Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 11.06.2012.

Što žene žele: Novela šesta - Kako Izabela očuva čast a sebi da počast

Dragi Bocaccio,

Izabela bi opatica u samostanu. Zaljubi se u mladića koji je često dolazio u samostan. Prizna mu svoju ljubav, pa su oni tako često zabavljahu i u blagodatima putenim nadasve uživahu. Kad to druge opatice spaze, otrče one do sobe glavne časne. Strahujući da je ne nađu kako spava sa svećenikom, glavna časna brzo se obuće i u žurbi mjesto marame na glavu zaveže svećenikove gaće. Ali u strci i žurbi to ne primijeti niti jedna opatica, pa sve tako dođu pred Izabelinu sobu, ter provale u nju. I naravno, zateknu Izabelu i mladića kako se zabavljaju.

Izabelu otjerali iz sobe, pa joj sude. Kad ova primijeti što je na glavi glavne časne, kaže joj:
„Časna majko, prvo svežite sebi maramu, pa tek onda možete razgovarati sa mnom.“
Tad i časna, ali i druge opatice primijete što se časnoj na glavi nalazi, ter glavna bi prisiljena dopustiti svim opaticama da vode ljubav kad god i kako to one same požele. Izabela se tada vrati ljubavniku i nastavi se s njime dalje nesmetano viđati.

Iz Firence sa štovanjem.
Giovanni Boccaccio



Dogovorile se tri prijateljice da će se svojim muškarcima za iznenađenje obući u sado-mazo kožno odijelo, štikle i crni povez na očima, sve da vide reakcije. Jedna je imala zaručnika, druga je bila ljubavnica, a treća supruga. Nakon par dana imaju razmjena iskustava.
Zaručnica: „Kad me je vidio poludio je, zatim me je zaljubljeno pogledao, rekao da sam žena njegovog života i cijelu smo noć strasno vodili ljubav!“
Ljubavnica: „Kad me ugled’o momentalno me zgrabio i prašili smo se do iznemoglosti do jutra!"
Supruga: „Došao je s posla, upitno me pogledao, pa rek’o: Hej, Zoro, što ima za večeru?"




Bismi Llah Al Rahman Al Rahim
El Hamdu Lillah Rabi Alamin Al Rahman
Al Rahim
Maliki Jaumi Al Dini
Ijaka Nabudu Ua Iaka Nastain
Ihdina Sirat Al Mustekim
Sirat Al Zine Nanite Alejhim Gajr
Al Magdubi Alejhim Ua La Al Dalin



Mlada žena ustane i zategne minicu. Zatim se pogleda u ogledalo, olovkom popravi ruž na usnama, pa izađe iz kancelarije. Sigurnim korakom staloženo je koračala hodnikom modernog staklenog zdanja sa čijeg vrha puca veličanstven vidik na grad. Pogled sa visokog nebodera sa polumjesecom na vrhu širio se i dalje od obrisa grada koji se kupao u plavkastom svjetlu večernje izmaglice užarenog smiraja pustinjskog dana. Za boljih dana, kad vjetar iz pustinje ne bi donosio sitna zrnca pješčane prašine, za mirnog vremena kad bistro nebo bi se plavilo, kroz staklene stijene što čuvaju ugodnu temperaturu, odatle je pucao pogled u daljinu koja se u beskonačnosti stapa sa plavkastim morem udaljenog zaljeva.
Žena na trenutak zastane pred vratima nećkajući se bi i ili ne bi li, pa potom sigurnom rukom prihvati kvaku i otvori vrata.
„Salaam Abdule.“ pozdravi.
„Salaam Amira.“ otpozdravi omanji čovjek sa gurtom na glavi.
„Braco, pripremila sam ugovore koje moraš potpisati.“ Amira staloženo na stol stavi odeblji fascikl sa spisima.
„Daaaa“ otegne se Abdulu zagledavajući sestru, izvršnu direktoricu korporacije kojoj biznis ide dobro i uspješno se širi posvuda po svijetu „Kako si se to obukla?“ upita je.
„Kao i svaki dan.“ smiješkom odgovori Amira.
„Zašto se ti kao svaka časna žena ne možeš obući pristojno?“ zapita Abdul „Sve druge poštuju hidžab.“
„Ti brate znaš da mene ne zanima tradicija. Došlo je novo doba i oblačim se kako hoću i kako mi je najugodnije. Uostalom to mi ne smeta da zdušno u slavu Alaha radim i dajem sve najbolje od sebe za dobrobit familije.“ Amira je staložena.
„Pa i ja isto tako radim, ali poštujem i tradiciju.“ dobaci Abdul pa nastavi „I ja, baš kao i ti radim sve i najbolje za našu dobrobit. Pa da me nije ne bi bilo ni dobrobiti tvrtke.“ zaključi on.
„Istina je,“ veli Amira „ali baš zahvaljujući mojim potezima i vezama, pa ako baš hoćeš i sposobnostima, sa nama svi žele sklapati poslove. Zašto uvijek traže mene?“ uzvrati Amira.
„Nemoj mi samo reći da naši poslovni partneri padaju na tvoje noge i minicu?“ iskezi se Abdul.
„Što imaš protiv minice.“ uzvrati oštro Amira „I ti se okreneš za dobrim nogama i guzom. A kakav si, sve bi što imaš raskućio na nekoj takvoj samo kad bi ti dala.“
„Tko mi to govor?! Sestra koja flertuje sa onim strancem!“ svadljivo uzvrati Abdul.
„Kako ti misliš, flertuje?“ Amira bi mirna.
„Samo se nemoj praviti da nisi. Abdul vidi sve i sve zna, ali Alah je milostiv i prašta. Misliš li da ne znam što radite kad se zatvorite u tvoj kancelariji?“ recitirao je Abdul.
„Radimo dvokratno. Dopodne i od popodne, pa sve do deset uvečer. I sam znaš mi da sve poslovne sastanke u firmi zakazujemo za kraj radnog dana.“ hladno mu uzvrati Amira.
„Cccccc, nemoj me molim te nasmijavati.“ cinično prošišti Abdul.
„A ti? Misliš li da ne vidim kako oblijećeš oko strančeve kolegice. Kako sliniš kad ona ustane i pokaže svoje vitke noge i oblu guzu. I kako se ispod tvog tavba budi mali bedak? Kako li samo mucaš kad ona zacvrkuće. I da nema mene oni bi te preveslali dok kažeš keks.“
„Nemoj tako seko. Nije sve baš tako.“ smirivao je Abdul Amiru.
„Kako nije? Misliš li da sam glupa?“ zajapuri se Amira „Zaboravljaš koje škole sam završila. I uvijek bila bolja od tebe. Da nema naše tradicije, otac bi firmu ostavio meni. Pa ovako, iako je formalno dijelimo po pola, zbog tradicije direktor si ti, ali zbog posla ne možeš ništa bez mene. Sve što radiš, radiš preko mene.“
Abdul zausti da nešto veli no Amira ga u tren prekine pa nastavi:
„I misliš li kako ne znam da kad boraviš vani, u inozemstvu, tajno se sastaješ sa onom, Rahelkom. Nije li to židovko ime? Ha!“ izazovno upita Amira, pa zastane.
U nevjerici što to čuje Abdul zašuti. A kako sve to bi istina samo spusti pogled što Amiru nagna da slavodobitno nastavi:
„Ako i nije ili jest, tko zna?" namigne mu „Možda te ona smotala i obrlatila od Alaha? Svašta se vama muškarcima mota po tim vašim praznim glavama. Pogotovo kad je u pitanju tajna ženskih gaćica zbog koje gubite razum. Čak bi kao nesretnici i bezbožnici zbog njih bili u stanju vjeru svoju primijeniti.“ ispali Amira rafal.
Na spomen posljednjeg, Abdul se smrzne, pa će pomirljivo:
„Dobro, dobro. Seko, smiri se. Ljudi smo, pa ćemo se dogovoriti.“
„Kako to misliš dogovoriti?“ plane Amira.
„Pa tako. Lijepo. Ja se neću petljati u tvoje, a ti se nemoj petljati u moje poslove. Koegzistencija?“ ponudi Abdul.
„Misliš osvetoljubiva? Kao da te ne znam, ti podlače jedan.“ prosikće Amira.
„Ma ne to. Mudra i miroljubiva, suradnja.“ nasmije se Abdul.
Amira zastane pa se zamisli:
„Ima braco pravo. Zašto da se svađamo i jedan drugom pakosti smišljamo i otrove podmećemo? Oboje ćemo od tog stradati, a ovako svatko će imati svoje zadovoljstvo. Ja Emila, a on Rahelku. Ta ionako se sve to događa unutar četiri zida. A mi smo pažljivi, pa to radimo tako da se ne sazna i da nitko ne posumnja."
Nakon kraće stanke pogledavajući brata Amira reče:
„Dobro brate. Neka tako bude. Inšalah.“
„Onda neka tako bude, mašalah.“ reče Abdul i pruži joj ruku.



„Aaaaaaaaabdule!“ vriskala je Rahelka od zadovoljstva „Ah, svršila sam“ doda nakon kraće stanke.
„Joj, joj, joj!“ vrisne Abdul „I ja. I ja sam. Svršio mislim.“ i doda „Još se sav tresem od zadovoljstva.“
„Oh, pa ni ja još ne mogu doći k sebi.“ smije se Rahelka.
„Daaaaaaaaa?“ Abdul otegne velikim osmijehom.
„Ah, baš je bilo lijepo. Trebali bi to opet ponoviti.“ veselo dobaci Rahelka, zatim ustane i krene prema kupaonici.
„Zašto ne, ja sam uvijek za.“ nasmije se Abdul dok ju je promatrao kako gola korača.
„Predivno tijelo. Meko i podatno. Kao manekenka. Ma kakva manekenka, kao gimnastičarka. U krevetu, mislim.“ letjele su mu misli dok se smješkao pri pomisli kako je netom ljubio njene male, ali čvrste grudi.
„Nego da se mi u međuvremenu dogovorimo oko onog posla. Jesu li prijedlozi ugovora spremni?“ kroz šum vode do Abdula dopire Rahelkin glas.
„Da, imam ih kod sebe. Ostavit ću ti ih.“ Abdul se digne, pa iz torbe na stolici izvadi isti fascikl kog’ mu onomad pripremi sestra.
„Ma pusti to sada. Pogledat ću ih poslije.“ reče Rahelka izlazeći ispod tuša zagledavajući na veliku plohu stola na kome je Abdul ostavio dokumente. Zatim kratko zastane pa vragoljasto dobaci:
„Nego, mogli bi mi opet. Tu, na stolu?“ šeretski mu namigne, pa se nagne na stol pokazujući slatki krajobraz svoje guze.
Gledajući kroz odsjaj kasnopopodnevnog sunca što dopiralo je kroz prizor raskošne hotelske sobe, prizor Rahelke još vlažne od tuširanja i raskrečene na stolu spremne da ga opet prihvati, Abdul ponovo osjeti kako njegovom ponosu raste samopouzdanje.

Izašavši iz hotelske sobe Abdul nakratko zastane pred liftom. Ulazeći u automobil začuje resko zvono mobitela. Zvala je Amira.
„Onda, je li sve u redu. Je li Rahelka potpisala?“ upita ga.
„Nije još ali ostavio sam joj fascikle na stolu. Veli potpisat će sutra“. odgovori Abdul
„Mogu si misliti što ju je u tome spriječilo.“ pomisli Amira sjetivši se brata no umjesto primjedbe samo prozbori:
„U redu. Kad potpiše, a ti vrati te fascikle, pa mi javi. Tada nastupam ja i kupujem dionice banke u koju će položiti novce što će ih dobiti od nas za dionice koje nam prodaju. Pa ćemo ih, pomoću njih samih, kad se tako otkriju sve kontrolirati da nitko neće niti znati.“ Amira je pričala preko telefona.
„Svakako, treba spojiti ugodno s korisnim.“ nasmije se Abdul.
„Ohoho, koliko te poznam, ti to sigurno radiš. Samo pazi, da se ne zaljubiš.“ Amira će kroz smijeh a u sebi nadoveže:
„Moj blentavi brat je izgleda zaista zaljubljen. Uz žene kod kuće on ima ljubavnicu. Morat ću malo na njega pripaziti da nam ne napravi neku nepopravljivu glupost.“



Tipkala je:

Dok noć lagano tone u beskraj, a kazaljka sata spokojno otkucava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta biti sretna, jer znam da postojiš ti. Da stvarno postojiš ti iako od mene si daleko.

Uvijek se nasmijem kad sjetim se tvojih priča da ćeš, dok mi budeš tipkao na laptopu, sličiti Henry Milleru, koji je šarmom starog pokvarenjaka pisao nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj velikoj ljubavi, Brendy Venus. Virtualna stvarnost tada još postojala nije. Nije bilo ni Tom Hanksa a ni Meg Ryan da razmjenjuju elektronsku poštu. A meni još i danas ona odjekuje hladno ne dodaš li joj malo čeznutljive prašine, ne priviješ joj malo sjetne tuge, ne zasladiš li beskrajne plavičaste snove i ne ovlažiš li je kapljicama nježnog bola slatkog svršavanja. A svega toga imaš baš u našoj pravoj stvarnosti, imaš toga i više no što dovoljno je.

Uvijek si nas uspoređivao sa velikima, iako sam ti stalno govorila kako naša priča je mala i da za nju u književnosti mjesta nema. Govorila sam ti kako veličina je u snazi prozirne suze. Suze što vječno sjaji u oku i čini se kao da će uteći. A neće. Ti znaš da neće. Kad bi ove noći barem bio malo bliže meni noć bi me manje boljela. Ali neka, sve prođe, pa će tako proći i ova noć. I bit’ ćemo opet zajedno i kao prije opet će nam lijepo biti. Ljudi vele da se kao trošne laži s vremenom svi snovi raspadnu. Da snovi se raspuknu k'o baloni od sapunice. Polako, jedan po jedan. A ako to se dogodi, tek tada shvatiš da to nisu ni bili pravi snovi. Da bile su to samo iluzije snova. Bili su to samo dodiri magličaste žudnje.

Mili moj, znaj da nema te crne sile zla koja bi me mogla nagnati da prestanem te sanjati. Da prestanem te željeti. Da prestanem ti pisati. Da prestanem te iščekivati. Da s tobom ne čavrljam više. Da te slušam te kako simpatično vrtiš svoju igru riječi. Da te do beskraja izluđujem bubicama svojim. Da čekam te da šapućeš mi o ljubavi. Da pričaš o muškim vrlinama i pogledima na svijet. Da otvaraš mi oči dok nježno se milujemo u svilenim jastucima najljepšeg ljubavnog sna. Nema toga što bi moglo baciti u sjenu sve lijepo što drugom smo rekli. Kroz što smo sve prošli i što smo sve pri tome doživjeli.

Ne boj se zlato moje, nemiri ne mogu što može spokoj. Ne pogađa sreća koliko tuga boli. Sutra nije ni bjelje no što jučer je bilo. I uvijek je nekako. Uvijek se može i uvijek dalje se mora. Razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću. I svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na vlastitu tišinu. Na neiscijeljene rane, na patnje, na svoj tihi i nijemi mir. Postoje stvari o kojima se šuti i te stvari ne pričaju se nikom. A postoje i neke o kojima se priča kao što postoje i neke o kojima se priča samo prijateljima.

Uvjerena sam da je naša nesreća u tome što rodili smo se na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bilo bi drugačije. Sve ovozemaljske patnje bile bi daleke i svi problemi bili bi nepoznati i tuđi. Da rodili smo se na drugom mjestu, u drugim zemljama, u druga vremena. Utjecati na to ne možemo niti promijeniti to možemo. Pa jedino što nam preostaje je iz sveg srca truditi se, pronaći male sitnice što život boje nježnim tonovima. Sitnice uz koje će nam biti ljepše i uz koje ćemo lakše živjeti to što nam Alah podari da živimo. Vjeruj mi, tako biti mora.

Znaš, svi iz neke ljubavi smo rođeni. Tako je sve počelo. Kao listiće na lutriji život nam dan je na poklon. Dobiti možemo puno, ali i ne moramo. Izgubiti možemo sve, ali i ne moramo. Sreća uvijek ima strane dvije, sjaj i tugu. Nikad upoznala nisam nekog tko neizmjerno je bogat i uz to bezgranično je sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a velike radosti dijele. Vidiš Alah se uvijek potrudi da u svemiru ravnotežu napravi. Poslije radosti velikih, goleme tuge obično dođu. I obratno, poslije olovnih kiša zraka sunca uvijek ponovo zasja.

Znaš, kad god pričam ti o sreći osjetim se pomalo nesretnom. Valjda tada shvatim da sreća o kojoj sanjam je tako nedostižna, pa me to još više raznježi. Misliš li stalno o nesrećama, o patnjama, o bolovima, o stvarima koje peku i koje guše, o nemirima koji muče, o stradanjima i ranama, sve one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći. Ne mogu, vjeruj mi. Jer sve one hrane se i rastu kad značaj im pridaješ. I tada te one još više obuzimaju. Pa se šire. Bujaju. Bivaju gore no što su inače. Postaju veće i više peku. Žele da te dotuku. A uspjet će samo ako im to dozvoliš, ako im se predaš, ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak, nije dovoljno da krenemo dalje? Svako ima nekog koga nema. Nekog koga želi i bez koga mu je tako teško. I koga ne može nitko i baš ništa vratiti. Bez koga život ponekad učini se teškim. Nebo sivilom tad’ oboji se. San o nemogućem i uzaludnom tad’ dosanja se. Ali to se promijeniti da, jer svi moramo dalje ići. I svaki dan doživjeti kao da posljednji nam jeste. I praštati.

Vele Alah je svakom dao ponijeti onoliko koliko može nositi. Ne zaboravi to ljubavi moja. I uvijek postoji netko tko na kraju puta te čeka. Čeka te na kraju dana, čeka te na kraju svega. Čeka. Uvijek. Uvijek postoji netko tko te voli baš takvog kakav jesi. Tko te kao takvog prima. Kome baš takav si drag. Uvijek postoji netko tko želi te saslušati. Netko tko samo čeka da nešto veliš. Znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš. I znam da znaš da te volim. I znam da samoću ovu i daljinu izdržati moramo. I možemo. Znam da ćemo u tome uspjeti. Vidim te. U snove ti dolazim i gledam što sanjaš.

Vidjet ’ćeš, činit’ će ti se jednog dana kako sve ovo što danas je tako surovo, stvarno i bolno, sve to bit’ će jednom tako daleko i nemoguće. I povjerovat’ tada nećeš kroz što smo sve prošli. Da sve to proživio si. Jer mi živimo u hodnicima vremena pa nam se ponekad čini da njihovom labirintu kraja nema. Ali vidjet ćeš, mili moj i to će proći. Volim tvoje varljive godine. Ljubim tvoje razbarušene misli. Volim tvoja smušena osjećanja. Tvoje nježne riječi. Tvoja brižna i čeznutljiva pisma kad dugo me kod tebe nema. Volim tvoje izgubljene snove. Tvoje nesređene emocije. Tvoje stidljive ljubavne izjave. Ljubim tvoje zauvijek nemirne godine, tvoje pokidane iluzije. Volim te cijelog, takvog kakav jesi, kakvog te Alah stvorio i kakvog te znam.

„Volim te i želim te u sebi da rasprsneš se u meni.“ proleti u tren Amiri kroz glavu, ali to ne napiše već dalje nježno nastavi tipkati:

I dok prvu jutarnju kavu ispijaš čitajući ovaj mejl da tu sam s tobom i tako snažno mislim na nas, nema te sile koja ukrasti iz mog srca te može. Ni provalije vremena i prostora koja nas vječno može dijeliti. Znaš ljubavi, otkada si otišao na mom nebu više zvijezda nema. Jesi li čuo za one, crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječnu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. Zlato moje, čini mi se noćas umrijet’ ću od sjećanja. A voljela bi s tobom vječnost podijeliti. Možda čak i više od toga, podijeliti mali komadić raja stvoren samo za nas. Dušu svoju odmoriti. I da znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi s ovog svijeta. Ti pripadaš zvijezdama s one strane svemira, sav si od svjetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna i šaljem ti poljubac za sreću. Za dobar i lijep dan, svaki novi dan. I znaj, sljedeći tjedan sam opet poslovno u Švicarskoj, pa ću opet na kratko svratiti do tebe, na naš otok, u naše ljubavno gnijezdo koje izgradio si samo za nas. Ljubim te po cijelom tijelu,
Amira



U ime Boga milostivog, samilosnog.
Hvala Bogu, gospodaru svjetova.
Milostivom i samilosnom,
Vladaru sudnjeg dana.
Samo Tebe obožavamo
I samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih kojima si darovao milost svoju
A ne na put onih koji su protiv sebe
Srdžbu izazvali i koji su zalutali.



Hvala i slava Bogu, gospodaru svjetova,
Sveopćem dobročinitelju,
Milostivom gospodaru sudnjega dana.
Samo Tebe obožavamo
i samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih dobrih Tvojih stvorenja
Koje si obasuo neiscrpnim obiljem blagodati Svojih,
I na koje se nije izlila srdžba Tvoja i gnjev Tvoj.



Ispijajući jutarnju kavu Emil je u kući na otoku čitao Amirin mejl. Jutro je bilo lijepo. S mora je dopirao šum dugačkih valova što su se teško i sporo valjaju u susret žalu. Udarajući o obližnje stijene, more bi se na čas popelo, pa bi potom, uz dubok grleni zvuk opet potonulo duboko ispod stjenovite obale. Na zelenkastom dnu valjale su se morske trave otkrivajući pješčane oaze kojima nesigurnim korakom u struji morskih valova plivaju kozice. Taman kad pročita mail i raznježio se zazvoni mobitel. Pogleda na ekran tko zove. Rahelka.
„Dobro jutro, kako je na otoku?“ upita ga Rahelka.
„Lijepo i romantično.“ zagonetno odgovori Emil.
„Znači netko je s tobom.“ Rahelka značajno naglasi neodređenu zamjenicu.
„Nije, ali bit će. Uskoro.“ nasmije se Emil.
„Dobro, ostavimo sad to. Nazvala sam te da ti velim kako sam potpisala onaj ugovor pa tako, da se ne iznenadiš, kroz par dana na tvoj račun sjeda poveći iznos.“ govori Rahelka i upitno dodaje. „Zadovoljan?“
„Ohoho, kako da ne. Znaš da sam uvijek zadovoljan kada se o tome radi.“ slatko se nasmije Emil.

Završivši razgovor Rahelka spusti slušalicu. Okrugli brojčanik telefona na njenom radnom stolu u Ciriškom uredu odavao je ukus otmjenosti i gledao starine iako je sve ispod površine bilo moderno. Sjaj njenih crnih očiju ogledav’o je zadovoljstvo netom sklopljenog posla koji će njenom poslovnom carstvu omogućiti daljnji napredak i dosizanje globalnih daljina.
„Zaista je predivno kad u životu sve se lijepo slaže.“ pomisli Rahelka osjetivši želju pri pomisli na jučerašnji dan i dobru jebačinu sa Abdulom.
U tom trenu netko zakuca na vrata ureda.
„Slobodno.“ oglasi se Rahelka.
U sobu uđe dostavljač sa hrpicom spisa.
„Za vas direktorice.“ obrati joj se mladić.
„Hvala.“ ljubazno uzvrati Rahelka i promatrajući ispod oka njegova široka pleća, stas i ruke. Pa joj na pamet padne zanimljiva ideja:
„Kako bi bilo da ga povalim?“



Počasti žena sebe za rođendan faceliftingom i bude sasvim zadovoljna sa rezultatom. Na putu prema kući zaustavi se u butiku i na izlazu upita prodavača:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?" upita
„30“ odgovori prodavač, a žena veli:
„Zapravo imam 45“ i izađe sretna i zadovoljna.
Skoči zatim do McDonaldsa i nakon što dobije narudžbu upita tipa za blagajnom:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?“
Tip odgovori 29, žena opet sretna veli:
„Zapravo imam 47" i sva sretna i zadovoljna izađe.
Dok je čekala autobus priupita jednog starca isto pitanje. Starac veli:
„Imam 85 godina i moj vid nije kao što je bio. Ali kad sam bio mlađi imao sam vatren način za doznati godine. No morao bi vam ruku zavući ispod suknje."
Kako nikog nije bilo uokolo, a znatiželjna čini svoje žena pristane.
Starac zavuče ruku pod suknju, zatim u gaćice i nakon pet minuta širokog osmijeha izvuče ruku van pa veli:
„47".
Žena uzvikne: „Pa to je nevjerojatno, kako ste to znali?"
„Bio sam iza vas u McDonaldsu." mirno veli starac.

Učiteljica veli učenicima: „Svatko neka kaže ime nekog predivnog cvijeta.“
Javi se Marica: „Tratinčica!“
Učiteljica veli: „dražesno!“
Javi se ivica: „Orhideja!“
Učiteljica veli: „Dražesno!“
Javi se Štef: „Orgazam!“
Učiteljica začuđena: „ Ali to nije cvijet ...“
Štef: „Nje, ali je dražesno ...“





gotovo


Bonus:

Oznake: Zagrebački dekameron