Pregled posta

Ispovijed jedne čokolade: The Blogger

Kad se pojavio, kao i sve novotarije, blog vrlo brzo posta popularan. Blog istovremeno omogućuje informaciju, komunikaciju i kreativnost ali, kao i mnogo štošta u svijetu u kom živimo, s vremenom se ponekad pretvara u sredstvo manipulacije.

„Svatko može doživjeti svojih petnaest minuta slave!“ formulirao je Any Warhol svoju poznatu krilaticu davno prije nu što bi i Internet i Blog. A i sami ljudi su iz tko zna kojih razloga vrlo često skloni manipulacijama, pogotovo kroz medije. Pa tako u komunikacijskim medijima kreativnost i svježina koju Blog sam po sebi može donjeti, s vremenom često prelazi u teror, glupost ili iživljavanje. Počevši od frustriranih pojedinaca što liječe osobne komplekse pa do grupne terapije istomišljenika koji žablje stanište silom prilika kao svjetonazor žele nametnuti onima kojih se to uopće ne tiče niti za to mare. Ili kako bi se to u narodu reklo: 'Svakom loncu poklopac.'

Što znači biti slavan i poznat u svijetu Bloga? Zašto pojedinac uopće ima takvu želju i potrebu? Je li to odraz neke njegove osobne frustracije ili je pak prirodan tijek zbivanja kad autor vođen sretnom zvijezdom pronađe svoju publiku a publika spozna svog omiljenog autora? Koliki utjecaj u tome ima istinska kvaliteta i uvjerenost u stvaralaštvo a koliki je udio manipulacije kojom netko iz samo njemu znanih i neznanih razloga skreće vodu na svoj mlin? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja čestu su takvi da, kad bi se upustili u raspravu, možda bi se opet našli tamo gdje ne želimo biti. Zato ... vratimo se našoj priči o ljubavi jedne čokolade ... Beli i Furbiju.





Bela je tipičan urbani samac. Veliki dio slobodnog vremena provodi na Internetu uz laptop. Mejl tamo, mjel amo. Net Večernjak, Jutarnji uz prvu jutarnju kavicu u uredu. Zatim švrljanje po Coolinariki, Iskrica, obavezan Facebook i naravno, njegovo visočanstvo Blog. Dobro sredstvo za prikratiti duge besane noći u kojima usamljena žena traži muškarca želeći i prije prvog susreta otkriti njegovu dušu ali, bojeći se prvog susreta na kom bi se on možda razočarao, prezentirati mu svoju. A čitavo to vrijeme Bela sanja kako Adonis osobno pohodi njen ležaj od svile. Kako ljubi i miluje joj tijelo. Kako mazi njene bradavice, dražicu. Kako je dugo, nježno, polako i nezaustavljivo nadahnjuje, ljubi, obljubljuje.
'Meni se mili, mili u svili.' kako je to duhovito Furbiju svojedobno reče jedna njegova, nikad prežaljena, ljubav.

Belissima, Belin nick u svijetu Neta, ponekad popizdi i krhku Belu, onako usamljenu i utopljenu u anonimnost svakodnevnice, povede kroz prostranstva cybera. Prostranstva u koja otpuštaju stegu. Prostranstva kojima se ne poznaju granice. Svijet u kome za razliku od true reality gdje vlada bonaca, sa svih strana, odozgoi odozdo, s lijeva i desna, sprijeda i straga, bijesne oluje, vode se ratovi i pucaju gromovi. Prepušta se Bela tad jednom drugom svijetu. Svijetu u kom nema granica odnosno, u kom se one nalaze na rubovima svemira gdje prestaje osobna imaginacija. A svijet taj je tu, započinje baš tu, na rubu imaginacije. I pršti on kaleidoskopom nebrojenih zvijezda koje, pretapajući se bojama, pružaju izmaglicu što kretanjem stvara veličanstvenu sliku zvuka i duše koja kroz vlastiti oklop doziva daljine i ponire u blizine. Koja traži i pruža, koja daje i uzima. Sve to čineći samo i isključivo s jednim ciljem. Tražeći ljubav.



Sjedeći u radnoj sobi svog apartmana Bocaccio je i dalje marljivo pisao novele za Zagrebački dekameron, novovjeku zbirku novela na temelju dogodovština iz života jednog Furbija.

Pozdrav prijatelju

Kolovrat:
hello!
znam da te možda gnjavim, ali ti si osoba koja mi ovdje ulijeva povjerenje i znam da ćeš nepristrano reći što misliš o određenoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim, a vezano je uz prince ... osim toga, on je isto bik kao i ti pa mi možda možeš objasniti njegovo ponašanje (dobro, ovo s bikom je više šala)
pusa

Siberian:
ok, pitaj

Kolovrat:
on 42 (rastavljen, 2 djece, žive kod mame), ja 39, ona (fatalna "žena njegovog života" 27... upoznao je na poslu i zatelebaju se jedno u drugo ... ona ne želi biti s njim zbog velike razlike u godinama i zato što već ima djecu (on kaže da bi želio imati djecu s njom)...njezin plan: udat će se za nekoga koga neće voljeti, roditi dijete, rastati se i onda će njih dvoje biti zajedno (bolesno za pop... svjesno upropastiti ne znam koliko ljudi, dakle po meni za psihijatriju) ... on nezadovoljan time, ali luduje za njom ... upoznaje mene na iskrici i kreće naša priča

Kolovrat:
sve mi to ispriča, ja velim što mislim i ne spominjemo je do jučer/noćas ... chatamo svaku noć satima i satima ... zanimljiv je, duhovit, obrazovan, interesantan, ma divan ... osjećaji svakim danom bujaju sve više s obje strane, želimo se sresti kad se vrati s mora ... i onda dolazi jučerašnji dan kad mi oko 22 h pošalje poruku: danas sam pretužan, sumnjam da ću se kasnije javiti, sorry... ja malo zblesirana jer je odmah otišao off, ali dođe on ipak oko ponoći i krene razgovor

Kolovrat:
on kaže:
- nazvala me i rekla nešto što me rastužilo
- ovo s njom je jako friško, nešto smo se dogovorili da preko godišnjeg razmislimo i završimo tu priču
- ne vjerujem da ću moći nekoga toliko voljeti kao nju
- ipak ću ti reći da ovih dana puno više mislim na tebe nego na nju
- gadim se sam sebi i mrzim se što ti ovo pišem i što to čitaš, ali želim da sve znaš
- ti si mi ušla pod kožu i ne smijem ti reći što osjećam kad sam s tobom ovdje jer je otišlo dalje nego što sam očekivao
- nikako te ne želim izgubiti, ali te ne bih htio niti povrijediti, to nikako ... znam da zvuči otrcano, ali zaista tako mislim i osjećam
- ne znam što želim i totalno sam zbunjen



„Čini mi se da će ovo na Blogu biti hit. Naravno ako se razglasi.“ razmišljao je Bocaccio dok je pjesma plovila iz beskraja u beskraj i uzdisala za tko zna kakvim ostvarenim i neostvarenim snovima.
Na ekranu Bocacciova laptopa u pravilnom ritmu što je dopirao sa tastature pojavljivala su se slova što se pretapahu u riječi a riječi u rečenice.
„Moja nova novela.“ zastane Boccaccio na trenutak kako bi sačuvao prethodnu misao a onda dalje nastavi tipkati povremeno vireći kroz ključanicu Iskrice u očekivanju njenog novog nastavka.

Ponudila mi je:
„Želiš li kolače, kavu ili možda konjak?' pitala me je.
„Može, baš tim redom.“ odgovorio sam joj.

Kad su stigle praline i konjak vratilo mi se samopouzdanje. Odvažio sam se i hrabro joj pružio slatkiš nježno joj ga prinjevši usnama. A Bela gledajući ga ravno u oči otvori usne i prihvati poljubac ljubavi. U zagrljaju što mi ga je tako ljubazno iskazala, posjede mi se u krilo. Slatkiše je nastavila dalje uzimati sama. Jedan po jedan, slatkiši su se topili u njenim ustima a ona, ona mi ih dalje, kao djetetu, nježno i nesebično pruža mi nove. Poljupci s okusom čokolade, mirisom meda i slatkih krema. I svaka pralina bi drugačija.

Bela je vlažila svoje usne oblizujući se u strasti sve da mi pokaže zahvalnost. Raspuštena kosa padala je preko njenog lica. Najednom, kako bi mi pokazala divan prizor, rukom zgrne kosu u stranu. Osjećao sam kako mi krv suklja u žilama. Kako me obuzima slatki osjećaj dok tijelom mi prolaze trnci. Pralina rastopljena u njenim ustima topi se na ponosu dok ona pažljivo, nježno i čvrsto gricka oraščiće držeći me na oku sve da se uvjeri u efekt. Napokon. Više nisam mogao izdržati. Eksplodirao sam. A ona, ona sve to prihvati i nastavi dalje oblizujući usne pune kreme od vanilije. Nadvi se tad povrh mene pa ja napokon okusih nekoliko rastopljenih kapi. Sa njenih usana, iz njenih ustiju.

„E baš mi se vrati tako svojstvena vedrina i živahnost koju izgubih davno, na nekom dalekom putovanju.“ rekao sam.
„Kad je tako, stavi konačno taj kurac u mene.“ reče mi gotovo zapovjedno i pomalo ljutito puna želje naslonivši se na trosjed te pokaže mali crni trokut.





(nastavlja se)




Post je objavljen 28.09.2011. u 22:30 sati.