Zagrebački dekameron

subota, 04.11.2006.

The Overture: Fantastični snovi Gospodara prstenova

Vjerujem da većina vas čitatelja barem djelomično poznaje Zagreb. Kao što iz osobnog iskustva zna ili možda ne zna, grad Zagreb prepun je lokala. Ipak, lokale kakve nailazite oko Katarininog trga ne nalazite baš svugdje, čak ni u puno većim i poznatijim svjetskim metropolama, recimo u Londonu. Vjerojatno ste čitali knjigu Gospodar prstenova, a ako niste ono ste barem gledali istoimeni filmski serijal. Tada znate ili u pamćenju držite sve one čudnovate i pomalo fantastične prizore nadrealnih dogodovštine kroz koje prolaze junaci na putu do Saurona kako bi od njeg’ spasili treći prsten.

A baš tu, u Zagrebu, na Katarininom trgu, nalaze se zanimljivi lokali oslikani i uređeni po mjeri prizora te priče jer ... Priča se savršeno uklapa u atmosferu starog Gradeca u kome su se građani, vjerovali ili ne, bojali gvelfa, gibelina, trolova i ostalih mitskih bića što u službi su ili pri ruci coprnicama i coprnjacima. Ne bojte se, u noveli vas ne čekaju ni zli čarobnjaci ni zle vještice, a još manje na vas ne vrebaju ostala mitska bića koja pokorno obitavaju u njihovoj službi čineći opačine koji ovi vješto spremaju. Baš naprotiv, na Katarininom trgu naći ćete ugodnu, opuštenu i pomalo otkačenu atmosferu kakvu nalazite na svim mjestima dobre zabave i još boljeg provoda.

Jeste li znali da je u nepunih dvjestotinjak godina što u ondašnjem Gradecu, a što na susjednom mu Kaptolu, tijekom petnaestog i šesnaestog stoljeća spaljeno preko četiri stotine vještica? Iako u čestim sukobima oko posjeda, ponekad čak i u pravim ratnim sukobima koja katkad bijahu toliko krvava da još i danas jedna uličica nosi naziv Krvavi most, ljuti protivnici su kad je trebalo spaljivati coprnice i coprnjake bili složni i k’o braća suglasni. Pišući ove retke vaš omiljeni pisac pamti događaj iz Londona kad je igrom slučaja, u Mc Donaldsu na St. Martin's, upoznao jednog poznatog američkog dramatičara što je bi na proputovanju Londonom. Čekao je on na premijeru svoga novog dramskog djela koja bi zakazana u obližnjem Duke of York Theatre. Pričali su o svemu i svačemu, a na spomen četiristo spaljenih gričkih vještica Richard se zapali.
„To, to bi trebalo dramatizirati!" usklikne.
„U jednu predstavu dovesti svih četiri stotine vještica i coprnjaka na scenu. Istovremeno. Kakva bi to snažna ekspresija bila!" oduševljeno je pričao dok su uz cheeseburger nabadali pomfrit i namakali ga u kečap.
Uistinu, danas nakon tolikih stoljeća ova se tužna storija o ljudskoj gluposti u najmanju ruku čini žalosnom, ali u ono vrijeme, vjerujte mi, ne bi tako. Jer te tvari su tada bile izuzetno delikatne i opasne.

Uzmimo recimo Martina Luthera, utemeljitelja protestantizma. Njemu su svojedobno sudili u Wormsu gdje morao je braniti svoje teze, no ipak ih je uspio obraniti. I ne samo obraniti već čak i obrlatiti tadašnjeg Njemačkog izbornog cara i okrenuti sve u svoju korist. I gle čuda, dan kad se to zbilo, dan uoči Svih Svetih, taj se dan širom svijeta obilježava kao dan protestantizma. A katolici s kojima se su protestanti u Njemačkoj u tridesetogodišnjem ratu krvavo klali i ubijali, danas bez predrasuda prihvaćaju čak i Haloween, a ne samo Sve Svete koji dolaze dan poslije iako su oni, katolici, za protestante još uvijek i su i danas građani drugog reda. Tako je Noć Vještica u iskrivljenoj ikonografiji new agea postala neka vrsta neslužbenog praznika. Pa je tako Noć Vještica u režiji konzumerističkog hedonizma potrošačkog društva postala razlog za još jedno nalijevanje irskim pivom. Vrijeme je to kad pale se svijeće u bundevama i dan je to obilježen iluzijom užitka kog daju jeftini horor filmovi što promiču nasilje zbog nasilja kao takvog. Zaista, svijet je čudan. Neobičan je i povezan bez obzira na sve razlike što ga dijele, jer ... Razlike ponekad mogu i spajati. Razlike između ljudi, razlike između civilizacija. I još da ne zaboravim, Martin bi oženjen Katarinom i s njom imade šestero djece. Slučajno ili ne, nema veze, ali svakako zanimljivo.

Legende o coprnjacima u našim su krajevima vezane uz Klek. Planinu što se kao stijena uzdiže ponad Ogulina. Planinu što loveći u svoju mrežu vjetrove, oblake i legende i sama posta dijelom legende. A prema legendi, na vrhu Kleka se u noćima punog mjeseca okupljaju coprnice i plešu oko Nečastivog osobno. Plešu one tamo svoj zanosni ples na metlama i heksaju. Naravno, u čitavoj toj fantaziji ima i primjesa erotike, jer ... S kime bi se one uopće zabavljale doli sa Nečastivim? Slično je i kod primanja u njihovu veselu družbu, kod njihovog svima poznatog 'zaređenja'. I ta priča sadrži dozu erotike, sve kako bi mistika povezana s asketizmom i odricanjem od svjetovnih užitaka, kako bi tajanstvenost što se još od srednjeg vijeka sustavno promiče, privlačna bila i tako zabavljala mnogobrojne potrošače. Pa upravo zato, baš u doba Renesanse, a i kasnije u doba protureformacije, kao odgovor na hedonizam izražen oduševljenjem masa povratkom putenosti, javlja se inkvizicija. Inkvizicija se prvo širi zemljama koje su najkatoličanskije, recimo Španjolskoj, da bi se zatim iz nje razlila diljem starog kontinenta. Iako se inkvizicija u Španjolskoj najdulje zadržala, kao protutežu tome u današnje vrijeme španjolci su, drugi po redu, odmah iza ludih nizozemaca dali homoseksualcima pravo na ‘brak'. I da ne zaboravimo, Nizozemska je vrlo vrlo dugo bila direktno podređena španjolskoj kruni i u šesnaestom je stoljeću, za vrijeme Karla V, a kasnije, za vrijeme Filipa II bila dio Svetog Rimskog Carstva.







Smiješila se jesen prepuna boja. Smiješila se gradu koga polako prekriva koprena mraka što ga za sobom donosi mladi mjesec. Svijetla gornjogradskih svjetiljki upaljena su i trepere podno zvjezdanog neba.
„Vrijeme postoji da se trati. Odluka je individualna. Posljedice nikada nisu izvjesne.“ proročanstvo je koje nasta nekad u nekim dalekim mračnim šumama i svojedobno doputuje u naše krajeve. I dok crvenokose vještice zanosno plešu svoj erotski pir, crvenokosa sjedi i promatra. Ona nije za ples, još nosi štake a nozi ispod koljena je u gipsu.

Crvenokosa Katarina u slobodno vrijeme se, onako iz zafrkancije bavi heksanjem. Copra Nečastivog. Odsutnim pogledom sa brijega gleda svjetlom okupanu katedralu koja se u sumrak doimlje kao velika napuštena tvornica. Prisjeća se dana copranja, pamti kavalire sa magnolijama i kamelijama, pamti neobične događaje iz priča. Oko nje su uvijek kavaliri. Njen glas ponekad se, poput australijsko-kalifornijskog požara širio uokolo naokolo, vitezovi se oko nje množe, međusobno odmjeravaju ispod oka i bore na turniru podno njene kule djeve Matovilke.

L ..... is for love, baby ..... L
O ..... is for only you that I do ..... O
V ..... is for loving virtually all that you are ..... V
E ..... is for loving almost everything that you do ..... E
R ..... is for rape me ..... R
M ..... is for murder me ..... M
A ..... is for answering all of my prayers ..... A
N ..... is for knowing your loverman's going ..... N

I'll say it again

L ..... is for love, baby ..... L
O ..... is for oh yes I do ..... O
V ..... is for virtue, so I ain't gonna hurt you ..... V
E ..... is for even if you want me to ..... E
R ..... is for render unto me, baby ..... R
M ..... is for that which is mine ..... M
A ..... is for any old how, darling ..... A
N ..... is for any old time ..... N

„Would you join me ... would you join me in bed ..." u stilu davnih ali bliskih gregorijanskih korala atmosferu su ispunjavali zvukovi opuštajuće glazbe koja dolazi sa razglasa gornjogradskog pabova. Senzualnost i mir. Spokoj, pobožnost, vjerovanje. A opet i istovremeno, putenost, užitak, erotika. Poziv je to na seks.

Gregorijanski korali kao glazbenog obrasca nastali su u vrijeme pape Grgura i u svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti odisali su duhom što ga je tada širilo kršćanstvo. A kako je ono, kao i sve druge religije s vremenom zastranilo, tako su ih kasnije proglasili nepodobnim jer ... Jednostavnost i iskrena pobožnost oduvijek su u prirodnoj vezi sa putenošću i erotikom. Erotika je to što zbog osobnih, a što radi znanih i teško shvatljivih političkih razloga u srednjem vijeku posta proskribirana u korist asketizma i odricanja od užitaka svjetovnih. Tih malih i sitnih zadovoljstava na koja se, nakon svih velikih misli, riječi i djela zapravo svodi život naš svagdanji.





Sve se međusobno stapalo i prožimalo. Treperilo poput svijeća, lelujalo poput plamena koji pliva u posudama iz kojih širi se opojni miris eteričnih ulja. Miris Katarininog tijela stapao se sa mirisom njenog parfema. Pretapao se sa opojem svijeća.
„Samo se ti zafrkavaj. Kad te ja zaheksam nećeš se ni snaći niti će ti biti jasno kako si se proveo." zbori Karatina na Furbijeve pošalice u vezi heksanja.
„Zar zaista misliš da se bojim heksanja? TPa ja sam ti sam Nečastivi osobno. Sve ste u mojoj vlasti!" šali se Furbi na svoj i njen račun.
„Ma nemoj! Zaista misliš da ću i ovaj put popustiti?" prihvaćajući šalu pita Katarina na što oboje prasnu u smijeh.
„Ne, ne nećeš popustiti već ću te ja začarati." grohotom nadoveže se Furbi.
„Dobro, onda me začaraj." jednostavno i skromno, gotovo izazovno, a opet čedno reče Katarina i spremno prihvati igru prepustivši se njegovom milovanju.
Ruke su joj spremno odgovarale na njegove pozive. Ruke im se nježno pretapale, jedna u drugu, jedna oko druge, dodirivale se u igri ispreplitanja prstiju, igri milovanja, slutnji tajnih dodira, pogledima poziva za koje ne zna nitko osim njih dvoje.
„Volim te budalice moja." nježno mu šapuće dok se ljube ne mareći za ostale goste paba.
Drugi gosti, zabavljeni nekim svojim igrama, u jednakoj mjeri ne mare za njih. Svi oni zajedno i pojedinačno igraju neke svoje igre ne primjećujući jedni druge.

To je atmosfera koju bi poželio svaki par koji traži diskreciju. A treba li mu, osim diskrecije potražio bi tu i druženje sa sebi sličnima. Parovi i društva. Sve se to ovdje nalazi na jednom jedinom mjestu, mjestu Gospodara prstenova, mjestu gdje fantazija susreće stvarnost i gdje se stvarnost pretapa u fantaziju. A nakon opuštanja u pabu, nakon pripreme slijedi vrhunac. Vrhunac je na ... zadnjem sjedištu njenog automobila.

„Nikada do sad nisam tako nešto doživjela." zapisala je Katarina te noći u svom dnevniku.
„Zaista, prošla sam sve i svašta, sito i rešeto. Bila sam svugdje i radila to na razne načine ali usprkos iskustvima i godinama za mene to bi otkriće." tipkala je dalje na laptopu u poluzamračenoj sobi pred počinak.

„Svjetla u daljini dolazila su i prolazila u blizini, mimo nas. Sa brijega se pružao pogled na grad. Izuzev povremenih automobila nije bilo nikog. Na staklima i kroz otvorene prozore do nas dopirao je svježi dah noći. I dok sam uživala u onom što mi je pružao, sva uspaljena i mokra od znoja zahtijevala sam još i još i još. U meni je sve treperilo. Uzbibala unutrašnjost na tvrdom sjedalu koje se nikako nije spuštalo. Oh bože, zastenjala sam i svršila ne znajući za sebe. A on je još i dalje stajao. Stajao je i nikako da šampanjac konačno prasne. Zato sam od njega zatražila još. Osjećaj zadovoljstva dolazio je sam po sebi ne pitajući za vrijeme, ne mareći za mjesto, ne čekajući da prethodni svrši i ispuni me tako željenom milinom. I dok je u meni sve treperilo i svjetlucalo ni sama ne znam kako, opet osjetim da nailaze poznati osjećaji. Nisam se više suzdržavala, neka bude što ima biti. Ponovo sam svršila. I nastavljala. Svršavati. Sve je dolazilo i prolazilo u valovima i jednostavno više nisam znala za sebe. Željela sam samo da to traje i potraje. I kao da je netko tko nama upravlja usliši on moju želju. Ispuni je. Trajalo i trajalo tako da sam na kraju izgubih osjećaj za vrijeme. I kad konačno osjetih kako se u meni razlijeva šampanjac, kako njegov mlaz nezaustavljivo nadire i ispire me tako željenom milinom, svrših još jednom."

„Uf, ne znam što mi danas bi. Nikako nisam mogao svršiti." Furbi.
„Neka tako bude i drugi puta, meni je baš bilo prelijepo." reče Katarina i nasmiješi mu se.






Podno Savskog mosta teče rijeka, a voda donosi i odnosi događaje. Ali još i danas, dok oboje mirno šeću svoje kućne ljubimce, ponekad, pri slučajnom susretu na obližnjem Tuškancu, Katarina i Furbi sa radošću obnove nekadašnje uspomene. Ljubav što je onomad izmjenjivahu traje još i danas. I dok se njen ljubimac i njegova ljubimica slobodno igraju, trče i natjeravaju šumom, pisac ponekad zapiše neki novi susret kao neku novu novelu ali ... Ostavimo to za slijedeću priliku. A dotle, uživajte čitajući ovu i ostale novele i živite svoje vlastite živote. Život je da se živi, život je da se proživi i da život je da se uživa. Sve je tako jednostavno, zar ne?



(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron