Pregled posta

Agramerske priče: Čarobni pehar

Iako gotovo tisućljetne povijesti, Zagreb je kao cjelina zapravo vrlo mlad. Zagrebačka biskupija, Kaptol, utemeljena je u vrijeme templara, negdje oko 1094. Gradec pak postaje slobodnim kraljevskim gradom 1242. A tek 7. rujna 1850. slobodni kraljevski grad Gradec, Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica, podgrađe i okolna sela, carskim patentom sjedinjuju se u jedinstvenu cjelinu što naziva se grad Zagreb. Time se ruše brojne administrativne prepreke koje sprječavaju širenje Zagreba. Poduzetništvo, industrija i promet počinju se ozbiljno razvijati i donose kulturni razvoj. Međutim, kako to u životu biva, tek nakon velike katastrofe razvoj uzima ozbiljniji zamah. Dne 9. studenog 1880. u sedam sati i tri minute potres od 6,3 stupnja po Richteru zauvijek mijenja dotadašnja vizura Zagreba i otvara se put izgradnji modernog grada. Nove urbanističke vizije rezultiraju sustavnom izgradnjom. Grade se ustanove, zgrade, palače i parkovi. Utemeljiteljsko razdoblje grada je u punom tijeku. Razvoj grada prati i razvoj društva u njem’. Od početnih 16 tisuća s početka 19. stoljeća. Krajem stojeća Zagreb broji preko 40 tisuća građana. Osnovane su razne akademije, Sveučilište, muzeji, kazališta, razne udruge, organizacije i društva. Zagreb je prerastao u mali moderan srednjoeuropski grad.












Udobno zavaljena u dubok naslonjač Renata je sjedila u dnevnom boravku Furbijevog stana i pričala:
Ponad grada, sred Medvednice, na brdu Mali Plazur, kao kruna gradu u dolini stoji drevni grad o kome se i dan danas prepričavaju legende. Među njima posebno je zanimljiva ona o Crnoj Kraljici. Povijesni podaci vele kako Medvedgrad u 13. stoljeću sagradi zagrebački biskup Filip, sve da bi obranio biskupski posjed i Kaptol, koj' tada ne bi utvrđen. Grad je s vremenom vrlo često mijenjao vlasnike, bilo ih je ukupno 107. Posljednji njegovi stanovnici bili su Gregorijanci. Nakon potresa 1590. vlasnici zaključuju kako je grad toliko oštećen da ga je besmisleno obnavljati te 1602. sele u kuriju u Šestinama, kasnije poznatu kao Kulmerov dvorac, po njegovim predzadnjim vlasnicima, grofovima Kulmer.

Medvedgrad bi strah i trepet za sve susjede, naročito za Gradec. U vječnom sukobu između Kaptola i Gradeca, medvedgradski gospodari i Kaptol često bi pljačkali okolna sela koja nisu bila pod njihovom vlašću. Pa su tako najviše znali stradati Dedići i Gračani koji su bili u vlasništvu Gradeca. A u ona vremena ljudi su vjerovali u svašta, pa su se u tom praznovjerju, teškom životu, strahu i tlaki, ispredaju se priče i pjesme koje postaju legende. Prijenos je usmena pa se mnogi detalji, čak i čitave legende gube, a do danas ostaju samo one zapisane.

Legenda veli kako je od mnogih vlasnika Medvedgrada najzloglasnija bila Crna Kraljica, u stvarnosti Barbara Celjska. Uz legende o njoj i Medvedgradu, veže se i ona za Kraljičin Zdenac. Zapravo, o njoj postoji puno verzija i legendi pa tako gotovo ispada kako svako selo pod Medvedgradom ima svoju verziju jedne te iste priče. A kako se u grbu Ugarskog kralja Matije Korvina nalazi gavran, smatra se da je Barbara kći Grofa Celjskog ili njegova žena koja njegovom smrću naslijedi veliko blago i imanje. Legenda kaže da je Barbara bila žena izvanredne ljepote. Njen suvremenik Enea Silvio Piccolomini, poslije papa Pio II, žigoše njen život kao razuzdan i poročanl jer je ona u svom, doduše spletkarskom političkom djelovanju, pokazuje veliku oštroumnost i političko umijeće što smeta njegovim interesima. Pa kako se uz politiku ona još i alkemijom bavi, a voli se odijevati u crno, Barbara u narodu osta zapamćena kao Crna Kraljica.

Narodna legenda veli da je, uvijek obučena u crno, Barbara bila strašno zla. Obožavala je gavrana, a kada se naljutila ili je tko što skrivio, zapovjedila bi gavranu da ga kandžama i kljunom usmrti. Iz šale je znala gavrana naputiti i na svoje dvorjane, no ovi se s vremenom naučiše obraniti. Nadalje, pričalo se kako, kad ih se zasiti, jer više ne mogu, ona svoje ljubavnike baca s kule u smrt ili pušta u kavez s veprom uživajući pri tome kako vepar kida nesretnika.

Zašto je Barbara bila takva? To nigdje nije zapisano, no zna se da kad Turci stignu podno Medvedgrada, pa joj nitko ne htjede pomoći, ona pozva Vraga osobno i zakle mu se:
„Pukni Vrag, dam ti Medvedgrad i sebe.” bile su njene riječi.
A Vrag se odazove njenim ponudama i otjera Turke. Pa ona tad, da poništi kletvu, htjede i samog Vraga prevariti. Zato ona ponudi dvanaest vjedara zlata onom tko ju triput oko tvrđave prenese. No zbog paklenih stupica koje smisli i postavi osobno sam Vrag to nikome ne uspije. Zbog svega toga ona posta još više prokleta, pa kad umre u narodu počne kružiti priča kako se ona zapravo pretvorila u Zmijsku Kraljicu i zaklela svoje podanice zmije da čuvaju zlato koje od tada skriveno leži što negdje u podzemnim hodnicima što vode podno Medvedgrada na Kaptol, a što u podzemnim hodnicima podno Gradeca grada.









Kad je završila svoju priču Furbi upita Renatu:
„A kako si ti, pardon, kako ste vi došle do tog zlata?“
„Zlato smo naslijedile.“ započne Renata „Sve četiri direktno vučemo porijeklo od Barbare. Barbara je imala kćer. Sklonila ju je na sigurno, u jednu obitelj kojoj ostavi zlato i dragulje i zavjetuje na vječnu šutnju. Pa tako mi rođenjem nasljeđujemo svaka svoj dio. A to se s prenosi po ženskoj liniji koljena na koljeno.“ namigne Renata.
„Baš zanimljivo." u šali ubaci Furbi „Pak se bunite kak vas mi muški ugrožavamo.“
„Vi ste muškarci izmislili spaljivanje, ne mi žene.“ dobacuje na to Renata.
„Budala ima svugdje. Bez njih ne bi bilo povijesti, jer s ništa ne bi događalo.“ ispali Furbi.
„Istina, svijet bi bio tako dosadno mjesto,“ zastane „nego znaš … I među nama ženama ima budala. Recimo mi znamo odabirati krive muškarce.“ namiguje mu.
„Želiš li time priznati kak ni vi niste idealne, a mi smo vam kao jedina greška, kaj ne?“ namiguju Furbi.
„Ma ne iako ... Obično smo pametnije od vas!“ opet namigne Renata.
„Nisam to znao. Znači mi smo bedaci koji vas paze i maze, skidaju vam zvijezde s neba ...“ govori Furbi.
„I ti bi to zaista uradio, skinuo bi mi zvijezde s neba?“ prekida ga Renata i namigne.
„Ponekad bi, a ponekad ne bi. Zavisi. Što pitaš ako odgovor znaš. I da si ne umišljaš, primio sam te, ...“ govori Furbi.
„... ali među nama neće biti ništa, zar ne. To si želio reći?“ Renata ga prekida i opet namiguje.
„Ne, ne to. Dok se ne snađeš možeš ostati kod mene, onak kao frend.“ Naglasi Furbi posljednji dio rečenice.
„A prijatelj je čovjek koji zna sve o tebi i još uvijek ne misli da si bedak. Opet neka od tvojih internetskih forvarduša?“ ponovo namigne Renata.
„S tobom je zaista teško komunicirati, jer misliš da unaprijed sve znaš.“ Furbi zasta pa nastavi „Nego, otkud ti znaš za Internet? Tamo odakle dolaziš toga nema?“ namiguje joj.
„Mi coprnice znamo sve, mi ... Naprosto znamo. A sada idem spavati. Umorna sam. Trebam srediti dojmove.“ namiguje Renata.
„Slatko pajki i ne misli na mene.“ namigujući ispali Fubi.
„Neću. Ti ćeš misliti o meni.“ Renata mu namigne, digne se, zaputi do sobe pa ulazeći u nju za sobom zatvori vrata.
„I ti o meni.“ doda on misao u sebi pa se pokupi i ode spavati.

Ležao je u krevetu i osluškivao zvukove noćnih tramvaja. Razmišljao o njihovom razgovoru.
„Ima nečeg’ među nama. Ni ja, a ni ona ne bismo se tako ponašali da ne postoji neka obostrana simpatija. Zamisli da simpatija prijeđe u bliskost a bliskost se pretvori u ljubav, pa ... Oženimo se i dobijemo čopor malih coprnica ... Hahahaha ... Furbi, Furbi, kak bi te one samo coprale, sve u šesnaest ... Ma kaj si umišljaš takve bedastoće. Imaš logiku poput Bo. Kažeš joj jedno, a ona odmah skrati i napravi drugo, treće, četvrto pa i peto. Jer zna da tako obično ide slijed ... Hahahaha ... Pametnica mala, pa na kraju uvijek bude po njenom. A ovdje ... Tko zna, neka bude što bude ... Bez opterećenja ... A sada lijepo izbij si te misli iz glave da te ni slučajno ne zacopraju do kraja i lijepo spavaj.“ utone Furbi u san.








Dva prijatelja u kasinu gledaju kako se vrti rulet, pa odluče nešto uložiti. Kupe žetone. Vijećaju na koji broj ih staviti:
„ Ajmo ovako, koliko si puta ovaj mjesec jebavao?“ pita prvi.
„Osam.“ odgovara drugi.
„Dobro. Ja dvanaest, znači ... Stavljamo na dvadeset.“ zaključi prvi.
Stave oni žetone na broj i gledaju kako se rulet se okreće i okreće, a kuglica se zaustavlja na dvojci. Prijatelji se pogledaju, pa poslije duge i mučne tišine zaključe:
„E da smo bili iskreni sada bismo obojica bili bogataši.“



Kroz balkonska vrata kuhinje ulazilo je jutarnje sunce što se podiglo nad krovovima zgrada. Otvorena balkonska vrata puštala su svježi zrak što donosi zagrebačko ljetno jutro. U kuhinji bi stol, a na stolu šalica kave, laptop i mobitel. U vazi posred stola bio je buket cvijeća. Digne se od stola, iz sudopera izvadi jednu kristalnu čašu i opere je, pa ode do hladnjaka i u nju natoči hladan narančin sok. Bliješteći u pogledu na jutarnjeg sunca, kristalna se čaša doimala nekako nestvarno.
„Poput kakvog čarobnog pehara." nasmije se.
Sjedio je. Pijuckao je malo kavicu malo sok i čitao elektronsku poštu. Zatim okrene na portale s vijestima i kratko ih prelista. Pomisli:
„Politika je pranje mozga za mase. Po običaju svi ignoriraju bitno i mlate praznu slamu."
Na radiju je svirala tiha muzika, hitovi ljeta. U stanu je vladao jutarnji mir. Kroz otvorena kuhinjska vrata prema predsoblju gledao je zatvorena vrata njene sobe. Poučen prethodnim iskustvom ovaj puta nije ništa poduzimao. Čekao je:
„Je li još ovdje i spava ili je već po običaju nestala prije no što sam se probudio.“
U to zazvoni mobitel. Furbi ga uzme u ruku pogleda. Na ekranu je pisalo ‘Blocked’.
„Hello?“ odgovori.




(nastavlja se)


Post je objavljen 26.08.2014. u 23:05 sati.