Marketing
Bocca di Rossa: O ljubavi svetoj i ljubavi putenoj
Ljubavi pune, ljubavi tusne.
On ju je zvao crvene usne
Stavio ljubav na pijedestal.
U vlaku do stanice Sv. Hilarija
Putov'o pop i djevica Marija,
Na pogled prvi svi putnici znaše
U kupeu oni jedno drugom si daše.
Netko to čini, jer ljubav dosadi,
Drugi to radi da nema on gladi,
Al' crvene usne nisu ništa od toga,
One ne poznaju nikakvu strast.
Strast budi pohotu i rađa želju,
Udovoljiti treba svom vlastitom tijelu,
I nije važno kog' bračnog si stanja,
To nema veze sa svetim stvarima.
Tu bi događaja o koj'ma noć priča,
Crvene usne sa ponešto kiča,
Pa gnjev obuzme glupaču malu
Što je bez ljubavi i ne pozna šalu.
Jednake s njom' tad brzo se slože,
Muževi bježe im iz bračnice ložne
I hrle ka onoj koja bolje to radi
A mačkice im pune ljubavne gladi.
Na kraju sve povede glupača sa bloga
Tajna agentica bez igdje ikoga svoga
Bez muža, bez djece, ljubavnika, prjatelja
Želeći svom jadu tako oduška dati.
Pa ode do popa koj' kod usana svraća.
Zaprijeti mu: "Poginut’ ćeš od vlastitog mača
Ne apostrofiraš li moje riječi na misi:
'To krađa je Božje ljubavi za što bit' ćete kažnjeni'.
Povrijeđenom baš lako razlog je dati,
Da Božjeg hrama savjet nevoljnik prihvati,
Jer čovjek u odori što blagoslivlja svijet
Drugima ne može pružit' loš primjer.
No usprkos trudu ništa se ne desi.
Jer muževi kliču: 'Crvena usno, gdje si?'.
Zato tad njih dvoje skuju novi plan:
Obrate se šefu bloga i njegovom uredništvu.
Svima je ynano tamo redom sjede kreteni
Kojima otvoreno vele, bez uvijenih parafraza:
'To postalo je odvratno, jer već previše blogera
ruča u restoranu kod crvene ruže.'
Složno svi oni zaključe učinit' da trebaju,
Poslati blog žandare na usne da vrebaju,
Da usne spamiraju, prijetnjama isele,
Blog žandari - mala siročad koju zaobilazi sav normalan svijet.
Ljubav i srce nude se svakom, al' nikada nikom ne na dar,
Pogotovo ne kad' mali debili zadatak imaju
Da da te odvedu, da te isprate na vlak,
I prisile te sa njima poći preko svlastite volje.
Zamislite, nevjerojatno i čudno. Na ispraćaju su svi.
Šef bloga osobno, uredništvo i svi njihovi mali siročići.
A tik uz uplakanog velečasog mnoštvo je običnih blogera koji na stanci
Suznih očiju sa crvenom ružom na reveru i šeširom u ruci ispraćuju vlak.
Pozdrav je to svima koj' odlaze tiho,
Smjerno, skromno, ponosno i bez glasa,
Pozdrav je to svima koji idu da se vrate,
Pozdrav je to svma koji pronose ljubavi glas.
Na ispraćaju zatekne se i štampa žuta
Kojoj najbolje je uvijek sklonit' se s' puta,
Ipak zabilježeno osta što ona tada napiše:
'Zbogom crvenim usnama, bez vas nema proljeća.'
Život malo bilježi takvih zanmljivih priča,
Za njih ne treba pratit' manipulirane medije.
Glas leti brže od strijele koju odapinje luk,
Oko sebe, eksponencjalno, širi štovatelja se krug.
A na stanicama kako vlak redom staje
Sve više ljudi svoj pozdrav usnama daje.
Netko samo rukoljub, drugi pruža joj cvijet,
Poneko knjigu da si prikrati putovanje.
I baš slučajno tamo se zatekne župnik
Koji ne preza licemjerno posljednju pomast dati.
Župnik koj' želio bi bit' uzor i primjer ljepoti
Koja uvijek i svugdje predvodi procesiju.
Zadušnica za crvene usne. Puna blog je Crkva. U prvom redu pred kipom crvenih usana blaženih koje proglašuju svetim, osobno šef bloga, njegovo uredništvo i redom svi njihovi mali kreteni.
Iza njih, u pozadini, mnoštvo iskrenih starih i novih štovatelja iako se i međ¨njima nađe poneki farizejčić. Svi nose crvenu ružu na reveru i usnama poljupce šalju pronoseći zemljom glas o ljubavi svetoj i o ljubavi putenoj.
(nastavlja se)
Post je objavljen 08.11.2014. u 16:19 sati.