Zagrebački dekameron

petak, 19.03.2010.

Kad zamirišu trešnje: Legenda o vampirima ...

Jeste li čuli za groficu Bathory? Muž, grof Ferencz, odlazeći u bojeve protiv turaka često jju e ostavljao samu. A grofica bi vrlo moćna i bi joj dosadno ter od dosade i obijesti posta opsjednuta samom sobom. Posta ona opsjednuta užitkom, opsjednuta okultnim i sadizmom prema posluzi. Imala je ona poseban odnos prema sluškinjama s kojima je orgijala. Kupala se ona u krvi djevica jer bi uvjerena da je tekućina života kozmetičko sredstvo koje će joj pomoći ostati mladom. Zauvijek. Držala je ona mlade djevojke zatvorene u kavezima koji bijahu obješeni o strop. Njen pomoćnik dugačkom je motkom ubijao djevojke. Ubadao je on žrtve tako da se grofica u njihovoj krvi može tuširati i pri tom jošte piti je. Na kraju grofica bi uhićena i osuđena na strašnu kaznu. Živu je zazidali u spavaćoj sobi u zamku Cesejthe, u Ugarskoj. Sstražari joj kroz malu rupu u zidu redovno turali hranu i vodu sve dok nakon četiri godine jednog dana ne otkriju da grofica je mrtva.

Za razliku od bolesnih i poremećenih osoba, za koje grofica Bathory predstavlja personifikaciju opsjednutosti, vampiri su nešto drugo. Dapače, oni su potpuno su drugačija bića. Ne biste vjerovali ali vampiri su tanani, nježni i osjetljivi jer istovremeno žive s nama čvrsto utaboreni i ne samo u svijetu naše mašte. Legende o vampirima postoje otkada je svijeta i vijeka.One su vrlo vrlo stare jer ... Nastale su s početkom vremena. Rođene su u trenutku kad čovjek posta svjestan samog sebe i od kada on pamti vrijeme, sluša njegove zvukove te čini pokrete koji ispunjavaju noć. Među mnogim legendama ističe se svakako ona najpoznatija, vezana uz grofa Vlada Tepeša od milja nazvanog Drakulom. Grof Vlad se tijekom 15. stoljeća u Rumunjskoj vrlo uspješno borio protiv Turaka za koje je bio strah i trepet. I ne samo legende već i dokumenti iz toga vremena pričaju da Vlad je na kolac nabio toliko protivnika i toliko njihove krvi prolio da se na kraju i sam od toga otkači te posta vladar svih vampira.



Ipak, uklonite li predrasude, vjerovali ili ne, vampiri su uistinu suptilna i vrlo draga, tanahna bića. Legende o njima u narodnim su predanjima, zavisno o kraju gdje nastaju, obično povezane sa leptirima i šišmišima. Jednako, zanimljivo je da sve legende koje spominju vampirice govore o predivnim, neobičnim i milim djevama što obljubljuju ne samo mladiće već i zrele muškarce uživajući pri tome u njihovoj muškosti, na kraju se gosteći njihovom krvlju. Jedna takva, prelijepa narodna legenda iz hrvatskih krajeva, o leptirici, spominje se na Velebitu. Legenda je povezana uz svima dobro znanu Leptirovu pećinu koja svoje ime dobi po tome što se u njoj čahure gusjenice prije no se pretvore u predivne leptire kakvih nema nadaleko a i šire.

Legenda govori da se nakon poraza protiv turaka na Krbavskom polju neki mladi i naočit plemenitaš teško ranjen povlačio i pri tome skrivao od turaka koji su ga progonili. Koračao je on noću pustopoljinom i šumom ter tako zaluta na Velebit. Bi on slab jer u borbi izgubi puno krvi pa se skloni gdje drugdje doli baš u Leptirovu pećinu. A u pećini ga onako bunovnog i nemoćnog liječila predivna djevojka koju tamo zatekne. U lelujavoj vatri što odsjajem oštrim poput sablje mrak siječe, onako bolesnog i nemoćnog očaravale ga njene zlatne kose i premili njen lik. A djevojka, ona se za njega skrbila i brižno se zauzimala. Donosila mu je vode i hrane, povijala mu rane i liječila ranjenu mu dušu. U duge večeri oni su razgovarali i razvijali svoj odnos pa ih tako uzajamno obuzme nježnost i ljubav. Međutim, kako je mladiću bivalo sve bolje i bolje i postupno k sebi se pribirao, primijeti on da iz pećine jutrom izlazi predivan leptir i da tijekom dana djevojke nema. Djevojka se pojavljivala tek uvečer, baš kad se leptir vraćao u pećinu. Nu bi on ludo zaljubljen a i djevojka je prema njemu pokazivala ljubav pa mu taj detalj ne bi važan. Nakon nekog vremena, kad malo prizdravi i ojača, on je poželi a djevojka mu uzvrati želeći ona njega.



Njene duboke, tamne i jasne, predivne, oči boje su tirkiza. Predivno. Njen prćast nosić i skladne joj grudi. Umilno. Njeni zanosni bokovi uvijaju se pred njegovim očima izvodeći svoj vječni zavodnički ples. Nježno ju ljubi a ona mu uzvraća i vodi ga dalje u igru, vodi dublje u strast. A on se ponesen nekom neobjašnjivom silom prepušta i udovoljava joj. Odgovarao je on na sve njene zahtjeve. Prvo usnama a zatim jezikom milovao joj dražicu. Zubima grickao njenu nježnu i meku glatku kožu na nutarnjoj strani bedara. Uranjao je on u njene grudi, zubima mazio nabrekle joj bradavice. Jezik mu je milovao njen okrugli i skladni trbuščić, ulazio joj u pupak, unosio joj se u usta, topio se u svakoj njenoj strasti. A ona, ona je samo uzdisala i vodila ga dalje:
„Dragi, vooooolim te, oooooh, kako to volim, kako te voooolim.“
A potom, kad jezikom zađe do klitoriksa, počne ona uzdisati, senzualno stenjati:
„Ahhhhhh, ufffffff.“

Bio je zaluđen. Želio joj je udovoljiti. Želio je pružiti i pokazati kako njegova ljubav je velika i nesebična. Bi to ono što je toliko tražio a što kod ni jedne prije još doživio nije. Imao je on mnogo djevojaka i djevica, dapače. Naime, u to vrijeme bi običaj da, kad plemenitašu svidi se nečija mlada, on koristi pravo prve bračne noći. A koristio je on i svoje čari kako bi povalio, u krevet svoj privolio, ponekad čak odvukao, mladu plemkinju ili slobodnu pučanku bila ona il’ ne bila udana. Bo on neka vrsta starovjekog Furbija ili barem njegova preteča.

Ležali su oni tako na postelji od trave i mahovine i voljeli se. Ona bi okrenuta prema njemu a on prema njoj. Polegnuti na bokove grlili se kadli njegov tvrd organ uđe u njeno spremno međunožje. Pa se ona na to u hipu izvije nad njim.

Ulazio je i izlazio iz nje dok ona je stenjala, izvijala se. Polako ali nezaustavljivo počnu ga probadati žmarci. Penjali se oni i spuštali da bi se na kraju prosuli u tabane na što on u nju, u nezaustavljivom orgazmu, saspe tekućinu života. Djevojka na to vrisne i počne se još jače izvijati. Nadvi se nad njim. Posljednje čega se je sjećao bili su njeni zubi na njegovom vratu. Vrhunsko zadovoljstvo, orgazam kakav još nikad do tada ne doživio. A nakon toga potone.

„Predivna legenda.“ komentirao je Bocaccio priču koju mu je Furbi upravo ispriča.
„Nego, kad smo kod toga kako ona tvoja? Kako ti ono u šali za nju veliš, vampirica? Znaš, ona zgodna doktorica sa Intenzivne.“ Bocaccio znatiželjno upita Furbija.
„Misliš na Elu? Ela je dobro. Ovog ljeta smo se opet sreli na moru.“ odgovori Furbi.


Postoje li vampiri ili ne postoje? Jedino što znamo je da to pozdano ne znamo i samo što znamo je da možemo nagađati. No ono što zasigurno o njima znamo je da postoje mnogobrojne priče. U Europi se čak slave i dva datuma koja direktno dovode u vezu sa vampirima. Prvi je u proljeće, dvadeset drugog travnja. Naziva se Dan leptira. Drugi pada drugoj polovici ljeta kad se dvadeset petog kolovoza slavi Dan šišmiša. A u današnjem svijetu obje te vrste su ugrožene jer neotporne su na zagađenje. I obje su važne karike ekosustava. Baš kao i vampiri naravno, ako oni postoje.

U psihologiji se posljednjih godina počinje spominjati takozvani energetski vampirizam. O čemu se tu zapravo radi? Dozvolite da vam Bocaccio ukratko ispriča jedan događaj.

„Vozili smo se tako žena i ja na pokretnim stepenicama u Importanne galerije na Iblerovom trgu u Zagrebu. Inače sam vrlo osjetljiv kad je u pitanju moja supruga, pogotovo kad na njoj osjetim muške poglede. Obično osjetim kad se netko od znatiželjnika koji je proždiru okom prišteka na nju. Tako je bilo i tog dana. Bio je to jedan intenzivan osjećaj neugode. Pogledavao sam uokolo i primijetio neku mladu, vrlo lijepu ali čudnu ženu kako stoji uz ogradu na vrhu stepenica i pogledom fiksira moju suprugu. Nije me odmah primijetila pa sam imao priliku iz njenih očiju i pogleda shvatiti da se događa nešto neobično. Događa se nešto što nije u redu. Kad je ona primijetila da sam je pročitao brzo se okrenula i doslovce pobjegla izgubivši se u gužvi. Tada se moja supruga odjednom zatetura i iz nosa joj je potekla krv. Primila se za mene i rekla mi:
„Joj, vrti mi se u glavi. Kao da mi je netko posisao svu energiju.“

A vi, dragi moji čitatelji, jeste li i vi imali sličnih iskustava? Osjećate li ponekad neobjašnjive glavobolje koje nemaju veze ni sa čime racionalnim? Medicina ponekad takve boli naziva migrenom ali zasigurno to migrena nije. Bioenergetičari to pak nazivaju energetskim vampirizmom. Je li to uistinu dovoljan dokaz da vampiri uistinu postoje ili ne postoje, i dalje ostaje neriješeno pitanje, pitanje na rubu znanosti.


Sjedeći udobno zavaljen u fotelji u stanu meštra Bocaccia koji mjesto njega piše ove memoare, Furbi se prisjećao dana i događaja kad upoznao je Elu. U nevezanom razgovoru sa Bocacciom, Furbi upita:
„Znaš, kad smo kod vampira pitam se da li oni uistinu postoje? I ako postoje što bi oni danas radili, gdje bi danas bili? Gdje bi ih se danas moglo naći?“
„Bolnice, ambulante, recimo hitna služba, intenzivna, kardiologija. Tamo ima mnogo krvi i nitko ih ne bi primijetio niti bi posumnjao da se događa nešto neobično jer ... Tamo je ionako sve moguće i baš zato sve postaje tako obično.“ ispali Bocaccio.
„Imaš prvo.“ suglasi se Furbi i u sebi doda „Ni sam ne znaš koliko si u pravu ali ovu priču čuvam samo za se i neću ti je ispričati. Ne bi mi vjerovao.“

Dragi moji čitatelji. Tako je to. Život ponekad piše čudne, neobične i gotovo nadnaravne novele. Zato svaki dan života treba živjeti kao san, baš kao u pjesmi.
„Život je san i treba ga živjeti kao najdragocjeniji poklon.“ razmišljao je Furbi dok su mu glavom letjele misli i stapale se sa Elom. Čežnja koju ju je za njom osjećao, njen lik koji ga doziva i s kojim se stapa baš onako kako se Ela stapa s njim. Prisjećao se kako ju je upoznao dok ležao je na intenzivnoj.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron