Zagrebački dekameron

nedjelja, 18.02.2007.

Cherchez la famme: Djevojke na fotografijama

Robi boy prodao autorska prava

Današnji Zagreb drugačiji je od onoga koga pamte starije generacije zgarepčana. Recimo Bogovićeva. Nekad prazna, gotovo dosadna ulica poznata samo po dvjema prodavaonicama ploča i Big Benu, disko klubu u koga zalaze srednjoškolci. Disko se nalazio na početku iz pravca Cvjetnog trga i bio je u istom prostoru . podrumu i katu gdje se danas nalazi knjižara. Sjećam se kad sam upao u Altinu prodavaonicu ploča i od nekog dugokosog musavog tipa kupio dupli album snimljen na BOOM festivalu. A kad, sav sretan što sam se konačno dočepao tog kultnog djela, dođoh kući i stavih ploču na gramofon ... Sranje. Dočekalo me je potpuno razočaranje. Ploče su skakutale a gramofonska ručica poskakivala. Jednom riječju, uopće nisu bile za slušanje. Kasnije sam isti album nabavio regularnim putem i uživao slušajući stariju generaciju zagrebačkog rock-a: Grupu 220, Dragu Mlinarca i Nirvanu. Prašili su oni u živo i bili su velika atrakcija na šest tisuća okretaja u minuti.

Kad se sjetim toga vremena na pameti su mi, na prvom mjestu, Time-ovci. Dado, Vedran, Peco, Pop i ostali koji su se izredali u toj legendarnoj zagrebačkoj grupi što je nekoliko puta iznova započinjala karijeru. Tu je i Drugi način. Tko ne pamti njihov prvi album? Reski zvuk gitara i sjetni pjev flauta. Muzika atmosfere i nježnih lirika koje pobuđuju gornjogradski, kak bi zagrebački fakini koji su na srednjoškolskom haklali nogomet rekli, jebački štimung Zagreba u kome vas slika i zvuk nose u polumrak Strossmeyer-ovog šetališta gdje barite svog komada. Sjećate li se još njihovih legendarnih svirki u Big Benu? Za to vrijeme Timeovci su paralelno godinu dvije prašili u Karaki, danas restoranu jednog poznatog ugostitelja sa Kvarnera.

Bogovićeva je danas ušminkana i uštirkana ulica. I nimalo ne podsjeća na oronulost i sivilo onog vremena. A u njoj se nalaze kafići i pabovi. Ono što je nekad bio čuveni duhanski put, potez Kavkaz – Zvečka – Blato, danas se multipliciralo i preselilo u Bogovićevu, na Cvjetni trg, u Varšavsku, Gajevu i u Tkalčićevu, srce grada. A uvečer srce grada vrvi od ljudi. Sve je puno kao šipak koštica pa je za lijepog vremena na mnogobrojnim stolovima teško naći slobodno mjesto.




„Taaako. Uvod je gotov a sada slije priča.“ razmišljao je meštar Bocaccio dok su se kranom laptopa pojavljivala slova, riječi i rečenice koje su na tastaturi tipkale njegove ruke.

Zamislite sljedeću situaciju: ljeto, petak uvečer između devet i ponoći. Stari dečki stoje ispred Bulldoga, pijuckaju pivce i komentiraju po tko zna koji fijasko nogometne repke. Za stolovima postavljenim duž Bogovićeve, izuzev križanja sa Marinkovićevom, gdje se nalazi polegnuta golema mesingana kugla što nagrđena potpisima pubertetlija simbolizira Sunce, vlada uobičajena vreva tople ljetne noći. Mladi, stariji i stari dečki, svi oni koji vole žene. Žene, žene i samo žene. Žene zavaljene u pletene stolice sa udobnim podlošcima. Žene podno suncobrana koji ih štite od svježine noćnog neba. Žene konzumiraju kavu, sokove i sladoled. Žene puše cigarete bez markica. Žene koje puše cigarete sa markicama. Žene koje piju martini i vermut. Žene koje ponekad piju pivo. I žene koje sljedeći modu piju mineralnu vodu a što je in jer same sebi utvaraju da su dame.

Eno, pogledajte. Za jednim od stolova sjede tri prijateljice. Nisu se vidjele dulje vrijeme. Recimo čitava dva dana. To što se svakodnevno dva, tri, četiri puta čuju mobitelom i brbljaju barem sat vremena, to nema veze. Sjede one i brbljaju kao da do sada uopće nisu pričale. Razgledavaju nedavno snimljene fotografije sa nekih morskih plaža gdje su tulumarile od jutra do sjutra. Na slikama more. Na slikama plaža. Na slikama su one. Stotine digitalnih fotki, besmislena gigabajtna hiperprodukcija kako bi se sjećale Baške i njene bezvezne pješčane plaže. Ili kako bi pamtile besmisao Paškog kamenjara i ružne plaže u Novalji. Svaka od njih ima svoje fotografije. I pokazuje ih drugima. A na fotografijama, izuzev njih samih, nikoga kome bi barem ime zapamtile. Svaka naizmjence gleda fotografije onih drugih. Grozno, jeza. Jednako kao i stavljanja tih fotografija na fejsbuk kako bi ih ste jedna drugoj lajkale.






A za to vrijeme, gore dolje Bogovićevom, šeću djevojke. Promiču ulicom žene, žene lijepe, žene jedre. Dvije, tri, četiri, pet. Žena, djevojaka ili čega li ne? U grupi. Tek tu i tamo poneka u muškom društvu. Pa zašto su onda uopće izašle van? Zbog frajera. A što poduzimaju? Ništa. Profesor, Furbijev frend i kolega s posla na temelju toga razvio je teoriju kako današnje djevojke frajeri danas ne zanimaju.
„Izađu one van. Dotjeraju se, obuku minice, pokazuju vitke noge i bujne grudi ali od očekivanih tuc-tuc akcija u gradi štani. Šeću i ne gledaju frajere a kak' su u grupi frajeri im ne prilaze. I tak' ostaju same pardon, u ženskom društvu. Slave babljevo. Usamljene su i kad su zatvorene kod kuće, u svoja četiri zida. Usamljene su i kad vikendom ubijaju večer u nekom fensi nensi šmensi klubu.“
“Na temelju čega to zaključuješ?” pita ga Furbi.
Profesor ga pogleda, zastane pa nakon kraće stanke počne objašnjavati svoju teoriju.
“Vi'š recimo ... ona tri komada kaj čitavo veče razgledavaju fotke z mora. Dobri komadi, kaj ne?”
“Da. Dobri komadi. Ne bi bilo zgorega neku zbariti, recimo onu desnu.” namigne Furbi.
“OK. To buš posle. A sad razmisli. Gledi one frajere kaj štancaju vulicom?“ Profa pokazuje na prolaznike.
„Ne. Sam sede i kak čafke klafraju te svoje bedastoče. Su one izolirane od ostatka sveta. To su ti, bumo rekli, takozvane nerazdvojne prijateljice. Fčera je petek al bilivim kak je i subotom isto tak. Prek tedna navrate barem jednom, onak popodne, v grad. Opet bumo rekli, na kavicu. Pak tu svakak skoknu i subotom oko podne. Obavezno jer to je dio poziranja. Nedelom se pak sunčaju negde na bazenu. A frajeri prolaze, glediju ih, im signale šalju, im prilaze, im se upucavaju. A kaj one na sve to delaju? Čekaju, čekaju i samo čekaju. Kaj čekaju? Princa na belom konju ili morti kurca v sladoledu. I tak im vrijeme prolazi pak se ne fukaju. I prođe godina. Prođu dve. Prođu tri. Prođe desetljeće. Prođu dva ... Pk se na kraju se svaka pita: V kaj sam ztratila život? Dok sam bila mlada frajeri me nisu zanimali. Sad kad sam stara frajla kužim da kurca nisam okusila. Ili ak' sam ga i okusila, bilo je to sam tu i tam. Pak kak da ga ni bilo. Jednom kak nijednom.”
„Zanimljiva je ta tvoja teorija Profesore." nasmije se Furbi i nastavi dalje u istom tonu:
„A kako po tvom mišljenju rješavaju one slatke stvari. Bilo kako bilo one su napokon i dio potreba koje imaju sve žene ovoga svjeta, kaj ne?"
„Pa gleč kinfa. Si znatiželjan pak evo ti odgovora." nasmije se Profesor „Fčera doma jedino kaj joj preostaje je maštanje o muškarcu. Maštanje o tome kak njegov udav prodire v škuljcu kaj je centar zadovoljstva. To se nazivle masturbacija, drkanje, kaj ne?" smije se Profesor i u namigujući mu dodaje:
„Al i muškarci na isti način maštaju o ženama. Drkaju, kaj ne?" na što se oboje nasmiju.

Profesor predavao teoriju osmjeha o muškarcima koji često vode ljubav. Na predavanju priđe prvom muškarcu. Ovaj stisnuo usne, kisela faca. Profa veli:
'Jednom godišnje.'
U dvorani tajac. Tip se nelagodno premješta s jedne noge na nogu i konačno skrušeno priznaje. U dvorani aplauz.
Profa dolazi do drugoga. Ovome lagano titra rub usana. Profa:
'Jednom mjesečno.'
I pogodi a dvoranom se ponovo zaori aplauz.
Dođe do trećeg. Na njemu smiješak, proviruju mu zubi. Profa:
'Ohoho gospon, pa vi svaki tjedan.'
Tipu se na faci vidi da je pogodio a auditorijem se ori:
'Bravooooooo!'
Sljedeći ima osmjeh od uha do uha, zubi mu vire a faca se razvezala od uha do uha.
'Jednom dnevno mladiću.' veli Profa i pogodi.
Konačno profa prilazi zadnjem. Frajer ne da se smije već da nema uši smijao bi se i oko glave. Veli Profa:
'Auuuu, pa vi to dva tri puta dnevno.'
Auditorij je na nogama:
'Bravo, bravo!'
Ali tip veli:
'Ne!'
U auditoriju tajac, Profa sav zbunjen hladno popravlja naočale pa veli:
'Ali svakako barem jednom dnevno?'
'Ne!' odgovara tip.
Jednom tjedno? Ne! Jednom mjesečno? Ne! 'Pa nije valjda jednom godišnje?' začuđeno će Profa. 'Da!' usklikne tip 'I danas je taj dan!'



Slušajući Profesorovo predavanje Furbi sjeti se Dore. Dora ili bolje rečeno Dorica, kako ju je Furbi od milja zvao bila je koju godinu starija od njega ali nije kao današnje čekala da se nešto dogodi slučajno već je sama provocirala događanja. Prvi dan kad su se upoznali, na večeri u restoranu Lido na Jarunu, Furbi je procijenio kako je ona osoba koju uzbuđuju igre u krevetu. A Dora je na obostrano zadovoljstvo jednako procijenila njega.


Frenki boy kupio autorska prava


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron