Zagrebački dekameron

petak, 13.09.2024.

Do kraja svijeta: Dražesni poljupci svibanjski

Prije početka bijaše kraj ...

Zdravlje ne ulazi na usta, zdravlje ulazi preko srca.

Ležao je u bolnici čekajući otpusno pismo i prijevoz do kuće na otoku. Visoko na brdu širom otvorenog prozora dopiralo je sunce, ulazilo more i smijalo se nebo. Ispod prozora, dolje u dubini u svojoj uobičajenoj vrevi običnog svibanjskog dopodneva disao je lučki grad. Pogledavao je na sat.
„Sada su već na putu, još samo da mi sestra donese pismo.“ razmišljao je pogledavajući na zapakiranu malu putnu torbu sa osobnim stvarima.


O tome kako je sve počelo ...




Sjedio je u kafiću malog mjesta na otoku. Promatrao je brodice u malenoj luci preko puta terase kafića i prolaznike koji su, svaki sa svojim razlogom, hodali na vrućini kasnog poslijepodnevnoj ispod užeglog ljetnog sunca. Iznad modrog mora i podno plavog neba dan je bio kristalno jasan. U daljini s druge strane zaljeva, negdje tamo na kopnu, uzdizali su se visoki neboderi primorskog grada. Neboderi bijahu toliki da ih se dalo primijeti i sa velike udaljenosti kao što je bila ova. Pogled mu skrene prema planini koja se dominantno uzdiže iznad velikog zaljeva. Na vrhu planine je visoki TV toranj, a pored njega ljeskaju se kupole radara koje kontroliraju Jadran sve do Otranta gdje se on stapa sa Sredozemljem.
Sagne glavu i pogleda psa koji je zavaljen u hladu ležao ispod njegovih nogu. Kamen bi mokar dok je ljubomorno čuvao standardnu zdjelicu hladne vode koji je redovno dobivao u kafiću. Obrati mu se:
„Stella, sutra ćemo opet na Vojak. Tamo ćemo uživati u osvježenju.“ obrati se prstom milujući jamicu između njegovih očiju.
Za vas koji možda ne znate, Vojak promatra Učku sa visine od 1401 metar.
Pas se na to okrene na leđa, stražnje noge digne u zrak, a prednje šape raširi i skvrči.
„Prasica jedna, koristiš svaku priliku da se miluješ i to samo zato što te Furbi tome naučio.“ govorio je psu gledajući kako se terasi kafića u kratkim i pripijenim hlačama koje ističu skladne noge i lijepu guzu, u majci bez rukava približava mlada žena. Žena odabere slobodan stol pored njegovog i sjedne. Iz torbice izvadi mobitel i počne po njemu čeprkati.
Primijetivši na stolu njegove prazne čaše i šalice, konobarica ga u prolazu upita.
„Još jednu rundu. Isto?“
„Mogla si to donijeti i bez pitanja.“ našali se.
Potom se konobarica obrati ženi na susjednom stolu:
„A vi?“ upita je.
„Meni kavu i čašu vode.“ odgovori ona.
Donijevši pića konobarica čučne pored psa.
„Ma vidi ti moje Stelle. Lijepa si, prelijepa. Patiš se po ovoj vrućini.“ i iz džepa izvadi pseći kolačić koji psu pohlepno, u jednom gutljaju, nestane u ustima.

Polako je ispijao kapučino. Pijuckao je hladni sok sa ledom i gledao kako žena tipka po mobitelu. Odjednom se žena okrene prema njemu i prozbori:
„Kako lijep pas, mogu li ga i ja malo pomaziti?“ upita.
„Možete, ali nemojte pretjerivati. Mlada je i ne bih želio da se navikne na nepoznate. Vjerojatno ni vi ne bi voljeli da vas ljudi u prolazu maze samo zato što ste zgodni.“ izbaci.
„Imate smisla za humor. To mi se sviđa.“ nasmije se žena i doda „Smijem li vas nešto upitati?“
„Naravno, pitajte.“ odgovori Furbi.
„Čini se da ste ovdje domaći. Znaju vas. Malo mi je neugodno što ću vam sada reći, ali ... Rezervirala sam sobu u mjesnom hotelu, uredno dobila potvrdu, a kad sam danas došla sve sobe su već zauzete. Nešto su pobrkali. Došla sam na godišnji iz Zagreba, pa se nema smisla isti dan vraćati natrag. Na cesti je gužva, u oba smjera kolona preko mosta, čeka se satima. Predugo sam vozila do ovdje, a zbog gužvi morat ću se još duže vraćati. Znate kako je to. Zato,“ zastane „znate li možda gdje bih mogla prespavati do jutra? Kasno je, turistički ured je zatvoren, pa ne znam gdje bih tražila slobodan smještaj.“ govorila je žena.
„Ja sam zagrepčanin. Imam ovdje kuću. Praktički ovdje živim. Više sam tu nego u Zagrebu. Neki susjedi iznajmljuju, ali ne znam kako stoje sa rezervacijama i hoće li vas moći primiti.“ govorio je Furbi „Imate sreću što sam zbog vrućine danas ovdje s autom. Inače šećemo svako jutro i uvečer.“ pogleda psa koji mu lijeno uzvrati pogled pun ignoriranja.
„Možete voziti iza mene, pa ćete sami vidjeti situaciju i gdje bi možda mogli naći smještaj.“ završi.
„Joooj hvala vam.“ radosno odgovori mlada žena. Pruži ruku i predstavi se „Dea.“
„Furbi.“ prihvati ruku.



Sjedili su na terasi ispred njegove kuće.
„Vama ovdje je baš lijepo Predivno! Mir, more na dohvat ruke, gotovo se osjeti njegov miris. Okruženi palmama, lavandom, oleanderima, vidim imate bugenviliju, masline, terasa u hladu hrasta. Moram vam se zahvaliti što ste me primili do jutra. Nadoknadit ću vam troškove. Ujutro ću u turistički, pa ću vidjeti za smještaj.“ govorila je Dea.
„Ne bavim se iznajmljivanjem i ne želim da mi platite.“ odgovori Furbi.
„Onda dozvolite da vas barem izvedem negdje na večeru. Ionako sam gladna. Odaberite gdje ćemo otići i idemo tamo.“ ispali Dea.
„Znam jednu konobu uz samu obalu u susjednom mjestu. Gleda na malenu ribarsku luku u pitoresknom zaljevu i nije preskupa.“ započne on.
„Meni novac nije problem.“ ubaci Dea.
„Ni meni,“ doda „ali nema smisla razbacivati se. Samo moramo ići autom, to je gotovo petnaest kilometara u jednom pravcu.“ završi Furbi.
„Nema problema, povest ću vas.“ ubaci ona.
„Ja nigdje ne idem bez nje.“ pokaže na Stellu „A nisam siguran kako bi reagirali kad bih vam rekao da ostavlja dlake. Haskiji posvuda i u svako vrijeme ostavljaju dlaku. Ja sam na to navik’o, ovo mi je već drugi. Nisam siguran za vas. Zato idemo mojim autom.“ pokazuje na džip parkiran u dvorištu „Puno je veći od vašeg, znam put, a Stella zna svoje mjesto. Pozna konobu i bit će mirna.“

Sjedili su na terasi konobe. Ugodan večernji povjetarac rashlađivao je sparinu koja se dizala poslije vrelog dana provedenog na jarkom suncu. Miris mora bi na dohvat ruke. S druge strane malog zaljeva treperila su večernja svjetla i bacala krivudave tragove po namreškanom moru malene lučice s jednim molom. Večer bi mirna, tiha i ugodna. Djeca gostiju natjeravala su se ispred konobe. Stella je mirno i strpljivo ležala uz stol ispred svoje uobičajene zdjelice sa vodom. Razgovarali su.
„I tako kažeš, radiš po inozemstvu, širom Europe i svijeta. Informatički konzalting. Stalno putuješ.“ ponavljala je njegove riječi.
„Da, ali otkako se pojavila korona uglavnom radim remote, od kuće. Prije toga sam godinama gotovo svaki tjedan putovao. Većina posla se može obaviti remote i nije potrebno na tjednoj bazi toliko putovati. Kad sam radio izvan Europe putovao sam mjesečno, dvomjesečno, čak i tromjesečno. Sada su se putovanja drastično reducirala, putuje se samo povremeno što mi nakon svih ovih godina potpuno odgovara.“ dopunio je Furbi, a zatim upita „A ti?“
„Ne putujem širom svijetu kao ti, ali često putujem unutar Hrvatske, tu i tamo malo šire. Arhitekt, projektant, dobar posao, dobro zarađujem što si vidio po mom autu. Zagrepčanka, ali za razliku od tebe u Zagrebu živim. Ti si koliko razumijem uglavnom ovdje, na otoku. Lijepo je tu.“
„Da, ali zimi je malo dosadno. Da nema posla … Dođem i ja u Zagreb. Imam tamo stan, provedem koji dan i vratim se ovdje.“ odgovori Furbi.
„I ja imam svoj stan.“ ona se nasmije.
„Nego … Kako je sa životom izvan posla?“ upita je.
„Bila sam u ozbiljnoj vezi, ali to se raspalo. Rastali smo se. Sada sa frendicama izlazim van. Tulumarimo. Tu i tamo uleti netko, ali bez obaveza. Želim malo živjeti. Punim plućima. A ti? Nisi valjda pustinjak kao Robinson Crusoe?“ upita ga Dea.
„Udovac sa ponekom aferom. Bilo je i nešto ozbiljnije, ali prošlo je. Mislim da sam prestar za ponovnu ženidbu. Inače, familija, prijatelji i tako to. Trenutno sam u nekom međuprostoru.“ govori Furbi.



Probudilo ga jutro ranog ljetnog svitanja. Ustane, izađe iz sobe i tiho, pazeći da je ne probudi, odškrine vrata njene sobe. Zavaljena na trbuh, nepokrivena i gola spavala je dubokim snom. Njena raspuštena duga crna kosa na jastuku se igrala jutanjima suncem na njenim leđima.
„Predivno.“ pomisli.
Tiho zatvori vrata. Pas je već čekao na jutarnju šetnju. S prstom na ustima sugerirajući mu da otkriva tajnu koju treba čuvati obrati se psu koji je bio nestrpljiv:
„Stella, danas ćeš se prošetati sama. Pametnica moja, sve znaš. Rano ujutro nema ljudi, pa budeš li dobra ne bi trebalo biti problema. Vrati se na vrijeme i nemoj da te moram tražiti. I nema žicanja. Obećaješ?“ upita psa.
Stella ga na to lizne kao da potvrđuje. Zatim psu stavi ogrlicu, otvori vrata i pas se iz dvorišta sjuri ravno na ulicu prema šetnici uz more.
„Jutarnje kupanje.“ pomisli.
Zatim se presvuče i autom odveze do pekarnice u selu koja se otvara rano izjutra dok još većina mještana i turista spava. Vrativši se na katu začu šum vode iz kupaone.

Tuširala se. Mlazovi vruće vode slijevali su se niz tijelo. Kad završi uzme veliki ručnik kog pronađe u ormariću i istrlja se. Potom se obuče i stane pred ogledalo, počešlja kosu i baci šminku na trepavice.
„Volim spavati gola, pogotovo ljeti kad je vruće, ali moram izgledati pristojno.“ pomisli.
Obuče se i siđe sa kata na terasu ispred kuće.
Na terasi na stolu bi poslužen doručak. Kroasani, voće, kava, sok.
„Ne znam jesam li pogodio, ali ako želiš u frižideru ima putra, sira, salame, jaja. Ima i meda i pekmeza.“ dobaci na njen upitni pogled i nastavi „Jesi li za hladnu smokvu uz hladnu travaricu? Samo mali štamplek.“
„Bože, ovo je savršeno.“ pomisli Dea, pa glasno uz osmijeh prozbori „Može.“
„Moram u turistički da pronađem smještaj. Ali ovdje me se tako sviđa.“ naglasi dok je ispijala kavu pogledavajući na vrt prepun šarenila mediteranskih boja.
„Sad shvaćaš zašto jednog rođenog zagrepčana Zagreb više gotovo i ne privlači.“ nasmije joj se.
„U potpunosti. I ja bih tako da mogu.“ potvrdi ona.

Ranim jutrom Furbi se šetao sa Stellom. Došavši u do centra i rive stavi psa na lajnu. Po običaju navrati u mjesni kafić na obali. Sjedne za stol. Konobarica mu priđe noseći na pladnju uobičajenu jutarnju kavu, čašu vode i sok. I dok on iz papirnate vrećice vadi kroasan, eto ti opet konobarice sa zdjelom hladne vode.
„Za moju Stellu.“ pruži joj i pogladi je.
Vidjevši joj u ruci keksić Stella veselo zamahne repom i sjedne. Keksić u trenu nestane u njenim ustima.
Pijuckao je kadli ... Poznato lice. Bila je znojna. Vjerojatno se vraćala sa jutarnjeg džoginga. Vidjevši ga skrene prema terasi kafića.
„Slobodno?“ upita ga.
„Naravno.“ odgovori joj „Jesi li za kavu i stopicu. To je hladna travarica sa višnjama koje joj daju crvenu boju i poseban tek. A dobiješ i pokoju višnju u njoj. Savršeno osvježenje za jutarnje sate dok još nema vrućine.“
„Pa da probam. “ odgovori Dea.
„Danas sam ni sam ne znajući zašto bio pohlepan i kupio dva kroasana. Inače kupujem samo jedan. Pa ti drugog poklanjam.“ završi Furbi.
„Sviđa mi se ovdje. Lijepo je. Opuštajuće. A upoznala sam i jednu zanimljivu osobu. Mogla bih reći prijatelja čak.“ naglasi posljednju riječ i zagleda mu se duboko u oči.



I tako se iz slučajnog susreta i nesvakidašnje situacije rodi prijateljstvo i ponešto više. On je sad češće dolazio u Zagreb, a ona bi svaki put kad bi mogla dolazila u malo mjesto na otoku. Ponekad su znali otići u kazalište za koje vrijeme bi Stella, ovisno o lokaciji, strpljivo čuvala kuću na otoku ili drijemala u njegovom zagrebačkom stanu.
„Stariji je od mene, ali me ne smeta.“ razmišljala je dok u uredu rješavala tekući posao.
„S njime je tako zabavno.“ govorila je prijateljicama kad bi ponekad s njima, obično petkom uvečer obilazila zagrebačke klubove puneći se kratkim shooterima i koktelima. Alkohol koji je obavezni dio partijanja.
„Pomlađuje me ta njena mladost. Nek traje dok traje. I dok ona želi. Živi za danas i ne misli o sutra. Sutra ćeš misliti o sutra.“ razmišljao je Furbi ponavljajući životne lekcije koje nauči od svojih pasa. Bivšeg i sadašnjeg.

Njihova veza bi puna strasti. Puna seksa u kom su voljeli istraživati nove mogućnosti. Puna uzbuđenja i iznenađenja. Puna uspona i padova. Bi ono što su tražili i što im je trenutno najviše odgovaralo. Mogli su i nisu mogli jedno bez drugog. Držali su se za ruke. Sastajali se i rastajali poljupcima. Sjedili pred televizorom i gledali filmove dok je ispod njihovih nogu, ponekad gore uz njih, zadovoljno dremuckala Stella. Bila je sretna u svom čoporu, pogotovo ako se uvalila između njih dvoje.
„Milo moje. Ljubavi moja.“ slušala je Stella dok leži zavaljena na leđima prepuštajući i jednom i drugom da je maze po otkrivenom trbuhu.
„Čija je to tibica?“ pitala bi Dea dok bi joj Furbi tepao „Prasica moja mala.“
I tako prođe jesen, prođe zima, dođe i prođe proljeće Opet dođe ljeto. Prođe godina, prođu dvije. Ne trebam ni objašnjavati njihova zajednička putovanja. I ljeti i zimi i u jesen i u proljeće. U svako godišnje doba.



Sjedili su u kafiću. Pričali su. Njegova ruka bi u njenoj ruci. Njena ruka bi u njegovoj. Jednako bi i sa pogledima. Pogledima punim nježnosti, topline i osmjeha. Pogledima punim razumijevanja. Njen pogled za njegov. Njegov pogled za njen. Bez tajni i skrivenih misli koje bi govorile ružno. Srce otvoreno za ono drugo. Um otvoren za onaj drugi. Blagost. Dobrota. Sve isprepleteno u klupko koje se teško može odmrsiti. Jedino što se može je presjeći ga. Neki bi to smatrali grijehom, drugi bi to držali spasenjem, jer ... Istina bješe prelijepa da bi mogla vječno trajati.

„Moram ti nešto reći. Imam dvije vijesti. Jednu dobru i jednu lošu.“ reče mu „Kojim redom ih želiš čuti?“ zapita ga.
„Svejedno. Kako ti odlučiš.“ odgovori joj.
„Onda prvo dobru. Napravila sam test, otišla kod ginekologa i dobila potvrdu. Trudna sam.“ reče mu.
Furbi se prene i nježnije je stisne za ruku.
„Drago mi je zbog tebe, zbog mene, zbog nas. Sad se moramo registrirati. Nijedno od nas ne može se više vjenčati u crkvi, ali i građanski brak je više no dovoljan. Dijete mora imati roditelje, majku i oca.“ veselio se.
„E vidiš, … to je loša vijest ... Ne želim se udati.“ nakon kraće stanke ispali Dea.
„Kaaaako …“ otegne se Furbiju „A dijete?"
„Ne želim ga se riješiti. To je protiv mene. Mislim da ga mogu sama iznijeti i odgojiti.“ nastavljala je.
„A oca se ovdje ništa ne pita?“ upadne Furbi.
Dijete je tvoje i tu nema spora, Ono će uvijek biti i tvoje, ali …“ govorila je Dea.
„O čemu se onda radi? Razlika u godinama? Ili trenutni hir kao reakcija na trudnoću? Znam, puno si mlađa i misliš da ćeš u budućnosti imati starca na grbači, a to ne želiš. Ne brini, imaš potpunu slobodu. Radi što hoćeš i sa kim hoćeš, ali dijete mi nećeš oduzeti. NIti ga odgajati sama bez mene. Dea, ja sam tu, ispred tebe, uz tebe i uvijek će biti tako. Pomagat ću, sudjelovati financijski i u svakom drugom pogledu, uključujući odgoj.“ prekine je Furbi, ali ona nastavi:
„To je u redu. Drago mi je to čuti, ali ...“ zastane „Na neki način si u pravu. Razlika ...“
„Ne brini, nećeš me trebati njegovati u starosti. Ne želim to. NIkada to nisam želio niti želim. Ne želim drugom pasti na teret. Sve je u redu i bit će tako još puno, puno godina. A poslije ću se maknuti u prikrajak. Pomagati i sudjelovati.“ prekine je.
„Onda smo sve riješili.“ osmjehne mu se i nježno ga primi za ruku.



Svibanj je mjesec poljubaca, kažu. Svibanj je mjesec mladosti. Svibanj je mjesec ljubavi. Mjesec je to cvijeća. Mjesec je to u kom su na svijetlo dana izvučeni sokovi života. Mjesec je to u kom život pokazuje svoju snagu i dokazuje obnovljivost. Pokazuje tvrdoglavu upornost da uvijek, bez obzira na sve, pronađe put i način kako dalje. Put kojim se dalje kotrlja. Iz bekonačnosti u beskonačnost. Ništa u Svemiru nije jače od njega. Ništa u Svemiru nije preče od njega. Bez njega u Svemiru ne bi bilo zvijezda. Bez njega u Svemiru ne bi bilo tame. Bez njega u Svemiru ne bi bilo ničeg. Bez njega u Svemuru ne bi bilo smisla. Bez njega ne bi bilo Svemira. Bez njega, u nama nedokućivim dimenzijama, ne bi bilo misli. Bez njega, u nama nedokučivim dimenzijama, ne bi bilo srca. Srca koje kuca samo za njega. U pravilnom ritmu, nekad brže, ponekad sporije. Otkucava tik tok. Tik tok. Tik tok. Tik tok. ....

Vraćajući se kući kroz vrevu gradskog prometa prema centru grada koji u beskonačnim kolonama stoji na semaforima što se na četiri kotača polako kotrljaju svom cilju, kapne mu suza.
„Volim je. I uvijek ću je voljeti. Ma što bio s njom i sa mnom. Gdje god bila i gdje god bio. Kamo god išla i kamo god iš'o. Bit će moja i bit ću njen. Tako će biti i sa malom buhicom, možda buhicama koje u njoj rastu. Baš me zanima hoće li biti kćer ili sin. Moram smisliti prijedlog za imena u oba slučaja kao i za slučaj da ih bude više.“ smješkao se svom novom zadatku.

Vozila je prema svom stanu na brežuljku s koga puca pogled na grad. Suze su se slijevale niz lice. Razmišljala je dok se polako kretala u koloni vozila koja svako toliko zastane.
„Volim ga. Nikada ne mogu zaboraviti naše zajedničke trenutke. Našu intimu punu ljubavi. Intimu preplavljenu osmijesima i potopljenu srećom. Nezaboravni trenuci. Naučio me je biti istovremeno i slobodna i svoja i njegova. Previše ga volim, previše volim sebe i previše volim nas da bi ikoga i išta sputavala. Radujem se maloj buhici, možda buhicama, koja raste u meni. Moram smisliti prijedloge za imena. U slučaju da bude i dečko ili djevojčica ili više njih.“

Nitko od nas ne zna tajnu života. I nitko je nikad neće saznati. Ona nam je preblizu da bi je mogli pojmiti. Biblija kaže da u početku bijaše riječ. Znanstvenici otkriše da je ta riječ kodirana u genomu. Da je ta riječ tvorevina koju ne možemo pojmiti, a ipak je pojmimo. I da ih ima više, barem dvije, ako ne i više. Jednu nazivamo DNA, ponekad DNK što je jedno te isto. I uz nju je RNA. Izvor struktura koje omogućuju život. Uparene, te dvije riječi daju bezbroj varijacija riječi, ali ništa bitno ne mijenjaju. Život i dalje ostaje život.

Život je ponekad loš, ponekad je dobar. Kako u kom slučaju. Tu je sa nekim višim ciljem o kom ne moramo niti možemo voditi računa. On je iznad svih i iznad svega. Pojedinačno i zajedno. Riječ samo kodira početak, jer ... U početku bijaše riječ. Tako je i sa krajem koji nikada ne dolazi, jer ... Sa krajem dolazi novi početak. Neosporno je to i u tome se svi slažu. Bili ovakvi ili onakvi. I baš zato što riječ da Bog mi ne bi trebali koristiti ružne riječi. Pogotovo ne za one druge, jer za sebe ih nikada nećemo upotrijebiti iako ih, ponekad, možda zaslužujemo.




Poslije kraja bi početak ...

Na vratima bolesničke sobe pojavi se sestra.
„Vidim da ste spremni i napeti k'o metak koji čeka da poleti." osmijehne se „Otpusno pismo potpisano od doktora, anamneza bolesti i liječenja sa terapijom za nastavak. Sve tu piše." pruža dokumente.
„I da ne zaboravim. ... U hodniku pred ulazom čeka vas jedna mlađa gospođa. Došla je po vas. Sretno." dovrši sestra i namigne sjetivši se njhovih bolničkih pošalica o ženama, muškarcima i njihovim odnosima sa dvosmislenim naznakama seksa i simpatije.
Stavi pismo u putnu torbu, mobitel u džep i izađe na hodnik. Na hodniku ga je čekala ona.
„Bok, spreman sam." osmjehne se ženi sa pogledom bisera u očima i pomisli „Bože, utopio bih se u njima."





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron