Zagrebački dekameron

utorak, 17.03.2009.

Indiana Jones: Ultravox na terasi Vienna caffea

Spuštala se noć. Zaklonjeni iza gustiša koji ih je dijelio od izravnih pogleda sa plaže, sjedili su na terasi Dieterove kuće. Pili su ananas pomiješan sa alkoholom dobivenim iz biljke slatkastog okusa. Dresirani majmun, kućni ljubimac sa radošću je grickao durian kojeg su mu nesebično davala Dieterova djeca razdragana što nakon dana provedenog u igri i kupanju maze svog malog miljenika. Dieter već desetak godina boravi na Filipinima, od toga devet na Mindoru. Muzika je prodirala kroz tišinu zvjezdane noći i vraćala ih je u prošlost. Ravno u Beč, srce secesije, grad muzike, plesa i umjetnosti.

Dieter je pričao svoju životnu priču. Kako je morao zarađivati za život, za studij u Heidelbergu koji mu nije išao od ruke. Pa zato se on prijavi u vojsku i na kraju postane specijalac koji završi na granici sa Istočnom Njemačkom. Uskoro mu dosadi vojna služba, pa pokupi svoje stvari i na nagovor se uputi put Filipina. U Manili mu bi obećan posao menadžera noćnog kluba u Ermiti međutim, završi kao čuvar. Ermita, nekada zaseban grad, a danas samo dio Metro Manile, kako filipinci zovu Manilu, dio je koji najviše privlači turiste. Kockarnice, noćni klubovi i sve ostalo što uz to ide. Dieter tu dođe u sukob sa lokalnom mafijom, pa mu je kao jedini izlaz zbog ukradene putovnice preostane bijeg. I tako pobježe na poludivlji Mindoro gdje još dan danas živi. I tek sada, desetak godina po dolasku, traži filipinsku putovnicu sve kako bi mogao posjetiti rodbinu u Njemačkoj.
„Zašto ne tražiš Njemačku?“ u čudu ispali Furbi.
„Pobjegao sam iz vojske, pa me ondje još službeno traže.“ nakon kraće stanke odgovori Dieter i doda:
„Ma ... Možda bi mogao, ali to su komplikacije i beskonačna objašnjavanja kuda, kako, kada i zašto. Ovako je ipak jednostavnije. Želio bi da djeca vide baku. A možda i da u Njemačkoj idu u školu. Od malena sam ih učio, pa govore četiri jezika: lokalni, španjolski, engleski i njemački.“ duboko zavaljen u stolici Dieter opušteno završi priču.
„Točno, jezici su bogatstvo i ključ koji otvara sva vrata svijeta.“ ubaci Furbi.
„Wow, hoće se li nakon djetinjstva iz bajke na pješčanoj plaži klinci snaći u potpuno drugačijem svijetu?“ upita Žana.
„Hoće, prilagodljivi su oni. A i mi bismo s njima tamo otišli. Samo jedno mjesto na svijetu zove se dom.“ nadoveže Dieter.
„Da, za tebe je to Njemačka, ali za njih to je Mindoro.“ završi Žana na što Dieter zastane, malo se zamisli, a Furbi da promijeni situaciju brže bolje okrene priču na Mindoro.



Mindoro je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje još ima domorodaca koji žive na način ljudi kamenog doba. Zato u vezi njih otokom kruži priča o kanibalizmu. Dieter im povodom toga pokaza prepariranu ljudsku glavu veličine vrlo malog kokosovog oraha koju mu svojedobno, kao znak prijateljstva, pokloniše domoroci iz unutrašnjosti. Njegova žena tamo ima blisku rodbinu koja živi negdje duboko u džungli.

Dieter se bavi svime i svačime.
„Tako je to,“ veli „želiš li u ovim krajevima živjeti i preživjeti.“
Lovi ribu, vadi bisere i koralje i prodaje ih trgovcima.
„Jučer sam nekim poljacima prodao nešto bisera i crnih koralja.“ priča im i nakon povratka iz kuće na terasu držeći u ruci malenu kutijicu „Evo, ovdje imam nešto uzoraka, pa ukoliko ste zainteresirani ...“
Dieter ponekad po narudžbi lovi krokodile. Pohvalio im se kako je najveći krokodil na svijetu, onaj koji živi u zoološkom vrtu u Manili, baš njegova lovina. Uhvatio ga negdje u močvarama nepristupačnog juga.
„Dolje je sve prepuno slanih močvara i opasnih komaraca koji prenose malariju, pa bez kinina tamo ni u ludilu.“ priča im dalje i pokazuje ožiljak „Ovo mi je uspomena od morskog psa.“
„Oooo, to je bilo opasno.“ brže bolje ubaci Žana a Dieter kratko završi:
„Da, ali on se sada nalazi ovdje.“ i rukom pokaže na strop terase sa kojeg vise čeljusti morske mrcine.
Prema prilici i potrebi za novcem Dieter se prihvaća i posla turističkog vodiča. Naravno, uz put iznajmljuje sobe turistima koji zalutaju na White Beach.
„Biram goste. Ne želim one koji bi mi pod krov doveli hunting girl.“ govori.



Zima na White Beachu i na okolnim plažama glavna je turistička sezona. Tada mahom dolaze europljani željni provoda. A zaluta ovdje i pokoji pustolov, švercer, namjernik željan avanture ili smjernik u potrazi za blagom. Otok Mindoro prepun je legendi o tajanstvenim gusarima koji su ovdje stoljećima nalazili sigurno utočište. Gusari su pljačkali trgovačke brodove što su sa dalekog istoka, iz Kine, Indonezije i sa pacifičkih otočja u Europu prevozili raznorazno blago. Nekoliko novovjekih europskih pustolova ostavi svoje živote u potrazi za tajanstvenim blagom. Priča govori kako su to blago iza sebe, navodno, ostavili gusari.
„Postoji li uopće ovdje negdje takvo blago?“ upita Furbi, a Dieter odgovori:
„Lako moguće, no to nitko sa sigurnošću ne može znati.“ pa se samo nasmije i odmahne rukom.
Gusari su živjeli u zajednici. Imali su Organizaciju.
„Nešto poput vlastite države.“ kako je to onu večer rekao Dieter.
Ratovali su sa španjolcima koji su utemeljili Manilu, u to vrijeme tek tvrđavu. Jači od njih španjolci ih na kraju ipak pobijede. U početku je Manila bila samo bila jedna mala utvrda, Intramuros. Danas je taj dio turistička atrakcija i posjećuju je gosti koji se ovdje zadržavaju kraće vrijeme, uglavnom na proputovanju prema nekom od turističkih odredišta na Luzonu ili drugim filipinskim otocima.
„Filipini su država sa preko deset tisuća otoka.“ pričao im je Dieter.

Ermita je centar zabave i seks turizma, a počinje južno od zidina Intramurosa. Omeđena je dvjema širokim avenijama koje vode prema međunarodnom aerodromu. Najpoznatija atrakcija u Manili je Marcosova Coconut Palace i nalazi se sjeveroistočno od Intramurosa, u pravcu Quezon Citya, suvremenog dijela Manile na koji se nadovezuje Makati, grad visokih staklenih nebodera sa uredima velikih multinacionalnih korporacija. Najbizarnija atrakcija Manile je Kinesko groblje. Tamo se o posebne praznike nad staklenim poklopcima ljesova i kojima laže balzamirani preci sakuplja rodbina kako bi uz ručak, piće i priču obnovila uspomene na pokojnika.

Na Mindoro dolaze i turisti dubljeg džepa. Oni pune ekskluzivne hotele i bungalowe Sabang Beach ili Small La Laguna Beach. Sabang Beach se nalazi u blizini Puerto Galere. Na plaži nikad, čak ni na vrhuncu turističke sezone nema prevelike gužve. A dođe li vam pod ruke kakva razglednica sa motivom plaže snova i potpisom Puerto Galera znajte da se radi o White Beachu. Većinu turista koji dolaze na Mindoro čine nijemci, švicarci i australci. Danas, u vrijeme Internetske globalizacije možete, vješto koristeći taj novi medij, sami organizirati čitavo putovanje, pa ne morate na licu mjesta gubiti vrijeme na organizaciju detalja smještaja i putovanja, kao što je to bilo u vremena u kome se odigrava ova priča.

Dieter ih odabra i pozva kući na piće iz nekoliko razloga. Prvi bi, trebalo mu je novaca, pa im je zato onako uz put pokušao prodati nešto biserja i koralja. Žana je kasnije kupila par komada i uspješno ih prošvercala kući. Drugi bi, iako željni zabave koju svakodnevno prakticiraju na plaži, oni nisu bili tipični seks turisti. Doimali su se kao muž i žena koji se dogovore da zajedno, ali svatko na svoj način ovdje provede praznike. Dieter ih je odmah procijenio okom iskusnog pustolova što je na njih ostavilo dojam.
„Preplanuli plavokosi jahač.“ u avionu za Europu pričala je Žana.
„Znaš, prvog dana kad sam te ugledao kako se onako na konju klatiš plažom doimao si kao Indiana Jones.“ nakon nekoliko pića, na kraju večeri reče mu to Furbi.
„Ah, da. To je film. Bajka modernog doba. Život je ipak nešto drugačiji.“ smije se Dieter.
„Ali priznaj da ponekad može imati i te elemente, zar ne?“ uporan je Furbi.
„Točno, ali je ipak drugačiji.“ završi Dieter.



Sjedeći na Hethrowu, Furbi se prisjećao plaže i razgovora uz koji su se tog popodneva upoznali ćaskajući o stvarima koje zanimaju turiste. A tu večer na njegovoj terasi o njemu doznaše detalje koji su ih tijekom večeri potpuno očarali.
„Zašto ne bi otišli na izlet? Par dana u džunglu. Promjena od izležavanja na Plaži. A mogao bi vas odvesti i među prave domoroce. Da vlastitim očima vidite i doživite kako izgleda kameno doba." te večeri im predloži Dieter.
Žana iznenađena njegovim riječima s razlogom to odbi. Nijemac je i dalje boravio na Plaži i nije se želio maknuti iz njene postelje, a ni ona od njega. Furbi je bio željan avanture sa odobravanjem pa prihvati Dieterom prijedlog.



Iz Furbijevog dnevnika:
„Po povratku iz Vienna caffea, još sam dugo u zvjezdanu noć sjedio na terasi kolibe. Razmišljao sam o Dieterovom prijedlogu. Sjedio sam, pušio joint i promatrao ljepotu obzora tropske noći. Osluškivao sam priče. Čitao sam mitove i pamtio legende koje mi je šaputala džungla. Slušao sam walkman gledajući kako zvijezde svjetlucaju na nebu. Odsjaj crnog mora dugačkih i pravilnih valova tromo se klatio pučinom."

Na povratku iz Dieterovog Vienna caffea Žana je ushićeno govorila:
„Ovo su bili trenuci koje je vrijedilo doživjeti!”.
„Zašto onda ne bi i ti pošla na obilazak otoka?“ upita je Furbi.
„Znaš za naš dogovor. Nijemac je tako zabavan.“ šapne mu Žana i prijateljski ga zagrli.
„Pogotovo u postelji.“ nasmije se Furbi.
„A što je s onom tvojom tamnoputom?“ upita ga Žana.
Furbi odgovori šutnjom.



Sljedećeg dana Furbi započne poslovne razgovore.
„Zašto ne, imam nešto ušteđevine, a mogao bi i zaraditi." razmišljao je na terasi slušajući Dieterove priče.
Plaža ga se dojmila. Odvagivao je mogućnosti. Ukoliko odlučim ostati, čime bi se mogao baviti? Žana se sjeti svog prijatelja Tadije, poznatog zagrebačkog klesara i trgovca kamenom iz Svete Nedjelje.
„Na otoku ima jedan kamenolom mramora. U vlasništvu je nekog filipino amerikanca, kako ovdje domaći zovu svoje sunarodnjake koji su neko vrijeme boravili u Americi. Zašto ti ne bi bio trgovačka veza za izvoz mramora?" predloži mu Dieter.
„Imaš li dovoljno novaca mogao bi investirati i u kupnju zemlje na kojoj bi izgradili turističke kolibe. Ali ne kakve se obično prezentiraju turistima već one iz prirodnih materijala, u skladu i na način kako to rade mangjani, ovdašnji domoroci? Naravno u njima bi bio europski komfor za goste dubokog džepa." nadoveže se nakon kraće stanke Dieter.
„Vjeruješ li da bi to prošlo?" upita ga Furbi.
„Bi ako im se omogući udobnost. Pogotovo ako u program uključimo izlet konjima i kao vrhunsku atrakciju, pravu poslasticu, posjet izvornom mangjanskom selu." ispali Dieter.
„Hmmm ... imaš pravo. Mnogi bi to masno platili. Ali kako je sa vlastima koje štite Mangjane i njihov način života? Koliko znam, oni ne dozvoljavaju masovne posjete na Occidental." nadoveže se Furbi.
„Izlet je vrhunska atrakcija koja se primjereno plaća. Imam veze, pa bi se mogli čak naći unutar godišnje kvote dozvoljenog broja posjeta. A takvo što mogu si dozvoliti samo oni dubokog džepa. Krene li posao i interes bude veći uvijek se može i malo podmazati." značajno namigne Dieter.
„Da. Nego ... Rekao si da ti žena po familiji ima nešto zemlje na San Succiju? Ne bi li možda bilo bolje tamo napraviti turističko naselje i sačuvati predivne plaže ovog dijela Occidentala gdje se ionako ne može širiti industrijski turizam?" upita ga Furbi. „Svakako. I ta je varijanta u opticaju, ali za nju nam treba malo više vremena. Treba ishoditi sve potrebne dozvole za podizanje naselja." odgovori Dieter.
„Sam si rekao kako se sve može srediti. Treba podmazati i projekt prikazati kao izgradnju naselja za domoroce kako bi se oni, jasno tko to želi, mogli postupeno privikavati na civilizaciju. Kako na prihod ionako trebamo platiti porez, podmažemo li malo oko tog biznisa ne bi trebalo biti problema." razveže Furbi priču.
„Ideja uz malo više vremena i utrošenog napora može proći." zaključe oni na kraju.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron