Zagrebački dekameron

subota, 21.10.2006.

The Overture: Katarina sa Gornjeg grada

Gornji Grad, srednjovjekovni Gradec, najveća je zagrebačka znamenitost. Utemeljen u srednjem vijeku kao naselje na brijegu, po provali tatara u Ugarsku, Gradec posta utočište tadašnjeg Ugarskog kralja Bele IV. Iako bez tvrdih zidina, uspješno se branio i obranio od Tatara, ter mu kralj, u znak zahvalnosti, godine 1242. Zlatnom bulom kao posebnim kraljevskim ukazom, dodijeli status slobodnog kraljevskog grada. U ono doba to je značilo da jedine pristojbe koje slobodni građani trebaju plaćati ali i obveze koje isti trebaju izvršavati su one prema kralju Ugarskom. Pa tako nitko drugi ne mogne umočiti prste u njihove kese a što ovima bi drago i kao posljedicu im donese bogatstvo veliko. Zato po dobivanju statusa slobodnog kraljevskog grada građani opasavaju grad tvrdim zidinama sve kako bi i time obol svojoj slobodi dali.

Osnovni obrisi nekadašnjih gornjogradskih zidina očuvali su se sve do današnjih dana. Treba to zahvaliti činjenici da su se s vremenom uz zidine porazmjestile gornjogradske palače koje su prateći njihovu konfiguraciju naprosto obgrlile Gornji Grad. No to ne znači kako i unutar zidina ne postoje palače. Dapače, čitav Gornji Grad prepun je starih palača koje unatoč lošem održavanju ipak nekako odolijevaju zubu vremena.

Ipak, dragi moji čitatelji, namjera vašeg omiljenog pisca nije pisati o Gornjem Gradu već o zgodama i nezgodama građana vezanim za jedan njegov specifični dio, Katarinin trg.









Na Katarinin trg smješten na jugoistočnoj strani Gradeca stiže se iz više pravaca. Od Kamenitih vrata treba skrenuti lijevo, produžiti Habdelićevom, proći omanji Jezuitski trg pored Klovićevih dvora uz sjevernu fasadu Katarinske crkva čiji se predivan zvonik ponajbolje uočava baš sa te strane. Drugi pravac prema Katarininom trgu također vodi sa sjevera. Od Markovog trga Čirilometodskom prema jugu. Na desno ostaje Starogradska vijećnica poznata po tome što se u njoj mnoge ljudske sudbine spajaju u najdublju ljudsku vezu, danas neopravdano zapostavljenu, zvanu brak. Prilazeći Katarinskom trgu sa zapadne strane na desno ostaje Vranicanijeva poljana, omanji park na čijem sjevernom rubu su se nekad nalazila poznata svratišta zlatne zagrebačke mladeži. Prilaz Katarininom trgu s juga ide od Strossmayerovog šetališta uz kulu Lotrščak, danas jednu od svega tri očuvane kule starog Gradeca. Nekad poznata kao istražno mučilište gdje su ženama optuženima za copranje činili grozne stvari, od 1. siječnja 1877. sa vrha kule, prema predlošku iz kraljevskog grada Edinbourgha svakoga dana točno u podne čuveni Grički top u Zagrebu označava podne. S desna i s lijeva te kratke ulice uzdiže se Dverce. Palača je to u kojoj mnogobrojna državna i gradska izaslanstva održavaju domjenke. Prilaz Katarininom trgu s istoka vodi od Strossmayerovog šetališta, pa stubištem ponad omanjeg cvjetnog parka koga okružuju mali lokali i galerije, zatim preko platoa obrubljenog gornjogradskim muzejima – Klovićevi dvori i Galerijski prostor Muzeja suvremene umjetnosti, pa kroz prolaz tik uz gornjogradsku gimnaziju ravno na trg. Sa istočne strane Strossmayerovog šetališta kao i platoa podno Klovićevih dvora noću fascinira fantastična iluminacija. Odavde puca predivan pogled na Zagrebačku katedralu, Šalatu, a naziru se glavni gradski Trg i Tkalčićeva ulica koja je od davnine pronosi tradiciju zagrebačkog noćnog života.




Iako izvana djeluje skromno, crkva na Svete Katarine nije obična crkva. Izvana gotovo asketska, iznutra je ona predivna i raskošna barokna građevina oslikana veličanstvenim prizorima podno kojih se zbog vrsne akustike vrlo često održavaju koncerti komorne i duhovne glazbe. U obližnjim Klovićevim dvorima danas djeluje muzejski prostor gdje se održavaju izložbe a ljeti se u atriju održavaju koncerti. U prošlosti se ovdje nalazio samostan koga car Ferdinand II godine 1773. ukazom oduzme isusovcima kad ih onomad protjera iz svog carstva, jednako k'o što učine sve okrunjene glave tada[nje Europe. Na Jezuitskom trgu koji proteže se uz Klovićeve dvore, točno nasuprot glavnog ulaza u Muzejski prostor nalazi se prelijepa omanja fontana, skrivena od pogleda i neiskorištena u praktične svrhe. S vremenom ta prastara fontana, baš kao nova na glavnom gradskom trgu, posta spomenar bacanju novčića u fontanu što čin je koji ispunjava želje. U novije se doba kovana ograda platoa podno Klovićevih dvora, baš kao i ona na istočnom kraju Strossmeyerovog šetališta puni se lokotima kojima današnja mladež trajno ovjekovječuje svoje ljubavne veze.








Katarinin trg je danas poznat po lokalima i galeriji konceptualne umjetnosti što se nalazi tik ponad njih. Nasuprot, pored gornjogradske gimnazije nalazi se palača Dverce čuvena po tome što su za nju vezana mnoga, nikad izvršena obećanja o tome kako predsjednik Hrvatske želi biti građanin i predsjednik svih a ne monarh, dotepenac i simpatizer jedne strane, što je u modernoj Hrvatskoj postalo gotovo pravilo.






Uz južni rub Gornjeg Grada prostire se jedna od najljepših i najromantičnijih zagrebačkih promenada, Strossmeyerovo šetalište. Uz stari gornjogradski ugođaj tome, pogotovo kad padne večer, pridonosi najljepši pogled na Donji Grad koji tad se kupa raznobojnim svjetlima.









Furbi je zapamtio Katarinin trg po djevojci koja se igrom slučaja zvala Katarina. Katarina i Furbi sastajali su se na klupama Strossmayerovog šetališta gdje su, zaklonjeni gustim krošnjama stoljetnih kestena što omeđuju ovo šetalište, izmjenjivali nježnosti i strasti. Furbi, donjogradski fakin sa srednjoškolskog i mangup sa streljane iza kina Tuškanac ovdje je, kako to zagrepčani vele, bario Katarinu. Ili je ona barila njega? Nema veze i nije važno, glavno da im je bilo lijepo bez obzira tko je bio dolje a tko gore. Katarina je pohađala gornjogradsku gimnaziju na Katarinskom trgu, a Furbi donjogradsku gimnaziju na Rooseveltovom trgu pa je tako zapadni rub šetališta postao najprikladnije mjesto njihovih sastanka. Klupe na kojima su se zabavljali, bez obzira na lanterne koje su postavljene na šetalištu, uglavnom su bile u mraku. Zašto? Razlog vjerojatno pogađate jer ... Zagrebački fakini svako toliko kamenicama prilagođavaju atmosferu da parovi bez bojazni od voajera mogu izmjenjivati obostrane nježnosti. A oni hrabriji i odvažniji ponekad su tu izmjenjivali i veće strasti. Toga je pogotovo bilo u malom parku pri kraju zapadnog dijela šetališta, parku što smješten je ponad puta koji spušta se prema Mesničkoj. Park se nalazi točno nasuprot Hidrometeorološkog zavoda. Situacija je tu primjerenija no na Strossmayerovom jer ovdje noću gotovo nikada nema rasvjete.





Furbi je Katarinu upoznao u Saloonu. Bio je to nekad čuveni klub koji je tijekom desetljeća obilježio brojne generacije zagrebačkih fakina i šminkera. Kada su išli u Saloon, mangup Furbi obično je čekao ispod stuba na platou kina Tuškanac, jer je Katarina silazila Aleksandrovim stubama sa Nazorove. Ponekad bi je Furbi čekao ispred gimnazije na Katarininom trgu, pa bi oni tada oni, držeći se za ručice i gugučući poput golupčića, otplovili u mrak stoljetnih kestenova obližnjeg Strossmeyerovog šetališta.
„Neeee .... nemoj me još otkopčavati.“ branila se Katarina i potpuno predavala poljupcima njegovih usnama i njegovom jeziku koji nepogrešivo traži i pronalazi njen jezik.
„Nemoj mi folirati,“ govorio je Furbi „znamo što volimo i sa što čekamo.“ namignuo bi prstima dražeći njenu vlažnu mačkicu dok je Katarina u rukama već spremno držala njegov mač.
Što je bilo poslije, ne treba posebno pripovijedati i opisivati jer vi ionako sve to nepogrešivo pogađate. Oboje su uživali u ljubavnim strastima koje u svršavale trenutkom što spaja čovjeka sa Bogom.





Gimnazijski su dani prošli pa je tako došao rastanak svatko je pošao svojim putem. Ipak slučaj je riješio da se Furbi i Katarinom ponovo susretnu. Oboje su tad već bili odrasli, ozbiljni ljudi. Slučajan susret na Ruby Tuesday u Saloonu, zatim još jedan i tako malo po malo, slučajnost se pretvorila u namjeru pa je za njih započelo vrijeme druge mladosti. Ovoga puta mjesto gornjogradskih klupa sastanci su se naizmjenice održavali u stanu kod Katarine odnosno kod Furbija. A hoblanje na klupi zamijenili su sudari strasti u krevetu gdje je ipak sve žešće i slobodnije. I baš kao i onda, Katarina to voli, odozada, ali ... Prevarili biste se mislite li na guzu. Katarinina mačkica, onako nabubrena i crvena mami i uzbuđuje Furbijev ponos koji naočigled raste dok gleda kako se ona saginje spremna prihvatiti alat. Tvrd ponos ulazi u mačkicu, a ona se klečeći drži za rub kade. Njena uzdignuta glava zabačena je unatrag. Kosa joj slobodno pada niz ramena dok ona pohotno stenje što je probada tvrd organ i mazi se sa klitoriksom. Prizor za pamćenje i sjećanje, kaj ne?
„Još, oooh, još.“ stenje Katarina dok osjeća kako on prodire duboko u nju. On prodire i potom izlazi van da bi se potom ponovo vratio. Očiju sklopljenih i lica zgrčenog u izričaju zadovoljstva, potpuno se predaje osjećajući onog koji joj pali nutrinu. Preplavljena je osjećajima koji donose zadovoljstvo, osjećajima za kojima svi, priznali to sebi ili ne, tako jako žudimo.
A kad osjeti kako je ispire siloviti mlaz, mlaz što prodre duboko u nju, u sve njene unutarnje pore, mlaz koj' istovremeno pobuđuje trag nježnosti i gomilu pohote, Katarina više ne može izdržati. I grčevito, jecajući od zadovoljstva svršava stiskajući rukama rub kade.
„To, tooo, toooooo.“ glavom je klonula na rub kade.

Nije prošlo previše kad ona pogleda Furbija.
„Mogli bi to poslije ponoviti.“ govori joj on „Ipak, prije toga predlažem čašu crnog vina.“
„Prijedlog prihvaćam sa zadovoljstvom. “ odgovara vedro Katarina.

Laganim gutljajima što pune tišinu ljetne noći njenog stana odakle puca pogled na Sljeme i Gornji Grad oni ispijaju gutljaje vina. Tišina je meka i tako je opuštajuća. Tišina govori više od riječi. Pogledi se stapaju, a oni se nježno prianjaju jedno uz drugo. Ruka oko ruke nehajno je zabačena. Miris tijela orošen je opojem osjećaja. Prožimaju im se misli i sjećanja. Naslonjeni na jastuke ispruženih nogu osluškuju kako kroz odškrinute prozore stana dolazi osvježenje, a oni slušaju tihu i poznatu melodiju. Slušaju stare pjesme koja podsjećaju ih na gimnazijske dane provedene na Gornjem Gradu i slatku jebačinu što su je tada imali baš kao što je imaju i sada.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron