Pregled posta

Cherchez la famme: Labuđe jezero

„I tako, moj dečec, nakon večere i pretpostavljam jebačine ... Te otpilila. Pih kaj ti je život.“ ubaci Profesor i na eks u sebe saspe čašu konjaka koju je netom donio konobar.
„Može se to i tako reći. Bilo je to Labuđe Jezero. Sprijeda i straga.“ promrmlja Furbi.
„Praf tak, taj balet. Ko zna kaj bi denes Čajkovski komponiral da je živ? Morti 'I will survive'.“ reče Profa na što oboje prasnu u smijeh a Profa doda:
„Bilo kak bilo, ja sam ti još navek starinski nastrojen.“ prasne i zaključi smijehom:
„Al je ponekad gušt okinuti straga. Naravno žensku, da si ne bi nekaj pomislil.“



„Nikada neću zaboraviti prvi susret sa baletom. Bila sam mala i bila sam očarana lepršavim haljinama, elegantnim pokretima i sitnim koracima na prstima, u svilenim papučicama ...” pričala je Dora Furbiju dok su sjedili u loži čekajući trenutak da se digne teški zastor od crvenog baršuna optočen zlatnim obrubom ponad kog je replika Bukovčevog Ilirskog preporoda.
„Karte za premijeru vezanu uz obljetnicu baletnog ansambla dobila sam od prijatelja iz mladih dana.“
„Znači, to je poanta našeg rastanka. Ne odgovaraju ti mlađi dečki?“ u šali primijeti Furbi.
„Naravno da odgovaraju, budalice moja ali ... Aldo je producent. Ponudio mi je da vodim baletnu školu. A to je puno novaca i još više stila. Zašto ne uhvatiti takvu priliku?“ nastavi Dora.
„Dakle odlaziš u inozemstvo. Što ti nedostaje tu gdje jesi? Velika šefica u velikoj banci. Koliki bi to poželjeli!“ reče Furbi.
„Nije to ono što želim. I tamo ću biti velika šefica i baviti nečim što je moj život, moj svijet. To je balet. Zapravo lanac baletnih škola: Rim, Pariz, London, New York.“ sa diskretnim smiješkom govorila je Dora.
„Ohoho, dakle napredak. Prva violina u filharmoniji postaje prva violina u gudaćem kvartetu!“ namigne Furbi.
„A uz to idu velike svjetske premijere. London, Pariz, Beč, New York, Moskva, Tokyo ...“ sjaj iz Dorinih očiju je blistao.
„Razumijem te. I ja putujem poslom ali se uvijek vraćam u Zagreb.“ nastavi Furbi.
„S vremena na vrijeme bit’ ću i ja ali ne prečesto.“ odgovori Dora na nepostavljeno pitanje pa nastavi:
„Ah eno ga! Vidiš li tamo. Ona loža nasuprot nas? Stigli su.“ prekine Dora Furbja pokazujući pogledom na ložu preko puta i istovremeno ga štipkajući po hlačama.
„Onaj tip sa kćerkom?“ zapita Furbi.
„To mu je prijateljica.“ veselo će Dora.
„Najmanje dvadesetak godina razlike.“ veli Furbi.
„Kao i kod nas. Kaj si ljubomoran?“ napola ljutito a napola u šali dobaci Dora pa nastavi:
„Možda oni isto komentiraju nas? Pogledaj, nešto šapuću i pogledavaju na našu stranu.“ potapša ga Dora.
„Znaš, djevojka me pomalo podsjeća na tebe.“ nastavi Furbi.
„Zaista? To mi je sestra, Izabela. Svi mi govore da podsjeća na mene.“ kroz osmijeh ispali Dora.
„A kako li te samo Aldo gleda? Ne trebaš se stidieti današnjih dana jer još si bolja nego na starim fotografijama.“ namiguje Furbi.
„Si sav vražji si. Kaj misliš, opet dobiti?“ namiguje Dora izazovno se unoseći Furbju u lice.



„I tako dečec, ti umočil? Ovaj put pretpostavljam sestru. Eh, kak se meni nešt tak ne zalomi.“ prasne Profesor.
Na Furbijevom licu pojavi se zagonetan smiješak a umjesto odgovore samo kratko reče:
„Sutradan je Dora s Aldom otišla u Rim.“

<

Kada je prvi put izvedeno, još davne 1876.godine, Labuđe jezero doživjelo je strašan neuspjeh i bačeno je u zaborav sve do autorove smrti. Godine 1894. izvedeno je na memorijalnoj svečanosti njemu u čast i od tada više ne silazi sa repertoara. Mami publiku i one koji nisu ljubitelji klasičnoga baleta. Mami predivnom glazbom i zanimljivom pričom. Tema je, naravno, ljubavna.

Princa Siegfrieda kraljica majka kori zbog toga što se ne trudi naći nevjestu. Princ tužan odlazi u lov i na jezeru spazi labudove koji se pretvaraju u predivne djevojke. Najljepša je pak njihova princeza, Odetta. Princ, plah i romantičan, vidjevši njenu ljepotu odmah se u nju zaljubi. Ali postoji problem. Odettu je začarao čarobnjak Rotbart a čarolija se može razbiti samo zakletvom na vječnu ljubav. Ipak, Odetta, kojoj se princ svidi od prve, ipak mu toga dana na jezeru ne izjavljuje ljubav.

U dvorani se održava bal. Princ mora izabrati između četiri princeze ali u mislima plov negdje drugdje. On čeka Odettu no umjesto nje pojavljuje se Odilija, Rotbartova kći. Odilija izgleda kao zrcalni odraz Odette. Odjevena je u crno i uspijeva obmanuti princa te se zajedno sa Rotbartom trijumfalno vraća u svoj mračni svijet. Odetta je na kraju snaga. Princ se konačno budi i izaziva Rotbarta na borbu u kojoj na kraju pobjeđuje a Odetta i ostale labudice postaju slobodne.

Slijedi svečana proslava. Romantična priča popraćena je prekrasnom glazbom. Možda bih se čak moglo reći da je glazba popraćena svim ostalim, jer od svih elemenata ona je definitivno najbolja, pogotovo njeni dramatični dijelovi. Vjerujem da svi vi dragi moji čitatelji što ne odvajate krmeljive oči od ekrana i posežete za kavom kako bi ostali budni čitajući ove retke u sitne noćne sate, dobro znate tu zaraznu melodiju koja se ponekad tiho i prikriveno a ponekad snažno, izražajno i glasno provlači kroz sva četiri čina.



Naslonjen na šank Furbi je promatrao lica na proslavi u čast obljetnice kazališta i večerašnje i premijere. Balerine, baletani, inspicijenti, glumci, glumice, pjevačice, pjevači, kostimografi, scenografi, korepetitori, producenti, dirigenti i tko zna tko sve još ne. Buka muzike i riječi. Hrvatski, engleski, ruski, rumunjski, talijanski, francuski, njemački.
„Tko bi to pomislio, toliko svijeta. Mi bi u Europu a ona eto došla kod nas.“ razmišljao je slušajući žamor i promatrajući glamur kadli ga prene nečija ruka na njegovom ramenu
„Da se upoznamo. Izabela. Vidjela sam vas sa sestrom. Vi ste joj kolega?“
Furbi se okrene i pogledom prođe odozdo, od cipela, preko skladnih nogu na gore. Zastane kad joj se zagleda u oči:
„Da poznajem je. Furbi, drago mi je.“ pruži joj ruku.
I razgovor poteče. Pa dok su tako razgovarali njihove misli im otplivaju eterom. Etrom što spaja duše koje jedna drugu miluju u plićaku plaže Plaže koju zapljuskuju valovi što ritmično dolaze iz daljine gdje pučina se stapa s nebom.




Jeste li ikada vodili ljubav sa voljenom osobom? Jeste. A je li vam se ikada dogodilo da ona to istovremeno radi s vama? Kroz razgovor obični, kroz razgovor opći, roz priču o događajima prošlim, događajima šaljivim, tužnim i radosnim. Kroz priču satkanu od riječi malih, kroz storiju bez lascivnih fraza. Ljubav skrivena u mislima dok joj gledate oči, dok krajičkom oka odmjeravate joj guzu, zapažate čistoću cipela, njen način držanja, ophođenja i još štošta po čemu odabirete i zaključujete. I dok slušate kako ona govori, kako vas ona zavodi, zavodi pričom, zavodi osmjehom i gestom ponekom. Ona je stvarna ,a njeni dodiri su istovremeno i vrući i plahi. Njena nježna i plaha ruka prelazi vršcima prstiju vašim tijelom, ispituje pri tom njegove najskrivenije detalje. Njena ruka vas upoznaje i istovremeno otkriva, sluša disanje vaše kože. A vi tada se uhvatite kako usnama ljubite njene oči. Kako osjećate njeno tijelo koje drhti i traži još. Miluju vas njene nabrekle bradavice, njene ruke plove vašim tijelom a vaše zalaze u njeno toplo međunožje. Ona vas miluje po bedrima, štipa vas po guzi . Odaje vam svoje najskrivenije tajne, a vi joj bez sustezanja povjeravate sve svoje. Šapućete joj i dajete sebe. Ljubav je to od milovanja i nježnosti. Ljubav je to od davanja i uzimanja. Ljubav je tu da bi milovala njene grudi. Ljubav je tu da uživa u njenom malom prćastom nosiću. Igrate se njenim usnama koje ljube prihvaćajući vaše poljupce koje joj tako nesebično pružate. Njene ruke na vašim su ramenima, njeno tijelo oko vaših bokova. Njen zagrljaj u vašem pogledu. Njen dodir na vašoj koži. Njena glava u u vašem su naručju. Njen dah u vašoj je kosi. Vaš ud u njenoj je utrobi. Ritmični pas de double. Pa se tada, u nadolazećem trenutku, odjednom, nebo rasprsne u milijune iskrica odajući privid vatrometa zvijezda koje kruže oko vaše duše. Duše koja na trenutak izgubi osjet tijela i u bljesku svijetla joj šapne: ‘Samo ti.’

„Ah vidim da se dobro zabavljate.“ prekine ih Dora u priči i nastavi:
„Dečec, ja bi šla doma. Sutra putujem i moram se spremit.“
„Dobro, Odvest ću te kući. Izabela, bilo mi je drago.“ reče Furbi na što Dora doda:
„Bela, nadam se da ti nisam pokvarila društvo.“ namigne zagonetno sestri pogledavajući u pravcu Alde.



„I tako ti hopla ... Ne časeći ćaska napravi pas de deux nakon piruete na ledu.“ našali se Profesor.
„Ne zezaj, od kud ti to? Što ti uopće znaš o baletu?“ začuđen ga upita Furbi.
„Ohoho, kaj misliš da sam analfabeta?“ sa smiješkom će Profesor.
„Vi'š, ja nisam igrač na prvu loptu. Prvo malo driblam. onda krećem na gol i protivnica mi sama sa radošću pusti da joj ga zabijem.“ ispali Furbi.
„Misliš na gol?“ prekine ga Profesor na što se obojica grohotom nasmiju.





(nastavlja se)





Post je objavljen 26.11.2007. u 05:10 sati.