Zagrebački dekameron

utorak, 10.05.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Povratak (Re-Make Re-Model)

Prelijepu sam volio više od svega. Ljubio sam je više no ikoga. I obožavao je kao sveticu. Ti dani kad sam je mogao vidjeti bijahu za mene pravi blagdani. Zato svaki put, kad sam se na to odlučivao, blistao sam pred njom novim znanjem što ga u međuvremenu tako pohlepno usvajah jer ... Kad bi se ona pojavila, kad bi me tako prijazno nagovorila da joj povjerim sve što mi je na duši, ja jedva da sam uspio izustiti pokoju riječ. Samo bi je gledao, nijemo gledao, i gledao bi je. Slušao i upijao svaku njenu riječ i svaka, baš svaka bi se njena riječ duboko urezivala u moju dušu. Sjećam se, kad bi s njom govorio uvijek bijah tako svečano raspoložen i tako mi je divno bilo pri duši. Pratio me je osjećaj njenog lika, pratio me je njen lik, lik što posvuda šeće stazama najslađih užitaka.

Nikad mi nije bilo tako teško pri duši. Činilo mi se kao da postajem drugi čovjek, čovjek bezvoljan i nekako jadan dok život prolazi mimo njega, zaobilazi ga. Dani su se kotrljali u nizu, jedan za drugim. Nizali su se i valjali, a ja ih nisam znao ni mogao nabrojiti. I nije mi bilo važno. Svakodnevnica oko mene bi magla u kojoj sam obitavao zamišljajući, ponekad sanjajući o nekom boljem vremenu što nadolazi. Naposljetku shvatih da moram se trgnuti i da nije sve tako crno i tako strašno. Da na dohvat ruke postoji život kog se u svom očaju odričem a ne bi tako trebao postupati.
„Moram se trgnuti. I ponovo se nadahnuti. Početi sve ispočetka. Probuditi se snagom. Ispuniti se zanosom i nadahnućima koja bi me opet mogla povesti u visine kojima stremim.“ završi Furbi misli i pogleda kroz prozor sobe, prozora u kom se odražavalo sunce novog dana koj' je svitao kroz zoru što svitala je crvenkastim sjajem u kom' rađalo se sunce.

Vraćajući se jednog dana kući sa nekog dalekog puta shvatio sam da već prijeđoh priličan dio puta na kom sam uzalud trošio vrijeme, vrijeme koje je neumitno zamicalo pod kotačima automobila i valjalo se na širokoj cesti što vodila je kući. Na obzoru u daljini ocrtavalo se svjetlo sunca na zalazu, zalazu koji hrli u susret novom vremenu i novom danu koji će se nakon toga roditi. I odjednom, kao iz vedra neba, put pod kotačima automobila i razdaljine koja me dijelila od događaja prošlih mislim mi dadoše zamisao fantastičnu. Odlučih ponovo potražiti svoju voljenu, nikad ostvarenu i već pomalo prežaljenu ljubav. Ne, ne bi to samilost nad samim sobom nit’ to bi sjeta za vremenima prošlim. Sliku o njoj u meni kao da je izbrisala neka čudna, nepoznata sila, a ja tek bijah u mogućnosti sa naporom prepoznati blijede iskrivljene crte one koju sam nekada tako strasno volio. Trebalo se ponovo vratiti u život. Vratiti se i završiti tu noć, jer ... Štogod bi se više trudio obnoviti dragi njen lik, on bi se sve više i više rasplinjavao i nestajao u izmaglici. Istoj onoj izmaglici koja se u predvečerje dana isparava s vrućeg asfalta ceste kojom brodi duša.

Godišnja doba su se mijenjala i smjenjivala ali u Belinom životu nije se mijenjalo ništa. Bela je rutinski obavljala poslove koje rade sve sekretarice po svim uredima ovog svijeta. Internet na poslu pružao je mogućnost za surfanje i dopisivanje. Redovno se javljala na nekoliko foruma skrivena iza nicka koji omogućuje zaštitu i štiti od okrutnosti cybera u kom sve tajne prestaju tajnama biti i sve skrivene misli izlažu se javnosti bez bojazni da će time netko biti prokazan.

Što to tjera usamljena srca da se vežu za cyber koji je eonima daleko od stvarnog života? Tuga, usamljenost, stidljivost, povrijeđenost, ozlojeđenost, praznina. Je li to sve ono što ispunjava unutrašnjost zidova naše sobe u kojoj usamljeni čamimo?

„Mreža je puna manijaka koji jedva čekaju da naleti kakvo slomljeno, povrijeđeno i usamljeno srce. Pa čim ga nanjuše, čim ga osjete, zabiju se u njeg’ poput oštrice noža naslađujući se zlobom svog' ispraznog postojanja.“ raspravljala je Bela u društvu koje se redovno sakupljalo na kavi i trač partiji u kafiću u srcu grada.
„Ipak, među svim tim opasnostima mogu se pronaći duše kojima ponekad usamljeno srce može povjeriti pokoju skrivenu misao. Te srodne duše razumiju bol. Pružaju utjehu, prijateljstvo, daju i primaju ljubav. Osobu obično najbolje upoznajemo kad je ne vidimo. Kroz razgovor i dopisivanje obraćamo pažnju na ljepotu njenih misli, puninu stavova, vjeru ufanja i još koječeg na što inače, u normalnim prilikama, ne bi obratili pažnju. To što ih ne vidimo samo nam pruža mogućnost više. Mogućnost da osobu vidimo onakvom kakva uistinu jest, ali i da je istovremeno zamišljamo idealizirajući njen lik izbjegavajući kontakte koji bi nas možda mogli povrijediti ili razočarati.“ hitro je nadovezivala misli uključujući se u raspravu.

Bela onako plavokosa, krhka, svijetle puti i očiju boje meda, u zelenoj haljini među kolegama na poslu odavala je dojam osobe koja traži pokroviteljstvo, traži zaštitu. Tiha muzika dopirala je sa radija na ormariću pored radnog stola i pronosila nježne melodije uz koje čovjek osjeća se sjetno, čovjek osjeća se fino i ugodi svoje misli na trenutak zaboravljajući, potiskujući probleme, boli, strahove i sumnje. Kolege sa posla znale su da je Bela samac i zato su je često pozivali na kavu što je ona vrlo često prihvaćala. Na takvim neobaveznim druženjima redovno bi čula pokoju šalu.





Žena dolazi u apoteku i traži arsen.
'Oprostite gospođo ali arsen je otrov. Zašto vam treba?' upita apotekar.
'Želim otrovati muža.' odgovori žena.
'Žao mi je ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati.' apotekar će.
Gospođa otvori torbicu i iz nje izvadi fotografiju. Na njoj apotekar ugleda suprugu kako sa nekim neznancem vodi ljubav.
'Gospođo, tko je to?' upita apotekar.
'Moj muž i vaša supruga.' reče žena.
'Oprostite gospođo ali nisam znao da imate recept.' reče apotekar.

Noć, tišina,
Bog te jebo koja mjesečina.
Ja gol a ti gola,
Jebo bi i mrtvog vola a kamoli ne tebe ljubavi moja.

Mladić imao papagaja koji bi problematičan. Vrijeđao je svaku djevojku koju bi mladić dovodio kući.
'Večeras će doći djevojka koju zaista volim. Kažeš li nešto iskopat ću ti oko. Zato kad ona dođe a ti bježi u kut.' reče mladić papagaju.
Dođe djevojka. Papagaj ode u kut. Djevojka i mladić vode ljubav.
'Aj'mo sad novu pozu. Ja ću se popeti na luster, ti se namjesti a ja ću skočiti i nabiti se.' veli mu djevojka.
Čuvši te riječi papagaj veli:
'Jebo jedno oko. Ovo moram vidjeti.'





Iz sivila svakodnevnice svog samačkog apartmana izvlačili su je sastanci sa prijateljicama po kafićima u srcu grada. Prazninu vikenda Bela je ostavljala samo za sebe ne dozvoljavajući da je itko ispuni. Čvrsto je odlučila da od one večeri na Tornju navuče masku. Maska koja ju je čuvala od uspomena na cyber vezu sa osobom koju nažalost nikad nije imala priliku upoznati. S druge strane, nadala se je da će naići na osobu koja će je iskreno privući i kojoj će se ona u podjednakoj mjeri jednako tako iskreno i nesebično svidjeti.

„Nijedna žena nije nelijepa,“ pričala je Darja, njena najbolja prijateljica komentirajući muško ženske odnose „ali treba imati i sreće i strpljenja upoznati pravu osobu. Naravno pitanje je kako tu osobu prepoznati, kako osjetiti ljubav i biti sigurna da je to osoba kojoj se možeš povjeriti.“
„Da se sve to dogodi treba stvari prepustiti srcu i nadati se najboljem.“ ubaci Bela.
„Baš tako … svaka žena može biti lijepa ako to poželi …“ nadoveže se na to Alma „ali nema baš previše smisla opisivati samu sebe. Većina onih natprosječnih je toliko jadna i frustrirana da na njih ne treba trošiti vrijeme. Svakodnevne vježbe i posjete kozmetičaru definitivno bi trebalo zamijeniti sa svakodnevnim čitanjem i vježbanjem duha da duša postane lijepa.“
„Točno tako.“ potvrdila je Darja „Ali ako već postoje pitanja zašto kriviti nekog što vježba svaki dan. Tko zna što sve ljudi smatraju vježbanjem ... Vježbati se mogu i mišići i moždane vijuge. Mislim da je nama ženama manje bitno kako tko izgleda. Ja osobno ne znam nijednu curu koja bi se napalila gledajući samo u nečije mišiće … dok recimo likovi koji se pale na žene što su samo prošle pokraj njih u nekom simpa izdanju ... ali što ćeš. Ipak je sve to subjektivno. Svi mi imamo afiniteta prema nekoj vrsti ljudi ... bilo da je to izgled, inteligencija ili smisao za humor. ...“

Uz posao, kave sa prijateljicama i cyber Bela je imala još jednu strast. Iako bi suhonjava i mršava voljela je kolače. Slastice svih vrsta a naročito kremaste kakve su rade u najboljoj slastičarnici u gradu, Maksimirskoj u blizini Kvatrića. Znala je dobro kuhati obično bi petkom, dan prije no što bi jednom mjesečno vikendom odlazila u Bjelovar u posjetu roditeljima, svojim bi nećakinjama radila kolače.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron