Zagrebački dekameron

subota, 27.07.2024.

Prolog: Tajanstvena karta (Re-Make)

„Sviđa mi se ovakav način komunikacije, ipak ... rado bi se s tobom poševila. Probudio se hormon seksa, međunožje mi se ovlažilo, tko zna, ah, nitko ništa ne zna . . . možda ću noćas masturbirati, ti ćeš biti dolje lijepo polegnut milovati mi grudi, guzu, dirati me po cijelom tijelu, a i šire, ući ćeš u mene i tako sljubljeni, obiljem sokova iz moje zdjelice doživljavat ćemo plimu i oseku ispod zvjezdanog neba . . . I dogodi se prasak, vatromet, tisuće zvjezdica svojim sjajem veličaju događaj, u mojoj zdjelici plima plavi ograde sokovima i oni se izlijevaju . . . Jako si me pošpricao . . .
Pusa, volim te."

Sjedio je na aerodromu. Na laptopu je pregledavao poštu koju zbog žurbe kako ne bi zakasnio na avion za Zagreb nije stigao pročitati u uredu. Sa Žanom je Furbi obično kontaktirao telefonski, ali mejl kontakti u posljednje su vrijeme postajali sve učestaliji.
„Kako je to čudno. Nismo se ni vidjeli ni čuli preko deset godina... A onda ... Slučajan susret i mic po mic, opet kontaktiramo.“ razmišljao je o mejlu što ga je dobio od Žane
„A ponekad se i poševimo iako smo oboje zauzeti, imamo porodice." posljednja konstatacija izmami mu osmijeh na licu.



Poznanici od djetinjstva, kasnije prijatelji, Žana i Furbi svojedobno su putovali u Kinu. Kad su tamo stigli, dapače čak još u planovima prije samog puta, kreirali su vlastite, za ono vrijeme veoma smjele planove. I ne samo da su ih kreirali već su ih i sproveli.
„Kad smo već tamo bila bi šteta ne pronaći način kako veliko putovanje učiniti zaista veličanstvenim." predloži Žana dok su u Zagrebu razgovarali o planovima.
Furbi je za izlazak iz Kine navijao preko Tibeta i Indije.
„Tibet, Nepal i Indija oduvijek me fasciniraju. Od Pekinga možemo vlakom do Lhase, zatim autobusom za Katmandu. Odatle nije teško stići u Delhi." predlagao je i nastavio:
„Sve je lijepo opisano u vodiču." pokazuje na Lonely PlanetFF0000>Lonely Planet vodič za Aziju „Naravno, možemo očekivati teškoće, ali rješavati ćemo ih kako naiđu. Na takvim je putovanjima to uobičajeno."
„Zašto komplicirati? Idemo natrag preko Hong Konga. Kad tamo stignemo vidjet ćemo što ćemo dalje. Možemo nabaviti jeftine avionske karte s presjedanjem negdje u jugoistočnoj Aziji. Manila, Bangkok ili čak Delhi, Mumbai ako želiš vidjeti Indiju." praktična je Žana.
„Dobro. Onda natrag putujemo preko Hong Konga," popusti Furbi „ali sve opcije ostavljamo otvorenima. U svakom slučaju imat ćemo presjedanje, zar ne?"
„Dogovoreno." suglasi se Žana.

Te večeri prije koktel partija u Švicarskoj ambasadi Žana i Furbi su od Emilije i Dražena slušali o Filipinima. Na spomen Plaže samo su se pogledali i bez ijedne riječi u tren među njima sve bi riješeno. Dogovoreno na obostrano zadovoljstvo. Sjedili su u restoranu hotela i slušali priče o dogodovštinama što su ih Emilija i Dražen doživjeli na Plaži. Sve je bilo tako dojmljivo. Oduševljeni avanturom gledali su žar u Emilijinim očima i gestama kojima im je pričala o Plaži dok su za to vrijeme Draženovi brčići zadovoljno podrhtavali. Legende o gusarima i blagu, priče o novovjekim avanturistima koji u potrazi za adrenalinom pronalaze nova mjesta što ih treba vidjeti, obići, istražiti, doživjeti i proživjeti. Iako mislimo da o svijetu u kome živimo znamo baš sve, kako nam je on tako poznat, predvidiv i dosadan, uvijek se nađe poneki skriveni kutak što predstavlja otkriće. Jedan od njih je Mindoro.



Mindoro, tajanstveni otok koji se nalazi s onu stranu Južnokineskog mora. Otok išto izvire iz morskog plavetnila i uzdiže se sve do samih oblaka na kojima stoluje Talipanan, bog vatre, bog koji kad ga razljute iz svog vulkanskog grotla izbacuje dim i lavu na sve koji se usude uznemiriti ga u njegovom važnom poslu, poslu stolovanja na prijestolju kraja svijeta. Puerto Galera se nalazi na sjeveroistočnom vrhu otoka, a Calapan je nešto južnije, na najistočnijem dijelu, tik do nepreglednih močvara koje se prostiru prema jugu. Močvare su slane i u njima caruju reptili, životinje zaostale iz pradavnih vremena početka svijeta, pa se tako tamo pronalaze primjerci najvećih krokodila na svijetu. Posvuda po unutrašnjosti tog brdovitog otoka prostire se džungla, neprohodna i tajanstvena, džungla o kojoj se ispredaju mistične priče i legende. Ime otoka potiče od izraza "mina del oro" što u prijevodu sa španjolskog znači "zlatni rudnici", jer ... Uz otok su vezane mnogobrojne legende od kojih je možda najzanimljivija ona o tajanstvenom blagu koje uzme mnoštvo života, a koje još i dan danas, skriveno od dohvata ljudi leži negdje na nepoznatom mjestu i uzbuđuje maštu znatiželjnika koji ga pokušavaju pronaći.

Legenda o blagu govori kako su, nakon što su španjolci FIlipine godine 1572. otok formalno pripojili kruni oni se ustoličili u Manili na Luzonu, najvećem otoku položajem sjeveroistočno od Mindora. I bi tako sve dok jedne olujne noći na Mindoro negdje oko Puerto Galere ne stignu gusari. Na južnokineskom moru vladala je tada golema oluja, pa gusari potraže utočište u skrovitim uvalama sjevernog dijela otoka. Progonila ih je španjolska flota, a gusari bijahu krcati zlatom i draguljima štono ga na svojim mnogobrojnim pohodima opljačkali su i oteli znanim i neznanim. Pa trojica gusarskih kapetana odluče sakriti blago kako bi ono, padnu li kojim slučajem španjolcima u ruke, sačuvano ostalo sve da njime slobodu svoju otkupiti mogu, jer ... Blago bi nebrojeno. Računali su oni kako će i za njih ostati podosta toga još, a i previše. Pa tako s družinom odabranom sljedbenika svojih kapetani pođu u unutrašnjost otoka silno blago sakriti. A kroz neko vrijeme se od čitave družine vrate samo njih trojica, kapetani. Posada koja osta na žalu uz obalu čuvajući brodove na spomen taj bi vrlo ljutita, ali iako bijesni na kapetane i oni su pohlepni jesu, ter međ' njima vladala nesloga oko pitanja što sa kapetanima činiti. Jer bi više no jasno zašto kapetani njihove drugove pobiše, ali opet predmijevali oni kako je bolje i s takvima biti i tikve saditi, nu bez svog dijela blaga ostati, jer ... Na blago skriveno oni računali su, a samo kapetani znali su gdje blago skriveno jest.

I dok oni tako žustro vijećaju što činiti, na pučini ispred otoka ukaže se španjolska armada. Jači i brojniji, španjolci pobijede malobrojne preostale gusare. Pa ih potom gotovo sve pobiju. Na životu ostave jedino tri kapetana i to iz razloga predmijevanih. Držali su kapetane okovane u lancima i mučili ih kako bi im ovi rekli gdje blago sakrili su. Od tih muka jedan kapetan premine, a drugi se nekako osloboditi uspje, ter u unutrašnjost otoka pobjegne. Tamo ga pak uhvate urođenici, skuhaju ga u kazanu i u slast za ručak obilni na svetkovini svojoj velikoj pojedu. Posljednji, treći, kapetan vidjevši kako nema kud, jer mu ionako jadnom život upitan posta, predomisli se i ponudi španjolce. Ako mu životom k'o poklonom uzvrate da ih do blaga skrivenog on odvede. Pa krene on s njima ili oni krenuše s njim, svejedno, u unutrašnjost otoka tajanstvenog. Nu kako su španjolci u prošlosti mnoga zla urođenicima činili, putem su ih ovi stalno napadali i žrtve im brojne izazvali, pa tako do skrivenog blaga stigne tek omanja skupina preživjelih na čelu sa zapovjednikom i naravno, kapetanom gusarskim. Kapetana su, naime, španjolci čitavo vrijeme pažljivo k'o zjenicu oka svog čuvali, jer samo on znade gdje blago skriveno leži i zato im on kao takav predragocjen bi. A kako ljudska narav pohlepna jest, prgava, prevrtljiva i obijesna jošte uz to, nekolicina se potajice s kapetanom dogovori, te kolege svoje preostale na čelu sa zapovjednikom na spavanju pobiju i zakopaju na skrovitom mjestu neobilježenom. Sve to kako nitko ni po grobu zaključiti ne mogne gdje blago skriveno nalazi se. Potom se oni lijepo dogovore i samo omanji dio blaga neprocjenjivog sa sobom ponesu, ter na povratku podlo i pokvareno drugove svoje što brodovlje čuvali su napadnu. Kako ih ovi na spavanju uhvate, a onima ništa sumnjivo ne bi, jer straži noćnoj k'o drugovi stari ovi im se predstave, stanu ih redom ubijati i klati, ali ... Iako još bunovni od sna, drugovi njihovi što uz brodovlje bili su, borbu tešku s ovima zapodjenu, ter na kraju samo trojica preživi, a međ' njima i Francisco, gusarski kapetan. Nu tu kraj priči jošte nije, ter se i ovi naposljetku pobiše, pa na kraju nalazimo Francisca samog sa svojim blagom, štono ga iz trezora u džungli do brodovlja ponese.

Francisco je putovao kući, no kako se k'o gusar zloglasni u rodnu mu Španjolsku vratiti ne mogne, u Southamptonu dalekom u zemlji Engleskoj on nastani se i tamo sretno oženi se, ter s voljenom svojom premilom djecu mnogobrojnu izrodi. Na žalost vlastitu, iako planirao jest, on se više nikad po blago vratiti ne mogne. Pa stoga dječici svojoj tajanstvenu kartu s uputama i zagonetkama štono odgonetke traže u vječni zavjet ostavi. A djeca k'o djeca, druge planove u životu imala su i mislili kako njihov stari u bolesti samrtnoj svojoj sve same gluposti valja. Zato u krčmi kartu tajanstvenu za pokoje piće utope smatrajuć’ krčmara budalom nekom, a sebe držeć' pametnima jako, pa tako budalasti priliku dobru propuste. I još se mnogo dogodovština štono tajanstvenu kartu na putu kroz vrijeme do vremena današnjeg prate pripovijedati dade, ali kako bi u noveli ovoj kratki bili skoknimo odmah na kraj priče.



A na kraju priče nalazimo Žanu i Furbija kako na koktel partiju u Pekingu od nekog pijanog engleza iz Southamptona slušaju priču o tajanstvenom otoku Mindoru i njegovom legendarnom blagu. Priču pomalo sličnu, ali i potpuno drugačiju od one koju su pred neku večer slušali od Emilije i Dražena. Priču o predivnim pješčanim plažama Puerto Galere i White Beacha, najvećoj i najneiskvarenijoj plaži među svim tamošnjim plažama. Slušali su oni tako i upijali sve priče o tom otoku i njegovim plažama štono se protežu podno Mount Talipanana, vulkana za kog se drži da više nije aktivan, iako ... Sa vulkanima se ionako zapravo nikad ništa ne zna.



„Za Puerto Galeru možete pročitati da je jedna od najljepših i najslikovitijih svjetskih luka i utočište gusara u davna vremena. Mjesto je to gdje bi se oni ponekad sklanjali ili odmorište je za rekreaciju posada brodova koje su se ovdje, nakon mjeseci izbivanja po morima na putu od Španjolske, Meksika, Indije, Sumatre i Jave, odmarale ugodno provodeć vrijeme s prelijepim domorotkinjama. S druge strane, iako je turizam prodro gotovo u sve krajeve, pa tako i na Filipine, Puerto Galera i Mindoro još su uvijek neistraženi i čuvaju nešto od neiskvarene ljepote i romantike koju nalazite na južnim tropskim morima." prisjećao se Furbi riječi koje im je te večeri pripovijedala Emilija.

„Dok naša grupa s kojom smo doputovali u Kinu vijeća o tome što učiniti da bi po programu ostali u Kini još barem tjedan dana, mi se ovdje dobro zabavljamo. Koktel parti u Švicarskoj ambasadi, večera sa škvadrom iz CNNa, a zatim ... Plaža." komentira Žana.
„Što misliš hoće li danas popodne Lolek i Bolek doći pred kolodvor po naše karte kako smo se s njima dogovorili?" pitao Furbi aludirajući na poljake s kojima su dogovorili utopiti svoja mjesta na kolektivnoj karti za putovanje transibirskom željeznicom na povratnoj relaciji Moskva - Peking - Moskva.
„Možda hoće, a možda neće." odvrati Žana.
„Bilo kako bilo, idemo na Filipine, pa bude li sreće valjda ćemo nekako uspjeti utopiti ta naša dva mjesta. Ako smo naše kolektivne vize na kraju ipak uspjeli pretvoriti u individualne, čak i u slučaju da ne uspijemo utopiti karte, ja ne odustajem od White Beacha." ispali Furbi.
„Da, fakat nema smisla. Dražen i Emilija su nam već nabavili karte, pa sutra predvečer sjedamo na vlak i putujemo za Kanton. A onda dalje prelazimo u Hong Kong i tražimo avion za povratak u Frankfurt s presjedanjem u Manili, Bangkoku i Delhiju." praktična je Žana.
„Putovanja avionima tvoja su domena." pomalo šaljivo Furbi komentira Žaninu profesiju. Kao što već vjerojatno nagađate, Žana je stjuardesa.

Dragi moji čitatelji, u ono vrijeme Kina u mraku totalitarizma bi zatvorena za strance, a Sovjetski Savez egzotična je država kroz koju putovaše samo avanturisti, transibirskom željeznicom od Moskve do Pekinga i natrag. Pa su tako tada ovakvi razgovori bili nešto uobičajeno, jer ... Putovati Sibirom, ući u tada za strance još uvijek zatvoren Sovjetski Savez i Kinu, pa k tome još iz Kine izaći na sasvim druga vrata od onih na koja si uš'o, bi to nepojmljiv i gotovo neizvediv izazov. A jednako bi i s gotovo čitavom jugoistočnom Azijom i državama kao što su Tajland, Filipini, Vijetnam, Indonezija, Burma, ... Sve su one redom tada bile još tajanstvene, zanimljive, egzotične i naravno u to vrijeme baš kao i u vrijeme današnje manje više poznate po seks turizmu i backpacker avanturizmu.



Sjedio je na Heathrowu i čekao večernji let za Zagreb. Na info panelu pisalo je Delayed 30 minutes. Čitao je:

„Jako mi nedostaješ, medij koji sada koristim ne privlači me, što ti uostalom i znaš, ali kako sam ja pametna, tako se i ja služim i tim načinom komunikacije. Jako bi me razveselilo neko tvoje pismo. To mi je osobno nešto najintimnije. Ja sam ti iz dva stoljeća prije. Bačena maramica, ostavljena rukavica, cvjetić, to je moj svijet u kojem se najbolje osjećam. Priznajem da su mi snalaženje i komunikacija na ovaj način vrlo, vrlo teška. Nema mesa, nema ljudi, eto, to je razlog zašto ja ne komuniciram na taj način. Ovaj medij za tebe je normalan. Tako već godinama komuniciraš, a ja sam tek počela. Ako bih htjela biti zločesta pitala bih te: napiši mi fugu ili polifono obradi određeni glazbeni motiv ili homofono obradi to isto. Znaš li to? Ne znam, ali ja znam da želiš li naučiti ja mogu te podučiti. Trebat će ti vremena. Znam da to nisu tvoje preokupacije, ali samo reci želim. Ja sam osoba staronazornih postavki na svim mogućim razinama i vrlo, vrlo teško prihvaćam određene promjene. Zato sam se onda na White Beach-u i razboljela i dva dana bila u krevetu, u svojoj kolibi. Nemoj me sada popljuvati i daj mi podršku. Bez obzira što sam ti napisala, to je na neki način bila moja ispovijed. Morala, trebala sam ti to reći, napisati. Volim te, debeli, šalim se. Izazivam te i ljubim te po cijelom tijelu. Želim te opet osjetiti u sebi, želim osjetiti kako me obasipaš sokovima iznutra i daruješ poljupcima izvana. Želim tvoj jezik na mojoj dražici. Želim tvoj prst u mojoj zdjelici. Želim tvoj penis u meni i njegove sokove. Želim ih svugdje, nećeš vjerovati, čak i u ustima.
Pusa
Žana"



Kad pročita melj Furbiju misli opet odlutaju i vrate se natrag u Peking. Bilo je jutro. Sjedio je sa Žanom u hotelu na doručku. Razgovarali su:
„Što je s onom tvojom amerikankom od sinoć?" pitala ga.
„Ljubomorna? Isto bi ja tebe mogao pitati za Matthewa." nasmije se Furbi.
„Znaš kaj, najbolje je da kad se s njima danas nađemo, svi zajedno dogovorimo, uključujući Emiliju i Dražena, da negdje večeramo. A onda u jutro svaki na svoju stranu. Ovo je ionako naša posljednja večer u Pekingu, pa je red da se svi dobro zabavimo." vragolasto komentira Žana i izazovnim pogledom unosi mu se u oči.
„Hej, jesu li ono Cathy i Matthew?" prekida Furbi vidjevši na dnu hotelske sale par poznatih lica.
„Jesu, idemo ih pozdraviti." ustaje Žana sa stola, pa im oboje zajedno pođu u susret.
„Hey, how are you today? Are you feeling good after all this booze and snooze at yesterday's party?" pita Furbi stiskajući Mathew-u ruku ljubazno se grli s Cathy.
„To be true, staying longer in bed would be fine. But ... For a while, we have the interview with one Chinese guy. In the meantime, we came to visit you to arrange this evening. Understand that you are also leaving Beijing tomorrow. You are going by train to Guang Chu?" razveže se Matthew.
„Yes and then Manila, connection back to Zagreb." sa velikim osmijehom odgovara mu Žana.
„Know's that. When seeing your brother, just give him regards. We spend a nice time in Manila several years ago." prisjeća se Matthew druženja sa Žaninim bratom iz vremena kad su njih oboje uživo sa Filipina izvještavali o pobuni koja svrgne vojnu huntu diktatora Ferdinanda Marcosa.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron