Pregled posta

Bocca di Rossa: La Dolcenera

Jednom davno, ne sjećam se kada … Zapravo, možda to sad više nije važno … U jednom sasvim običnom mjestu živjela je jedna sasvim obična djevojčica. Zapravo, možda i nije bila tako obična već u stvari neobično obična. Vjerovala je ako su svi ljudi poput nje, no ... Je li uistinu bilo tako? Tražila je u njihovim očima poglede prepoznavanja, provjeravala naznake jesu li oni međusobno sličniji, no što to javno pokazuju, ali ... Prepoznavala ih nije, pa čak ih se nije ni sjećala. Bila je to samo jedna obična djevojčica koja je živjela nešto neobično što nije mogla ni s kim podijeliti.

Kako je to moglo biti?

Ljudske priče često su je trovale, pogađale su je. Ipak, unatoč svemu djevojčica je voljela svoje mjesto. A najviše je voljela baš tu njegovu običnost. Voljela je ljude koji žive ruku pod ruku s prirodom, iako ... Naslućivala je kako im nedostaje poštovanja, ponajprije prema svemu i svačemu. Kao i ljubavi prema životu kao takvom. Život ju je naučio prihvaćati sebe takvu kakva jest kao i ljude takvima kakvima jesu, jer ... Mijenjati ih nije mogla. Jedino što je mogla, mogla je živjeti sebe što bolje zna i umije. Živjeti čak i kad ne smije izraziti istinu koja će ih povrijediti. Sve bilo je tako jednostavno, a opet sve bilo je tako složeno. Sjedila je satima na morskoj obali, istoj onoj obali kojoj je od rođenja dolazi. I tamo je u miru, u tišini, promatrala more. Promatrala je i žeđala za jednostavnošću. Čeznula za životom u njegovom najčistijem obliku. Čeznula za njegovim jasnoćama, za njegovim smislom i za njegovim prihvaćanjem.

Jednom, kad je tako sjedila, iznenadi ju kiša. Zapravo bi to ničim nagoviješteni pljusak. Pljusak koji je zatekne nespremnu, opere je do kože, te promoči je do kostiju. I još dublje. Podsjeti da nekoć je znala letjeti. Podsjeti na njene snove i želja, htijenja koja putem ostadoše negdje sa strane. Pljusak je podsjeti kakva može i želi biti. Podsjeti da sama odlučuje gdje ide, gdje završava i gdje su rubovi svijeta, rubovi koji ne postoje. Djevojčica progleda i oči joj počeše razabirati boje. Osjećala je neke nove, ali već dobro poznate mirise. Prepoznavala želje koje oduvijek negdje duboko u sebi naslućuje. Spozna kako više nije sama, kako na morskim valovima sjede drugi dječaci i djevojčice. Bijahu oni zlatni i pjenasti, bili su prozračni i nasmiješeni. Pa osjeti čežnju biti poput njih kao i želju biti s njima. Da pretvori se u osmijeh i osjeti to kao nikad prije toga. Djevojčica spozna kako oduvijek je i ona samo jedna od njih.

Snovi joj postadoše čudesni. U njima leti, obilazi cijelu kuglu zemaljsku, pa i dalje. I svugdje osjeća se k'o da upravo tamo pripada. Baš k’o da u sebi ima po jedno zrnce svakog tog nepoznatog mjesta, ali ... Kako može sve to poznavati kad nikad tamo prije bila nije ili .... Možda je ipak bila? A ona jedno samo želi letjeti, letjeti. Letjeti dalje i sve dalje. Letjeti više i sve više. Biti skromna u svojoj širini i paziti kako da u pohlepnoj gladi za životom ne izgubi, jer ... Koliko god je od sebe odlazila, pobjeći nije mogla, pa se učila prepuštati svakoj struji. Prepuštati se svakom vjetru i svim kapljicama, prepuštati se taman toliko koliko treba da voli sebe i svoj život, da voli sebe samu. Učila je, učila je voljeti. Naučila je, naučila je odlaziti i vraćati se. Naučila je ne zadržavati se nego jednostavno puštati samu sebe da bude. Pronalazila je u sebi previše toga što bi nekad negdje zatomljeno. Ponovo je otkrivala samu sebe. Otkrivala je sve, otkrivala svaki dan, otkrivala uvijek i iznova drugačije. Drugačije, a opet nekako isto, isto baš kako je to oduvijek i bilo.

Bilo je to davno, bilo je to jako davno da ne sjećam se više, ali ... Kapljice te iste kiše ponekad se osjete još i danas. A ja, čim ih osjetim, obučem onaj isti osmjeh koj' onomad me pratio putem dok koračali smo zajedno ne dopuštajući kišnim kapima da nas smoče.



Okupljeno u odvjetničkom uredu čudno društvance sluša obiteljskog odvjetnika kako čita pokojnikovu oporuku:

„Draga moja rodbino, ne bojte se, svi ćete biti namireni u svom dijelu baš kako svatko od vas zaslužuje. Sve svoje investicije, dionice i suvlasništva u mnogobrojnim tvrtkama širom svijeta ostavljam svom dragom sinu Salvatoreu. Casa della Toscana, Castello in Svizzera, La Grande appartamento cosě Agenzia di moda a Milano ostavljam mia amata terza moglie Rosa he mi ha dato un buon tempo che io rispetto e l'amore.
Zapravo, jedino što će mi na onom svijetu nedostajati je nezaboravan seks sa Ružom. Draga Ružo, nemoj se ljutiti što pišem ove riječi, a ti ih slušaš javno, ali moram ih izreći pred smrt svim magarcima koji misle da blaženstvo i svetost donosi asketizam. Ružo, na svemu ti puno hvala, a onaj dio nasljedstva moja je zahvala.
Ja ću u raj, jer sam multimilijarder, pa mogu kupiti sve uključujući i samog Boga, a vi ćete tko zna gdje. Netko u bolju, a drugi u lošiju budućnost, svakome po zasluzi i kako mu pripada. Naravno svi izuzev mog dragog sina Salvatorea i moje omiljene treće supruge Ruže. A prva supruga, nerodnica Nevia, kao i druga supruga, blesavica Viola, njima i njihovom potomstvu koga nemaju ili imaju, kako već koja, ostavljam frišku figu, jer su to svi i sve zajedno zaslužile.

Sva vas voli i pozdravlja sad već pokojni,
Vittorio“

„Vittorio, Vittorio, mio caro Vittorio. Non andare, non lasciarmi inconsolabile.“ neutješna Ruža roni suze radosnice dok istovremeno iz pogleda pokojnikovih obaju bivših supruga, Nevie i Viole, sijevaju gromovi bijesa i ljutnje.
„Vittorio, puttano! Ostale smo kratkih rukava .” ljutito govori Nevia.
„Ti to možda zaslužuješ, jer nemaš djecu ali moj Massimo je ostao bez svega što mu pripada.“ dobacuje Viola.
„Samo me ti nemoj nasmijavati! Massimo nije Vittoriov već ti ga je napravio Luca. Pa kad je Vittorio saznao istinu, da ga varaš sa Lucom, sobarom koji ti je uz to napravio dijete iz bijesa se od tebe rastao, uz put nategao sobaricu i priznao dijete koje joj je napravio. Pa kad je sobaričin Angelo postao punoljetan i krenuo u poslovne vode, Vittorio oženi onu puttanu Ružu koja je gotovo istih godina kao Massimo i Angelo i napravi joj dijete, Marinelu. Che marcia puttana!“ letjele su Nevine riječi.



"Dobro Marija, reci razlog zašto misliš da si zaslužila povišicu?" upita razljućena gazdarica.
"Nije jedan, nego su tri." odgovori Marija.
"Dobro, reci prvi.“ odgovori gazdarica.
"Prvi razlog zašto je da bolje peglam nego vi." reče Marija.
"A tko to kaže?" začuđeno upita gazdarica.
"Vaš muž.“ Maria odgovori.
"Dobro, a drugi?" gazdarica nadoveže pitanje.
"Bolje kuham nego vi.“ Marija ispali.
"Samo mi nemoj ponovo reći da to kaže moj muž?“ cinična je gazdarica.
"Upravo tako, to kaže vas muž.“ skromno zatrepće Marija.
"A koji je treći razlog?“ gazdarica je znatiželjna.
"Treći je što sam bolja ljubavnica nego vi?“ odgovori Marija.
"Nemoj mi samo reći da to opet kaže moj muž?“ gazdarica se razljuti.
"Ne, gospođo, to kaže vaš vrtlar.“ odgovori Marija.
"Marija, koliku povišicu želiš?“ pita gazdarica.



„Ružo, što kažeš na ponudu. Mislim da je fer. Isplatim te i postajem vlasnik svega, a ti s novcima možeš što god hoćeš.“ Angelo završi svoju ponudu.
„Angelo, ja svoje ne prodajem.“ govorila je Ruža „Agencija dobro radi i donosi zaradu, a priznat ćeš, nekretnine je uvijek dobro imati. Uostalom što će ti sve to, ionako si u nekim drugim vodama. A hvala bogu, ni u nekretninama ne oskudijevaš.“
„Istina, ali ... Ti si naslijedila sve njegove dvorce. A oni su tako lijepi i privlačni.“
„Hmmmm ... znaš što, mjesto onog što si ti ponudio meni ja bi nešto ponudila tebi!“
„Daaa, ... „ otegne se Angelu „a što?“
„Poslovnu suradnju na obostranu korist.“ hladno kaže Ruža.
„Ma nemoj!?“ Angelo je iznenađen.
„Evo,“ Ruža potanko stane razvijati ideju „ ja imam zarade, istina ne tolike i takve kao ti, ali imam puno više no što trebam. Pa je želim reinvestirati. A sigurna sam da i ti želiš reinvestirati svoju ili barem jedan dio.“ namigne mu na što se Angelo ozari.
„Pa ti nudim posao. Krenimo zajedno u poslove po Hrvatskoj. Ulažimo, zarađujmo i dobit dijelimo u omjerima uloženog.“ ispali Ruža.
„Hmmm ...“ zamisli se Angelo „Zanimljiva ideja.“
„Znaš što?“ Ruža mu upadne u misao „To će ti se puno više isplatiti nego da trošiš novce kupujući moje nekretnine koje ti za nikakve novce neću prodati. A mjesto toga u Hrvatskoj možeš po bagatelnim cijenama kupiti fantastične nekretnine uključujući čak i čitave otoke. Pa poslije s njima mešetariti i ostvariti puno veću zaradu nego bilo gdje drugdje.“
„Hmmm ...“ Angelo je glasno razmišljao „možda imaš pravo. Možda je bolje reinvestirati u poslovanje, no u trošak. A te su investicije i direktne porezne olakšice za razliku od kupnje tvojih nekretnina gdje još moram plaćati porez na dodanu vrijednost i porez na dobit na ostatak iznosa koji mi u tekućoj poslovnoj godini ne priznaju u amortizaciju.“
„Vidiš kako za sve postoji najbolje rješenje.“ zadovoljno se nasmije Ruža.





nastavlja se




Post je objavljen 06.12.2014. u 12:48 sati.