Zagrebački dekameron

utorak, 10.09.2024.

Purgeraj: Đukica

Ovo je priča o Đuri Pučeku Đukici, rođenom Varaždincu i čovjeku koji je za života postao zagrebačka legenda. Priča nas vraća u vremena kad je Zagreb bio puno europskiji no što je to danas i kad su se različitosti bez poštovale prevelike drame. Za razliku od danas kad, na primjer, imamo prilike vidjeti svake prve subote u mjesecu da ‘protuprosvjednici’ različitih političko ekstrovertiranih uvjerenja urlaju na Trgu hoteći sebi dati značaj, jer eto neki tamo mole. Pa pustite ih da mole. Vi molite svoje. Ovi vas sigurno neće smetati kao što vi to radite njima. Sloboda i uljuđenost je kad svatko moli svoje ne protestirajući protiv drugih koji mole svoje. A ne kad pod krinkom ‘intelektualizma’ koga nemaš teatralno ističeš samog sebe pljuvnajem drugog koji je za razliku od tebe to nešto ima i to nešto je napravio. Ili se smatraš zvjezdanim sjajem koji zasjenjujući sve ima nedostatak komunikacija, pa u mnogobrojnim komentarima samog sebe komunicira svoju ispraznost i nakaradu. U osnovi, bez obzira na uvjerenja, sve je to elementarna stvar pristojnosti, kućnog odgoja, nekog nazovi "normalnog" ponašanja, zdravog razuma i osobne inteligencije.

Sjedio sam u restoranu u Preradovićevoj gdje me je stari, kad bi stara negdje otputovala znao izvesti na ručak. Odjednom, na drugom kraju sale restorana počne neko glasno veselo komešanje. Operetski uz pompu i smijeh osoblja uđe našminkan tip u ženskoj haljini. Tip zagrli ćelavog šefa sale koji nasmiješen izađe u susret pozdraviti ga. Tip viši za dvije glave od okruglog šefa sale, naglas kaže:
„Okej, daj mi pusicu.“
Đukica bi najpoznatiji zagrebački transvestit onog doba. Moglo ga se gotovo svakodnevno vidjeti na potezu Frankopanska – Masarykova – Teslina – Cvjetni - Ilica. Ništa me nije moglo pripremiti na izgled tipa što uđe sa James Brown trajnom boje plave noći i palačinka makeupom. Po licu namazao šminku, crvenilo na usnama, velike okrugle naušnice, izvučenih trepavica i liht plavih kapaka. Nikada do tada nisam vidio ništa slično. Ne kužim što se to na mom licu vidjelo, ali stari je skužio i skulirao me:
„To je Đukica.“

Puno godina kasnije nakon gimnazije pođoh na fakultet. A mi, koje su u gimnaziji nazivali foto grupa, počeli smo se na redovnoj tjednoj bazi sastajati u sastavu proširenom sa ponekim kolegom ili kolegicom iz razreda u gimnaziji. Mjesto sastanka bi gostiona Lovačkog roga, desno od haustora kojim se ulazilo u dvorište i restoran iza njega. Pa kako je Đukica tamo zalazio, skužio je da tamo na okupu sjedi redovito isto društvo. I mic po mic, počela je zezancija. Ponekad bi mu naručili cugu. On bi na to na brzaka sjeo na klupu uz nas okupljenih oko dugačkog drvenog lakiranog stola i prvom do sebe stavio ruku na nogu ili ga onak’ ženski nježno zagrlio. I počeo prosipati svoje fore. Mi smo se cerekali dok je on uvijek bio smrtno ozbiljan. Nama je to bila fora, ali nikad ništa više od toga. Kao i njemu.

Uz impresivan look, uvijek odjeven u kompletiće tamne boje, ponekad u hlačama, ponekad u haljini, sa štiklama, izgledao je kao naše učiteljice starije generacije iz osnovnjaka. Nije se odvajao od gitarskog kofera. Kružila je priča da u koferu nema ničega što nije bila istina. Kantautor i pjevač zagrebačkog noćnog života, redovno je nastupao u Ritzu i na drugim mjestima ondašnjeg zagrebačkog noćnog života prateći se na akustičnoj gitari. Nije bio transvestit warholovskog metropolitanskog tipa. Nije u njemu bilo nikakve avangarde niti ekskluzivnosti. Bio je primjer srednjoevropske različitosti identiteta gdje i takvi ljudi imaju svoje mjesto pod suncem. Nije bio ni glam niti factory već Europa mid 1930’s cabaret tipa Marlene Dietrich, Berlin ili barem Prag, a zapravo ništa od svega nabrojanog. Još je manje bio Pariz u kome je neko vrijeme nakon pobjede na ‘Prvom pljesku’ u Varieteu boravio. Bio je jako mlad kad je pobjegao u Zagreb iz rodnog Varaždina, pa nakon što su ga uhvatili, stavili su ga u dom, a poslije je neko vrijeme bio liftboj u NAMI. U Parizu, gdje su tad odlazili svi zagrebački huncuti, zadržao se dvije godine. Nije uspio, pa je na kraju spavao po bordelima gdje je bio pomoćna radna snaga. I tamo je valja naučio kako se postaviti, oblačiti, šminkati i ponašati. Tamo je konačno spoznao sebe.Otišavši iz Pariza nije se vratio direktno u Zagreb već se još neko vrijeme smucao po Europi, čak je svirao na ondašnjim kruzerima po Mediteranu.

Svoju ulogu uvijek je igrao savršeno. Znao je da okolinu možeš pobijediti samo ako prvi napadneš, a ne ako čekaš udarac. Ekstrovertnost je bila njegovo oružje. Nije hodao skrivečki uza zidove već je uvijek ponosno uzdignute glave kročio sredinom ulice. Za sebe je govorio:
„Ja sam skroman i ne smatram se umjetnikom. Ja sam trubadur. Popularan sam. U nekoliko navrata sam na primjer rasprodao Bagatellu, ali tek uz simboličnu naknadu, više radi osobne reklame. Tratinčica me također zvao na Bundek, gdje često i danas gostujem, a evo stigao sam i na film. Jako mi je žao što u životu, iako sam dosta proputovao, nisam bil u Meksiku. Pjevam na francuskom, španjolskom i talijanskom, engleski nikad nisam volio, a njemački mi ne leži.“



Legendaran je njegov nastup u Bogovićevoj. Bili su neki radovi, ulica zagrađena betonskim cijevima. Razbaškareni šljakeri sjede u pauzi otkopčanih kombinezona i piju pivo iz boce. Pored njih nonšalantno prođe Đukica. Oni mu valjda nešto neagresivno dobace. Đukica stane, priđe im i počne se s njima zezati. Dok su dečki raširenih usta i pokvarenih zubala nasmijano blejili u njega, on ženski stavi ruku na podlakticu jednom od njih i koketno kaže:
„Dečki mene vam te cevi podsečaju na veliki kurac.“
Eksplozija smijeha. Razbio ih je k’o beba zvečku. Savršeno.
Ili drugi primjer. Kad bi ga sirovi prigradski dečki zezali testirajući međusobno vlastitu konfuziju u identitet i uz salvu smijeha govorili:
„Kaj me glediš tak? Kaj, daj odi si kod Đokice.“
Đukica bi, i ne samo njima u prolazu, hladno dobacio:
„Ja sam Đukica, a đokica ti je među nogama.“
Bio je stručnjak za obleku. Jednom u prodavaonici čarapa naglas analizira najlonke:
„Ove da, one tamo ne. One da, ove možda …“
Reakcija žena koje su to slušale su istoj prodavaonici prebirući robu za sebe je bila:
„Ja ću iste koje je on izabere.“



Nitko zapravo ne zna gdje je i kako je Đukica živio. Egzistencija mu je bila sve osim lagana. Rođen mentalno drugačiji u Varaždinu, vjerojatno u nekoj od kuća gdje je živio proletarijat, u takvom okruženju pokušati izboriti se za sebe nije bila pjesma. Pogotovo ne u vrijeme kad su ‘napredni ljevičari starih dobrih vremena’ čija djeca danas 'napreduju na paradama ponosa i nose dugine boje' takve proganjali i zatvarali. A da dođu u priliku ponašali bi se kao njihovi roditelji.

Bio je i ostao jedna od tajni kakve gradovi često imaju, tajni koje žive u velikim zgradama, ali uvijek nekako odzada i po strani. Bio je i jest sa onu stranu ulaza u misteriozni mračni haustor koji krije dvorište gdje se suši sirotinjski veš niže klase koja živi izvan svijeta koga se mora čuvati. Takva klasa gradskih paupera zna da je sam rub društva. Da se mora držati po strani i da kad bi to i htjeli ne mogu izaći iz svoje kože. Pa unatoč surovosti vlastitog života ipak štite taj svoj način života i čuvaju svoje tajne. A da ne pišem gluposti, govori i činjenica koju je Đukica jednom priznao. Išao je u školu sa Ružom Pospiš Baldani. Ova je svojedobno napravila veliku svjetsku karijeru, a on nije. Prema njegovim riječima, kasnije ga je ova svaki tjedan, dok je svirao u Oktogonu ili na Cvjetnom, častila kavom. Prijateljstva ili samo poznanstva iz djetinjstva su najduža i najtrajnija.

Kad je svojedobno želio podići popularnost, Milan Bandić je njemu i još nekolicini gradskih frikova pompozno dodijelio nagradu i gradski stan. Kruži priča da ga je Bandić upoznao kad je došao u Zagreb, ali u nju ne vjerujem iako o Bandiću iz zahvalnosti Đukica govori suprotno:
„Gospodin gradonačelnik mi je obećal’ bicikl koji volim voziti radi stila i da se ne zdebljam.“ govorio je.
Govorio je i da je Bandića upoznao kada je bivši gradonačelnik došao studirati u Zagreb.
„Ja sam tad sviral u Zlatnom kokotu, a gradonačelnik je tam jel i onda me je slušal s dečkima kak sviram gitaru.“
Oni su bili previše različiti da bi se ikada prije sreli, pogotovo da bi zalazili na ista mjesta. Od početka su se kretali u različitim krugovima. Dodjela stana bio je Bandićev promidžbeni trik, pa iako je to tako, hvala mu. Uz to mu je poklonio poni bicikl, dao gradsku ‘penziju' i udijelio nagradu grada Zagreba. Bilo je to zakašnjelo priznanje koje mu je valjda na neki način ipak popravilo i olakšalo život. Neko vrijeme poslije toga je još nastupao u Oktogonu, na Cvjetnom i u prolazu Harmica za što mu je grad Zagreb dodijelio ‘koncesiju' koju, da bi mogli nastupati po ulicama moraju imati svi ulični svirači u Zagrebu. Uspoređujući to sa onim što radi sadašnja ekipa koja je na čelo Zagreba došla direktno sa ulice po kojoj su se prethodno valjali i na kojoj su onako musavi i prljavi ležali, to je nebo i zemlja. To je Europa i civilizacija.

Poslije je zapravo nestao i uglavnom više nitko ne zna gdje je i što je sad sa njim. Zna se samo da je još živ i vjerojatno živi povučeno. Valjda mu je u životu bilo dosta isticanja. Za sebe je uvijek govorio da je bio u rangu Miše Kovača, Gabi Novak i Krunoslava Kiće Slabinca. I da album nije mogao snimiti, jer nikad nije imao para. Ovo posljednje čini mi se upitnim obzirom na njegovu travestiju koja u to vrijeme nije bila baš poželjna za 'široke mase radnika, seljaka i politički svjesne inteligencije na čelu sa avangardom Saveza Komunista'. Nikad se nije smatrao uličnim sviračem već barskim artistom. Smatrao je da svojim profinjenim glasom i stilom ne može pjevati tamo gdje voze tramvaji, gdje se ljudi deru i pljuckaju po asfaltu i gdje ljudi pišaju po haustorima. A na kraju karijere završio je upravo na tom mjestu. No, da se ne miješa, za razliku od mnogih karakterističnih likova zagrebačkog ruba života, Đukica je uistinu bio artist. Imao je što za ponuditi, čak ga je znala snimiti i televizija, istina vrlo, vrlo rijetko. Zagreb nikad nije znao raspolagati onim što ima. Baš kao i danas. Da jest već bi u onim ‘starim dobrim vremenima kad su svi idilično živjeli u izobilju socijalističkog raja države Jugoslavije’ priznao svoju Divine, a prodavaonice bi prodavale i njegove albume. Žalosno je da je trebala doći nakarada od Lordana Zafranovića da se Đukica na kratko pojavi na filmskom platnu. Snimljen je u Ritzu u filmu ‘Večernja zvona’, negdje u drugoj polovini 1980ih.




To bi bilo par crtica impresija o jedinstvenom i osebujnom Đukici. A vas malobrojne zagrepčane koji ovdje navraćate, ali i ostale pitam za vaše mišljenje o takvim cjeloživotnim performerima. Možda vi znate neke druge Đukice u sredinama u kojima živite? Ili ako ne znate, bilo bi zanimljivo čuti vaše mišljenje o takvim osobama.

Što se tiče glazbe, nju sam u skladu sa impresijama i kvalitetom prolagodio današnjem vremenu. Vrijedi poslušati i pogledati, jer mlada i vrlo osebujna metar i žilet visoka pop kanautorica, iz vrlo konzervativne sredine američkog srednjeg zapada, dolazi na velika vrata u svijet show businessa. Vjerujem da će se o njoj još puno toga u budućnosti čuti. Poslušajte, pa možda vam se, bez obzira na vaše godine u kojima ne slušate takvu muziku i možebitna uvjerenja (shvatit ćete koja) svidi.

Bilježim se sa štovanjem,
Meštar Bocaccio




gotovo

Oznake: Purgeraj