Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 06.04.2009.

Ermita, Ermita: Metro Manila na dlanu Intramurosa

Jeste li bili u Manili? Većina nije ali glavnina onih koji su posjetili tu konglomeraciju gradova što naziva se Manilom, očarana je raznolikošću ugođaja te neobične metropole jugoistočne Azije. Metro Manila, kako je nazivaju filipinci, objedinjuje cjelinu od osam velegradova donosno gotovo dvadesetak gradova i gradića na Luzonu, najvećem od desetak tisuća Filipinskih otoka, otočića i hridi. Sa vrhova staklenih vertikala Makatija, iz ureda velikih korporacija, pruža se veličanstven pogled na ovu u svijetu jedinstvenu cjelinu u kojoj se izmjenjuju sjaj i bijeda, raskoš i siromaštvo prljavih slamova, prostora gdje obitava nekoliko desetaka milijuna žitelja.




Većina filipinaca, pa tako i stanovnika Manile, je siromašna ali ... Ovdje žive i ekstremno bogati ljudi. Sjaj, blještavilo i raskoš izmjenjuju se sa krajnjom bijedom no vjerujte mi na slovo, ovdje to nikoga ne smeta. Ne bi vjerovali ali svima se na licu čita sreća. Nekima zato što uživaju u raskoši, drugima stoga što raduju se sitnicama koje život čine. Na licima, u pogledima, na radiju, zapravo svugdje gdje se okrenete, sve što slušate, sve to odašilje radost posvećenu novome danu, onom danu što zove se život. A što to govori i kakve nam signale odašilje i koju poruku pri tome prenosi nam taj kaos što se poput kakve beskonačne trake neprekidno ponavlja dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, pedeset dva tjedna u godini? Kao i uvijek, odgovor je vrlo vrlo jednostavan. Svi mi zajedno ali i svatko od nas ponaosob zna da se sreća traži u malim stvarima. U harmoniji pomirenja sa samim sobom. U otvorenosti i dobronamjernosti prema svijetu. Sreću ne donosi novac ali ... Novca ne valja nemati jednako kao što ga ponekad ne valja imati previše. Najbolje je imati ga taman baš toliko koliko treba. Slika Manile, slika ljudi koji plutaju u ravnoteži, držala ga je još dugo, dugo po povratku sa putovanja. I zato je tim veća tragedija koju čitate na licima okoline u kojoj živimo. Mrke face i stav kako čovjek je čovjeku vuk u Manili jednostavno ovdje ne prolaze i gube svako razložno značenje.




Manila je najpoznatija po dva gradića, preciznije dva oveća kvarta u kojima se turisti najčešće zadržavaju. Intramuros, najstariji dio Manile smješten je oko stare španjolske utvrde. Ermita, predio je to sa brojnim barovima i restoranima gdje prosječan turist traži i ponekad nalazi kratkotrajnu zabavu u alkoholu, dobroj hrani ili seksu.



Ipak, vjerovali ili ne, u samom srce pokvarenosti i izopačenosti nalazi se Malate – crkva i samostan sa pansionom za čestite turiste. Oni tu sred vreve mogu naći predah, pronaći mir, pristojnost i skromnost i mogu obnoviti radost života. U takvom podneblju odrasla je Maria, mangjanka koju su kao malu pod okrilje uzeli misionari i iz nje napravili zvijezdu. Po povratku sa Mindora Žana i Furbi tu potraže utočište. Oaza tišine, meditacija spokoja, niska predivnih tropskih vrtova sred buke, lopovluka i gužve karakterističnih za sve metropole jugoistočne Azije.







Jeste li spremni krenuti u klasičnu vožnju kočijom kroz samo srce Intramurosa? Želite li posjetiti restoran u kome će vas poslužiti sa poznatim filipinskim specijalitetom zvanim lapu lapu? Vrhunska svježa, često puta netom ulovljena bijela riba iz toplih tropskih mora u lokalnom umaku od tropskih delicija. Čaša vina na intimnoj večeri uz svijeće, ruka u ruci, poljubac prijatelja, strast ljubavnika, iskrenost osjećaja i žar želje za dodirom strasti koja potom slijedi.

Vlaga u zraku bila je nesnošljiva. Filipine su danima pohodili gusti i učestali pljuskovi izmjenjujući razdoblja tanahnog spreja sa suncem koje se iznenada na kratko probija kroz sive oblake. A sunce donosi svježinu tropskog podneblja baš u mjeri u kojoj se to i očekuje. Sunce je obasjalo ljepotu bujnog i orošenog zelenila prošaranog mirišljavim orhidejama koje ovdje rastu kao korov mameći sitne kapi netom prestale kiše da se vrckavo ljeskaju i pokazuju svijetu svoju ljepotu brušenog dijamanta. Dijamanta spremnih dati poljubac najljepšem ženskom vratu. Živopisne tržnice na kojima se nudi sve i svašta, sve kako bi se očaralo putnika namjernika i natjeralo ga da tu nešto kupi. Ponuda je to boja i mirisa, ponuda koja tjera vaše papile da lagano zadrhte podsjećajući vas na trenutak vrhunskog senzualnog zadovoljstva. Ispunjenost je to egzotičnim podražajima. Ultramoderni šoping centri za naše su putnike bili od perifernog značenja, jer ... Putnici su nosili radost avanture kakva se može doživjeti samo jednom u životu.

„Znaš ... imam isti osjećaj kao i ti. Ovdje bi mogla ostati zauvijek. Ali kao i tebe i mene čekaju obaveze. Čeka me posao, čeka me neki drugi život. No sve ovo što sam doživjela, to je kako da se izrazim ... Wooow. Da, upravo tako. Woooooow!" Žanine oči izražavale su istinsku radost.
Zatim Žana nastavi:
„Zbog svega toga valjalo je biti ovdje. Valjalo je provesti ta dva mjeseca predivnog putovanja i sudjelovati u onome što sam doživjela." nadahnuto mu je pričala dok su uz ugodnu glazbu večerali u omanjem restoranu smještenom negdje oko glavnih arterija koje presijecaju Ermitu.
„I moji osjećaji su jednaki. U ovom trenutku ne nalazim riječi da ti ih opišem, da ti ih predočim." uzvrati joj Furbi sa užitkom gutajući riblji zalogaj koji se po ukusu naših krajeva može usporediti još jedino sa kovačem ili šanpierom, kako ga krste talijani štono preko vikenda pustoše gastronomijom Istre i Kvarnera.
„Ne zamjeraš za Nijemca?" pitala ga je Žana.
„A ti meni Mariu?" upita je Furbi.
Umjesto odgovora Žana se samo osmjehne.





Kad su se te večeri vratili u pansion, dežurna časna ih samo ovlaš pogleda i pri predaji ključeva sobe s blagošću im kratko veli:
„Bog vas blagoslovio djeco moja. Vidi se da ste dobi ljudi."
„Hvala i Bog blagoslovio i Vas." uzvrati joj Žana.
„Dobro se boljim uzvraća." uzvrati Furbi nakon čega se oboje, držeći se ruke, uspnu uskim stubama što vode na kat do sobe.

Bili su u sobi. Tuš je skidao vrelinu zvjezdane noći i dok su oni onako vlažni od topline dugo dugo u noć vodili ljubav. Ljubav je bila nježna. Ljubav je bila nesebična. Ljubav je bila čista. Ljubav je bila neiskvarena. Ljubav kao srce koje se daruje srcu. Jedno biće čini je drugom biću i daruje mu ljubav. Daruje mu nježnost milovanja. Pruža mu tankoćutnost cjelova. Stisak topline koja zrači dodir kože o kožu. Blagi drhtaj ruke u ruci. S radija dopirala je vedra romantična muzika koja se filipincima posebno dopada. O prozore lupkao je sprej tropske kiše a ponad bi ponekad zaškripio tihi šum ventilatora koji je imao zadatak razblažiti vlagu teškog tropskog zraka. Opušteni su uživali u sjedinjenju posvećenom ljubavi.

Poljubac joj obasja tijelo. Njegove usne, mokre od vlage poput nježnih pahuljica, puzale su preko njenog tijela. Spuštale su se do bradavica, mazile ih u puninom davanja. Jezik je milovao njeno spolovilo a ona je drhtala prepuštajući se potpunosti tom stapanju. Stapanju u zagrljaj. Stapanju u dodir. Stapanju u srcu. Objedinjenosti duše.

Žana svrši i to ne jednom već više puta. A potom se njene usne okome na njegovo tijelo. Jezikom je pohlepno tražila njegova usta i u dugačkim potezima kista, poput slikara koji je u uzajamnosti i skladu sa platnom. Kružila je ona oko njegovog penisa. Potom se oslovi na koljena i ruke te mu reče:
„Uđi."
I on uđe pa nastavi dalje. Ulazio je i izlazio u valovima koji su mu poput treptaja žmaraka obasipali tijelo. Sve je počelo od tabana, zatim se nastavljalo preko bokova penjući se prema prsima da bi na kraju sve eksplodiralo u glavi. Furbi na trenutak izgubi sebe. Na trenutak bi sjedinjen sa vječnošću zbog koje postoji, beskonačnošću kratkotrajnog uzleta sjedinjenja s Bogom osobno. A Žana ponovo svrši osjećajući kako bezbrojne kapi muškog roda glupavo i bezglavo lutaju u svim smjerovima panično tražeći put ka jajašcu.

„Juriš braćo!" kako to uzviknu Dustin Hoffman u filmu 'Sve što ste željeli znati o seksu a niste se usudili pitati'. No za razliku od filma, ovdje je bilo sve drugačije. I te se vrele tropske noći na kugli zemaljskoj, podno kape nebeske, začne nastavak dvije predivne vječnosti. Život zbog koga i postojimo. Vječnost je to što nastavlja svoje postojanje. Duša je to koja plovi kroz beskonačnost vremena. Vremena što traje od početka i teži kraju koga nikada ne dostiže.

Ako ste pomislili da je tu kraj priče, prevarili ste se. Bili ste samo svjedoci početka neke nove priče koja kao i sve ostale ima i scenarij i vlastiti tijek. Priče koja tokove bilježi iskrenošću koju svom partneru priznajemo ili ne priznajemo. Negdje daleko u hladnoj Europi Žanu je čekao Nijemac a Furbija, tad još to nije znao, spremala se pohoditi Maria. Nakon par mjeseci Maria mu se javi iz Europe. Prvo stigne njeno opširno pismo. Zatim ga počnu oblijetati telefonski pozivi. A na kraju počeše stizati mail-ovi.
Osjećaj ne poznaje vrijeme. Osjećaj ne mari za eter. Osjećaj leti i prožima ljubavnike darujući radost zajedništva. Darujući ljubav i sve što se uz nju rađa. I zato poput sunca koje se svakoga dana ponovo rađa nad horizontom ljubavi, osjećaji donesoše nastavak ove priče.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron