Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 09.03.2009.

Plaža: Tamaraw ili Povratak iz plave lagune

Jeste li za šetnju pješčanim žalom? Rano je jutro, a sunce se diže nisko iznad obzora. Posvuda oko vas je mir i svježina. Vrijeme je to kad vlada ljepota i meditacija.
Gdje se nalazi takvo mjesto? Gdje leži taj kutak što odmara od zamora koga neki krste civilizacijom? Gdje je ta luka dovoljno daleka, a dovoljno bliska da na dohvat svijeta pruži spokoja mir i time ispuni dušu? Gdje je ta egzotična pozornica koja privlači na tako čudan i neobičan način? Je li to ono što ste tražili kad zaputili ste se na putovanje? Na putovanje koje vas vodi daleko od bučnih gradova Europe. Daleko od svih mravinjaka Dalekog Istoka ili sjaja zlatnih pagoda Tajlanda. Jedno je sigurno. Europa vas je zaboravila i vi ste zaboravili nju. Brige, gluposti i opterećenja. Na njih ste potpuno zaboravili, jednostavno ste ih potisnuli, pa su one prošle same po sebi i same od sebe. Istisnuli ste ih iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojale. A sve ono što vam je do tad', prije velikog putovanja u svojoj nestvarnosti izgledalo pomalo čudesno, sve što ste do tada tako požudno upijali gledajući slike egzotičnih krajeva, sve u što ste buljili kroz ključanicu televizijskog ekrana, sve je to sada ovdje. Na dohvat ruke podastrto pred vama i samo čeka da to uberete. Stvarnost je nadohvat ruke, a vi je konačno držite u vlastitim rukama i uživate u njoj bez želje vratiti se odakle ste došli. Zapravo jedino o čemu sada razmišljate je kako ostati ovdje. Da ostati ovdje i uživati, to je u redu, ali postavlja se pitanje što raditi?
„Ništa posebno. Uživati. I još samo taj slatkiš dopuniti zabavom." razmišljao je Furbi dok je po običaju ranoranioca izjutra šetao pustom plažom.

Mindoro je otok na kome se možete vrlo lako izgubiti. Zalutati. Priča se kako su neki neoprezni turisti zalutali. Boravili su oni tjednima vrteći se u krugu od dvadesetak kilometara da bi ih, srećom po njih, na kraju, zapravo u posljednji čas, pronašli izgladnjele i napola mrtve samo dva kilometra zračne linije od civilizacije. Svi su završili u Američkoj bolnici u Manili.

Sa plaže se jasno vidi Mount Helicon ili kako ga ovdje zovu, Mount Talipanan. Za njega govore da je lovac vjetrova. Za lijepog vremena, stojeći sa ruba vulkanskog grotla iz koga sukljaju para i dim puca vidik od preko stotinu kilometara uokolo. Jedna od dobrih osobina tornada je da uvijek atmosferu pročisti od vlage. A dolje, duboko u dubini i daleko u daljini znatiželjnim očima vas promatra otok prepun brežuljaka i kotlina koje negdje u beskraju okružuje indigo plavo Južnokinesko more, more što se u daljini stapa sa koprenom obzora kristalno bistrih plavih visina. Oko vas fijuče beskraj vjetra i pronosi vam po nos miris slatke morske soli dok ozon pamti beskonačnost vremena i prostora. Vjetar je to koji vam mrsi kosu, vjetar je to čisti vam pluća i puni vašu dušu energijom i snagom.



Maria je veselo vrištala kupajući se podno slapa prepunog mjehurića. Mlazovi vode što se obrušava sa stijene. Voda zalijeva njeno tijelo, a ona se drži za glavu. Maria je nestajala u vodi da bi opet iz nje izronila. Pozivala ga je na igru.

Promatrao je njeno tijelo. Oko njega prštale su sitne kapljice vode. Presijavale se u tisućama dragulja igrajući soju svjetlucavu igru. Kapljice su ispunjavale zrak. Ispod kupaćih gaćica Furbi je nazirao njenu pohotnu nabreklu mačkicu. A mačkica mu je, osjećajući na sebi njegov pogled uzvraćala darivajući njegovom znatiželjnom pogledu sklad svoje malene guze. U jednom trenutku Maria nestane iza slapa da bi mu se zatim u drugom ponovo ukazala šaljući mu ovaj puta još izazovnije signale.
„Predivna guza, skladno tijelo. Diže mi se." Furbi je osjećao kako mu se budi ponos.
I u trenutku se nađe pored nje, iza slapa. Maria tad zaroni u plitko jezerce, pa se nađe tik njemu nasuprot ljubeći ga u prepone. Igrala se njegovim ponosom.
„Želiš me?" pita ga izazovno.
„Da." uzvrati joj Furbi na što se ona okrene.
„Uđi mi u guzu. Ne skanjuj se, čisto je. Zažmiri i uživaj. Ovo ti je moj dar." reče mu.
Ulazeći među Marijine guzove Furbi je osjećao neobičan užitak dok se ona smijala zalazeći prstima u mačkicu s prednje strane okajavajući grijehe sa stražnje strane.
„Joj, što je ovo lijepo." komentirala je gospodareći situacijom dok je na grudima i u mačkici osjećala uzbuđujući tankoćutni dodir njegovih ispruženih ruku.
Oboje su svršili.

„Ovo je veličanstveno" komentirao je Furbi naizmjence potežući sa Dancem jedinu preostalu cigaretu.
Prolazili su cestom. Oko ceste prostirala se džungla. Jeepney je opet hrlio u susret Plavoj laguni, vozio je prema jezeru u koje se obrušava veliki slap, a iz slapa istječe malena rječica i koji kilometar dalje ulijeva se u more. Maria, tamnoputa ljepotica koju je upoznao na plaži, sjedila je nasuprot njih i zagonetno im se obojici smiješila.
„Kad je plima bistra rječica teče uzvodno donoseći svježu morsku vodu koja se tada miješa sa slatkom što stiže iz unutrašnjosti otoka." objašnjavala im je i pogledavala u smjeru kamo ih je vodio put.
„Nije li ovo raj?" inzistirao je Nijemac.
„Moram priznati da mi se sviiiiiiiđa." glasno je komentirala Žana dok se ruku za ruku držala sa Nijemcem.
„Ne truckaju ti se više bubrezi?" Nijemac se šalio.
„Hej društvo, prvo što ću ovdje učiniti je baciti se u jezero." reče im Furbi.
„A onda ću plivati i samo plivati. Lamatati rukama. Kao dijete." nadoveže se Danac držeći Mariju za ruku.
„Sex unter wasser, dass pass mich sehr." Furbi je pogledavao dva para.
„Da, treba se čuvati podvodnih nemani." Žana prihvati šalu.
„Ne trebaš se brinuti kad sam pored tebe." čeznutljivo joj reče Nijemac.
„Hoćeš li me čuvati od podvodne nemani?" upita ga Žana.
„Da ako ti tako želiš." odgovori joj Nijemac.
„Pusti sad romantiku. Skidaj se i ulazi u vodu." vrištali su u glas Danac i Furbi dok se ostatak društva slatko smijao. Svi su se međusobno veselo prskali i polijevali sa pjenušavom vodom slapa koji se lomio u kristalno plavom jezeru sa pješčanim dnom. U vodi plave lagune istovremeno se ogledavalo nebo dok se sitni bijeli pijesak poput kakvog biserja caklio na plitkom dnu.



Džungla je danju tiha, tek noću oživi. Pa se tada iz nje čuju krici životinja. Noću u džungli postoje samo dvije skupine živih bića. Lovci koji traže žrtvu i plijen što skriva se od predatora. U unutrašnjosti otoka cesta nema. Postoji samo splet krivudavih puteljaka kojih se treba držati i dakako, treba ih dobro poznavati. Treba jako, jako dobro znati kamo idete inače ste izgubljeni, jer ... Tajanstvenim putevima unutrašnjosti kreću se i ljudi i grabežljivci. Lovina, poučena iskustvom generacija obično se skriva negdje duboko u mraku. A cestama koje putuju otokom ili stižete negdje ili dolazite u nigdje. Sve zavisi o vašoj sreći i snalaženju u prostoru, jer ... Kad zamaknete podalje od obale okružuje vas divljina u kojoj prestaju priče i počinju bajke.

Oštro će oko možda sa vrha nekog od brežuljaka ponekad primijetiti poneku domorodačku kolibu. Kolibu od palminog lišća što ga oni stalno zamjenjuju novim sve kako bi im se dom potpuno stopio sa krajobrazom. Tako ostaju nezamijećeni i osjećaju se sigurnima. Navika je to iz vremena kad čovjek postao je čovjekom. Što se više udaljavate od obale, kameno doba sve vam je bliže i bliže. Ali domoroce nećete vidjeti, jer oni se skrivaju od pogleda znatiželjnika. Stara navada iz pradavnih vremena. Stanovnici obale o njima ispredaju legende iz samo njima znanih, više iracionalnih doli racionalnih razloga. Domoroci su za njih demoni koji noću uokolo lutaju i na Mount Talipanan odvode znatiželjnike koji se za mraka odvaže izaći iz sigurnosti vlastitog doma. Tamo ih obredno prinose svom bogu, Mount Talipananu, bogu Tame. Iako smiješni, mitovi i legende, zateknete li se na licu mjesta, doimlju se i stvarno i blisko. I nadasve su uzbudljivi. Vjerovanje koje isprepliće demone i Djevicu koja, boreći se protiv demona donosi spas. Poneki pak vjeruju i u fantastične priče koje govore kako na otoku žive ljudožderi. Vjerovanja su potaknuta znacima, ali ima li zaista nečega u tome, o tome u sljedećim novelama.



Šetnja otočkim priobaljem i po bližoj unutrašnjosti svakako ne pripada među prave turističke atrakcije, jer ... Turiste voze do uobičajenih punktova na kojima oni dobivaju iskrivljenu sliku stvarnosti, ali ... To je ono što se ovdje dobro i masno plaća.

Žana i Nijemac proživljavali su svoju romansu na plaži. Šetali su obalom, zaljubljeno su gugutali skupljajući školjke i zanimljive kamenčiće. Za to vrijeme Danac i Furbi odluče:
„Da obiđemo okolicu Plaže? Možemo zaviriti u unutrašnjost.“ predloži Furbi.
„Zašto ne, ovdje je ionako vrlo dosadno. A uz put možda nađemo dobru zabavu. Pogledaj na primjer djevojke.“ namigne Danac pokazujući na grupu lokalnih djevojaka koje su hihoćući se nespretno pokušavale ući u more.
„Smiješne su. Da im pomognemo?" predloži Furbi.
„Naravno, tko zna što će se iz toga izroditi." razvuče Danac šeretski osmijeh.

Poslijepodne se zapute prema obližnjim brežuljcima ne znajući kamo ih put vodi, no sa slutnjom da bar iz daleka imaju priliku promatrati egzotiku. Zamicali su strmom i zavojitom cestom koja je uspinjući se vodila ravno u unutrašnjost otoka. Što su se više udaljavali uzbuđenje je bivalo sve intenzivnije. U daljini, na susjednim brežuljcima, tu i tamo, pojedinačno, nazirale su se domorodačke kolibe. Smeđe-sivo lišće koje ih pokriva ukazuje kako se one više ne koriste, jer bi se u protivnom stapale sa zelenilom okoliša. Ipak, u par navrata pažljivo promatrajući događaje u daljini, ugledali su nastambe za koje su pretpostavljali da u njima postoji život, da u njima stanuju domoroci. U jednom trenutku su čak na obližnjem brežuljku ugledali i čudne tamnopute ljude.
„Eheeeeeej, ima li koga?" u trenu i bez upozorenja izdere se Danac na što ovi naglo nestanu negdje između visoke trave i onoga što se u slobodnom prijevodu naziva kolibom.
„Baš si glup." dobaci mu Furbi „Znaš da ćeš ih tako uplašiti. Domoroci izbjegavaju kontakt sa turistima." upozori ga.
„Izvini. Malo me je zanijela želja da s njima uspostavimo kontakt." opravdavao se Danac dok su dalje koračali.
„Već je kasno popodne, a kako se ovdje rano smrkava pametnije je vratiti se na Plažu.“ dobaci Furbi.
„Imaš pravo, vratimo se mi natrag. A uz put bi mogli popiti koje pivo?" predloži Danac
„I popušiti koju od onih divnih cigareta." namigne mu Furbi.
„Sa zadovoljstvom. Prijedlog se prihvaća!" potvrdi Danac.
Na to se obojica okrenu i upute natrag put Plaže.



Pri povratku zapazili su neobičnu karakteristiku priobalja. Većinu stanovnika čine žene i mala djeca. Muškarci su ovdje rijetkost. Ne treba biti bog zna kako pametan da se tome shvati razlog. Naravno, u pitanju je seks turizam. Po povratku sa Filipina Furbija je još dugo pratio lik prelijepe tamnopute djevojke koja mu se tog dana ponudi u obližnjem baru. Bilo je to ovako.

Sa Dancem je sjedio pred barom i promatrao borbu pijetlova. Filipinosi uokolo bučno su navijali za svoje pernate ljubimce i kladili se, svatko na svog favorita. I dok su oni to gledali i slušali bučno navijanje uspaljene gomile, priđe im tamnoputa.
„Momci, što radite ovdje tako usamljeni?" upita ih.
„Čekamo društvo." uzvrati joj Furbi.
„Društvo ljepotice kao što si ti." doda Danac.
„Ohoho, laskate mi. Ali kad je tako biste li mi platili piće?" nevino ih upita tamnoputa.
„Može." zbrza Danac i za par sekundi se na šanku niotkuda stvori još jedna puna čaša piva.
Brbljavi Danac preuzeo je inicijativu i zabavljao tamnoputu Mariu, kako su kasnije doznali da djevojka se zove. Furbi bi tek s vremena na vrijeme prozborio pokoju riječ, ponekad rečenicu, ali je čitavo vrijeme razmišljao bi li je trebalo povesti na Plažu. Maria je bila okrenuta Dancu, ali mu se s vremena na vrijeme samo zagonetno smješkala i nije se osvrtala na komplimente koje joj je olako i nesebično dijelio Danac. Bilo je to kao da je osjetila o čemu Furbi razmišlja.
„Ehej momci, bi li me poveli sa sobom?" upita „Mogu vam praviti društvo, miješati vam Mindoro sling i još puno puno toga. Vjerujte mi riječ da ćete uživati." namigne.
„Da, Mindoro sling." Furbiju se ovlaže usne.

Večer prije, dok se društvo pijano od Mindoro slinga vraćalo iz obližnjeg restorana Žana mu je tiho šapnula na uho:
"Ovdje SIDA leti zrakom."
Na to se oboje nastave teturati plažom koja nije bila dovoljno široka da bi ih odvela put njihovih koliba. Vlasnik restorana, neki Švicarac oženjen za domorotkinju, žalio se na infekciju koja mu nikako ne prolazi.
„Izgleda da ću morati u Manilu do doktora." reče na kraju na što se njih dvoje samo nijemo pogledaju.






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron