Zagrebački dekameron

petak, 13.06.2008.

Samostanske priče: Kako konju prebrojati zube

center>

Ljeta gospodnjeg 1432 razvi se među braćom redovnicima žestoka rasprava oko pitanja o broju zubi u ustima konja. Punih trinaest dana bez prestanka plamtjela je rasprava i sve stare knjige i kronike bijahu izvučene ter se pri tome ispolji takva divna i dubokoumna erudicija kakva nikada prije na tom području ne bi zabilježena.

Početkom četrnaestog dana jedan mladi redovnik uglednog podrijetla zamoli svoje učene starješine za dozvolu kako bi i on rekao pokoju.Oni mu to dopuste pa na veliko zaprepaštenje svoje subraće čija duboka mudrost bi njegovim izlaganjem veoma uznemirena, on ih zamoli da stvar rješe na vulgaran i nečuven način. Neka otvore usta jednom konju, prebroje zube pa taku rješenje svojega problema nađu.

Na te riječi sva ostala braća, osjećajući se duboko povrijeđena u svom dostojanstvu, uz veliku buku i galamu navališe na nj, izudaraše ga i izbaciše ga van.
„Jer,“ rekoše oni „sigurno je sam Sotona ponukao žutokljunca da spomene tako nečuven i bezbožan put za pronalaženje istine, put koji je u suprotnosti sa čitavim učenjem crkvenih otaca.“

Prođe još mnogo dana divlje svađe te i rasprave među braćom redovničkom, ali se konačno golub mira spusti i na taj skup čudni, pa svi oni kao jedan, u glas, proglase kako će taj problem vječna tajna ostati zbog žalosnog nedostatka povijesnih i teoloških podataka po tom pitanju, ter narede kako se isto zabilježi ima na slavu Onom tko nas stvori i kome neki služe, a drugi njime ne razbijaju glavu.

I tu prestaje zapis prastari, što ga mudar neki onomad na pergament uz svjetlost svijeće oskudne zapiše i pokoljenjima na uvid ostavi. Zapis o gluposti bezgraničnoj kojoj lijeka nema. Al' da se lijek za svaku boljku jošte može naći i k tome u ugodi toj uživati hoće, tu je novela vesela i novovjeka što prebiva i bilježi se za pokoljenja što dolaze. Nu kako mislili ne bi kako glupost bezgranična jeste i kako njojzi bi u zgodi pravu mjeru dali, sve svršava se na dobar i pravičan način kao i na veselje i zadovoljstvo jošte k tome poneko, a koje pride smjernima pružiti se može.




„Koje govno od čovika onaj naš diretuuur!“ brbljala je alapača Luce, vatrena dalmatinka koja u potrazi za karijerom dođe i smjesti se u Zagrebu.
„Da govno? Pravo govedo!“ odriješito doda sigurna Sunčica, Furbijeva školska kolegica.
„Ma što govedo. Deva. Ma kakva deva, prava kamila!“ reskim se glasom uključi Zvončica.
„Da, da. Kamilo. Čak mu i ime pristaje.“ skromno zaključi plaha Tončica.
„Nikada bolji rezultati. I sve to našim trudom i zaslugom. A mi od toga nimamo njanci ništa!“ euforična je i dalje Luce.
„Da, da. Nema povišice, a ja je očekivala. I budalasto digla kredit za stan!“ samokritično ubaci Sunčica.
„A ja blentava najavila da onog svog kod kuće častim ljetovanjem na Mauricijusu!“ zvonko ubaci svoje Zvončica.
„Ja se glupača veselila novoj bundi i putu u Pariz!“ svoj slučaj svima iznese Tončica.
„A lipe moje gracije, a ća da radimo? Jebiga, što je tu je.“ rezignirana je Luce.
„Da jebiga ... Ma što jebiga? Da se mi lijepo udružimo i smislimo način kako... Mislim kako da ipak dobijemo povišicu?“ namigujući šeretski nadoveže Sunčica otpuhujući dim cigarete.
„Ma što, nego!? ... Imaš ti bome pravo Sune moja. Kad se sestre lijepo slože, konju prebrojati zube tad se može!“ što u šali, al’ više u zbilji veselo ubaci Zvončica.
„Ma što konj. Kamila! Da mu prebrojimo ta njegova kopita i da ga naučimo pameti.“ osokoljena bi Tončica.
„I lipo dobijemo povišicu i to tako da nam on ne more ništa, a k tome da nas trpi, jer ga držimo u šaci. Za sva vrimena ili bar kol'ko triba oli koliko se more sa tim magaretom durat.“ pobjedonosno završi Luce.

Čavrljale su tako gracije uz kavu, pokoju cigaretu uz znatiželjan pogled frajera koji se smucaju Cvjetnim trgom prebacujući u prolazu nogu na nogu u jedno lijeno zagrebačko predvečerje putem što vodi na rundu pića sa dečkima u neki obližnji kafić ili pab. Čavrljale su, vagale i odvagivale, mjerile, mjerkale i odmjeravale, mislile, pa na kraju smislile slatku osvetu. Na zadovoljstvo svoje i probitak vlastiti, ter na veselje kakvo samo obijesne gracije pružiti vam mogu.



„A kakva osveta biti imade?“ pitate se sada vi koji nemajući drugog posla smucate Internetom u potrazi koja ubija vrijeme. Pa dad je tako, a vi smjerno čitajte dalje novelu ovu.

Bocaccio tu malo zastane, umoči pero u crno mastilo tipkovnice laptopa i nastavi dalje marljivo pisati novelu.

Kamilo je u Ženevi raportirao poslovne rezultate na sastanku direktora europskih regija velike svjetske korporacije. Herr Müller, izvršni direktor europske grane, pažljivo je slušao njegovo izlaganje, pa mu nakon što ovaj od svojih kolega iz ostalih regija i zemalja Europe dobi pohvale i k tome odgovori na dodatna pitanja, čvrstim glasom predloži:
„Herr Kamilo. Znate li da otvaramo ured u Splitu? Zato vi među svojim suradnicima odaberite nekoga tko je prigodan da tamo ode za voditelja i organizira naše poslovanje. Tako ćemo imati manje troškove nego da dovlačimo nekog svog odavde.“

Sjedeći u sobi Belvedere hotela u Opatiji kuckao je na laptopu i pripremao prezentaciju za sutrašnje izlaganje kadli netko pokuca na vrata. Kamilo žustro ustane, priđe vratima i otvori ih. Na vratima stajala je Luce s CD-om u ruci.
„Direktore, donijela sam vam svoju prezentaciju da je pregledate i odobrite.“ reče mu na što je on pusti u sobu te zajedno sa njom pogleda prezentaciju.
„Vrlo dobro. Vidi se da znate posao.“ reče joj i ponudi je whiskeyem.
„Ma kojeg govna. Njemu whiskey, a nama sok.“ razmišljala je Luce iskoristivši priliku dok se Kamilo okrene da mu u čašu neprimjetno stavi tabletu koja se u čas otopi.
Nakon što su još neko vrijeme razgovarali Luce ode i pri tom neprimjetno u džep ubaci kodnu karticu njegove sobe.
Kad je Luce otišla, Kamilo natoči još jedan whiskey i ispije ga sa smiješkom.
„Jest da je alapača, ali mogla bi biti pogodna za projekt poslovnice u Split. Dalmacija dalmatincima pardon dalmatinkama.“

Kamilo se probudio u krevetu. Bio je u potkošulji i svojim omiljenim crnim boksericama na kojima velikim bijelim slovima bi otisnut napis: ’Misli svojom glavom’. U glavi mu se je još mantalo i bi nemalo iznenađen što je zavezan za krevet.
„Sanjam li ja to ili je to zbilja?“ zapita se zureći u Zvončicu pred sobom.
A Zvončica, kao neka raskalašena gracija obijesno je stajala izazovno pokazujući svoje predivno tijelo i malen trbuščić. Pogled mu skrene na malog bedaka koji je sa smiješkom pozdravljao taj nestvaran, al’ predivan prizor.
„Direktore, pa vi ste budni! Što vam se to dogodilo?“ upita ga Zvončica i skidajući mu uz hihot bokserice doda:
„Sad ćemo mi to u čas srediti direktore. Onaj tko misli svojom glavom je spreman, pa ćemo mu prebrojati zube.“ te zajaše lipicanca u sedlo. Jahala je Zvončica i jahala i to tako dobro da se konjiću taj trk jako svidi, pa joj odgovori recipročnim kasom što njihao je krevet, trbuščić i grudi gracije koja se izdiže povrh tog svekolikog krajolika. Konjićev kas bivao je sve brži i brži te se napokon pretvori u divlji trk i zvukove glasnih uzdaha. Pa kad se napokon cilju te trke oni približe, oboje slatko svrše i bi im jako lijepo.
„Dobila si što si htjela, a sad me lijepo oslobodi Zvone moja.“ zamoli Kamilo, ali Zvončica samo prezrivo otpuhne i ostavi ga i dalje vezana.

Dok je razmišljao kako se iz situacije osloboditi Kamilo začuje kako se otvaraju vrata njegove sobe. Na vratima je u dugoj crnoj dugoj haljini sa štiklama na bosim nogama stajala je Tončica. Kamilo to iskoristi, pa je učtivo zamoli da ga oslobodi, ali ona se na to samo prezrivo frkne i nasmije se. Potom spusti revere haljine koja klizne niz predivno joj tijelo otkrivajući njeno crveno donje rublje. Kamilo je opet zapanjen i u nevjerici je. Blesavo bulji u njen pupak. I ne odoli da kaže:
„Ma ovo je nemoguće? Ja to samo sanjam.“
Na što mu Tončica odgovori:
„Ne direktore, to nije san, to je java.“ i plešući uz tihu muziku koja dopire iz mračnog kuta navali na njega govoreći mu:
„Pa da vidimo koliko je u konja zubi.“
Za razliku od brzohodne prethodnice, Tončica je to voljela polako. A kako bedak učas se upravi ona se navali u sedlo ugodno ga zasjedne. A konjić se propne i ugodnim kasom nastavi jahati kroz prostranstva putenosti. A ona, malo pomalo osjeti kako srsi naviru i poniru u tijelo i u jednom trenutku osjeti kako iz Kamila izlazi vatromet. I gotovo u istom trenu Tončica učas vidje kako joj se zvjezdice rasprsnu u glavi. U zanosu strasno je i glasno ponavljala:
„To, konjiću moj. Toooooo.“ te glasnim uzdahom i ona svrši. Potom se pridigne, ode u kupaonicu, otušira se, obuče i ne obazirući se na konjića privezanog za krevet izađe iz hotelske ostavljajući jadnog Kamila i dalje vezanog.

A potom na scenu nastupi Sunčica pokazujući mu ispod haljine, koja više otkriva no skriva, svoje bajne predivne grudi. Za Kamila je to previše. Više ništa ne pita i više ništa ne moli, pa kad se Sunčica na nj' zavali mazeći svojim grudima malog prijatelja i peckajući ga pri tom jezikom, presretni Kamilo tad samo duboko uzdahe i pomislili:
„Dobro. Nek' bude što ima biti.“ i uvali jeziku u njenu vlažnu i rastvorenu dražicu. Ali opet, baš kao i u prethodnica, Sunčica se pridiže i zasjedne na njega, te se ponovi sve lijepo što mu se u prethodna dva navrata već dogodilo.

Na kraju, u sobu u velikom finalu ulazi četvrta gracija, alapača Luce. U bijelim hlačama i bluzi sa bijelom torbicom, pa mu upitno govori:
„Diretuure moj, ma ča se to dogodilo? Kako to izgledate?“
Pa kad Kamilo zausti da zamuckujući opravdanje svom položaju da, Luce bez riječi otkopča hlače koje kliznu na pod i torbicom prikrije jedno bedro zastirući mu pogled na svoje carstvo te mu kaže:
„Tako je to moj konjiću bili kad se hrli tamo kamo dozvoljeno nije. Ali neka, sve to ostaje među nama, a ti se dragi moj samo lipo priberi i daj nam što nas pripada ,jer ne dadneš li nam, za tvoju će zgodu saznati oni kojima to neće biti drago čuti.“
„Hoću, hoću, daću!“ usklikne Kamilo i doda „Obećajem. Sve ćete dobiti što tražite. Samo me oslobodi, molim te!“ očajan zaište slobodu, a Luce mu obijesno doda:
„Oću mili moj, ali prvo i ja moram prebrojati konju zube, jer ne želim biti uskraćena za ono što si prijateljicama mojim tako nesebično dao.“ pa odbaci torbicu i zajaše ga, a nakon nekog vremena, kad bi zadovoljena, pored jastuka mu ostavi kodnu karticu sobe. I uz nju tri fotografije koje su ga prikazivale u nezgodnoj situaciji sa tri gracije što su mu se u svojoj milosti prethodno ukazale i svašta mu uz to učinile. Prije odlaska još mu malo olabavi poveze, tek toliko kako bi se sam osloboditi mogao, pa završi:
„Vjerujem da ćeš sada moći ustati, ali pripazi. Ne održiš li obećanje i ne dobijemo li mi svoje teško tebi konjiću moj lipi.“

Sutradan uvečer nakon prezentacija, Kamilo je zamišljeno sjedio u hotelskom baru. Pušio je cigaru i pio viski tako da ni ne primijeti Furbija koji u međuvremenu uđe u bar.
„Što te muči prijatelju?“ upita ga Furbi na što mu ovaj ispriča svoju zgodu od sinoć.
„Hahaha ... morat’ ćeš im dati što žele, jer im samo tako možeš zatvoriti usta. A ni to u konačnici nije sigurno, jer se nikada ne zna ... Bilo kako bilo, morat’ ćeš se potruditi, jer ti se inače loše piše.“ odgovori Furbi na što oboje nastave piti i cigare svoje dimiti.
„Zašto se baš meni uvijek dogodi neko sranje. Prvo ona Monika, a zatim ove alapače?“ više za sebe no u vezi savjeta na glas zapita se Kamilo.
„Takva ti je sudbina. Samo mi nemoj reći da ti je Monika teško pala. Koliko čujem od nje, a kao što znaš dobro je poznam, tvoja priča sa njom nije još gotova.“ Furbi značajno pogleda Kamila.
„Da, morat ću se potruditi, ali ... To ću napraviti na svoj način, jer ... Neće one od mene praviti budalu.“ odgovori Kamilo na što mu Furbi što u šali, a što u zbilji dobaci:
„Samo mi nemoj reći da ti je silovanje, pardon prebrojavanje zubiju, tako teško palo?“
„Paaaa ... Da budem iskren i nije.“ uzdahne Kamilo i nastavi osmijehom:
„Šteta što se to više neće ponoviti.“ ispali u trenutku iskrenosti na što se obojica grohotom nasmiju i nazdrave punim čašama whiskeya otpuhujući pri tom debeli dim iz habanki, pa nastave razgovarati o poslovima.





„I kako se novela završi?“ znatiželjno me pitate vi dragi moji. Kako obijestan prema vama nisam niti biti takav ne želim biri, evo slova prologa.

Luce je otišla u Split. Brbljava alapača dugog jezika brzo je sklopila sporazum sa Kamilom koji iskoristi priliku i ponudi joj mjesto koje bi ionako dobila jer tamo nije bilo kog drugog domaćeg za poslati.
„I da se razumijemo kolegice, dobit ćete ekstra dodatak na plaću jer imate poseban zadatak. Oformiti novi ured nije lak posao i zahtijeva napor i predanost u radu. Je li to u redu?“ javno i pred svima pitao je Kamilo Luce na što ova sva sretna pristane.
„A ća će mi lipooo doma biti. Lipi posaaa’, još lipši šoldi i najlipše mooore moje plavo. Sunce, pržina. Ajme ća ću uživat. Divotaaa! Čut ćemo se lipe moje i vidit’. Ajde, stajte mi dobro. Dolazit’ ću ja u Zagreb a mogle bi i vi koji put svratiti u Split. Pa da na pjaci uz more popijemo kavu i beštimamo lipe kršne mladiće.“ reče sva razdragana pričala je gracija na odlasku svojim kolegicama.

Zvončica dobi povišicu nakon razgovora sa direktom koji bi diskretan i u četiri oka. Sva razdragana izađe iz Kamilovog ureda, namigne svojim gracijama te kući pošalje razdragan sms: ‘Zvonkec, spremaj se na Mauricijus.'
Zvonko je, pogađate, njen suprug.
I dok su njih dvoje tako zaljubljeno ležali u sjeni kokosovih palmi na bijelom žalu pješčane plaže što se na crti obzora stapa sa morem koje pjeni šumnim milovanjem dugih i blagih valova tropskog mora, Zvonko je prigrli i nježno joj kaže:
„Hvala ti ljubavi na ovom predivnom daru što ga uživam zajedno s tobom.“ i prisloni uho na njen trbuščić pa joj zatim šapne na uho:
„Tako se radujem našoj prinovi.“
„I ja Zvonko moj, i ja.“ odgovori Zvončica a u sebi doda:
„A kako li bi se tek iznenadio kad bi znao tko mu je pravi ćaća. E Kamilo, hvala ti što si mi podario ono što Zvonkec i ja godinama pokušavamo ali nam nikako ne uspijeva. To je naša mala tajna i neka tako i ostane.“

Sunčica je uživala na terasi novog stana u koji netom useli. Na dlanu je promatrala kako Zagreb leluja kroz izmaglicu sparnog svibanjskog popodneva. Pogled na Katedralu i nebodere u daljini preko Save prekine reski zvuk mobitela koji bi do nje, na malenom stoliću, tik uz ugodno rashlađen bakardi brizer:
„Bok Furbi.“ otpozdravi Sunčica.
„Što radim? Ništa. Izležavam se.“ reče nakon stanke.
„Super. Bit’ ću spremna. Nadam se da si i ti spreman jer ćeš mi morati puno toga dati.“ nasmije se nakon stanke koja bi uzrokovana onim što čula je s druge strane etera. Pa uz hihot doda:
„Ma što ti mene. Ja ću izjebati tebe.“

Bio je petak. Tončica je sa smiješkom stajala u crkvi promatrajući u svom naručju maleno djetešce. Njeni roditelji dogovorili su krštenje ali kako je Tončica neudana a otac službeno nepoznat jer ona ne želi izreć’ ime onog tko je otac a oni, znajući kakva je tvrdoglava njihova kći, poštovali su njenu odluku, krštenje je moglo biti samo izvan redovne procedure, preko tjedna i k tome još uz privolu posebnu. Don Miha, kako od milja zovu Mihaela, plavookog župnika u Šestinskoj crkvi koga dobro poznajete iz novela o plavokosim zagrebačkim anđelima, uzme djetešce i blago ga smiješkom pogleda ter vodicom umoči kazujući mu:
„Krstim te u ime Oca, Sina i Svetoga duha. Neka ti je sa srećom mali Rafaele, što tvoje je krsno ime i neka te hrabrost i mudrost prate.“ pa nakon stanke u kojoj se zagleda u prisutne a posebno u mladu majku u krznenom kaputu svu optočenu nakitom, nastavi:
„A sada, draga moja kćeri, sa kumovima i roditeljima slobodno se otputi put sakristije da tamo u čast krštenja ovog u miru i blagostanju svi skupa nazdravimo.“ na što se mali skup otputi na put navedeni.
Tončica sa malim Rafaelom u naručju, Don Miha, roditelji i krsni kumovi, Kamilo i Monika. Kamilo, naime, bi prijatelj njenih roditelja i po zamolbi njihovoj svojedobno uposli mladu Tončicu, dok Moniku, rođakinju svoju, Don Miha zamoli da kuma djetešcu pri krštenju bude.

A što je pouka ove priče koju nam podastireš pišče?“ pitate me vi.
A ja vam odgovaram:
Stvari nikada nisu kakve se na privi pogled čine. Poučen iskustvom iz prethodne novele, Kamilo je sam odabirao suradnike i o njima informacije odasvud sakupljao. Ljudski jezik blebetav je i tko želi može sve doznati, potrudi li se i zna li slušati. A pametan k tome, u svojoj nevolji neprijatelja novog stvarati neće a neprijatelje što jesu navest će da mu, poneki put’ na korist obostranu posluže. Tajna je to kako uspjeti na poslu bez suvišnih zašto čak i kada ti kao konju uspiju prebrojati zube.

Nakon napornog dana na poslu Kamilo se privijao uz svoju suprugu i radosno pipkao njene dražesne čari.
„Šteta što se to više nikada neće ponoviti.“ po tko zna koji put Kamilo uzdahne pri pomisli na tri gracije i jednu brbljavu, ali simpatičnu alapaču.
„Baš su ti štos te crne bokserice s tim glupim natpisom.“ šapuće mu supruga dok rukom zalazila ispod natpisa kako bi provjerila misli li mali bedak uistinu svojom glavom.



I tako se mili moji zgotovi novela ova što međ' nama svijetlo dana iznjedri na Petak 13. u spomen na događaj koj' datuma tog se dogodi i koja tajnom ispovjednom ima biti sve kako junacima našim škodila ne bi. Ja se sa svoje strane zavjetujem se da ću, iako to nisam, k'o svećenik tajnu vječnu o zgodi čuvati. Jednako tražim i od vas koje jošte umoljavam da tajnu tu ne odate čak i kada vas znatiželjnik koji upita otkuda smiješak na usnama i u zjenicama očiju vaših pri pomisli na ovu novelu.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio


(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron