Marketing
Priče iz Maksimirske šume: Kako prevariti vraga (True love story)
Stajala je kraj neobilježenog humka najavljujući kraj zime. U ruci je držala svježe ubrano cvijeće. Tamna joj se silueta oštro isticala na bjelini koja zrcali sunce. Sunce je povremeno izranjalo i potom se skrivalo iza oblaka koji su se nadvili nad šumom. Šuma se prostirala put daljine i bila je gola. Misli ispunjene sjećanjima resko su odzvanjale mirom tišine. Tišina je bila ispunjena melodijom. Melodija je bila lijepa. Melodija je bila skladna. Melodija je bila istovremeno i nježna i svečana. Melodija je bila zanosna. Nosila je okus vječnosti. Melodija je bila upravo onakva kakva treba biti. Po mjeri, a možda i više.
Pogled joj bi neodređeno usmjeren u daljinu. Dah bi ispunjen maglom što se isparava ponad hladnoće obzora u daljini. Obzor se oslikav'o na dlanu koji grčevito steže kiticu poljskog cvijeća.
„Varijacije na osnovnu temu.“ rekli bi znalci iz žirija koji ocjenjuju pjesmu.
Rekli bi i ne bi pogriješili. Rečenica koja traje. Rečenica koja se brižno ponavlja mijenjajući ritam na za to precizno predviđenim mjestima. Rečenica koja sama za sebe govori. Rečenica čas brža, rečenica čas sporija. Zvuk što odzvanja sobom nijemom od glasa. Očiju zagledanih u tajnu koju krije duša djevojka je svirala prebirući notama crno bijelih tipki klavira.
Plovila je mislima koje su se vraćale čas na početak da bi zatim opet, u tren, skoknule na kraj. Na kraj koji znači neki novi početak. Na početak koji znači neki novi kraj. Događaj koji sjeća se dana provedenih u šumi gdje progonjena vučica bježi od lovaca hrabro hrleći u nepoznanicu zvanu sloboda. Sloboda koja daje. Sloboda koja uzima. Sloboda kao glasnik nade. Sloboda što noć pretvara u dan. Dan koji pretapa se u život. Život što prosipa se kroz san. San koji mašta o daljini. Daljini što stišće usne da nadglasa tišinu. Tišina koja donosi misli štono vrte se u krugu. U krugu bez početka i bez kraja. Tišina opijena zvukovima koji bude zoru novog jutra.
„Dobro jutro ljubavi.“ reče glas.
A ona, još previše snena da shvati gdje se nalazi, i sa željom da zadrži sjećanje na san, odgovori mu pjesmom:
„Budiš me plahim dodirom sanja, uranjaš u mi misli k’o ptica i pjevaš mi pjesme što kazuju više no riječi.“
„Romantično si raspoložena.“ prozbori glas.
Stela krmeljivo otvori oči i zagleda se u Zeva.
Prozori zastrti snijegom bacali su sliku na grad. U daljini Stela je gledala bijele krovove ponad kojih dizala se koprena magličastog plavetnila i nekog čudnog odsjaja. Dan joj se zrcalio u očima, a toplina ispunjavala dušu. A onda, naizgled, bez povoda, onako, sama od sebe, Stela počne pjevušiti:
„Svečano i tiho u postelji od svile slutiš opoj umilne topline grabeći strasti oko moga struka ...“
U glavi su odzvanjale zvijezde, a on je ulazio i izlazio roneći kroz njene dubine. I to se ponavljalo sve dok zvjezdice se ne rasprsnu, sve dok nebo ne prasne pred očima i dok koljena im ne klecnu. Svršili su oboje.
Obzori sanjaju maglu u daljini
U postelji toploj i snenoj od nade
Pohodi nas ljubav dižući visine
Stajao je. Vučica je oprezno prilazila ogradi. Prepoznala ga je.
„Stela ...“ reče Furbi i pruži ruku kroz ogradu.
A sa druge strane ograde priđe mu vučica i nježno položi glavu na njegov dlan zadovoljno se mazeći dok joj on i dalje umilno tepao i slobodnom rukom je škakljao po jamici između očiju.
„Milo moje ...“ Furbi je izgovarao riječi ne mareći hoće li se one slučajnom prolazniku učiniti čudnima. A Stela, vučica, sva se pretvori u nježnost pružajući i primajući čistu, bezuvjetnu ljubav. I dok ju je tako mazio Furbi ni ne primijeti kako iza njega stoji čuvar.
„Umijete vi sa njima, gospon, umijete.“ reče čuvar i nastavi „Malo je ovdje takvih. Većina što dolazi posjetiti zoološki vrt ne zna sa životinjama. A ruku na srce, što sve ne rade! Njih bi trebalo u zoološki, a ne životinje.“
Furbi se okrene, pogleda ga i prozbori:
„Ne brinite. Činim to na svoju odgovornost. Vidite kako je umilna, draga.“
„Da uskoro će se okotiti. Rijetkost je da se u zoološkom izlegu mali vučići. Znate, vukovi su predivne životinje.“ ubaci čuvar.
„Znam i vjerujte ... o njima znam i više no što mislite.“ zagonetnim osmijehom odgovori Furbi i nastavi maziti se sa vučicom pričajući čuvaru uz put priču o Steli, djevojci koja je postala vučica da bi se potom preobrazila u predivnu ženu.
„O, vi mora da ste zaljubljeni.“ nasmije se čuvar i u šali doda „Niste valjda zaljubljeni u vučicu?“
„Pogodili ste“ odgovori uz osmijeh Fubi i nastavi „ u jednu sa dvije i jednu sa četiri noge.“
„Tip je pomalo čudan.“ odlazeći je razmišljao čuvar „Ili možda nije.“ doda „Svi se ponašamo čudno kad smo zaljubljeni. Bog tada nekima uzme pamet pa im je poslije, kad već je prekasno, vrati.“ vrtio je mislima zamičući šljunčanom stazom iza zavoja prema kućici pušući u dlanove i pri tome ih trljao sve da bi se zagrijao.
„To je tako ludo da mi nitko ne vjeruje. Kome god pričam misli da sam lud. Hmmm ... Možda je i bolje tako, zar ne Stela?“ upita Furbi obračajući se vučici koja nijemo spusti glavu u znak potvrde i zagleda mu se u oči.
„Pogled u zjenicu oka.“ prostruji mu glavom misao uzvraćajući pogled vučjoj zjenici.
Sjedili su u kafiću. Furbi i Stela. Jedno drugo držali su za ruku. Razgovarali su. Pričali su tiho. Riječi koje su izgovarali slučajnom bi se promatraču doimale poputa šapta no pažljiviji bi znalac razabrao i neke detalje. Pojedinosti. Kao što je, na primjer, njihovo držanje. Ili, na primjer, kao što su njihove oči. Kao što je njihov pogled, kao što su njihove kretnje.
„Pjesme pisane baš po mjeri za Bocaccia. Lady writer ...“ razmišljao je Furbi sjedeći za šankom paba gledajući na ekranu prastare snimke Dire Straitsa što najavljuju skori koncert Marka Knopflera u Varšavi.
A za to vrijeme vukovi su razgovarali.
„Trudna sam.“ reče Stela.
„Zaista!?“ ote se Zevu, pa nakon kraće stanke uzrokovane što iznenađenjem, a što mislima kojima je nastojao uobličiti svoje riječi doda:
„Drago mi je zbog tebe.“
„I meni.“ odgovori Stela.
„A sad moram ići.“ reče ona i ustane od stola.
Zev je nijemo promatrao kako u crnom kožnom odijelu Stela korača kroz otvorena vrata iz kojih se probija sunce. A sunce, sunce se igralo njenim likom stvarajući oko njega blještavu aureolu svjetla. Svjetlo bi toliko jako da ga na trenutak zaslijepi.
Izašavši na ulicu, Stela sjedne na parkirani motor. Na glavu stavi kacigu, navuče vizir i obuče rukavice. Motor gromoglasno kresne i Stela ode.
„Može još jedan Kilkeny?“ obrati mu se konobar sa druge strane šanka.
„Naravno.“ odgovori Furbi, otpuhne cigaru i baci pogled na ekran iznad šanka grleći pored sebe vučicu koja se, sjedeći uz njega na visokoj barskoj stolici, veselo smijuljila uživajući u opuštenoj večernjoj atmosferi Irish paba u Miodowoj 3.
(kraj)
Post je objavljen 16.01.2009. u 09:00 sati.