna sa životinjama. A ruku na srce, što sve ne rade! Njih bi trebalo u zoološki, a ne životinje.“
Furbi se okrene, pogleda ga i prozbori:
„Ne brinite. Činim to na svoju odgovornost. Vidite kako je umilna, draga.“
„Da uskoro će se okotiti. Rijetkost je da se u zoološkom izlegu mali vučići. Znate, vukovi su predivne životinje.“ ubaci čuvar.
„Znam i vjerujte ... o njima znam i više no što mislite.“ zagonetnim osmijehom odgovori Furbi i nastavi maziti se sa vučicom pričajući čuvaru uz put priču o Steli, djevojci koja je postala vučica da bi se potom preobrazila u predivnu ženu.
„O, vi mora da ste zaljubljeni.“ nasmije se čuvar i u šali doda „Niste valjda zaljubljeni u vučicu?“
„Pogodili ste“ odgovori uz osmijeh Fubi i nastavi „ u jednu sa dvije i jednu sa četiri noge.“

„Tip je pomalo čudan.“ odlazeći je razmišljao čuvar „Ili možda nije.“ doda „Svi se ponašamo čudno kad smo zaljubljeni. Bog tada nekima uzme pamet pa im je poslije, kad već je prekasno, vrati.“ vrtio je mislima zamičući šljunčanom stazom iza zavoja prema kućici pušući u dlanove i pri tome ih trljao sve da bi se zagrijao.

„To je tako ludo da mi nitko ne vjeruje. Kome god pričam misli da sam lud. Hmmm ... Možda je i bolje tako, zar ne Stela?“ upita Furbi obračajući se vučici koja nijemo spusti glavu u znak potvrde i zagleda mu se u oči.
„Pogled u zjenicu oka.“ prostruji mu glavom misao uzvraćajući pogled vučjoj zjenici.





Sjedili su u kafiću. Furbi i Stela. Jedno drugo držali su za ruku. Razgovarali su. Pričali su tiho. Riječi koje su izgovarali slučajnom bi se promatraču doimale poputa šapta no pažljiviji bi znalac razabrao i neke detalje. Pojedinosti. Kao što je, na primjer, njihovo držanje. Ili, na primjer, kao što su njihove oči. Kao što je njihov pogled, kao što su njihove kretnje.

„Pjesme pisane baš po mjeri za Bocaccia. Lady writer ...“ razmišljao je Furbi sjedeći za šankom paba gledajući na ekranu prastare snimke Dire Straitsa što najavljuju skori koncert Marka Knopflera u Varšavi.

A za to vrijeme vukovi su razgovarali.
„Trudna sam.“ reče Stela.
„Zaista!?“ ote se Zevu, pa nakon kraće stanke uzrokovane što iznenađenjem, a što mislima kojima je nastojao uobličiti svoje riječi doda:
„Drago mi je zbog tebe.“
„I meni.“ odgovori Stela.
„A sad moram ići.“ reče ona i ustane od stola.
Zev je nijemo promatrao kako u crnom kožnom odijelu Stela korača kroz otvorena vrata iz kojih se probija sunce. A sunce, sunce se igralo njenim likom stvarajući oko njega blještavu aureolu svjetla. Svjetlo bi toliko jako da ga na trenutak zaslijepi.
Izašavši na ulicu, Stela sjedne na parkirani motor. Na glavu stavi kacigu, navuče vizir i obuče rukavice. Motor gromoglasno kresne i Stela ode.

„Može još jedan Kilkeny?“ obrati mu se konobar sa druge strane šanka.
„Naravno.“ odgovori Furbi, otpuhne cigaru i baci pogled na ekran iznad šanka grleći pored sebe vučicu koja se, sjedeći uz njega na visokoj barskoj stolici, veselo smijuljila uživajući u opuštenoj večernjoj atmosferi Irish paba u Miodowoj 3.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 14.11.2008.

Priče iz škrabice: Kad top prepolovi dan

1. srpnja 2008. u mirovinu je otišao Stjepan Možar. Od 1973. Štef je zagrepčane svakog dana podsjećao na prolaznost vremena i točno u podne pucao iz Gričkog topa.

ZAGREB - Glasoviti Grički top prvi put se obznanio pučanstvu Zagreba točno podne godine 1. siječnja 1877. i traje do početka I. svjetskog rata kad tadašnje Mjesno zapovjedništvo zabranjuje uporabu topa. Službeno obrazloženje je štednja streljiva ali pravi razlog se nazire u pismu što ga 27. svibnja 1915. čelništvo Kraljevskog banskog stola (apelacijski sud) upućuje Vladi. Banski stol se godine 1913. seli u zgradu na Grič broj 3 gdje se otprije nalaze meteorolozi i dojavljuju podatke o točnom vremenu što je potrebno za ispaljivanje topa točno u podne. U to vrijeme odnosi službenika suda i meteorologa su dobri ali takvi nisu i sa topom, koji se ispaljuje upravo iz te zgrade.
‘Urednici kraljevskog banskog stola živčano su potreseni svaki put kad se ispali top, neočekujući taj potres, pa da im često ispadne pero iz ruke i da su kroz dulje ili kraće vrijeme nesposobni iza potresa od topa nastaviti službene i pisarske radnje.’ navodi se u pritužbi Banskog stola, uz molbu da se top ‘dokine’ ili premjesti ‘na shodnije mjesto’.

'Gospodin duge sijede kose, nižeg stasa, trebao bi stići uspinjačom oko pola 12.' tako nam je stanar obližnje kuće opisao Štefa koji svakog dana točno u podne 'budi' Zagrepčane topom s kule Lotrščak.
Nakon posljednje, 74. stepenice, stižemo do 600 kg teškog Gričkog topa, u koji već svakodnevno punih 35 godina Štef stavlja kilogram teški metak. I danas, unatoč kišnom danu, nije bilo razloga za brigu, makar cijev topa nije pod krovom.
'Topu neće biti ništa, jer je zaštićen voskom i bojom.' uvjerio nas je Štef dok je pripremao metak za ovaj brdski top kalibra 66 mm. Štef je nekad sam radio punjenje, no danas posao obavlja specijalizirana radionica u koju se jednom mjesečno šalje 30 praznih čahura a koje se iz nje vraćaju pune.
Osim metka top zahtijeva čišćenje i održavanje pa ga Štef svakodnevno zaštiti sprejem protiv korozije. Jednom tjedno je generalno čišćenje a jednom godišnje tehnički remont.
'Ovo je peti top po redu. Zagreb ga je dobio kao poklon za Univerzijadu. Može trajati stoljećima.' objašnjavao je Štef sve dok ga zvona obližnje crkve nisu podsjetila na dužnost. Ni danas nije iznevjerio Zagrepčane. Njemu, kako veli, buka ne smeta, zaštitne slušalice ne koristi a problema sa sluhom nikad nije imao.
Štef nije zaboravio spomenuti svog prethodnika, Marijana Frebea, koji je zbog bolesti nakon 35 godina morao napustiti taj posao. Od Frebeova povlačenja top se ne oglašava pune dvije godine što Štefa potiče da se sâm prijavi za posao:
'Tek 35 godina.' kako on u šali govori.
No, 12. travnja 1974., kad je počeo raditi, nije ni slutio o kakvoj se velikoj obavezi i odricanjima radi:
'Ovaj posao se radi svakodnevno. I praznicima i vikendima. Osoba koja se time bavi žrtvuje se za grad.' veli Štef.
Ipak, posljednjih 15 godina ima godišnji odmor i nada se da je njegov nasljednik čovjek koji, prije svega, voli Zagreb i kome neće biti teško obavljati ovaj posao. Iako dobiva plaću za svoj rad, najdraža mu je, kako veli, 'duhovna plaća' koju dobiva od brojne djece i stranaca koji ga posjećuju i često mu se javljaju.
'Nadam se da će Zagrepčani očuvati povijest i da neće zaboraviti na čovjeka koji se odriče svega iz ljubavi prema gradu.' poručio je Štef prilikom posljednjeg silaska s Lotrščaka odakle puca predivan pogled na Zagreb.




Zagrebačka subota tradicionalno je vezana uz kupovinu ili, kako se to danas moderno kaže, shopping. A kada kupujete, svejedno radi li se o špeceraju iz obližnjeg dućana, kumicama s placa ili tjednom obiteljskom doživljaju u nekom od trgovačkih centara porazbacanih oko glavnih gradskih magistrala, ukoliko ste kavalir, svojoj boljoj polovici kupiti ćete barem cvjetić ako ne već i čitav buket.
'Spuštate se Splavnicom s Dolca prema Trgu a sa svih strana vas napadaju cvjećari sa pušlecima.' kak to vele stari zagrepčani.
Zumbuli, margarete, neveni, ljiljani, gladiole i tko zna koje sve cvijeće. Gotovi buketi ili oni po izboru. Cijena fiksna ili cjenkanje podno toplog jesenjeg sunca što grad obasjava zvukom boja i širi ugodu dobrog raspoloženja. Miris kroasana ispečenog u nekoj od obližnjih pekarnica. Miris mami da ga u slast pojedete uz kavu na terasi neke od obližnjih kavana.

„Maroni, maroni, vrući maroni ...“ derao se kestenjar u podnožju stuba što silaze s Dolca kojima se spuštao prema Trgu. Ne obazirući se na kestenjara Furbi zastane da uz put kupi cvijeće, pa se uputi preko Trga prema Jurišićevoj kadli ... Naleti na Vedranu.

Vedrana bi simpatija nekih dana iz donjogradske gimnazije u koju je bio ludo ludo zaljubljen. Kasnije su im se životni putevi razišli da bi potom ,godinama poslije, neizrecivom igrom sudbine, slučajan susret na poslu opet probudio stari plamen.
„Uvijek si bio tako ... nedostižan. Hladan. Željela sam te i vidjela kako plamtiš ali ... Nisi mi se usudio prići.“ šaputala je na jastuku dok su njihove usne dijelile toplinu ljubavnog zagrljaja.
„Sjećam se kako sam dobio pismo. I zapalio se jer ... Potajno sam te škic'o. Ček'o sam te pred školom, na klupi, na Rooseveltovom. Došla si i išli smo u slastičarnu. Nisam imao pojma kako je sve to Draženova spletka. Sjećaš li se kako li si tek reagirala kad sam ti sutradan uputio pisamce:
'Jesi li ti napisala ono pismo?'.
Bio sam tako posramljen, a ti si planula i na odmoru se onako izderala na mene tako da sam pomislio i samo poželio:
'Zemljo otvori se i progutaj me.'“ pričao joj je Furbi.
„Bio si mi simpa, ali nisam si to tad’ htjela priznati. Pa sam se uhvatila za Vinka. A sad, sad sam samo tvoja, a ti si samo moj ...“ govorila mu je dok su se njihova tijela stapala i ponirala jedno u drugo da iznjedre kovitlac strasti i osjećaja.



A sada, godinama nakon toga, Vedrana i Furbi opet sjede u kavani koja dremljivo sniva na zrakama listopadskog sunca. Jesen je lijepa. Jesen je prepuna boja. Jesen je vedra ... Jesen je vesela. Jesen budi sjećanja i rasplamsava osjećaje. Jesen prožima misli što vraćaju se u prošlost ponirući u sadašnjost.
„Gdje si? Što radiš?“ pitaju jedno drugog dok svatko priča svoju priču. Kratke crtice šturih riječi koje se smješkaju preko pogleda.
„Mala mi je sedamnaest, a mali deset. Dogodio se nenadano, nismo planirali ...“
I priča priču:
„Posao tako. Puno putovanja, pa muža viđam u prolazu. Gotovo da smo postali stranci. Djeca su najviše s bakom, jer oboje stalno nekud putujemo.“ završava svoju storiju Vedrana upitno pogledajući Furbija

Mogu li slučajni susreti starih poznanika, kasnije i ljubavnika probuditi sjećanja iz prošlih vremena? Može li ruka položena u dlan osunčan toplim suncem ponovo pokrenuti lavinu i srušiti barijere? Odgovor na ta pitanja znamo tek kad se to dogodi. I ako se dogodi.




Ta jesen bila je drugačija od prethodnih. Miris dunja i jabuka, popodneva u vinogradima koji tek što nisu dozreli zamijenila je potmula tutnjava topova s onu stranu Kupe. Stajali na Trgu okupanom zubatim jesenjim suncem i gledali se. Ona u ruci s avionskom kartom Beč - Los Angeles, a on s mobilizacijskim pozivom.
„Danas se moram javiti. Dobio sam poziv.“ šturo govori Furbi dok su oko njih žamorila djeca tražeći igru u predahu između dva dežurstva u skloništu.
„Vinko mi je nabavio kartu. Na granici ionako nema kontrole, a s putovnicom mogu bilo gdje. Imam i vizu za Ameriku.“ pričala je Vedrana dok se suza slijevala niz oko.
Rastanak uvijek teško pada i baš zato ne traži velike riječi. Tek pokoje slovo, naglašen pogled koji tka predivo sitnih kapi rose što se, kad okrenemo glavu i zamaknemo da nas onaj drugi ne vidi, suze niz lice. Kameno lice ispod kojeg srce lupa tako snažno da u ušima grmi zaglušujući zvuk tišine. A na kraju se sve rasprsne i ostane uspomena uz vječno pitanje:
'Što bi bilo da je bilo?'
A na to pitanje odgovora nema i ne treba ga ni biti već valja se okrenuti novom danu. Da život teče dalje i da se ne rasprsne.




„Bilo je što je bilo ... Maaaa pogledaj kako je danas predivan dan. Sjećaš li se pjesme i topa s Lotrščaka. Štef više nije tamo, ali ... Golubovi i dalje lete.“ prekida Furbi priču.
„Da ... Grune top, prepolovi dan, a golubovi, golubovi se kao i toliko puta prije i poslije, uplaše. I strelovito se vinu u visinu da pozdrave grad.“ ozarena nadoveže Vedrana.
I baš u taj tren, k'o u nekom filmu, poput poznate stare prožvakane zagrebačke priče grune top s Griča. Golobovi se uzbude i polete put neba. A djeca se sva radosna među njima rastrče na sve strane Trga.
„Trenutak koji treba fotografirati.“ govori Furbi.
„Slika koju treba sačuvati.“ dodaje Vedrana.



„Vidim nosiš ženi cvijeće. Lijepo, lijepo.“ nakon kraće stanke Vedrana izvuče smijeh.
„Preko tjedna me obično nema. Putujem poslom. Subotom prošećem do Dolca, a na povratku kupim cvijeće.“ odgovori Furbi.
„Eh ..."uzdahne „kad se sjetim što si mi kupovao. Znaš ... Vinko mi gotovo nikad ne kupuje cvijeće. Blago tvojoj ženi.“ ubaci Vedrana.
„Sad vidiš što si onda propustila na klupi ispred škole.“ ispali u šali Furbi.
„A što si tek ti propustio? Znaš onog dana, da si samo nešto rekao, bacila bi tu avionsku kartu i čekala te da se vratiš. A onda bi te ljubila i ljubila, ali ... Bilo pa prošlo.“ razmišljala je Vedrana.
„Onda dobar tek.“ uz osmijeh prozbori Furbi dok su se pozdravljali.
Gledao ju je kako odlazi u pravcu Gajeve.
„Hoćemo li se ponovo sresti?“ pomisli razmišljajući o značenju stiska ruku i dodiru obraza kojim su se pozdravili.
Vedrana mu da vizitku:
„Neka ti se nađe. Moram poći da ne zakasnim na obiteljski ručak.“ reče uz osmijeh.



Stigavši kući Furbi poljubi suprugu koja se po tko zna koji put iskreno razveseli cvijeću:
„Baš lijepo od tebe.“ reče u što zazvoni telefon.
„Daj se javi dok stavim cvijeće u vazu.“ dobacuje mu ona.
Furbi digne telefonsku slušalicu i začuje glas kćeri. Javlja kako na ručak dovodi dečka:
„Što li to treba značiti?“ pomisli, a pogled mu padne na Vedraninu vizitku koju netom izvadi iz džepa.
„Baš predivna pjesma ti Golubovi“ pomisli kadli začuje glas supruge iz kuhinje:
„Daj malo pojačaj radio.“


Predposljednja vijest

Miroljubivi top je pogodio u glavu Zdenku Marolt. Mislila je da je doživjela moždani udar, sjela i u šoku popušila deset cigareta. 'Frizura je trebala preživjeti' kaže Štef Topnik.

ZAGREB - Komad kartona ispaljen iz Gričkog topa pogodio je u četvrtak u glavu umirovljenicu Zdenku Marolt koja je od šoka pala na stolac misleći da je doživjela moždani udar.
Prema njenim riječima, nakon praska je osjetila udarac u glavu a budući da je prije tri mjeseca preživjela moždani udar, od pretrpljenog šoka ruke su joj se još satima tresle.
Naime, riječ je o kartonu koji stoji na prednjem dijelu kao zaštitna pločica čahure 66-milimetarskog topa koji svaki dan pucnjem sa zagrebačkog Griča označava da je točno 12 sati. U pravilu, taj se komad kartona uvijek razleti prilikom opaljenja topa, no ovaj put karton je u komadu pogodio Zdenku u glavu.
'U prvi tren sam mislila da pucaju na mene. Nedavno sam preživjela moždani udar i od šoka mi se učinilo da me opet pogodilo jer sam stvari vidjela duplo. Sjela sam na stolicu i u šoku popušila deset cigareta dok nisam došla k sebi' rekla je Zdenka koja je u trenutku praska stajala u vrtu obiteljske kuće Mekić u Tomićevoj 10 gdje je čekala prijateljicu.
Prema riječima obitelji Mekić, ostaci punjenja Gričkog topa redovito padaju u njihovo dvorište a najteži slučaj zabilježen je prije 10 godina kad je jedan komad pao na oštećeni dio žice te izazvao požar u kojem je izgorio dio zgrade i terasa.
Štetu koja je tada nastala, kako kažu, nije bila mala. Morali su platiti sami, kako sebi, tako i svojim susjedima.
'Na jedan od 1000 slučajeva desi se da se prednji kartonski poklopac čahure ne razleti ali mislim da ta gospođa želi samo senzaciju, jer ako ima dobru frizuru, taj kartonski dio joj se zadržao u kosi. Ovo je miroljubiv top i on ne puca na nikoga već je dio zagrebačke povijesti i kulture' objasnio je Štef Možar, kojeg od milja zovu Štef Topnik budući da na kuli Lotrščak radi već 33 godine.
'Čitavo punjenje sastoji se od crnog dimnog baruta i prešanog papira zalivenog voskom, koji je bezopasan za ljude i ne može nikoga ozlijediti' zaključio je Štef Topnik.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 17.10.2008.

Priče iz škrabice: Evanđelje po Zorki

Pamtite li Sunčicu koja zalazi u klub kako bi se približila Svjatoslavu? Ljepuškastom muškiću koji ne znajući što mu se sprema tamo guguće sa medvjedićima. I kako ona koristi poznanstvo sa Roksanom koja bliska je kružoku sa kojim, ruku pod ruku, izlazi iz bara u društvu Svjatoslava i ostalih medvjedića? Ponekad na njihovom rastanku padne pozdrav, a katkad se on, ovlaš u obraz, u prijateljski kiss pretvori. Djevojke se tada obično pute u jednom, a medvjedići u drugom pravcu.

Sunčica na rastanku pozdravljala se sa Roksanom. Pa tako kad na jednom rastanku među njima poljubac padne, Roksana joj predloži:
„Dođi, pokazat ću ti kako ćeš ga osvojiti.“ na što ova pristane.
I tako, što iz znatiželje, što iz prijateljstva, a što iz tko zna čega dogodi se ono što se imalo zbiti. Zagrljene djevojke poslije su komentirale:
„To je kao da ližem sladoled, ali ...“ reče Sunčica.
„Kurac je kurac, pogotovo kad prasne u tebi.“ hihoće Roksana.
„Da ... Doživiš sve zvijezde svemira.“ nastavi Sunčica.
„I zvjezdice. I vatrometa sjaj. To je to.“ zaključe obje.

Noću, kad bi legla u svoju postelju Sunčica je na svom tijelu zamišljala Svjatoslavove usne i svoje usne na njemu. Roksana joj pokaže kako osvojiti muškarca, pa bio on i medvjedić. I zato je Sunčica u snu gledala kako mu raste, a ona ga ljubi sve do trenutka kad treb’o bi suzu pustit’ no ona ga tad spretno prihvati baš tamo gdje treba, pa slatko s njim svrši. Bilo je to nakon što ga uputi na pravo mjesto na kome se on još i dodatno potrudi. Zamišljala je Sunčica kako se maze. Zamišljala je Sunčica kako se ljube. Ona njega, on nju. Zamišljala je kako ga miluje i kako je miluje, pa bi s takvim mislima naposljetku slatko zaspala u krilu sna, a smiješak na usnama bi joj Svjatoslav.




A sad dragi moji, sjećate li se kako onomad Kazimir, kad vidje da mu prijatelj ljubav vodi sa prelijepom gospom Ewom, kao furija izleti iz dvorane dvora Klodovikovih sjajnih? I baš tu počinje ova novela, jer on se uplakan niz stube sjuri, nu promaši pravac izlaza, pa mjesto na ulici završi u podrumu. Bilo je već kasno. Kazimir se ne htjede vratiti u hotel gdje dijelio je sobu sa Vitom, ter odluči ovdje prespavati noć. Nu bi nesretan i ne mogne suspregnuti plač koji ču posluga, pa ga ova pokupi i spremi kod stola u kuhinju da s njima večer provede.

Na okupu su bili svi. I Zorka, sobarica gospe Ewe a i Stjuart, batler gospara Klodovika. Društvance je bilo veselo i šaroliko, te baš k’o u onoj TV seriji oponašalo odnose međ’ gospodom. Na vrhu piramide bijahu Zorka i Stjuart, ali kako je to običaj u svakog vrha, bili su oni dvije nepremostive struje odnosno, kako bi to danas rekli, Vlast i Oporba. Pa se zavisno o spletki i prilici na tronu izmjenjivali tako kako u kom' trenutku gospa Ewa bi nadmoćna gospoaru Klodoviku ili gospodar bi nadmoćan gospi Ewi.

Društvo je sjedilo za večerom. Kazimiru s jedne strane bi Stjuart, a s druge Zorka. Pa uz iće i piće Kazimiru razveže se jezik i on zapjeva, a sa njime zaore svi. Stjuartu bi drago što tako mio i naočit mladić sjedi uz njega, pa mu sve nešto šaputao na što mu se ovaj zauzvrat slatko smijuljio. A ruka mu se ponekad nađe na njegovu bedru, a katkad i oko ramena čak.

S druge strane Kazimira bi Zorka, kojoj se ovaj jednako sviđao, pa ga je i ona štipkala, a on bi joj ponekad prijateljski uzvraćao, jer ... Stjuarta je imao sa pokojom željom više što Zorka još nije zanla, a Stjuart to nasluti. No onako oštroumna i prostodušna bi, Zorka se za razliku od Stjuarta, oko mladića zauzme blagonaklono i jednostavno, jer Kazimir bi njenih godina dok Stjuart stari jarac jest.

Nakon šaljivog razgovora svi odu spavati, a Zorka nasluti što Stjuart smjera, pa čvrsto pKazimira prigrabi za ruku i povede ga u odaje svoje, ter tamo na njeg’ navali po uzoru na gospodaricu joj i njen slučaj sa Vitomirom pijanistom. Zorka je, naime, kao svaka prava i pouzdana sobarica, maltene prijateljica, znala sve tajne svoje gazdarice, a ponekad se njih dvije čak i savjetovale kako što bez suvišnih zašto činiti. Kazimir na to pristane, jer ne bi siguran bi li Stju njemu ili on Stjuu gur’o, ali više zato da napakosti Viti koji ga tako oštro iznevjeri.
„Ali ... To i nije tako loše.“ razmišljao je Kazimir poslije pri spomenu na čin, pa mu se opet u čas digne na što mu Zorka veli:
„Ja bi opet.“ pa ponovo navali na njega i ovaj puta, kao i prošli put, žestoko.



Sjedi Mujo u baru i pije pivo. I krenulo mu, pivo za pivom, a poslije opet pivo kadli … Nna drugoj strani šanka ugleda dvije lijepe žene. I prebaci se tamo.
'Je li slobodno?' pita.
'Uzalud se trudiš.' vele one.
'A zašto?' ne da se smesti Mujo.
'Mi smo lezbijke.' vele one.
Mujo sav zbunjen: 'A što je to?'
'To ti je jednostavno. Ne pušimo kurac već ližemo pičku.' ispale.
Mujo sav ponosan cvate. Okrene se šankeru, pa sav ozaren veli:
'Daj bolan tri pive za tri lezbijke.'

Izjutra Zorka po običaju usta rano, pa da sebi poslastice za dalje osigura, zaključa ona vrata i tako Kazmir osta njen zatvorenik. No kad Stju prokljuvi gdje njegov je medvjedić, pokuca on na vrata sa nakanom da mu pomoć pruži i zatočeništva ga oslobodi. Kazimir se na to probudi, pa kad vidje da je zakračunat, sveusrd pomoć zatraži, ali ... Ne dogodi se ništa, jer vrata bijahu k’ o i brava čvrsta, a soba previsoko za kroz prozor skakati.

Stvar’o Bog Svijet i na kraju stvori ljude. Prvo odluči napraviti muškarca. Napravi ga, pogleda ga pa reče:
'Ti si mi ispao lijep. Zadovoljan sam.'
Zatim odluči stvoriti ženu. Napravi je, gleda je i gleda i gleda i na kraju veli:
'A ti ... ti ćeš se morati šminkati. '

Sljedeću večer Zorka dovede Kazimira u kuhinju da ga shrvanog od tamničenja u njenoj odaji nahrani i napoji. Kazimir je i ovaj puta sjedio između nje i Stjuarta. Za večerom je Stju pokušav’o mladića u odaje svoje odvuči, ali ga lukava Zorka spretno makne. I dok ovaj misleći kako ga gospodar nešto iz kuhinje treba ode, Zorka tad brže bolje mladića odvuče u svoju sobu, pa se sa njim zakjuča.
„Zorka, otvori. Znam da je tu. On je moj, a ja njegov!“ lupao je sav bijesan Stju na vrata dok je s druge strane Kazimir stenjao od zadovoljstva, jer mu je Zorka punih usta činila ono što milo mu bi.
A poslije ugode Zorka mu zatraži za uzvrat, te dobi nebo zvjezdano vatrometa sjaj i to tamo gdje joj je nadraže, pa sve bude kako treba biti.

Kakva je ljubav između plavuše i policajca?
Iz šupljega u prazno.

Sljedeći se dan ponovi isto, ali Stjuart ovaj je puta bio spreman, jer u sefu gospodara uzme rezervni ključ, te konačno otključa Zorkinine odaje. Pa on što uz riječi, a što uz obostrana milovanja sav sretan povede mladića, nu zla sreća bi mu sklona, pa tek što otvori vrata svojih odaja eto ti Zorke:
„Prste k sebi!“ Zorka bi goropadna i žestoko ga ošamari:
„Reći ću gosparu da si ukr’o ključeve iz njegovog sefa.“
I tako se Stju u strahu povuče, a ova Kazimira opet put odaja svojih sebe. Pa se s njim zaključa, ter oboje radili one iste stvari, ali ovaj put’ bez večere u kuhinji.

Kad usnem s ljubavnim problemima probudim se s rješenjem u ruci.

Dan poslije Stjuart napokon uspije i na prevaru uvuče mladića u svoju sobu. Naime, Zorka zaboravi ključeve na stolu, pa tako Kazimir otvori vrata vlastitog sužanjstva i krene put slobode, kadli ... Koje li sreće, na njega naleti Stjuart.
„Napokon ćemo biti zajedno.“ prozbori Stju sav ozaren, ali tek što njih dvojica htjednu one stvari činiti eto ti Zorke:
„Stari jarac!“ urlala je Zorka sva očajna, pa kako ga u jednom trenutku nezgodno primi za kosu tako joj u ruci osta Stjuova perika.
Kazimir se prene ,jer ... Ugleda ćelavka koji uz to i veliki trbuh imade, pa mu se želja naglo spusti. Stju se na to zajapuri, zacrveni i pobjegne navrat nanos napolje, jer Zorka je, kada se razljuti, jako goropadna i opasna nadasve, a on onako ogroman k’o medo, u duši je ipak tanahan i plah. I tako opet Kazimir svrši u Zorke, ali ovaj put međ’ njima ne bi ništa, jer ova bi sva shrvana i uplakana. Pa je Kazimir stane tješiti i tako oni probdješe svu noć.



Razočarao sam se u život, razočarao sam se u ljubav, razočarao sam se u ljude, utjehu sam naš’o u igli. Sada heklam i dobro mi je.

Sljedeći dan Kazimir je razmišljao. Pred očima mu bi ćelavi debeljko s jedne i mila Zorka s druge strane.
„Hoću li i ja postati takav? Tko će me takvog željeti? Pa ću na kraju biti pretužan i sam i odbačen od svih. A na drugi način oboje ćemo biti oronuli, no život će nam biti veseo i lijep. Imat’ ćemo jedno drugog i hrpu malenih unučića što će nam činiti veselje.“
I dok je tako mislio iz prikrajka je promatrao Zorku:
„Pristala djevojka. Skromna i jednostavna, ali odlučna. Dobrodušna i pametna. Baš kakva mi se sviđa i pristaje mi.“
Zorka mu pak reče:
„Odluči se i radi što hoćeš, ali znaj da sve to činim zato što mi se dopadaš. Ipak, odluka je na tebi. Prihvatit’ ću svaku bila ona ovakva ili onakva.“
A za to vrijeme u sebi je mislila:
„Ti još ni ne znaš što te je snašlo niti ćeš to ikad’ saznati. Meni je ljepše biti dolje na toplom i veselom jugu gdje more je plavo doli ovdje na hladnom i škrtom sjeveru gdje nebo je sivo.“
Na večer su opet sjedili u kuhinju zajedno sa ostalim društvom. Kazimir je promatrao malo nju, a malo Stjuarta. Stjuart koji je bio neobično tih.

Tu večer Kazimir u svom dnevniku zapiše:
'Nije to tako loše, tri rupice umjesto dvije! A tu je i vlažna jamica koja, moram priznati, objema ugodu čini. Kao osoba Zorka je tako ugodna i mila i s njom mi je lijepo. Pa kad ostarim i budem ćelav neću se naći u Stjuartovoj situaciji već ću sa Zorkom uživati uz toplo ognjište u iću i piću i unucima pričati priče.'
Te večeri Zorka u svoj dnevnik samo kratko zapisa:
'Noćas smo vodili strasnu ljubav. Veselim se našoj budućnosti.’

Bolje vrabac u ruci nego guska u krevetu.

Sedmog dana ujutro Kazimir zaprosi Zorku, a ova sva sretna pristane.

Žene imaju problem za svako riješenje!em>



„I kako se završi ona tvoja novela?“ zapita Sunčica Roksanu.
A ova ispriča:
'Kazimir i Zorka otišli su u Agram grad gdje ih naš već, slobodno možemo reći prijatelj don Miha iz župe Svetog Ante podno Sljemena, nadaleko čuven iz mnogih Bocacciovih novela, u Šestinskoj kapeli vjenča. Kazimir bi nasmiješen, a Zorka sva blistala od sreće i zadovoljstva. Ljubav njihova stado dječice malene podari im, a ova im za uzvrat izrode mnoštvo unučadi i tako svi zajedno i svatko ponaosob sretno življahu i još žive do kraja svog života zemaljskog. Kazimir u Agramu otvori muzičku školu u kojoj je podučavao pjevanje i tek je tu i tamo zlatousno zaiskao, al' to tako da sve prekriveno velom tajne ostane. Bistra Zorka sva onako živahna, spretna i okretna otvori agenciju koja bogatim agramerima osiguravala poslugu je. Štono bi se našim riječnikom danas reklo, oboje su bili mali i uspješni poduzetnici, a sve to na veselje sveopće i korist svoju ponaosobnu.'

„A što bi sa Stjuartom?“ usput Sunčica dobaci Roksani.
Roksana i na to pitanje odgovori:
'O Stjuartu se ništa pouzdano ne zna ali šuška se kako se vrati u Englesku, tamo kupi malo imanje i živi sa nekim do kraja života.'
„I tako se svi lijepo provedu. Ewa i njen Klodovik. Vitomir i Kazimir. Zatim Zorka i Stjuart.“ zaključi Sunčica.
Roksana to amenuje:
„Da. Čića mića. Gotova je naša priča, pardon dvije priče. Ona o Ewi pijanisti i ova o Zorki evanđelisti.“


„A epilog Sunčice i Svjatoslava?“ pitate vi.

Znatiželjni moji ... U Roksane bi tulum, a na njemu i Sunčica i Svjatoslav. Što bi na njemu i poslije njega vi svršite kako vam je drago, jer Sunčica zvjezdice neba dočeka onako kako joj najdraže bilo je i od onog koji joj najdraži bio jest. Bocaccio o tom’ glavu ne razbija kao ni o tom' jesu li njegove priče tanke ili debele. Jedino bitno u svemu je da one vama mrske nisu.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

17.10.2008. u 07:00 • Dobre vibracije (38) • Troši toner • #

petak, 19.09.2008.

Priče iz škrabice: Zlatokosi konjušar

Kada puno putujete i nađete se u stranom gradu jedan od najvažnijih detalja na koga se oslanjate jest pouzdan prijevoz. U današnje vrijeme to znači imati vlastitog taksistu.
„Blago njemu.“ velite.
Ali kad bi vam on rekao da mu se život sastoji od uranka ponedjeljkom, vožnje taksijem do i od aerodroma, dangubljenja po aerodromima (avioni uvijek kasne), rada od jutra do sjutra (četrdeset satno radno vrijeme pedantno se bilježi) i hotelske sobe a sve to četrdeset pet tjedana tjedana puta tko zna koliko godina, bi ili ne bi pristali mijenjati se s njim?

Svaki poslovni čovjek živi upravo takvim tempom. Putuje i u gotovo svakom značajnijem gradu ima svog taksistu koji ga tamo čeka. Prema pozivu ili po dogovoru. Furbijev privatni taksist u Varšavi je sredovječni gospodin, nadimkom Kojak, koji taksira u kombinaciji s bratom. Oba su bivši KGBovci, ćelavi su i znaju sve i svašta. O svemu i svačemu i svakome, naravno.




U vremena koja bilježi novela nije bilo taksista, ali viđeni imadoše vlastite konjušare. Konjušari su vodili brigu o konjima, zaprezi i prevozili gospodara ili njegove ukućane. Zavisno od sjaja i bogatstva, baš k’o i u današnje doba, kočije bijahu razne. Neke bi ukrašene pozlatom, a druge samo imitacijom. A na kolodvorima slobodni kočijaši čekali namjernike da im prijevoz uz naknadu obave.

Ljudemil bi mlad i naočit gospodinčić štono svako toliko koristio usluge svog konjušara. Živio on u sjajnom domu u nekom gradu, a kako imade ladanje na selu, te svako toliko tamo svraćao malo posla radi, a više poradi odmora. A kad tamo bi bio, na koju priliku uputi se on put jezera. Jezero bi u predivnom lugu punom cvrkutavih ptica. A sunašce na nebu umilno blagonaklonim zrakama ispunjavalo krajolik cvijećem obasjanim. Jezerce se na to samo presijavalo i taku ugodu širilo da se tu uvijek i za svagda spokoj tražiti je mogao. Priče su spominjale kako svako toliko jezerska vila pohodi namjernike i sa njima razgovore vodi. A svidi li joj se poneki od njih, jer ona se baš sviđala svakom, svašta bi se tu zbiti moglo!

Ljudemil nije bio od onih koji vjeruju priče, a kako bi omiljen ponekad je ovdje sa sobom dovodio družice svoje i sa njima ugodno vrijeme provodio. Neke od družica častio je društvom dok druge je častio i preko toga. Ili su one častile njega? Nitko sa sigurnošću osim njega ne zna što se sve uistinu zbi, pa vam ni ja zato ništa improvizirati neću, jer lagati ne volim.

Kočijaš njegov bi pouzdan ćelavko. Brinuo se on o konjima, kočiji, bavio se ponekad lovom i još ponečem uz to. Jednog dana žena mu reče:
„Dragi, trudna sam.“
A on je poljubi i od tad, koliko su mu prilike dozvoljavaše, radio je mjesto nje sve poslove, jer žena mu bi boležljiva, pa na porodu na žalost umre i u nasljeđe slatko djetešce, kći prelijepu ostavi.

Neva je odrastala igrajući se s ostalom djecom u pijesku, a kako ocu nije imao tko pomoć’, to je ona od malena bila uz oca. I motala se oko konja i kočije, pa je sa vremenom o tome sve naučila. A kako po naravi bistra bi i očiju otvorenih za nju tajni ne bi ni što se sveg' ostalog. Čitala je ona knjige, a ponekad bi milozvučno pustila da joj prsti prebiru po žicama mandoline. Bosonoga u mladosti, odrasla kroz igru, učenje i rad, kad dođe vrijeme, Neva se preobrazi u predivnu djevojku.

Ali njena krhka pojava i kose zlaćane, to nije bilo ono što prolazi u poslu očevom. Ipak, pomagajuć’ ocu s vremenom Neva očvrsne, pa je tako katkad mijenjala oca kad ovaj to ne mogne. Tad' bi obično obukla svečanu crnu mušku odoru, navukla čizme i pod šešir skupila plave kose, pa se pričinjala k’o muškić i nitko ništa i nikad ne posumnja da to je ona. Pa je znala ona tako vozit' Ljudemila gdje god ovaj je isk’o. A kako Ljudemil bi šarmantan i ugodan mladić, ona se u njega potajice zaljubi. S njegove strane također razviše se neki čudni osjećaji, pa se tako mladić, ne znajuć’ da griješi, borio s mišlju:
„Kako mi je na neki čudan način simpatičan taj mladi konjušar.“
I zato, da odagna misli pogane, jer mišljaše kako ga privlače oni koje gledati ne bi smio, još više se u život razuzdan i žensko društvo razbludno da.

Nu kako svaka priča ima svoj početak, a novela i svoj kraj, ter štivo ovo zadatak ima naslade odušku dati, jednog dana zbi se to što događaj omeđi. Razmišljala je Neva što radit' i kamo sa životom krenut’, a kako bi bistra i odlučna sama sebi se zarekne:
„Učinit ću to pa kud puklo, puklo! Meni neće biti krvio, a koliko ga poznam ne bi trebalo ni njemu.“
Ponekad ga je, naime, znala voziti put jezera dok je u kabini kočije odzvanjao veseli ženski glasić pjevajući melodiju nožica raskopčanih.

I tako, jednom prilikom dok je mijenjala oca bolesnog i Ljudemila, ovaj puta samog, vdo jezerca vozila kamo poželi poći da u miru o jednom važnom poslu razmisli, Neva napokon odluči nakanu svoju uraditi. Dovezla ga je do jezera, a kad on ode šetati, svuče se i k’o od majke rođena u vodu baci se. Plivala je ona tako i ronila u ugodi, stapala se u zelenilu okoliša i bojama cvijeća što raslo je uokolo po livadi. A sunce ju pozdravljalo baš kao i ptičice što veselo cvrkutale u obližnjem lugu su.

Ljudemil po običaju šetao stazama koje vode kroz lug. I ne zna se točno je li Neva znala kad će se ovaj do kočije vratiti no, kad se vrati sa šetnje, Ljudemil imade što za vidjeti! U odsjaju sunca koje se prelamalo u zrcalu zelene jezerske vode vidje vilu zlatokosu kako pliva po baš sredini jezerca. Mreškava površina išarana valićima povjetarca koji iscrtavaše čudnovate oblike, lomila se na rascvjetalim lopočima što rastu uz rub vode.
„Je li to vila o kojoj kruže legende?“ upita se i nastavi buljiti u predivan prizor ni ne primijetivši da uz zapregu njegovog mlađahnog konjušara nema.

Ugledavši ga kako stoji na obali k’o opčinjen Neva odlučno zapliva prema obali. Pa kako je iza nje bilo sunce u trenutku dok je onako gola iz vode izlazila i kosu zlatnu zabacivala Ljudemil vidje njeno predivno tijelo. Vidje on i grudi taman kakve u žena najviše obožavao je. Dok se vila brisala u ručnik i gledala ga čudnim, ali poznatim pogledom, Ljudemilu opčaranom tom nadnaravnim ljepotom srce zatitra. A onda kad mu vila priđe vi dalje sami smišljajte što tad se zbi, ter noveli ovoj svršetak dajte kakav biste najviše željeli.



Ljetna noć već se odavno spustila nad grad. Furbiju su uhu još odzvanjali zvuci koje je netom slušao na koncertu.
„To bende jeden barczo dobrze koncert.“ sutradan ujutro na radiju komentirao je spiker nastup Carlosa Santane u Varšavi.
„Šteta što je trajalo samo dva sata.“ pričao je Furbi supruzi na mobitel i uz put taksistu objašnjavao najjednostavniji put do Starego Miasta, kvarta u kojem stanuje.
„Kurba! Zašto mi uvijek promaknu takvi događaji.“ žestila se plavokosa mlada simpatična djevojka koja je tu večer došla pred njega.
„Tata ima nekog posla, pa ga mijenjam. Studentski džeparac.“ reče mu dok je ulazio u taksi.
„A i inače, pomažem tati.“ završi.
„Simpatična djevojka. Skoro kao u noveli što sam je prethodno pročitao.“ pomisli Furbi.

Čitavo vrijeme dok je vozila polupraznim gradskim ulicama Neva je pogledavala u retrovizor. Široke avenije i rasvijetljeni stakleni neboderi poslovnog središta grada ostajali su za taksijem koji je sad promicao dobro poznatim ulicama kvarta što je onomad obnovljen i predstavlja pravo srce grada
„Freta, Stare Miasto, Krakowskie Przedmiescie, Nowy Swiat. Sat vremena za jednu od najljepših promenada u Europi.“ razmišljao je Furbi.

Taksi je stao na raskršću odakle obično pješači do stana. Dok je vadio novčanik da plati vožnju, djevojka je nešto petljala sa mobitelom.
„Proszem pan, bi li mi mogli posuditi mobitel da nazovem tatu? Moj se izgleda ispraznio.“ upita ga ljubaznim glasom prodornog i izazovnog pogleda.
„Plavuše često imaju zelene oči.“ pomisli Furbi, pa veli:
„Nema problema, samo ga nazovite.“ i pruži joj svoj mobitel.
Dok su njegovi koraci odzvanjali ulicom popločenom kamenom kojom je tako često pješačio do kuće ni slutio nije kako će je opet ubrzo sresti. Naime, tek što uđe u stan začuje zvono na kućnom ulazu.
„Pan proszem, zaboravili ste mobitel.“ Neva prozbori pola na poljskom, a pola na engleskom.
„Hvala lijepa. Odmah silazim.“ reče i zaputi se dolje niz stubište.
Kada otvori ulazna vrata haustora Furbi vidje svoju prelijepu taksi vozačicu kako mu se smiješi i pomisli:
„Baš je zlatokosa kao u onoj noveli.“

A što bi dalje to vi smišljate baš k'o i u noveli uvodnoj izvađenoj iz škrinje, ne sjećam se više koje, bake Mile il’ bake Guste i do novele nove bilježim vam se sa štovanjem,
Bocaccio





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

19.09.2008. u 07:00 • Dobre vibracije (52) • Troši toner • #

petak, 04.07.2008.

Ljubav preko Interneta: Jeftini ljubavni romani

Smjerne moje i zalutali moji,

U vremena davna i vremena današnja ništa se pod kapom nebeskom nije promijenilo. Ljudi su bili, jesu i bit' će samo ljudi. Dobri i loši. Mudri i budalasti. Darežljivi i sebični. Pronicljivi i naivni. Ljudi se vole družiti i ne vole služiti. Šetnja trgom u ljetno popodne, promenada u smiraj sunčanog dana. Večer sa voljenom podno zvijezda u skrovitom kutku parka. Fotografija uz konja ma što to značilo. I baš poput vremena koje plovi do obale gdje počiva nasukani brod, sve ostaje jednako i nepromijenjeno ma koliko se činilo da drugačije je i da neko novo vrijeme je, vrijeme promjena. Dekameron, ljudska komedija il' ljudska tragedija, svejedno. Novele o strasti koju Amor zatekne u postelji voljene ili ljubavi što ju Hera ne podijeli sa mužem joj Zeusom već skriveno od njega, sa Apolonom zabavnim. Krila male barke koju Poseidon sigurnom rukom smijeri ka skrovitoj plaži. Za zaljubljene ali i za uspaljene. Bi to novela nekima nova, drugima pomalo znana a trećima nešto već viđeno ali opet je zanimljivo.

I upravo zato, da štivu vrućem vrelinu razblažim i da čeznutljiv smijer misli skiciranih u nekim romanima ljuvenim ali jeftinim dadnem, odlučih podariti vam baš jednu takvu priču. A jesu li likovi izmišljeni il' stvarni, svatko od vas rijetkih što zabludi u ovaj kutak u ove dosadne dane sam za sebe će znati i to na priliku svaku pokazati.

I da ne dangubim dalje tipku, evo izvadaka iz prepiske jedne odabrane. Zaiskrilo onomad na Iskrici a vi vidite kako i zašto.



Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
trebam tvoj savjet

hello!
znam da te možda gnjavim, ali ti si osoba koja mi ovdje ulijeva povjerenje. i znam da ćeš nepristrano reći što misliš o određenoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim, a vezano je uz onog mog princa ... osim toga, on je bik kao i ti pa mi možda možeš objasniti njegovo ponašanje (dobro, ovo s bikom je više šala)
pusa, sanja
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: trebam tvoj savjet

ok sanja, pitaj
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: trebam tvoj savjet

ne znam što znaš o "mom" princu, ali pripremi se na mali roman ... ako ti se da sve to čitati, naravno.
spreman?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: trebam tvoj savjet

sada imam vremena. čekam jedan telefonski poziv ali čitati mogu uvijek.
spreman.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: trebam tvoj savjet

on 42. rastavljen, 2 djece, žive kod mame. ja 39, rastavljena, živim sama. ona, fatalna "žena njegovog života", 27 ... upoznao je na poslu i zatelebaju se jedno u drugo ... ona ne želi biti s njim zbog velike razlike u godinama i zato što već ima djecu. on veli da bi želio imati djecu i s njom ... njen plan: udat će se za nekog kog neće voljeti, roditi dijete, rastati se i poslati dijete ocu a onda će njih dvoje biti zajedno. bolesno za popizditi ... svjesno upropastiti ne znam koliko ljudi dakle, po meni za psihijatriju ... on nezadovoljan time ali luduje za njom ... upoznaje mene na iskrici i tako kreće naša priča.

sve mi to ispriča, ja velim što mislim i ne spominjemo je do noćas ... chatamo svaku noć satima i satima ... zanimljiv je, duhovit, obrazovan, interesantan, ma predivan ... osjećaji svakim danom bujaju sve više, s obje strane ... želimo se sresti kad se vrati s mora ... i onda dolazi jučerašnji dan kad mi oko 22 pošalje poruku: danas sam pretužan, sumnjam da ću se kasnije javiti, sorry ... ja malo zblesirana jer je odmah otišao off, ali dođe on ipak oko ponoći i krene razgovor. on kaže:
- nazvala me i rekla nešto što me rastužilo.
- ovo s njom je vrlo friško, nešto smo se dogovorili. da preko godišnjeg razmislimo i završimo tu priču.
- ne vejrujem da ću moći nekoga toliko voljeti kao nju.
- ipak, reći ću ti da ovih dana puno više mislim na tebe nego na nju.
- gadim se sam sebi i mrzim se što ti ovo pišem i što to čitaš ali želim da sve znaš.
- ušla si mi pod kožu i ne smijem ti reći što osjećam kad sam s tobom ovdje jer je otišlo dalje no što sam očekivao.
- nikako te ne želim izgubiti ali te ne bih htio ni povrijediti, to nikako ... znam da zvuči otrcano, ali zaista tako mislim i osjećam.
- ne znam što želim i totalno sam zbunjen.
- znam i osjećam da bih te mogao voljeti i da bi nam moglo biti vraški dobro. ali što ako se zaljubimo i započnemo vezu a onda ona veli da me ipak želi ... ne znam što bih tada. ti nisi žena kojoj trebaju takve scene. ponosna si, divna, neustrašiva i sretan sam što sam te upoznao ovdje.
- silno te želim upoznati ali što misliš zašto ti ne dajem sliku i broj moba? poludio bih da sad zabrijem na tebe dok ne riješim to s njom. i ovako mi je u glavi totalni kaos.
- ne uspoređujem te s njom jer si jedna i jedinstvena. niti u tebi želim naći zamjenu za nju.
- ti si izuzetna žena kakvu još nisam upoznao i takvih ima vrlo malo. vjeruj mi. a upoznao sam mnogo mnogo žena.
- osim što si prelijepa (ja glupača naivno mu poslala svoju fotku), duhovno i intelektualno si upravo ono što želim i znam da bi nam moglo biti prekrasno. vjeruj mi, ne serem.
- silno te želim upoznati i ne želim te nikako izgubiti (sorry što ovo debilno zvuči) ali ako ti želiš prekinuti, razumjet ću jer ovako nešto može pisati samo budala i kreten. sve zvuči pubertetski i nezrelo ali ... upravo je tako kako ti pišem.
- razmišljao sam o našem susretu i jedini logički scenarij je da se istog trena čvrsto zagrlimo i počnemo ljubiti.
- ne znam što bih odlučio (na to sam mu rekla da ne mora donositi nikakve odluke ... složili smo se oko toga).
- pitala sam ga vrijedi li ona toliko da zbog nje izgubi mene a on na to reče: odlično pitanje. u tome i jest moja dvojba ali nisam u stanju procijeniti.

... to je samo ukratko dio onoga što smo chatali pa ti sad reci ... žene vole patetiku, a muškarci znaju što žene vole, nije li tako? a da počnem pisati ljubiće? ovo bi se prodavalo ko alva ...:lol
sorry ako te udavih



Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: thinking...

ništa me nisi udavila ... kaj da ti velim o tvom princu?

niste se vidjeli već ste se samo dopisivali. zato se može dogoditi da kad konačno porazgovarate u četiri oka otkriješ kako sve nije baš i tako kakvim se čini. jebiga, možda ima neke skrivene mane kojih se stidi ili ih prikriva. znam slučaj jedne meni bliske osobe (ne pitaj me koje i kako ga znam, u svakom slučaju nije osobno) kad je ona tek kad su se išli prijaviti na vjenčanje otkrila da ju je čitavo vrijeme muljao sa datumom rođenja i da je puno stariji n'o što se predstavljao. ipak, ljubav je prevladala i sve se završilo kao u ljubiću. sad, ako nekog voliš to i nije problem ali se postavlja pitanje što još ta osoba skriva, što je istina a što laž?

meni iz tvojih crtica izgleda da je tvoj princ osoba koja će možda na kraju i otići sa onom od 27 godina ako se ta osoba predomisli jer ... muškarci ipak vole mlađe pogotovo kad dođu u neke godine (netko dođe u klimakterija prije a drugi kasnije, baš kao i žene). s druge strane kao muškarac muškarca mogu ga razumjeti ali ... kako se i ti vjerojatno friško razvedena (a i da nisi, nije bitno) dobro razmisli trebaju li ti takvi. prijateljstvo i sve što se iz tog razvije je ok ali pitanje je do koje granice ići? i što se dalje može dogoditi?

nisam shvatio jeste li se već sastajali, onako u živo?

ako se s njime želiš samo zabaviti - samo naprijed. ako s njime želiš nešto ozbiljnije savjetujem ti da odustaneš. u svakom slučaju sve je na tebi. kad tražiš tuđi savjet ti si se ionako već odlučila pa ako se savjet slaže sa tvojim mišljenjem onda ćeš ga uvažiti. ako se ne slaže ionako ga nećeš poslušati. napisao sam ti samo što bi učinio da sam na tvom mjestu. sa takvom bi osobom bio vrlo vrlo oprezan. slatkorječivost u muškaraca zna zavarati (baš i kao ona u žena).

ako želiš još nešto pitati, pitaj. stojim ti na raspolaganju.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: see you tonight

hvala što si pročitao i odgovorio, tj. rekao svoje mišljenje ... nismo se vidjeli u živo. to planiramo kad se vrati s mora. onda ćemo vidjeti. meni on djeluje kao čovjek s problemom (što god to značilo) i u najmanju ruku mi je cijela priča malo bedasta … a što se tiče "ljubavi života", zaljubila sam se nekoliko puta u životu i za svaku sam u tom trenutku mislila da je ljubav mog života. nije li tako? i nakon prekida bih mislila kako se više nikaaaadaaa neću zaljubiti. možda sam neki specijalni slučaj ali ... nije li tako svima nama?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: see you tonight

još jednom ponavljam da bi, da sam na tvom mjestu, izbjegavao takve osobe. na netu sam godinama i sva (i ne samo) moja iskustva uz takve osobe su negativna. kaj on uopće traži: mamu, ljubavnicu, psihijatra ili ... možda samo podjebava?

e sad, što se ljubavi i zaljubljivanja tiče nikad ne reci nikad. nešto od gornjeg stoji, ostalo je varka. jedino pitanje je što!? :wink

uostalom, nije li lijepo biti zaljubljen? ali da bi se zaista zaljubio u neku osobu ... mislim da je ipak treba vidjeti u živo, razgovarati s njom u 4 oka jer tada padaju sve maske. :lol

sorry što ti tek sad odgovaram ali noćas nisam išao na net. želio sam se dobro naspavati i pripremiti za važne poslove koji me danas čekaju.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: držim fige

thx što misliš na mene. upravo me nazvao na mob i danas smo se prvi puta čuli. ajde, i to je neki pomak jer je on uuuužasno zatvoren i sve mora ići turbo polako i postupno. iz njega užarenim klještima moram izvlačiti neke stvari ali mi to dosta dobro ide. imam puno iskustva s bikovima, obožavam ih iako mi znaju popiti krv. i stvarno, svi su vrlo slični. nevjerojatno!
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: držim fige

ne sjećam se da sam ti pio krv :lol

znači on ne odustaje? sad se postavlja samo jedno pitanje tebe. kaj ti zapravo hočeš?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: držim fige

ma nema govora o odustajanju s njegove strane. noćas mi je rekao da je onoj svojoj od 27 poručio da ga više ne zove i da je gotovo ????????

ja ću znati kaj hoću kad se vidimo u živo i porazgovaramo u 4 oka. tada će mi neke stvari sigurno biti jasnije.
aaaaa, pa da ... i ti si bikić ... kako vas samo namirišim, hehehe.



Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: držim fige

razgovor u 4 oka je samo uvod u rješavanje situacije, jebiga. magična privlačnost? imao sam jednom djevicu i voljeli smo se. sada imam blizankinju i uživam. poklanjam ti pjesmu što je majstor spjeva:

Ja mlada sam i rado se veselim
I pjesme pjevam u proljeće rano
Zbog ljubavi i sreće što oboje želim.

Po livadama zelinim šećem ja sada,
Budem sred cvijeća: bijelog, žutog, crvenog,
A krim i ruža međ’ njima jesu,
I liku ljubljenog sad oni sliče,
Onog, koj’ zatravlje, k’o blago moje
Ter drži me i čuva da ne radim drugo,
Neg’ samo ono, što mu bi drago.

Ah, kad za koji cvjetnjak uvjerim se
Da opojnošću na njega liči,
Uberem ga i s njim tad razgovaram,
Ter ga obaspem svega poljupcima
A pred njime otkrivam sve svoje tajne,
Pa s drugim cvijećem ga spletem u vijenac
I vežem pramom kose svoje sjajne.

Užitak koji to cvijeće stvara,
Po prirodi svojoj, zanese me tako,
Da skupa sa njime vidim predivni lik
Onog koj’ slatkom me ljubavlju čara.
Oh kakvo milje pri tom me krasi,
Jezikom ne znam svojim da kažem,
Jer mjesto riječi, tad čuju se uzdasi,
Što izlaze dugi ne iz mojih grudi,
Trpki i teški k'o u drugih žena,
Neg’ slatki i vrući pa ravno k dragom.
On kad ih čuje, odmah se uzbudi,
I krene ka meni, što tim se opajam,
I dođe baš onda, kad hoću da velim
Goreć’ od žudnje: ‘Dođi, da ne zdvajam!'.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

pjesma me oborila s nogu. pronašla sam se u njoj. ne znam za koga si je spjevao, ali kao da je za mene. veeeelika pusa za mog pjesnika
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

autor je boccaccio, onaj talijanski. noćas opet nešto pišem onaj moj Zagrebački dekameron pa tražim malo inspiraciju ... i navratio kod boccaccia. onog talijanskog :lol

a što je kod tebe, kako je tvoj neodlučni?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

aaaa boccaccio, pa da ... decameron. ali se ne sjećam. sram me bilo.

a on pičkić jedan, i to sam mu rekla pa mu se dopalo što sam ljuta, silom me želi napraviti ljubomornom. naprosto uživa u neslanim šalama. ma peder jedan :lol
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

klin se klinom izbija. napravi ti njega ljubomornim pa da vidiš kako diše :lol
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

ne znam jel na nekom ego-tripu ili uživa kad sam ljuta (ma znam da mu se tada sviđam jer istresem bujicu uvreda, a on se slatko smije). ma baš se supeeeeer slažemoooo. da mi je blizu, vjerojatno bi letjeli tanjuri, roflol.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

promijeni ploču i ponašaj se ženski. umjesto uvredom uzvrati mu vapajem. umjesto kletve pošalji mu poziv. i kad u to povjeruje hladno ga otpili. drži ga na distanci pa nek' se peče u vatri koju je sam zapalio. ako se ispeče i izgori, jebga sam si je skuhao pa nek' to pojede. :lol

što sam zločest. :wink



Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

joj florijane moj. isprobala sam već sve provjerene taktike. naravno i tu žensku (što mi najbolje ide) ali se onda on malo uplaši jer misli da ide predaleko i kad to skuži brzo se vrati. glumata zapravo, kužim ja njega.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

dakle, ne zaslužuje da se oko njega trudiš? zato okreni sve na šalu i drži ga na distanci pa nek' si misli. upravo mi je na pamet pala jedna bocacciovska ideja. ako imaš hrabrosti malo je razradi pa ga prestraši, poigraj se njime! veliš da su klinci kod njegove mame. koliko godina imaju, ako smijem pitati? nemoj misliti ništa ružno, radi se o tome da ga pozoveš da s tobom izađe, onako prijateljski. I naravno. i neka povede klince …

mislim da će se usrati :hahahahaha. a ti ćeš vidjeti s kime imaš posla :wink

e sad, ako su klinci mali nije ih zgodno miješati (nisu oni krivi što imaju oca papka). ako su stariji bit će znatiželjni što njihov tatek radi. naravno sve pod pretpostavkom da je razveden (a jest koliko sam shvatio).
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

da. razveden je tri godine. a klinci su 13 i 15, mislim.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

uglavnom, pristane li, bit’ će veselo! i moći ćeš ga podbadati oštrim strelicama. pa ćeš vidjeti kud sve to vodi. nadam se da moja ideja nije isuviše smjela. u svakom slučaju podsjeća na boccaccia :hahahaha. ako ti se ne sviđa, shvati je kao šalu ili ... još bolje kao još jednu priču starog majstora. i ne zamjeri ...
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

ma sve 5. morat ću mu to predložiti pa makar i u šali, hehehehe.
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

klinci su po godinama taman na granici. stariji će odmah skužiti u čemu je štos. ako se dogodi da zagrize budi s njihovim ocem ljubazna. i zavodljiva nadasve. a sa klincima zanimljiva, otvorena i srdačna. i pusti oca nek još malo grize. a kad zagrize do kraja, ohladi se i makni ga od sebe . ako je za tebe pravi tad će ti sam ući u mrežu. a ako nije, sam će pobjeći. u svakom slučaju ti ispadaš faca čak i ako ne zagrize (a znam da neće ne zagristi, i ja bi na njegovom mjestu) a klinci će ga zafrkavati kako je lijepa teta (pretpostavljam da si komad) pobjegla od njega jer je pronašla boljeg frajera. pravi boccaccio! predloži to u šali ali svakako inzistiraj na tom sastanku. :lol
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

mogla bih to iskoristiti jer me klinci inače obožavaju. odlična ideja majstore! pusa. taman je došao
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

dakle, upotrebi sve svoje čari i inzistiraj!
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

sastanak obavezno, ma daj ti čuj njega: ljubavi, možeš doći na chat. ja ću poluditi a danas mi ispi krv na slamku popodne!
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

odi na chat. predloži mu večeru sa klincima i inzistiraj na tome. let the music play ...
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

e jebiga, sad mu se sve zaglupiralo ... eee, koji je to lik! i pitam se zakaj mene privlače baš takvi jebivjetri, ha?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

I kaj veli? frka ga je, ne kuži kaj hočeš. reci mu da želiš upoznati njega i njegove klince. da vidite jeste li jedno za drugog. onu od 27 ne spominji. kao da ne postoji. ako treba najavi mu (ali samo najavi) ono što svi muškarci vole (i to treba probati da vidite jeste li par). Jebiga ... sorry, ako sam previše zabrijao ali izvuci ga na čvenk. vi žene znate bolje muljati neg mi muški. mi se češće useremo neg’ vi. :lol
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: kolovrat
Primatelj: siberian
Re: pozdrav prijatelju

e sad sam glupsy, kaj da mu najavim?
____________________________________________________________________________________________

Pošiljatelj: siberian
Primatelj: kolovrat
Re: pozdrav prijatelju

najavi mu da ga želiš vidjeti u njegovom familijarnom okruženju, sa klincima dakako!




I tu prestaje zapis koji priliku svakom pruža da noveli kraj dadne kakav po njegovu mišljenju zaslužuje. A Bocaccio se bilježi sa štovanjem.

Oznake: Zagrebački dekameron

04.07.2008. u 08:00 • Dobre vibracije (118) • Troši toner • #

petak, 27.06.2008.

Samostanske priče: Čudnovati događaji u samostanu svete Basilisse

Odlučili muž i žena otići na odmor. Nakon pomnog razmatranja odabraše prelijepo jezero koje bi poznato kao meka i raj za ribolovce. Muž, naime, obožavao ribolov, a žena mu, onako pametna i načitana voljela je u miru knjige mudre čitati.

I tako, stigli oni na jezero gdje odmor započne. Svako jutro muž je ustaj’o u cik zore i malim čunom hrlio do sredine jezera gdje najveće ribe grizu. A u svako bi se podne vraćao sa ulovom koji su tad’ zajedno na livadi prepunoj cvijeća pekli i jeli u slast časteći se uz to kruhom i vinom predobrim.

Jednog dana, međutim, muž se iz ribolova vrati ranije no obično.
„Ženo moja, danas sam malčice umoran, pa sam odlučio ranije se vratiti i malo odrijemati. Evo ti riba, pa ih ili ispeci ili pričekaj večer, da ih zajedno u slast pripremimo i pojedemo. Ja sad’ idem spavati.“ reče joj i ostavi ribe, te uistinu legne u postelju i slatkim snom zaspi.
„Evo zgodne prilike da se i ja malo čamcem provezem.“ pomisli na to žena.
Pa sjedne u čamac, upali motor i odveze se na jedno predivno i skrovito mjesto. Okružena rascvjetalim lopočima i blagom vodom jezerskom odluči ona tu baciti sidro. Zatim izvadi svoju knjigu i dok se čamac blago ljuljuškao u ugodnom hladu ispod tende, što ju prethodno razapne, nastavi uživati u slovima i riječima što ih Giovanni onomad zapisa sve u slavu i čast žena u djelu koje Dekameronom nazove.

Ne prođe previše vremena kadli žena spazi kako približava se neki čamac. A u njemu, glavom i bradom, osobno sa zelenim šeširićem na glavi, sjedi ribolovni inspektor.
„Dobar dan gospođo.“ inspektor učtivo pozdravi ženu i nastavi „Što to radite?“
„Čitam knjigu.“ kratko odgovori žena i nastavi „Zar to nije očito?“
„Gospođo, znate li da se nalazite u dijelu jezera rezerviranom za sportski ribolov?“ uzvrati joj inspektor.
„Žao mi je gospodine.“ veli mu žena koja je u međuvremenu shvatila o kome se radi i nastavi:
„Ali kao što vidite ja ne pecam. Samo sjedim u čamcu i čitam dobru knjigu.“
„Da, ali kao što ja vidim, u čamcu imate sav potreban pribor za ribolov.“ uzvrati joj ovaj i nastavi „Zato, što se mene tiče, mogli biste svaki trenutak započeti sa pecanjem.“
„Ali gospodine, pecati niti znam niti imam ribolovnu dozvolu.“ sva je uznevjerena žena.
„Tim više ću biti primoran privesti vas sa sobom i protiv vas podnijeti prekršajnu prijavu.“ veselio se inspektor koji napokon ugrabi žrtvu.
„Ali inspektore, učinite li to onda morate znati da ću ja protiv vas podnijeti krivičnu prijavu.“ uzvrati mu žena „I to zbog silovanja!“
„Ali gospođo, pa ja vas nisam ni dotaknuo.“ sav zbunjen pravda se inspektor.
„Da ali vi imate sav potreban pribor za to i što se mene tiče mogli biste s time započeti svakog trenutka.“ izvali žena.
„Ah, ah gospođo, ostajte u miru i samo lijepo uživajte u predivnom danu.“ snađe se inspektor, upali motor svog čamca i brže bolje odveze se dalje.

I nakon crtice znakovite, evo novele nove koja u slavu vama što misliti znate sa zgodom sveudilj na veselje svekoliko u osmijeh dana radosnog podastire štovatelj vam smjerni.



Bi žustro subotnje dopodne. Sjedili su u kafiću do koga dopire žamor sa obližnjeg trga. Raspravljali su o svemu i svačemu, a napose ženama. Florijan, student računarstva uz kavu pušio je svoju uobičajenu cigaretu, a blizanci, apsolventi medicine Dorijan i Borijan, lijeno su pijuckali voćni sok.
„I tako veliš, zapela ti za oko šefica na poslu.“ blizanci su zafrkavali Forijana.
„Sandra ... Nije mi baš direktno nadređena ... Ja sam tamo ionako samo ispomoć preko ljeta.“ pravda se Florijan koji slini za Sandrom i noćima je doziva k sebi u krevet kako bi u svojim najtajnijim snovima sa zanosom gledao gdje ona, samo za njega, izvodi striptiz.
„Ma samo ti pričaj, ali priznaj da bi je rado odveo u krevet ... Ako ne u krevet, onda barem skinuo da bude k'o od majke rođena.“ ložio je Borijan situaciju.
„I zadivljen gledao kako svršava ili barem glumi da to radi.“ bi zločest Dorijan.
„Znaš li da su na poslu veze nepoželjne, pogotovo seksualne? A tek sa šeficama, mogao bi nastradati! Kad diplomiraš tamo bi trebao početi raditi, kaj ne?“ Borijan bi dobronamjeran.
„Lako se vama zafrkavati. Da je vidite vi bi špricali po pločicama mrtvačnice.“ ne ostaje im dužan Florijan.
„Možda, ali mi smo blizanci ...“ počne Borijan.
„A oni sve rade u paru. Isto misle, ...“ nastavi Dorijan.
„Isto ševe, ...“ cerekao se Borijan.
„Pardon, istovremeno!“ značajno ubaci Dorijan „Ala bi uživala sa dva kurčića. Sandra!“ naglasi posljednju riječ.
„Mjerila bi, a ne bi znala koji je čiji ...“ prasne u smijeh Borijan.
„Ali oba bi joj se svidjela i ne bi se sa njih skidala. Natakla bi se i sprijeda i straga.“ urnebesan bi Dorijan i doda „Eeee ... za to se još moramo dogovoriti. Tko će sprijeda a tko straga?“
„Samo sa glynaicolom molim.“ Borijan je branio struku.




'Mmmmmmmm, kako ću ti promiješati one tvoje slatke kuglice. Zubima grickati glavicu kurčića i lizati sladoled.' euforična Zvončica pred webcamom mazi svoje grudi.
'Skini grudnjak.' s druge strane se čuje teško dahtanje.
'Neeee ... Još neću. Prvo ću jahati na tvom belzebubu dok barem tri puta ne svršim i ne isišem ti sve sokove. Tada ću te vezati i pred tobom se skinuti do kraja. Zatim ćemo se nas dvije maziti i maziti i maziti i ljubiti i onda ...'' nadovezala se Sandra praveći se kako masira Zvončicu i promatrajući pri tom preko ekrana laptopa napaljene blizance kako sline i suludo kolutaju očima.

Dragi čitatelji, ostali ste zapanjeni ovim prizorom? Sandra i njena prijateljica Zvončica, koju već poznajete, u akciji su ni same ne znajući da se s druge strane weba nalazi zločesti trio koji je onomad u kafiću sve lijepo dogovorio i skovao plan.
„Veliš, uhvatio si je na onom sajtu ... secretdate. com.“ blizanci su bili znatiželjni.
„Da i to sasvim slučajno. Pozvala me da joj sredim laptop, a ja u history logu otkrio kako posjećuje tu čuvenu stranicu. Čak sam joj hakirao nik i malo se, onako potajice da ne primijeti, informirao što sve Tigrica tamo radi.“ pričao je Florijan.
„Ma vidi ti frigidne Sandre. Ona je Tigrica, prava Tigrica!“ usklikne Dorijan.
„Na poslu led, a na internetu ... Med i jebačina“ šaljivo namiguje Borijan.
„Poroci tajni, vrline javne. Dražesni poroci tajni.“ smije se Dorijan.
„Što onda čekamo. Hoćemo se malo poigrati?“ vragoljasto zazvižde blizanci.
I veselo društvo skuje plan kako namamiti i skinuti Tigricu, a sve da frigidna Sandra ne spozna u što onako nevoljna i jadna upadne i što ju nesretnicu snađe.

'jesi li za igru istine?' kuckao je isto veče na laptopu Siberian.
'istine?' otipka s druge strane cybera Tigrica.
'striptiz. tko se prvi do kraja skine zove drugog na dejt' ponovo otipka Siberian.
'ok. ali neka nas bude vise. dovest cu prijateljicu. ti dovedi prijatelja.' hrabra je Tigrica.

I tako Tigrica u igru uključi Zvončicu. Zvončica je tražila uzbuđenja koja joj šutljivi Zvonkec iz prethodne novele nije pružao. Zvonko bi naime uvečer, pod izlikom kako ima nezavršenog posla, sjedao za laptop i kuckao po fejsu.
„Sa Zvonkom je taaaako dosadno. Baš ćemo se lijepo zabavljati,“ veselila se Zvončica.
„I od njih napraviti budale.“ zlobna je Sandra na što Zvončica namigne, a obje se slatko nasmiju.

Plesačice su se preko ekrana unosile ravno u lice, a blizanaca koji su balavo slinili ni sami ne vjerujući da je tako nešto moguće. No kada su se do kraja uspalili ton ostane bez slike.
„Klik, isključeni ste. Dalje se igrajte sami.“ hihotale su s druge strane vesele plesačice.
„Ali ... Nismo se tako dogovorili.“ u glas su se bunili blizanci.
„Au revoir Siberiane i prijatelju. Između nas je gotovo. La storia e finita. Dalje se igraj sam.“ odrješita Sandra isključi vezu.
„Jesmo ih namagarčile!“ hihotale su u glas.
„A jesam li ti rekla? Na Internetu je lako naći žrtvu i iz nje napraviti budalu.“ vesela Sandra priča Zvončici.
„Ah da. Napokon malo zabave uz onog dosadnog Zvonka. Ponekad požalim što nisam razvedena kao ti, pa da odem korak dalje.“ smiješka se Zvončica.
„Da, ali treba biti oprezan, jer na netu ima svašta.“ zaključi Sandra veselu djevojačku večer.

„Ma vidi ti njih. Mi ispali papci.“ žalosni su blizanci.
„Ne brinite. Sve sam snimio. Evo par njihovih fotki.“ siguran je Florijan čiji nick je Siberian. Dorijan i Borijan bili su mala laž za djevojke kako Florijan ne bi izgubio posao, jer ... Ne možeš se sa rogatim bosti.
„Uuuuuu, što su dobre. Izvrsno si to uhvatio.“ komentira Borijan.
„Znaš što, da mi njihove fotke stavimo na fejs, pa to lijepo razglasimo. Neka narod lajka.“ započne priču Dorijan.
„Ali prije toga im pošaljemo mejl u kome im time priprijetimo ...“ nadoveže se Borijan.
„Pa da vidimo što će napraviti?“ upadne mu u glas Dorijan.
„Sigurno će u zemlju propasti od stida!“ namigne očima Borijan
„A mi ih onda možda skinemo do kraja.“ konzekventan bi Dorijan.
„Ne možda već sigurno, jer ćemo ih lijepo ucijeniti ...“ Borijan je dalje razvijao misao koju zaključi opaki Dorijan:
„Pa će morati pristati na naše uvijete: ‘Striptiz u živo. I to pred nama. Oko štange.'“
I tako nakon podosta natezanja Florijan nevoljko pristane na prljavu igru do kraja koju predlože i utanače opaki blizanci.



Sandra uđe u ured i pridigne telefonsku slušalicu:
„Nevenka, molim vas jednu kavu.“ reče sekretarici nakon čega otvori poštu na stolu. Zatim uključi laptop i otvori poslovni mailbox. Pročitala je poslovnu poštu, odgovorila je na pokoji mail. Nakon toga se protegne, lijeno otvori eksplorer i otipka: ‘www.gmail.com’ , pa se logira na svoj tajni mail. Tajni mailbox bi gotovo prazan, samo jednan novi mail: siberian@yahoo.com.
„Hahaha, što hoće taj dečec? Jučer sam ga makla.“ pomisli, a zatim se malo zamisli, pa ipak otvori mail uz misao „Prije no što ga pošaljem u vječni pokoj."
Čitajući tekst sa ekrana prođu je žmarci, a krv joj navre u glavu. Zastane i zamisli se te otipka telefonski broj:
„Zvonka, imam nešto što moramo raspraviti.“

„Ma što mi je trebalo petljati se u to. Eto, sad će moje slike izaći na Internetu.“ žestila se Zvončica.
„Zvonka, smiri se. Tko će te prepoznati?“ Sandra je nastojala zadržati hladnokrvnost.
„Pitaš tko? Svi! Prvo moj Zvonko ... Ako tamo zaluta, a zalutat’ će, sigurno će zalutati. Ne znam što on inače toliko radi na netu, ali možda i on posjećuje tu stranicu. I fejs. Onako, iz zabave kao što smo i mi išle tamo i ...“ histerizira dalje Zvončica i ubaci:
„A kad dođem u školu na roditeljski? Ajme majko moja! Netko od roditelja će me prepoznati i podrugljivo mi se smiješiti. Znaš, takva stvar se brzo pročuju i proširi ...“ gotovo je plakala.
„Ja bi se imala puno više razloga od tebe brinuti. Saznaju li u firmi za fotke ja sam gotova. Ti barem imaš obitelj. A mene će svi gledati i ne samo se rugati već će mi generalni dati otkaz. I kud ću tad’? A kod kuće sam sama. Sve sam zapustila zbog karijere.“ Sandra je nastojala zadržati privid mirnoće iako je kuhala k’o nikad’ do tad':
„Jesam glupača. Guska! Mogla sam misliti da će se tako završiti. Prije ili kasnije.“ kipjela je u sebi.
„Ma daj. A kad’ me se Zvonko odrekne, pa kad’ me negdje prepoznaju. Pa i u uredu me mogu prepoznati. Ionako mnogi potajno u radno vrijeme švrljaju Internetom i zabušavaju sve u šesnaest.“ uporna je dalje Zvončica.
„Znaš što!? Lijepo ćemo im odgovoriti da pristajemo, ali ne na to što žele oni već da iskeširamo lovu.“ Sandra pokušava popraviti situaciju.

‘lova nas ne zanima. striptiz pred nama u zivo ili fotke na sajt ... pa se veselite’ zločesti Dorijan diktirao Florijanu što da piše.
„I još dodaj ovo“:
‘ocekujemo uzbudljivo donje rublje. cipkasto.’ završi Sandra čitajući Zvončici njihov odgovor na ponudu kada su se isto popodne našle na kavi.
„Ajme meni majko moja, još ću i to morati kupovati! Ono što sam imala strunulo je uz onog mog mamlaza koji ništa ne primjećuje osim ekrana i tipki, pa sam od toga odustala.“

Nemajući kuda pozvonile su na vrata u Torbarevoj. Otvorivši vrata Sandra se nemalo iznenadi kada ugleda poznati lik:
„Florijan.“ ote joj se.
„Ti ga poznaš?“ upita je tiho Sunčica.
„Da, radi kod mene u Informatici. Pripomoć preko ljeta. A ja ga mislila uzeti kad diplomira. Baš sam glupača!“ šapnuće joj Sandra.

Što je tu. Dorijan je ubacio muzičku podlogu i tužne plesačice započnu svoj show. I opet se ponovi isto samo sada više nisu bile tako opake kao onomad na netu.
„Nekako su tihe. K’o da gledaju smrt.” međusobno su komentirali blizanci.
I Florijan bi tih. Nervozno je pušio cigaretu za cigaretom i promatrao. Kad su došle do gaćica i grudnjaka blizanci veselo zaurlaše:
„Toooooo, do kraja.“
Florijan tad ustane, isključi muziku, rukom zaustavi obje, pa im kaže:
„Bilo je dosta. Nismo toliko opaki da bi išli do kraja. Neka ovo bude pouka da kad se zafrkavate nikada, ama baš nikada, ne povrijedite drugu stranu.“
„Upravo tako.“ pridruži mu se Borijan kome situacija bi jednako neugodna.
Jedino se opaki Dorijan nećkao, ali na kraju pristane i on.

Studenti ih potom ponude pićem i keksima, te pred njima obrišu fotografije na Florijanovom laptopu, a za uspomenu na (ne)zgodu im prethodno snime i uruče DVD sa njihovom predstavom na webcamu.
„Mala uspomena. Sada same odgovarate za snimke ako se negdje pojave, slučajno ili namjerno. I oprostite ako možete kao što znamo da zaboraviti nećete.“ skrušen je Dorijan.

Sutradan ležeći u krevetu i čekajući Zvončicu, Zvonko se nemalo iznenadi kad je ugleda u prozirnom negližeu ispod koga je čipkasto seksi rublje. Isto ono koje ona potajice, da joj ne sazna muž, kupi u butiku za show kod studenata.
„Zvone moj, a sada nastupa Zvončica. Samo za tebe.“ reče mu, ubaci CD sa poznatom muzikom iz Torbareve i započne svoj čarobni ples.
„Kojeg li ugodnog iznenađenja. I sve to za mene.“ pita sa nevjericom Zvonko.
„Da, samo za tvoje oči.“ prozbori Zvončica, pa nakon što skine se do kraja sjedne na njega unijevši mu mačkicu u lice i sa smiješkom zapovjedno reče:
„A sada nešto za tebe, ali samo za mene.“
Vidno uzbuđeno Zvonko je odozdo primi, ispruži jezik i prihvati se posla.



Ustima uje vlačila velikog bedaka. U nastupu srasti zubima je grickala kožicu koja više nije štitila ćelavu glavicu. Stenjao je. Rukama joj je milovao glavu i ritmično je povlačio gore dolje gore dolje gore dolje .... Odjednom je blago odmakne i sa smiješkom se pridigne ponad nje.
„Zabij taj kurac u mene.“ reče Sandra zapovjedno.
I on ga zabije, te je stane silovito fukati. Nutra van nutra van nutra van ... A ona, kao da je od gume, hopla, nogama ga prihvati oko vrata i čvrsto privuče ka sebi. Svrši uz jecanje osjetivši kako se u njoj rasprskavaju kapi života koje joj toliko nedostaju.
Poslije, dok su zagrljeni ležali u krevetu, glave naslonjene na njegova prsa Sandra upita:
„Florijane, zašto si dao otkaz kada te nitko nije tražio?“
„Nisam mogao podnijeti situaciju, a i preduhitrio sam te. Da nisam ja tebi, ti bi ga dala meni.“ odgovori joj.
„Moj dečko. Tako si drag. Znaš ... Sada mi je drago što se to dogodilo, jer ti ne bi bio tu.“ raznježi se Sandra.
„Ionako imam jednu ponudu za posao poslije faksa. Mislim da ću je prihvatiti. Radi se o sap.com.“ reče Florijan.
„Da, znam za njih. Započeli smo pregovore i tko zna, kroz godinu dvije možda se sretnemo u firmi.“ prozbori Sandra.
„Nisam siguran. Ne bi bilo profesionalno.“ uzvrati joj Florijan.
„Točno. Ne bi mogli biti zajedno.“ sjetno će Sandra.
„Želim biti s tobom.“ ubaci zaljubljeni Florijan.
„I ja s tobom.“ sretna Sandra zaključi novelu novom zapovjedi:
„A sad me izjebi do kraja."




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

27.06.2008. u 07:00 • Dobre vibracije (24) • Troši toner • #

petak, 13.06.2008.

Samostanske priče: Kako konju prebrojati zube

center>

Ljeta gospodnjeg 1432 razvi se među braćom redovnicima žestoka rasprava oko pitanja o broju zubi u ustima konja. Punih trinaest dana bez prestanka plamtjela je rasprava i sve stare knjige i kronike bijahu izvučene ter se pri tome ispolji takva divna i dubokoumna erudicija kakva nikada prije na tom području ne bi zabilježena.

Početkom četrnaestog dana jedan mladi redovnik uglednog podrijetla zamoli svoje učene starješine za dozvolu kako bi i on rekao pokoju.Oni mu to dopuste pa na veliko zaprepaštenje svoje subraće čija duboka mudrost bi njegovim izlaganjem veoma uznemirena, on ih zamoli da stvar rješe na vulgaran i nečuven način. Neka otvore usta jednom konju, prebroje zube pa taku rješenje svojega problema nađu.

Na te riječi sva ostala braća, osjećajući se duboko povrijeđena u svom dostojanstvu, uz veliku buku i galamu navališe na nj, izudaraše ga i izbaciše ga van.
„Jer,“ rekoše oni „sigurno je sam Sotona ponukao žutokljunca da spomene tako nečuven i bezbožan put za pronalaženje istine, put koji je u suprotnosti sa čitavim učenjem crkvenih otaca.“

Prođe još mnogo dana divlje svađe te i rasprave među braćom redovničkom, ali se konačno golub mira spusti i na taj skup čudni, pa svi oni kao jedan, u glas, proglase kako će taj problem vječna tajna ostati zbog žalosnog nedostatka povijesnih i teoloških podataka po tom pitanju, ter narede kako se isto zabilježi ima na slavu Onom tko nas stvori i kome neki služe, a drugi njime ne razbijaju glavu.

I tu prestaje zapis prastari, što ga mudar neki onomad na pergament uz svjetlost svijeće oskudne zapiše i pokoljenjima na uvid ostavi. Zapis o gluposti bezgraničnoj kojoj lijeka nema. Al' da se lijek za svaku boljku jošte može naći i k tome u ugodi toj uživati hoće, tu je novela vesela i novovjeka što prebiva i bilježi se za pokoljenja što dolaze. Nu kako mislili ne bi kako glupost bezgranična jeste i kako njojzi bi u zgodi pravu mjeru dali, sve svršava se na dobar i pravičan način kao i na veselje i zadovoljstvo jošte k tome poneko, a koje pride smjernima pružiti se može.




„Koje govno od čovika onaj naš diretuuur!“ brbljala je alapača Luce, vatrena dalmatinka koja u potrazi za karijerom dođe i smjesti se u Zagrebu.
„Da govno? Pravo govedo!“ odriješito doda sigurna Sunčica, Furbijeva školska kolegica.
„Ma što govedo. Deva. Ma kakva deva, prava kamila!“ reskim se glasom uključi Zvončica.
„Da, da. Kamilo. Čak mu i ime pristaje.“ skromno zaključi plaha Tončica.
„Nikada bolji rezultati. I sve to našim trudom i zaslugom. A mi od toga nimamo njanci ništa!“ euforična je i dalje Luce.
„Da, da. Nema povišice, a ja je očekivala. I budalasto digla kredit za stan!“ samokritično ubaci Sunčica.
„A ja blentava najavila da onog svog kod kuće častim ljetovanjem na Mauricijusu!“ zvonko ubaci svoje Zvončica.
„Ja se glupača veselila novoj bundi i putu u Pariz!“ svoj slučaj svima iznese Tončica.
„A lipe moje gracije, a ća da radimo? Jebiga, što je tu je.“ rezignirana je Luce.
„Da jebiga ... Ma što jebiga? Da se mi lijepo udružimo i smislimo način kako... Mislim kako da ipak dobijemo povišicu?“ namigujući šeretski nadoveže Sunčica otpuhujući dim cigarete.
„Ma što, nego!? ... Imaš ti bome pravo Sune moja. Kad se sestre lijepo slože, konju prebrojati zube tad se može!“ što u šali, al’ više u zbilji veselo ubaci Zvončica.
„Ma što konj. Kamila! Da mu prebrojimo ta njegova kopita i da ga naučimo pameti.“ osokoljena bi Tončica.
„I lipo dobijemo povišicu i to tako da nam on ne more ništa, a k tome da nas trpi, jer ga držimo u šaci. Za sva vrimena ili bar kol'ko triba oli koliko se more sa tim magaretom durat.“ pobjedonosno završi Luce.

Čavrljale su tako gracije uz kavu, pokoju cigaretu uz znatiželjan pogled frajera koji se smucaju Cvjetnim trgom prebacujući u prolazu nogu na nogu u jedno lijeno zagrebačko predvečerje putem što vodi na rundu pića sa dečkima u neki obližnji kafić ili pab. Čavrljale su, vagale i odvagivale, mjerile, mjerkale i odmjeravale, mislile, pa na kraju smislile slatku osvetu. Na zadovoljstvo svoje i probitak vlastiti, ter na veselje kakvo samo obijesne gracije pružiti vam mogu.



„A kakva osveta biti imade?“ pitate se sada vi koji nemajući drugog posla smucate Internetom u potrazi koja ubija vrijeme. Pa dad je tako, a vi smjerno čitajte dalje novelu ovu.

Bocaccio tu malo zastane, umoči pero u crno mastilo tipkovnice laptopa i nastavi dalje marljivo pisati novelu.

Kamilo je u Ženevi raportirao poslovne rezultate na sastanku direktora europskih regija velike svjetske korporacije. Herr Müller, izvršni direktor europske grane, pažljivo je slušao njegovo izlaganje, pa mu nakon što ovaj od svojih kolega iz ostalih regija i zemalja Europe dobi pohvale i k tome odgovori na dodatna pitanja, čvrstim glasom predloži:
„Herr Kamilo. Znate li da otvaramo ured u Splitu? Zato vi među svojim suradnicima odaberite nekoga tko je prigodan da tamo ode za voditelja i organizira naše poslovanje. Tako ćemo imati manje troškove nego da dovlačimo nekog svog odavde.“

Sjedeći u sobi Belvedere hotela u Opatiji kuckao je na laptopu i pripremao prezentaciju za sutrašnje izlaganje kadli netko pokuca na vrata. Kamilo žustro ustane, priđe vratima i otvori ih. Na vratima stajala je Luce s CD-om u ruci.
„Direktore, donijela sam vam svoju prezentaciju da je pregledate i odobrite.“ reče mu na što je on pusti u sobu te zajedno sa njom pogleda prezentaciju.
„Vrlo dobro. Vidi se da znate posao.“ reče joj i ponudi je whiskeyem.
„Ma kojeg govna. Njemu whiskey, a nama sok.“ razmišljala je Luce iskoristivši priliku dok se Kamilo okrene da mu u čašu neprimjetno stavi tabletu koja se u čas otopi.
Nakon što su još neko vrijeme razgovarali Luce ode i pri tom neprimjetno u džep ubaci kodnu karticu njegove sobe.
Kad je Luce otišla, Kamilo natoči još jedan whiskey i ispije ga sa smiješkom.
„Jest da je alapača, ali mogla bi biti pogodna za projekt poslovnice u Split. Dalmacija dalmatincima pardon dalmatinkama.“

Kamilo se probudio u krevetu. Bio je u potkošulji i svojim omiljenim crnim boksericama na kojima velikim bijelim slovima bi otisnut napis: ’Misli svojom glavom’. U glavi mu se je još mantalo i bi nemalo iznenađen što je zavezan za krevet.
„Sanjam li ja to ili je to zbilja?“ zapita se zureći u Zvončicu pred sobom.
A Zvončica, kao neka raskalašena gracija obijesno je stajala izazovno pokazujući svoje predivno tijelo i malen trbuščić. Pogled mu skrene na malog bedaka koji je sa smiješkom pozdravljao taj nestvaran, al’ predivan prizor.
„Direktore, pa vi ste budni! Što vam se to dogodilo?“ upita ga Zvončica i skidajući mu uz hihot bokserice doda:
„Sad ćemo mi to u čas srediti direktore. Onaj tko misli svojom glavom je spreman, pa ćemo mu prebrojati zube.“ te zajaše lipicanca u sedlo. Jahala je Zvončica i jahala i to tako dobro da se konjiću taj trk jako svidi, pa joj odgovori recipročnim kasom što njihao je krevet, trbuščić i grudi gracije koja se izdiže povrh tog svekolikog krajolika. Konjićev kas bivao je sve brži i brži te se napokon pretvori u divlji trk i zvukove glasnih uzdaha. Pa kad se napokon cilju te trke oni približe, oboje slatko svrše i bi im jako lijepo.
„Dobila si što si htjela, a sad me lijepo oslobodi Zvone moja.“ zamoli Kamilo, ali Zvončica samo prezrivo otpuhne i ostavi ga i dalje vezana.

Dok je razmišljao kako se iz situacije osloboditi Kamilo začuje kako se otvaraju vrata njegove sobe. Na vratima je u dugoj crnoj dugoj haljini sa štiklama na bosim nogama stajala je Tončica. Kamilo to iskoristi, pa je učtivo zamoli da ga oslobodi, ali ona se na to samo prezrivo frkne i nasmije se. Potom spusti revere haljine koja klizne niz predivno joj tijelo otkrivajući njeno crveno donje rublje. Kamilo je opet zapanjen i u nevjerici je. Blesavo bulji u njen pupak. I ne odoli da kaže:
„Ma ovo je nemoguće? Ja to samo sanjam.“
Na što mu Tončica odgovori:
„Ne direktore, to nije san, to je java.“ i plešući uz tihu muziku koja dopire iz mračnog kuta navali na njega govoreći mu:
„Pa da vidimo koliko je u konja zubi.“
Za razliku od brzohodne prethodnice, Tončica je to voljela polako. A kako bedak učas se upravi ona se navali u sedlo ugodno ga zasjedne. A konjić se propne i ugodnim kasom nastavi jahati kroz prostranstva putenosti. A ona, malo pomalo osjeti kako srsi naviru i poniru u tijelo i u jednom trenutku osjeti kako iz Kamila izlazi vatromet. I gotovo u istom trenu Tončica učas vidje kako joj se zvjezdice rasprsnu u glavi. U zanosu strasno je i glasno ponavljala:
„To, konjiću moj. Toooooo.“ te glasnim uzdahom i ona svrši. Potom se pridigne, ode u kupaonicu, otušira se, obuče i ne obazirući se na konjića privezanog za krevet izađe iz hotelske ostavljajući jadnog Kamila i dalje vezanog.

A potom na scenu nastupi Sunčica pokazujući mu ispod haljine, koja više otkriva no skriva, svoje bajne predivne grudi. Za Kamila je to previše. Više ništa ne pita i više ništa ne moli, pa kad se Sunčica na nj' zavali mazeći svojim grudima malog prijatelja i peckajući ga pri tom jezikom, presretni Kamilo tad samo duboko uzdahe i pomislili:
„Dobro. Nek' bude što ima biti.“ i uvali jeziku u njenu vlažnu i rastvorenu dražicu. Ali opet, baš kao i u prethodnica, Sunčica se pridiže i zasjedne na njega, te se ponovi sve lijepo što mu se u prethodna dva navrata već dogodilo.

Na kraju, u sobu u velikom finalu ulazi četvrta gracija, alapača Luce. U bijelim hlačama i bluzi sa bijelom torbicom, pa mu upitno govori:
„Diretuure moj, ma ča se to dogodilo? Kako to izgledate?“
Pa kad Kamilo zausti da zamuckujući opravdanje svom položaju da, Luce bez riječi otkopča hlače koje kliznu na pod i torbicom prikrije jedno bedro zastirući mu pogled na svoje carstvo te mu kaže:
„Tako je to moj konjiću bili kad se hrli tamo kamo dozvoljeno nije. Ali neka, sve to ostaje među nama, a ti se dragi moj samo lipo priberi i daj nam što nas pripada ,jer ne dadneš li nam, za tvoju će zgodu saznati oni kojima to neće biti drago čuti.“
„Hoću, hoću, daću!“ usklikne Kamilo i doda „Obećajem. Sve ćete dobiti što tražite. Samo me oslobodi, molim te!“ očajan zaište slobodu, a Luce mu obijesno doda:
„Oću mili moj, ali prvo i ja moram prebrojati konju zube, jer ne želim biti uskraćena za ono što si prijateljicama mojim tako nesebično dao.“ pa odbaci torbicu i zajaše ga, a nakon nekog vremena, kad bi zadovoljena, pored jastuka mu ostavi kodnu karticu sobe. I uz nju tri fotografije koje su ga prikazivale u nezgodnoj situaciji sa tri gracije što su mu se u svojoj milosti prethodno ukazale i svašta mu uz to učinile. Prije odlaska još mu malo olabavi poveze, tek toliko kako bi se sam osloboditi mogao, pa završi:
„Vjerujem da ćeš sada moći ustati, ali pripazi. Ne održiš li obećanje i ne dobijemo li mi svoje teško tebi konjiću moj lipi.“

Sutradan uvečer nakon prezentacija, Kamilo je zamišljeno sjedio u hotelskom baru. Pušio je cigaru i pio viski tako da ni ne primijeti Furbija koji u međuvremenu uđe u bar.
„Što te muči prijatelju?“ upita ga Furbi na što mu ovaj ispriča svoju zgodu od sinoć.
„Hahaha ... morat’ ćeš im dati što žele, jer im samo tako možeš zatvoriti usta. A ni to u konačnici nije sigurno, jer se nikada ne zna ... Bilo kako bilo, morat’ ćeš se potruditi, jer ti se inače loše piše.“ odgovori Furbi na što oboje nastave piti i cigare svoje dimiti.
„Zašto se baš meni uvijek dogodi neko sranje. Prvo ona Monika, a zatim ove alapače?“ više za sebe no u vezi savjeta na glas zapita se Kamilo.
„Takva ti je sudbina. Samo mi nemoj reći da ti je Monika teško pala. Koliko čujem od nje, a kao što znaš dobro je poznam, tvoja priča sa njom nije još gotova.“ Furbi značajno pogleda Kamila.
„Da, morat ću se potruditi, ali ... To ću napraviti na svoj način, jer ... Neće one od mene praviti budalu.“ odgovori Kamilo na što mu Furbi što u šali, a što u zbilji dobaci:
„Samo mi nemoj reći da ti je silovanje, pardon prebrojavanje zubiju, tako teško palo?“
„Paaaa ... Da budem iskren i nije.“ uzdahne Kamilo i nastavi osmijehom:
„Šteta što se to više neće ponoviti.“ ispali u trenutku iskrenosti na što se obojica grohotom nasmiju i nazdrave punim čašama whiskeya otpuhujući pri tom debeli dim iz habanki, pa nastave razgovarati o poslovima.





„I kako se novela završi?“ znatiželjno me pitate vi dragi moji. Kako obijestan prema vama nisam niti biti takav ne želim biri, evo slova prologa.

Luce je otišla u Split. Brbljava alapača dugog jezika brzo je sklopila sporazum sa Kamilom koji iskoristi priliku i ponudi joj mjesto koje bi ionako dobila jer tamo nije bilo kog drugog domaćeg za poslati.
„I da se razumijemo kolegice, dobit ćete ekstra dodatak na plaću jer imate poseban zadatak. Oformiti novi ured nije lak posao i zahtijeva napor i predanost u radu. Je li to u redu?“ javno i pred svima pitao je Kamilo Luce na što ova sva sretna pristane.
„A ća će mi lipooo doma biti. Lipi posaaa’, još lipši šoldi i najlipše mooore moje plavo. Sunce, pržina. Ajme ća ću uživat. Divotaaa! Čut ćemo se lipe moje i vidit’. Ajde, stajte mi dobro. Dolazit’ ću ja u Zagreb a mogle bi i vi koji put svratiti u Split. Pa da na pjaci uz more popijemo kavu i beštimamo lipe kršne mladiće.“ reče sva razdragana pričala je gracija na odlasku svojim kolegicama.

Zvončica dobi povišicu nakon razgovora sa direktom koji bi diskretan i u četiri oka. Sva razdragana izađe iz Kamilovog ureda, namigne svojim gracijama te kući pošalje razdragan sms: ‘Zvonkec, spremaj se na Mauricijus.'
Zvonko je, pogađate, njen suprug.
I dok su njih dvoje tako zaljubljeno ležali u sjeni kokosovih palmi na bijelom žalu pješčane plaže što se na crti obzora stapa sa morem koje pjeni šumnim milovanjem dugih i blagih valova tropskog mora, Zvonko je prigrli i nježno joj kaže:
„Hvala ti ljubavi na ovom predivnom daru što ga uživam zajedno s tobom.“ i prisloni uho na njen trbuščić pa joj zatim šapne na uho:
„Tako se radujem našoj prinovi.“
„I ja Zvonko moj, i ja.“ odgovori Zvončica a u sebi doda:
„A kako li bi se tek iznenadio kad bi znao tko mu je pravi ćaća. E Kamilo, hvala ti što si mi podario ono što Zvonkec i ja godinama pokušavamo ali nam nikako ne uspijeva. To je naša mala tajna i neka tako i ostane.“

Sunčica je uživala na terasi novog stana u koji netom useli. Na dlanu je promatrala kako Zagreb leluja kroz izmaglicu sparnog svibanjskog popodneva. Pogled na Katedralu i nebodere u daljini preko Save prekine reski zvuk mobitela koji bi do nje, na malenom stoliću, tik uz ugodno rashlađen bakardi brizer:
„Bok Furbi.“ otpozdravi Sunčica.
„Što radim? Ništa. Izležavam se.“ reče nakon stanke.
„Super. Bit’ ću spremna. Nadam se da si i ti spreman jer ćeš mi morati puno toga dati.“ nasmije se nakon stanke koja bi uzrokovana onim što čula je s druge strane etera. Pa uz hihot doda:
„Ma što ti mene. Ja ću izjebati tebe.“

Bio je petak. Tončica je sa smiješkom stajala u crkvi promatrajući u svom naručju maleno djetešce. Njeni roditelji dogovorili su krštenje ali kako je Tončica neudana a otac službeno nepoznat jer ona ne želi izreć’ ime onog tko je otac a oni, znajući kakva je tvrdoglava njihova kći, poštovali su njenu odluku, krštenje je moglo biti samo izvan redovne procedure, preko tjedna i k tome još uz privolu posebnu. Don Miha, kako od milja zovu Mihaela, plavookog župnika u Šestinskoj crkvi koga dobro poznajete iz novela o plavokosim zagrebačkim anđelima, uzme djetešce i blago ga smiješkom pogleda ter vodicom umoči kazujući mu:
„Krstim te u ime Oca, Sina i Svetoga duha. Neka ti je sa srećom mali Rafaele, što tvoje je krsno ime i neka te hrabrost i mudrost prate.“ pa nakon stanke u kojoj se zagleda u prisutne a posebno u mladu majku u krznenom kaputu svu optočenu nakitom, nastavi:
„A sada, draga moja kćeri, sa kumovima i roditeljima slobodno se otputi put sakristije da tamo u čast krštenja ovog u miru i blagostanju svi skupa nazdravimo.“ na što se mali skup otputi na put navedeni.
Tončica sa malim Rafaelom u naručju, Don Miha, roditelji i krsni kumovi, Kamilo i Monika. Kamilo, naime, bi prijatelj njenih roditelja i po zamolbi njihovoj svojedobno uposli mladu Tončicu, dok Moniku, rođakinju svoju, Don Miha zamoli da kuma djetešcu pri krštenju bude.

A što je pouka ove priče koju nam podastireš pišče?“ pitate me vi.
A ja vam odgovaram:
Stvari nikada nisu kakve se na privi pogled čine. Poučen iskustvom iz prethodne novele, Kamilo je sam odabirao suradnike i o njima informacije odasvud sakupljao. Ljudski jezik blebetav je i tko želi može sve doznati, potrudi li se i zna li slušati. A pametan k tome, u svojoj nevolji neprijatelja novog stvarati neće a neprijatelje što jesu navest će da mu, poneki put’ na korist obostranu posluže. Tajna je to kako uspjeti na poslu bez suvišnih zašto čak i kada ti kao konju uspiju prebrojati zube.

Nakon napornog dana na poslu Kamilo se privijao uz svoju suprugu i radosno pipkao njene dražesne čari.
„Šteta što se to više nikada neće ponoviti.“ po tko zna koji put Kamilo uzdahne pri pomisli na tri gracije i jednu brbljavu, ali simpatičnu alapaču.
„Baš su ti štos te crne bokserice s tim glupim natpisom.“ šapuće mu supruga dok rukom zalazila ispod natpisa kako bi provjerila misli li mali bedak uistinu svojom glavom.



I tako se mili moji zgotovi novela ova što međ' nama svijetlo dana iznjedri na Petak 13. u spomen na događaj koj' datuma tog se dogodi i koja tajnom ispovjednom ima biti sve kako junacima našim škodila ne bi. Ja se sa svoje strane zavjetujem se da ću, iako to nisam, k'o svećenik tajnu vječnu o zgodi čuvati. Jednako tražim i od vas koje jošte umoljavam da tajnu tu ne odate čak i kada vas znatiželjnik koji upita otkuda smiješak na usnama i u zjenicama očiju vaših pri pomisli na ovu novelu.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio


(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

13.06.2008. u 07:00 • Dobre vibracije (51) • Troši toner • #

ponedjeljak, 02.06.2008.

Samostanske priče: Kako pregoriti na poslu bez suvišnih zašto

Jedan mladi redovnik bi zavjetovan u samostan. Kako bi prilično upoznati se sa situacijom i običajima što vladaše kao i sa svime što od njega se očekuje, u početku bi dodijeljen za pripomoć ostalih redovnika ter mu ovi dadnu zadatak proučavati stare zakone, propovijedi i običaje i to tako da ih kopira i za svoju stariju braću po halji redovničkoj pripremi.
Prođe neko vrijeme, a mladi zavjetnik primijeti kako starija braća uvijek, ama baš uvijek, prepisuju iz kopija a ne iz originalnih svitaka što bijahu pohranjeni u knjižnici samostanskoj. To ga zainteresira, ter se predano na čitanje i proučavanje spisa starih ali originalnih dadne iz kojih tada stane prepisivati svaku novu narudžbu koju mu braća po halji redovničkoj naruče.
Motrio na njegov rad glavar samostana i to mu bi drago.
„Napokon netko tko poštuje zavjet redovnički i trudbenost istinsku podržava čineći naša djela onakvima kakva bi trebala biti ali kakva ponekad i nisu.“ mišljaše glavar, ter nastavljao sa promišljanjem:
„Ali zašto zavjetnik nepotrebno vrijeme dangubi u arhivi boraveći mjesto da ga na prepisivanje korisno usmjeri i tako učinkovitost svoju Njemu na slavu usavršava?“
„Ali brate, prvi među nama,“ odgovori mu zavjetnik mladi „na način moj to možda uistinu i ponešto dulje traje ali kako nama smrtnicima griješiti svojstveno jest, najbolje se osloniti na original jer i prva među kopijama možda u ponečemu različita jest od onoga što utemeljitelj naš na pergamentu onomad zapiše. Propust uvijek moguć je, a ovako, bude li i propusta, on će uvijek ispravljen biti jer ću i ja ali i nasljednici moji raditi na slavu Onom tko nas stvori i kome smjerno se zavjetovasmo.“
Prostruji iznenada prioru u glavi munja, ter zahvali Onom što mu takvog brata u samostan posla, mladog al’ mudrog. Glavešina tad kaza:
„Stoljećima prepisivasmo s kopija a ti si to dobro primijetio." i zaputi se dolje u mračne ćelije podrumske gdje arhiva bi smještena i gdje u sefu zaključanom spisi pohranjeni jesu.
Sati su prolazili, a nitko ne vidje starog glavešinu da iz podruma izlazi. A mladi redovnik revno čekaše, ter naposljetku ode potražiti glavešinu starog dolje u podrum mračni. Kad pohodi tamo vidje ga kako udara glavom o zid i kuka:
„Promaklo nam 'R' ! Promaklo nam 'R' ! Promaklo nam 'R' !"
Prednji dio glave priora bi krvav. Krvca mu se niz lice slijeva, a on nekontrolirano plače. Vidjevši prizor taj mladi zavjetnik smjerno zapita glavešinu starog:
„Oče, što je to tako loše da plačete i krvcu svoju prolijevate?"
A prior mu na to škripavim i glasom prepuklim od bola odgovori:
„U početku bijaše riječ, ali ona bi ... Celebrate." što u prijevodu slavlje, a ne celibat znači.

I tu počinje novela primjerena današnjem vremenu i posvećena svima koji pregaraju na poslu, sve da ih poduči ili možda oduči kako pregoriti na poslu bez suvišnih zašto.



Jeste li se ikad pitali koliko i kakvi sve načini postoje za uspjeti na poslu i profesiji? Osnovne pretpostavke karijere su znanje i sposobnost, ali ... Ponekad to nije dovoljno, pogotovo ako vam je šefica žena.
„Kud’ baš meni da se takvo što dogodi?“ razmišljao je Kamilo dok se vraćao kući. „Umjesto zasluženog promaknuća doveli onu i postavili mi je za šefa!“

Dragi čitatelji, u današnje vrijeme globalizacije ponekad se sa razlogom, ali i bez njega, donose svakakve odluke. Zato je katkad napredovanje teško tražiti u sredini gdje ste postigli uspjeh, ali se zato ono postiže promijenite li sredinu i potražite neki drugi posao. A baš to je Monika napravila i u tome je uspjela.

Postoje teorije kako su muškarci doplovili sa Marsa, a žene sletjele sa Venere. Uistinu, možda to i jest tako, jer ruku na srce, muškarci razmišljaju potpuno drugačije od žena. Recimo, dok muškarci jednostavno i otvoreno kažu što misle, žene o svemu imaju skriveno mišljenje. Kada recimo vele 'žao mi je' govore 'teško tebi'. Ili kada kažu 'treba mi' ciljaju na 'ja hoću'. A kada vam na poslovnom sastanku predlože 'razgovarajmo' to zapravo znači 'slušaj što ti govorim'. A da ne kažem kad šefica muškarcu dade odriješene ruke, a u biti sprema se sve to kasnije naplati sa kamatama i sve okrenuti u svoju korist. Ipak, ženama se mora priznati kako su prirodne njegovateljice koje rješavaju probleme bez obzira koliko ponekad u tome znaju biti drske, nametljive i ambiciozne. A Monika bi baš takva.

„Fino, sad kad sam dospjela tamo gdje sam ciljala moram se afirmirati tako da nekog nagazim. A Kamilo je za to idealna osoba, jer sam na položaju koga je on želieo.“ razmišlja dok ulazi u ured da bi potom kratko digla telefonsku slušalicu, okrenula devet, pa sigurnim glasom hineći ljubaznost rekla sekretarici:
„Ivka, molim vas pozovite gospodina Kamila.“

„Hmmm, došlo vrijeme diplomacije. Nema veze, samo hladno. Usredotoči se na posao, ne daj se isprovocirati i sve će biti u redu. Pravi se da slušaš, ali diplomatski tjeraj svoje.“ reče sebi Kamilo dobivši poruku od sekretarice da se javi novoj direktorici.

I tako započne mnogima znana igra mačke i miša, ali mi na nju ovdje nećemo riječi dangubiti. Mjesto toga pozabavit' ćemo se nečim što se odvijalo skriveno duboko u pozadini igre i za što nitko prije, do vas dragi moji i vjerni čitatelji i još draže obožavateljice ovih novela o strastima života, nikada ama baš nikada saznao nije, iako je to možda poneko i naslućivao. Monika je ganjala karijeru i kada ju je napokon uhvatila našla se sama i usamljena. Imala je ona sve, pardon, gotovo sve, sve osim muškarca sa kojim bi dijelila osjećaje i intimu, pa je možda baš i upravo zato bila takva rospija.

Kao porodični čovjek Kamilo je proživljavao jedno neobično iskustvo.
„Za popizditi.“ nakon čega bi u sebi opsovao ne mogavši se na drugačiji način ispucati.
Bez obzira što ga je terorizirala i u svojoj okrutnosti nije prezala da uvijek i pred svima naglasi ili pokaže kako je ona šef, Monika mu se sviđala. Nije ona bila nešto posebno, ali na neki neobičan i tajanstven način iskazivala je seksipil koji je Kamilu slao neskrivenu poruku:
„Tu sam i čekam te da me uzmeš. Iako sam se tko zna kako uspinjala nisam laka roba i zato se moraš dobro potruditi kako bi otključao moje dvore.“
Svako jutro kada bi se probudio ili uvečer kada bi buljio u televizor besciljno tumarajući daljinskim uzduž i poprijeko mnogobrojnih TV kanala, Kamilu se ukazivala Monika. Vidio ju je tu, pred sobom. U prozirnom svilenom kombineu ispod koga se šepurilo donje rublje baš onakvo kakvo naviše u žena voli i kakvo ponekad, prigodno kupuje supruzi. Vidio je njene plave oči i kosu koja pada preko njenih grudi i niz obnažena ramena. Vidio je kako joj gaćice otkrivaju bokove i ističu pupak više otkrivajući no skrivajući tajanstveno carstvo koje čeka da uzme svoj danak.
„Pri samoj pomisli na to mi se diže.“ razmišljao je i pri tome još jače grli suprugu koja se sklupčana uz njega zavalila na trosjed dok zajedno gledaju neki film. Da, Monikino međunožje ga je čekalo, čekalo je njega ili kako bi to izravnije rekli, čekalo je na njegov kurac.
„Draga, idemo se maziti.“ šapnuo bi tad supruzi pozivajući je u krevet na ljubavne igre.

I dok se u kuloarima firme šuškalo o ratu između Monike i Kamila, njihove tajne strasti, ne znajući jedna za drugu plovile su eterom međusobno se dozivajući i tražeći jedna drugu. Monika je na sastancima krajičkom oka potajice promatrala Kamila, dok je on sanjao o Monici i njenim čarima skrivenim ispod sivog ili crnog odijela kakvoga danas u uredima svih velikih kompanija nose poslovne žene što plove putem uspjeha. I onda, kao u nekom filmu, jedne noći dogodi se novela.

Novi Generalni je po napucima dobivenim iz centrale odlučio netom kupljenu Tvrtku uključiti u sustav druženja za razvijanje međuljudskih odnosa koga njeguje Korporacija. Zato je za sve novopostavljene direktore i podređene im šefove koji kod starog gazde direktori bili, organizirao ono što nazivamo team building. Red poslovnih predavanja držali su angažirani vanjski predavači, a direktori i šefovi držali su prezentacije svojih poslovnih planova. Sve se je to izmjenjivao sa igrama koje su završavale cjelodnevnim raftingom.

I tako se posljednjeg dana sa kacigama na glavi, pojasevima na plećima i veslima u ru,ci, u istom čamcu, jedno nasuprot drug nađu Monika i Kamilo. Veslali su oni marljivo prema uputama koje su dobili od voditelja grupe i ponekad se onako, ovlaš, pogledavali. Kamilo u nju a Monika u njega da bi se uvečer opet našli za istim stolom na večeri. Kako su oboje bili otprilike istih godina, kad započne muzika, oni ostanu sami.

Suočeni sa novom situacijom počnu oni hiniti ljubaznost i razgovarati o raznim stvarima. U početku to bi usiljeno da bi kasnije, što pod utjecajem pića, a što zbog duša koje se u toj razmjeni zbliže, usiljenost prešla u ugodnu opuštenost. Pa se na kraju Kamilova ruka nađe u njenoj ruci, a Monikono koljeno dodirivalo je njegovo. A kada primijete da nitko na njih pozornost ne obraća, Monika pozove Kamila da mu k’o bajagi neke spise dadne, al' mjesto njih Kamilo je u njenoj hotelskoj sobi proučavao njene obline štono ih je stalno sanjao i pred očima svojim imao. I baš kao u njegovim vizijama, sa Monike sklizne onaj prozirni kombine od svile. Monika je ronila njegovim tijelom i igrala se dlačicama na njegovim prsima. A on ju je ljubio između nogu i jezikom pozdravljao njeno moćno carstvo. Monika je stenjala od zadovoljstva i igrala se njegovim kuglicama, a vrškom jezika peckala je malu ćelavu glavicu. U jednom trenutku Monika se okrene, pritisne Kamila na dolje i sjedne u sedlo. Jahala je sve dok nije vidjela zvjezdice i osjetila kako joj se one rasprskavaju u utrobi i ispiru je užitkom i slašću.

Kasnije, dok su opušteno jedno uz drugo ležali u krevetu i gledali zvijezde u otvorenom prozoru kroz koji dopire ugodna svježina obližnjih proplanaka i mirisne šume, odjednom se Kamilu opet digne ista želja, a i Monika se uzbudi osjetivši u rukama joystick sreće.
„Okreni se da te naguzim.“ kratko reče Kamilo a Monika sveudilj i sa zadovoljstvom posluša i preda se slasti i strasti.
I da ne duljim s onim što po svoj prilici znate i obožavate, Kamilo je opet ulazio dok se Monika povijala i stenjala sve dok je opet ne obuzmu zvjezdice i vodoskok što slijeva se niz njene vodopade. Kamilo od sreće zajeca i nakon toga zadovoljno klone.

Nije prošlo dugo od tog događaja, a Kamilo dade otkaz što začudi sve, ali ne i Moniku.
„Odlazim na novi posao. Ponudili su mi direktorsko mjesto.“ rekao je na oproštajnom sastanku Generalnom.
„Drago mi je zbog vas.“ reče mu je ovaj i srdačno stisne ruku dodavši:
„Ne zaboravite mi dostaviti onaj elaborat koga ste obećali: 'Kako zamišljate razvoj svog sektora u sljedećih nekoliko godina'.“



„A što se potom zbilo između Kamila i Monike?" pitate se vi. Umjesto objašnjenja smjernih evo vam jedne njihove sms dopiske iz vremena poslije ove novele.

Poslano:
Dobro jutro. Sto se radi? Pusa
Primljeno:
Jutro, kava itd pusa

Poslano:
Prvu vec popio. Sada pijem drugu. Koji broj pidzame nosis: s, m, ...?
Primljeno:
M nemoj nista kupovati dok ne dodjem

Poslano:
Ok ali znas da ti uvijek kupim dobru stvar. Ako nadjem moze li?
Primljeno:
Moze ali spavat cemo goli

Poslano:
Necemo spavati vec se jebavati.
Primljeno:


Poslano:






(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 19.05.2008.

Samostanske priče: Do re mi

Bi jedan ljubavnik koji je uzdisao zbog odvojenosti od svoje drage. To bi toliko da na kraju od vatre strasti i udaljenosti on onemoća. Nu ljubav i dalje vladala je njegovim bićem i ispraznila mu srce strpljenjem, a tijelo izmorila duhom. Život bez voljene smatraše obmanom, pa ga je vrijeme razaralo. Koliko mnogo dana nije imao mira čeznući za njom? Koliko mnogo noći bol za njom držala ga je budnim? Iscrpi se njegovo tijelo, a ranjeno ga srce preobrati u vapaje tuge. Dao bi on tisuće života samo za jedan gutljaj iz pehara njenog prisustva, ali uzalud. Doktori ne znadoše lijeka za njeg’ čak i prijatelji ponekad izbjegavahu njegovo društvo. Čak ni vidari ne imadoše melema za njega onako bolesnog od ljubavi sve dok ga milost voljene ne spasi.

„I tako veliš, zbi se to u onom tvom klubu.“ komentira Furbi.
„Nije on samo moj. I ti tamo zalaziš.“ nadoveže se Filip.
„Naravno. Stanujem u blizini, pa ponekad skoknem na piće. Ali za razliku od tebe ne napastujem djevojke. Samo ih gledam.“ smije se Furbi i značajno podcrtavajući riječ ‘Djevojke'.
„Ne zajebavaj me. Svakome se to može dogoditi.“ uzvraća Filip.
„Da, ali treba biti ne znam što, pa je pokupiti doma da bi u krevetu otkrio kako je ona on.“ grohotom se smije Furbi.
„Jebiga, živom čovjeku se svašta događa.“ opravdava se Filip.
„Pogotovo ako je pijan k’o letva.“ smije se dalje Furbi.
„Kao da se ti nikada nisi napio? Samo mi to nemoj pričati!“ cinički uzvraća Filip.
„Jesam,ali nisam radio takve gluposti. I kako je bilo? Tko je koga na kraju poševio?“ kroz smijeh nastavlja Furbi.
„Niko nikoga. Kad sam vidio što sam doveo doma smrz’o sam se. I još se uvijek ne mogu oporaviti od šoka.“ uzvrati mu Filip.
„Hoćeš reći da ti se od šoka još uvijek ne može dignuti. Tako je to kad šaraš okolo dok se tvoja Agnieszka sa blizancima brčka na moru.“ u šali dodaje Furbi pa nastavlja:
„Ne brini stari, sve ovo ostaje među nama.“
„Imaš pravo. Što bi dao da sam sada sa njom i da se izležavamo na plaži podno borova.“ sanjarski ubaci Filip.
„Miris mora, šum valova, plavo nebo i poneki komad koji prođe onako, u tvojoj blizini zanosno mrdajući guzom, a ti joj ispod haljine nazireš bradavice na grudima.“ ubacuje Furbi.
„Imaš pravo, to bi me oporavilo. He, he, he. Ni ti nisi daleko od mene i mojih razmišljanja.“ smije se Filip.



Napokon drvo njegove čežnje urodi plodom očaja, a vatra njegove nade pade u pepeo. Jedne noći više ne mogne izdržati ter izađe iz kuće i uputi se ka baru. Odjednom, za njim krenu stražar. On se dade u bijeg no stražar ga je u stopu pratio. Malo zatim se i drugi stražari udružiše i zagradiše sve prolaze umornome. Jadnik iz svega srca zaplače i trčao tamo amo sebi u njedra jecajući:
"Mora da je ovaj stražar moj anđeo smrti dok me ovako brzo prati ili je neki razbojnik koji mi želi nauditi."
Noge su ga nosile snagom čovjeka raskrvavljena strijelom ljubavi. Srce mu je bilo očajno. Kad došao je do zida vrta i teškom mukom uz njega se uspeo jer zid bi visok, pa on svoj život zanemari i sa zida sunovrati u vrt. A onda, u vrtu, tamo, ugleda svoju voljenu sa svjetiljkom u ruci kako traži izgubljeni prsten. Kad je ljubavnik predanoga srca tako ugleda, on udahne duboko i podiže svoje ruke u molitvi, plačući:
"O, Bože! Slavljen neka je stražar. Daruj mu bogatstvo i dug život. Jer stražar bi Gabriel koji vodio je ovog siromaha ali bi Israel koji mu ponovo udahne život!"

Agnieszka je uživala na plaži. Blizanci su se radosno brčkali u plićaku dok se ona izležavala na prostirci ovlaš bačenoj na kamenu stijenu, tik podno mirisnog hlada borova.
„Kako je to lijepo. Kad bi mogla, zauvijek bi ovdje ostala. Oko mene beskrajno plavetnilo mora i neba.“ razmišljala je i gledala Galeba koji se kupao u moru.
„Kako je snažan, širokih ramena sa pločicama mjesto škembe onog mog blentavog Filipa. Pravi Adonis frčkave kose i velikog kurca. Jebač, moj jebač.“
I pri pomisli na prošlu noć koju su proveli zajedno dok su blizanci blaženo spavali u hotelu odmah se ovlaži između nogu. Zaklopi oči, pa se počne prisjećati.

„Mama, mama i mi bi s tobom!“ u glas govorili su blizanci.
„Mama ide tamo gdje vi još ne možete. Drugi puta, kada malo odrastete. A sada na spavanje. Tko prije zaspi sutra dobije sladoled.“ reče im utješivši ih na odlasku poljupcima u čelo. A blizanci su odmah zažmirili i počeli brojati ovce kako bi što prije zaspali. Pri tom bi katkad po skrivećki svaki od njih otvorio jedno oko da provjeri je li onaj drugi spava.
A tamo ju je čekao Galeb. Prvo su sjedili na terasi uz more da bi zatim otišli u bar i na kraju naravno, u krevet. Galeb je bio tvrd i postojan. Ljubio joj je grudi, grickao bradavice i polako se jezikom spuštao prema mačkici. A one se izvijala i umiljato miješala bokovima. Kad osjeti njegov jezik na svom pubisu samo zastenje:
„To, tooo, oooo.“
I oni tako nastave sve dok ne svrše. No tu ne bi kraj. Ponovo živne kad osjeti kako onaj tko misli svojom glavom ulazi u nju. Polako i ritmično, zatim sve brže i brže da bi joj se na kraju glava rasprsnula u tisuće zvijezdica što čine vatromet sitnih kapi.
„To volim. Kakvi kondomi.“ pomisli, a zatim pohotno skoči na Galeba koji je ležao ispod nje. Njegov alat bio je i dalje tvrd.
„Vjerojatno uzima tablete ali neka, želim ovako uživati čitavu noć!“ i Agnieszka nastavi jahati na valovima sreće.

Probudio ju je povjetarac u krošnjama borova preko kojih je dopirao šum morskih valova. Sa plaže, podno kamene stijene, dopirali su zvuci razdraganih kupača, a on je bio iznad nje. Opet ju je ljubio.
„Neeemoj sada. Vidjet će nas djeca.“ reče odguravajući ga rukom..
„Neće, dao sam im svakome po deset kuna da si idu kupiti sladoled.“ rekao je.
„Zaista? I što su rekli?“ uplašeno ga upita Agnieszka.
„Rekao sam im da je to naša mala tajna i da je nitko, baš nitko drugi ne smije saznati. Čak ni mama.“ sa smiješkom joj odgovori Galeb.
„Dođi moj jebaču. Naguzi me sad.“ reče Agnieszka gotovo zapovjedno kleknuvši na prostirku i skrenuvši pogled prema moru „Morat ću poraditi na tome da blizanci ne postanu blentavi kao onaj Filip, njihov otac.“ pomisli prije no što se opet preda putenim užitcima.



„I tako, preko sladoleda do kreveta, pardon do jebačine.“ zadirkivalo je veselo društvance iz lokalnog kafića na drugoj strane rive u kojem se okupljaju morski vukovi, galebovi i ostale rjetke zvjerke.

A za to vrijeme, u dalekoj Varšavi Filip je sjedio u Varšavi uz laptop i kuckao mail Agnieszki na Jadran:
„Ljubavi moja,
Hvala ti na mejlu. Kako je cudesan svijet kada se mozemo ovako dopisivati. Ne brini za mene. Sve je u redu iako te ponekad pozelim pofukati ali ... daleko si. Ne boj se kao sto se ni ja ne bojim. Znas kako sam ti vjeran i znam da si mi vjerna. Kada se vratis zakljucat cemo se u spavacu sobu i cijeli vikend necemo iz nje izlaziti. Toliko toga ti zelim dati a narocito moga.
Inace je sve u redu. Izbjegavam kuhanje iako ponekad, tu i tamo, nesto skuham. Uglavnom ispecem jaja, meso a ponekad skuham žurek. Sa kobasom i jajem, tvrdo kuhanim, dakako. Onako po staropolskie. Salatku znam napraviti ali je pravim na onaj moj nacin, bez kupusa, pa nije salatka nego salata. Svakim novim kuhanjem sam se sebi divim kako iz dana u dan napredujem. Jucer sam recimo pekao meso sa krumpirom u onoj carobnoj vrecici kako ne bi trebao prati pecnicu. Uglavnom jedem u kantini na poslu. I mogu ti reci da sam jos uvijek zdrav iako ponekad od tog silnog kupusa dobijem proljev. A i prdi mi se. Nikako mi ne pase kupus na nacin i u kolicinama koliko ga vi jedete. A i piletine mi je vec na vrh glave. Kurczak, kurczak, kurczak! Ili u najboljem slucaju wiepsowa. Zazelio sam se jadranske ribe, sipica a bogami ni nesto ispod peke ne bi mi lose sjelo. Nadam se da uzivas u plodovima mora i rosati a ni crni risoto ili kozice na naglo nisu lose. Samo uzivaj, Lumbarda i Korcula su predivni. Ljubim te po citavom tijelu a narocito izmedju nogu.
Tvoj Filip“
„Nakon onog neugodnog događaja trebat će mi oporavak i lijek. Samo me Agnieszka može izliječiti.“ pomisli Filip i klikne na ‘Send’.

Nakon nekog vremena stigne mu preko replya potvrđujući čudesnost komunikacije preko Interneta:
„Ljubavi moja,
Ovdje je prelijepo. Blizanci uzivaju i brckaju se u moru dok ja lezim na plazi ispod borova i mislim na tebe. Predivno. Ponesto sam naucila hrvatski pa se vec mogu kako tako sporazumijevati. Nedostajes i ti meni ali sve cemo to nadoknaditi kada dodjem u nas dom. Sve ono osnovno a i ponesto naprednije.
Pusa od blizanaca i mene. Ljubim te po cijelom tijelu,
Agnieszka“
Napisavši maill Agnieszka se otputi u kupaonicu kako bi se uredila za večernji izlazak što ga dogovori sa Galebom.



Zaista, njegove riječi bjehu istinite, jer spozna skrivenu pravednost u ovom, naizgled, okrutnom stražarevom nastupu i shvati koliko se mnogo skrivene milosti nalazi iza tih vela. U gnjevu, stražar ga je poveo žednog, iz pustinje ljubavi, i doveo ga do mora ljubavi njegove voljene. Obasjao je tamnu noć odsustva svjetlom ponovnog ujedinjenja. Vodio je udaljenoga u vrt njene blizine i uputio njegovo bolesno srce do vidara duše. Sada, da je ljubavnik mogao vidjeti budućnost, blagosiljao bi stražara od samog početka. Molio bi se za njega i pravdu bi vidio u njegovoj okrutnosti, ali zbog toga što mu je kraj bio skriven iza vela, isprva je patio i bunio se.
Oni koji putuju po dolini znanja zbog toga što vide kraj na početku mogu nazrijeti mir u ratu i prijateljstvo u ljutnji.

Kroz prozor stana u Varšavi Furbi je promatrao gužvu što se polako stvarala na trgu. Iz sobe dovoljno svijetle da bi izgledala sunčano i dovoljno hladne kako bi ljeti bila ugodna bila. Sa radija su dopirali zvuci.
„Radio Kolor, jedini kolor na što trži FM.“ spiker je ponekad prekidao ugodnu muziku.
I odjednom, naizgled bez razloga, ali sa smiješkom na licu otputi se ka stolu, uzme mobitel i otipka sms:
'Ljubavi, jedva cekam da dodjes. Pusa.’
Ne prođe dugo dok mu ne stigne odgovor iz Zagreba:
'I ja. Dolazim u cetvrtak. Pusa.




gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

srijeda, 23.04.2008.

Samostanske priče: Dobro jutro Margareta

Župnik govori Filipu:
„Znaš, Filipe, alkohol i žene tvoji su najveći neprijatelji!“
„Ali, velečasni, vi barem uvijek propovijedate da valja ljubiti i svoje neprijatelje!“

Starija dama se tuži da je ohola. Pita je župnik:
„A u čemu se sastoji ta oholost, kćeri moja?“
„Kad nedjeljom obučem svečanu haljinu pogledam se u ogledalo, pa se divim sama sebi kako sam lijepa.“
„E kćeri moja, to nije oholost. To je zabluda.“

Na satu vjeronauka učitelj pita:
„Djeco, poznajete li kuću koja je svakome otvorena? Otvorena je i siromahu i bogatašu. A kad iz nje izlazi u sebi nosi utjehu i okrijepu. Kako se zove ta kuća, djeco moja?“
„Krčma!“ složno u glas odgovaraju djeca.



Furbi je sjedio za šankom Paparazzi bara u Varšavi i pijuckao pivo. Odsutno je buljio u televizor obješen visoko iznad šanka. Gledao je nastup neke irske grupe povodom dana Sv. Patrika, no zbog preglasne muzike što trešti iz obližnjih zvučnika doživljaj bi reduciran samo na sliku.
„Irska se naziva otokom svetaca, ali niti jedan od njih, osim sv. Patrika, nije ušao u opći kalendar Crkve.“ proleti misao koju je pročitao u nekom starom ljetopisu.

Dan Sv. Partrika posljednjih godina je postao još jedan u nizu razloga da se eks patrioti širom svijeta međusobno druže. Boravak u stranom gradu obično se svodi na rad od jutra do mraka, ali su zato večeri zabavne. I što bi onda čovjek drugo radio doli otišao taksijem na piće u bar gdje glasno trešti muzika i gdje se sakupljaju ljepotice. S vremenom se u takvim barovima, oko šarene gomile stranaca koji poslom borave u stranom gradu, okupe lokalne i ine djevojke tražeći zabavu ili naprosto želeći naplatiti uslugu pružajući utjehu usamljeniku koji je daleko od doma i porodice. A poneka od njih pak vreba priliku da upozna stranca i po mogućnosti se za njega dobro i bogato uda. A kako bi bila sigurna da će je ovaj, kada se bude vraćao kući, u neku stranu zemlju gdje se bolje živi, povesti sa sobom, potrudi se ona izroditi mu mnoštvo malene dječice.

Filip je sjedio pored Furbija. Kolega s posla, sretnik ili bolje rečeno nesretnik koji iskusi slatko zadovoljstvo posljednjeg u nizu od prethodne tri tipične studije slučajeva.
„I tako ti, stari moj, uživaš ovdje sa svojom familijom.“ u šaljivom tonu provocira ga Furbi dok Filip odsutno sjedi buljeći u prazno.
„Eh, što ti je život. Obje će za koji dan roditi. Što da radim?“ Filip postavlja retoričko pitanje.
„Pa što te briga. Sve je u redu ako jedna ne zna za drugu.“ obješenjački odgovara Furbi.
„Da, to je samo djelomično točno. Jedna ne zna tko je u slučaju druge otac ali ... Radi se o tome kako su one majka i i kći pa ...“ započne Filip na što ga Furbi kroz smijeh prekida:
„Ma nemoj mi reći. Kako je to moguće? Jesi pravi vražićak, baš kao nova novela u Zagrebačkom Dekameronu.“
„Za nekoga je ona šaljiva, a za nekoga tužna, ali na žalost i u svakom slučaju priča je istinita.“ ubacuje Filip.
„A kako je to bilo, mislim ... Ako se smije znati?“ znatiželjno nastavlja Furbi.
„Pa evo, iz početka“ Filip počinje pričati vlastitu novelu.

„Bilo je to baš kao u priči. Upoznao sam je ovdje, u Paparazzi baru. Još pamtim tu proslavu Sv. Patrika. Pivo je teklo u potocima, a djevojke su bile zanosne. No ona je bila posebna. Tako me je probadala tim svojim sjajnim crnim očima da joj nisam mogao odoljeti. Od tada smo se često zabavljali. Izlazili smo zajedno po barovima i restoranima, nekoliko puta otišli u kino, a jednom čak i u operu. Ne govorim dovoljno dobro poljski da bi išao u kazalište. I tako, malo po malo, štono se veli, mic po mic prirasla mi srcu. A i ja njoj. Te neke stvari ... Osjećaje ... Jednostavno ih ne možeš sakriti. Oni se uvijek vide po sitnim znacima pažnje, ponekom pogledu, zrcalnom odsjaju osmijeha, riječju što osvaja i pogađa osjećaj u pravom trenutku. I tako se, da skratim priču, ona jednog jutra probudi u krevetu mog’ apartmana. Pogodi što smo radili čitavu noć!?“ retorički cerekajući se pita Filip.



Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, svoju živu hostiju. On me sačuv'o u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se dogodilo, bilo dobro ili bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati. On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati i On me je uslišio.



„Od tada smo to često činili. Ovdje često boravim i preko vikenda, pa sam tako jednom bio pozvan kod njenih na nedjeljni ručak. Ona živi s majkom koja je rastavljena.“
„I tako si upoznao obje buduće?'“ u šali mu Furbi uskače u riječ.
„Da. Moglo bi se tako reći.“ Filip spremno prihvaća šalu, ali nastavlja:
„Moram reći da me je Margareta, tako se naime zove njena majka, čitavo vrijeme ručka pažljivo i čudno promatrala. I moram priznati da je gospođa na mjestu i u najboljim godinama. Prava mama svoje nestašne kćeri.“
„Nisi valjda već tada bio zločest?“ osmjehuje se Furbi.
„Ne. Bio je to običan nedjeljni ručak. Upoznavanje. Znaš, tada smo već razgovarali o zajedničkom životu, pa sam joj prije toga želio upoznati najužu familiju. Mislim majku. Brata joj znam.“
„Da, Jacek radi s nama u uredu.“ prozbori Furbi, a Filip nastavlja:
„I moram priznati kako sam se iznenadio što se tiče hrane. Oduvijek sam mislio da poljaci ne znaju dobro kuhati. Samo žemjaki, kupus i kurčak. A kad ono pečena kačka nadjevena jabukama. Prava bomba.“ nastavlja dalje Filip sav ozaren pri pomisli na dobru hranu.
„Pustimo sad klopu. Nego, koja od njih dvije je bolja ... Mislim u krevetu?“ Furbi šeretski provocira Filipa.
„Ah da ... Kako se to dogodilo pitaš? Margareta, njena majka, tog je vikenda trebala otputovati u Krakow, pa me moja pozva da vikend provedemo kod nje. U krevetu, naravno. A tako se dogodi. U petak uvečer umjesto u Paparazzi bar, taksijem krenem k’ njoj. One žive u velikoj kući sa vrtom na rubu grada. Lijepo uređen vrt, a njena soba ima balkon. Tada još nisam znao da sve spavaće sobe na katu imaju balkon. Pa kad uđoh u vrt na pamet mi padne šala. Popet ću se preko balkona i ući joj direktno u sobu i u krevet. Iznenađenje! Kako je već pao mrak spazih balkon na kome su vrata otvorena i ja se budala popnem. U sobi je mrak, a u krevetu netko spava. Pomislim, to mora biti ona, pa se tiho izujem, skinem i na prstima se ušuljam ispod njenog popluna.“
„Ohoho, pa to je pravi Boccaccio!“ komentira Furbi, a Filip nedajući se smesti nastavlja:
„Bila je kao od majke rođena. Gola golcata i mirišljava. Kao da me je čekala. Stadoh je ljubiti po guzovima. Pa jezikom prijeđem na dražicu koja učas nabubri i ovlaži se. Polako krenem uz prepone i bokove put pupka i trbuha sve do grudiju sa nabreklim bradavicama. Ona mi mrsi kosu, a ja joj jezikom dražim bradavice, krasotice. Male francuske grudi, taman takve kakve volim. I taman kad stignem do glave ukipim se. Umjesto one moje to je Margareta. A ona me na to samo grli i snažno priljubi uza se da bi me nakon toga bacila ispod sebe. Popne sa na mene, pa me kao ždrebica stane jašiti. Izvijala se i izvijala i na kraju oboje svršismo slatko i strasno. Nisam žalio priliku, a poslije, kad je Margareta zaspala iskradoh se, pa se glavom bez obzira vratim u svoj apartman. Ujutro sam se vratio u tu kuću.“ pričao je Filip.
„I tada je bilo ... Dobro jutro Margareta!“ prasne Furbi.
„Što se večer prije dogodi zauvijek osta naša tajna i moja nikada za to ne sazna. A Margareta drži jezik za zubima.“ nastavlja dalje Filip.
„I to je bilo sve?“ šeretski upita Furbi.
„Pa baš i nije. I poslije je bilo bliskih susreta mislim ... Između Margarete i mene.“ dobaci Filip.
„Sigurno te je time ucjenjivala. Ah, koje li slatke ucjene.“ nastavlja dalje Furbi.

I tako sada, u svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovog pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu veselu vijest i da će Mu oni biti svjedoci pred svim narodima.
Odakle meni ta mudrost, kada je prije imao nisam, kada znao nisam ni dane brojati niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao ovamo propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak u okove bačen. I tako dadoh slobodu svoju u korist bližnjega svoga.



Na blagdan Male Gospe u crkvi se čita evanđelje…Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova…itd.
Neka trudna žena uzdahne:
„Ah, blažena ta vremena kada su muškarci rađali.“

Biskup se na brodu prestraši i pita kapetana:
„Je li brod u opasnosti?“
„Bit će najbolje da odete mornarima i vidite što oni rade. Ako se kartaju, onda je dobro i nema opasnosti, a ako se mole Bogu, propali smo.“



„I tako sada se moliš Bogu da sve prođe u najboljem redu. Pa kako to da si onda izabrao ženiti se? Kum sam ti u crkvi bio?" pita Furbi.
„A što sam drugo mogao? Ona moja ostala je trudna, a Margareta me ucijenila da se ženim. A da to nisam učinio sud bi rekao svoje, pa bi svejedno morao plaćati alimentaciju, ali za obje. Ovako ne plaćam alimentaciju, a druga šuti." spremno odgovara Filip.
„I tako, sada obje zadovoljne leže u bolnici čekajući porod. Nemoj mi samo reći da da leže u istoj sobi?" pita Furbi.
„Da, upravo tako. Nego, bi li mi kume moj, moj najbolji prijatelju, pomogao pri porodu? Očekuje se sutra. Ujutro idem u bolnicu, pa ..."
„Ma nego što. Prijatelju i kumčetu uvijek sam rado spreman pomoći." sa smiješkom odgovara Furbi na što mu u džepu zavibrira mobitel. Izvadi ga i pročita poruku:
'Ljubavi moja, dolazis li sutra u bolnicu vidjeti naseg sinicica? Blesavi Filip misli kako je otac, ali neka ga. Moja Agnieszka osigurala je buducnost. Voli te Margareta.'
Furbi na to otipka:
'Ne samo navratiti vec cu ti i pomoci pri porodu.'
„Dakle, sutra u deset pred bolnicom. Glavni ulaz. A onda idemo u rađaonu. Ah, tako je lijepo postati otac." sa žarom u očima govori Filip.
„Da, to je najljepši događaj u životu." uzvrati Furbi.



Ako sam dostojan, evo spreman sam rado i bez otezanja i život svoj predati za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti svoje. Mnogo sam dužan Bogu koji mi udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svugdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka:
‘K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi.'
I opet:
'Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obeća:
Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.

Krist je u meni.
Krist je preda mnom,
Krist je iza mene,
Krist je iznad mene,
Krist je ispod mene,
Krist mi je s desna,
Krist mi je s lijeva,
Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me,
Krist je u svakom čovjeku koji me gleda,
Krist je u svakom uhu koje me čuje.

U to nisam ni sumnjao,
brat Patrick



Imaj vremena za rad –to je cijena uspjeha.
Imaj vremena za razmišljanje – to je izvor moći.
Imaj vremena za igru – to je tajna mladosti.
Imaj vremena za čitanje – to je osnova mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo – to je put do sreće.
Imaj vremena za sanjarenje – to je put ka zvijezdama.
Imaj vremena voljeti i biti voljen – to je privilegija bogova.
Imaj vremena gledati oko sebe – dan je prekratak za sebičnost.
Imaj vremena za smijeh – to je muzika duše.

Toliko za ovaj puta uz lijepi pozdrav iz Varšave koja, uz Zagreb kome se stalno vraćam, opet za neko vrijeme postaje moj dom. Izgleda kako ne mogu pobjeći od sudbine pa vam poklanjam neke fotografije, po meni najljepšeg dijela Varšave, koga svakodnevno gledam sa prozora stana na trećem katu.
Bocaccio


gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 28.01.2008.

Samostanske priče: Gondoli, Gondoli, Gondola

Učiteljica po ploči piše lijevom rukom. Ivica usklikne:
'Učiteljice, vi nemate dlaka ispod lijevog pazuha!'
'Ivice, spakiraj stvari i idi danas kući!' odgovori ljutito učiteljica.
Sutradan učiteljica piše desnom rukom. I opet, Ivica je glasan:
'Učiteljice, pa vi nemate dlaka ni ispod desnog pazuha!?'
'Ivice, spakiraj se i ne vraćaj se tjedan dana u školu!' učiteljici prekipi Ivičin bezobrazluk.
Nakon tjedan dana Ivica se pojavi u školi. Učiteljica ispusti kredu i sagne se da je podigne. Ivica se sagne da vidi gdje se kreda otkotrljala, ustane se i počne pakirati svoje stvari.
'Gdje se ti pakiraš?' pita ga učiteljica.
'Za mene je ova školska godina završena.' odgovori Ivica.

'Marice, što je to bijelo i ima dvije noge? ' pita učiteljica na satu.
'Kokoš. ' u tren odgovori Marica.
'Točno Marice, a mogla je biti i guska! A što je to crno i ima četiri noge, Marko?' pita učiteljica dalje.
'Pas.' Marko k’o iz topa.
'Točno Marko, a mogla je biti i mačka! ' veli učiteljica.
Na to Ivica veli:
'Znate li vi učiteljice što je to malo i tvrdo kad se stavi u usta a veliko i smežurano kad se izvadi van? '
Učiteljica pocrveni i opali mu šamarčinu.
'Točno, a mogla je biti i žvaka!' veli Ivica.




„Zima je vrijeme čarolija.“ pričaju to stari ljudi koji duge hladne zime provode zarobljeni u toplini planinskih domova zatrpanih u visokom snijegu. Kada snijeg i led okuju brijeg, a jele bjelinom prekriju obronke planina, ravnica beskonačnim šibljem prošara obrasle potoke, grmlje i krošnje kad stegne hladnoća u bijelu čipku od predivnog inja, tad najpametnije je skrasiti se u zabitom toplom kutku i veseliti se krabuljama zbivajući šale o svekolikim ljudskim slabostima. Moderna tehnologija bespomoćna je pred snagom prirode koja čovjeku još jednom pokazuje svoju nadmoć silnom vjetra što snježnim zapusima blokira staze i puteve. A za to vrijeme u kaminu pucketa vatra i širi opojan miris borovine kako bi ljubavnici izmjenjivali cjelove predajući jedno drugom nježnost, strast i užitak zimskih dana prepunih čarolija.

Kafe benzinske stanice u Gorskom Kotaru bio je prepun i bučan. Sjedeći za šankom obim rukama stiskao je šalicu vrućeg čaja s rumom i kroz staklena okna gledao kako u tom zabitom kutku svijeta snijeg prekriva brijeg. Kao i drugi putnici, tako se i Furbi nađe ovdje zarobljen ne mogavši vratiti se tamo odakle dolazi nit' krenuti kamo je naumio. Autoput prema Zagrebu bio je zatvoren radi snježnih zapuha, a na drugoj strani prema Rijeci olujna bura je zaustavila sav promet.
„Baš krasno! Fašnik, a ja zaglavio. Možda bi bilo bolje da sam odgodio povratak?“ razmišljao je prisjećajući se Virne iz Matulja.

Virnu je svojedobno upoznao u Opatiji. Imao je neizdržive bolove u želucu i otišao je doktoru. Već na prvi pogled svidjela mu se ta neobična crnokosa doktorica što ga je posjećivala tih par dana koje je tamo proveo što im je dalo priliku da se upoznaju. Pa korak po korak, riječ po riječ njih dvoje se zbliže i na kraju završe u hotelskoj sobi. Virna je udana za tipa koji, slično kao i Furbi, zbog posla često izbiva od kuće. Pa tako ona ovo poznanstvo koristi za užitke koji ugodno prikraćuju vrijeme. Svraćajući poslom ili samo prolazeći kroz Rijeku, Furbi i Virna bi se obično čuli telefonom, pa bi zavisno o situaciji organizirali sastanak. Često puta su ležali zagrljeni, a Virna se voljela igrati dlačicama na njegovim prsima.
„Baš me zanima kako ti izgleda suprug.“ pitao bi tad Furbi.
„Neću ti pokazati slike onog mog trapavka. Dovoljno je da mu znaš ime.“ uvijek je odgovarala Virna, pa bi zatim brže bolje prešla na neku drugu temu.

Tog jutra Virna bi u elementu:
„Tako ću te pofukati da nećeš moći ustati iz kreveta.“
Zavaljena u sedlo, Virna je jašila svog ždrepca držeći ga čvrsto pritisnutim o krevet. Ritmičnim pokretima halapljivo je grabila nestaška koji bi tu samo da udovoljava njenim neizrečenim, ali znanim zapovijedima. Nestaško se meškoljio poput zvrka. Klizio je ulazeći i izlazeći iz njenog vlažnog podzemnog carstva joj donoseći osjećaje što se u odrazu ogledala reflektiraju na licu. Rukama je držao njen čvrsti mali trbuščić, a usnama milovao njene grudi koje su mu natkrivale obzor. Utonula u svijet požude Virna svrši prije no što je nestaško bio potpuno spreman. Zatim se ona okrene u pozdrav suncu i ponovo pusti nestaška u svoje dvore. A pri pogledu na dvorac, nestaško se samo propne. Osjećajući kako mu od stopala prema glavi naviru žmarci nestaško tad uz glasni uzdah izreče sve ono što izreći ima i na što Virna ponovo osjeti kako joj navire uzbuđenje, pa još jednom svrši.

„Prava jebačina.“ sa osmijehom promrmlja Furbi.
„Imate pravo. Zapeli smo ovdje i ništa nam ne preostaje doli čekati da nas oslobode.“ dobaci čovjek koji je sjedio pored njega.
I tako, riječ po riječ, njih dvojica započnu razgovarati. Neznanac zbog posla puno putuje. Vraća se iz Zagreba u Rijeku da bi, poput njega, zaglavio na ovom usranom mjestu. Sati što ih ovdje provode čekajući da se ponovo uspostavi promet dugi su i zamorni tim više što se obojica žure kući, jer te večeri imaju dogovorene fešte za mesopust odnosno fašnik. Krafne, fritule, fanjki, kroštule, uštipci i slične grickalice uz kuhano vino i rakiju. A poslije ili bolje rečeno uz to, tu je i pokoji skriven i čeznutljiv pogled prema gospođi koja traži način kako dosadnog supruga koji čitave dane visi na Internetu barem na jednu noć učiniti rogonjom.
„Zgodno je imati prijateljicu sa kojom možeš prekratiti vrijeme u drugom gradu. Otići na kavu, večeru i počastiti se u hotelskoj sobi.“ komentirali su uz smijeh obojica prisjećajući se pri tom vlastitih pustolovina.




Tri bračna para proslavljaju godišnjice braka u hotelu. Poslije večere svaki par odlazi u svoju sobu. Ujutro, na doručku našli se muškarci. Jedan sa šljivom ispod oka, drugi sa slomljenom rukom, a treći sa obje slomljene noge.
Pitaju prvoga što mu se dogodilo. On kaže:
'Ne pitajte! Ušli smo u sobu i krenuli na posao. Završimo ga, a ja po navici iz džepa izvadim sto eura i pružim ih ženi. Ona se toliko naljutila da je dohvatila pepeljaru, pa ravno u oko!'
Drugi:
'Ma slična stvar. Došli u sobu, obavili posao a ja iz navike izvadim sto eura kad ona meni vraća pedeset. Zamahnem rukom da je udarim, a ona se sagne i ja zveknem ravno u zid!'
Treći:
'Ja sam još gore prošao. Dođemo mi u sobu, krenemo na posao, kad usred posla netko pokuca. Moja žena se uplaši i iz navike vikne: Jao, muž! A ja budala ravno kroz prozor.'

Svađaju se muž i žena:
'Ti budalo sve pare trošiš na piće!' viče žena.
'Što hoćeš, ti kupuješ maskaru od pedeset eura!'
'Da, ali ja je kupujem da ti budem lijepa!'
'Pa i ja pijem da mi budeš lijepa!'

Žali se muž prijatelju kako ga žena vara.
'Kako znaš? ' pita ga prijatelj.
'Jutros je došla kući poslije mene, a kad sam pitao gdje je bila reče da je bila kod svoje najbolje prijateljice.' odgovori muž.
'Pa što je u tome loše?' pita ga prijatelj.
'Pa ja sam čitavu noć bio kod njene najbolje prijateljice.' odgovori muž.






I dok su se tako zabavljaju, nakon gotovo cjelodnevnog zastoja, cesta bi osposobljena za promet.
„Još imam vremena stići kući i zabaviti se. Sretan put i dobru zabavu.“ požele jedan drugom dobar provod i izmjene vizitke.
I dok mu Furbi odlazeći sa parkirališta veselo odmahuje kroz prozor, neznanac pogleda vizitku koju mu je ovaj dao i smrzne se. Na njoj je dobro poznata adresa iz Zagreba.
Došavši pred kuću Furbi vidje upaljeno svijetlo u spavaćoj sobi.
„Dobro je, sprema se. Na brzaka ću se tušnuti, pa idemo na ples.“ pomisli.
Sprema kreditnu karticu kojom je platio autoput u novčanik, pa mu za oko zapne neznančeva vizitka. Vidjevši na njoj poznatu adresu obiteljske u kuće Matuljima, Furbi se zamisli i nasmije.

Dvorana u kojoj se održavao ples pod maskama kupala se u raznobojnim svjetlima. Svi stolovi su bili zauzeti. Što za njima, a što na podiju zabavljalo se mnoštvo ljudi. Neki potpuno kostimirani, drugi samo djelomično maskirani sa obrazinama koje prekrivaju oči. Dvorske dame, paževi, prinčevi, klaunovi, vještice, vile, vilenjaci, patuljci i tko zna kakve sve prezentacije. Ispijaju se zdravice, izmjenjuju pogledi, pokoji tajni poljubac ili čeznutljiv pogled za partnerom koga okupira njegova bolja polovica. Diskrecija, otvorenost, tajanstvenost, slutnja. Sve se to miješa u šarenu gomilu koja se tu večer predaje muzici, plesu i maskama.
„Jesi li me ikada prevario?“ pita kroz šalu supruga Furbija.
„Naravno da nisam iako moram priznati ... Imao sam prilika. A ti?“ uzvrati Furbi.
„Nisam, no tko zna, možda se to dogodi večeras.“ nasmije se ona.
„Da, pod maskama je sve moguće i svašta se zna dogoditi.“ uzvrati Furbi.
Zatim se oboje nasmiju i nastave plesati.

Gondoli, gondoli, gondola,
Život prevrtljiv k’o tombola.
Neki put dobiš, drugi put zgubiš,
Jedino važno bar je’nput da ljubiš.

Rogovi, rogovi, rogonja,
Nema boljeg do fukanja,
Ona na meni a na njoj sam ja,
Poanta tog plesa pod maskama.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 07.01.2008.

Priče iz Maksimirske šume: Kako uhvatiti zlatnu ribicu (Doručak u krevetu)

U mračnoj noći šuma se crni ,a drveće nalikuje na kvrgave šake.
U mračnoj noći nebo je tamno modre boje.
U mračnoj noći nema ni zvijezda ni mjesečine.
U mračnoj noći mjesec baca svijetlo na proplanak skriven duboko u šumi.
U mračnoj noći na proplanku nalazi se malena kućica.



U mračnoj noći šumom tetura starac. Grane pune bodlji unakazile mu lice. Trnje ga je gotovo oslijepilo. Unatoč tome starac u tamnoj halji dalje bešumno hoda šumom sa fenjerom u ruci. Fenjer osvjetljava put i baca slabašno svijetlo koje se svakim trenutkom sve više stanjuje. Sijeda kosa, požutjeli zubi, oštar nos i prodorne oči koje se poput žeravica ističu na tom čudnom muškarcu.

„Čini se da sam utek’o vukovima. Ne čujem ih više otkako sam zaš’o u ovaj najdublji i najtamniji dio šume.“ razmišlja muškarac kadli onkraj šume, na sred čistine ugleda malenu kućicu.
„Kuća sjena.“ pomisli „Tko je da je, ali idem se tamo skloniti.“
To čvrsto odluči, pa krene bez straha. Došavši do kučice, pokuca nekoliko puta na malena i trošna vrata, ali nitko se nije javljao. Potom starac primi kvaku, pa vidje da vrata zaključana nisu. Otvori ih i uđe.

A u kućici ima što za vidjeti. Sred sobe, tik uz kamin, u dubokom naslonjaču sjedi prelijepa djevojka zlatne kose. Duga kosa oplela joj se do struka dok ona, gledajući negdje u daljinu pjevuši melodiju, a u stankama između nota recitira nerazumljive riječi.

Vidjela sam velikodušne i otišla k njima.
Otkrila sam hrabre i srodila se s njima.
Uočila sam vjerne i pridružila im se.
Čuđenju i ljutnji utjehu sam dala.
Ostani tu i budi mi vjeran.
Vrati se ovdje i reci što želiš.
U očima ljubav izgubljenog vuka.
Duboko u sebi vjeruj u mene.

„Izgleda kao da me ne vidi ili ako vidi, kao dane mari za mene.“ protutnji starcu kroz glavu ćuteći te čudne stihove.



Ali gle čuda, starac se najednom nađe u njenom naručju i progleda očima mladića. Njeni mirisi opijaju ga dok u Stelinim očima, tako se naime zove vila, vidi pogled koj' prodire mu u dušu. U ogledalu, nasuprot kreveta, starac ugleda mladića zategnute kože i jasog pogleda. Prepozna samoga sebe.
„Ljubavi, ja bi još malo spavala.“ reče sanjiva Stela koja pored njega, sva meka od jutra zubatog zimskog sunca, leži u toploj postelji.
Furbi je poljubi u oči, pa prozbori:
„Samo spavaj. Kad ustaneš čeka te kava.“



Preko balkona dopiralo je jutarnje svijetlo igrajući se smrznutim kristalićima što visili su sa oluka. Terasa je bila prepuna snijega što napadao je noću i pružao predivan prizor kristalna bjeline. Mekan na pogled, nježan na dodir, hladan na dlanu.
„Morat’ ću očistiti balkon prije no što se zaledi.“ razmišljao je dok pripremao je kavu, a tava sa par kapi maslinova ulja marljivo je pekla jaja sa šunkom.
Mladić na pladanj stavi veliku šalicu tople mirišljave kave, tanjur na kome se nalaze jaja sa šunkom, čašu svježe ocijeđenog soka od naranči, limuna, jabuka i mrkve. Pecivo podgrijano u mikrovalnoj opojno je mirisalo na pekarnicu. Na salvetu mladić odloži nož i vilicu, a u usku visoku čašu iz vaze sa stola ubaci ružu.

„Ustaaaaj pospanka, stiže doručak.“ tiho šapne na uho Steli koja je još ležala u krevetu.
Zatim na krevetu postavi stolić i sjedne na stolicu nasuprot nje promatrajući kako se ona još snena, vođena zanosima jutarnjih mirisa i noćašnje ljubavi, proteže na krevetu i zijeva širom otvorenih ustiju.
„Uhhhh, zar je već dan. Taaaako sam pospana. Mmmmm. Daj mi još jedan poljubac.“ reče mu Stela dok se namješta kako bi sjedeći u krevetu mogla dohvatiti doručak u krevetu.






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 31.12.2007.

Priče iz Maksimirske šume: La Mariposa ala cart

Ovo je moj život, a ne bajka.

Snijeg sa polako otapao sa krovova puneći lokve što se izjutra smrzavaju i stvaraju poledicu. Na Dubravkinom putu, podno Nove Vesi, zimzelene krošnje smreka i jela odavale su oku ugodan prizor hladnog zimskog dana što nazire se kroz ogoljele krošnje hrasta, bukve i graba. Gledajući kroz prozor od inja čaroliju zimskog jutra, Stela je pokušavala odgonetnuti hoće li magličasta koprena ponovo okovati grad.
„Trebala sam promijeniti akumulator.“ razmišljala je otvarajući vrata smrznutog automobila.

Uz jutarnju kavu i cigaretu djevojke su komentirala događaje.
„Noćas je zabava. Stela, hoćeš li navratiti u Klub?“ pitala je crvenokosa Tami koja u životu ponajprije traži uzbuđenja i provode.
„Naravno. Ne propuštam ni jednu vučju zabavu.“ odgovori Stela sa smiješkom.
„Nema zabave do vučje zabave.“ ubaci se Ada, najstarija među njima i doda „Ali pustimo zabavu, jer danas zatvaramo broj za tisak. Znate glavnu, ne treba nam još jedna frka.“ doda Ada.
„Zašto je Frida takva?“ zapita Tami, najmlađa među vučicama, aludirajući na glavnu urednicu.
„Boji se konkurencije. Zato svaku koja pokaže višak ambicija ili pokori ili ukloni. Želi ostati prva do gazde, Zeva.“ odgovori Ada.
„Znači li to da ti nemaš ambicije postati alfa?“ znatiželjno upita Stela fiksirajući Adu u oči.
„Jednako kao i ti ali ... Karijeru treba graditi strpljivo. Penjati se polako i sigurno, a ne gurati se kao ti. Ovdje ili negdje drugdje. Svejedno ... Svijet je prepun šansi koje samo treba znati prepoznati i iskoristiti“ sa smiješkom će Ada.
„Misliš li da sam previše agresivna?“ upita Stela.
„Ponekad jesi. Ali ... Sve je u redu. Mi vučice smo takve. Nesputane u svakom pogledu a pogotovo što se tiče karijere.“ nasmija se Ada.
„I zabave.“ kroz smijeh doda Tami.
„Djevojke dosta priče. Do podneva na svom stolu želim gotov broj.“ kroz otvorena vrata susjedne sobe začu se odriješit glas glavne urednice.
„Frida, je čula sve. Ubuduće moram biti pažljivija.“ pomisli Stela i prione na posao.



Šuma je bila tiha kadli se iza humka, između suhih grana, pojavi vuk i krene prema djevojčici. Djevojčica se uplaši, ali netom prije no što se uspije približiti djevojčici, vuk uleti u stupicu.
„Joj boli. Pomozi mi. Auuuuuuu.“ bolno je urlikao vuk „Pomozi mi pa ću te valjano nagraditi.“
„Baš kao u priči.“ pomisli djevojčica, pa ga znatiželjno upita „Što ću dobiti za uzvrat ako ti pomognem? Kako ću znati da mi nećeš nauditi, da me za zahvalnost nećeš ubiti, pojesti i ostaviti samo da ovdje trune moj kostur?“
„Pogrešna pitanja djevojčice. Jednostavno ... Moraš mi vjerovati.“ reče joj vuk.
„Dobro vuče. Riskirat’ ću pa što bude.“ reče djevojčica nakon kraćeg razmišljanja. Zatim otvori stupicu, te poveže ozlijeđenu vučju šapu ljekovitim biljem.
„Eto, sad si slobodan i radi što god hoćeš.“ djevojčica završi.
„Hvala ti.“ reče vuk, pa joj blago joj stavi šapu na ruku i nastavi „Ne boj se.“
Potom se vuk uhvati za trepavicu, otkine jednu dlaku i pružidjevojčici. Pa kaže:
„Evo ti moje trepavice. Koristi se njome i budi mudra. Od sada ćeš znati tko dobar je, a tko loš. Samo ga pogledaj vučjim očima i sve ćeš odmah znati. Ali zapamti, zapamti da postoji samo jedno pitanje koje je vrijedno postaviti. Pitanje glasi: ‘Gdje je duša?'“
„Hvala ti vuče.“ odgovori mu djevojčica.
„Ne zahvaljuj mi unaprijed. Imati vučji vid ponekad opterećuje i može ti se dogoditi da ostaneš sama. U svakom slučaju želim ti sreću.“ reče joj vuk i ode svojim putem.



„Lijepa priča.“ govorio je Furbi sjedeći za šankom Kluba uzvraćajući pogled Steli koja ga je pozorno promatrala.
„Znaš li koja je razlika između prasca i novopostavljenog direktora? Nikakva, Za šest mjeseci obojica su svinje.“
Oboje se nasmiju, a Stela na to vragoljasto ubaci:
„Ti o Fridi?“
„Ne. Otkud ti takva ideja i mišljenje o njoj?“ upita je Furbi.
„Priča se.“ Stela se zagonetno nasmiješi „Što to zapravo tako strogo povjerljivo radite? Svaki puta kad dođeš u ured ona zatvara vrata svoje sobe. Inače nema taj običaj.“
„Čini se da počinje zabava.“ glasno je prekine Furbi „Eno na pozornici je show, a muzika je postala glasna.“
„Čujem te. Imam osjetljiv sluh. I godina manje ego ti, dječače moj prelijepi.“ pomisli Stela, pa mu šapne na uho:
„Kraljice plešu. Hoćeš li nam se poslije pridružiti? Auuuuuuuuuuu.“ Stela mu se unese u lice, a zatim ode plesati.
„Jesam li to čuo vuka ili mi se to pričinja od pića.“ razmišljao je Furbi gledajući kako Stela ritmično korača na putu prema pozornici izazovno mašući tijelom na kom se odozada isticala njena prćasta stražnjica.

Show na pozornici bi poput kabarea.
„Baš zabavno.“ razmišljao je Furbi kadli na ramenima osjeti nečiju ruku. Trgne se i okrene:
„Zev, otkud ti? Bok.“ usklikne.
„Pitanje je otkud ti!“ uzvrati mu Zev.
„Frida! Nisam vas u prvi trenutak zapazio.“ Furbi se obrati Zevovoj pratilji.
„Izašli smo van ... Tvrtka je na okupu. Naš običaj.“ objašnjavala je Frida pokazujući na podij.

Sjedili su za šankom i veselo čavrljali. Smijali se na svoj i tuđi račun.
Dragi Bože, daj mi mudrosti da razumijem svog šefa, ljubavi da mu oprostim, strpljenja da razumijem njegova djela, ali dragi Bože nemoj mi dati snage jer ako mi je daš razbit ću mu glavu.

Pita žena muža: ‘Jesi li rekao šefu da ne možemo živjeti od tvoje plaće?’ ‘Jesam.’ veli muž. ‘I što je šef na to rekao?’ žena bi uporna. ‘Da se razvedem.’ odgovori muž.

Tajnica se obrati šefu: ’Šefe, znam da se bojite poslovne špijunaže, ali to nije razlog da mi tri puta dnevno gledate pod suknju.’
.
Smijući se šalama Furbi je promatrao Stelu.
„Mala je prava.“ razmišljao je „Trebao bi s njom nešto otplesati.“
„Hej a znaš li onaj? Koja je razlika između tajnice plavuše i tajnice crnke. Crnka veli: ‘Dobro jutro šefe.’ a plavuša: ‘Jutro je šefe.’.“ ubaci se u priču Zev.
„A znaš li ovaj?“ doda Frida pa nastavi „Po čemu se muškarci razlikuju od svinja? Po tome što, kad se napiju, svinje ne postaju muškarci.“



Tri djevojke plesale su i nisu marile za ostale plesače. Plesače koji se samo gledaju ili plesače koji međusobno izmjenjuju cjelove. Stela, Ada i Tami, poput vučica, laganim koracima jedva da su doticale podij koji se kupao u obilju svjetla. Velika kugla sa tisuću stakalca okretala se i reflektirala crvene, plave, žute, zelene i bijele zrake dok je bljeskalica ritmično bacala treperavu svjetlost. Svjetlost je na trenutke nestajala u mraku i opet se budila. Svaka je djevojka bila rasna poput vučice i izuzetna na svoj jedinstveno poseban način. Na crvenokosoj se ističe zlatna narukvica optočena zelenim smaragdima. Crnokosa ima tetovažu leptirice na desnoj ruci i lijevom bedru te biserni lančić oko vrata. Plavuša upečatljivo šminka raznobojne oči a prsti desne ruke prepuni su prstenja od dragog kamenja.
„La Mariposa ala cart.“ motale su se Furbiju misli po glavi gledajući crnokosu Stelu i njene istetovirane leptire.

Djevojke su zanosno mahale bokovima, vrtile rukama i ritmično se motale oko mladića i djevojaka koji su se, zaboravljajući na svoje partnere, postupno priključivali kolektivnom ludilu što je upravo započinjalo. Muzika je bila sve žešća i opasnija, a tempo bivao sve brži i brži. Ludilo se približavalo vrhuncu. Djevojke su stajale na šanku, a dečki skakali po stolicama. Piće je teklo u potocima. Svatko je za sebe nalazio djelić zabave.
„Let’s party.“ svi su pljeskali u oduševljenju.



„Sjećaš se naših dana? Ništa se nije promijenilo ... Osim klubova.“ govorio je Furbi Zevu.
„Da, tako je. Danas su inn neka nova mjesta.“ odgovori Zev.
„Furbi, tulumarite?“ izazovno se ubaci Frida u njihovu priču i unese se Furbiju u oči.
Furbi je gledao te oči. U njima je vidio pohotu vučice koja privlači žrtvu, pohotu koja odudara od hladnoće kojom je, okruživši se, branila svoju neosvojivu tvrđavu.
„Da ali samo sa pravim društvom.“ izazovno joj odgovori Furbi.
„Može li onda još jedna runda za sve?“ Zev naruči piće.
Za to vrijeme, podalje od razgovora uz šank, na plesnom podiju, Stelino tijelo se povijalo u ritmu muzike. Promatrala je Zeva. Osjetivši na sebi njene oči Zev spoji svoj pogled ne primjećujući kako se pogledi Fride i Furbija znakovito stapaju u jedan.



Frida je stajala ispod tuša. Voda se u toplim mlazovima slijevala niz njeno tijelo. Vrelina vode, tople kapi što klize slijevajući se niz leđa. Kapi su se igrale na njenim grudima, te preko malog ali izazovnog trbuščića cijedile niz noge pružajući joj osjet ugode. Šum vode nadglasavao je sve ostale zvukove u stanu. Kroz zatvorene oči pored nje su promicala stabla. Trčala je šumom u susret nepreglednim snježnim prostranstvima nad kojima se nadvila polarna svjetlost. Glasno je zavijala i dozivala svog vuka. Osjećajući njegove ruke kako poput mekih košarica miluju njene grudi. Leđa su joj se ježila od dodira njegovog tijela i nabreklog uda kojim ju je milovao. Sagne se, pružili ruke iza sebe, uze njegov ud pa ga stane milovati. A kad ud uđe u nju, ona se nastavi ritmično gibati gledajući kako joj rub kade pleše ispred očiju. Rub kade je polako nestajao u magli. Zvijezdice su eksplodirale, a ona svrši u vatrometu boja i svjetla što nadvi se nad nebom njenih zatvorenih očiju.

Probudivši se ujutro u krevetu Fridine spavaće sobe Furbi je razmišljao o provedenoj noći i tetovaži. Za razliku od Stele koja je imala dvije tetovaže, Frida ih je ima tri. Dvije na istim mjestima kao i Stela dok se treća, koja se nalazi ispod trbuha, a iznad dražice prćila kao da opet očekuje poljubac. Prinoseći glavu sve bliže i bliže, milujući jezikom njenu glatku kožu na nutarnjoj strani bedara Furbi se nasmije na pomisao koja mu proleti kroz glavu:
„Memorie d'amour. La Mariposa ala cart.“






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 21.12.2007.

Priče iz Maksimirske šume: Pogled u zjenicu oka

Ne odeš li u šumu nikada ti se ništa neće dogoditi i nikada nećeš početi živjeti.

Bježala je. U glavi je nosila slike roditelja i zvuke lovačkih sačmarica. Lovcima nije vidjela lica. Vidjela je samo svijetla što se sa svih strana približavaju kući i čula glasove roditelja koji joj panično viču:
„Bježi Stela, bježi. Bježi u šumu. Dolaze lovci."

Bježala je. Bosonoga djevojčica koja ne shvaća što se i zašto događa. Djevojčica koja je toliko puta prije tog događaja slobodno trčala tom istom šumom. Sada je trčala slušajući buku horde lovaca koji su je progonili. Slušala je ritmično lupanje svog srca dok je prate urlici što pucaju nasumice poput mahnitih divljaka. A onda negdje sa strane u dubokom mraku ugleda dvije žeravice, dva oka, kako je promatraju. I ne znajući zašto Stela još brže, gotovo sumanuto potrči prema tom grmlju i tim žeravicama. A kad im se približi, odjednom, osjeti kako se mijenja. Osjeti kako duh postaje svjetlost, a tijelo postaje bijelo i vitko, poput vučice. I u konačnom dugačkom skoku zadnjim naporom, dočekavši se na sve četiri noge, Stela pobjegne od lovaca bešumno nestajući u mraku.

Šuma se prostirala posvuda. Započinjala je kod zadnjih kuća ponad padine na kojoj je nekad bio njen dom, dom iz kog je morala pobjeći. Šuma se zatim nastavljala valovima brežuljaka, ponajprije niskih, a potom sve viših i viših da bi se uspinjući padinama brda na kraju našla u planini sa čijeg vrha puca pogled na beskrajan niz grada. Zgrade i tornjevi s jedne, pitoreskne doline prepune brežuljaka i crvenih krovova, s druge strane. Gledajući sa sljemena planine u dolinu osjećala je kako je prate dva oka. Stela se okrene, ali ne vidje nikog.



Vučje tijelo bešumno je vodilo njenu melankoličnu dušu. Promatrala je obrise jutra i osluškivala zvuke novoga dana. Lutajući naiđe na put što presijeca šumu. Stela skrene na njeg’ i nakon nekog vremena naiđe na djevojčicu.
„Zdravo, kako se zoveš?" upita je.
„Crvenkapica vuče.“ odgovori djevojčica.
„Ja sam vučica, ali ne moraš se bojati. Ne nosim ti zlo." reče Stela.
„Ne bojim se, jer znam kako se moja priča završava." odgovori joj djevojčica.
„I ti vjeruješ tu u priču koju su izmislili ljudi?“ upita je Stela.
„Tako su me učili. Da treba vjerovati.“ odgovori djevojčica.
„Krivo su te učili. Ja idem svojim, a ti svojim putem." odgovori Stela i nastavi:
„Zbogom i ostaj dobro. Nećemo se više nikada sresti."
„Hej stani!“ vikala je djevojčica dok je Stela odlazila „Ne ostavljaj me samu. Izgubila sam se u šumi." plakala je za njom.
„Već ćeš se ti nekako snaći. Samo slušaj svoju dušu i pusti da te vodi srce. I zaboravi priče. Vjeruj samo u ono što osjetiš, vidiš i čuješ." doda Stela savjet na odlasku.

Trčala je dalje. Između stabala što su natkrivala svod od krošnji naziralo se nebo. Jureći tako šumom u duši osjeti puninu i radost slobode.
„Sloboda je u meni.“ prođe joj kroz glavu.
A za to vrijeme promatrala su je dva oka. Stela je to čitavo vrijeme osjećala, znala je. Ali ovog puta poučena prošlim iskustvom više nije marila.



Sljedeći dan naiđe na kozu koja se očigledno negdje žurila.
„Zdravo." pozdravi je Koza.
„Zdravo. Kuda ideš?" upita je Stela.
„Što te briga? Meni nećeš ništa, jer nisam dio te priče. A i kozliće sam poučila, pa znaju što trebaju raditi." odvrati joj Koza.
„Što si tako naprasita? Čega se bojiš?" smireno upita Stela.
„Svi ste vi vukovi isti." odvrati Koza.
„Tko mi to govori. Koza kojoj su ljudi namijenili ... ah ... Ostaj mi dobro. Želim ti svu sreću s ljudima. Ja odlazim." Stela se okrene da pođe.
„Hej stani! Čekaj!“ poviče Koza i nastavi „Nisam tako mislila. Pomozi mi, jer će mi ljudi oteti kozliće, zaklati ih, ispeći i pojesti." vikala je za njom Koza.
Odlazeći Stela zastane na trenutak. Pa se okrene prema Kozi i reče:
„Želim ti svu sreću i mudrost. Sama se moraš snaći što ćeš i kako ćeš."

Trčala je dalje. Za njom je ostajalo prostranstvo. Proplanci, šumarci, šiblje i grmlje, jezera i rijeke. Za njom je ostajalo vrijeme i ostajala je prošlost.
„Slobodna sam i idem dalje." proleti joj kroz glavu „Nikome ništa ne dugujem a onima koji su mi nanijeli zlo otpuštam grijehe."
No jednako kao i dan ranije njen su put pratila dva oka. Stela je to znala, ali se više na to nije osvrtala.



Trećeg dana probudi je sunce. Svojim vučjim očima Stela je očarano gledala igru svjetlosti sunčevih zraka što su se meškoljile svjetlucajući po nemirnoj i mreškastoj površini jezera. Jezero bi mirno i sve je bilo tiho izuzev cvrkuta ptica u krošnjama obližnjih stabala.

Činilo se kao da nema nikog ali ipak, imala je neki čudan osjećaj. Stela je mirno čekala ni sama ne znajući što i zašto. I tada, odjednom, začuje krike. Podigne glavu u pravcu odakle krici dolaze i ugleda kako se na sred jezera utapa dječak.
„Moram mu pomoći.“ pomisli i skoči u vodu, te otpliva prema njemu.
Kad dopliva do dječaka, dječak se za nju uhvati, a ona ga izvuče na obalu. Baveći se dječakom Stela ni ne primijeti kako putem dolaze ljudi međutim ... Ljudi su vidjeli nju.
„Hej, nije li ono tamo vuk pored djeteta?" upita prvi glas.
„Da. Požuri, moramo pomoći djetetu, jer će ga zvijer rastrgati!“ nadoveže se drugi glas.
Ljudi potrče, glasno zagalame, a kod jednog se čak nađe pištolj. Pištolj opali.

Začuvši komešanje i vidjevši kako ljudi sa oružjem trče prema njoj, Stela se da u bijeg i u tren nesta u šumi. I opet je trčala i trčala i trčala. Ovaj puta baš kao i mnogo puta prije toga. Trčala je boreći za sebe, boreći se za svoj život. A uvečer, kada zađe u najmračniji i najdublji dio šume u kome nikada prije nije bila, ispred nje se stvore dvije žeravice, dva oka. Pa i iz tame izađe predivan crni vuk.



„Stani Stela. Promatram te već tri dana i tri noći.“ reče vuk.
„Tko si ti da mi znaš ime?" mirno ga upita Stela.
„Ja sam Zev. Pratim te i gledam.“ odgovori vuk.
„I što si vidio?“ znatiželjno upita Stela upirući se u njegove duboke i melankolične oči. A dok ga je tako gledala odjednom u njoj se probudi instinkt vučice koja je ugledala svog vuka.
„Vidio sam sve. Djevojčicu i vučicu. Vidim djevojku, ženu i vučicu.“ kratko reče Zev, pa upita:
„Želiš li mi se pridružiti?"
„Želim." odgovori Stela osjećajući na sebi, u svojim očima njegov pogled i sluteći kako im se misli stapaju.



Sunčeve zrake bacale su jutarnju svjetlost na muškarca koji je spavao pored nje. Netom probuđena Stela prisjećala se kako su sinoć vodili ljubav. Nježni i strasni zagrljaji, meki dodiri, blaga milovanja. Ljubio joj je oči, a ona zarila glavu duboko u njegov zagrljaj. Strasti su upravljale osjećajima. Osjećaji iskonski i intuitivni, osjećaji duboki i iskreni. Osjećaji što istovremeno kazuju i lice i naličje. Osjećaji koji otkrivaju, a ne skrivaju. Osjećaji što daju i uzimaju. Nikada prije Stela nije doživjela nešto tako toplo i tako blisko. Nešto tako intimno, nešto što istovremeno otkriva i ispunjava. Stela vlažnom utrobom prihvati njegov dar, njeno tijelo obgrli njegovo. U glavi se vrtjela galaksija, a vatromet boja eksplodirao je u raskoši zvjezdane noći. Pomisao na to raznježi je pa ga poljubi.
„Dobro jutro ljubavi." šapne mu tiho na uho i zauzvrat dobi smiješak.

Dok su pili jutarnju kavu i doručkovali Zev je objašnjavao pravila vučjeg života.
„Naš život je jednostavan. Recimo, sada jedemo. Sviđa ti se doručak?" upita je Zev.
„Hmmmmm, slasno." vragoljasto se nasmiješi Stela.
„A volimo se i odmarati." govorio je dalje Zev.
„Misliš izležavati u krevetu?" zapita ga Stela.
„Upravo tako." nasmije se Zev i nastavi „Dugo, dugo i sa užitkom. A između jela i odmora lutamo i gradimo privrženost.“ reče joj.
„Divno.“ reče Stela i nastavi „Volim djecu i razgovore pod mjesečinom.“ ubaci.
„Naćuliti uši i osjetiti miris snijega što povija grane mirišljavih smreka." nadoveže se Zev.
„I poslastice, delicije slasne." nastavi Stela.
„Ljubav u zjenici oka.“ reče Zev na što se oboje nijemo i bez riječi prime za ruke i međusobno zagledaju jedno drugom u oči, zagledaju se jedno drugom u dušu. I dok je Zev ulazio u nju Steli se ponovo otme urlik zadovoljstva.




Spuštajući se niz Mesničku prema Ilici još je osjećala kako njegove ruke u čvrstim, ali blagim i ugodnim kružnim pokretima masiraju njen vrat i miluju joj leđa. I pri samoj pomisli na predivna jutarnja svršavanja Stela se još jednom ovlaži i svrši.


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 07.12.2007.

Cherchez la famme: Ljubav na kraju grada

Veli čovjek Bogu:
- Čitav život nisam griješio, dopusti mi malo uživati prije smrti. Uvijek sam želio vidjeti Havaje, ali užasno se bojim letjeti avionom, a na brodu mi nije dobro. Možeš li mi napraviti most do Havaja da tamo odem automobilom.
Bog će na to:
- Besmislica. Gdje bi bili potporni stupovi? More je nemirno i voziti tamo bilo bi opasno. Stvarno, to što želiš je tehnički teško i neizvedivo. Mogu li ti ispuniti neku drugu želju?
- Dobro, - veli čovjek - želio bih razumjeti žene. Zašto govore jedno, a misle drugo? Zašto plaču? Zašto nas ne razumiju? Zašto ne mogu biti otvorene i iskrene? Zašto ne vide neke stvari ili ih krivo tumače? Bože, želim, želim razumjeti žene!
Bog se zamisli i nakon kratke stanke reče:
- Hoćeš li most sa dvije ili četiri trake?



Šum vode iz tuša lomio se o pločice i odzvanjao kupaonom. Niz Dorina leđa u potocima slijevale su se tople kapi i golicale glatku kožu po kojoj su klizile njegove ruke. Nabrekle uspravne grudi poput jabuka čvrsto su stajale dok su njegovi dlanovi mazili njene ukrućene bradavice. Njegov nabrekli ud kružio je njenim guzovima a ruke se spajale sa njenima. Lagano i čvrsto, u osmicama, masirale su joj grudi, spuštale se prema bokovima. Dlanovi su kružili po njenom trbuščiću a vršci prstiju spuštali se prema preponama. Došavši do već ovlaženog predvorja kažiprst je nježno i ritmično plovio klizalištem. Zatvorenih očiju Dora je lebdjela u oblacima ispuštajući uzdahe zadovoljstva:
„Aaaah. Tako. Daaaj. Još. Još ...“

Dora se sagne i klekne. Raširi noge. Pruži ruke iza leđa milujući njegov ukrućeni ud dok njegovi prsti kližu i ponekad ulaze da bi izašli. Pri svakom ulazu iz grla Dori se otme nečujan krik. Valovi su slijedili ritmično gibanje. U sebi je osjećala tvrdu palicu. Izgubila je pojam o vremenu. Ritmično gibanje se nastavljalo i trajalo je i trajalo. Uživala je. A kad vulkan izbaci lavu Dora vidje kako nestaje zvijezda rasprskavajući se poput kakvog veličanstvenog vatrometa u supernovu.

Ležali na garnituri na sred dnevnog boravka s pogledom na Piazzu Barberini, Bell Boy zadjene razgovor:
„Sinjorina Dora, kako vi mislila o meni kao baletano?“
„Ah, Bell Boy, pa ti si uistinu vrlo talentiran. Zato i dobivaš uloge u glavnim predstavama tijekom sezone.“ namiguje mu Dora a zatim ga priupita:
„Zašto me to pitaš?“
„Pa tako sinjorina. Ako ja bila prvak baleta u Roma zasto ja to ne vidila na moji honorari?“ brzo je reagirao Bell Boy.
„Zato što si, bellissimo mio, meni puno korisniji nakon predstave.“
Zatim mu se unese u oči, namigne i počne ga masirati usnama. Jezikom se lagano spuštala od prsiju na niže. Dlanovima mu je masirala ud koji se ponovo budio iz sna. A kad joj usne stignu do njega, mali već bi spreman.

Koji zagrebački trg je najljepši? Nekima je to onaj sred koga, poput dragulja iz carske riznice, stoji zgrada Hrvatskog Narodnog Kazališta. Drugima je to omanji, nezamjetan i ne previše poseban trg u srcu grada, Cvjetni Trg. Na tom trgu osim, ugovorenog sastanka sa dragom osobom, možete u prolazu kupiti cvijeće a po povratku sa posla i novine. Tamo u nekom od obližnjih kafića sa možete prijateljima popiti piće, pojesti palačinku ili kobasice sa senfom na stoječki ili samo mirno stajati i promatrati žene kako prolaze i u valovima vas zapljuskuju mirisom njihovih parfema. Njihovi parfemi su jeftini, njihovi parfemi su skupi, oni su mirišljavi, oni su smrdljivi. Sve zavisi o modi i ukusu. Na trgu možete sjesti na kamenu klupu i u miru dovršiti uživanje u sladoledu koga ste, gužvajući se u redu kupili u Ilici kod Vinceka ili se častiti čokoladnim užicima kupljenim u čokolateriji preko puta Vinceka.


Sjedili su u kafeu. Izabela i Furbi. U predvečerje rujanskog dana. Dana u kome se živa u termometru popela na dvadeset i sedam stupnjeva. U izmaglici gradske rasvjete svjetla su iz obližnjih izloga. U buci i žamoru gostiju utočište pruža mali stol. Ljeto na zalasku budi uspomene na lijene dane razbacane na kamenoj plaži. Na dane odsanjane u uvali pod borovima do čijih krošnji dopire pučina donoseći slani povjetarac sa dalekih obzora juga.
„Jesi li da sutra odemo na izlet u Samobor?“ upita Furbi.
„Može! Prvo ćemo šetati Anindolom a onda idemo ručak kod Gabreka. Obožavam tradicionalna jela.“ Izabela ga gleda.
„Uz obavezne palačinke na kraju?“ namiguje Furbi.
„Ja bum one, kak' se ono zovu ... Slatki greh?“ smije se Izabela.
„Da, naravno. Svaki grijeh je sladak a naročito onaj ... skin to skin.“ Furbi je vragoljast.
„Praf tak’. Nego, žderonja moj, pusti ostavi se sad palačinki i reci mi o'š me ili me ne’š ženiti?“ prekine ga Izabela.
I prije no što se Furbi uspije snaći, ispred stola se odjednom stvori cigančica sa snopom crvenih ruža. CIgančica prozbori:
„Daj kupi jednu ružu!?“
„A da ne bi?“ ironičan je Furbi i gleda Izabelu kao da je pita:
„Jesi li m ti namjestila ovu igru?“
„Ajd, daj mi dvadeset kuna. Ja ću tebi ružu.“ uporna je cigančica.
„Odi gnjaviti druge.“ odbrusi joj Furbi.
„E jesi frajer!“ ironično nastavlja cigančica:
„Izvodiš žensku, pušiš cigaru a ne želiš joj kupiti ružu.“ i ode dalje na što Izabela prasne u smijeh.
„Gdje smo ono stali?“ nastavi Furbi „Ah da ... kod palačinki. Znaš meni se tamo sviđa teletina ispod peke i njihova domaća juhica.“ priča Furbi kao da se ništa nije dogodilo.
„E, ne’š mi sad pobjeći. Odgovori, da ili ne?“ insistirala je Izabela.
Nakon kraće stanke, dignuvši se sa stolice Furbi kaže:
„Pričekaj malo. Idem do cvjećarne.“


Prebirući po crno bijelim tipkama klavira Dora iz polumraka muzičke sobe promatra svijetla velegrada. Zvuci Chopina odzvanjali su svodom klasične sobe u kojoj jedino mobitel nemarno odbačen na klaviru priziva moderno vrijeme globalnih komunikacija. Uz njega, na klaviru su dvije čaše konjaka boje starog zlata. Sjedeći u dugoj spavačici koja više otkriva no skriva. Dora je oslanjala vrat na ruke koje joj u pravilnim krugovima masiraju i zalaze niz leđa s namjerom da spuste se još niže.
„Mmmm.“ stenje dok joj glavom leti misao „Baš mi paše.“ promatrajući u refleksiji prozora lik, širokih ramena i snažnih ruku kome se kroz rastvoreni haljetak nazire snažna prsa.

Odjednom zazvoni mobitel.
„Čekaj malo Bell Boy.“ govori mu ona gledajući na ekran na kome piše ‘ Izabela'.
„Halo draga, kako si?“ slušao je Bell Boy njene riječi dok je sjedio na otomanu.
„Stvarno, pa to je divno.“ nakon kraće stanke nastavi Dora „I kad je to?“ upita.
„Pričekaj trenutak.“ Dora dobaci Bell Boy-u završivši sa razgovorom „Moram obaviti još jedan razgovor a ti se međuvremenu raskomoti u spavaćoj sobi.“
Bell Boy posluša i ode a Dora nazove:
„Halo Aldo ... Znaš novosti? Sestra mi se udaje ... Da ... I pozvani smo na svadbu.“ govorila je Dora „Super ... Još ćemo o tome razgovarati kada dođeš kući ... Je li u Parizu sve u redu?“
„Da ovdje u Rimu sve je spremno za koncert. Ne brini stvari su pod kontrolom ... Pristao je ... Da, bit će to il spetacolo grandissimo.“ Dora se smije.

Završivši razgovor Dora se digne sa stolice ispred klavira i otputi prema vratima. Ušavši u spavaću sobu pusti da joj spavaćica bešumno sklizne na pod.
Promatrajući njene bokove, pravilan trbuščić, grudi i dugu raspuštenu kosu opuštenu niz ramena pogled mu skrene prema malom crnom trokutu koji mu se nesmiljeno približavao. Bell Boy osjeti kako mu se diže.
„A sad ga zabij u mene.“ bile su njene riječi negdje između zapovijedi i pohote.




Muzika uvijek počinje pjesmom ali za pjesmu potreban je glas. Jeste li se ikada zapitali zašto su tenori toliko neodoljivi ženama i to bez obzira jesu li visoki i vitki kao Apolon ili mali i debeli kao Danny De Vito? Bez obzira imaju li lice lijepog anđela ili lice ružnog satira?
„Sjećaš li se putovanja brodom na Mljet kada je mali debeli De Vito sa svojom zgodnom suputnicom jedini imao čast sjediti na stražnjoj palubi na stolici iznesenoj iz brodskog bara? Svima ostalima koji bi to radili, kapetan i posada brutalno su oduzimali stolice i odnosili ih natrag u bar. Svima izuzev njima.“ pričao je Furbi Izabeli čekajući da započne koncert.

Drage moje djeve što čitate ove novele jer pretpostavljam da djevice niste, zar vam je glas tenora uistinu toliko zavodljiv da podari vam virtualni orgazam? U čitavoj toj priči o tenorima talijanski tenori priča su za sebe. Za Carusa se pričalo da su, dok je pjevao, žene masovno svršavale. Za Del’ Monaca se zna da lomio je ženska srca. Priče o Pavarottiju potkrijepljene su i video snimkama. A u Bocellija, najmlađeg u toj liniji talijanskih tenora, postoje još očitiji dokazi.

Znate li zašto plavuša koncert tenora nosi pancirku? Da je ni jedna pjesma ne pogodi u srce.



Pogledajte veselo društvo koje sjedi čekajući da započne koncert. Dora, Izabela, Helene, Aldo i Furbi. Što oni tu rade? Kako su se našli zajedno na okupu? Što ih povezuje?
Pa da objasnim. Helene, Aldina kćer, desetak godina mlađa je od Dore sa kojom njen tata dijeli stan u Rimu i Parizu. I sa kojom odsjeda po hotelima ili odlazi obiteljskom jahtom na krstarenje. Mlada francuskinja pomalo pjeva pa joj bogati otac, moćni producent, odluči darovati karijeru. To što je pomalo zaljubljena u Andreu za ovu priču nije važno. Sjedi ona na koncertu i sluša. Uživa a možda i svršava dok sluša kako njegov anđeoski glas ulazi u nju i tijelom joj bruji slatka toplina sreće i podatnosti.

Do Helene sjedi njen tata Aldo. Orlovskim pogledom i pronicljivim umom promatra publiku i pozornicu. Aldo hladne glave razmišlja i računa koliko će mu novaca donijeti njegova nova produkcija.
„Trg u Pisi. Sve je puno, pedesetak tisuća ljudi a karte koštaju. Tu je još i DVD, zatim turneje, nova snimanja. Milijuni, milijuni, milijuni.“ slika mu igra pred očima.
Pa tako razmišljajući za ruku strasno primi Doru koja mu uzvraća stiskom.
„Amore mio,“ šapuće mu Dora na uho „večeras bi te željela pofukati.“ na što Aldu prolaze slatki srsi.

Dora sjedi u sredini. S jedne strane je Aldo a s druge Furbi. Andrein glas plovi i napokon pristaje u njenoj utrobi. Glas je to poput bijelog broda koji uplovljava u luku zadovoljstva i pristaje uz molo donoseći toj istoj obali drhtaje sreće i uzbuđenja.
„Joooj, pa ja ću svršiti.“ pomisli Dora i u nastupu strasti desnom rukom krene put Furbijevih prepona a lijevom snažno stišće Aldinu ruku.
Osjetivši toplinu njene ruke na svojim preponama Furbijev mali bedak se budi.
„Ne smijem si ovo dopustiti, barem ne na ovom mjestu.“ razmišlja Furbi dok mu Dorin šapuće.
„Budalice moja, mio simpatico, si mi još tak drag. Mi je drago kaj si usrećil’ Belu i da bum teta. Navrati ponekad ak me se zaželiš. Su ti moja vrata navek otvorena.“



Eterom su plovili zvuci Con ti partiro, pjesme za sva vremena. Sarin kristalno jasni glas ljubovao je sa Andreom. Izabela je sanjarila i uživala. Sklopljenih očiju uživala je u predivnoj Toskanskoj ljetnoj noći, u pjesmi i anđeoskom glasu, u ljubavi okrunjenoj sjećanjem na bijelu vjenčanicu. Veselila se ritanju blizanaca koji čekali su pravi trenutak da svojim anđeoskim okicama ugledaju svijetlo dana. Pa slušajući kristalno čiste glasove tenora, Bela osjeti kako je Furbi grli. I dok miluje njenu trudnoću Bela slušala kako joj njegovi poljupci šapuću melodiju ljubavi, pjesmu o životu posvećenom putovanju.



(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 26.11.2007.

Cherchez la famme: Labuđe jezero

„I tako, moj dečec, nakon večere i pretpostavljam jebačine ... Te otpilila. Pih kaj ti je život.“ ubaci Profesor i na eks u sebe saspe čašu konjaka koju je netom donio konobar.
„Može se to i tako reći. Bilo je to Labuđe Jezero. Sprijeda i straga.“ promrmlja Furbi.
„Praf tak, taj balet. Ko zna kaj bi denes Čajkovski komponiral da je živ? Morti 'I will survive'.“ reče Profa na što oboje prasnu u smijeh a Profa doda:
„Bilo kak bilo, ja sam ti još navek starinski nastrojen.“ prasne i zaključi smijehom:
„Al je ponekad gušt okinuti straga. Naravno žensku, da si ne bi nekaj pomislil.“



„Nikada neću zaboraviti prvi susret sa baletom. Bila sam mala i bila sam očarana lepršavim haljinama, elegantnim pokretima i sitnim koracima na prstima, u svilenim papučicama ...” pričala je Dora Furbiju dok su sjedili u loži čekajući trenutak da se digne teški zastor od crvenog baršuna optočen zlatnim obrubom ponad kog je replika Bukovčevog Ilirskog preporoda.
„Karte za premijeru vezanu uz obljetnicu baletnog ansambla dobila sam od prijatelja iz mladih dana.“
„Znači, to je poanta našeg rastanka. Ne odgovaraju ti mlađi dečki?“ u šali primijeti Furbi.
„Naravno da odgovaraju, budalice moja ali ... Aldo je producent. Ponudio mi je da vodim baletnu školu. A to je puno novaca i još više stila. Zašto ne uhvatiti takvu priliku?“ nastavi Dora.
„Dakle odlaziš u inozemstvo. Što ti nedostaje tu gdje jesi? Velika šefica u velikoj banci. Koliki bi to poželjeli!“ reče Furbi.
„Nije to ono što želim. I tamo ću biti velika šefica i baviti nečim što je moj život, moj svijet. To je balet. Zapravo lanac baletnih škola: Rim, Pariz, London, New York.“ sa diskretnim smiješkom govorila je Dora.
„Ohoho, dakle napredak. Prva violina u filharmoniji postaje prva violina u gudaćem kvartetu!“ namigne Furbi.
„A uz to idu velike svjetske premijere. London, Pariz, Beč, New York, Moskva, Tokyo ...“ sjaj iz Dorinih očiju je blistao.
„Razumijem te. I ja putujem poslom ali se uvijek vraćam u Zagreb.“ nastavi Furbi.
„S vremena na vrijeme bit’ ću i ja ali ne prečesto.“ odgovori Dora na nepostavljeno pitanje pa nastavi:
„Ah eno ga! Vidiš li tamo. Ona loža nasuprot nas? Stigli su.“ prekine Dora Furbja pokazujući pogledom na ložu preko puta i istovremeno ga štipkajući po hlačama.
„Onaj tip sa kćerkom?“ zapita Furbi.
„To mu je prijateljica.“ veselo će Dora.
„Najmanje dvadesetak godina razlike.“ veli Furbi.
„Kao i kod nas. Kaj si ljubomoran?“ napola ljutito a napola u šali dobaci Dora pa nastavi:
„Možda oni isto komentiraju nas? Pogledaj, nešto šapuću i pogledavaju na našu stranu.“ potapša ga Dora.
„Znaš, djevojka me pomalo podsjeća na tebe.“ nastavi Furbi.
„Zaista? To mi je sestra, Izabela. Svi mi govore da podsjeća na mene.“ kroz osmijeh ispali Dora.
„A kako li te samo Aldo gleda? Ne trebaš se stidieti današnjih dana jer još si bolja nego na starim fotografijama.“ namiguje Furbi.
„Si sav vražji si. Kaj misliš, opet dobiti?“ namiguje Dora izazovno se unoseći Furbju u lice.



„I tako dečec, ti umočil? Ovaj put pretpostavljam sestru. Eh, kak se meni nešt tak ne zalomi.“ prasne Profesor.
Na Furbijevom licu pojavi se zagonetan smiješak a umjesto odgovore samo kratko reče:
„Sutradan je Dora s Aldom otišla u Rim.“

<

Kada je prvi put izvedeno, još davne 1876.godine, Labuđe jezero doživjelo je strašan neuspjeh i bačeno je u zaborav sve do autorove smrti. Godine 1894. izvedeno je na memorijalnoj svečanosti njemu u čast i od tada više ne silazi sa repertoara. Mami publiku i one koji nisu ljubitelji klasičnoga baleta. Mami predivnom glazbom i zanimljivom pričom. Tema je, naravno, ljubavna.

Princa Siegfrieda kraljica majka kori zbog toga što se ne trudi naći nevjestu. Princ tužan odlazi u lov i na jezeru spazi labudove koji se pretvaraju u predivne djevojke. Najljepša je pak njihova princeza, Odetta. Princ, plah i romantičan, vidjevši njenu ljepotu odmah se u nju zaljubi. Ali postoji problem. Odettu je začarao čarobnjak Rotbart a čarolija se može razbiti samo zakletvom na vječnu ljubav. Ipak, Odetta, kojoj se princ svidi od prve, ipak mu toga dana na jezeru ne izjavljuje ljubav.

U dvorani se održava bal. Princ mora izabrati između četiri princeze ali u mislima plov negdje drugdje. On čeka Odettu no umjesto nje pojavljuje se Odilija, Rotbartova kći. Odilija izgleda kao zrcalni odraz Odette. Odjevena je u crno i uspijeva obmanuti princa te se zajedno sa Rotbartom trijumfalno vraća u svoj mračni svijet. Odetta je na kraju snaga. Princ se konačno budi i izaziva Rotbarta na borbu u kojoj na kraju pobjeđuje a Odetta i ostale labudice postaju slobodne.

Slijedi svečana proslava. Romantična priča popraćena je prekrasnom glazbom. Možda bih se čak moglo reći da je glazba popraćena svim ostalim, jer od svih elemenata ona je definitivno najbolja, pogotovo njeni dramatični dijelovi. Vjerujem da svi vi dragi moji čitatelji što ne odvajate krmeljive oči od ekrana i posežete za kavom kako bi ostali budni čitajući ove retke u sitne noćne sate, dobro znate tu zaraznu melodiju koja se ponekad tiho i prikriveno a ponekad snažno, izražajno i glasno provlači kroz sva četiri čina.



Naslonjen na šank Furbi je promatrao lica na proslavi u čast obljetnice kazališta i večerašnje i premijere. Balerine, baletani, inspicijenti, glumci, glumice, pjevačice, pjevači, kostimografi, scenografi, korepetitori, producenti, dirigenti i tko zna tko sve još ne. Buka muzike i riječi. Hrvatski, engleski, ruski, rumunjski, talijanski, francuski, njemački.
„Tko bi to pomislio, toliko svijeta. Mi bi u Europu a ona eto došla kod nas.“ razmišljao je slušajući žamor i promatrajući glamur kadli ga prene nečija ruka na njegovom ramenu
„Da se upoznamo. Izabela. Vidjela sam vas sa sestrom. Vi ste joj kolega?“
Furbi se okrene i pogledom prođe odozdo, od cipela, preko skladnih nogu na gore. Zastane kad joj se zagleda u oči:
„Da poznajem je. Furbi, drago mi je.“ pruži joj ruku.
I razgovor poteče. Pa dok su tako razgovarali njihove misli im otplivaju eterom. Etrom što spaja duše koje jedna drugu miluju u plićaku plaže Plaže koju zapljuskuju valovi što ritmično dolaze iz daljine gdje pučina se stapa s nebom.




Jeste li ikada vodili ljubav sa voljenom osobom? Jeste. A je li vam se ikada dogodilo da ona to istovremeno radi s vama? Kroz razgovor obični, kroz razgovor opći, roz priču o događajima prošlim, događajima šaljivim, tužnim i radosnim. Kroz priču satkanu od riječi malih, kroz storiju bez lascivnih fraza. Ljubav skrivena u mislima dok joj gledate oči, dok krajičkom oka odmjeravate joj guzu, zapažate čistoću cipela, njen način držanja, ophođenja i još štošta po čemu odabirete i zaključujete. I dok slušate kako ona govori, kako vas ona zavodi, zavodi pričom, zavodi osmjehom i gestom ponekom. Ona je stvarna ,a njeni dodiri su istovremeno i vrući i plahi. Njena nježna i plaha ruka prelazi vršcima prstiju vašim tijelom, ispituje pri tom njegove najskrivenije detalje. Njena ruka vas upoznaje i istovremeno otkriva, sluša disanje vaše kože. A vi tada se uhvatite kako usnama ljubite njene oči. Kako osjećate njeno tijelo koje drhti i traži još. Miluju vas njene nabrekle bradavice, njene ruke plove vašim tijelom a vaše zalaze u njeno toplo međunožje. Ona vas miluje po bedrima, štipa vas po guzi . Odaje vam svoje najskrivenije tajne, a vi joj bez sustezanja povjeravate sve svoje. Šapućete joj i dajete sebe. Ljubav je to od milovanja i nježnosti. Ljubav je to od davanja i uzimanja. Ljubav je tu da bi milovala njene grudi. Ljubav je tu da uživa u njenom malom prćastom nosiću. Igrate se njenim usnama koje ljube prihvaćajući vaše poljupce koje joj tako nesebično pružate. Njene ruke na vašim su ramenima, njeno tijelo oko vaših bokova. Njen zagrljaj u vašem pogledu. Njen dodir na vašoj koži. Njena glava u u vašem su naručju. Njen dah u vašoj je kosi. Vaš ud u njenoj je utrobi. Ritmični pas de double. Pa se tada, u nadolazećem trenutku, odjednom, nebo rasprsne u milijune iskrica odajući privid vatrometa zvijezda koje kruže oko vaše duše. Duše koja na trenutak izgubi osjet tijela i u bljesku svijetla joj šapne: ‘Samo ti.’

„Ah vidim da se dobro zabavljate.“ prekine ih Dora u priči i nastavi:
„Dečec, ja bi šla doma. Sutra putujem i moram se spremit.“
„Dobro, Odvest ću te kući. Izabela, bilo mi je drago.“ reče Furbi na što Dora doda:
„Bela, nadam se da ti nisam pokvarila društvo.“ namigne zagonetno sestri pogledavajući u pravcu Alde.



„I tako ti hopla ... Ne časeći ćaska napravi pas de deux nakon piruete na ledu.“ našali se Profesor.
„Ne zezaj, od kud ti to? Što ti uopće znaš o baletu?“ začuđen ga upita Furbi.
„Ohoho, kaj misliš da sam analfabeta?“ sa smiješkom će Profesor.
„Vi'š, ja nisam igrač na prvu loptu. Prvo malo driblam. onda krećem na gol i protivnica mi sama sa radošću pusti da joj ga zabijem.“ ispali Furbi.
„Misliš na gol?“ prekine ga Profesor na što se obojica grohotom nasmiju.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 09.11.2007.

Ispovijed jedne čokolade: Svi naši svršetci

U dubini ispod Tornja kroz plavu izmaglicu smiraja dana pulsirao je grad. Povjetarac je donosio svježinu koja se svaku večer polako i nezaustavljivo obrušava na staklenu terasu Tornja. Vrata se otvore i on izađe iz dizala. Sa smiješkom u rukama nosio je bombonjeru i cvijeće što ih netom kupi u nekom od dućana shopping centra u podnožju. Niz blještavih lokala na tri etaže s podijem gdje se ponekad održavaju priredbe. Bela ga je promatrala kako se približava. Bi istovremeno i prijatelj sa neta ali i neznanac s kojim je slobodno i nesputano izmijenjivala misli. Mejlovima. Kolike li je samo večeri provela na čatu izmjenjujući poruke što trebaju zamijeniti živu riječ? Kako se on približavao tako su joj klecala koljena a misli su zastajkivale ne znajući što da mu veli kad joj priđe:
„Kako je samo zgodan. Baš onakav kakvim sam ga zamišljala.“ šaputale su misli a srce ubrzano kucalo u ritmu slatkog uzbuđenja.

Prošao je najljepši dan pun iščekivanja i napetosti koja oduzima moć koncentracije. Dan kojem se tjednima radovao i dan na koji se nije usudio čak ni pomisliti a da pri tom ne osjeti razdraganost duše. Toliko je o svemu razmišljao i toliko je brižljivo pripremao nastup. Sve kako u zanosu ne bi pogriješio. Nekim krivim potezom, nekom riječju ili nečim drugim. Miris cvijeća, svjetla grada u dubini i konačno trenutak, taj trenutak.
„Stoji na ogradi i promatra me. Što da joj velim? Uzbuđen sam. Samo da ne počnem mucati.“ razmišljao je prilazeći joj.

„Zdravo, ja sam Hladni.“ prozbori gledajući je s osmijehom u ruci.
„Bok, ja sam Bela.“ nasmije se ona i bezobrazno u doda mislima „Jesi li razočaran?“
„Cvijeće i bombonjera ... Za tebe ... " pruži joj „Znam da je otrcano ali ništa drugo mi nije palo na pamet.“ reče joj a u mislima nadoda „Pravo pitanje je jesi li ti razočarana sa mnom?“
„Hvala. Ljiljani su predivni.“ uzvrati Bela a njene misli nastave ploviti koprenom beskonačnosti i etera:
„Oh bože. Hvala ti, hvala ti, hvala. Tako si zgodan. I drag. Da, drag i pažljiv.“
„Hoćemo li negdje sjesti?“ upita Hladni krajičkom oka tražeći slobodno mjesto na terasi.
„Naravno.“ kratko da prikrije uzbuđenje odgovori Bela.
„Tamo ..." pokaže pogledom pa nastavi „Ima slobodan stol. Pokraj one tri gospođe i usamljenog gospodina koji puši cigaru.“ nastavio je Hladni sa nevjericom promatrajući pravilne crte njenog skladnog lika.





Čokolada se danas i službeno smatra okidačem dobrog raspoloženja. Postoji li onda razlog da si je povremeno ne priuštimo na našem jelovniku? Poželite li ikada ustima il’ jezikom opipati njene tajne, tajne skrivene od znatiželjnih pogleda? Njene zamamne obline dostupne samo vama. Poželite li otopiti gorku tvrdoću kakaovca? Častiti se čokoladnim kuglicama koje su stari majstori Salzburga skladali u čast najvećem i najpoznatijem sugrađaninu koji obožavao je marcipan, pistaciju, crni nugat i gorku, trpku čokoladu s kojom je lakoćom pisao glazbene note? Čokolada je okus koji nas spaja s bogom. Čokolada je radost koja Njega spaja s njom. I požuda koja Nju spaja s Njim. Poniranje u njene dubine, osvajanje njegovih visina. Polako, slatko, oblizujući se i časteći užitkom što u valovima žmaraca omamljuje tijelo i nezaustavljivo navire kroz um čekajući da eksplodira u tisućama novih zvijezda. Putenost što slavi ljubav i zadovoljava požudu kojom životna strast vodi malog ćelavog patuljka bez pameti. Čokolada poput droge obuzima misli, nadahnjuje osjete i snubi voljenu da s njim provede barem još jedan trenutak potpuno se predajući milovanjima i nježnostima. Phenyle ethylamin slasniji je narkotik od bilo kakve vijagre. Čokolada je poput pisma koje pišemo nepcima ljubeći vrelinu što nas obasipa ljubavnim užitkom. A još kad se u nju doda čili ili papar? Taj dvostruki užitak malog ćelavog patuljka pretvara u zmaja što riga vatru. Seks i čokolada, kombinacija dvostrukog orgazma koji liječi od depresije. I vaš omiljeni pisac, dok ove redove upiše, z put odmotava Mozart kuglicu kupljenu na aerodromu u Beču i lagano, vršcima zubiju gricka njen slatki sadržaj gledajući čas u nju i njene prekrasne i pravilne slojeve delicija a čas u ekran laptopa smišljajući kakav bi hvalospjev ovoj predivnoj namirnici ili što li je čokolada zapravo trebao napisti.



„Ljubavi, već je devet sati. Ne zaboravi da smo danas kumovi. Ustaj moj pospanko. Danas nas čeka puno posla.“ šaputala mu je Bela na uho dok se svibanjsko sunce igralo na prozoru njihove spavaće sobe.
„Pusti me još malo. Mladenci neće pobjeći kao ni vjenčanje. Lezi kraj mene. Želio bi ti pročitati pjesmu što sam je noćas napisao.“ prozbori Hladni i zagrli je.

Odavno smo zaboravili djecu u nama,
Napustili rijeke što vode prema moru,
Ostavili pijesak na žalu pučine,
Zatvorili puteve što vode u visine.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Nikada neću zaboraviti taj prizor,
Osvit dana koji netom tek se budi,
Ti odlaziš nijemo bez pozdrava i ljutnje,
Tu negdje nalazi se kraj naše slutnje.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Sjećanja neka i vrijeme koje liječi,
Rastanak naš bi bez ijedne riječi.
Nikada mi nisi rekla da me ljubiš,
Mislio sam tad' da zauvijek me gubiš.

Hoćemo li se mi ponovo sresti?
Slučajan susret, ti ne daj se smesti.
Mi smo se tad' pogubili na putu
I do sad’ čučali svaki u svom kutu.

A onda dal’ čudom il' k’o u nekoj priči
Naše duše odluče ponovo jedna drugoj sići.
Našli smo se opet i nismo se smeli
Jer ovaj puta mi zauvijek smo se sreli.

Noćnim nebom ploviš moj anđele tišine,
Ponovo osjećam miris tvoje visine,
Ti moja si najslađa ljubavna čokolada,
Nit’ sam mlad nit’ ti mlada
Kraj mene si ti moj anđele visine
Kraj tebe spava tvoj mali od punine.

„Što veliš na pjesmicu.“ upita.
„Sviđa mi se. A sad debeljko, moj anđele od punine, ustaj! Tvoj anđeo od kužine napravit’ će ti vruću čokoladu za doručak.“ nasmije se Bela.
„A hoće li doručak biti poslužen u krevetu?“ vragolasto upita Hladni.



Furbi je sjedio je u taksiju što ga je vozio od aerodroma prema kući. Promatrao je tamnu koprenu Sljemena što nadvi se nad Zagrebom. Na radiju je svirala neka bezvezna muzika a taksist, razdragan što opet po tko zna koji put vozi staru mušteriju, neumorno je komentirao tjedne događaje.
„Stare jadikovke.“ pomisli Furbi i mislima otplovi među akvarele spakirane u velikoj mapi što leži pored njega na stražnjem sjedalu. U ruci je držao kutiju pralina.
„Za razliku od Godive, Wedel nije toliko poznata i razvikana marka ali je jednako dobra ako ne i bolja.“ proleti misao.
„Baš se veselim što ću njima večeras hraniti moju voljenu.“


Jeste li ikada vodili ljubav sa čokoladom? Jeste li kistom umočenim u taj gorki al’ slatki napitak iscrtavali najljepše misli po njenom tijelu? Kratkim i sigurnim potezima igrali se križić-kružića? Pisali ljubavnu priču samo za nju? Poklonili joj stih koji vam se tko zna kako i od kud, u trenutku nadahnuća, naš'o u mislima? Trenutak netom prije no što će se njeni bokovi početi grčiti od ljubavi. Jeste li vrškom jezika nanosili tu tamnu i gorku, ljepljivu i sladostrasnu masu kakaa, mlijeka, vrhnja, putra i šećera u prahu na njene usne, usne crvene poput rubina? Usne nježnosti dok ona sjedi zavaljena u naslonjaču i prstima prolazi kroz vašu kosu a vi prebirete po njenim strunama? Masaža je divna stvar a još ljepše je kad joj to činite dok ona pliva u zanosu hvatajući u ljubavi trenutak vječnosti koj' naziva se svršetak. Trenutak je to bez kog nismo ništa ni uhvatili ni shvatili ma koliko bili lijepi, pametni, bogati i nadareni i sami sebe uvjeravali u sreću.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

nedjelja, 04.11.2007.

Ispovijed jedne čokolade: Latice padaju

Putuj u predivne predjele,
Vidi prekrasne stvari,
Doživi iznimne trenutke.
Želim ti otkriti stvari o kojima nikada nisi sanjala ...




Bela se osmjehivala i u zanosu pogledavala sa vrha tornja. Pogled je bio veličanstven. Ispod tornja prostirao se grad pulsirajući u čudnom ritmu prepunom neke iskonske melodije. Napokon. Bela je disala punim plućima i ovlaš slušala Darijinu i Alminu priču o ljepoti i masaži u salonu što se nalazi na katu ispod. Buka i žamor gostiju odjekivala je svodom staklene terase izmjenjujući se sa veselim kricima djece koja se kupaju u bazenu na vrhu grada. No za Belu je sve to bilo negdje u trećem planu jr ... Bela je sanjarila. Sanjarila o stvarima i događajima koje donosi vrijeme. Maštala o nadanjima i ufanjima što proživljavaju život. Poput bljeska glavom su joj prolazile misli o tome što traži, o onome što zapravo želi. Msli o tom što očekuje, razmišljanja o onome što dobiva. Bela. Bela je bila hrabra, bila je usamljena. Bila je voljena, pronalažena i ostavljana. Bela je bila istovremeno nagrađivana ali i odbacivana.

U glavi su joj odzvanjale njegove riječi:
„Volim te budalo mala i znaj to nije samo šala.“
Furbi je govorio riječi a ona ga je samo promatrala. Nijemo, suho, sjetno i bez komentirala. No istovremeno, njen zanos je rastao i rastao. Slušajući ga kako priča o ljubavi u njoj su se razvijali novi i neslućeni osjećaji.

„Još uvijek sam sebi ne mogu objasniti kako me ponuka neka joj sve ispripovijedam. Ali kao da me je nadahnula neka viša sila, tako sam u mislima znao opisati i prenijeti joj lijepe slike stranog nepoznatog slikara. Sve to živo i plastično, sve kao da sam ih shvatio svom svojom dušom i prihvatio ih kao svoje vlastite.“ prisjećao se Furbi susreta dok se je sa dalekog putovanja vraćao u Zagreb.

„Ništa ne ide kako je planirano.“ jednom je netko nekome to objasnio i nacrtao šarenim kamenjem. Sve da bi mu protumačio i uz to ispripovijedao mnoge druge pojedinosti. Bela zaokupljena tim i takvim mislima povremeno je pogledavala na sat pa bi se ponekad uključivala u razgovor Alme i Darje.

„Što veliš na onog Apolona iz salona?“ Darja se upitno zagleda u Beline oči pa nadoveže:
„Čini mi se da si nekako odsutna? Gledaš kroz mene.”
“Ma nije, ovaj jeste ... Razmišljam nešto.” kratko uzvrati Bela.
„Ma što se tu uma razmišljati.” kroz smijeh će Alma “Dečko je predivan. Ah da mi je jedan takav. U krevetu, naravno.” namigne.
„Pa da te ševi čitavu noć, i sprijeda i straga. To bi željela. Ti pohotnice jedna.” smiješkom se oglasi Darja pa nastavi:
„I ja bi isto to. Nisam ništa bolja od tebe. Vidim se kako polegnuta na stolu gledam njegove pločice, kako osjećam njegove ruke na svojoj guzi, pardon na leđima." zahihoće i nastavi:
„Da, kad ih osjetim na leđima, hmmm ...“ kolutala je očima Darja na što je Alma kroz smijeh prekine:
„Ma vidi ti nje. Ona bi po guzi i dobiva po guzi. A možda i negdje drugdje.“ prasne u smijeh ali Darja nastavi nedajući se smesti:
„I te njegove dvosmislene izjave. Ma iako sam od njega starja deset godina osjećam, znam, da je ševac. Jebač. A i on nekako čudno gleda u mene. Znam, mlađi dečki nas doživljavaju kao trofej …”
„Da draga. Ali mi smo te koje vodimo igru i određujemo im pravila … zapravo podređujemo pravila sebi.“ ubaci se Alma.
„Da. Upravo tako. Živjele tridesete!” usklikne Darja.
„Trideset i neke. Da ne budimo skromne." glasno dodaju druge dvije da bi zatim sve tri potom glasno prasnule u smijeh.

Slušajući njihove komentare Bela se nasmije. Prisjećala se sinoćnjeg susreta sa Furbijem:
„Kao neki blaženi san još me obuzima sjećanje na taj susret. Neka divna prilika i neki poseban događaj me ispunjava. Trenutak u vremenu, kamenčić u niski u koj' stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjaste duše ljubavnika. On je sada daleko ali u mom je srcu i u mojoj je krvi. On je moj zavičaj. A ja, ja sam još obuzeta žarkom čežnjom za njom. Pa se trudim odgonetnuti i prepoznati svog dragog. I vidim ga kako šeće u grimiznom sjaju zore. Još mi se uvijek pričinja njegov ljupki glas. Ah, što će mi cyber preko koga se ne može takva ljubav vinuti. Takva ljubav od krvi i mesa. Ljubav od dodira i ljubav od uzmaka. Ljubav od drhtaja i njegovog daha na meni. I mog daha na njemu. I što je za tu ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u misli i zna li mis'o ponekad za mjeru kada naiđe na nešto takvo?“ plovile su Beline misli lebdeći u eteru nekog drugog svijeta dok je na mobitelu po tko zna koji puta prelistavala sms-ove sto su ih oboje izmjenjivali.





Primljeno:
Sjedim na terasi nedaleko od jezera. Ugodno je ali sam usamljen. Ljubavi, nedostajes mi ...

Poslano:
Zar ne osjecas da sjedim kraj tebe. Gledamo u Crno jezero. Bohinj a ja uzivam dodirujuci te. Ili na vrh Triglava a ti, bas ti si kraj mene. Ili vodenica i glecer. Ili livada uz Dobru. Ili vecera u oblacima nad Bledom. To mogu zamisliti samo s tobom.

Primljeno:
Spomen na ono ljeto. Ovdje je drugacije. Vidjet ces na fotkama. Tvoj glas preko mobitela, sms poruke kako bi ustedjeli lovu. Eter nas dijeli i spaja. I ljubav.

Poslano:
Postoje kamencici koje uz mene samo ti vidis i zato te volim.

Primljeno:
Volim te i tako mi nedostajes. Tvoj glas, tvoj dodir, tvoj cjelov.

Poslano:
Nitko nas ne moze razdijeliti osim nas samih.

Primljeno:
I nitko nas ne moze spojiti osim nas samih. Jedva cekam da opet budem uz tebe. Sa tobom je tako lijepo.

Poslano:
Ljiljan cvijet glasno govori. Ne sapuce. Tu sam jer latice otpadaju svaki tren.

Primljeno:
Uz tebe sam nesto, bez tebe sam nista. Rijeci su prazne i neadekvatne. One su samo pocetak. Kraj je u vjecnosti koju imam samo s tobom. Latice mog ljiljan cvijeta su vjecne i ne opadaju. A miris osjecam i prati me i na daljinu, ma gdje god bio.

Poslano:
Latice padaju. One su dojam, privid. Pitam te cemu sluze?

Primljeno:
Laticama brojimo trenutke do ponovnog sastanka. Pusa.

Poslano:
Nasao si drustvo itd ... Srz nastaje puno prije latica! Pusa.

Primljeno:
Ti si moja srz.

Poslano:
Radosno je srce neizbjezan plod srca koje gori od ljubavi.


Toranj je imao osam dizala i sva su vodila na vrh. Na vrhu tornja nalazila se je velika staklena kupola koja natkriva terasu na vrhu grada. Terasa je to sa kafeom i bazenom. Izlazeći iz dizala Furbi se osvrtao. Terasa se kupala u predvečernjem suncu. Bila je ispunjena ljudima, ukrašena zelenilom i cvijećem. Puna žamora, terasa bila je nešto posebno, nešto veličanstveno. Bila je mjesto odmora i opuštanja. Furbi je zastao. Pogledom je preletio uokolo tražeći slobodan stol.

Zavaljen u udobnu stolicu Furbi je pijuckao koktel što mu ga donese mlada i zgodna konobarica, plavuša.
„Interkonti pazi na savršenstvo i ljepotu. Do najsitnijeg detalja. Uključujući i osoblje.“ konstatirao je u sebi.
Potom je zapalio cigaru. Promatrao je tri gospodične koje veselo žamore za susjednim stolom.
„Crnka, brineta i plavuša. Plavuša izgleda nekako odsutna. A one dvije, mlate li ga mlate. Baš me zanima što bi im na to, da ih čuju, rekli muževi ... ako ih uopće imaju.“ razmišljao je Furbi i sređivao dojmove:
„A plavuša kao da ne pripada njihovom svijetu. Odsutna je, sanjari.“

„Baš bi se mogao javiti doma. Što li sad radi moja ljubav?“ pomisli Furbi te iz džepa izvadi mobitel i otipka poruku:
'Nedostaje mi tvoj gas, dodir, sapat na uzglavlju gdje medjusobno izjavljujemo ljubav. Volim te toliko da mi nedostaju rijeci kojima bi ti to prenjeo.'
Nedugo potom primi sms:
'Ljubavi moja. Toliko mi falis. Volim te do srzi. Pusa.'
Pročita ga i uzvrati:
'U petak dolazim doma i donosim cetiri predivna akvarela. Tebi na dar za nasu godisnjicu. Pusa.'
Zatim se nasmiješi i spremi mobitel natrag u džep te opušten nastavi pijuckati koktel i pušiti cigaru.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 02.03.2007.

Cherchez la famme: Posljednja večera

Dora je u krevetu bila plamen koji dugo dugo gori. Plamen što izgara i vatra koja nikako da izgori, da se ugasi. Zbog toga je Furbi primjenjivao različite trikove koji odgađaju slatka svršavanja. A ona, Dora, uživala je i po više puta znajući osjetiti sve slatke radosti životnog uzbuđenja.
„Moj jebač. Moj mali jebač.” jednom prilikom mu šapne na uho dok se namještajući na njemu lagano uvijala bokovima a njega od toga u stopalima prolazili žmarci.
„Čije je ovo?” pitala ga je dok mu je raskopčavala šlic i zalazila u gaće milujući mu mač.
„Moje ... ali ako želiš može biti i tvoje.” reče Furbi.
„Ma nemoj.” prasne u smijeh. “Da vidim mališana.” nadoveže se i nastavi igru.
„Ne, nemoj me dirati." govorio bi Furbi. „Prebrzo ču svršiti."
„Ne boj se, nebuš." odgovori Dora dok je Furbi uranjao u njene nabrekle grudi. I ljubio ih jer su tako mile a istovremeno i nježne i tvrde.
„Oh tak te volim, budalice moja mala." nastavljala je Dora mazeći rukama njegove loptice i pri tom se namještala da zauzme najbolju pozu.
„Ljubavi moja, želim te usrećiti." nastavljao je Furbi.
„Se onda potrudi. Pokaži mi kaj znaš. Bum ti otkrila tajne i zadovoljstva o kakvima moreš sam sanjati. Se ne žuri. Polako. Te želim osetiti, uživati v tebi a i vu sebi. V našim zajedničkim trenucima. Milovati te, se predavati polako. Osetiti miris tvoje kože, kušati toplinu tvog daha. Tvoje nežne dodire. Želim uživati i želim da i ti uživaš. Želim se fukati. Ah." govorila mu jašući na konju vrancu.


„Ljubav je davanje i uzimanje. Davanje sebe, svojih misli, svojih želja, žudnji. Slušanje otkucaja tvog srca na mojim grudima. Strast tvojih poljubaca, nesmiljenost plahosti koja me obuzima dok mi jezikom miluješ dražicu. Med je to koji mi daješ i uzimaš dok sva drhtim od uzbuđenja koje mi govori o tebi, koje mi tiho šapuće o meni. O našoj ljubavi. Toplina je to i bliskost. Toplina krevetu i toplina izvan njega. Ljubav je ... Ljubav je kao Labuđe jezero koje mirno treperi valovima što zapljuskuju obalu. Obalu na kojoj sjedimo i bacamo kamenčiće gledajući koncentrične krugove u vodi podno sjajnog mjeseca dok se na drugoj obali ljeskaju valići koji zapljuskuju naše duše. Naše duše koje plivaju površinom odražavajući se na zvjezdanom nebu kristalno bistre noći dok se u daljini govori tišina. Tišina što odzvanja duboko u srcu koje kuca za najdražu osobu. " u trenucima nadahnuća znala je govoriti Dora.

Jeste li ikada masturbirali, da ne upotrijebim prostiju riječ - drkali, pred voljenom osobom. Činili to dok vas ona nježno i zaljubljeno gleda proučavajući vašu tankoćutnost sve kako bi naučila što vi zapravo volite? Upija on tankoćutnost koja plamti željom da u odnosima s vama primijeni samo najbolje. Jeste li ikada doživjeli osjećaj njenog milovanja i taman što ste stigli pred svršetak ona vam priđe i odjednom osjetite kako vas steže ne dopuštajući da eksplodirate prerano a ponekad ne i u prazno? Vodi vas i usmjerava da je punite. Jeste li ikada osjetili sladostrast eksplozije koju vam daruje voljena osoba dopuštajući da ju preplavite sokovima života? A potom vas ona osobno daruje tim istim sokovima. Strasno vas ljubi, uzvraća vam darom koga ste joj tako nesebično pružili? Kako vam na pamet ne bi padale perverzije koje bilježi pokvarenjak, mogu li vas upitati jeste li ikada bili s druge strane i gledali kako to ona radi, mislim masturbira? Kako joj prilazite pružajući joj sladostrast, ljubeći je tamo gdje joj je najmilije. Tamo gdje ona to najviše voli da bi je nakon vrhunca dodatno nagradili poljupcem na kome vam ona zahvalno uzvrati poljupcem?





Dragi čitaoci, ovo nije ni Kamasutra niti pornić. Ovo je ljubav jer ... Ljubav je nesebično davanje a tek potom uzimanje darovanog. Darujete joj sebe a ona vam u to ime, u ime ljubavi uzvraća nagradom darujući vam sebe.
„Da, upravo to. Baš tako budalice moja mala. To je ljubav. Ma što mislio znaj da te volim i da ću te pamtiti. Ali budimo realni, razlika u godinama nam ne daje nade za neku veliku budućnost. Volim te ali mislim sagledamo li situaciju racionalno, najbolje je prekinuti. Micek, nađi si neku drugu, mlađu."
„Dora, nemoj tako govoriti." uzvrati Furbi no ona bi odlučna i neumoljiva.
„Ne, prekidamo. Gotovo je. Možemo ostati prijatelji što bi mi bilo izuzetno drago ali ništa više od toga. A kako bi te pamtila pođimo zajedno u kazalište. Sutra je na programu premijera godine. Balet Labuđe jezero. Preko prijatelja sam nabavila dvije karte." Dorica nastavlja neumoljivo dodaje.
„A sad, dečec moj mali, u voncimeru nas čeka večera kaj sam je pripremila samo za nas. A nakon nje, budemo li raspoloženi il nam se posreći bu oproštajka u šlafcimeru." namigne mu, zategne šlafrok i primi za ruku te povede na večeru.



Za stolom ugodni su zvuci melodiozne glazbe: Luco Dalla, Claudio Bagllioni i ostali. Za stolom miriše prigušeno svijetlo svijeća. Za stolom čeka gozba. Za predjelo je Carpaccio Veneziano. Na tankim, gotovo prozirnim listovima crvenog bifteka serviranim uz listove rikule ljeskaju se kapari i masline. Sve to sa strane znatiželjno promatra kozji sir i pokoja gljiva uz dodatak peršina, maslinovog ulja, pokojeg zrna bibera i octa. Gusti ali lagani Chianti boje krvi kupa se u čaši i klizi Furbijevm grlom dok Dorica žudnjom mami puninu njegove pohote ispod stola vršcima nožnih prstiju kojima bezobrazno dodiruje mladog gospodinčića ne dozvoljavajući mu da na miru preživa u večeri.

„Dorice, prekid će mi teško pasti.“ govorio je Furbi uživajući u iću i piću.
„Ah dečec moj mali. Tak si sladak, al večeras je ipak naša poslednja večera. Sam ti uživaj. Se opusti i pamti je. Dozvoli da te zato diram i uživam u tebi. Još samo znoćka.“ Namgne mu i nastavi:
„Sutra bumo v kazališću bili pristojni. Bečka škola.A prekosutra, više ne bumo bili zajedno. Pak buš mislil o meni i ja bum ponekad mislila o tebi ... Za koji tedan, mjesec, dva, tri ... Buš ti opet mel druge na pameti. Bu neka druga uz tebe kak i netko drugi uz mene. No ko zna kaj bu bilo. Znam bum te pamtila. Ti moj mali jabač, tak i hercih, sladak si kak puslica." govorila je Dora.

Po predjelu stolu priđe kulinarsko iznenađenje. Teleći filet u umaku od gorgonzole i senfa, sa kaparima, ponekom mahunom, sve to predivno servirano na velikim lagano prokuhanim listovima špinata. Ukusi se stapaju i međusobno isprepliću nepcima kako bi zatim zanosno eksplodirali u ekstazi gurmanskog zadovoljstva pružajuć’ papilama nezaboravne izazove i gastronomska iskustva. Chianti klizi niz grlo, povremeno. U laganim, malim gutljajima pruža puninu okusa i mirisa čulima koja zanosno trepere priču o dobroj papici.



A za to vrijeme njegovi nožni prsti ispod stola trljaju njeno bogatstvo dok se ona namješta i istovremeno predavajući se Lukulu, mazi se sa Kupidonom. Njena dražica, njen šlafrok ispod koga je k'o od majke rođena. Njene grudi podrhtavaju otkrivajući puninu oblika ispod plašta od crne svile. Sve je to dio slike koja se duboko urezuje u sjećanje. I dok ustima prinosi male zalogajčiće hrane kako bi uživala u prilici njihove posljednje večere, Dorica odjednom kaže:
„A sad dost. Idem v kuhinju po desert a ti buš mi pomogal spremiti rusvaj.“ zagonetno ga pogledala i ustane od stola.

Furbi joj se pridruži. Pa nakon što su spremili posuđe u perilicu Dorica iz hladnjaka izvadi panna cottu. Vjerojatno znate recepturu za ovu jednostavnu ali vrhunsku poslasticu pa je ne treba ponavljati. Sirup od višanja i crvene višnje namočene u grappi. Božanstveno.

„Dečec, bi ti štela nekaj dati." reče mu je uzimajući višnju u usta.
Prilazi mu sve bliže i bliže. Otkopčava svoj crni kimono:
„A bi ti želela i nekaj uzeti. Posljednji dar koji iščem od tebe." zagonetno nadoveže gledajući ga direktno u oči.

Dorica se bezobrazno hihotala sama sebi. Priđe mu pa ga stane raskopčavati pružajući mu poljupce nježne i slasne. Raskopča mu košulju igrajući se usnama po njegovim prsima. Dorica je višnjama slikala potoke koji slijevaju se i teku prema dolje. Pa kad potoci stignu tik do hlača, Dorica ih otkopča pustivši da one spadnu na pod.


„Ah, Dorica je nenadmašna u svemu, pa tako i u kuhanju." prozbori odjednom Furbi dok Profa lagano pijucka svoj uobičajeni konjak.
„Dečec, pak ti o njoj. E, da mi je bit na tvom mestu. Mlad i tak zaljubljen v žensku kaj te znogirala." ciničan je Profa.
„Hebiga doktore. Tko ti je kriv što ne znaš ljubiti." uzvrati Furbi kro smijeh.
„Misliš da ne znam? Pa da te utešim ... I ja sam imal sličnih iskustva, pušiona, bumo rekli. Doduše ne tak intenzivna kak ti, ali ponekaj znam i o tom. Neg daj, bumo sad nazdravili i popili vsak još po jdan konjak?" i Profa se zadere iz sveg glasa:
„Ober, još jedna runda za stol. Prosim lepo dva konjaka."




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 19.02.2007.

Cherchez la famme: Portret jedne balerine

Dora je nekada bila balerina pred kojom je možda bila karijera. Ali onako sitna rasta nije imala velike šanse u svijetu gdje se prvenstveno cijene visoke djevojke. Zato je odabrala posao kojim se još i danas bavi. Radi u jednoj velikoj banci. Balerine imaju vitka i savitljiva tijela pa zato tijekom godina nebavljenja baletom ostaju dobro razgibane što je vrlina razvijene kulture njegovanja tijela. Nikada se ne udebljaju, a ples im se uvuče pod kožu. Gledajući na to sa odmakom Furbi morao priznati kako je još samo sportašica Sanja bila jednako savitljiva, u krevetu i izvan njega. Što li je sve Dora, Dorica, kako joj Furbi katkad razdragano tepao, mogla izvesti? I u kakvim sve pozama!.

Šetnja Jarunom bila je jedan od njihovih prvih izlazaka. Šest kilometara pješačenja stazama i puteljcima oko jezera. Zagrljaji i poljupci pripijenih tijela. Turanje ručica u gaćice i ostala zabranjena mjesta.
„No, no. Prsteke proč jer buš dobil po njima." smijući se se u šali kobajagi ozbiljnim tonom govorila je Dorica.
„A kaj te to nekaj smeta?" nevino je pitao Furbi.
„Još je nekak ... prerano. Moramo se malo bolše upoznati." odgovorila u je Dora.
„Dobro. Pitaj što god hočeš. Odgovorit ću ti. Ali i ja želim upoznati tebe." uzvrati Furbi.
„Ah dečec moj mali. Nestrplivec jedan. Kaj si tak navalil kak da morti voziš afto trke?" uzvrati mu Dorica i strasno ga zagrli. Halapljivo mu je uvlačila jezik u usta a rukama zalazila u njegove hlače.
„Ohoho, a kaj je to?" zapita ga nevinim osmijehom „Nestaško mali. No dobro, kad si tak navalil možeš ispitati kaj ja imam a ti nemaš. Ali ništ ne pokušavaj. Još ni vreme " namigne Dorica.

Lipanjski dan prepun je topline. Dorica je u uskim trapericama koje joj ističu izazovnu vitku figuru. Pripijena uz Furbija trlja se o njegov nabrekli ud koji se kočoperi u njegovim širokim hlačama. Miris njenog parfema Furbiju se uvlači u nosnice. Na licu osjeća njenu bujnu crnu kosu. I taman kad pomisli da bi mogao stupiti u akciju Dorica iznenada sve prekida.
„A ne, ne, dečec moj mali. Za to je još uvek prerano."
Da ne bi krivo shvatili i Dora je jednako napaljena ali zna čekati znajući da je sve to igra koja čarima slutnje pali vatru i povećava draži prvog susreta, pardon prve jebačine. To je draž slatkog iščekivanja onoga što dolazi koja je u većini slučajeva ljepša od samog događaja koga oboje čekaju. Te su čari današnje generacije brzopotrošnih jebača i jebačica izgubile i samim time smanjile su intenzitet doživljaja tog slatkog prvog zadovoljstva.
„Industrijski odnosno konfekcijski seks." kako Furbi jednom reče u šali.



„Da tako je to bilo nekada." govori Furbi slušajući Profesorovo predavanje.
„Kaj je to bilo tak nekad, ne razmem kaj to blebečeš kinfa?" začuđeno ga pita Profesor.
„Ma ništa. Samo sam razmišljao o Dori." Furbi odgovara.
„Pa dobro, kaj ima novog sa Dorom. Nešto te baš ne viđam z njom v poslednje vreme?" namigne mu Profesor.
„Nismo više zajedno. Prekinuli smo." odgovora Furbi.
„Zakaj? Mali, kaj se to desilo?" pita Profesor.
„Ne znam. Jednostavno tako, dogodilo se." odgovara Furbi.
„Jebiga dečec moj mali. Dora je avion. Trebal si to čuvat. Tu imaš zihericu, a sa strane navek moš nekaj zbariti." provocira Profesor u šali.



„Dora, Dorica." zamisli se Furbi. Njihove šetnje livadama oko Maksimirskih jezera. Prisjeća se kako su tijekom prve šetnje bili su toliko pripijeni da jedno pred drugim gotova više nisu mogli skrivati znakove želje koja zračila je iz njih. Doričine grudi nabrekle od želje glasnim su uzdasima mjerile opseg Furbjevih dlanova. Ali ni tada Dora nije reagirala direktno, primicanjem, već činila je to indirektno, odmicanjem Furbija.

„Nis ja laka ženska." često puta mu je znala namigivati.
„Koji si ti pokvareni igrač." u šali znao je dobaciti Furbi.
„Nis ja neg ti. Moj mali pokvarenjak." dobaci Dora namigujući mu.
Dok su tako šetali Maksimirom Dorica ga u par navrata, i to kad je bila sigurna da Furbi nije uzbuđen, strasno stisne uza sebe. Senzuano ga je mazila.
„Micek moj mali, tak si mi sladak."
No kad je osjetila da s Micek budi uz zagonetan osmjeh bi se samo odmakla.




„Koje li igre!" iznenada izvali Furbi.
„Kakve su sad pak to igre?" začuđeno ga upita Profesor „Kinfa, o čem ti to brblaš?"
„Ma ništa, samo glasno razmišljam o Dori." odgovori Furbi i povuče srk kapučina iz duboke šalice na vrhu koje se ljeska predivna pjena od mlijeka uz dodatak mineralne vode kako bi pjena što dulje stajala i uz to bila prhkija.
„Šmrklivec, opet ti i ta tvoja Dora. Jeste li prekinuli ili niste? Sam veliš pak kaj je spomineš. Je zaboravi." reče Profesor.
„Bi li ti samo tako zaboravio komada koji ti veli: 'Moj mali jebač.' Da, to mi je govorila." Namgne mu Furbi.
„Ohoho, pak ti si zaistač papak kaj si prekinul z takvom ženskom. " uzvrati mu Profesor.



Vraćajući se te večeri prema gradu Furbi se odluči na akciju. Šetali su zagrljeni pa kad su onako kao uzgred prolazili njegovom ulicom Furbi napomene Dori da bi u obližnjem kafiću ili možda kod njega doma mogli popiti kavice. Poznat otrcan i proziran štos, ali ... Za divno čudo , Dorica pristane. Ušavši u njegov stan Dorica se odmah ogradi da ne želi ništa odnosno kako on od nje može ništa očekivati.
„Samo kavicu i ništ drugo.” reče mu.
„Dobro.” uzvrati Furbi.
Donio je kavu i sjeo nasuprot. Pijuckali su uz ugodnu muziku i neobavezno ćaskali kadli mu se Dora odjednom obrati:
„Dođi.”
Furbi sjedne uz nju a ona ga počne strasno ljubiti.
„Samo kušleci. Ništ više.” reče i njihove se usne strasno stope, a vršci jezika nastave pohotno dodirivati uranjajući jedno u drugom u zagrljaj.



„Nisam je tada ni pokušavao skidati. Nije se dogodilo ništa." Profesor je začuo Furbijeve riječi,
„Pa ja bum uz tebe popizdil. Ti nis pri sebi. Kaj te ta ženska tak zludila da si potpuno zgubil kompas? Mi je muka. Ober., jedan konjak prosim lepo!" izdere se Profa prema konobaru koji je prolazio pokraj njihovog stola.
A za to vrijeme negdje daleko u prošlosti njih dvoje, Dorica i Furbi uživali su u igri strasnih zagrljaja i dugačkih poljubaca. Uživali su u igri slatkog iščekivanja prepunoj izvjesnosti koja mora rezultirati događajima što razbijaju neizvjesnost o kojoj iza toga dolazi izvjesnost. No to tome, više u sljedećoj noveli.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

nedjelja, 18.02.2007.

Cherchez la famme: Djevojke na fotografijama

Robi boy prodao autorska prava

Današnji Zagreb drugačiji je od onoga koga pamte starije generacije zgarepčana. Recimo Bogovićeva. Nekad prazna, gotovo dosadna ulica poznata samo po dvjema prodavaonicama ploča i Big Benu, disko klubu u koga zalaze srednjoškolci. Disko se nalazio na početku iz pravca Cvjetnog trga i bio je u istom prostoru . podrumu i katu gdje se danas nalazi knjižara. Sjećam se kad sam upao u Altinu prodavaonicu ploča i od nekog dugokosog musavog tipa kupio dupli album snimljen na BOOM festivalu. A kad, sav sretan što sam se konačno dočepao tog kultnog djela, dođoh kući i stavih ploču na gramofon ... Sranje. Dočekalo me je potpuno razočaranje. Ploče su skakutale a gramofonska ručica poskakivala. Jednom riječju, uopće nisu bile za slušanje. Kasnije sam isti album nabavio regularnim putem i uživao slušajući stariju generaciju zagrebačkog rock-a: Grupu 220, Dragu Mlinarca i Nirvanu. Prašili su oni u živo i bili su velika atrakcija na šest tisuća okretaja u minuti.

Kad se sjetim toga vremena na pameti su mi, na prvom mjestu, Time-ovci. Dado, Vedran, Peco, Pop i ostali koji su se izredali u toj legendarnoj zagrebačkoj grupi što je nekoliko puta iznova započinjala karijeru. Tu je i Drugi način. Tko ne pamti njihov prvi album? Reski zvuk gitara i sjetni pjev flauta. Muzika atmosfere i nježnih lirika koje pobuđuju gornjogradski, kak bi zagrebački fakini koji su na srednjoškolskom haklali nogomet rekli, jebački štimung Zagreba u kome vas slika i zvuk nose u polumrak Strossmeyer-ovog šetališta gdje barite svog komada. Sjećate li se još njihovih legendarnih svirki u Big Benu? Za to vrijeme Timeovci su paralelno godinu dvije prašili u Karaki, danas restoranu jednog poznatog ugostitelja sa Kvarnera.

Bogovićeva je danas ušminkana i uštirkana ulica. I nimalo ne podsjeća na oronulost i sivilo onog vremena. A u njoj se nalaze kafići i pabovi. Ono što je nekad bio čuveni duhanski put, potez Kavkaz – Zvečka – Blato, danas se multipliciralo i preselilo u Bogovićevu, na Cvjetni trg, u Varšavsku, Gajevu i u Tkalčićevu, srce grada. A uvečer srce grada vrvi od ljudi. Sve je puno kao šipak koštica pa je za lijepog vremena na mnogobrojnim stolovima teško naći slobodno mjesto.




„Taaako. Uvod je gotov a sada slije priča.“ razmišljao je meštar Bocaccio dok su se kranom laptopa pojavljivala slova, riječi i rečenice koje su na tastaturi tipkale njegove ruke.

Zamislite sljedeću situaciju: ljeto, petak uvečer između devet i ponoći. Stari dečki stoje ispred Bulldoga, pijuckaju pivce i komentiraju po tko zna koji fijasko nogometne repke. Za stolovima postavljenim duž Bogovićeve, izuzev križanja sa Marinkovićevom, gdje se nalazi polegnuta golema mesingana kugla što nagrđena potpisima pubertetlija simbolizira Sunce, vlada uobičajena vreva tople ljetne noći. Mladi, stariji i stari dečki, svi oni koji vole žene. Žene, žene i samo žene. Žene zavaljene u pletene stolice sa udobnim podlošcima. Žene podno suncobrana koji ih štite od svježine noćnog neba. Žene konzumiraju kavu, sokove i sladoled. Žene puše cigarete bez markica. Žene koje puše cigarete sa markicama. Žene koje piju martini i vermut. Žene koje ponekad piju pivo. I žene koje sljedeći modu piju mineralnu vodu a što je in jer same sebi utvaraju da su dame.

Eno, pogledajte. Za jednim od stolova sjede tri prijateljice. Nisu se vidjele dulje vrijeme. Recimo čitava dva dana. To što se svakodnevno dva, tri, četiri puta čuju mobitelom i brbljaju barem sat vremena, to nema veze. Sjede one i brbljaju kao da do sada uopće nisu pričale. Razgledavaju nedavno snimljene fotografije sa nekih morskih plaža gdje su tulumarile od jutra do sjutra. Na slikama more. Na slikama plaža. Na slikama su one. Stotine digitalnih fotki, besmislena gigabajtna hiperprodukcija kako bi se sjećale Baške i njene bezvezne pješčane plaže. Ili kako bi pamtile besmisao Paškog kamenjara i ružne plaže u Novalji. Svaka od njih ima svoje fotografije. I pokazuje ih drugima. A na fotografijama, izuzev njih samih, nikoga kome bi barem ime zapamtile. Svaka naizmjence gleda fotografije onih drugih. Grozno, jeza. Jednako kao i stavljanja tih fotografija na fejsbuk kako bi ih ste jedna drugoj lajkale.






A za to vrijeme, gore dolje Bogovićevom, šeću djevojke. Promiču ulicom žene, žene lijepe, žene jedre. Dvije, tri, četiri, pet. Žena, djevojaka ili čega li ne? U grupi. Tek tu i tamo poneka u muškom društvu. Pa zašto su onda uopće izašle van? Zbog frajera. A što poduzimaju? Ništa. Profesor, Furbijev frend i kolega s posla na temelju toga razvio je teoriju kako današnje djevojke frajeri danas ne zanimaju.
„Izađu one van. Dotjeraju se, obuku minice, pokazuju vitke noge i bujne grudi ali od očekivanih tuc-tuc akcija u gradi štani. Šeću i ne gledaju frajere a kak' su u grupi frajeri im ne prilaze. I tak' ostaju same pardon, u ženskom društvu. Slave babljevo. Usamljene su i kad su zatvorene kod kuće, u svoja četiri zida. Usamljene su i kad vikendom ubijaju večer u nekom fensi nensi šmensi klubu.“
“Na temelju čega to zaključuješ?” pita ga Furbi.
Profesor ga pogleda, zastane pa nakon kraće stanke počne objašnjavati svoju teoriju.
“Vi'š recimo ... ona tri komada kaj čitavo veče razgledavaju fotke z mora. Dobri komadi, kaj ne?”
“Da. Dobri komadi. Ne bi bilo zgorega neku zbariti, recimo onu desnu.” namigne Furbi.
“OK. To buš posle. A sad razmisli. Gledi one frajere kaj štancaju vulicom?“ Profa pokazuje na prolaznike.
„Ne. Sam sede i kak čafke klafraju te svoje bedastoče. Su one izolirane od ostatka sveta. To su ti, bumo rekli, takozvane nerazdvojne prijateljice. Fčera je petek al bilivim kak je i subotom isto tak. Prek tedna navrate barem jednom, onak popodne, v grad. Opet bumo rekli, na kavicu. Pak tu svakak skoknu i subotom oko podne. Obavezno jer to je dio poziranja. Nedelom se pak sunčaju negde na bazenu. A frajeri prolaze, glediju ih, im signale šalju, im prilaze, im se upucavaju. A kaj one na sve to delaju? Čekaju, čekaju i samo čekaju. Kaj čekaju? Princa na belom konju ili morti kurca v sladoledu. I tak im vrijeme prolazi pak se ne fukaju. I prođe godina. Prođu dve. Prođu tri. Prođe desetljeće. Prođu dva ... Pk se na kraju se svaka pita: V kaj sam ztratila život? Dok sam bila mlada frajeri me nisu zanimali. Sad kad sam stara frajla kužim da kurca nisam okusila. Ili ak' sam ga i okusila, bilo je to sam tu i tam. Pak kak da ga ni bilo. Jednom kak nijednom.”
„Zanimljiva je ta tvoja teorija Profesore." nasmije se Furbi i nastavi dalje u istom tonu:
„A kako po tvom mišljenju rješavaju one slatke stvari. Bilo kako bilo one su napokon i dio potreba koje imaju sve žene ovoga svjeta, kaj ne?"
„Pa gleč kinfa. Si znatiželjan pak evo ti odgovora." nasmije se Profesor „Fčera doma jedino kaj joj preostaje je maštanje o muškarcu. Maštanje o tome kak njegov udav prodire v škuljcu kaj je centar zadovoljstva. To se nazivle masturbacija, drkanje, kaj ne?" smije se Profesor i u namigujući mu dodaje:
„Al i muškarci na isti način maštaju o ženama. Drkaju, kaj ne?" na što se oboje nasmiju.

Profesor predavao teoriju osmjeha o muškarcima koji često vode ljubav. Na predavanju priđe prvom muškarcu. Ovaj stisnuo usne, kisela faca. Profa veli:
'Jednom godišnje.'
U dvorani tajac. Tip se nelagodno premješta s jedne noge na nogu i konačno skrušeno priznaje. U dvorani aplauz.
Profa dolazi do drugoga. Ovome lagano titra rub usana. Profa:
'Jednom mjesečno.'
I pogodi a dvoranom se ponovo zaori aplauz.
Dođe do trećeg. Na njemu smiješak, proviruju mu zubi. Profa:
'Ohoho gospon, pa vi svaki tjedan.'
Tipu se na faci vidi da je pogodio a auditorijem se ori:
'Bravooooooo!'
Sljedeći ima osmjeh od uha do uha, zubi mu vire a faca se razvezala od uha do uha.
'Jednom dnevno mladiću.' veli Profa i pogodi.
Konačno profa prilazi zadnjem. Frajer ne da se smije već da nema uši smijao bi se i oko glave. Veli Profa:
'Auuuu, pa vi to dva tri puta dnevno.'
Auditorij je na nogama:
'Bravo, bravo!'
Ali tip veli:
'Ne!'
U auditoriju tajac, Profa sav zbunjen hladno popravlja naočale pa veli:
'Ali svakako barem jednom dnevno?'
'Ne!' odgovara tip.
Jednom tjedno? Ne! Jednom mjesečno? Ne! 'Pa nije valjda jednom godišnje?' začuđeno će Profa. 'Da!' usklikne tip 'I danas je taj dan!'



Slušajući Profesorovo predavanje Furbi sjeti se Dore. Dora ili bolje rečeno Dorica, kako ju je Furbi od milja zvao bila je koju godinu starija od njega ali nije kao današnje čekala da se nešto dogodi slučajno već je sama provocirala događanja. Prvi dan kad su se upoznali, na večeri u restoranu Lido na Jarunu, Furbi je procijenio kako je ona osoba koju uzbuđuju igre u krevetu. A Dora je na obostrano zadovoljstvo jednako procijenila njega.


Frenki boy kupio autorska prava


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 18.11.2006.

The Overture: Kod kuće je najljepše

Zagrebačka jesen prepuna je boja. Jer tada crvenom, plavom, zelenom, žutom, ljubičastom i drugim bojama oličeno zelenilo krasi zagrebačke perivoje, aleje i parkove. Zagreb je oslikan mirisom cvijeća, obasjan je okusom pečenog kukuruza, posut je glađu palačinki i kobasica koje mirišu na kioscima srca grada. Mnogobrojni kafići prepuni su djevojaka. Pije se kapučino i lijeno prede podno jesenjeg sunca. Nasadi cvijeća u perivojima podcrtavaju ljepotu, opuštenost i ležernost sunčanog poslijepodneva dok bezbrižno pjevušeći pored Kazališta šećete prema Kavkazu. Sunce na nebu još je visoko no za razliku od užarenog ljeta, mjesto vrućine tada grad zasipa ugodna milina. Ispred Kazališta promatra vas Meštrovićev zdenac života, fontana koja generacijama ispunjava želje, radoznalih koji u nju bacaju novčiće želeći sreću i tko zna kakve još sve želje sebi a i drugima.

Na Kazališnom trgu, tako ga zagrepčani zovu, spajaju se dvije magistrale. Savska, koja u svom gornjem dijelu obrubljena ocvalim lipama završava Kennedyjevim trgom i čuvena Lenucijeva potkova, arhitektonsko djelo sa svojim zapadnim krakom i trgovima: Mažuranićevim i Marulićevim koji se nadovezuju na Botanički vrt. Za mnoge zagrepčane i goste Zagreba to je najljepši i najuređeniji dio grada. Primjerene fasade, čiste i noću dobro osvijetljene ulice prepune zelenila. Ovdje su smještene brojne školske i umjetničke ustanove. Ponajprije, Hrvatsko Narodno Kazalište koga Austro-Ugarski car i kralj Franjo Josip ljeta gospodnjeg 1895. svečano otvori i preda hrvatskom puku da bi ovaj uživao u umjetnosti što daskama život znače. Tu su i mnogobrojni muzeji: Etnografski, Muzej za umjetnost i obrt i Mimara, jedna od najvećih europskih kolekcija oko koje se prepričavaju mnoge priče. Tu se nalazi Sveučilište sa svojim fakultetima i akademijama, posebice Glumačkom a uskoro i Glazbenom, Visoka škola za umjetnost i obrt te brojne donjogradske gimnazije i škole. U široj okolici nalazimo fakultete, srednjoškolsko športsko igralište a ni Tuškanac nije daleko.

Prostorom dominira Westin. Sa vrha hotela koji je mijenjao članstvo u mnogim poznatim svjetskim hotelskim lancima, na šesnaestom katu noću puca predivan pogled na Donji grad i njegove geometrijske vizure. Zaputite li se prema glavnom gradskom trgu prolazite pored Kavkaza i Hemingway bara te Masarykovom promičete nekad čuvenim Duhanskim putem. U neka vremena bilo je to kultno okupljalište umjetnika, boema, šminkera, rokera i tko zna čeg’ sve ne. Tu su bili legendarna Zvečka i Blato koje su odgojile mnogobrojne zagrebačke generacije. Put kojim ste ovamo došli proveo vas je pokraj Studentskog centra, njegovog kina u kome su utočište nalazili ljubavni parovi te obližnjeg ITD-a ili na drugu stranu,prema Frankopanskoj, iz Gavele. Dva su to teatra, poznata po skandalima, s time da je jedan poznat po suvremenom a drugi po tradicionalnom pristupu umjetnosti.


Sjedeći u avionu koji ga iz Frankfurta nosi put Zagreba, Furbi prebire uspomene sa putovanja. Proputovao je svijet uzduž i poprijeko ali ... Uvijek mu je pri srcu toplo kad se sa putovanja vraća kući. Možda zato jer zna da će se skoro opet zaputiti negdje daleko ali svakako stogao što ga kod kuće čeka netko njemu drag.
„Kod kuće je najljepše." odzvanja rečenica za koju više ne pamti gdje ju je i kada pokupio.
Furbi je osjećao toplinu i zanos jer ... Iako je poluprazan avion ispunjavalo svjetlom okupano otužnu večer a na ekranima se po tko zna koji puta vrtio jedan te isti, loše snimljen, flim o ljepotama i znamenitostima Hrvatske, on bio je sretan. Bio je sretan i opušten. Vraćao se kući i svojoj Katarini. Pred njima je bio vikend koji će zajedno provesti u krevetu, osjetiti ga u šetnji Cvjetnim trgom, svratiti u Palainovku na kavu ili skoknuti do Splavnice na lignje na tršćanski a poslije, pri povratku kući, u Kavkazu popili lijenu popodnevnu kavu.
„Morao bi joj sutra ujutro na placu kupiti cvijeće. Obožava ga. Samo bombonijera što sam je usput na aerodromu kupio nije dovoljna. Bilo kako bilo, ona mi je ipak najdraža." putovale su mu misli dok je sjedio nesvjestan osmjeha koga na njegovom licu čita začuđena mlada stjuardesa ljuta što petak uvečer provodi na poslu umjesto da se zabavlja u nekom baru. Stjuardesa ga je upitno pogledavala očekujući od njega odgovor što će popiti a Furbi nesvjestan njenog prisustva u mislima obnavljao je neke uspomene iz Koktel bara.






Koktel bar bio je smješten na Gornjem Gradu, Vranyczaniyeva poljana nepoznati broj. Odmah do Talkiens-a, paba u komje je ulaz bio strogo zabranjen svim trolovima, vješticama i čarobnjacima. Paba iz koga preko debelih i visokih zidova što opasuju staru murvu i malenu kućicu u kojoj smjesti se šank. Paba iz koga dopire ugodan zvuk irske glazbe. Paba u kome se pije Guiness, Strongbow, Kilkeny, ... Koktel bar ljeti je bio vrlo ugodno mjesto. Atmosferom i opuštenošću podsjećao je na barove kakve je viđao na putovanjima po dalekim i egzotičnim krajevima. Pletene stolice, ratran trosjedi, udobne fotelje izmiješane sa standardno sterilnim namještajem modernih lokala, suncobrani ispod kojih su visoki barski stolovi i stolice. I sve to porazbacano u čudnom i simpatičnom neredu što doimlje red i savršenu cjelinu. Šarene svjetiljke, plivajuće svijeće, opojni miris cigara, dim cigareta. Prigušena tišina pod svodom ljetne noći odzvanja ugodnom muzikom na mjestu gdje se unatoč svjetlima velegrada ponekad može vidjeti i pokoja nebeska zvijezda.

Pijuckate koktel smiješan od egzotičnog voća i žestokih pića iz dalekih i bliskih krajeva svijeta a pored vas je Katarina. Držite se za ruku i mazite je. Njena ruka je na vašem koljenu. Vaša ruka je na njenom koljenu. Cjelov spaja usmjeren pogled oka u oko. Privijate se uza nju, ona se privija uza vas. Dodir usana dok žmirečki poput sanjara vodite ljubav.
„A kako vodite ljubav? " pitate me dok čitate ove retke.
„To je moja mala tajna." odgovora Furbi no vaš omiljeni pisac bit’će tako uljudan i do u detalje opisati vam situaciju.

Ruka se neprimjetno i nezaustavljivo uvlačila ispod suknje. Pogled na njene raširene noge bio je zaklonjen i nitko, ama baš nitko, nije mogao ni primijetiti a niti naslutiti što se događa u blizini. Te večeri Katarina namjerno nije obukla gaćice. Oboje se, pokvarenjaci jedni, dogovore da će se poševiti gdje god se za to ukaže prilika. Bilo gdje samo da je uzbudljivo. A ne bude li prilike sami će je stvoriti. Željela ga je a on joj je, tako željnoj ljubavi, uvijek ugađao.
„Nećemo se valjda poševiti ovdje pred svima?" pita je Furbi dok razgovaraju i pijuckaju svatko svoj koktel.
„Ne očekujem tako nešto ali ... Željela bi da me šlatariš i to tako da nitko ne skuži da svšavam. Nije li to uzbudljivo?" nevinim smiješkom Katarina mu se zagledava u oči.
„Dobro. Da probamo kako to izgleda." uzvraćajući smiješak odgovori Furbi i upitno nastavi:
„A što će biti sa mnom?".
„Ne brini, već ću nešto smisliti." vragoljasto mu namigne Katarina.




Cathy je bila pjegava, tipična amerikanka. Novinarka koja je tko zna kako sa Matthewom zalutala u Kinu. Igrom sudbine gledajući i snimajući kako tenkovi na Tien'an'menu 1989. gaze prosvjednike, oboje su proslavili CNN u svijetu žurnalizma.
„Dobro smo zaradili na snimkama koje su obišle svijet." komentirali su svoju ulogu na večeri sa Furbijem i Žanom.
U Pekingu se svakog četvrtka u vrtu neke od stranih ambasada održava koktel parti. Ući u taj zatvoreni krug stranaca koji se tih godina motaju unutar tada još vrlo vrlo zatvorene Kine ne može se samo tako. Trebate poznavati nekoga tko bi vas uveo. Oboje, i Cathy i Furbi su se, svaki na svoj način i preko svojih poznanstava te večeri tamo zatekli. Što igrom slučaja a što nespretnošću ili možda namjerom koju su jedno drugom čitali u očima. Kratki susret pored bazena i namjerna nesmotrenost gdje je Furbi zalije šampanjcem rezultirali su zanimljivom večernjim provodom. Večer provedena u razgovoru o mjestima dobrog provoda na Tajlandu, Filipinima, Macau i Indoneziji. Čitava jugoistočna Azija na dlanu putnika koji traži egzotiku. Mjesta na kojima su bili, predjeli koje nisu upoznali, ljudi i njihovi običaji koje su vidjeli. Želja za istraživanjem nepoznatih krajeva, potraga za uzbuđenjima i doping adrenalinom avanturizma. Sve se to stapalo sa glazbom i plesom uz bazen, ponekom čašicom previše da bi na kraju sami sebe pronašli kako zagrljeni pripijena tijela plešu sentiš na veselu disko muziku.
„Hoćeš li me poševiti?" upita ga Cathy.
„Vjeruj mi, želio bi to." odgovori Furbi.
„Hajdemo to učiniti sada i ovdje. To je tako uzbudljivo." reče mu Cathy odvlačeći ga na stranu.
Naslonjena uza zid, skrivena iza drveća i žbunja Cathy je nogama ukliještila Furbija ne puštajući ga od sebe. Gaćice, ako ih je i imala već su bile tko zna gdje ali sigurno ne tamo gdje se uobičajeno trebaju nalaziti. Strasno ga je i pohlepno grlila. Ljubila u usta a on joj je uzvraćao istom mjerom milujući joj grudi. Ne mareći za parti i zabavu, ne hajući za buku i žamor što dolazi s one strane bazena, oboje su bili uspaljeni požudom. Njena nabrekla mačkica uhvatila je mačora ne puštajući ga da joj samo tako utekne. Mačor je preo, uzmicao i ponovo se vraćao mijaučući i ljubeći je. Mačor se mazio sa mačkicom. I na kraju, kad više nisu mogli izdržati pritisak strasti, oboje su pukli. Mačak je zamijaukao a mačkica se promeškoljila i glasno uzdahnula.
„Oh, ovo je bilo uzbudljivo." komentirala je kratko i nastavila „Što radiš preko vikenda? Putujem u ponedjeljak pa ako si slobodan mogli bi se malo zabaviti?"
„U nedjelju popodne idem vlakom u Kanton ali petak i subotu sačuvat’ću za tebe." namigne joj Furbi.



Katarina mu je sjedila nasuprot i gledala ga ravno u oči. Osjećajući njegove prste na svojoj dražici, dražeći ga pogledima i ljubeći njegovu slobodnu ruku požudno mu je šaputala:
„Tooooo, taaaako. Nježno i polako. Želim te osjetiti i u tome osjetu uživati. Aaaaaaaaaah."
Gledao je kako ona polako pada u ekstazu, kako joj pogled tone u dubine, kako joj se zadovoljstvo proživljenog cakli u njenim očima. I kako ona na kraju nježno, plaho i zanosno svršava predajući mu poljubac u usta.



Dok sjedi u avionu i ponovo hrli svojoj Katarini, ljubavi mladih dana, ljubavi koju vječno nosi u sebi i čuva za cijeli život, Furbiju osmijeh ne silazi s lica. Pomisao na ono što bilo je i slutnja onoga što biti će. Pa možda baš zbog toga ne čuje pitanje koje mu po drugi puta upućuje mlada stjuardesa prolazeći kolicima mimo njega:
„Što ćete popiti gospodine?"
Videći da ne reagira na ponovljeno pitanje i da leti u nekom drugom svijetu stjuardesa ga diskretno pusti na miru i okrene sljedećem putniku.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 11.11.2006.

The Overture: Do the Strand

Vjerujem kako su mnogi od vas bilo turistički bilo poslovno posjetili London. I dojmila vas se njegova veličina, prostranost i život koji traje dvadeset četiri sata dnevno. Iako postoje i znatno veći gradovi od Londona, s pravom se može reći da je London prijestolnica svijeta. Metropola je to već gotovo stotinu i pedeset godina unatoč tome što je Britanski imperij odumro a Velika Britanija se svela na patuljka bez pokrića. I danas je London još uvijek prvi grad svijeta, stjecište je mnogobrojnih puteva i raskršće svih smjerova.

Aerodrom Heathrow ulazna su vrata Londona. Taj relativno mali aerodrom koji je imao samo dvije piste (danas tri) dnevno pregazi preko tristo pedeset tisuća putnika a pod kotačima ga prijeđe preko tisuću i petsto aviona. Na njemu je u raznim ulogama zaposleno gotovo sto tisuća ljudi. A promet se za tako veliku gužvu odvija upravo savršeno: zračni, zemaljski i podzemni. Do Hethrowa vode autoputevi i dvije željezničke linije – Heathrow Express kojim za dvadesetak minuta dolazite do Paddingtona na granici Kensingtona i Westimstera. Druga linija je Picadilly, najdulja i najdublja linija podzemne željeznice na svijetu koja vozi gotovo jednako tako savršeno kao i Hethrow Espress ali je zbog nebrojenih stanica puno puno sporija. Do Gloucester Square-njome a trebate otprilike sat vremena, a zavisno o situaciji i gužvi ponekad i puno puno duže. Bilo kako bilo, obje linije za svoje prilike funkcioniraju savršeno.

Ako ste se ikada po Londonu vozili taksijem tada ste primijetili da, bez obzira na gust promet što se gotovo jednakim intenzitetom odvija dvadeset i četiri sata dnevno, u centru gotovo nikada nema ni gužvi niti većih zastoja. Jeste li se zapitali u čemu leži tajna prometne organizacije u tom megalopolisu, čiji centar čine City of Westimster i City of London? Tko to i što tako savršeno organizira promet? Odgovor se krije u stotinama senzora smještenih podno ulica i stotinama kamera povezanih sa centralom gdje računalna tehnologija u interakciji sa ljudima ne spriječava prometni kaos već ga predviđa i tome trenutno prilagođava prometnu regulaciju. Znate li da se svaki ulazak bilo kog vozila u najužu zonu ne samo registrira već i posebno naplaćuje? Ukoliko vozilo, koje mora imati posebnu dozvolu, ulazi u tu zonu vlasnik plaća osam funti za prolazak u jednom pravcu. I znajte da tome nikako ne možete izbjeći jer sistem kamera po registraciji automatski prepoznaje vozilo i vlasniku na kraju mjeseca automatski šalje račun za užitak vožnje centrom grada.

Sljedeća atrakcija Londona je Temza. Rijeka je to koja je u povijesti zbog plime i oseke Sjevernog mora varirala u vodostaju i do sedam metara. Danas toga više nema jer od plime London štite brane što reguliraju stalnu dubinu te prljavosmeđe rijeke u kojoj su se, gle čuda, opet pojavljuju ribe. Kad u noći stojite na sred pješačkog mosta kod Whitehala i gledate na zapad, na desno vidite osvijetljen Parlament a s lijeve strane gleda vas London Eye, najveći karusel na svijetu. Pred vama, ravno u daljini su neboderi nove poslovne zone a iza vas ostaje City i St. Paul Chatedral, te poznati London Bridge sa Towerom u blizini, tvrđavom čuvenom po smaknućima četiri od šest žena Henrika VIII. Noć je vedra i s neba namiguje pun mjesec. Pa odjednom postajete svjesni zašto su Englezi toliko prijemčivi za Jack-a Trbosjeka. Zašto su opsjednuti masovnim ubojstvima i to ne samo na filmu već i u stvarnom životu. Pamtite li još slučaj doktora iz Manchestera koji je krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća priznao ubojstvo preko dvije stotine starica ali su mu, unatoč vlastitu priznanju i želji za rekordom, mogli dokazati svega njih pedesetak?

Neću vas više zamarati potrebnim i nepotrebnim, zanimljivim i svima dosadnim opisima te metropole svijeta. Neću vam pripovijedati o Trafalgar Square i katedrali St. Martin in the Field sa nadaleko čuvenim zborom, poznatoj uz to i po sjajnim koncertima klasične glazbe: utorkom, srijedom i četvrtkom. Neću vam dosađivati galerijama, muzejima, šetnjom dvorcima i obilaskom parkova. Neću vas zamarati sa Sohoom, njegovim makroima i prostitukama, njegovim kazalištima u kojima se karta mora rezervirati i platiti mjesecima u naprijed. Neću o Notting Hillu, četvrti koja postane inn zbog filma u kome se Julia Roberts i Hugh Grant međusobno zavađaju. Neću spominjati ni Leichester Square niti njegova kina, ni Trocadero kao niti publiku koja svoje navike i običaje donosi sa svih strana svijeta. Neću vam opisivati pankere Camden Town-a niti pisati o Paddingtonu i njegovom svijetu glamoura i mode. Pričat' ću vam o Strandu.





Do the Strand, pjevao je nekad a ponekad još i dan danas zapjeva Brian Ferry, jedan od utemeljitelja i osnivača Roxy Music. London je mjesto gdje je svoju karijeru započeo David Bowie ali i mnoge druge danas poznate legende. Recimo, Rollingstonesi su londonski dečki jednako kao Whoovci, Kinksi ili pak Queenovci. Sjeća li ih se još tkogod? A sve se to odvijalo negdje oko Stranda. Strand je čudna i neobična ulica koja počinje na Trafalgar Square-u i vodi gotovo paralelno sa Temzom na istok prema City-u i St. Paul Chatedral. Krenete li ulicom na desno ostavljate Savoy, najskuplji i najglamurozniji hotel na svijetu a lijevo vam namiguje Covent Garden, nekada trbuh Londona a danas mjesto ugodne zabave za turiste koje je ispunjeno lokalima i okruženom nekolicinom obližnjih teatara gdje svaki mjuzikal traje desetljećima. Svako toliko Strand presijecaju ulice u kojima se redaju pomalo čudni lokali i pabovi. A u njima se okuplja i neobično i obično društvo. Iz izloga na vas gledaju patuljci, namiguju vam paževi što u rukama nose visoko podignute baklje, promatraju vas čudna bića i neobične kreature okružene istodobno vrhunskom umjetnošću i najvulgarnijim kičem. Sa zidova vas mjerkaju slike – originali i reprodukcije starih i modernih majstora uz koje, bok uz bok stoje najjeftiniji i najvulgarniji posteri. Na stolovima i komodama kočopere se originalne Tiffany svjetiljke, rame uz rame sa njihovim najjeftinijim falsifikatima. Sve je nekako na granici kiča, umjetnosti i glamura. Zajedno, ruku po ruku tu su jednostavnost, prostakluk i profinjenost. I svejedno jeste li u pabu ili nekom otmjenom i preskupom restoranu. Svi su oni na neki čudan i neobičan način jednaki, kicoški ukrašeni i jednako izazovni. Pa ne znate gdje prestaje granica dobrog ukusa a gdje počinje najodvratniji kič. Neki to vole, drugi ne vole ali ipak svi se ovdje sakupljaju i jednako su opčinjeni viđenim i doživljenim.





Strand traje već preko stotinu godina i trajat će još tko zna koliko. Njegova čuvena i nadaleko poznata povijest počinje sa Eduardom VII, ćelavcem koji je ovdje gotovo do svoje starosti čekao na kraljevsku krunu jer ... Njegova majka, kraljica Viktorija, vladala je carstvom gotovo 70 godina. Osim po Strandu, Eduard je poznat i po dvije stvari. Njega su ljubile mnoge Londonske primadone i kurtizane. A kao svaki bonvivan on je, naravno, pušio cigare ali ... Tradicionalne cigare koje dugo gore nisu odgovarale njegovom temperamentnom načinu života. Svoje je vrijeme, baš kao svaki pametan čovjek, želio trošiti na provod sa glumicama pa je zato trebao cigare koje će manje trajati, cigare koje će biti kraće. Primjerice da se zapale uz kavu ili uz dupli scotch. I tako su za njega dizajnirane panatele koje se na vrhu sužuju sve kako bi ih monarh lakše zapalio jer ... Da bi lakše zaš’o podno suknjice u gaćice kurtizane ili glumice, trebala mu je jedna slobodna ruka.





Furbi ne pamti kako je i na koji način upoznao Kate, tu čudnu i neobičnu djevojku tridesetih godina koja se je i u uredu, unatoč strogim pravilima Tvrtke, oblačila vrlo izazovno. Njena skladna figura i svijetla, gotovo bolesno bijela put koju obrubljivao je mali crni kostim i čizme, unatoč naglašenom mačizmu, odavale su dojam usamljene osobe. Zelene oči i proziran, staklasti pogled kojim ga je probadala gledajući istovremeno u njega ali i kroz njega dok mu objašnjava kako i na koji način Tvrtka kontrolira poslovanje, usklađuje akcije i prioritete. Te su se oči stapale sa njegovim pogledom koji je čitao sadržaj iza njene fasade. Eye to eye, look to look, hand in hand ... Veza je rođena, veza prolazna, veza za kraće vrijeme.

Kate se doimala gotovo kao vampirica ali ... Ipak to bila nije. Bila je to samo jedna mlada i usamljena djevojka koja traži zabavu i društvo. Djevojka što radi pedeset sati tjedno trudeći se napraviti karijeru. Usamljenik koji traži prijatelja. Putena cura koja želi ljubavnika s kojim će kratiti duge večeri svog samačkog apartmana. Preko vikenda Kate je odlazila roditeljima u Southampton gdje je živio i čekao je on, njen dečko i njen zaručnik.

Iako je na poslu djelovala nadmoćno i sigurn, Kate u krevetu nije bila tako nadmoćna ali ... Sve to je nadoknađivala strašću kojom mu je uzvraćala spuštajući mu se među prepone dok ju on ljubio između nogu. Vat 69, njen omiljen viski stapao se sa okusom što su ga oni tako smjerno uživali i jedno drugome uzvraćali. Njeno međunožje, meka i nježna strana unutar bokova, njegova usta i jezik uzvraćali su signale kojima su se razvratnički i uz pohlepno sladostrašće međusobno jednakom mjerom komzumirali. Uvlačio se u nju doživljavajući jednako uzbuđenje i uzvraćajući joj istom mjerom. Žudeći za potpunom predajom, za davanjem bez ostatka ali i za uzimanjem što traži istu mjeru, ljubavnici su uzdisali i ljubili se predavajući jedno drugome čupavac razastrt na njenom krevetu.

Svršavala je stenjući i jecajući. I kad je sva u znoju i drhteći od zadovoljstva svršio po njenom licu, na usnama i po njenoj kosi razli se boca šampanjca. Boca se je otvorila tik pred njenim očima zasipajući je obilnom pjenom a ona uhvati sitne kapljice koje su joj se cijede po licu. Kate jezikom obliže svoje usne, prstima uhvati slatki nektar šampanjca i zavuče ih sebi među noge. I dok su im se jezici opet ispreplitali a usne tražile jedno drugo zazvoni telefon.
„To je sigurno Steven, moj zaručnik." reče mu.
„U nedjelju idem kod njegovih na ručak. Oh, pa već je šest sati. Zaista day off brzo prođe. Pričekaj me i dotle se obuci. Zakasnit’ ćemo u St. Martin na Mišolovku." Kate doda.
„Dobro, samo budi kratka. Predstava počinje u osam. Znaš i sama da nam do Sohoa treba barem sat vremena a trebamo se još i spremiti. Ne bi želio propustiti Mišolovku, taj najdugovječniji kazališni komad na svijetu." odgovori Furbi.










gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 04.11.2006.

The Overture: Fantastični snovi Gospodara prstenova

Vjerujem da većina vas čitatelja barem djelomično poznaje Zagreb. Kao što iz osobnog iskustva zna ili možda ne zna, grad Zagreb prepun je lokala. Ipak, lokale kakve nailazite oko Katarininog trga ne nalazite baš svugdje, čak ni u puno većim i poznatijim svjetskim metropolama, recimo u Londonu. Vjerojatno ste čitali knjigu Gospodar prstenova, a ako niste ono ste barem gledali istoimeni filmski serijal. Tada znate ili u pamćenju držite sve one čudnovate i pomalo fantastične prizore nadrealnih dogodovštine kroz koje prolaze junaci na putu do Saurona kako bi od njeg’ spasili treći prsten.

A baš tu, u Zagrebu, na Katarininom trgu, nalaze se zanimljivi lokali oslikani i uređeni po mjeri prizora te priče jer ... Priča se savršeno uklapa u atmosferu starog Gradeca u kome su se građani, vjerovali ili ne, bojali gvelfa, gibelina, trolova i ostalih mitskih bića što u službi su ili pri ruci coprnicama i coprnjacima. Ne bojte se, u noveli vas ne čekaju ni zli čarobnjaci ni zle vještice, a još manje na vas ne vrebaju ostala mitska bića koja pokorno obitavaju u njihovoj službi čineći opačine koji ovi vješto spremaju. Baš naprotiv, na Katarininom trgu naći ćete ugodnu, opuštenu i pomalo otkačenu atmosferu kakvu nalazite na svim mjestima dobre zabave i još boljeg provoda.

Jeste li znali da je u nepunih dvjestotinjak godina što u ondašnjem Gradecu, a što na susjednom mu Kaptolu, tijekom petnaestog i šesnaestog stoljeća spaljeno preko četiri stotine vještica? Iako u čestim sukobima oko posjeda, ponekad čak i u pravim ratnim sukobima koja katkad bijahu toliko krvava da još i danas jedna uličica nosi naziv Krvavi most, ljuti protivnici su kad je trebalo spaljivati coprnice i coprnjake bili složni i k’o braća suglasni. Pišući ove retke vaš omiljeni pisac pamti događaj iz Londona kad je igrom slučaja, u Mc Donaldsu na St. Martin's, upoznao jednog poznatog američkog dramatičara što je bi na proputovanju Londonom. Čekao je on na premijeru svoga novog dramskog djela koja bi zakazana u obližnjem Duke of York Theatre. Pričali su o svemu i svačemu, a na spomen četiristo spaljenih gričkih vještica Richard se zapali.
„To, to bi trebalo dramatizirati!" usklikne.
„U jednu predstavu dovesti svih četiri stotine vještica i coprnjaka na scenu. Istovremeno. Kakva bi to snažna ekspresija bila!" oduševljeno je pričao dok su uz cheeseburger nabadali pomfrit i namakali ga u kečap.
Uistinu, danas nakon tolikih stoljeća ova se tužna storija o ljudskoj gluposti u najmanju ruku čini žalosnom, ali u ono vrijeme, vjerujte mi, ne bi tako. Jer te tvari su tada bile izuzetno delikatne i opasne.

Uzmimo recimo Martina Luthera, utemeljitelja protestantizma. Njemu su svojedobno sudili u Wormsu gdje morao je braniti svoje teze, no ipak ih je uspio obraniti. I ne samo obraniti već čak i obrlatiti tadašnjeg Njemačkog izbornog cara i okrenuti sve u svoju korist. I gle čuda, dan kad se to zbilo, dan uoči Svih Svetih, taj se dan širom svijeta obilježava kao dan protestantizma. A katolici s kojima se su protestanti u Njemačkoj u tridesetogodišnjem ratu krvavo klali i ubijali, danas bez predrasuda prihvaćaju čak i Haloween, a ne samo Sve Svete koji dolaze dan poslije iako su oni, katolici, za protestante još uvijek i su i danas građani drugog reda. Tako je Noć Vještica u iskrivljenoj ikonografiji new agea postala neka vrsta neslužbenog praznika. Pa je tako Noć Vještica u režiji konzumerističkog hedonizma potrošačkog društva postala razlog za još jedno nalijevanje irskim pivom. Vrijeme je to kad pale se svijeće u bundevama i dan je to obilježen iluzijom užitka kog daju jeftini horor filmovi što promiču nasilje zbog nasilja kao takvog. Zaista, svijet je čudan. Neobičan je i povezan bez obzira na sve razlike što ga dijele, jer ... Razlike ponekad mogu i spajati. Razlike između ljudi, razlike između civilizacija. I još da ne zaboravim, Martin bi oženjen Katarinom i s njom imade šestero djece. Slučajno ili ne, nema veze, ali svakako zanimljivo.

Legende o coprnjacima u našim su krajevima vezane uz Klek. Planinu što se kao stijena uzdiže ponad Ogulina. Planinu što loveći u svoju mrežu vjetrove, oblake i legende i sama posta dijelom legende. A prema legendi, na vrhu Kleka se u noćima punog mjeseca okupljaju coprnice i plešu oko Nečastivog osobno. Plešu one tamo svoj zanosni ples na metlama i heksaju. Naravno, u čitavoj toj fantaziji ima i primjesa erotike, jer ... S kime bi se one uopće zabavljale doli sa Nečastivim? Slično je i kod primanja u njihovu veselu družbu, kod njihovog svima poznatog 'zaređenja'. I ta priča sadrži dozu erotike, sve kako bi mistika povezana s asketizmom i odricanjem od svjetovnih užitaka, kako bi tajanstvenost što se još od srednjeg vijeka sustavno promiče, privlačna bila i tako zabavljala mnogobrojne potrošače. Pa upravo zato, baš u doba Renesanse, a i kasnije u doba protureformacije, kao odgovor na hedonizam izražen oduševljenjem masa povratkom putenosti, javlja se inkvizicija. Inkvizicija se prvo širi zemljama koje su najkatoličanskije, recimo Španjolskoj, da bi se zatim iz nje razlila diljem starog kontinenta. Iako se inkvizicija u Španjolskoj najdulje zadržala, kao protutežu tome u današnje vrijeme španjolci su, drugi po redu, odmah iza ludih nizozemaca dali homoseksualcima pravo na ‘brak'. I da ne zaboravimo, Nizozemska je vrlo vrlo dugo bila direktno podređena španjolskoj kruni i u šesnaestom je stoljeću, za vrijeme Karla V, a kasnije, za vrijeme Filipa II bila dio Svetog Rimskog Carstva.







Smiješila se jesen prepuna boja. Smiješila se gradu koga polako prekriva koprena mraka što ga za sobom donosi mladi mjesec. Svijetla gornjogradskih svjetiljki upaljena su i trepere podno zvjezdanog neba.
„Vrijeme postoji da se trati. Odluka je individualna. Posljedice nikada nisu izvjesne.“ proročanstvo je koje nasta nekad u nekim dalekim mračnim šumama i svojedobno doputuje u naše krajeve. I dok crvenokose vještice zanosno plešu svoj erotski pir, crvenokosa sjedi i promatra. Ona nije za ples, još nosi štake a nozi ispod koljena je u gipsu.

Crvenokosa Katarina u slobodno vrijeme se, onako iz zafrkancije bavi heksanjem. Copra Nečastivog. Odsutnim pogledom sa brijega gleda svjetlom okupanu katedralu koja se u sumrak doimlje kao velika napuštena tvornica. Prisjeća se dana copranja, pamti kavalire sa magnolijama i kamelijama, pamti neobične događaje iz priča. Oko nje su uvijek kavaliri. Njen glas ponekad se, poput australijsko-kalifornijskog požara širio uokolo naokolo, vitezovi se oko nje množe, međusobno odmjeravaju ispod oka i bore na turniru podno njene kule djeve Matovilke.

L ..... is for love, baby ..... L
O ..... is for only you that I do ..... O
V ..... is for loving virtually all that you are ..... V
E ..... is for loving almost everything that you do ..... E
R ..... is for rape me ..... R
M ..... is for murder me ..... M
A ..... is for answering all of my prayers ..... A
N ..... is for knowing your loverman's going ..... N

I'll say it again

L ..... is for love, baby ..... L
O ..... is for oh yes I do ..... O
V ..... is for virtue, so I ain't gonna hurt you ..... V
E ..... is for even if you want me to ..... E
R ..... is for render unto me, baby ..... R
M ..... is for that which is mine ..... M
A ..... is for any old how, darling ..... A
N ..... is for any old time ..... N

„Would you join me ... would you join me in bed ..." u stilu davnih ali bliskih gregorijanskih korala atmosferu su ispunjavali zvukovi opuštajuće glazbe koja dolazi sa razglasa gornjogradskog pabova. Senzualnost i mir. Spokoj, pobožnost, vjerovanje. A opet i istovremeno, putenost, užitak, erotika. Poziv je to na seks.

Gregorijanski korali kao glazbenog obrasca nastali su u vrijeme pape Grgura i u svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti odisali su duhom što ga je tada širilo kršćanstvo. A kako je ono, kao i sve druge religije s vremenom zastranilo, tako su ih kasnije proglasili nepodobnim jer ... Jednostavnost i iskrena pobožnost oduvijek su u prirodnoj vezi sa putenošću i erotikom. Erotika je to što zbog osobnih, a što radi znanih i teško shvatljivih političkih razloga u srednjem vijeku posta proskribirana u korist asketizma i odricanja od užitaka svjetovnih. Tih malih i sitnih zadovoljstava na koja se, nakon svih velikih misli, riječi i djela zapravo svodi život naš svagdanji.





Sve se međusobno stapalo i prožimalo. Treperilo poput svijeća, lelujalo poput plamena koji pliva u posudama iz kojih širi se opojni miris eteričnih ulja. Miris Katarininog tijela stapao se sa mirisom njenog parfema. Pretapao se sa opojem svijeća.
„Samo se ti zafrkavaj. Kad te ja zaheksam nećeš se ni snaći niti će ti biti jasno kako si se proveo." zbori Karatina na Furbijeve pošalice u vezi heksanja.
„Zar zaista misliš da se bojim heksanja? TPa ja sam ti sam Nečastivi osobno. Sve ste u mojoj vlasti!" šali se Furbi na svoj i njen račun.
„Ma nemoj! Zaista misliš da ću i ovaj put popustiti?" prihvaćajući šalu pita Katarina na što oboje prasnu u smijeh.
„Ne, ne nećeš popustiti već ću te ja začarati." grohotom nadoveže se Furbi.
„Dobro, onda me začaraj." jednostavno i skromno, gotovo izazovno, a opet čedno reče Katarina i spremno prihvati igru prepustivši se njegovom milovanju.
Ruke su joj spremno odgovarale na njegove pozive. Ruke im se nježno pretapale, jedna u drugu, jedna oko druge, dodirivale se u igri ispreplitanja prstiju, igri milovanja, slutnji tajnih dodira, pogledima poziva za koje ne zna nitko osim njih dvoje.
„Volim te budalice moja." nježno mu šapuće dok se ljube ne mareći za ostale goste paba.
Drugi gosti, zabavljeni nekim svojim igrama, u jednakoj mjeri ne mare za njih. Svi oni zajedno i pojedinačno igraju neke svoje igre ne primjećujući jedni druge.

To je atmosfera koju bi poželio svaki par koji traži diskreciju. A treba li mu, osim diskrecije potražio bi tu i druženje sa sebi sličnima. Parovi i društva. Sve se to ovdje nalazi na jednom jedinom mjestu, mjestu Gospodara prstenova, mjestu gdje fantazija susreće stvarnost i gdje se stvarnost pretapa u fantaziju. A nakon opuštanja u pabu, nakon pripreme slijedi vrhunac. Vrhunac je na ... zadnjem sjedištu njenog automobila.

„Nikada do sad nisam tako nešto doživjela." zapisala je Katarina te noći u svom dnevniku.
„Zaista, prošla sam sve i svašta, sito i rešeto. Bila sam svugdje i radila to na razne načine ali usprkos iskustvima i godinama za mene to bi otkriće." tipkala je dalje na laptopu u poluzamračenoj sobi pred počinak.

„Svjetla u daljini dolazila su i prolazila u blizini, mimo nas. Sa brijega se pružao pogled na grad. Izuzev povremenih automobila nije bilo nikog. Na staklima i kroz otvorene prozore do nas dopirao je svježi dah noći. I dok sam uživala u onom što mi je pružao, sva uspaljena i mokra od znoja zahtijevala sam još i još i još. U meni je sve treperilo. Uzbibala unutrašnjost na tvrdom sjedalu koje se nikako nije spuštalo. Oh bože, zastenjala sam i svršila ne znajući za sebe. A on je još i dalje stajao. Stajao je i nikako da šampanjac konačno prasne. Zato sam od njega zatražila još. Osjećaj zadovoljstva dolazio je sam po sebi ne pitajući za vrijeme, ne mareći za mjesto, ne čekajući da prethodni svrši i ispuni me tako željenom milinom. I dok je u meni sve treperilo i svjetlucalo ni sama ne znam kako, opet osjetim da nailaze poznati osjećaji. Nisam se više suzdržavala, neka bude što ima biti. Ponovo sam svršila. I nastavljala. Svršavati. Sve je dolazilo i prolazilo u valovima i jednostavno više nisam znala za sebe. Željela sam samo da to traje i potraje. I kao da je netko tko nama upravlja usliši on moju želju. Ispuni je. Trajalo i trajalo tako da sam na kraju izgubih osjećaj za vrijeme. I kad konačno osjetih kako se u meni razlijeva šampanjac, kako njegov mlaz nezaustavljivo nadire i ispire me tako željenom milinom, svrših još jednom."

„Uf, ne znam što mi danas bi. Nikako nisam mogao svršiti." Furbi.
„Neka tako bude i drugi puta, meni je baš bilo prelijepo." reče Katarina i nasmiješi mu se.






Podno Savskog mosta teče rijeka, a voda donosi i odnosi događaje. Ali još i danas, dok oboje mirno šeću svoje kućne ljubimce, ponekad, pri slučajnom susretu na obližnjem Tuškancu, Katarina i Furbi sa radošću obnove nekadašnje uspomene. Ljubav što je onomad izmjenjivahu traje još i danas. I dok se njen ljubimac i njegova ljubimica slobodno igraju, trče i natjeravaju šumom, pisac ponekad zapiše neki novi susret kao neku novu novelu ali ... Ostavimo to za slijedeću priliku. A dotle, uživajte čitajući ovu i ostale novele i živite svoje vlastite živote. Život je da se živi, život je da se proživi i da život je da se uživa. Sve je tako jednostavno, zar ne?



(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 21.10.2006.

The Overture: Katarina sa Gornjeg grada

Gornji Grad, srednjovjekovni Gradec, najveća je zagrebačka znamenitost. Utemeljen u srednjem vijeku kao naselje na brijegu, po provali tatara u Ugarsku, Gradec posta utočište tadašnjeg Ugarskog kralja Bele IV. Iako bez tvrdih zidina, uspješno se branio i obranio od Tatara, ter mu kralj, u znak zahvalnosti, godine 1242. Zlatnom bulom kao posebnim kraljevskim ukazom, dodijeli status slobodnog kraljevskog grada. U ono doba to je značilo da jedine pristojbe koje slobodni građani trebaju plaćati ali i obveze koje isti trebaju izvršavati su one prema kralju Ugarskom. Pa tako nitko drugi ne mogne umočiti prste u njihove kese a što ovima bi drago i kao posljedicu im donese bogatstvo veliko. Zato po dobivanju statusa slobodnog kraljevskog grada građani opasavaju grad tvrdim zidinama sve kako bi i time obol svojoj slobodi dali.

Osnovni obrisi nekadašnjih gornjogradskih zidina očuvali su se sve do današnjih dana. Treba to zahvaliti činjenici da su se s vremenom uz zidine porazmjestile gornjogradske palače koje su prateći njihovu konfiguraciju naprosto obgrlile Gornji Grad. No to ne znači kako i unutar zidina ne postoje palače. Dapače, čitav Gornji Grad prepun je starih palača koje unatoč lošem održavanju ipak nekako odolijevaju zubu vremena.

Ipak, dragi moji čitatelji, namjera vašeg omiljenog pisca nije pisati o Gornjem Gradu već o zgodama i nezgodama građana vezanim za jedan njegov specifični dio, Katarinin trg.









Na Katarinin trg smješten na jugoistočnoj strani Gradeca stiže se iz više pravaca. Od Kamenitih vrata treba skrenuti lijevo, produžiti Habdelićevom, proći omanji Jezuitski trg pored Klovićevih dvora uz sjevernu fasadu Katarinske crkva čiji se predivan zvonik ponajbolje uočava baš sa te strane. Drugi pravac prema Katarininom trgu također vodi sa sjevera. Od Markovog trga Čirilometodskom prema jugu. Na desno ostaje Starogradska vijećnica poznata po tome što se u njoj mnoge ljudske sudbine spajaju u najdublju ljudsku vezu, danas neopravdano zapostavljenu, zvanu brak. Prilazeći Katarinskom trgu sa zapadne strane na desno ostaje Vranicanijeva poljana, omanji park na čijem sjevernom rubu su se nekad nalazila poznata svratišta zlatne zagrebačke mladeži. Prilaz Katarininom trgu s juga ide od Strossmayerovog šetališta uz kulu Lotrščak, danas jednu od svega tri očuvane kule starog Gradeca. Nekad poznata kao istražno mučilište gdje su ženama optuženima za copranje činili grozne stvari, od 1. siječnja 1877. sa vrha kule, prema predlošku iz kraljevskog grada Edinbourgha svakoga dana točno u podne čuveni Grički top u Zagrebu označava podne. S desna i s lijeva te kratke ulice uzdiže se Dverce. Palača je to u kojoj mnogobrojna državna i gradska izaslanstva održavaju domjenke. Prilaz Katarininom trgu s istoka vodi od Strossmayerovog šetališta, pa stubištem ponad omanjeg cvjetnog parka koga okružuju mali lokali i galerije, zatim preko platoa obrubljenog gornjogradskim muzejima – Klovićevi dvori i Galerijski prostor Muzeja suvremene umjetnosti, pa kroz prolaz tik uz gornjogradsku gimnaziju ravno na trg. Sa istočne strane Strossmayerovog šetališta kao i platoa podno Klovićevih dvora noću fascinira fantastična iluminacija. Odavde puca predivan pogled na Zagrebačku katedralu, Šalatu, a naziru se glavni gradski Trg i Tkalčićeva ulica koja je od davnine pronosi tradiciju zagrebačkog noćnog života.




Iako izvana djeluje skromno, crkva na Svete Katarine nije obična crkva. Izvana gotovo asketska, iznutra je ona predivna i raskošna barokna građevina oslikana veličanstvenim prizorima podno kojih se zbog vrsne akustike vrlo često održavaju koncerti komorne i duhovne glazbe. U obližnjim Klovićevim dvorima danas djeluje muzejski prostor gdje se održavaju izložbe a ljeti se u atriju održavaju koncerti. U prošlosti se ovdje nalazio samostan koga car Ferdinand II godine 1773. ukazom oduzme isusovcima kad ih onomad protjera iz svog carstva, jednako k'o što učine sve okrunjene glave tada[nje Europe. Na Jezuitskom trgu koji proteže se uz Klovićeve dvore, točno nasuprot glavnog ulaza u Muzejski prostor nalazi se prelijepa omanja fontana, skrivena od pogleda i neiskorištena u praktične svrhe. S vremenom ta prastara fontana, baš kao nova na glavnom gradskom trgu, posta spomenar bacanju novčića u fontanu što čin je koji ispunjava želje. U novije se doba kovana ograda platoa podno Klovićevih dvora, baš kao i ona na istočnom kraju Strossmeyerovog šetališta puni se lokotima kojima današnja mladež trajno ovjekovječuje svoje ljubavne veze.








Katarinin trg je danas poznat po lokalima i galeriji konceptualne umjetnosti što se nalazi tik ponad njih. Nasuprot, pored gornjogradske gimnazije nalazi se palača Dverce čuvena po tome što su za nju vezana mnoga, nikad izvršena obećanja o tome kako predsjednik Hrvatske želi biti građanin i predsjednik svih a ne monarh, dotepenac i simpatizer jedne strane, što je u modernoj Hrvatskoj postalo gotovo pravilo.






Uz južni rub Gornjeg Grada prostire se jedna od najljepših i najromantičnijih zagrebačkih promenada, Strossmeyerovo šetalište. Uz stari gornjogradski ugođaj tome, pogotovo kad padne večer, pridonosi najljepši pogled na Donji Grad koji tad se kupa raznobojnim svjetlima.









Furbi je zapamtio Katarinin trg po djevojci koja se igrom slučaja zvala Katarina. Katarina i Furbi sastajali su se na klupama Strossmayerovog šetališta gdje su, zaklonjeni gustim krošnjama stoljetnih kestena što omeđuju ovo šetalište, izmjenjivali nježnosti i strasti. Furbi, donjogradski fakin sa srednjoškolskog i mangup sa streljane iza kina Tuškanac ovdje je, kako to zagrepčani vele, bario Katarinu. Ili je ona barila njega? Nema veze i nije važno, glavno da im je bilo lijepo bez obzira tko je bio dolje a tko gore. Katarina je pohađala gornjogradsku gimnaziju na Katarinskom trgu, a Furbi donjogradsku gimnaziju na Rooseveltovom trgu pa je tako zapadni rub šetališta postao najprikladnije mjesto njihovih sastanka. Klupe na kojima su se zabavljali, bez obzira na lanterne koje su postavljene na šetalištu, uglavnom su bile u mraku. Zašto? Razlog vjerojatno pogađate jer ... Zagrebački fakini svako toliko kamenicama prilagođavaju atmosferu da parovi bez bojazni od voajera mogu izmjenjivati obostrane nježnosti. A oni hrabriji i odvažniji ponekad su tu izmjenjivali i veće strasti. Toga je pogotovo bilo u malom parku pri kraju zapadnog dijela šetališta, parku što smješten je ponad puta koji spušta se prema Mesničkoj. Park se nalazi točno nasuprot Hidrometeorološkog zavoda. Situacija je tu primjerenija no na Strossmayerovom jer ovdje noću gotovo nikada nema rasvjete.





Furbi je Katarinu upoznao u Saloonu. Bio je to nekad čuveni klub koji je tijekom desetljeća obilježio brojne generacije zagrebačkih fakina i šminkera. Kada su išli u Saloon, mangup Furbi obično je čekao ispod stuba na platou kina Tuškanac, jer je Katarina silazila Aleksandrovim stubama sa Nazorove. Ponekad bi je Furbi čekao ispred gimnazije na Katarininom trgu, pa bi oni tada oni, držeći se za ručice i gugučući poput golupčića, otplovili u mrak stoljetnih kestenova obližnjeg Strossmeyerovog šetališta.
„Neeee .... nemoj me još otkopčavati.“ branila se Katarina i potpuno predavala poljupcima njegovih usnama i njegovom jeziku koji nepogrešivo traži i pronalazi njen jezik.
„Nemoj mi folirati,“ govorio je Furbi „znamo što volimo i sa što čekamo.“ namignuo bi prstima dražeći njenu vlažnu mačkicu dok je Katarina u rukama već spremno držala njegov mač.
Što je bilo poslije, ne treba posebno pripovijedati i opisivati jer vi ionako sve to nepogrešivo pogađate. Oboje su uživali u ljubavnim strastima koje u svršavale trenutkom što spaja čovjeka sa Bogom.





Gimnazijski su dani prošli pa je tako došao rastanak svatko je pošao svojim putem. Ipak slučaj je riješio da se Furbi i Katarinom ponovo susretnu. Oboje su tad već bili odrasli, ozbiljni ljudi. Slučajan susret na Ruby Tuesday u Saloonu, zatim još jedan i tako malo po malo, slučajnost se pretvorila u namjeru pa je za njih započelo vrijeme druge mladosti. Ovoga puta mjesto gornjogradskih klupa sastanci su se naizmjenice održavali u stanu kod Katarine odnosno kod Furbija. A hoblanje na klupi zamijenili su sudari strasti u krevetu gdje je ipak sve žešće i slobodnije. I baš kao i onda, Katarina to voli, odozada, ali ... Prevarili biste se mislite li na guzu. Katarinina mačkica, onako nabubrena i crvena mami i uzbuđuje Furbijev ponos koji naočigled raste dok gleda kako se ona saginje spremna prihvatiti alat. Tvrd ponos ulazi u mačkicu, a ona se klečeći drži za rub kade. Njena uzdignuta glava zabačena je unatrag. Kosa joj slobodno pada niz ramena dok ona pohotno stenje što je probada tvrd organ i mazi se sa klitoriksom. Prizor za pamćenje i sjećanje, kaj ne?
„Još, oooh, još.“ stenje Katarina dok osjeća kako on prodire duboko u nju. On prodire i potom izlazi van da bi se potom ponovo vratio. Očiju sklopljenih i lica zgrčenog u izričaju zadovoljstva, potpuno se predaje osjećajući onog koji joj pali nutrinu. Preplavljena je osjećajima koji donose zadovoljstvo, osjećajima za kojima svi, priznali to sebi ili ne, tako jako žudimo.
A kad osjeti kako je ispire siloviti mlaz, mlaz što prodre duboko u nju, u sve njene unutarnje pore, mlaz koj' istovremeno pobuđuje trag nježnosti i gomilu pohote, Katarina više ne može izdržati. I grčevito, jecajući od zadovoljstva svršava stiskajući rukama rub kade.
„To, tooo, toooooo.“ glavom je klonula na rub kade.

Nije prošlo previše kad ona pogleda Furbija.
„Mogli bi to poslije ponoviti.“ govori joj on „Ipak, prije toga predlažem čašu crnog vina.“
„Prijedlog prihvaćam sa zadovoljstvom. “ odgovara vedro Katarina.

Laganim gutljajima što pune tišinu ljetne noći njenog stana odakle puca pogled na Sljeme i Gornji Grad oni ispijaju gutljaje vina. Tišina je meka i tako je opuštajuća. Tišina govori više od riječi. Pogledi se stapaju, a oni se nježno prianjaju jedno uz drugo. Ruka oko ruke nehajno je zabačena. Miris tijela orošen je opojem osjećaja. Prožimaju im se misli i sjećanja. Naslonjeni na jastuke ispruženih nogu osluškuju kako kroz odškrinute prozore stana dolazi osvježenje, a oni slušaju tihu i poznatu melodiju. Slušaju stare pjesme koja podsjećaju ih na gimnazijske dane provedene na Gornjem Gradu i slatku jebačinu što su je tada imali baš kao što je imaju i sada.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 07.10.2006.

Čudotvorac: Na Tri Kralja ili Sve je dobro što se dobro svrši

„Braćo i sestre, sakupili smo se danas ovdje da ovoj djeci damo sveti sakrament krštenja što nam ga kao prvu stepenicu na putu do neba podari Isus Krist. Krštenje je među svim Božjim darovima najljepši i najdivniji dar ravan milošću, pomazanju i prosvjetljenju. Krštenje je odjeća neraspadljivosti, kupelj preporođenja i pečat svemu onom što nosimo i dragocjenost je što se kao dar podjeljuje svima onima koji ništa ne donose. Djeca su blagoslov božji i kao što reče Isus Krist ...“ Furbi je slušao Mihaelove riječi koje su odzvanjale svodom župne crkve u Šestinama podno Sljemena.

Bi svježa suncem obasjana rujanska nedjelja. Nedjelja u kojoj se društvance sakupi na krštenju Demetrinih i Emilovih blizanki. U njihovim već formiranim plavim dječjim okicama ocrtavaju se tamni roditeljski pogledi. Furbi promatra župnika. Pogled iz župnikovih plavih očiju ponekad se kradom dulje no što bi to možda trebalo zadržava na malim anđelima, Ani i Mirti, koje umotane u bijele pelene spokojno pajke u dječjim kolicima. Jedino što ih međusobno razlikuje su kapice. Mirta ima crvenu dok Ana na glavi nosi plavu kapicu. Društvo s početka novele ponovo je na okupu, ali sad u nekim drugim odnosima. Striček Furbi i teta Ida krsni su kumovi toj preslatkoj dječici.



Prošlo je više od godine dana s početka priče. Bila je to godina u kojoj se mnogo toga izdogađalo, a što ova novela, kako bi razumljiva i kratka bila, zabilježiti neće. Ukratko, Ida i Furbi više nisu zajedno, ali ... Ostali su prijatelji. Furbi zbog posla u međuvremenu uglavnom izbiva iz zemlje. Odlazeći u inozemstvo slutio je da će se obje dame, svaka ponaosob, pobrinuti za sebe. Pa one to i učine. Ida posta samohrana majka predivnog plavookog Jakova koji iz razumljivih razloga, dok je dijete, ne može biti kršten.
Ida mu je rekla mu je da je u međuvremenu bila s drugim i tako se zatekla u blaženom stanju.
„Nemoj me pitati tko je to jer to znamo samo on, ja i Bog. Ali znaj da se s njim ne mogu biti niti se za njega želim udati.“ govorila mu je i nastavila „A kako sada stvari stoje želim se posvetiti isključivo djetetu koje očekujem kao što s tobom želim ostati prijatelj.“
„Onda ostanimo prijatelji.“ predloži Furbi.

Demetra mu nije pričala ništa što je i kako je bilo. Na njegov upit samo bi se zagonetno smješkala i uzvraćala:
„Ja sam udana žena i što tu ima čudno. Što je bilo, bilo je, a Emil ionako o svemu tome nema pojma. On je otac, pa neka tako i ostane.“
I još doda:
„Ostati ćemo prijatelji, može?“
„Svakako. Moram priznati da si mi draga i ne bih te želio izgubiti. Nego, jesi li sigurna da nisam ja u pitanju?“ uzvrati joj Furbi.
„Ne nisi. ... Zar bi želio biti?“ zagonetna je Demetra.
„Drago zbog tebe. Djeca su blagoslov božji.“ odgovori Furbi.
„Da, uistinu jesu. I zato neka tako i ostane.“ zagonetno se nasmiješi Demetra.

Furbi je promatrao igru sunca što dopire kroz šareni vitraj na prozorima iznad crkvenog oltara i razmišljao je o anđelima. Na pamet padne jedna šala:
'Doš'o miš kući sa službenog puta i nađe svoju mišicu u krevetu sa šišmišom.
‘Dobro ženo božja, kraj tolikih miševa i štakora ti me ideš varati sa šišmišom?'
A mišica će na to:
'Mužiću, pilot je pilot!'

Uglavnom ako ste u međuvremenu nešto i posumnjali oko čudnovatih događaja neka sumnje ostanu samo vaše. Vaš omiljeni pisac se kao kroničar ne bi želio o tome očitovati već samo sve što se zna zabilježiti. A ja osobno kao pisac, ali i kao kroničar ovovjekog Dekamerona mogu vam samo reći samo da mi dogodovštine što vam ih kazujem ispripovijedi Furbi osobno. A on je kavalir i ne blebeće javno ono što ne bi trebalo laprdati.

I tako, negdje oko Tri Kralja arhanđeo Gabriel odluči da dođe vrijeme dame pohoditi i spomen im svoj darivati.
Hodaju mama miš i mali miš, kad pored njih proleti šišmiš. Mali miš razdragano poviče:
'Mama, vidi anđeo!'
A naše prije spomenute dame na to zadesi sreća i blagoslov Božji.

Kad krštenje bi završeno čitavo društvo veselo ode na terasu istog onog restorana podno Sljemena iz prve novele naše priče. Častilo se ono jelom što u ovim krajevima potiče papile da luče izlučevine zvane sline. Jelom što savija usta u smiješak pri čemu se oči cakle sjajem zadovoljstva uz koje prestaje svaki govor jer ... Svi su zaokupljeni zadovoljstvom i predivnom prizorom što je serviran na stolu, pečenom patkom. Ne vjerujete li , pročitajte onda ova dva stara domaća recepta i probajte. Nećete zažaliti.



Kako se peku patke ili nachin racze peceni
Patku očerupaj, očisti i natakni na ražanj ili peci u pećnici. Kad se od vrućine koža zategne, osoli ih i onda neprestano polijevaj maslacem kad se na koži pojave mjehurčići, posipaj ih šećerom i polij slatkim vrhnjem. Kad su gotove pečene, posipaj ih mrvicama, opet polij vrhnjem i maslacem. Potom preprži ploške žemičke, polij ih rastopljenim maslacem i na njih složi ptice.
Ili: race osoli, ispeci na ražnju ili u pećnici, polivši ih više puta rastopljenim maslacem, kad su pečene, posipaj ih preprženim mrvicama i posluži.



Patka na drugi način ili racza na drugi nachin
U tavu ulij octa, dodaj malo papra, soli, lovora i ružmarina. Pusti zakipjeti pa kipuće izlij na patku i tako neka stoji neko vrijeme. Potom je natakni na ražanj i peci ili ju peci u pećnici. Dok se peče polijevaj je salamurom u kojoj je dodano malo maslaca. Na kraju napravi kakav umak s kiselim vrhnjem, prelij njime patku i posluži.



Sjedili su za stolom, jeli patkicu slatkicu i pričali. Župnik iznova prednjači u dobrohotnim šalama kojima se svi od srca smiju.
„Tri dokaza da je Isus bio Dalmatinac. Prvi, pretvarao je vodu u vino. Drugi, nije ništa radio nego je samo hodao okolo i treći, ako je nekad nešto i napravio onda je to bilo pravo čudo.“

I dok se čitavo društvo se na te riječi veselo smije veselo na te njegove pomalo neočekivane, ali britke i šaljive opaske, Mihael smiješkom pogledava najprije Demetru, a zatim Idu. Dubok i značajan osmijeh objema, otvoreni veseli pogledi kojim mu obje dame uzvrate za iskusnog promatrača k’o što je Furbi govore mnogo. Dapače, pričaju baš sve.
„No neka to ostane mala tajna. Čuda se ponekad događaju, a što im je uzrok zna samo Bog ... I poneki ljudi njemu bliski, ovako ili onako.“ prostruji Furbiju i prepusti se ugodi nedjeljnog druženja.

Furbi sjedi uz Demetru, a Ida uz Emila. Župnik im sjedi preko puta. I opet počinje. Noge ispod stola, ruke se pružaju i najavljuju iščekivanje tajnih sastanaka u sobi hotela ili pokoji vikend u planinama. Planinari su veseli ljudi i oni će sve to sigurno shvatiti, te dati pokriće koje potrebno je kako bi ručak na travi ostao stvar ljubavnog para što sastaje se kradom.

Ljetno doba je vrijeme kad sokovi života potiču žlijezde na pojačano lučenje hormona. Doručak na travi, ručak na travi, večera na travi. Sve je to dio istog scenarija zabilježenog na slikama i starih i ovovjekih majstora, majstora koji traže inspiraciju u događajima stvarnim. U događajima što su se dogodili i vrijeme obilježili. U zbivanjima koja pobuđuju maštu gledatelja o zgodama koje se nisu dogodile, ali dogoditi su se mogle. Iako bi na temelju dosadašnjih zbivanja možda mogli zaključiti kako vaš omiljeni pisac ima bujnu maštu, on vas ipak u tome mora razuvjeriti. Sve opisano u priči zaista se dogodilo, a to se posebno odnosi na ono što će vam sada ispričati.

Furbi i Demetra ostali su i dalje u vezi bez obzira što je gospođa Demetra postala majka dvoje prekrasnih plavookih anđelčića. Iako sa porodicom stalno boravi u Italiji Demetra češće navraća u Zagreb naravno, što zbog osobnih, a što radi poslovnih razloga. Nadzire izvozu jednog domaćeg vina u ekskluzivne talijanske restorane. A dio vremena u Zagrebu koga Demetra boravi ona i Furbi čuvaju za sebe.

Kad dođe ljeto Sljeme je izazov kome ljubitelji prirode ne mogu odoljeti. Jeste li čuli za sljemensku livadu Donjku? Ako niste do sad, sad ste pročitali. Donjka je prekrasna sljemenska livada puna ljekovitog bilja. Obiluje mirom i spokojem koga širi okolna šuma. Doručak na travi ili možda ručak, uživanje u ljubavi sa voljenom osobom. Sve vam to ona pružiti može, jer ... K’o što pčele oprašuju cvijeće tako ljubavnici oprašuju jedno drugog i jedno drugom daruju slatke sokove čuvstva koje pale strasti što puni krv adrenalinom.



U rano poslijepodne na livadi vladao je spokoj. Spokoj su povremeno narušavali kukci što lete prema šumi i traže hlad i vlagu skrivajući se od ljetnih vrućina. Demetra i Furbi leže na prostirci od cvijeća i gledaju nebo sa kog se sunce povremeno zakriva oblacima i u trenucima plavetnila veselo se smiješi travi. Demetrine grudi, nabrekle od sokova života zazivaju sunce. Zazivaju dodir, zazivaju ljubav. Furbijevi poljupci kruže njenim tijelom, spuštaju se prema njenom vratu i opet penju do njenih usana.
„Da, želim da me tako ljubiš. Želim osjetiti tvoje usne na sebi i u sebi.“ govori mu dok mu rukama mrsi kosu.
Demetra je vlažna, uzbuđena je zbog ponovnog susreta i ljubavi koje, kao u nekim starim žurnalima, njih dvoje tog poslijepodneva vode na livadi.
„Sve su ljubavi iste samo su neke različite, dublje, neraskidive, povezane neobičnim događajima.“ zapisao je u nekim starim knjigama neki prastari pisac opisujući scoj doživljaj ljubavi i ljubavnika.
Furbijeve usne i jezik spuštaju se prema njenom carstvu čula. Ljube i uvlače klitoriks dok Demetra stenje osjećajući kako lebdi fluidom što zapljuskuje neizreciva čuvstva.
„Da, želim da me tako ljubiš, želim te u sebi.“ ponavlja mu u Demetra na što Furbi dobaci:
„Želio bi da najprije svršiš ovako.“
I dok je Demetra svršavala Furbi i dalje ljubi njenu mačkicu. Demetra svršava dugo i polako. Svršava široko i temeljito. A kad je napokon svladana Furbi je poljubi u usta.
„Ljubavi, okreni se da ti uđem odzada.“
Pa kad se Demetra okrene Furbi uđe. Ulazio je i izlazio iz nje, iz njenog carstva čula, a ona samo uživa. Uživa i Furbi. Neko vrijeme se suzdržava, pa kad više ne mogne izdržati prasne prasak i sasu sve u nju. Demetra ponovo osjeća neopisiv užitak dok je kapi života ispirući je iznutra pune srećom.
„O moj Bože!“ vrisne i kao u bunilu nadoveže:
„Vidim li ja to opet anđela. O Mihaele, daj mi da opet imam dijete.“
„Imat češ.“ progovori na to arhanđeo Mihael ukazavši joj se još jednom.





(kraj)


Bonus

Oznake: Zagrebački dekameron

subota, 23.09.2006.

Čudotvorac: Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme ...

Znate li voziti brdski slalom? Ako znate, navratite na sljemensku cestu. Ne znate li, sljemenska cesta idealno je mjesto za učiti vožnju po brdima. Relativno uska i zavojita cesta pruža pravu priliku za učenje tu vrste vožnje. A za sve one koji su kočnica u prometu svakih par stotina metara nalaze se ugibališta na koja se trebate sklonili i kulturno propustili vozače što nestrpljivo voze iza vas.

Nekad ste na Sljeme mogli i žičarom, no definitivno najbolji oblik rekreacije je tamo ići pješice. Ili kak’ bi zagrepčanci rekli, cipelcugom. Nabrojimo samo nekoliko glavnih pravaca takvog pothvata. Od žičare idete uzbrdo cestom i prije Adolfovca skrenete na brdski put. To je Leustekova staza kojom ste gore, zavisno o kondiciji, za dva tri sata. Pa se nađete kod lugarnice i Činovničke livade. Drugi pravac je uz potok Bliznec, pa na kraju usjeka lijevo uz brdo. Za dva sata ste na Risnjaku ili Puntijarki. Treći pravac vodi od Lagvića pored Kraljičinog zdenca, pa na Grafičar. Alternativa mu je pinklec na rame i pod noge, pa uz Medvedgrad do Risnjaka gdje skrenete prema Grafičaru. A kad ste gore možete proći čitav put od Hunjke, preko Tornja, Činovničke livade, Puntijarke. Uz ove glavne, postoji još niz pomoćnih pravaca i mjesta koje valja obići, no to otkrijte sami. Ovdje su samo naznake glavnih odrednica. Zato pođite na Sljeme i otkrijte ga. Baš k’o što pjesma kaže, na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme.

Planinari su veseljaci. Razlozi zašto se ljudi bave planinarenjem su različiti, ali glavni razlog je druženje. Jer kroz druženje obično se događa svašta. Upecate komada s kojim se krišom, da ne znaju vaši doma, sastajete. I sa stopostotnom sigurnošću prodajete priču kako ste bili samo sa planinarima, jer ... Oni će vas, naravno, pokrivati očekujući od vas za uzvrat istu uslugu. Kad je zatrebaju.

Na Sljeme možete navratiti i ako inkognito želite biti sa ljubavnicom. U Tomislavcu i Snježnoj Kraljici ima soba u kojima možete pristojno prenoćiti avanturu. Uokolo pak postoji i mnoštvo skrovitih kutaka, prekrasnih livada, gdje vilenjak i vila mogu razuzdano plesati svoj ljubavni ples. I ne morate biti romantična duša da se za to odlučite. Samo ... Nemojte izabrati nedjelju, jer onda je gužva, pa bi vas mogao vidjeti netko nepoželjan, prepoznati vas i proširiti glasine koje prije ili kasnije dođu u vaš dom gdje vas ona čeka ona. Sa batinom. Zato nedjeljom navratite na Puntijarku gdje uz roštilj slušate tamburaše. Bez obzira što im je repertoar svake nedjelje gotovo isti jamčim vam da ćete se lijepo zabaviti. A naleti li na vas kakvo zgodno društvance možda upoznate nekog s kim ćete poslije kradom, da ne zna nitko, ponovo otići na Sljeme i na nekoj zelenoj livadi voditi ljubav.

Medo, imaš li jagoda? Nemam zeko! Medo, imaš li jagoda? Nemam zeko! Medo, imaš li jagoda?
Medo se razljuti: „Ako me to još jednom pitaš, zakucat ću te za zid!“
Sutradan. Medo, imaš li čavle? „Nemam zeko.“ medo će.
A zeko: „A jagoda?“

Planinari su veseljaci. Vole pjevati, plesati, piti gemište ili žesticu iz pljoskice te pričati viceve i šaljive zgode i nezgode.

Recimo:
„Kako se razmnožavaju ježevi? Vrlo, vrlo oprezno!“.
Ili:
„Koja je razlika između ježa i ježice? Jež ima jednu bodlju više.“.

No osim dogodovština o životinjama ima tu i šala o ljudima:
„Koja je razlika između žene i države? Državu treba čuvati od neprijatelja, a ženu od prijatelja!“

Ako ste raspoloženi može li još jedan?
„Razgovaraju dvije prijateljice:
'Kažeš li ti uvijek mužu kad doživiš orgazam?'
'Nikako draga moja, on ne voli kad ga zovem na posao!''




Što tjera udane žene da nakon nekoliko godina braka traže zadovoljstva izvan njega? Je li stvar u nedostatku ljubavi, odsustvu uzbuđenja, prisustvu dosade, želji za eksperimentiranjem? Ima od svega toga pomalo. I zato su tajna mjesta na kojima se ljubavnici sastaju skriveni od tuđih pogleda vrlo, vrlo tražena. A njih baš na Sljemenu ima koliko poželite. Kako u prirodi tako i u hotelima. Ukoliko volite konfor hotelske sobe, diskretno osoblje vas s radošću poziva da navratite gore. Tamo će se za vas uvijek naći slobodna soba, a usluga je, vjeruje na riječ, vrlo, vrlo diskretna.

Ukoliko ste ikada bili u prilici vjerojatno znate scenario kako započinje avantura ljubavnika u hotelu. Recepcija je centralno mjesto koje omogućuje da vaš dogovoreni susret ostane tajna. Ukoliko je diskrecija zajamčena recepcioner od vas neće zahtijevati previše informacija. Bečka škola koju je Furbi pohađao oslanjala se na potpunu diskreciju, pa tako Demetra nikada nema problema prikriti svaki trag boravka u sljemenskim hotelima. Recepcioner vrlo diskretno uzima podatke tako da u hotelskim knjigama ostaje zapisano da su u hotelu tog i tog dana prenoćili gospodin i gospođa Furbi.

U svakom boljem hotel u sobu možete naručiti dodatnu uslugu, na primjer doručak, ručak, večeru ili jednostavno piće. Zanima li vas što su gospodin i gospođa Furbi jučer imali na jelovniku, za vas će to tajna ostati neće. Hotelsko osoblje šuti k'o zaliveno, ali će vam je zato priopćiti vaš razbrbljani i omiljeni pisac. Dakle, za večeru su bili teleći medaljoni u umaku od gljiva sa krumpir policama i sezonskom salatom. Uz to konzumirali su zeleni silvanac, izuzetno vino što potiče probavu da na nepcima ostavi nezaboravan okus. Kao aperitiv, prije večere, poslužena je hvarska travarica, mirta.

Desert su preskočili, ali samo onaj dio koji se servira u tanjuru. Umjesto toga tu je dio koji se poslužuje u krevetu. Diskrecija osoblja u Tomislavcu zajamčena je tako da od nikog nećete doznati što su gospodin i gospođa Furbi tamo radili, čak i ako ih pitate, jer ... Osoblje diskretno šuti kao zaliveno. Da su to veče gospodin i gospođa Furbi naručili šampanjac u sobu, to će vam šapnuti vaš razbrbljani omiljeni pisac i perverzno do u detalje opisati što su sa njime radili.

Sjećate li se filmskog hita što kružio je Internetom, a koji reafirmira Severinu i njenu svojedobno posrnulu karijeru? Jeste li okusili šampanjac kog ste prethodno natočili u čašu strasti kojom poslužujete vašeg partnera? Nekad davno, prije dosta godina u jednom predratnom filmskom hitu gotovo iste stvari izvodile su se medom. Danas je u modi šampanjac, a uz što izvrsno idu jagode sa šlagom.

Demetra uživa dok muzičar Furb jezikom po njoj skuplja preostale kapi šampanjca. Silazi i ulazi u njenu mačkicu. Najprije usnama, a zatim jezikom. I dok Demetra stenje od zadovoljstva kog pruža joj užitak pod budnom kontrolom njenih ruku Furbijeva palica se polako, ali sigurno diže. Ljubi ona njegove testise, a kad osjeti da dovoljno je krut zaiska želeći ga u sebi.

„Metni mi ga.“ reče i okrene se na trbuh podignuvši zamamno skladnu guzu prema gore. Demetra kleči na koljenima. Kad ud uđe osjeti Demetra kako joj ugodno probadanje ispunjuje utrobu. Njene oči, izraz njenog lica i nabrekle grudi što sklate se tamo amo baš kao i njena utroba izvan su sebe. Žele još i još i samo još.
„O da, neee, jooooj, svršit ću. “ vrišti dok mlaz njegovog uda ispušta ispire stijenke njenog carstva čula i putenih joj užitaka.
Njemu se sve vrti u glavi, koljena su mu klecaju i na trenutak izgubi sebe. A trenutak taj traje i traje i traje.

Zagrljeni su ležali u sobi i slušali tišinu šumskih ptica čiji proljetni cvrkut dopire kroz otvoren prozor. Demetra mu namigne:
„Znaš zašto muški spolni organ ne može zasnovati radni odnos? Ima glavu,, ali nema mozak. Kao suradnik je krut i ne može raditi osam sati dnevno, a i ono što radi uvijek uprska!“

Na nebu polako pada noć. Automobilom su se spuštali prema gradu. Kristalno vedrom nebu polako navlači zvjezdanu koprenu noći. Kroz krošnje stabala duboko dolje u daljini svijetll grad. Zastanu na parkiralištu, otvore prozore automobila i pričaju uz tihu muziku koja puni tišinu šume. Sve je mirno, pa tako ni ne primijete svijetla automobila koja se polako spuštaju prema njima. Primijete ih tek kad se automobil zaustavi u blizini njihhovog.
„Nismo više sami.“ prozbori Furbi kome se učini da u susjednom automobilu sjedi netko poznat:
„Nije li ono Ida s nekim tipom?“ upita.
„Da,“ reče Demetra „ne vidim tko je muškarac, ali mislim da je za obolje najbolje da se odavde što brže pokupimo dok nas nisu primijetili. Znaš, nitko osim tebe ne zna da sam u Zagrebu.“
„Suglasan sam.“ kratko je komentirao Furbi.





nastavlja se

Oznake: Zagrebački dekameron

srijeda, 20.09.2006.

Čudotvorac: Cvjetna nedjelja

Jeste li se ikad dublje zagledali u slike starih majstora na kojima su prikazani anđeli? Anđeli, ta malena i slatka, nevina bića što podsjećaju na nešto između dječaka i djevojčica, plavih očiju i prozirnog staklenog pogleda sa debeljuškastim, gotovo nezgrapnim ručicama i nožicama savijenim u zglobovima. Zlatne frčkave kosice padaju im preko ramena s pogledima uprti ravno u vas koji obilazite galeriju starih majstora diveći se starim slikama i uživajući u tim davnim prizorima. Zaista, nema niti jedne jedine slika koja odstupa od tih zadanih, manirističkih, pravila kao što nema niti jedne jedine njihove fotografije

Vjerovali ili ne ali svatko od nas ima svog anđela. I to najmanje dva. Možete to vrlo lako provjeriti. Opustite se, udobno zavalite u naslonjač i izbacite iz glave sve moguće misli i pričekajte ... Anđeli će vam se tad sigurno javiti nekim neobičnim znakom. A vi im tada, razgovijetno i bez riječi, nijemo, recite što želite i vidjet ćete da će vam se želja ispuniti.

Nitko ne pamti niti je u analima zapisano da anđeli vode ljubav ali ... Zapisano je da anđeli su ljubav. Oni su ljubav jednostavna, oni su ljubav čista. Oni su ljubav nevina. Anđeli su ničim uvjetovana ljubav, ljubav su kao ljubav, ljubav sama po sebi.

Iako su nevidljivi, svi, ama baš svi koji to žele mogu vidjeti svjetlost anđela jer ... Anđeli su prisutni svuda oko nas samo što ih mi odrasli, opterećeni predrasudama, uglavnom ne primjećujemo. Mala djeca, neopterećena su predrasudama, pa su njihovi doživljaji nešto sasvim drugo jer ... Mala djeca ih obično vide zato što imaju neiskvarene i otvorene duše. Imaju duše nezatrovane informacijama koje iskrivljuju stvarnost. Zamislite samo taj paradoks! Informacije koje nam služe kao temelj izgradnje slike o stvarnosti oko nas istu tu stvarnost često puta, kao što je to u slučaju anđela, skrivaju. Ipak, stari majstori sve su to vrlo dobro i vidjeli i znali i baš su zato u svojim predodžbama anđele prikazivali likom i prilikom malog neiskvarenog djeteta. I vjerujete li mi na riječ, oni u tome nisu puno pogriješili. Barem ne što se tiče dobrote i prostodušnosti koje su sastavni dio svakog anđela.

Na vrhu anđeoske piramide nalaze se arhanđeli. Bilježi se da je starovijekog pisca koj’ uzor ovim novelama jest, osobno pratio arhanđel Gabriel. Gabriel je nositelj dobrote koja daje snagu. Dobrote koja šapuće slatkorječivost i nudi zavodljivost. On jednostavno širi dobrotu i ugodno raspoloženje. I baš zahvaljujući tome generacije i generacije ljudi, uglavnom žena, i dan danas uživaju u toplini njegovog sveviječnog Dekamerona. A tu je još i Mihael. Mihael je toliko blizak Bogu da za njeg’ ponekad znaju reći da je kao sam Bog osobno jer ... Rješava on bojazni, namjernicima osvjetljuje pravi put i donosi im promjene. Rafael liječi jer lijek je sam za sebe i po sebi. Lijek za tijelo a kad zdravo je tijelo, zdrav je i duh, zar ne? Spomenimo tu jošte Azraela koji šapuće na uho pronoseći svom praćeniku unutarnju spoznaju koja mu pomaže da ga božanska snaga vodi i upućuje pravim putem. I dok prva tri imaju plave oči i svijetlu aureolu, Azrael ima tamne oči i tamnu aureolu. Nu prevarili bi se ako bi pomislili da on oko sebe ne širi svjetlost već zgrće tamu. Dapače, on kao prvi među jednakima je taj koji nas prati vječnim putem svjetlosti. Ukazuje nam on na nju i upozorava nas izgubimo li je zbog vlastite naprasitosti ili pakosti.



Sjedili su na terasi restorana sa koje se rasipa predivan pogled na obližnje brežuljke ispunjene mirisnim zelenilom vrtova što okružuju pitoreskni kraj kuća župe nadaleko poznate po šestinskim šeširićima. Plavooka i osunčana Cvjetnica odisala je toplinom ugode blagog dana pronoseći svježinu mladog tek propupalog zelenila štono izbijalo je iz obližnjih voćnjaka i vinograda. A iza brežuljaka zastrtih pogledom divljenja nalazio se grad i tek se djelomično nazirao u izmaglici plavetnila dalekog južnog horizonta. Miris proljeća u zraku miješao se sa ugodom blagog mirisa opoja što ga gleda mlada janjetina prostrijeta na blagdanskom stolu. Za stolom bijahu plavooki Mihael, župnik. Nasuprot njemu bi Emil sa ženom a lijevo od njega Ida, Furbijeva djevojka koja sjedi na desno župnika a preko puta ljepuškaste Demetre, Emilove supruge. Sigurno se pitate što to čudno društvo radi u rano poslijepodne nedjeljnog ručka rezerviranog za obitelj? Emil i Demetra su na proputovanju, u posjetu su bratu i šogoru. Furbi i Mihael poznaju se sa nekog Internet foruma gdje obojica su moderatori, jedan za religiju i filozofiju a drugi za ljubav, erotiku i seks. A Ida. Ida je Demetrina prijateljica iz školskih dana. Što je svijet malen i čudnovat, zar ne?

Društvo ugodno i veselo čavrlja o svemu i svačemu. Dobrog su raspoloženja kome uz mladu janjetinu pridonosi domaća graševina koju gazda restorana nabavlja baš iz župnikovih vinskih podruma. Uz janjetinu ide klasika, krumpir police, mladi luk i rotkvica. Za predjelo je pršut, sir i masline uz štampl prave domaće, travarice koja peče u obližnjim župnikovim podrumima. Župnikove kristalno plave oči ponekad se zagledavaju Idine a njegova se ruka, ponekad nehotice a katkad hotimice, nađe na ili u Idinoj ruci. Furbi i Emil zaokupljeni su svojim cigarama i pričama iz velikog svijeta. Furbi ponekad pogledom prati Demetru dok mu ova katkad istom mjerom i odgovori upirući pri tom u njega svoje tamne oči. Traje to sve dok pogled smjerno ne skrene u stranu ili se pak spusti dolje.

Tog dana župnik je bio dobro raspoložen. Prednjačio je on u pričanju viceva.
„Časna majka obraća se opaticama u samostanu. Imam jednu dobru i jednu lošu vijest! Dobra vijest je da je stig’o kamion pun mrkve a loša da je mrkva naribana!"
Pa se društvo veselo smije a Ida svojim tamnim očima promatra župnika i ne opire mu se.


Dok tamnim prodornim očima ispija Demetru, Furbi se prisjeća jutrošnje poslastice što mu je priredila Ida. Furbi baš ispliva iz sna. Osjećao je kako mu ona rukama mazi tijelo. Bi položen na trbuh. Bi nit’ razbuđen nit’ rasanjen. Osjećao je kako ga njena golotinja nježno golica. Osjećao je kako ga ona, dodiruje . Osjećao je njene usne što putuju njegovim tijelom. Osjećao je kako ga miluju nabrekle bradavice njenih grudi. Osjećao je njeno toplo međunožje kako se pripija povrh njegove stražnjice. Tako položena na nj, svojim dugim kosama, Ida mu je zastirala mu je pogled. Furbi žmiri i osjeti kako mu se polako, korak po korak budi ponos. Ruka mu otplovi do njenog uspaljenog međunožja. Prst mu je već masira vrata njenog zadovoljstva.

„Običaj darivanja maslinove grane potiče još iz starih vremena kada je razdragani narod slavio Isusov ulazak u Jeruzalem. Zahvalan za njegov nauk i čudesa, narod ga je putem posipao cvijećem i mahao mu palminim grančicama. Činilo se kao da su ga napokon svi shvatili i prihvatili, ali ... Ima velike simbolike u ovakvom pompoznom dočeku zbog palme koja je simbol mučeništva. Jer dok je mnoštvo oduševljeno klicalo, bogovi ovoga svijeta smišljali su kako uništiti Krista.“ pričao je župnik priču o Cvjetnici.

U jednom trenutku Ida Furbija lagano okrene na leđa. A on joj se u tome nije opirao već joj je pomogao. Pohotnica Ida skoči na njega pa im se ruke isprepletu. Furbi u dlanovima drži njene gudi nabrekle od sokova. Ida sjedi na njemu skvrčenih nogu i gleda ga zarobljenog ispod sebe. Gleda ga a on baš k’o što on gleda nju. Pogled je to u pogled. A pogledi koje izmjenjuju govore sve. Rukama mu je miluje ponos, prsa, lice, a on ljubio te ruke i uvlačio prste u svoja usta. I tada, Ida se poput sunca nadvije nad njim, sjedne na njeg’ i uvuče ga u svoju tajnu odaju koja samo zadovoljstvo sluti. Uživa ona baš kao ždrebica u svom ždrepcu. Glavom se giba naprijed nazad, lijevo desno i tako u sve strane, kružno i polukružno. Furbi ju je gledao kako uživao jer ... On je njen jebač a ona njegova kraljica jebačica.

„Ali priča sa Isusom na kraju završava optimistički, njegovim uskrsnućem." Emil iskoristi stanku koju u međuvremenu napravi brat mu župnik.
„Da, ali tu priču znate." svima odgovori župnik.

Idino lice odaje sreću i zadovoljstvo. Ida stenje i usnama se oblizuje dok on polako počne tonuti u žmarke koje osjećao u sebi i na sebi. Kako Ida biva sve mahnitija i mahnitija žmarci polako putuju prema njegovim preponama. Ida se giba i stenje. I Furbi počinje stenjati. U glavi mu se vrti. Napokon, više se ne može suzdržati. Prasne a Ida je i dalje stenje i stenje i stenje. I onda najednom svrši.
Ida se polako se zibala na njemu i gledala ga pogledom punim ljubavi. Nasmije mu se kao što se i on nasmije njoj.
„Idemo sad popiti kavu?" upita ga.
„Idemo." odgovori joj.
„Poslije ćemo se polako spremiti jer smo pozvani na ručak." nadoveže se ona.
„Da, na ručak sa župnikom." nasmija se Furbi.
„Velečasni Mihael i cvjetna nedjelja." Ida se ponovno nasmije, pruži mu ruku i reče mu:
„Dođi, idemo u kupaonu. Imamo još malo vremena za jedan na brzaka."





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

utorak, 15.08.2006.

Proslov od zrna bibera

Biber u davna vremena bi mirodija štono jednako zlatu vrijedna jest. Za njeg' se mnogi ratovi vodili a ekspedicije brojne u zemlje daleke pođu ne samo da bi slavu, moć i bogatstvo onome što ih posla dale, već i probitačne uz to one bile. Jer ako samo brodić jedan od armade silne tad se vrati i mirodije tajne svom vladaru i meceni donese, taj post'o bi čovjek na priliku bogatu ukazanu. I zato biber sveudilj mogli priuštiti sebi jesu ili samo ljudi plemenita roda što slijede sami po sebi ili trgovci bogati štono razdaljine prevaljivali su i sve svoje a ponekad i tuđe na kocku stavljali da bogatstvo i sjaj raskoši svoje postignu moći. A tu i tamo mogao ga je sebi priuštiti i poneki pučanin štono bogat duhom i obdaren nadasve bude jer priče ljuvene koje slavu i dobrohotnost dadu svima a nekima nadasve, napisa a sve u slavu Kupida što razbludan jest bio i bit će bez obzira što ga poneki katkad bezrazložno sputavaju.

I kao što i tada, stoga i sada u vrijeme ovo što onomad nam ga smjerni Onaj da koji putevima raznim kroz život nas vodi, upućujući jasno one koji slušati ga znadu, a ne koreći ni kažnjavajući druge štono gluhi su i slijepi kod očiju zdravih i ušiju prljavih, smjerno i nadasve duhom obdaren već kakav ja jesam, a i ponekim alatom kog Onaj mi ga da, odlučih da u svesci ovoj radosti vam podarim i smjerno ih podastrem podno vas. A vi razni kakvi jeste i čedni kakvi zasigurno niste, već razbludni i znatiželjni, provirivati možete kroz ključanicu koja sve to znade i na kojoj jedan smjer prema mjestu ovom vodi.

Bit će tu priča i novela i crtica veselih i šaljivih, zanimljivih i poučnih, svima nama znanih a opet neznanih i novih. Jer štogod tko mislio o njima i ma kako mu one bile drage ili ne bile smjerno čedne, spjevane u slavu života uz plač ali i šalu one jesu. A da bi okvir imala priča znajte da mnoštvo novela i poneka mudrost podastrta bit' će. I sve to po redu i u blagom neredu kako piscu će se onaj dići koj’mu se tol'ko diči. I da tu ne bi bile samo priče, bit će tu i slike, pjesmica poneka, poučno štivo nadasve koje skupi se sa svih strana štono oko se nađu da bi prostor i dubinu dale lađi ovoj što plovi putevima koji neslućeni su a opet znani baš svakom biću. I kako bi slavu Onom dali i na hvalu i priliku što nas smjerno kroz razbluđe sad vodi bit će i tekstova ponekih starih što spjevani u davnini biše kad pero ponekad jače od mača riče i kad pogibati se znalo zbogradi oboje a zasigurno i radi jednog samo. Al' da vas ne davim sa čipkom ovom od riječi štono se u rječitosti nisku slažu kao pleter koj' svrhu samom sebi da i po sebi imade završit ću proslov ovaj i dati vam zrno bibera kako bi i vi, držeći putenost svoju na oprezu ponekad svršit' mogli stati u uskliku sad smjernom:

Žene, muškarci, ljubav, seks,
Furbi



Čovječanski je sažaliti se nad ucviljenima. I premda se to priliči svakome od nas, u prvom redu je dužnost onih koji su utjehu tražili i našli je. No ako je ikada bilo tko, kome je utjeha bila potrebita ili mu je bila draga ili mu godila, ja sam jedan od njih. Budući da je od moje najranije mladosti pa do dana današnjeg u meni preko mjere gorjela uzvišena i plemenita ljubav, možda mnogo više negoli dolikuje čovjeku niska roda da o tome kazuje, i mada su me razumni ljudi koji su to znali za to hvalili i mnogo više cijenili, ipak mi zbog te ljubavi bijaše jako teško. Ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, već sa prevelika žara, koji je u meni raspalila slabo obuzdana žudnja, te sam zbog nje često patio više negoli je to bilo potrebito. U toj mi patnji toliko okrepe pruži ljubezni savjet gdjekojeg prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, te sam čvrsto uvjeren da me to spasilo od smrti. No kako se svidjelo Onome, koji je premda sam beskonačan, postavio neumitan zakon da sve na ovom svijetu ima konac, tako je i moja ljubav, žarka kao ni jedna druga, koju nikakva snaga, ni sramota, ni savjet, ni očita pogibelj, što se iz nje mogla izbjeći, nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe u toku vremena tako jenjala da mi je sada ostavila onu slast što je obična može oćutjeti samo onaj koji nije predaleko otplovio njenim najdubljim pučinama. Stoga, koliko god znala biti mučna ta ljubav, ćutim da je sada, kada je u meni nestalo čemera, ostalo samo milje.

No mada je prestala patnja, nisu izblijedjele u sjećanju uspomene na dobročinstva iskazana dobrotom onih koji su mi bili tako skloni te su i sami patili zbog mojih jada, pa vjerujem da će te uspomene samo smrt izbrisati. A jer je zahvalnost, mnim, među ostalim krepkostima najpohvalnija, a nezahvalnost, naprotiv, valja kuditi, da se ne pokažem nezahvalan, odlučih da po svojim skromnim silama sada, kada mogu kazati da sam slobodan, uzvratim ono isto dobro koje primih, pa ako i ne onima koji mi pomogoše, jer možda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sreće, a to onima koji su utjehe željni. Pa ukoliko bi moja pomoć ili, ako hoćete, utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima koji je trebaju, čini mi se ipak da je najprije valja pružiti tamo gdje je pomoć najpotrebnija, jer će tamo najviše koristiti, a tamo će je i najviše cijeniti

Tko može zanijekati da je utjeha, bila ona kakva mu drago, gotovo još potrebnija ljupkim gospama negoli muškarcima? One u svojim nježnim grudima kriju u strahu i stidu ljubavni plam, a oni koji su to iskusili znaju koliko je moćniji onaj skriveni plam negoli onaj očiti. Osim toga, primorane željom, voljom i zapoviješću otaca, matera, braće, muževa i poslodavaca, provode veći dio svog vremena zatvorene u uskom prostoru svojih odaja i po vazdan gotovo ili vrlo poslene ili besposlene sjede, htjele ili ne htjele, i u glavi prebiru misli koje posve sigurno ne mogu sveđ vesele biti. A ako ih zbog takvih misli mori tuga, pobuđena vatrenom željom, ne mogu se lako nje otresti, ne potisnu li je nove misli. A uz to znamo da žene teže negoli muškarci brige podnose. Zaljubljenim muškarcima to se ne događa, kako očito možemo vidjeti. Ako njima tuga ili briga pritišće misli, mnogo načina imaju da ih otjeraju ili sebi olakšaju, jer, ako ih je volja, nitko im ne brani da šeću, slušaju ili promatraju što žele, u lov s pticama ili na divljač othode, ribu love, voze automobile, kockaju se ili trguju. Tako svaki od njih nalazi u sebi snage da se posvema ili djelomice sabere, a poslije toga, ovako ili onako, dolazi utjeha ili jad jenja. Dakle, da bih barem djelomice popravio grijeh sudbine, koja tamo gdje je snaga slabija, kao što vidimo kod nježnih žena, škrtija bijaše svojom potporom, naumio sam kao pomoć i pribježište onima koji bulje (drugima je dovoljna igla, vreteno ili motovilo), ispripovjediti nešto novela, priča, parabola ili pripovjesti, nazovite ih ako vam drago, što ih je u ono dana ispripovjedio mi Furbi, te k tome još nekoliko pjesmica, koje gospe sebi za zabavu onomad pjevahu. U tim ćete novelama upoznati zabavne i ne tužne ljubavne zgode, a i druge pustolovine što su se zbile, kako u naše vrijeme današnje, tako i u ne tako davno doba. U njima će već spomenute gospe, koje ih usčitaju, moći uživati u zabavnim zgodama, o kojima novele kazuju, a naći koristan savjet, ukoliko shvate čega se valja kloniti ili kakav primjer valja slijediti, dočim se sve to dosadnim pripovijedanjem ne može postići. A ako se to zbude (dao bog da bude tako), nek zahvale Amoru koj, oslobodivši me mojih okova, mogućnost mi dade da se pobrinem za njihovu razonodu.

U kooperaciji,Boccaccio & Bocaccio



Ja mlada sam i rado se veselim
I pjesme pjevam u proljeće rano
Zbog ljubavi i sreće što oboje želim.

Po livadama zelinim šećem ja sada,
Budem sred cvijeća: bijelog, žutog, crvenog,
A krim i ruža međ’ njima jesu,
I liku ljubljenog sad oni sliče,
Onog, koj’ zatravlje, k’o blago moje
Ter drži me i čuva da ne radim drugo,
Neg’ samo ono, što mu bi drago.

Ah, kad za koji cvjetnjak uvjerim se
Da opojnošću na njega liči,
Uberem ga i s njim tad razgovaram,
Ter ga obaspem svega poljupcima
A pred njime otkrivam sve svoje tajne,
Pa s drugim cvijećem ga spletem u vijenac
I vežem pramom kose svoje sjajne.

Užitak koji to cvijeće stvara,
Po prirodi svojoj, zanese me tako,
Da skupa sa njime vidim predivni lik
Onog koj’ slatkom me ljubavlju čara.
Oh kakvo milje pri tom me krasi,
Jezikom ne znam svojim da kažem,
Jer mjesto riječi, tad čuju se uzdasi,
Što izlaze dugi ne iz mojih grudi,
Trpki i teški k'o u drugih žena,
Neg’ slatki i vrući pa ravno k dragom.
On kad ih čuje, odmah se uzbudi,
I krene ka meni, što tim se opajam,
I dođe baš onda, kad hoću da velim
Goreć’ od žudnje: ‘Dođi, da ne zdvajam!'.

Emilija

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 14.08.2006.

Djevojka sa Dubravkinog puta: Vesele žene zagrebačke

Svi mi ponekad razmišljamo o smislu naše veze sa partnerom. Smisao pronalazimo u bijegu od samoće. Smisao pronalazimo na putu do prijateljstva. Smisao pronalazimo u zaljubljenosti koju osjećamo u prvim danima, tjednima, mjesecima veze. Zaljubljenosti koja s vremenom i ponekad prerasta u ljubav. Ponekad. Smisao možemo pronaći i i u neopterećenoj zabavi koja se isprepliće sa užicima i izazovima što ih pruža avantura. Ponekad izazovi mogu prerasti u pravu i duboku ljubav. U konačno ispunjenje želja i strepnji ili skončati razlazom kad netko od partnera upozna nove izazove.
„A gdje je tu obitelj, poštovanje? Što je sa tim zastarjelim običajima u labirintima i bespućima urbanih ravnica štono nose gradske puteve života?“ pitate se vi, dragi moji čitatelji, koji ponekad sa užitkom prebirete po ovim novelama.
„To se rađa ili se ne rađa. To nastaje ili ne nastaje. Iz početne iskre koja zapali vatru što izgara na užarenom asfaltu otapajući poslijepodnevnu sparinu zagrebačkog ljeta.“ odgovara vam Bocaccio, vaš omiljeni pisac.

Sve to i još štošta drugo ponekad daje plodove koje u vrtovima ljubavi ubiru žena i muškarac obasipajući jedno drugo poticajima da budu onakvi kakvi uistinu jesu. Ponekad uspješno a ponekad neuspješno. Ponekad kratkotrajno i ponekad dugotrajno. Obasipajući se puninom ili ispunjavajući se prazninom.
„Romansa je rezultat veze pametne žene i pametnog muškarca, bez obzira jesu li ili nisu u braku izvan koga traže slatka mala zadovoljstva.“ piše vam vaš omiljeni pisac ovih lascivnih novela odgovarajući na vaš neizrečeni upit.
„A pametan muškarac i glupa žena, što se događa sa njima?“ pitate.
„Afera.“ odgovara pisac.
Ljubavna afera koja prerasta u moru pretvarajući sve u prah i pepeo, pomičući postojanje do same granice izdržljivosti i snošljivosti odnosno prelazeći ih u naletu koji poput tornada ruši sve pred sobom.
„I na kraju, znate li što biva kad glup muškarac naleti na pametnu ženu?“ pitam vas ja znatiželjno i u šali između ovih redaka.
„Šoping! Prepoznaje li se tkogod od vas u tome?“ sa osmijehom cinično dobacuje Bocaccio i dodaje:
„Žene i muškarci, muškarci i žene. Vječni spoj spojivog i nespojivog, vječna borba shvatljivog i neshvatljivog.“



Dragi moji gurmani, vi koji imate ili sanjate romanse i afere, vi koji idete ili zaobilazite šoping centre. Jeste li ikada probali kopuna nadjevenog kao divljač, kako to česi vele „kopun kakti divjachina nedeven“? Niste li, evo slatkog recepta kako se to radi.

Kad kopuna kolješ, uhvati mu krv, a kopuna očerupaj suhoga pazeći da mu ne razdereš kožu. Onda napravi ovakav nadjev: sitno isjeckaj jetru, glavicu luka, šest zrna borovice, papra i muškatnog oraha, klinčića i malo telećeg mesa. Tome dodaj krv, dolij malo crvenog vina i na vatri propirjaj neprestano miješajući. Time kopuna nadjeni. Onda u tavu ulij crvenog vina, octa i vode, dodaj ružmarina, pusti da zakipi, kipuće izlij na kopuna i u blaženosti toj me neka stoji cijeli dan i noć. Potom ga nabodi slaninom i ispeci na ražnju ili u pećnici. Dok se peče, podmetni mu tavu s prepečenim ploškama žemičke da na njih kaplje sok od pečenja. Kad je kopun pečen, posluži ga na tim ploškama.




A sad mili moji, vratimo natrag priči. Još bi se mnogo toga moglo pisati o ljubavnim užicima i romansi koju su Emilija i Furbi puteno dijelili. Kako su jedno drugom darivali užitke i slatke naslade intimnih trenutka. Moglo bi se također i pričati o niski peripetija, veselih zgoda ljuvenih, kao i onih drugih, koje prate aferu Emilije sa Direktorom. Međutim, skratimo priču koja poradi ritma današnjice sažeta mora biti. Fast food’n’drink’n’moving dozvoljava samo kratkotrajno konzumiranje radosti duha koja izlaze iz novela namećući iscrpljujuće robovanje poslu koji je sam sebi svrha i tako na žalost postaje smisao života. No, jesu li vam možda baš i upravo zato ove novele draže? Pružaju li vam one kratkotrajni bijeg, inspirirajuće uzbuđenje? Izmame li vam one i osmijeh ponekad, osmijeh koji vam u ova vremena toliko nedostaje?

Bilo kako bilo, evo što dalje se zbi i kako se sve svrši. Ukratko, Emilija na kraju ipak osta u blaženom stanju, što bi njena potajna želja neizrečena još u prvoj noveli.
„Sa Furbijem il’ sa Direktorom?“ pitate se.
„Nije važno.“ veli Bocaccio.
Jer Direktor koji se zaklinje da je voli, da će se zbog nje rastati, da će doći živjeti s njom usere se kad mu Emilija priopći:
“Dragi, test trudnoće je pozitivan.“
„Jesi li sigurna da je moje?“ pita je on.
„Više no sigurna. Tvoje je. Spavam smo s tobom. Ne misliš li valja da me pohodi Arhangel Gabriel i podaruje mi spomenar?“ ljutito uzvrati Emilija.
Direktor ima obitelj. Ženu domaćicu i dvoje djece. I bez obzira na priče na kraju ipak nema hrabrosti učiniti u što joj se uvijek zaklinj’o. Dapače, ne smogne hrabrosti ni reći svojima za aferu u kojoj je on akter. A da kod kuće i na poslu problema bilo ne bi, Direktor Emiliju nagrađuje promaknućem. Čini to sve kako ga ona ne bi dovela u opasnost,
„Ja to dijete neću priznati, ali ti ćeš zato mnogo toga dobiti pa će tako ono imati sve.“ govori joj.

I tako Emilija strelovito napreduje u poslu. Pe je danas član upravnog odbora Velike Poslovne Banke. Samohrana majka i poznata ličnost medijskog i poslovnog jet seta. Zanimljiva i uspješna žena, Emilija u medijima daje intervjue, a mediji objavljuju događaje, filmove i slike sa njenih konferencija. U ženskim časopisima u kojima se mlade novinarke na početku karijere bave tricama i kučinama, pišu o uređenju njenog doma, o životu majke i sina koji se zabavlja na mjestima gdje zlatna zagrebačka mladež provodi vrijeme.

Furbi se i dalje bavi istim poslom. Ima obitelj, a tu je i kućni ljubimac. I naravno, povremeno se susreće sa Emilijom da bi s njom strasno i tajno vodio ljubav.



Guzovi Velike Emilije zanosno se njišu u ritmu što ga diktira Mali Furbi. Njene slatke male jabučice vise na stablu koga pridržavaju njegove ruke. Radni stol, iako čvrst, lagano podrhtava promatrajući događaj u sobi gospođe direktor. Mali Furbi ulazi i izlazi iz Velike Emilije dok njena raspuštena kosa dodiruje vrhove bradavica nabreklih joj jabučica. Plima ponovo dolazi. Iznutra. Najprije polako, zatim sve brže i brže. Nadire u nju najavljujući eksploziju. I dogodi se eksplozija. Šrapneli granate koja se rasprsne u njenoj utrobi pogađaju njenu unutrašnjost ispirući je od obveza i poslovnih sastanaka gdje očekuje se presuda njene zadnje riječi. Na tren ona je ovdje s njim. Uživa. Pa kad se prasak završi i sve je napokon gotovo jezikom usiše sadržaj jakovljeve kapice prelivene limunovim sokom što još uvijek miriše na more. Poliže prste zahvalna na delicijama koje na obalu izbaci plima, potom se uspravi i poljubi ga usta prenijevši mu dio slasnog morskog zalogaja.

„Jesmo li se dogovorili?“ veselo mu namigne i stane se oblačiti popravljajući raspuštenu kosu koja još uvijek miriše po moru kako njeni u banci ne bi ništa primijetili.



I tako dođe kraj još jednom ciklusu novela Zagrebačkog Dekamerona na kome meštar Bocaccio tipka ove riječi:

Smišljah potanko što da vam velim,
Koliko dobroga i lijepoga vam želim
Pišući slova što kotrljaju riječi,
Oblikujuć’ misli koje ništa ne priječi.

A onda najednom mjesto svih tih slova
Iz misli tad potekne pjesmica ova,
Slažući retke što ravno prema vama lete
Koje pjesmica ova srcem sad plete.

I mišljah uz put jošte puno toga vam reći,
Al’ trenutno ostajem bez velikih riječi
Pa mjesto njih u pretinac mećem pjesmicu ovu
Nek’ osmijeh sad bude u svakom njenom slovu.

Pjesmica ova nek’ lakim korakom vas prati,
Ponekad opet u priču ovu nek' s vama svrati,
Osmijeh zadovoljstva tad nek' prijatelj vam bude,
Podastiruć’ radosti sve koje na pladnju vam se nude.

I na kraju umjesto svih ostalih pametnih riječi,
Misao malu, običnu samo želim vam reći.

Dragi moji, od sveg svega srca želim vam ugodne i lijepe trenutke uz Zagrebački Dekameron.
I to bi bilo to.




(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

petak, 11.08.2006.

Djevojka sa Dubravkinog puta: Poslovni ručak zagrebačkog fakina

Ne tako davno na meniju tipičnog zagrebačkog poslovnog ručka uglavnom su bili domaći, da ne velim lokalni specijaliteti. Ručak bi započinjao domaćom juhicom: pilećom, telećom, goveđom, sa gljivama ili ajngemahtesom, nastavljao bi se glavnim jelom: punjeni teleći odrezak sa rizi-bizi, patka sa mlincima, srnetina na grofovski ili pisana pečenica. Ručak se završavao zagrebačkim kremšnitama sa čokoladom, zagorskim štruklama, bučnicom sa sirom ili štrudlom od višanja.

Da objasnim. Za one koji su možda čuli ali ne znaju što je, ajngemahtes ili književno ujušak. To je juha od pilećih iznutrica i korjenastog povrća u koju se ukuhavaju žličnjaci odnosno, knedle ili noklice, kako vam je draže. Patka je slatka, a nadjene li se filom od kruha, jaja, šunke, jetrica, špeka te raznoraznih začina i uz nju skuhaju ili zapeku mlinci u soku što ga patkica pušta kod pečenja, kombinacija je to kojoj naprosto ne možete odoljeti. Visoka divljač oduvijek budi osobito poštovanje, kako zbog ljepote koju sama po sebi ima, tako i zbog velike vještine potrebne da se ona uhvati. Raskošne lovačke sobe i jela od divljači stvar su prestiža i svjedoče o velikom značenju lova kao takvog. Lova na divljač sa četiri, ali i lova na divljač sa dvije noge, kod god to, gdjegod i u bilo kakvom vremenu i možda prenesenom značenju to shvatili. Kuhinja sa dodatkom malo finog alkoholnog pića uglavnom je profinjena, vrhunska nadasve. Pa je tako pisana pečenica elegantan domaći specijalitet što potiče sa zagorskih plemenitaških stolova više no pogodna za vrhunske gastronomske užitke kojima poseban okus osim šljiva ponekad može dodati i malo šljivovice.



A sad se dragi čitaoče, vratimo se priči kako nas neki drugi užitci na pogrešan put skrenuli ne bi, jer inače odosmo putem štono k Bahku vodi i njegovim gozbama sjajnim, a ne putu ka Kupidonu i njegovim ljubavima bajnim.

Za stolom u restoranu sjedi ih četvero. Na strani banke je Emilija sa svojim Direktorom dok nasuprot sjede Furbi i njegov Klijent. Tema razgovora je kreditiranje poslovnog ulaganja u proširenje proizvodnih kapaciteta za što Klijent od banke traži zajam. No kako novele ove erotskim karakterom štih svoj traže, na ovom mjestu vas neću zamarati stručnim dijelom poslovnog sastanka, pa se usmjeravam ka zabavnijim sadržajima ljudske uljudbe svakodnevne.

Emilija i Direktor u posebnim su odnosima. Vrlo formalno držanje i strog poslovni odnos u slobodno vrijeme ponekad zamjenjuje neuobičajena ljubaznost koja katkad svršava u Emilijinoj spavaćoj sobi, a katkad u hotelu u kom se oni zateknu. Recimo na nekom poslovnom putovanju. A tada sve počinje i traje baš kao i što se svršava. Kao pomoćnicu, Direktor Emiliju često izvodi na poslovne ručkove. I ovaj puta bi tako. Furbi i Emilija sjede jedno nasuprot drugog i kradom se dodiruju ispod stola. Direktorova ruka ponekad završi na Emilijinom butovima, a ponekad mazi njene čipkaste gaćice koje ona u takvim prilikama obično oblači. Emilijina ruka ponekad nehajno zaluta do Direktorovih hlača i pozdravlja njegov ponos otkopčavajući mu šlic na hlačama. I ovog puta je slično, ali ipak je nekako drugačije, jer ... Emilija zabacuje nogama ispod stola i vršcima cipela gađa Furbijevo međunožje koje nalazi se baš točno nasuprot nje.

Kad su razgovori o uvjetima otplate kredita i visini kamata bili pri kraju zazvoni mobitel. Furbi izvadi mobitel i pogleda tko ga je zvao. Zatim se ispriča i izađe van na terasu ostavljajući društvo na trenutak nasamo. Dok razgovara na ramenu osjeti Emilijinu ruku. Pogleda Emiliju, ali i dalje nastavlja razgovor. Kad razgovor bi gotov Emilija još uvijek stoji uz njega. Puši cigaretu i gleda s terase prema Tuškancu virkajući dječje igralište štono nalazi se uz restoran na početku Dubravkinog puta.
„Jesu li se dogovorili i je li direktor odobrio zajam?“ Furbi pita Emiliju.
„Sve je u redu i sve je kako je dogovoreno.“ uzvraća Emilija.
„Idemo li onda unutra do njih?“ Furbi upitno pogleda Emiliju.
„Ne, ja ću otići u toalet, a ti ćeš mi se pridružiti.“ namiguje Emilija.
„Emanuelle i scena u avionu?“ našali se Furbi.
„Otkrij to sam.“ Emilija se zagonetno nasmije i ode.

Furbi malo pričeka. Potom se zaputi prema ženskom toaletu čija ulazna vrata zakriva paravan, pa se ne vidi tko u njega ulazi i tko iz njega izlazi. Furbi ulazile. Emilija je već odložila torbicu i skinula bluzu. Furbi prilazi vratima i zaključava ih iznutra.
„Da nas netko ne bi smetao.“ namigne.



Polako mu je gurala jezik u usta i mazila mu međunožje. Otkopča mu hlače koje spuznu na pod. Zatim zadigne suknju i pripi se uza zid podbočivši se na umivaonik. Pogled na mačkicu koja pohlepno zijeva sred njenog međunožja učas mu digne ponos.
„Kad je prije stigla skinuti gaćice?“ pomisli Furbi i strasno je prigrli.

Emilija je uzdisala osjećajući u sebi njegov tvrdi organ. Organ je ulazio i izlazio. Njegove ruke mazile su joj grudi. Stiskale su ih čas čvrsto i podatno a čas meko i umiljato. U glavi joj je zvonilo, bubnjalo. Tutnjalo. Nutra, van, nutra, van. Jedan, dva, jedan, dva. Ritam je pojačavao tempo dok se utroba grčila i gorila u plamenu tog strasnog čina. Din, don, din, don. Hopa, cupa, hopa, cupa. Emilija je osjećala kako joj naviru poznati osjećaji dok njen se brod ljulja na valovima koje sa sobom donosi plima.



Plima je dolazila. Plima je nadirala. Odozdo i širila se prema gore. U glavi je tutnjalo. Ništa više joj nije bilo važno. Ništa više nije postojalo. Za nju. Samo zadovoljstvo koje stapa se sa svemirom, sjedinjuje sa Bogom. I onda, osjeti kako joj njegovi sokovi ispiru utrobu i nezaustavljivo nadiru preko pješčanog žala satkanog od fine čipke. Osjeti sve i glasnim uzdahom jednostavno svrši.

Za stol su se vratili odvojeno, baš kao što su i otišli. A tamo Direktor i Klijent pričaju viceve, obojica pušeći debele cigare.

Pita roda drugu rodu: 'Kamo letiš?'
'Danas ću obradovati jedan par koji već dulje vrijeme pokušava imati djecu.' odgovori prva i zapita drugu: 'A ti?'
'Ja idem u samostan kod časnih. Nikad im ništa ne donesem, ali ih isprepadam do bola!'

Nakon što su se razišli, službeni automobil odveze Direktora i Emiliju natrag u Banku. Klijent i Furbi sjednu svaki u svoj auto i odu prethodno se dogovorivši da se sutra čuju kako bi sa svoje strane realizirali detalje dogovorenog posla.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

četvrtak, 10.08.2006.

Life during wartime: : Tajna receptura ili Kako se radi roquefort (Re-Make Re-model)

Pogled na livadu nagovještavao je svitanje ranog jutra. Kroz izmaglicu tako tipičnu za rijeku ocrtavali su se obrisi luga. Svitalo je. Furbi se probudio.
„Gdje sam što se to sa mnom zbil?“ pitao se nijemo bunovan skvrčen ležeći na travi.
U blizini se čuo tihi cvrkut ptica a u daljini odjekivalo je kukurikanje pijetlova. Bio je zavaljen na travi, sklupčan od jutarnje hladnoće, odjeće pune rose. Dok je trljao krmeljive oči odozgo, sa ceste začuje zvuk automobila. Automobil se zaustavljao. A kad se automobil zaustavi Furbi začuje glasove. Glasovi su se približavali rijeci. Pa tako odjednom, iz šume i grmlja na rubu livade izađu dva policajca.
„Je li ono gore vaš automobil?" pitali su ga.
„Da. O čemu se radi?“ odgovori im Furbi.
„Samo provjeravamo je li se nešto dogodilo.“ odgovori manji policajac a krupniji, plavokosi, se nadoveže:
„Ne brinite. Pregledali smo vaše vozilo. Izgleda u redu. Znate po noći ovdje ima svega i svačega.“
„Hvala.“ odgovori im Furbi.
„E pa onda, uživajte. Znate, ovo je jedno od najljepših mjesta na rijeci. Trebali bi tu doći sa ženom ili ljubavnicom.“ šeretski se osmjehne manji.



Došavši kući Furbi osjeti glad.
„Od jučer u podne nisam ništa jeo.“ pomisli i krene prema hladnjaku.
Otvori ga i iz njega uzme kruh i sir. Nareže tanku krišku kruha i na njega stavi šnitu odrezanog sira.
„Hmmm, uz roquefort ide neko dobro vino.“ glavom mu proleti gastronomska misao.
Zato opet otvori hladnjak i iz njega izvadi načetu butelju vrbničke žlahtine kupljene kod Katunara. Natoči vino u čašu, zagrize sendvič i ispije gutljaj vina.

„Baš je dobro.Vrhunski.“ šapne mu glas. Potom izvadi mobitel i nazove Ines na posao.
„Nema problema, poslije posla dolazim ravno k’ tebi. Muž se s puta vraća tek sutra navečer a klinci su u Novalji.“ govorila mu je Ines preko telefona.
„Čekat ću te.“ odgovori joj Furbi kratko.
„I da ne zaboravim. Danas mi je rođendan pa te želim počastiti nečim posebnim.“ veselo kroz smijeh ubaci Ines. Zatim se s njim oprosti.
Furbi isključi mobitel.
„Izvrsno. I to je dogovoreno. A u međuvremenu dok ne dođe, sjest’ ću za laptop i pisati Dekameron.“ nasmije se Furbi i prione na posao.

Ines je stajala je na vratima i u ruci držala flašu šampanjca.
„Već je rashlađen. Pokupila sam ga kod kuće iz frižidera.“ reče mu.
„Sjajno. I ja sam ti pripremio iznenađenje.“ odgovori joj Furbi.
„A čime bi ti mene mogao iznenaditi?“ upita ga ona.
„Buketom od trideset devet ruža za tvoj trideset deveti rođendan. U frižideru imam i nešto kavijara. Za proslavu, nek' se nađe.“ Furbi poljubi Ines.



Milovali su se i ljubili. Prolazio je kroz njenu kosu, milovao joj vrat, mazio joj usne i ljubio njene oči. Ona mu je uzvraćala i igrala se se strašću koju samo ljubav može dati. Ispili su čašu šampanjca i vodili su ljubav. Ulazio je u nju i promatrao kako uživa dok mu rukama miluje ponos i mazi ga o svoju uzbibalu mačkicu. Uživali su. Skvrčenih nogu gledao je kako ona leži i bio je sretan zato što je i ona sretna, zadovoljna. Uživala je u žmarcima koji su valovima prolazili tijelom i pružali joj draži zadovoljstva. Promatrao ju je kao što i ona promatra njega. Pogled u pogledu, oko u oku. Oči što su odaju dušu. Oči što govore bez ostatka. Na njenim nabreklim grudima, na bradavicama joj, u nekoj čudnoj igri lomila se sunčeva svjetlost što ulazila je kroz prozor. Svjetlost se lomila u oknu i rastakala u duginim bojama pružajući prizoru mekoću, darujući ljubavnicima nježnost, pružajući im toplinu i blagost. Odjednom Ines zabaci noge za vrat i privuče se k njemu. Migoljila se dok je u sebi držala njegov zarobljen ud. On pratio je njene pokrete i podržavao ih a ona je polako nestajala u ponoru strasti. Stenjala je i na kraju svršila.

Furbi je gledao, Ines se smijala.
„Bilo mi je jako lijepo.“ reče ona.
„I meni ali nisam svršio.“ odvrati on.
„Onda dođi.“ ona će.
Legla je na bok i počela mu milovati penis. Oblizivala je usne i gledala ga ravno u oči. Pod dojmom prodorna pogleda Furbi ponovo osjeti kako mu se ponos diže.
„Čekaj, ne ovako.“ reče ona i položi ga na krevet.
Okrene mu leđa i raširi noge. Furbi ponovo uđe. Ljubio je njena leđa dok je ona pognute glave osjećala kako on ulazi i izlazi. Ritmično i melodiozno poput vesele polke koja budi blud. Opet ga je milovala. Oboje počeše duboko disati. Iz početka polako a potom sve brže i brže, sve dublje i dublje. Svršili su. Sok se razli po njenoj utrobi ispirući njen žal plimom sreće. Smijali su se i još se dugo, dugo se mazili.
Kad sve bi gotovo, goli i zagrljeni ležali su na krevetu. Mazili su se. Gledala ga je očima zaljubljene žene.
„Bilo je tako lijepo.“ prozbori ona.

Odjednom ih prene zvono na ulaznim vratima. Furbi obuče ogrtač i ode do vratiju. Gledao je kroz okno. Ispred vratiju stajala je zgodna mlada susjeda koja se nedavno doselila u susjedni stan u stubištu.
„Zanimljivo. Napokon ćemo se upoznati.“ pomisli Furbi i otvori vrata.
„Sused, ne bu vas smetalo ak’ pred vaša vrata stavim cvijeće?“ upita susjeda.
„Nema problema susjeda. Samo ga stavite. Ak bute nešto trebali slobodno pozvonite. Susedi smo, kaj ne?“ šeretski joj dobaci Furbi, zatvori vrata i vrati se u krevet.
„Tko je to bio?“ zapita ga Ines.
„Susjeda, hoće staviti cvijeće u hodnik kod vrata.“ reče Furbi i poljubi joj pupak.
Ines mu uzvrati.

Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo,
u dv’je riječi sve bi stalo kada pričao bi ti.

Ono što znam o tebi, ne znam jel’ to tako malo
jer u roman ne bi stalo kada pis’o bi ga ja.

Ono sve što znaš o meni, to i drugi ljudi znaju
što mi ruku samo daju ili na pozdrav mahnu tek.

Ono što znam o tebi, sad to drugi ljudi znaju
što retke moje čitaju sjećajuć’ se svojih tad.

Jer ono sve što znaš o meni, to je samo stara priča
ja sam jedna od djevojaka koje viđaš svaki dan.

Jer sve što znam o tebi, to je uvijek nova priča
o ljubavi vječnog mladića koj’ te viđa svaki dan.




Dnevnici ponekad znaju biti bijeg od samoće ali i bijeg od društva. U svakom slučaju dnevnici se pišu kako bi ljudi pobjegli u vlastitu intimu, kako bi je zabilježili je i osjećajima koji kriju se u njima samima i tako na neki način ovjekovječili vlastitu misao. Pisanje za njih je potreba da podijele sa sobom ono što ne mogu ili ne žele javno podijeliti sa drugima. Zbog toga je valjda sve oko dnevnika tako tajanstveno, sve je tako skrovito i tako intrigantno. Dnevnici se najčešće pišu u kasne noćne sate. Nekad perom i tintom uz svjetlo svijeće, kasnije nalivperom ili kemijskom uz svjetlo noćne lampe a danas tastaturom i Internetom uz osvijetljenu tipkovnicu. Nova tehnologija izbacila je staru ali nije zatomila običaje, nije zatomila dušu i njenu potrebu za pisanjem. Dapače, današnje tehnološke mogućnosti dodale su dnevniku jednu novu, dodatnu dimenziju koja čuvajući intimu pisca omogućuje da on je podijeli sa ostalima.

Ines je pisala dnevnik. Skriveno od muža, skriveno od djece, skriveno od Furbija. Pisala ga je za sebe. Pisala ga je da podijeli svoje misli sa bezbroj duša koje surfaju netom. Pisala ga je iz vlastitog zadovoljstva ali i potrebe da spozna i iskusi nešto novo. Pisala ga je pa što bude, bude. Povodom trideset devetog rođendana u svoj dnevnik Ines je zapisala:

„Gledala sam ga kako uživa u mom tijelu i dražima. Kako uživa u doživljajima strasti, požude i iznenadnih nadahnuća što dolaze u valovima. Gledala sam ga i željela nagraditi nečim posebnim, htjela sam potpuno ga izluditi. Željela sam da doživi osjećaj pripadnosti i predanosti meni, mojoj putenosti i slatkim užicima koje dijelimo u trenucima što ih čuvamo samo za sebe.

Privukla sam ga k sebi i ponudila mu usne. Zahvalno me i nježno zagrlio oko struka i polako klizio dlanovima prema mojoj guzi. Stražnjica mi se snažno stiskala u želji da ga što bolje osjetim. Priljubio je svoje usne uz moje i stao me ljubiti. Kako je lijepo bilo osjetiti miris mojih slasti i okus sokova s vlažnog izvorišta. Miris i okus koji stapaju se s njegovim željama da me strasno, puteno, božanski nadahnuto ljubi.

Ali to mi nije bilo dovoljno. Željela sam više, puno više od toga. Tražila sam ga cijelog, tražila potpuno i bez ostatka. Željela sam ga posjedovati, učiniti ga robom moje ljubavi, robom strasti i čežnje za zajedničkim trenucima što smo ih od ostalih kradom odvajali za se u sva ova vremenu bez vremena.

Blago sam ga polegla i smjestila se iznad njega. Željela sam da me pohotnim jezikom zadovoljava hoteći mu pružiti jednaka zadovoljstva. Rukama, prstima, usnama, jezikom, ustima. Bila sam odlučna ne dozvoliti mu nikakvo protivljenje. Bio je rob moje ljubavi i morao joj se uz glasne uzdahe prepustiti, rastući u želji da mi se bez rezerve preda.

Držala sam njegov mač u rukama. Mač se sjajio i bliještao mi pred očima. Mazio mi vrat i obraze. Nježno sam ga dodirnula usnama i ljubila mu glavu. Slasno ga lizala i pohotno ga ljubila. Rukama mu mazila međunožje istražujući pri tom svaki pojedini detalj. Polako, sistematski, nezaustavljivo, nenadjebivo. Nenadjebivo za njega i nenadjebivo za mene. Rukama sam prelazila oko njegovog tijela i mazila mu slatku guzu, strasno je stiskala i mijesila. I tada začuh još glasnije uzdahe i osjetih njegove trzaje. Nemirni mu se jezik igrao mojim izvorom slasti i činio prava čuda do te mjere, da osjetih snažnu želju da mu međunožje još više priljubim uz lice.

Naposljetku sam ga uzela u usta. Čvrsto sam ga stiskala usnama i jezikom kružeći uzduž i uokolo njega. Pružala sam mu nezaboravne užitke ritmično uvlačeći i izvlačeći njegov ponos u i iz ustiju, igrala se njime usnama, jezikom ga vodila do još većih užitaka. A za to vrijeme on je mahnito obrađivao moje međunožje. Usnama, jezikom, prstima. Podizao je glavu i trljao je o moj izvor slasti, tražeći okus mojih sokova što sam mu ih poklanjala u trenutku kad me on puni nektarom neizmjernih zadovoljstava.

Pozdrav svim blogerima,
Tigrica“

Je li to bio samo san jedne ljetne noći? Jesu li nas to možda pohodile vile i vilenjaci? Hoće li se oni vratiti ili je šum mjeseca u noći nestao u spokoju toplog ljetnog dana? Pitanja su to mnoga koja odgovora traže. Pogled crvenila sunca u smiraj ljetnog dana. Slijed događaja u kojima izvire mjesec mlađak. Zvuk kojim zamire dan i rađa se noć. Pa kad noć padne i cvrčci utihnu, tad mjesec i sova opet su tu. I iz ponova započinje neka nova priča jednog običnog zagrebačkog fakina. Zato ...
Dođite i vi na rijeku i pogledajte odsjaj mjeseca na noćnom nebu u vodi. I ne zaboravite ponijeti buket crvenih ruža. Tko zna, možda će vam dobro doći.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron

četvrtak, 03.08.2006.

Life During Wartime: Pastirova priča (Re-Make Re-Model)

Roquefort, meki sir prošaran plavim plijesnima, proizvodi se prema tradicionalnom receptu od nepasteriziranog ovčjeg mlijeka, regija Rouergue, Francuska. Kao aristokrat među sirevima u čijem je okusu uživao i Julije Cezar, roquefort je stoljećima na cijeni sa dugom tradicijom proizvodnje koja je u sukladju sa predanjem, prirodom i ljudskim radom. Smatra se da je receptura stara više od dvije tisuće godina a povezuje se sa legendom o jednom mladom pastiru koji je svakodnevno na osami uz svoje stado blagovao svoj raženi kruh i sir.

Jednoga dana u blizini pastira prođe zlatokosa pastirica. Ugledavši je, pastir zanesen njenom ljepotom odloži svoj obrok kruha i svježeg ovčjeg sira u jednu od obližnjih spilja te krene za pastiricom. Što se dogodilo među njima, legenda obzirno prešućuje međutim, pastir se nakon duljeg vremena vraća do spilje i nalazi svoj zaboravljeni objed. Ali gle, kruh je popljesnivio a nekad bijeli komad sira sav je išaran plavkastozelenim plijesnima. Ipak, glad učini svoje, zbog čega on kuša sir i oduševi se njegovim okusom.

Od tada pastiri ostavljaju svoj sir da zrije u dubokim vapnenačkim špiljama Cambalou, poznatim po plavim plijesnima koje tamo prirodno obitavaju u zraku. Samo onaj sir s plemenitim plijesnima koji dozrije u tamošnjim špiljama, od 1925. godine zakonom je zaštićen i dolazi na tržište pod imenom roquefort.

A sada, u spomen na događaje između pastira i pastirice koji su po nekakvom računanju vremena trajali nekoliko tjedana uzme li se u obzir vrijeme koje je potrebno da se plijesanj razvije, podsjetimo se niza čudnih događaja koji su obilježili pastirovu priču a nisu ušli u legendu.



Čari što ustrepću nemirno srce
i spokoja mirom pune mu dušu,
do ukasna razlog su svemu po malo
smis’o novi al’ pradavni dati.

Kad zamiru zvuci što nadasve bride
osjeti tihi tad poruku šalju.
Traju li riječi samo da doklen
nama na obzoru pouku daju?

Zvuke te drage svatko će ćuti.
Noć tiha, mlada, u lugu nadasve
na brijegu gdje zvijezda sjaj se ćuti
priliku novu će mjesecu dati.

Vrebaju na nas tad vilenjaci,
vile, patuljci i sva mitska bića
što u mirisu svježe košene trave
igraju igre, zanosno plešu.

Ne plaši se čo’če prikaza tih
koje na dlanu pruža ti priča
i čitaj smjelo sad novele nove
što tren noći te zabilježit’ žele.

A mjesec mladi što nebom pluta
pronoseć’ oblaka odsjaj u vodi
i koprena neba što obzorom leti
noći ove ponekom nadu daje.

Tišine zvuci na tren tu već staju,
sovi i ćuku huk koj’ se diže,
vjetriću milom koj’ miluje lice
predivne one što poljubac daje.

„Ne treba se bojati čarolija koje donosi ugodna ljetna noć.“ napisao je jednom neki čarobnjak na kori stare platane što podsjećala je na oronuli pergament.
„Poslije svake noći u kojoj čarolije svoj obol našem životu daju dolazi dan što se pamti.“ zabilježeno je s druge strane tog pradavnog dokumenta. A u dokumentu što ga tebi, čitaoče moj, podastirem na uvid nadalje stoji:
„To dan je u kom osjećamo se dvojako, neobično. Ali i dan u kom sve posvem je obično. Dan je u kom nama spokoj vlada i dan je što ispunjen sjetom podsjeća da čarolije više nema. To je dan što izdvaja misli, misli tanane, misli grube, misli o ne misli i dan u kom te misli ne plove već usidrene čekaju u sigurnoj luci. To je postojanje i poslanje koje nam od pradavna šapuće na uho Ivanjska noć čiji kresovi slave ljeto štono se pred nama rađa.“

Čitaoče moj dragi, tvoj ti pisac smjelo i u maniri kakva danas više ne priliči priča novelu što onomad zabilježi je na jednom od svojih brojnih putovanja. Novela ta svagdanja i nigdanja odigrava se u jednoj takvoj noći. Noći običnoj i ne posvema običnoj. U njojzi, u noći toj, kao i u noveli, to moram ti reći, ima tu svega. Zato razborit budi i odaberi dio koj’ s tvojim dosluhom i suglasjem duše najbolje plamti.

Što pokreće srca koj’ traže tog puta,
zadovoljna nisu al’ kroče smjelo
stazama novim hvatajuć’ vrijeme
štono prostire se uzduž svih nas.

O ljudsko srce i čovječja dušo
zadovoljna nisi i tražiš li tražiš.
Stalno se pitaš što ti je dalje,
imajuć’ prohtjeve novoga puta.

Djevojka mlada na rijeci se kupa.
U odrazu vode ona promatra duše
što prizora obol čudnom snu daju
koj’ ne zna jel’ java je ili je zbilja.



Furbi se je vraćao u Zagreb. Po glavi su mu se vrzmale misli o poslovnom sastanku isprepličući sa razmišljanjima o Ines i njihovoj, nakon toliko godina, ponovo uspostavljenoj vezi. Krivuda cesta kojom je Furbi vozio uglavnom je pratila rijeku i samo se na pojedinim mjestima uzdizala ostavljajući je pod sobom duboko negdje u kanjonu. S obje strane puta prostirali su se šumarci i livade obrasle grmljem a tamne sjene kuća i klijeti podno kojih se prostiru vinogradi igrale su se sa sumrakom stapajući sve u izmaglici što mjestimično pokriva put.

Vozeći cestom kroz šumu odjednom pred njim, preko ceste, promakne čudna i neobična sjena što ličila je na čovjeka. Furbi naglo stisne kočnicu te bez praska, uz škripu i cvilež, zaustavi vozilo pored puta. Izađe iz automobila. Osvrtao se oko sebe ali na cesti i oko nje nije bilo nikog. Samo tišina i pustopoljina koju obasjava mjesec mlađak. Rijeka se prostirala u dolini i mirno je tekla nemajuć' pojma što gore na cesti se zbiva. Furbi prošeće s obje strane ceste zagledavajući se u stranu tražeći znakove koji bi mu objasnili što se to zbi i ima li tu kog uopće. Kako ne vidje nikog zaključi da mu se od umora sve to samo pričinilo.
„Što da radim? Nastaviti vožnju ovako umoran opasno ja a spavati u autu je glupo. Nego kad sam već tu, da siđem do rijeke?“ pomisli.
Potom zaključa auto i odluči se spustiti dolje pored rijeke. Skrivena iza šumarka što odvaja je od ceste Livada je pratila rijeku. Silazeći niz padinu prema livadi koju vidio je gore sa ceste, Furbija je pratila mjesečina. Obasjavala mu je put vodeći ga nekom njemu neobjašnjivom silom pravo do rijeke. A kad stig'o je na rijeku imade što za vidjeti!
„Prekrasnog li prizora!“ pomisli.

Mlada ljetna noć obasjana mjesečinom pružala je predivan pogled na čistinu uz rijeku. U vodi se odražav'o mjesec a preko slapa spuštala se voda pronoseći zvuk i opojnu svježinu ljeta. Na rijeci je bio slap a podno slapa jasno su se ocrtavale stijene oko kojih bijahu nakupljene alge. U riječnim plićacima svjetlucalo je bijelo kamenje dok su se u dubljim dijelovima tog predivnog meandra, podno same mjesečine, ocrtavale sjene riba štono zašle su na noćnu pašu. Noć bijaše i topla i blaga i uz to tiha. Tek s vremena na vrijeme lagani bi povjetarac narušavao bajkovitu tišinu noći šumeći kroz šaš što raste na drugoj obali rijeke. Pred njime bi riječni meandar. Meandar bi prepun lopoča koji u njegovim mirnijim dijelovima obitavaju u grozdovima tiho se prostirući do samog ruba riječne obale. Lopoči koji nalazili su se u zaklonu bili su potpuno otvoreni. Njihovi žuti cvjetovi pod kristalno jasnom mjesečinom naznačivali su svoje postojanje strpljivo čekajući kukce da ih opraše. Visoko u krošnjama riječnih vrba prpošno je šumorio noćni vjetrić igrajući se lišćem stare murve u blizini. A na divljoj šljivi pod ponoćnim suncem razabirali se mladi plodovi što tek sazrijeti i sokove svoje nekom neznancu trebaju dati.

Furbi zastane i sjedne na livadu. Punim plućima udisao je miris svježe pokošenog sjena. Promatrao je svu tu ljepotu. Opuštao se, sabirao je misli. Razmišljao je o sjeni što proleti mu ispred automobila. Razmišljao o noći i gledao njenu opojnu ljepotu. A uz put su na pamet su mu padali svakojaki prizori što imao ima ih je sa Ines kojoj večeras opet u zagrljaj hrli. Furbi je bio duboko zanesen. Baš kao i ona, volio je ljubavnu poeziju. I Ines. S okusom mora i okusom soli ali tu na rijeci kao da sve bilo je drugačije. Osjećao je njenu kosu, njenu kožu, njene grudi, njeno tijelo, njene ruke. Osjećao je njeno međunožje kako meko i podatno zove i mami na zadovoljstva. Otpuštao je je davno izgubljene trenutke, sve ljubavi prošle i sve koje trajale negdje davno i daleko. Zaboravljao je sve sastanke i sve rastanke, sve im je prethodilo i potom iz njih slijedio. Počeo je pjevušiti njihovu pjesmicu.

sa okusom mora, sa okusom soli, na usnama žarkim u kosi i koži,
ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene, došla si tu praćena suncem ...

Ak’ fali ti tvrdo tad lezi na splavi što nasred rijeke ljuljuška se blago
i pusti da dođem ti rukom na rame i ljubim te nježno i dugo u vrat.

u okusu mora, u okusu soli, ti nosiš gorčinu svih onih stvari,
što sam volio davno i izgubio negdje, svega onog što traje daleko od nas ...

Ne opiri se tada i nemoj mi reći da ne tražiš cjelov što pružam ti ja
i samo mi kaži, samo mi laži da želiš da traje to između nas.

ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno, ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu pa me ostavljaš samog tu na pijesku i suncu da te ponovno gledam ...

A onda me smjerno u naručaj primi pusti da traje toplina u tebi,
poljubac jedan svoj daj mi daj jer inače noći brzo će kraj.

a kada se vratiš ja te pustim da padneš, u naručaj pijeska i u moje ruke,
a onda te ljubim sa okusom mora, sa okusom soli i okusom sna ...

A sutradan kad kući vratiš se glumi da ne znaš moga poljupca žar
tvoji kod kuće, muž i djeca ne smiju znati gdje bila si ti.

A kad ponovo svane noć neka nova natrag na rijeku dođi mi ti
ja bit' ću već tamo i čekat' na tebe da cjelove svoje pružaim ti smjelo.

I pusti me da ti opet ljubim tijelo na toj tvrdoj splavi sred te magične rijeke ti ljuljuškaj se nježno misleć' na mene.

I dok su ljubavnici u pjesmici tako slatko svršavali Furbi odjednom osjeti ruku koja se položi na njegovo rame. Prestravljen trgne se, strese i naglo okrene. Iza njega stajala je zlatokosa prelijepa djevojka u laganoj i prozračno bijeloj haljini nad kojom je blistalo ponoćno sunce dok su se na bijeloj mjesečini ocrtavali obrisi zanosnog joj lika. Ispod haljine jasno se naziralo njeno tijelo, njene grudi i bradavice na jabučicama. Mali okrugli pravilno položen trbuščić, skladni bokovi i mačkica što mijauče u međunožju. Zabezaknut i zblenut tim prizorom, ne znajući sanja li to il’ mu se to uistinu događa, Furbi je samo nijemo i zapanjeno buljio u djevojku. Djevojka tad ne obazirući na njegovu reakciju, mirno sjedne na kamen i počne mu pričati priču.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 24.07.2006.

Karmela: Dvije i po novele (Re-Make Re-Model)

Slobodna i neobuzdana Karmela je bila rasna crnka koja je po stereotipu svog horoskopskog znaka točno zna što želi. Sa majkom glumicom, rastavljenom od prilično starijeg oca, također glumca, živjela je u velikom stanu u centru grada. Sa prozora njene dekadentne sobe pucao je pogled na bezličnu i dosadnu ulicu omeđenu zgradama jednake visine, jednakog broja katova i identičnih fasada karakterističnih za taj relativno kratki prolaz što spaja dvije prometne arterije između Kvatrića i Draškovićeve.

Furbi je Karmelu upoznao na pomalo neobičan način. Došavši u Kafić primijetio je bivšu djevojku, Lanu. Odmah mu bi jasno:
„Ovdje nije slučajno." pomisli.
Otkako su prekinuli Lana se nije pojavljivala ni u Kafiću niti u krugu zajedničkih prijatelja. Pa mu je intuicija govorila da ona nešto traži. Možda s njim želi nešto riješiti. Ili nastaviti tamo gdje su svojedobno stali? Nije to mogao sa sigurnošću znati no vidjevši je kako sjedi uza šank, Furbi prođe pored nje i sjedne dvije stolice podalje. Igrom slučaja u kutu ispod televizora, tik pored njega, sjedila je Karmela. Pijuckala je pivo i zagonetno se smiješila. Furbi naruči standardnu viski kolu i nešto dobaci pa tako započne razgovor. Kroz razgovor se je ispostavilo se da i Karmela redovan gost Kafića iako ju je Furbi prvi puta zapazio tek ove večeri. Razgovarali su o raznim stvarima. Čitavo vrijeme Furbija je pratio osjećaj kako mu se ta djevojka zapravo upucava, nameće mu se tražeći utjehu u bijegu od tko zna čega. Prihvatio je njenu igru ponajviše zbog Lane jer ... Lana je sve to pomno slušala praveći se da neobavezno pijucka martini i sluša muziku. O da, poznavao je on sve Lanine skrivene znakove koji joj odaju raspoloženje. Bila mu je poznata njena sjeta, bila mu je znana njena zamišljenost. Sve mu je to bilo dobro poznato. Krajičkom oka u izrečenom a još više u neizrečenim pokretima vidio je poruke koje mu ta djevojka šalje ali ... Između njih je bilo gotovo i više je nije želio.

Karmela je bila direktna. Što na umu to na jeziku, bi geslo te neobične djevojke što se Furbiju, sam sebi je to morao priznati, neobično sviđa.
"Volim izravnost u komunikaciji." Otvoreno joj je te večeri rekao.
Upravo tako, izravnost i otkačeno ponašanje koje svakim svojim pokretom odaje karakter prepun energije koja ga privlači. Ponašanje što izaziva znatiželju i pobuđuje radoznalost. Tajanstveni zov što prati bumbara na letu od cvijeta do cvijeta u potrazi za ... Ma znate vi već čime.
Uistinu, Karmela nije bila kao ostale koje bi htjele ali ne bi htjele, koje znaju ali ne znaju a i kad znaju onda to izbjegavaju. Zato ga na kraju večeri nije iznenadilo što mu je Karmela predložila:
„Želiš li sa mnom furati?“ izravno ga je pitala izazivajući ga tim svojim crnim očima iz kojih zrači ćud divlje mačke.


Te večeri Furbi je prvi puta spoznao što znači biti u troje. One su bile tako divne a on je bio pred njima. Polumrak prigušenog svijetla rasvjetljavao je dnevni boravak. Shade je svojim hrapavim glasom pozivala na ples dok su djevojke lagano i ritmično zanosno ljuljanje mekoću svojih bokova.
„U ritmu najslađeg tabua." pomisli.
Zagrljene, glava položenih jedna drugoj na rame, upitno su ga pogledavale prema trosjedu u kojem je bio zavaljen. A on, zabezeknut, širom otvorenih ustiju, promatrao je taj nestvarni prizor. Djevojačka usta stanu jedno drugom se približavati. Pa kad posve se sljube, Furbi na trenutak vidje kako im se jezici isprepliću. Dirty dance. Djevojačka igra bivala je sve pohlepnija i požudnija. Ruke položene na bokove prijateljice izvodile su svoju bezobraznu igru. Zalazile su oko guze, prelazile na bokove da bi se na tren spustile ispod i uvukle unutar njih. Gledajući taj prizor Furbi osjeti kako ga prožimaju žmarci ugode. Furbi osjeti kako mu se propinje mač.


Prvi službeni sastanak Karmele i Furbija bio je na Šalati. Karmela je tamo utorkom i četvrtkom izvodila svoje nećake na klizanje.
„Teta Kamela!“ tepao je mlađi Mirko frfljajući njemu teško izgovorljivo 'r'. Nešto starija Sanja bila je već vražja curica i samo se lukavo ogledavala za starijim dječacima.
„Ista teta.” pomisli Furbi dok je gledao kako svi troje veselo i slobodno kližu na ledu.


Djevojke se nisu zaustavljale. Djevojke su jedna drugu svlačile. Polako, gotovo plaho slijedile su muziku koja jedna drugu mazi. Djevojke su uvijale tijela pred njegovim očima prikazivajući mu u živo nevjerojatne prizore kakve nikada do tad, osim u ponekom erotskom trileru, nije bio doživio. Bokovi se zanesu u jednu a kukovi gibaju u drugu stranu, naizmjence. Kao da jedna drugoj slika požudu i nudi svu svoju erotiku. Pogledi što šalju pozdrav. Pogledi prepuni čežnje. Pogledi što bezobrazno govore o nepristojnosti. Pogledi koji svlače da bi otkrili. A kad napokon svlačeći jedna drugu obje ostanu u donjem rublju, Karmela mu priđe i počne mu skidati traperice. Za to vrijeme, prišavši s leđa, Tanja mu počne raskopčavati košulju. Na sebi je Furbi osjećao Tanjine usne. Njene usne su milovale mu vrat. Njene usne su se zavlačile u njegova usta. Njene usne golicale su mu grudi. Za to vrijeme Karmela mu hitro svuče traperice i položi usne na vrh mača. Furbija prođu žmarci.


Ženskom srcu uvijek gode mali znaci pažnje. Gode mu i pjevaju o vlastitoj sujeti. I otvaraju njena vrata po običaju zaključana svim mogućim ključevima i uz to zabravljena čvrstim lokotom. Bio je kraj zime. U zakazano vrijeme Furbi se pojavio na klizalištu. Kavalir sa ružom, mladić koji poput glumca iz nekog ostarjelog filmskog žurnala priča otrcanu o ljubavi. Je li to gluma ili je to slovo srca, za novelu ovu to nije važno. Karmela je ionako premazana svim mastima. Raspupana je kao trešnja u proljeće. I nudi svoje usne prepune ljubičastog ruža naznačujući mu zanosne plodove koji čekaju onog što spreman je potruditi se da ih ubere.

Ali tu su nećaci pa se ni te večeri ne dogodi ništa. Svejedno, nakon klizanja i pića Karmela se nije opirala niti se je opirao on. Rastali su se uz dugi dugi poljubac ispred ulaza u njenu zgradu pri čemu se Karmeli malo zagrcnuo jezik što je Furbiju govorilo da ona očekuje puno više.
„Izgleda kao joj nije svejedno.” razmišljao je pri povratku kući zamičući kroz noć niz pustu Vlašku prema Kvatriću.


Rituali sa ružom postali su dio njihove svakodnevice. Držeći u ruci ružu, Karmela je sjedila na kožnom trosjedu dnevnog boravka svog stana u prolazu. Tišinu su punili uzdasi diskretne muzike što ocrtava nejasne obrise zagrebačke večeri. Na podu se odvijala igra sjena sa noćnom lampom a sa zida promatrao ga je konj. Konj je trčao prostranstvima bijelih livada koje slikar samo naznači kako bi istakao njegovu vitku životinjsku figuru i njegovo snažno mišičavo tijelo. Konj se istovremeno propinje i pada. Gledajući golemi konjski penis Furbi u šali prokomentira:
„Moj nije velik kao u konja ali bit će dovoljan.“
„Priđi pa da vidimo.” namigne mu Karmela.
Bio je lud, sav izluđen za njom. Želio ju je. Da, želio ju je. Strasno.Željom joj je svlačio traperice dok ona raskrečena na trosjedu i dalje u ruci mirno drži ružu. Glava mu zaroni među njena uzdignuta bedra. Jezik mu miluje unutrašnjost mačkice. Osjeća divlju neobuzdanu ćud ždrebice koja čeka svog pastuha. Vučicu koja čeka svog vuka. Vidi tigricu koja želi svog tigra.


Na jednom od sljedećih susreta Furbi primijeti nešto zanimljivo. Karmela je stanovala na petom katu zgrade. Ulazna vrata zgrade uvijek su bila zaključana. Kad su joj dolazili gosti a njoj se nije silazilo u prizemlje otvoriti vrata, koristila je patent. Odozgo, u košarici na špagici, tik ispred ulaznih vratiju spustio bi se ključ. Te večeri, mimo prvotnog plana sve je ostalo na razgovoru. I dok su slušali Mojoj majci, pjesmu koja se u to vrijeme uspinjala ljestvicom popularnosti, u stan neočekivano bane a tko drugi doli - njena majka. Vratila se žena iz kazališta puno ranije no što bi obično odlazila. Pa tako nakon upoznavanja zapodjenu razgovor, ta o čemu bi drugom, doli o glumi. Pa je tako Furbi imao priliku gledati izvatke iz filmova koje je snimala u stranim koprodukcijama i slušati njene dogodovštine sa snimanja.


Milujući je i kružeći oko izvora strasti Furbi se sve bliže približavao uskom procjepu koj' uzdiže se sred šumarka. Kako mu se približavao tako je procjep pred njegovim očima postajao sve veći i sve pohotniji. Postajao je sve mekši i bivao sve vlažniji. Položena na leđa Karmela stenjala je od zadovoljstva. Večer je bila neobično topla, a prozori na zgradi na drugoj strani prolaza osvijetljeni. Kroz otvorene prozore sobe ulazio je svjež noćni zrak.


Sa Karmelom je bio niz dogodovština. Nikad ni prije a niti poslije Furbi nije upoznao ženu sa kojom nikad, ama baš nikad, nije bilo dosadno, pa ni pet minuta. A ako i nije uvijek bilo uzbudljivo, ono je u najmanju ruku bilo barem zabavno. Recimo, kad je jednom Karmela kod njega došla sa prijateljicom. Tanja je bila stilistica.
„Moja najbolja prijateljica.“ predstavi Karmela crvenokosu djevojku sa simpatičnim pjegama na licu.
Sjedili su u dnevnom boravku i pričali o uređenju interijera kadli iznenada Karmela predloži:
„Tanja se bavi dizajnom. Pai vjerujem da je ona prava osoba koja ti može pomoći urediti stan.“
Imala zanimljive ideje, Tanja. Voljela je kombinacije crnog i žutog. Čitavo to vrijeme ostavljala dojam na granici suzdržanosti, odvažnosti i putenosti.
„Baš je simpa. Hrabra djevojka, samohrana majka, koja kroči kroz borbu zvanu život.“ razmišljao je Furbi o Tanji.
Bila prirodna, Tanja. Baš takva kakva uistinu jest. Karmela je te večeri imala nafrćkanu afro frizuru zavodnice sa slika starih renesansnih slikara.
„Daj stavi muziku. Pleše mi se." I Karmela povuče Tanju na sredinu sobe a Furbi u plajer ubaci CD.


Potegnuo je mač i zario ga duboko u njeno vlažno međunožje. Klizio je niz toplu i propupalu trešnju. Osjećao je svaki djelić njene nježnosti. Osjećao je toplinu njene utrobe. Osjećao je grčenje u njenim leđima i u trbuhu. U prvi tren Karmela krikne da bi kasnije, oslonjena na koljena boreći se sa vlastitom požudom njoj potpuno predala. Predavala joj se podatno i nježno. Borila se pohotno i čvrsto. Propinjala se kao mlada ždrebica koja, puštena s lanca, raduje se ugodnom životu na pašnjacima pohote i strasti. Furbi je ždrebicu rukama držao za bokove. Ždrebica je trčala gore dolje po livadama propinjući se, uvijajući bokove i mašući stražnjicom. Istovremeno je ždrebica odupirala i prihvaćala se rukama. Trpio je koliko je mogao. Želio ju je dovesti do ekstaze. U par navrata počeo je čak brojati ovce.
„Jedna, dvije ovce, tri ovčice, ..."
A na kraju, kad nije se mogao više suzdržati, Furbi prasne. Karmela samo krikne i čitavim se tijelom strese. Potom uzdahne i spusti se na njega. Vlažni od znoja, sretni i zadovoljni nastavili su se dalje ljubiti i milovati.

I dok je zadovoljno žmirio puštajući Karmeli da se igra dlačicama na njegovim prsima Furbi odjednom shvati situaciju. Digne se sa trosjeda i priđe ka prozoru. Na suprotnoj strani ulice, lica izbezumljenog od pohote, cerio se je neki stari ćelavko. Vidjevši ga kako prilazi prozoru tip na brzinu ugasi svjetlo i nestane u mraku.
„Jebemti voajera.” promrmlja Furbi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

četvrtak, 22.06.2006.

Original: Umjesto predgovora ...

Daj se Ines, daj se opet toj slatkoj pokvarenosti, daj se robovanju pokretima i navikama zadovoljstva. Ne dopusti da učmalost i sivilo svakodnevnice pokvare nam uspomene i otupe naše radosti. Radosti koje smo dijelili ljubakajući se na skrivenim mjestima, bježeći od ritma što umrtvljuje vrijeme, vremena koje ustaljuje navike, navika što usporavaju pokrete i odvajaju nas od mladosti. Kriju nas od ljubavi za kojima toliko žudimo da ih ponekad, kad se dogode, nismo kadri prepoznati.

Daj se Ines, parkovi, šetnje od Dežmanovog do Cmroka, automobil parkiran negdje podno Sljemena, stanovi zajedničkih prijatelja. Zatim stan moj, stan tvoj, Maksimir, Tuškanac, Zelengaj, Jarun, Bundek, Samobor …

Čitam tvoj mail:
„Bili smo ljubavnici,“ pišeš „frendovi. I nije mi žao. Dijelili smo naše slatke male tajne.“
Naši doživljaji dalekih putovanja, prijatelji pravi, poznanici usputni i tko zna koja sve poznanstva. Naše večere uz svijeće kod Šurbeka, Gotovčeva. Flambirane palačinke u Moneu, Crnčićeva. Nježni dodiri nogama ispod stola, dodiri što uzdahe mame.



Priznajem, oduvijek si imala više stila od mene. U svakom društvu mogla si glumiti i princezu i kraljicu i damu i kurvu, što god poželiš. Sanjala si deset cilindara i petstotinjak crvenih konja onog kretena talijana što je u Zagrebu tražio provod. A mi, sa Alfama i tjuniranom krntijama nismo mu mogli konkurirati.

Sjećam se, te si večeri otišla uplakana. Oči uprte u pognuti pogled kako sjenka ne bi prepoznala tugu. Oči zamračene od suza što teku ti niz lice. A ja, ja sam, ma baš sam bio gad. Ne, nisam bio fer. Grubo sam te odbacio, otjerao od sebe, otrgnuo te iz srca. Sve samo zato da ti ne bi dao sve svoje plaho i plašljivo. Da ti ne bih dao srce što čeznulo je za tobom i koje kucalo je samo za te.

Poslije sam čuo sam da si se dala nekom talijanu. Sjećam se, sanjala si Milano, maštala o karijeri. Modne piste, blještavilo reflektora, sjaj života prepunog slatkog i gorkog pelina. La dolce vita, kako se to kaže ...

A potom? Prođe puno, desetak i tko zna koliko godina i zbi se susret, slučajni susret. Ugljan, Kukljica i ... Sretoh te opet. Upoznao sam tada tvog muža. Grmalj bez manira koji ti nikako ne pristaje. A ti, ti si bila ista, onako sitna, krhka, nježna, baš kakvu te oduvijek pamtim. On pak sirovina bez manira, priča prostačke viceve kojima se nitko ne smije.



To što imaš djecu, kuću na Pantovčaku, to što te muž često ostavlja samu zbog poslovnih putovanja ... Ne, to nema nikakve veze sa željom da se puknemo ... Da puknemo se opet. Ja tebe a ti mene. Puknemo se onako jebežljivo ... Iz čistog zadovoljstva. Puknemo se pohotno i strasno. Poševimo se žestoko i nježno. Poput slučajnih prolaznika koji dijele žar trenutka. Poljubimo kao ljubavnici naslađujući se šampanjcem poslije dobrog seksa. Uostalom, te večeri u Kukljici sama si mi to krišom šapnula a ja, ja sam ti tad položio prst na usta i zažario pogledom koji pamti samo i jedino tebe.
„Bio si fino odgojen zagrebački fakin.“ rekla si mi tada kad smo na trenutak ostali sami.
A ja, ja sam se nasmiješio, nježno te primio za ruku i osjetivši tvoj lagani drhtaj pogledao te u oči i kroz eone ti poslao poljubac svoje duše.

Daj se Ines. Sjećaš li se kako smo onomad, ujutro, onako sneni i topli jedno drugog darivali najslađim doručkom? Poslije bi ti u krevet donio toplu kavu i mirišljavo svježe pecivo a zatim otišao na posao. Ti si ostajala u krevetu i još malo spavala jer ... Predavanja na tvom fakultetu počinjala su iza deset.



Koje li slučajnosti? Kao i u onoj Arsenovoj stanovala si negdje oko Ulice Proleterskih Brigada, danas Avenija Vukovar. Ne spominjem tvoju tadašnju adresu niti broj telefona koji postoje još i danas kako te u ovom novelama, koje pišem samo za tebe, ne bi prepoznao muž koji je, prema vlastitom priznanju, također ovisnik neta. Pa da zbog toga poslije ne bi imala problema. Grmalj, ne zna on ništa o tebi i bolje je da tako ostane jer ...

Novele ćeš čitati kradom, dok on spava ili tebe k'o olfo boli glava pa se zato povlačiš u drugu sobu.
A novele? Novele što ih pišem posveta su tebi neokrunjena kraljice moga srca, vladarice mladosti moje. Mladosti što sam je i tad i danas, petnaestak godina stariji od tebe, dijelio s tobom. Dijelio uz stisak ruke, dašak obraza i drhtaj vlažnih usana koje miluju jedna drugu. I zato, ovako javno, besramno i pred svima, zaštićen anonimnošću neta, priznajem:
„Uvijek mi se digne kad te se sjetim."
Sjećaš li se kako si me tad, znam da to izgleda šaljivo, molila da te čuvam?
„Daj molim te, prespavaj noćas kod mene. Strah me je, bojim se mraka.“



Tvoja majka il' baka, ne sjećam točno više tko, bila je u bolnici. A ti, plaha srna, uplašena i sama. Poslije si zbog tog imala problema, jer su tvoji od susjeda čuli da je kod tebe noć proveo neki zagrebački fakin. Pa su se razočarali u kćeri i unuci kao što ćeš se ti možda sutra razočarati u svojoj koja će to isto ponoviti sa nekim novim zagrebačkim fakinom. A tvoj će se sin izjutra krmeljav od nespavanja pojaviti na doručku. Ti ćeš ga ispitivati gdje je bio čitavu noć i uzrujavati se pri tom zaboravljajući da si i sama bila takva i ne poznajući da ostala si ista. Obuzeta Kupidonom koji provocira maštu, Erosom što razbuktava strasti i pumpa adrenalin navodeći nas na te slatke radnje.

Daj se, daj se Ines jer inače neću imati s kim ostati mlad. I ne daj se, ne daj se Ines, ne daj da te život ostari a godine i prilike uozbilje. Ne, ne priznajem da vrijeme prolazi i zato mi ova moja mladost tako teško pada. Ne želim odrasti i otploviti na drugu obalu rijeke. Umjesto toga želim na put vlakom. Vlakom prema jugu, pa u barku i zatim na more. Želim to uvijek, želim to zauvijek.

Ma daj se Ines, daj se ovoj ljetnoj kiši što večeras rominja nad Zagrebom dok u polumraku sjedimo na balkonu i gledamo put Sljemena i Save. Ti pušiš cigaretu, u ruci držiš čašu crnog vina i pričaš mi o mužu. Spominješ djecu i događaje na poslu. Sitnice svakodnevne. Ponekad se nasmiješ. Histrioni opet nastupaju na Gornjem gradu na pozornici Zagrebačkog Dekamerona.
„Ove godine ljetujem na Silbi." veliš.
A ja ti na to velim da pozivam te na jedrenje.
„Kako ću s tobom da mi muž ne sazna?“ pitaš me.
„Slaži mu ko' i obično.“ odgovaram ti.

Daj se Ines, daj se večeras moja Ines, daj se toj slatkoj pokvarenosti. Daj se robovanju pokretima, navikama što pružaju zadovoljstvo i ne dopusti da sivilo svakodnevnice pokvari ovo veče koje čuvamo samo za nas. Držeći se za ruke i skrivajući se u mom stanu od zajedničkih prijatelja. Sastajući se ovaj puta kradom da ne dozna nitko. Razbijajući ustaljene navike i običaje sredine, dijeleći opet i ponovo naše male tajne, vodeći našu strasnu tajnu ljubav, Ljubav što stvorena je samo za nas.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron