Zagrebački dekameron

utorak, 18.10.2011.

Life during wartime: Crime of Passion - Shakespeare's Dream (Re-Make Re-Model)

Ne boj se putniče što zaš’o si ovdje,
neću ti ništa, opusti se plaho
i poslušaj sad novelu staru
što noći ovoj kazuje vrijeme.

Furbija te riječi uspokoje:
„Dobro, onda pričaj.“

„Sigurno se pitaš tko sam i što ovdje radim. I zašto ti želim ispričati priču? Stranče što pod svjetlom noći u lugu ovom gledaš na rijeku, ja zovem se Leticija. U mene bijahu zaljubljena dva muškarca, svaki od njih na svoj način. A ja, ja bila sam zaljubljena u obojicu. I uvijek još jesam ... Prvi, doktor za dušu, noću mi je pis'o najljepša pisma i najsjajnije balade što zamisliti sam mogla. Danju sam se s njime nalazila na kavi i uživala u duhovitom i prijaznom društvu. Bi on lijep, visok, vitak i jak. Kovrčave kose kao Adonis ali ... Za noć imala sam Drugog. Bio je on moj doktor za tijelo, manji al’ snažan kratko ošišane kose i u pratnji velikog patuljka. Koji je to ljubavnik bio i kakvim me sve užicima putenim on vodio jest! Nemoguće je to opisati riječima već samo doživljajima. A danju me sms porukama podsjećao na slasne užitke što donosila mi je putena noć.“ započne svoju priču Leticija.
Zatim ona zastane na trenutak, zagleda se u rijeku što preljeva se na mjesečini pa nastavi:
„No da skratim priču ... Tako, jednom, dok sam s doktorom tijela tražila mjesto na kom prikladno je slatke radnje činit’, pronašli smo ovaj lug. Parkirali smo automobil gore na cesti i spustili se do rijeke ... Da užitke bi vodili.“
Leticija opet zastne i osvrne se pogledavši gore prema cesti. Potom okrene pogled, zagleda se u riječne pećine što sjajile su se na mjesečini i oko kojih nečujno je šumila voda koja donosi ugodan svježine osjet tople ljetne noći.

„Zvijezde na vedrom nebu sjale su te noći ne mogavši svjetlom svojim sjaj mladog mjesecašto osvjetljavao je lug nadići. U odsjaju njihovom, u ugodi tihoj, oči su mi blistale u noći i pretvarale se u duplo svjetlo na kraju tunela. Jedno svijetlo bilo je za Prvog, doktora za moju dušu. Drugo svjetlo bilo je za Drugog, doktora za moje tijelo. Oba ta moja slatka i predivna ljubavnika nadasve. Topila sam se i migoljila, znojila se iznutra i sjajila prelijevajući boje - plave, žute, crvene i zelene. Nestajala sam u viru putenosti i opet se iz njeg’ vraćala uzvraćajuć’ mu na isti način i istom mjerom. Rijeka je šumila a poneka duga svjetla na cesti približavala su se i nestajala u daljini. I odjednom ovaj oltar na kom smo vodili ljubav pretvori se u Discovery i poleti on put mjeseca. Bilo je tako uzbudljivo. Moje uzbibalo tijelo treperilo je na njegovom patuljku zahtijevajući od njega još i još. I još. Nikad prije nisam to radila na livadi. Na žalost. I zato sam se osjećala tako predivno.
„Morat’ ću to ponoviti više puta.“ pomislih „Možda čak ovamo i doktora za dušu povedem da pjesme mi čita.“
I tad, odjednom, u meni prasne bomba. Rasu se ona kroz moje tijelo. I poteče doza. Doza što sam je dobivala bila je neobično jaka. Ispirala mi je unutrašnjost pružajući najslađe strasti što mogla sam ih zamisliti. Plutala sam u valovima beskrajne nježnosti. Oči su mi na trenutke bivale svjetlije i plavije od najsvjetlije lagune. Prvi mi je ukrao tijelo i zarobio ga kemijom. I dok sam tako sva u slast drhtala, prisjećala sam se poezije koju čita mi Drugi. Pomislila sam na njegova najstrasnija i najljepša pisma i sve njegove predivne pjesme koje za mene je spjevao. Da, Prvi me je punio odozdo a drugi me je dolijevao odozgo. I sve to sli se i stopi u moju nutrinu. Doktor za tijelo i doktor za dušu ... Oni bili su jedno.“

Slušajući njenu priču Furbi se nasmije. A Leticija ga pogleda i nastavi:
„Svršila sam tako predivno kadli ... Odjednom! Iz grmlja, pred nama stvori se on, Drugi. Gnjevan i srdit te riječ po riječ između njih dođe do svađe. Zatim se njih dvojica potuklu. Voljela sam ih i još dan danas ih volim. Obojicu. Pokušavala sam ih razdvojiti kadli, začu se prasak. Osjetih neobičnu toplinu. Pogledam. Na sebi vidim vlastitu krv. Krv na svojim rukama i krva na tijelu. A oni, obojica, zapanjeno stoje i rukama drže pištolj kog željela sam im oteti ne hoteći da dogodi se tragedija. Ni dan danas još ne znam koji ga je sa sobom imao. Samo znam da Drugi Prvome naglo istrgne pištolj iz ruke. Pri tom pištolj nespretno opali i Prvi se sruši k’o pokošen. Vidjevši to Drugi uperi u se pištolj. U glavu. Začu se pucanj i on se sruši.“

Na te Leticijine riječi Furbi se neugodno strese no ona ma to samo nastavi, ovaj put u mirnom tonu:
„Ne boj se putniče i čuj moju priču do kraja. Gledajući taj prizor suze su mi navirale na oči. Jecala sam tiho i na kraju izdahnula.“
„Pa ako si, kao što sama veliš mrtva, što onda radiš ovdje?“ upita ju Furbi.
„Evo, da ti sve jasno bude. Jedni vele griješna sam i zato me ne htjednu u spokoj smrti primiti. A drugi vele nisi griješna i zato ne pripadaš nama. Treći vele da ništa učiniti ne mogu jer suci oni nisu. Obojicu sam voljela i još volim. Volim ih jednakim žarom. Obojica, jedan za drugog su znali i u ludosti svojoj živote svoje skončali su. Pa zato sada ja, noću zarobljena, lutam živa ovim stazama a danju me nema jer vele da mrtva jesam. Zao ja noću lutajući usamljene putnike pronalazim i pričam im priču a sve kako bi me izbavili iz stanja ovog u kojem i jesam i nisam.“
„A kako ti ja mogu pomoći?“ upita je dalje Furbi.
„Ovako ...“ započe Leticija kadli Furbija nešto čudno iz sna prenu i on se probudi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron