Zagrebački dekameron

petak, 14.11.2008.

Priče iz škrabice: Kad top prepolovi dan

1. srpnja 2008. u mirovinu je otišao Stjepan Možar. Od 1973. Štef je zagrepčane svakog dana podsjećao na prolaznost vremena i točno u podne pucao iz Gričkog topa.

ZAGREB - Glasoviti Grički top prvi put se obznanio pučanstvu Zagreba točno podne godine 1. siječnja 1877. i traje do početka I. svjetskog rata kad tadašnje Mjesno zapovjedništvo zabranjuje uporabu topa. Službeno obrazloženje je štednja streljiva ali pravi razlog se nazire u pismu što ga 27. svibnja 1915. čelništvo Kraljevskog banskog stola (apelacijski sud) upućuje Vladi. Banski stol se godine 1913. seli u zgradu na Grič broj 3 gdje se otprije nalaze meteorolozi i dojavljuju podatke o točnom vremenu što je potrebno za ispaljivanje topa točno u podne. U to vrijeme odnosi službenika suda i meteorologa su dobri ali takvi nisu i sa topom, koji se ispaljuje upravo iz te zgrade.
‘Urednici kraljevskog banskog stola živčano su potreseni svaki put kad se ispali top, neočekujući taj potres, pa da im često ispadne pero iz ruke i da su kroz dulje ili kraće vrijeme nesposobni iza potresa od topa nastaviti službene i pisarske radnje.’ navodi se u pritužbi Banskog stola, uz molbu da se top ‘dokine’ ili premjesti ‘na shodnije mjesto’.

'Gospodin duge sijede kose, nižeg stasa, trebao bi stići uspinjačom oko pola 12.' tako nam je stanar obližnje kuće opisao Štefa koji svakog dana točno u podne 'budi' Zagrepčane topom s kule Lotrščak.
Nakon posljednje, 74. stepenice, stižemo do 600 kg teškog Gričkog topa, u koji već svakodnevno punih 35 godina Štef stavlja kilogram teški metak. I danas, unatoč kišnom danu, nije bilo razloga za brigu, makar cijev topa nije pod krovom.
'Topu neće biti ništa, jer je zaštićen voskom i bojom.' uvjerio nas je Štef dok je pripremao metak za ovaj brdski top kalibra 66 mm. Štef je nekad sam radio punjenje, no danas posao obavlja specijalizirana radionica u koju se jednom mjesečno šalje 30 praznih čahura a koje se iz nje vraćaju pune.
Osim metka top zahtijeva čišćenje i održavanje pa ga Štef svakodnevno zaštiti sprejem protiv korozije. Jednom tjedno je generalno čišćenje a jednom godišnje tehnički remont.
'Ovo je peti top po redu. Zagreb ga je dobio kao poklon za Univerzijadu. Može trajati stoljećima.' objašnjavao je Štef sve dok ga zvona obližnje crkve nisu podsjetila na dužnost. Ni danas nije iznevjerio Zagrepčane. Njemu, kako veli, buka ne smeta, zaštitne slušalice ne koristi a problema sa sluhom nikad nije imao.
Štef nije zaboravio spomenuti svog prethodnika, Marijana Frebea, koji je zbog bolesti nakon 35 godina morao napustiti taj posao. Od Frebeova povlačenja top se ne oglašava pune dvije godine što Štefa potiče da se sâm prijavi za posao:
'Tek 35 godina.' kako on u šali govori.
No, 12. travnja 1974., kad je počeo raditi, nije ni slutio o kakvoj se velikoj obavezi i odricanjima radi:
'Ovaj posao se radi svakodnevno. I praznicima i vikendima. Osoba koja se time bavi žrtvuje se za grad.' veli Štef.
Ipak, posljednjih 15 godina ima godišnji odmor i nada se da je njegov nasljednik čovjek koji, prije svega, voli Zagreb i kome neće biti teško obavljati ovaj posao. Iako dobiva plaću za svoj rad, najdraža mu je, kako veli, 'duhovna plaća' koju dobiva od brojne djece i stranaca koji ga posjećuju i često mu se javljaju.
'Nadam se da će Zagrepčani očuvati povijest i da neće zaboraviti na čovjeka koji se odriče svega iz ljubavi prema gradu.' poručio je Štef prilikom posljednjeg silaska s Lotrščaka odakle puca predivan pogled na Zagreb.




Zagrebačka subota tradicionalno je vezana uz kupovinu ili, kako se to danas moderno kaže, shopping. A kada kupujete, svejedno radi li se o špeceraju iz obližnjeg dućana, kumicama s placa ili tjednom obiteljskom doživljaju u nekom od trgovačkih centara porazbacanih oko glavnih gradskih magistrala, ukoliko ste kavalir, svojoj boljoj polovici kupiti ćete barem cvjetić ako ne već i čitav buket.
'Spuštate se Splavnicom s Dolca prema Trgu a sa svih strana vas napadaju cvjećari sa pušlecima.' kak to vele stari zagrepčani.
Zumbuli, margarete, neveni, ljiljani, gladiole i tko zna koje sve cvijeće. Gotovi buketi ili oni po izboru. Cijena fiksna ili cjenkanje podno toplog jesenjeg sunca što grad obasjava zvukom boja i širi ugodu dobrog raspoloženja. Miris kroasana ispečenog u nekoj od obližnjih pekarnica. Miris mami da ga u slast pojedete uz kavu na terasi neke od obližnjih kavana.

„Maroni, maroni, vrući maroni ...“ derao se kestenjar u podnožju stuba što silaze s Dolca kojima se spuštao prema Trgu. Ne obazirući se na kestenjara Furbi zastane da uz put kupi cvijeće, pa se uputi preko Trga prema Jurišićevoj kadli ... Naleti na Vedranu.

Vedrana bi simpatija nekih dana iz donjogradske gimnazije u koju je bio ludo ludo zaljubljen. Kasnije su im se životni putevi razišli da bi potom ,godinama poslije, neizrecivom igrom sudbine, slučajan susret na poslu opet probudio stari plamen.
„Uvijek si bio tako ... nedostižan. Hladan. Željela sam te i vidjela kako plamtiš ali ... Nisi mi se usudio prići.“ šaputala je na jastuku dok su njihove usne dijelile toplinu ljubavnog zagrljaja.
„Sjećam se kako sam dobio pismo. I zapalio se jer ... Potajno sam te škic'o. Ček'o sam te pred školom, na klupi, na Rooseveltovom. Došla si i išli smo u slastičarnu. Nisam imao pojma kako je sve to Draženova spletka. Sjećaš li se kako li si tek reagirala kad sam ti sutradan uputio pisamce:
'Jesi li ti napisala ono pismo?'.
Bio sam tako posramljen, a ti si planula i na odmoru se onako izderala na mene tako da sam pomislio i samo poželio:
'Zemljo otvori se i progutaj me.'“ pričao joj je Furbi.
„Bio si mi simpa, ali nisam si to tad’ htjela priznati. Pa sam se uhvatila za Vinka. A sad, sad sam samo tvoja, a ti si samo moj ...“ govorila mu je dok su se njihova tijela stapala i ponirala jedno u drugo da iznjedre kovitlac strasti i osjećaja.



A sada, godinama nakon toga, Vedrana i Furbi opet sjede u kavani koja dremljivo sniva na zrakama listopadskog sunca. Jesen je lijepa. Jesen je prepuna boja. Jesen je vedra ... Jesen je vesela. Jesen budi sjećanja i rasplamsava osjećaje. Jesen prožima misli što vraćaju se u prošlost ponirući u sadašnjost.
„Gdje si? Što radiš?“ pitaju jedno drugog dok svatko priča svoju priču. Kratke crtice šturih riječi koje se smješkaju preko pogleda.
„Mala mi je sedamnaest, a mali deset. Dogodio se nenadano, nismo planirali ...“
I priča priču:
„Posao tako. Puno putovanja, pa muža viđam u prolazu. Gotovo da smo postali stranci. Djeca su najviše s bakom, jer oboje stalno nekud putujemo.“ završava svoju storiju Vedrana upitno pogledajući Furbija

Mogu li slučajni susreti starih poznanika, kasnije i ljubavnika probuditi sjećanja iz prošlih vremena? Može li ruka položena u dlan osunčan toplim suncem ponovo pokrenuti lavinu i srušiti barijere? Odgovor na ta pitanja znamo tek kad se to dogodi. I ako se dogodi.




Ta jesen bila je drugačija od prethodnih. Miris dunja i jabuka, popodneva u vinogradima koji tek što nisu dozreli zamijenila je potmula tutnjava topova s onu stranu Kupe. Stajali na Trgu okupanom zubatim jesenjim suncem i gledali se. Ona u ruci s avionskom kartom Beč - Los Angeles, a on s mobilizacijskim pozivom.
„Danas se moram javiti. Dobio sam poziv.“ šturo govori Furbi dok su oko njih žamorila djeca tražeći igru u predahu između dva dežurstva u skloništu.
„Vinko mi je nabavio kartu. Na granici ionako nema kontrole, a s putovnicom mogu bilo gdje. Imam i vizu za Ameriku.“ pričala je Vedrana dok se suza slijevala niz oko.
Rastanak uvijek teško pada i baš zato ne traži velike riječi. Tek pokoje slovo, naglašen pogled koji tka predivo sitnih kapi rose što se, kad okrenemo glavu i zamaknemo da nas onaj drugi ne vidi, suze niz lice. Kameno lice ispod kojeg srce lupa tako snažno da u ušima grmi zaglušujući zvuk tišine. A na kraju se sve rasprsne i ostane uspomena uz vječno pitanje:
'Što bi bilo da je bilo?'
A na to pitanje odgovora nema i ne treba ga ni biti već valja se okrenuti novom danu. Da život teče dalje i da se ne rasprsne.




„Bilo je što je bilo ... Maaaa pogledaj kako je danas predivan dan. Sjećaš li se pjesme i topa s Lotrščaka. Štef više nije tamo, ali ... Golubovi i dalje lete.“ prekida Furbi priču.
„Da ... Grune top, prepolovi dan, a golubovi, golubovi se kao i toliko puta prije i poslije, uplaše. I strelovito se vinu u visinu da pozdrave grad.“ ozarena nadoveže Vedrana.
I baš u taj tren, k'o u nekom filmu, poput poznate stare prožvakane zagrebačke priče grune top s Griča. Golobovi se uzbude i polete put neba. A djeca se sva radosna među njima rastrče na sve strane Trga.
„Trenutak koji treba fotografirati.“ govori Furbi.
„Slika koju treba sačuvati.“ dodaje Vedrana.



„Vidim nosiš ženi cvijeće. Lijepo, lijepo.“ nakon kraće stanke Vedrana izvuče smijeh.
„Preko tjedna me obično nema. Putujem poslom. Subotom prošećem do Dolca, a na povratku kupim cvijeće.“ odgovori Furbi.
„Eh ..."uzdahne „kad se sjetim što si mi kupovao. Znaš ... Vinko mi gotovo nikad ne kupuje cvijeće. Blago tvojoj ženi.“ ubaci Vedrana.
„Sad vidiš što si onda propustila na klupi ispred škole.“ ispali u šali Furbi.
„A što si tek ti propustio? Znaš onog dana, da si samo nešto rekao, bacila bi tu avionsku kartu i čekala te da se vratiš. A onda bi te ljubila i ljubila, ali ... Bilo pa prošlo.“ razmišljala je Vedrana.
„Onda dobar tek.“ uz osmijeh prozbori Furbi dok su se pozdravljali.
Gledao ju je kako odlazi u pravcu Gajeve.
„Hoćemo li se ponovo sresti?“ pomisli razmišljajući o značenju stiska ruku i dodiru obraza kojim su se pozdravili.
Vedrana mu da vizitku:
„Neka ti se nađe. Moram poći da ne zakasnim na obiteljski ručak.“ reče uz osmijeh.



Stigavši kući Furbi poljubi suprugu koja se po tko zna koji put iskreno razveseli cvijeću:
„Baš lijepo od tebe.“ reče u što zazvoni telefon.
„Daj se javi dok stavim cvijeće u vazu.“ dobacuje mu ona.
Furbi digne telefonsku slušalicu i začuje glas kćeri. Javlja kako na ručak dovodi dečka:
„Što li to treba značiti?“ pomisli, a pogled mu padne na Vedraninu vizitku koju netom izvadi iz džepa.
„Baš predivna pjesma ti Golubovi“ pomisli kadli začuje glas supruge iz kuhinje:
„Daj malo pojačaj radio.“


Predposljednja vijest

Miroljubivi top je pogodio u glavu Zdenku Marolt. Mislila je da je doživjela moždani udar, sjela i u šoku popušila deset cigareta. 'Frizura je trebala preživjeti' kaže Štef Topnik.

ZAGREB - Komad kartona ispaljen iz Gričkog topa pogodio je u četvrtak u glavu umirovljenicu Zdenku Marolt koja je od šoka pala na stolac misleći da je doživjela moždani udar.
Prema njenim riječima, nakon praska je osjetila udarac u glavu a budući da je prije tri mjeseca preživjela moždani udar, od pretrpljenog šoka ruke su joj se još satima tresle.
Naime, riječ je o kartonu koji stoji na prednjem dijelu kao zaštitna pločica čahure 66-milimetarskog topa koji svaki dan pucnjem sa zagrebačkog Griča označava da je točno 12 sati. U pravilu, taj se komad kartona uvijek razleti prilikom opaljenja topa, no ovaj put karton je u komadu pogodio Zdenku u glavu.
'U prvi tren sam mislila da pucaju na mene. Nedavno sam preživjela moždani udar i od šoka mi se učinilo da me opet pogodilo jer sam stvari vidjela duplo. Sjela sam na stolicu i u šoku popušila deset cigareta dok nisam došla k sebi' rekla je Zdenka koja je u trenutku praska stajala u vrtu obiteljske kuće Mekić u Tomićevoj 10 gdje je čekala prijateljicu.
Prema riječima obitelji Mekić, ostaci punjenja Gričkog topa redovito padaju u njihovo dvorište a najteži slučaj zabilježen je prije 10 godina kad je jedan komad pao na oštećeni dio žice te izazvao požar u kojem je izgorio dio zgrade i terasa.
Štetu koja je tada nastala, kako kažu, nije bila mala. Morali su platiti sami, kako sebi, tako i svojim susjedima.
'Na jedan od 1000 slučajeva desi se da se prednji kartonski poklopac čahure ne razleti ali mislim da ta gospođa želi samo senzaciju, jer ako ima dobru frizuru, taj kartonski dio joj se zadržao u kosi. Ovo je miroljubiv top i on ne puca na nikoga već je dio zagrebačke povijesti i kulture' objasnio je Štef Možar, kojeg od milja zovu Štef Topnik budući da na kuli Lotrščak radi već 33 godine.
'Čitavo punjenje sastoji se od crnog dimnog baruta i prešanog papira zalivenog voskom, koji je bezopasan za ljude i ne može nikoga ozlijediti' zaključio je Štef Topnik.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron