Zagrebački dekameron

subota, 31.08.2024.

Do kraja svijeta: Izgubljeni u prijevodu

Stajala je s druge strane šanka i pogledavala na sat.
„Vrijeme je za zatvaranje.“ pomisli i krene prema ulaznim vratima kadli kroz njih u cafe uđe srednjovječan gospodin. Već na prvi pogled primijeti da se gospodin drži mladenački. Svijetle levisice, bijele visoke tenisice, crvena majica i tamnosmeđa kožna jakna savršeno pripijena oko struka.
„Fantastična kožna jakna.“ pomisli i zagleda se u gospodina neodređeno-smeđe boje očiju i čupave, kovrčave, kose na kojoj se vide sijede.
„Zatvaramo, zakasnili ste.“ reče mu na što gospodin pođe prema pultu sa pićem i sendvičima.
„Dopustite barem da uzmem sendvič i piće.“ progovori na što ga ona pusti da to i učini. Gospodin krene prema ulazim vratima, a ona za njim. Prije no što zatvori vrata dobaci:
„Slijedeći put gledajte da dođete malo ranije.“
„Nema problema.“ gospodin zaputi se pram automobilu.
„Dobra makina.“ pomisli gledajući na sportski automobil koji sa parkirališta ispred cafea kreće na otvorenu cestu „Voljela voziti tako nešto, a ne tu moju staru krntiju.“ mislima pogledava automobil na parkiralištu.

Krivudava cesta vozila je prema gradu. Otvoren krov prolazio je kroz zavoje kadli u daljini primijeti automobil parkiran uz cestu. Pokraj automobila neka osoba. Približavajući se odluči stati.
„Sjedi na haubi kao da čeka prijevoz. Nešto se dogodilo.“ pomisli.
Kad priđe bliže prepozna je.
„Konobarica od jučer iz kafića.“ zaustavi automobil.
„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ upita.
„Krntija mi se pokvarila i čekam nekoga da me poveze kući.“ rodgovori ravnodušno „Od nekud ste mi poznati?“ upita ona.
„Jučer ste me onako na brzinu isprašili iz kafea.“ odgovori gospodin gledajući njenu kestenjastu kosu i njane oči kao stvorene za gledanje u njih. Profinjene ruke odavale su krhku osobu stvorenu za nježne i suptilne stvari „Zgodna i šarmantna.“ pomisli.
„Već sam vam rekla da slijedeći puta dođete ranije. Obično zavaramo pola sata ranije, no jučer ste imali sreće. Pukim slučajem ostala sam pola sata duže.“ odgovori mu.bilo gdje i bilo kada.
„Gdje vas treba odvesti?“ upita, a ona odgovori:
„Kući. Prekasno je za pozivanje pomoći na cesti.“



Priča je razbijala tišinu. i tako, riječ po riječ i oni se ne znajući zašto otvore kako se ljudi povjeravaju strancima koje više nikad neće vidjeti. Lakše je to nego otvoriti se bližnjima.
„Ovaj posao radim honorarno. Po struci sam ekonomistica. Prije sam radila odgovoran i dobro plaćeni posao, ali sam dala otkaz. Sve prodala izuzev stare krntije pred kojom ste me našli. Od tada putujem. Mijenjam mjesta, mijenjam adrese, povremeno radim. Obično po kafićima iako ima i drugih poslova. Poslove koji ne vežu i koje mogu lako promijeniti. Ne želim se vezati za jedno mjesto i jednu sredinu, pa mi to savršeno odgovara.“ govorila je.
„Slično kao i vi. Putujem. Najčešće avionom. Radim za različite klijente u inozemstvu. Ne vežem se poslom za jedno mjestu. Tek koliko me veže ugovor. Pa dalje. Naravno, izuzev ako se radi o domu. Njemu se uvijek vraćam. Barem na vikend,. Ponekad kao sada i dulje.“ završi.
„Stariji je od mene, ali se dobro drži. Djeluje šarmantno. Opušteno. Vidi se da nema problema. Bilo bi zabavno poševiti ga onako, zabave radi.“ razmišlja dok gleda njegov profil koji prati krivudavu cestu.
„Sportska i precizna vožnja. Ponekad se malo zanesemo u zavojima što me pomalo uzbuđuje.“ razmišljala je.
„Zanimljiva žena. Mlađa od mene, ali još uvijek ne toliko da s njom ne bih mogao imati ništa.“ razmišlja dok vozilo prati cestu.
S obje ruke držao je volan i povremeno, kad je trebalo promijeniti brzinu, desnu ruku spuštao na mjenjač, a lijevom nogom pritiskao kvačilo.
„Ostavi se takvih misli. Svemir između nas je prevelik za tako nešto. Slučajnost koja nas je spojila završava pozdravom i rastankom. I kraj.“ razmišljao je dok joj pričao o sebi.
„Stigli smo.“ okrene se prema njoj i reče nakon što zaustavi automobil točno pred ulaznim vratima zgrade u kojoj ona stanuje.
„Hvala za pomoć. Bez vas bi bila izgubljena. U ovo vrijeme na cesti obično nema nikog. Nemojte ništa umišljati. Ovo je naš rastanak. Bye.“ reče mu zagonetnim pogledaom gledajući ga ravno u oči.
„Želim vam ugodnu večer i da vam sutra odvezu auto u servis. Već ćete se nekako snaći.“ odgovori dok na sebi osjeća njene oči koje se doimlju kao da skrivaju neku tajnu. Tajnu koju on ne može odgonetnuti. Tajnu koju se ne trudi odgonetnuti.
„Nema smisla.“ zaključi.
Mlada žena izađe iz automobila i krene prema ulazu. Ulazna vrata su ostala otvorena. Pričeka dok se na drugom katu ne upali svjetlo jednoim u prozoru. Potom kresne ključ, motor zabruji i automobil krene. Međutim, već slijedeći trenutak se zaustavi. Neko vrijeme je bez misli promatrao otvoren ulaz u zgradu. Zatim ni sam ne znajući zašto izađe iz automobila. Uspinjao se stubištem. Na drugom katu primijeti jedna vrata širom otvorena. Uđe u stan i zatvori vrata. Na kraju hodnika kroz otvorena vrata dopiralo je prigušeno svjetlo. Ušavši vidje kako ona leži na krevetu. Potpuno naga. Okrenuta bokom prema njemu otkrivala mu je svoje obline. Upitnim pogledom gledala ga je ravno u oči.
„Poziva me.“ prostruji misao i krene ravno prema njoj.

Jutro ga je probudilo mirisom njene kose i glavom položenom na njegova prsa. Prisjećao se kako su vodili ljubav. Da, vodili su ljubav. Nije to bio samo običan seks koji vodiš sa stranciem samo za jednu noć. Bi puno više. Bi nešto puno, puno više. To se da osjetiti.
„Nemoj ništa umišljati.“ reče mu dok se oblačila „Obuci se i odlazi. Ovo je bilo dovoljno i previše. I za tebe i za mene.“ začu njen glas dok je bio u kupaoni.
Ona po njegovom odlasku priđe noćnom ormariću i otvori gornju ladicu. U njoj se nalazila njegova vizitka koju je na brzinu ubacila čeprkajući mu po novčaniku dok bio je u kupaoni.



„Daaaa izvolite. Tko zove?“ pitao je dok je na ekranu mobitela gledao nepoznati broj.
„Nemoj ti meni tko zove!“ s druge strane začuje glas koji ga podsjeti. U prvi trenutak se nije mogao sjetiti na kog.
„Večeras te čekam u kafiću. Zatvaramo u jedanaest. Dođi pola sata prije da ne bi poljubio vrata.“ govorio poznati glas konobarice od sinoć.

I tako je počelo. Čudna i nemoguća veza između srednjovječnog muškarca i mlade žene. Veza puna uspona i padova. Veza koja se prekida i veza koja se na neobične načine nastavlja. Nastavlja na neočekivanim mjestima i u neočekivanim trenucima. Mlada žena bi uglavnom šutljiva. On brbljav. Svojom šutljivošću i britkim komentarima davala mu je prostor u kom je plivao nastojeći doplivati do nje. Nastojeći, ali ne i uspijevajući. Čuvala svoju tajnu zakopanu negdje duboko u sebi. I nitko nije mogao prodrijeti do nje. Tajne.
„Sto posto je luda, ali ... Neobično me privlači. Izazovna. Meka i nježna. Gleda me tim svojim prelijepim očima, ali gleda kroz mene negdje u daljinu. Čuva nešto što ne želi podijeliti ni sa kim. I taman kad mi se učini se idealno slažemo ona me u trenu grubo odgurne. Da bi se nakon dva dana vratila kao da ništa nije bilo. Podvojena ličnost. Jedna otvorena i znatiželjna. Druga zatvorena i ravnodušna. Jedna ljubazna. Druga okrutna. Tajanstveno, a opet sve tako toplo i nježno.“ razmišljao je dok su džogirali Maksimirom.
Ona mu se smiješila i gledala ga očima koje smiješkom sugeriraju dublje osjećaje sreće.
„Stani malo da se odmorim.“ reče na što oboje zastanu.



Što tjera ljude u depresiju? Neugodni događaji sa kojima se ne mogu ili ne žele nositi. Tragedije koje neće i ne mogu prihvatiti. Samosažaljenje koje je najlakši put za bijeg od stvarnosti. U svim tim, a i u drugim slučajevima ljudi se povlače u sebe. Zaključavaju svoja vrata i zatvaraju prozore navlačeći rolete ili zatvarajući prozorske kapke kako nitko ne bi mogao prodrijeti u njihovu unutrašnjost. Na dopuštajući suncu da uđe u njihov život. Slabost sa kojom žive i koju, iako to mogu, ne žele pobijediti. Jednostavnije je prepustiti se plimi koja dolazi i potapa obalu, jednostavnije je zabiti glavu u pijesak i čekati da prođe tornado doli nositi se sa njima i okrenuti događaje u suprotnom pravcu.
„Svatko ima svoju tragediju.“ zapisano je u starom mudroslovlju koje današnji kvazi-mudraci kao velike mudrosti prepisuju sa Interneta „Netko ima veću, drugi ima manju tragediju sa kojom se teško nosi. Neki se prepuštaju, drugi nastoje pobijediti. Za prve život je odustajanje. Za druge život je borba.“ zapisano je u nastavku prastarog mudroslovlja.
Međutim, mudroslovlje ne odaje način kako se nositi, kako pobijediti put koji vodi u provaliju. Kako naći put koji održava na površini bujice. Svatko od nas mora ga pronaći sam. Sam smisliti svoj vlastiti recept.

Praznog pogleda buljila je u sličice dva anđela.
„Visoko gore, negdje na nebu, pjevaju u zboru s ostalim anđelim.“ razmišlja dok se prisjeća prošlih događaja.
Sjedila je za uredskim stolom i rješavala tekuće poslove kadli zazvoni mobitel. Broj na ekranu bi nepoznat. Prozbori:
„Halo.“
Zvali su iz policije. Suprug je vozeći djecu iz vrtića imao saobraćajku. Svo troje poginuli su na licu mjesta. Zvali su je u policiju da bi potom otišli s njom u mrtvačnicu službeno identificirati poginule.
„Naša sućut, ali procedura je procedura. Ne brinite, doći ćemo po vas gdje god kažete i poslije vas sigurno vratiti kući. Ne bi željeli da vam se u ovi teškim trenucima nešto dogodi. Samo dajte adresu gdje ćemo vas pokupiti.“ s druge strane je govorio ljubaznim glas.
U tren joj se sve odsjeklo.
„Što se dogodilo?“ zabrinuto je pitala kolegica s kojom dijeli ured „Odjednom si problijedila.“

„Žao mi je što ti se to dogodilo.“ govorio je dok mu je pričala tajnu svog života.
Odsutnog tupog pogleda bez emocija gledala je u prazninu On je na to zagrli je pa doda:
„Znam da si neutješna. Samo se ti dobro isplači i uvijek plači koliko treba. Bit' ću uz tebe ma štogod odlučila i učinila … I ja sam imao tragediju. Supruga mi je umrla. Posljedice karcinoma. Kad pomislim na nju i dan danas me hvata tuga i sažaljenje. Briznem u plač, ali se nastojim što brže toga otresti.“ pričao je držeći jednom rukom obgrlivši joj rame „Još i danas je volim i ne mogu je zaboraviti, ali … Život ide dalje i plivam dalje iako me prošlost vuče u provaliju samosažaljenja. Pa se u tim trenucima i dobro isplačem. Lijepo mi je plivati zajedno s tobom ma što ti to značilo.“ nastavl.
Na njegove posljednje riječi njena ruka stisne njegovu slobodnu ruku. Pogledi im se sretnu na usnama onog drugog.



Nijemo i bez riječi plesali su tango. Ples strasti. Ples pogleda i pokreta. Ples sinkopiranih koraka koji naglašavaju onog drugog. Ples koji zavodi. Ples koji spaja. Ples koji razdvaja. Ples ljubavi koja rodi se iz ničega i odlazi u vječnost.U vječnost u kojoj ne postoji vrijeme.
U jednom trenutku on je strasno pusti na trosjed. Ona to objeručke prihvati. Puni strasti počeli su se svlačiti.
Njegove usne nađu se na njenom tijelu. Ona ga je vodila skrivenim kutcima koje nikad nikom nije ni pokazala niti dala da ih netko istražuje.
Drhtala sam kao nikad prije do tada. Toplina, nježnost, strast, pohota. Sve sam to imala i prije, ali nikad to nije bilo tako jasno kao što bi večeras. Vodila sam ga prema tajnama. Predavala sam im se i predavala sam mu se. Ušao je u mene. Osjećala sam kako njegov tvrdi kurac prodire u moju intimu. Predavala sam mu se dok su u meni bujali osjećaji. Svršila sam, jako sam svršila. Pošpricao me je iznutra. Naši sokovi se razliše i spojiše u jedan. I to je bilo to.
„Sad moram ići kući.“ rekla sam dok me je nagovarao da prespavam kod njega.
„Nikad to nisam učinila, pa neću ni sada.“ rekla sam mu.
„Uporan je. Moram ga se otarasiti.“ pomislim i grubo ga odgurnem govoreći mu hrpu ružnih riječi.
„Opet te njene lune.“ pomislim i jednostavno odustanem.
Bila je noć. Cesta je vozila prema njenoj kući. U susret su dolazila svijetla i prolazila mimo nas. Odjednom ugledam veliki šleper koji baulja mojom trakom.
“Jebemu.“ tiho prozborim pokušavajući izbjeći sudar. Šleper se zanosio i udario nas stražnjim krajem koji se klatio lijevo desno. Sletjeli smo sa ceste. Tad nasta mrak.



Tunelom je putovao do dvorane u kojoj je na sredini sjedio sudac. Stao je očekujući presudu U to stigne i ona. Pogledi im se sretnu. Prime se za ruke. Čekali su presudu.
„Zanimljiv slučaj. Imali ste ljubav i sreću i izgubili ste ih. Pa ste je prije smrti ponovo pronašli.“ govorio je sudac pogledavajući učas jedno čas drugo.
„Držite se za ruke iako, da budem iskren, mi ovdje to ne radimo, Kod nas je strogo zabranjeno pokazivati osjećaje. Mi pokazujemo blaženstvo i zanos koji tjera da pjevamo anđeoske pjesme. Hmmmmm …“ zamisli se sudac.
„Neka vam bude. Bit' ću milostiv i dati vam šansu. Pokušajte je iskoristiti. Tamo daleko gdje obitava mnoštvo duša mala je šansa da se opet sretnete, ali … “ zastane, pa nastavi "Ukoliko se ne pronađete bit' ćete nesretni i više nećete dobiti drugu šansu. A sad brzo natrag dok se nisam predomislio.“ sudac završi svoju presudu.



Sjedio je u bučnom baru ispijajući posljednji gutljaj pića iz čaše ispred sebe. Pogledom je prolazio po gostima bara. Bučno su se zabavljali. Tražio je ni sam ne znajući što. Prišla je baru i sjela na slobodnu stolicu pored njega.
„Mlada žena.“ odmjeravao ju je „Klasičan, pomalo čudan profil. Malo iskrivljen, ali skladan nos. Istovremeno djeluje krhko i nježno i jako i samouvjereno."
Duga kestenjasto-crna kosa spuštala se niz njena ramena. S druge strane šanka začuje glas:
„Što ćete naručiti?“ pogledavajući čas njega, a čas nju.
„Viski, scotch molim.“ odgovori on.
„Čistu votku i malu čašu hladne vode.“ dobaci ona.
„Viski i votka za naše ljubavnike.“ nasmije se šanker pružajući svakom njegovo piće
Doda nastojeći biti duhovit:
„I nešto malo za grickanje. Jedna zdjelica da oboje podijelite.“ pružajući im malo slanih grickalica.
Oni pogledaju jedan drugog. Nasmiju se.
„Ovdje je baš zabavno.“ kratko prozbori ona.
„Pa kad je tako i kad nas smatraju parom, da se upoznamo? Ne smijemo ih razočarati.“ nasmije se djevojci i predstavi se „Furbi.“
„Ljiljana.“ kodgovori djevojka zagonetnih očiju prodirući duboko ispod površine u njegove oči.
I za trenutak im se učini kako gledju vječnost i osjete da u njima nešto klikne.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron