Zagrebački dekameron

subota, 18.11.2006.

The Overture: Kod kuće je najljepše

Zagrebačka jesen prepuna je boja. Jer tada crvenom, plavom, zelenom, žutom, ljubičastom i drugim bojama oličeno zelenilo krasi zagrebačke perivoje, aleje i parkove. Zagreb je oslikan mirisom cvijeća, obasjan je okusom pečenog kukuruza, posut je glađu palačinki i kobasica koje mirišu na kioscima srca grada. Mnogobrojni kafići prepuni su djevojaka. Pije se kapučino i lijeno prede podno jesenjeg sunca. Nasadi cvijeća u perivojima podcrtavaju ljepotu, opuštenost i ležernost sunčanog poslijepodneva dok bezbrižno pjevušeći pored Kazališta šećete prema Kavkazu. Sunce na nebu još je visoko no za razliku od užarenog ljeta, mjesto vrućine tada grad zasipa ugodna milina. Ispred Kazališta promatra vas Meštrovićev zdenac života, fontana koja generacijama ispunjava želje, radoznalih koji u nju bacaju novčiće želeći sreću i tko zna kakve još sve želje sebi a i drugima.

Na Kazališnom trgu, tako ga zagrepčani zovu, spajaju se dvije magistrale. Savska, koja u svom gornjem dijelu obrubljena ocvalim lipama završava Kennedyjevim trgom i čuvena Lenucijeva potkova, arhitektonsko djelo sa svojim zapadnim krakom i trgovima: Mažuranićevim i Marulićevim koji se nadovezuju na Botanički vrt. Za mnoge zagrepčane i goste Zagreba to je najljepši i najuređeniji dio grada. Primjerene fasade, čiste i noću dobro osvijetljene ulice prepune zelenila. Ovdje su smještene brojne školske i umjetničke ustanove. Ponajprije, Hrvatsko Narodno Kazalište koga Austro-Ugarski car i kralj Franjo Josip ljeta gospodnjeg 1895. svečano otvori i preda hrvatskom puku da bi ovaj uživao u umjetnosti što daskama život znače. Tu su i mnogobrojni muzeji: Etnografski, Muzej za umjetnost i obrt i Mimara, jedna od najvećih europskih kolekcija oko koje se prepričavaju mnoge priče. Tu se nalazi Sveučilište sa svojim fakultetima i akademijama, posebice Glumačkom a uskoro i Glazbenom, Visoka škola za umjetnost i obrt te brojne donjogradske gimnazije i škole. U široj okolici nalazimo fakultete, srednjoškolsko športsko igralište a ni Tuškanac nije daleko.

Prostorom dominira Westin. Sa vrha hotela koji je mijenjao članstvo u mnogim poznatim svjetskim hotelskim lancima, na šesnaestom katu noću puca predivan pogled na Donji grad i njegove geometrijske vizure. Zaputite li se prema glavnom gradskom trgu prolazite pored Kavkaza i Hemingway bara te Masarykovom promičete nekad čuvenim Duhanskim putem. U neka vremena bilo je to kultno okupljalište umjetnika, boema, šminkera, rokera i tko zna čeg’ sve ne. Tu su bili legendarna Zvečka i Blato koje su odgojile mnogobrojne zagrebačke generacije. Put kojim ste ovamo došli proveo vas je pokraj Studentskog centra, njegovog kina u kome su utočište nalazili ljubavni parovi te obližnjeg ITD-a ili na drugu stranu,prema Frankopanskoj, iz Gavele. Dva su to teatra, poznata po skandalima, s time da je jedan poznat po suvremenom a drugi po tradicionalnom pristupu umjetnosti.


Sjedeći u avionu koji ga iz Frankfurta nosi put Zagreba, Furbi prebire uspomene sa putovanja. Proputovao je svijet uzduž i poprijeko ali ... Uvijek mu je pri srcu toplo kad se sa putovanja vraća kući. Možda zato jer zna da će se skoro opet zaputiti negdje daleko ali svakako stogao što ga kod kuće čeka netko njemu drag.
„Kod kuće je najljepše." odzvanja rečenica za koju više ne pamti gdje ju je i kada pokupio.
Furbi je osjećao toplinu i zanos jer ... Iako je poluprazan avion ispunjavalo svjetlom okupano otužnu večer a na ekranima se po tko zna koji puta vrtio jedan te isti, loše snimljen, flim o ljepotama i znamenitostima Hrvatske, on bio je sretan. Bio je sretan i opušten. Vraćao se kući i svojoj Katarini. Pred njima je bio vikend koji će zajedno provesti u krevetu, osjetiti ga u šetnji Cvjetnim trgom, svratiti u Palainovku na kavu ili skoknuti do Splavnice na lignje na tršćanski a poslije, pri povratku kući, u Kavkazu popili lijenu popodnevnu kavu.
„Morao bi joj sutra ujutro na placu kupiti cvijeće. Obožava ga. Samo bombonijera što sam je usput na aerodromu kupio nije dovoljna. Bilo kako bilo, ona mi je ipak najdraža." putovale su mu misli dok je sjedio nesvjestan osmjeha koga na njegovom licu čita začuđena mlada stjuardesa ljuta što petak uvečer provodi na poslu umjesto da se zabavlja u nekom baru. Stjuardesa ga je upitno pogledavala očekujući od njega odgovor što će popiti a Furbi nesvjestan njenog prisustva u mislima obnavljao je neke uspomene iz Koktel bara.






Koktel bar bio je smješten na Gornjem Gradu, Vranyczaniyeva poljana nepoznati broj. Odmah do Talkiens-a, paba u komje je ulaz bio strogo zabranjen svim trolovima, vješticama i čarobnjacima. Paba iz koga preko debelih i visokih zidova što opasuju staru murvu i malenu kućicu u kojoj smjesti se šank. Paba iz koga dopire ugodan zvuk irske glazbe. Paba u kome se pije Guiness, Strongbow, Kilkeny, ... Koktel bar ljeti je bio vrlo ugodno mjesto. Atmosferom i opuštenošću podsjećao je na barove kakve je viđao na putovanjima po dalekim i egzotičnim krajevima. Pletene stolice, ratran trosjedi, udobne fotelje izmiješane sa standardno sterilnim namještajem modernih lokala, suncobrani ispod kojih su visoki barski stolovi i stolice. I sve to porazbacano u čudnom i simpatičnom neredu što doimlje red i savršenu cjelinu. Šarene svjetiljke, plivajuće svijeće, opojni miris cigara, dim cigareta. Prigušena tišina pod svodom ljetne noći odzvanja ugodnom muzikom na mjestu gdje se unatoč svjetlima velegrada ponekad može vidjeti i pokoja nebeska zvijezda.

Pijuckate koktel smiješan od egzotičnog voća i žestokih pića iz dalekih i bliskih krajeva svijeta a pored vas je Katarina. Držite se za ruku i mazite je. Njena ruka je na vašem koljenu. Vaša ruka je na njenom koljenu. Cjelov spaja usmjeren pogled oka u oko. Privijate se uza nju, ona se privija uza vas. Dodir usana dok žmirečki poput sanjara vodite ljubav.
„A kako vodite ljubav? " pitate me dok čitate ove retke.
„To je moja mala tajna." odgovora Furbi no vaš omiljeni pisac bit’će tako uljudan i do u detalje opisati vam situaciju.

Ruka se neprimjetno i nezaustavljivo uvlačila ispod suknje. Pogled na njene raširene noge bio je zaklonjen i nitko, ama baš nitko, nije mogao ni primijetiti a niti naslutiti što se događa u blizini. Te večeri Katarina namjerno nije obukla gaćice. Oboje se, pokvarenjaci jedni, dogovore da će se poševiti gdje god se za to ukaže prilika. Bilo gdje samo da je uzbudljivo. A ne bude li prilike sami će je stvoriti. Željela ga je a on joj je, tako željnoj ljubavi, uvijek ugađao.
„Nećemo se valjda poševiti ovdje pred svima?" pita je Furbi dok razgovaraju i pijuckaju svatko svoj koktel.
„Ne očekujem tako nešto ali ... Željela bi da me šlatariš i to tako da nitko ne skuži da svšavam. Nije li to uzbudljivo?" nevinim smiješkom Katarina mu se zagledava u oči.
„Dobro. Da probamo kako to izgleda." uzvraćajući smiješak odgovori Furbi i upitno nastavi:
„A što će biti sa mnom?".
„Ne brini, već ću nešto smisliti." vragoljasto mu namigne Katarina.




Cathy je bila pjegava, tipična amerikanka. Novinarka koja je tko zna kako sa Matthewom zalutala u Kinu. Igrom sudbine gledajući i snimajući kako tenkovi na Tien'an'menu 1989. gaze prosvjednike, oboje su proslavili CNN u svijetu žurnalizma.
„Dobro smo zaradili na snimkama koje su obišle svijet." komentirali su svoju ulogu na večeri sa Furbijem i Žanom.
U Pekingu se svakog četvrtka u vrtu neke od stranih ambasada održava koktel parti. Ući u taj zatvoreni krug stranaca koji se tih godina motaju unutar tada još vrlo vrlo zatvorene Kine ne može se samo tako. Trebate poznavati nekoga tko bi vas uveo. Oboje, i Cathy i Furbi su se, svaki na svoj način i preko svojih poznanstava te večeri tamo zatekli. Što igrom slučaja a što nespretnošću ili možda namjerom koju su jedno drugom čitali u očima. Kratki susret pored bazena i namjerna nesmotrenost gdje je Furbi zalije šampanjcem rezultirali su zanimljivom večernjim provodom. Večer provedena u razgovoru o mjestima dobrog provoda na Tajlandu, Filipinima, Macau i Indoneziji. Čitava jugoistočna Azija na dlanu putnika koji traži egzotiku. Mjesta na kojima su bili, predjeli koje nisu upoznali, ljudi i njihovi običaji koje su vidjeli. Želja za istraživanjem nepoznatih krajeva, potraga za uzbuđenjima i doping adrenalinom avanturizma. Sve se to stapalo sa glazbom i plesom uz bazen, ponekom čašicom previše da bi na kraju sami sebe pronašli kako zagrljeni pripijena tijela plešu sentiš na veselu disko muziku.
„Hoćeš li me poševiti?" upita ga Cathy.
„Vjeruj mi, želio bi to." odgovori Furbi.
„Hajdemo to učiniti sada i ovdje. To je tako uzbudljivo." reče mu Cathy odvlačeći ga na stranu.
Naslonjena uza zid, skrivena iza drveća i žbunja Cathy je nogama ukliještila Furbija ne puštajući ga od sebe. Gaćice, ako ih je i imala već su bile tko zna gdje ali sigurno ne tamo gdje se uobičajeno trebaju nalaziti. Strasno ga je i pohlepno grlila. Ljubila u usta a on joj je uzvraćao istom mjerom milujući joj grudi. Ne mareći za parti i zabavu, ne hajući za buku i žamor što dolazi s one strane bazena, oboje su bili uspaljeni požudom. Njena nabrekla mačkica uhvatila je mačora ne puštajući ga da joj samo tako utekne. Mačor je preo, uzmicao i ponovo se vraćao mijaučući i ljubeći je. Mačor se mazio sa mačkicom. I na kraju, kad više nisu mogli izdržati pritisak strasti, oboje su pukli. Mačak je zamijaukao a mačkica se promeškoljila i glasno uzdahnula.
„Oh, ovo je bilo uzbudljivo." komentirala je kratko i nastavila „Što radiš preko vikenda? Putujem u ponedjeljak pa ako si slobodan mogli bi se malo zabaviti?"
„U nedjelju popodne idem vlakom u Kanton ali petak i subotu sačuvat’ću za tebe." namigne joj Furbi.



Katarina mu je sjedila nasuprot i gledala ga ravno u oči. Osjećajući njegove prste na svojoj dražici, dražeći ga pogledima i ljubeći njegovu slobodnu ruku požudno mu je šaputala:
„Tooooo, taaaako. Nježno i polako. Želim te osjetiti i u tome osjetu uživati. Aaaaaaaaaah."
Gledao je kako ona polako pada u ekstazu, kako joj pogled tone u dubine, kako joj se zadovoljstvo proživljenog cakli u njenim očima. I kako ona na kraju nježno, plaho i zanosno svršava predajući mu poljubac u usta.



Dok sjedi u avionu i ponovo hrli svojoj Katarini, ljubavi mladih dana, ljubavi koju vječno nosi u sebi i čuva za cijeli život, Furbiju osmijeh ne silazi s lica. Pomisao na ono što bilo je i slutnja onoga što biti će. Pa možda baš zbog toga ne čuje pitanje koje mu po drugi puta upućuje mlada stjuardesa prolazeći kolicima mimo njega:
„Što ćete popiti gospodine?"
Videći da ne reagira na ponovljeno pitanje i da leti u nekom drugom svijetu stjuardesa ga diskretno pusti na miru i okrene sljedećem putniku.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron