Zagrebački dekameron

utorak, 16.12.2014.

Bocca di Rossa: La Redenzione

Ponad rijeke drvosječa sjekao granu na drvetu kadli ... sjekira pade mu u rijeku. Gleda Drvosječa nemoćno u nabujalu rijeku koja nosi sve pred sobom. Zna kako sjekiru više nikada neće naći. Zaplače. Čuje to Bog na nebesima, pa se spusti na Zemlju, točno ispred Drvosječe.
„Zašto plačeš?" zapita ga.
Drvosječa digne glavu i progovori:
„Bože, sjekira mi je upala u nabujalu rijeku. Ona mi je neophodno potrebna, jer od nje živim. Tako zarađujem za život. Bez nje, moja žena i ja ćemo gladovati.“ zaključi odgovor Bogu.
Bog na to, ni pet ni šest već siđe u rijeku. Uroni i iz nje izađe sa zlatnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" pita Bog Drvosječu.
„Nije." kratko odgovori mu Drvosječa.
„Što bi ja sa zlatnom sjekirom? Zlato je premekano, pa sa takvom sjekirom ne mogu raditi svoj posao.“ kaže Drvosječa.
Bog pogleda Drvosječu, zatim nabujalu rijeku i ponovo uđe u nju. I izađe iz nje ovaj puta sa srebrnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" opet Bog pita Drvosječu.
„Nije." ponovo mu odgovori drvosječa, ovaj puta bez obrazloženja.
Bog se nasmije, pa opet ravno u bujicu. i izađe sa njegovom starom željeznom sjekirom.
„Je ll ovo tvoja sjekira?“ upita Drvosječu.
„Da Bože, to je moja sjekira." sretan odgovori Drvosječa.
Bog bi oduševljen njegovim poštenjem i da mu sve tri sjekire koje je izronio iz rijeke. Pa tako naš drvosječa ode kući sav sretan.

Ne prođe vrijeme, a naš Drvosječa opet je pored rijeke. Ovaj put šeće uz nju sa svojom ženom kadli ... Žena mu upade u rijeku i utopi se.
Drvosječa zaplače, ali ... Eto opet Boga ispred njega pa ga pita:
„Zašto plačeš?"
„Bože, kako ne bi plakao kad mi je žena pala u rijeku i utopila se." uplakan u suzama Drvosječa odgovori Bogu.
Bog na to ni pet ni šest opet u rijeku. I pojavi se iz nje sa Jennifer Lopez.
„Je li ovo tvoja žena?" upita ga Bog.
„Da!" sav oduševljen usklikne drvosječa.
„Slagao si!" ljutito uzvikne Bog gledajući drvosječu ravno u oči „To nije tvoja žena."
A drvosječa gledajući razljućenog Boga odgovori:
„Oprosti mi Bože. U pitanju je očigledan nesporazum."
Bog je zbunjen. Drvosječa nastavi:
„Vidiš Bože, da sam ti rekao kako Jennifer Lopez nije moja žena ti bi se pojavio sa Catherine Zeta-Jones. Nakon što bih ti na to rekao da ni ona nije moja žena, ti bi se napokon pojavio sa mojom ženom. I kad bih rekao kako ona jest moja žena, ti bi rekao da mi daješ sve tri. Oprosti mi Bože, ali .. Ja sam samo siromašan drvosječa i ne bih se mogao brinuti o sve tri, pa sam ti zbog toga rekao kako je moja supruga Jennifer Lopez."

„Što je pouka ove storije pišče?" pitate se vi, moji malobrojni i zalutali, ali smjerni čitaoci koji svoje dragocjeno vrijeme dangubite na ovim stranicama.
A ja vam na to odgovaram da kad muškarci lažu, onda to obično čine iz dobrog i časnog razloga i naravno, za dobrobit sviju.



„Faljen Isus“ pozdravi mlada žena Velečasnog koji upravo ulazi u kupe.
„Navijeke.” otpozdravi Velečasni više po navici, no s namjerom, pa zakuje pogled za ljepuškastu ženu u crvenom koja nonšalantno sjedi u kupeu.
Primijetivši kako Velečasni napadno bulji u njena otkrivena koljena mlada žena se promeškolji i prekriži noge, ali ne učini ništa da zaštiti gola bedra od njegovih znatiželjnih pogleda.
„Samo ih je istakla još više.” prostruji ovom misao, pa sred praznog kupea sjedne nasuprot nje.
Vlak se lagano kloparao po tračnicama. U kupeu tišina. Velečasni netremice gleda ženu, pa nakon kraće stanke prekine muk. Upita:
„Dokle putujete kćeri moja?“
Žena koja do tada bulji u prazno zaokupljena svojim mislima obrati pažnju na svećenika:
„U Zagreb ...“ pa sa kraćom stankom doda „... iz Milana.“
„Kćeri moja, silazimo na istoj stanici.“ sa smiješkom značajno prozbori Velečasni.
I malo po malo, među njima razveže se razgovor iz koga doznajemo kako se žena zove Ruža. Vraća se u Zagreb s namjerom otvoriti modnu agenciju.
„Time sam se bavila u Italiji. Znate ... Modni biznis ... Naše djevojke su lijepe i tražene ... Zašto onda umjesto u tuđini ne baviti se time u domovini?“ Ruža obrazlaže svoje ideje na što se Velečasni samo smijulji.
„Ne znam je li mu to od nelagode zbog moje priče ili požude koju kod njega čitam.“ razmišlja Ruža slušajući svećenika koji joj nadahnuto i blagoglagoljivo priča o bogobojaznom životu u vjeri, poštenju i odricanju od zadovoljstava koje pruža ovaj svijet.



Na nedjeljnoj misi velečasni govori:
‘Kršćanski je da oni koji imaju dijele s onima koji nemaju.’
Na to ustane jedan vjernik, okrene oko sebe na sve strane, pa veli:
‘Haj’mo ženske, što ste se tako stisle!’

„Oče, po vašoj priči čini se da vi zazirete od svjetovnih stvari. Vidite,“ zamisli se Ruža „mene zanima kako čovjek u vama gleda i rješava želju koja zadesi svakog kad ... na primjer ... vidi lijepu ženu koja mu se dopada ili, ne daj Bože, ako su njih dvoje na samo nađu kupeu vlaka?“ ispali Ruža.
Velečasni se na tren zbuni, malo se zacrveni, no brzo se snađe:
„Kćeri moja, mi smo posvećeni Bogu. I ljubav prema Njemu nam je svakako preča od svega ostalog, pa zato, ako se ponekad nekom od nas i dogodi to o čemu pričate, a što je svakako ljudska slabost, mi tada od Njega jednostavno zatražimo oprost.“



Kad sam bio mali svaku večer sam se molio za novi bicikl. S vremenom shvatih da Gospodin ne djeluje na taj način. Sad sam ukrao jednog, pa od Gospodina tražim oprost.

Velečasni koluta očima. Niz čelo mu se slijeva znoj. Rukama grli jabuke što rastu na Ružinom stablu:
„Što to držim u rukama?“ zastenje on u zanosu strasti.
„Joj velečasni, ne bi smeli to držati v rukama. To je greh, pravi prafcati greh.“ hihoće Ruža i pohotljivo trlja zamamnu stražnjicu o njegove nabubrene prepone.
„Kćeri moja, grijeh ćemo zajedno ispovjediti Gospodinu, a on će nam oprostiti naše trenutke slabosti.“ ubaci Velečasni, pa se u tren preobrazi u pohotu ter nastavi:
„Joj, kako je to lijepooo.“ uzviknu on.
„Da velečasni, to je tak lepoooooo.“ otegne Ruža i u tren skine suknju.
„Joj kakvi halteri. Crveni!“ usklikne Velečasni, pa nastavi:
„Baš takve obožavam. I čipkaste gaćice. A tek guza!“ pljusne Ružu lagano po guzi, pa krene napipavati Hram koji se nalazi sa prednje strane pubisa.
Ruža stenje od zadovoljstva dok Velečasni miluje oltar koji se nalazi u Hramu.
„Daaaaa, tako se već da.“ govori Velečasni sav uzbuđen.
„Ma skini već jednom tu svoju halju i zabij konačno taj svoj tvrdi kurac u mene.“ u nastupu požude uzvikne Ruža.
„Neka tako bude.“ promrsi velečasni, pomoli se Svevišnjem i učini traženo.



Došla lijepa žena u crkvu. Ispovijeda se:
‘Oče, spavala sam s vašim kolegom, župnikom iz druge župe. Je li to grijeh?’
‘Kako da ne kćeri moja!’ uzvikne župnik ‘Pa ti pripadaš ovoj župi.’

„Velečasni, je vam bilo lepo? Morti vam se i svidelo, ha?“ smješka se Ruža.
„Kćeri moja, bio je to samo trenutak slabosti, ali ... Onako u povjerenju i među nama, nije mi krivo.“ namiguje Velečasni i sav ozaren nastavi:
„Nego, bi li mi dala svoju vizitku da znam gdje da te dolazim ispovijedati?“
„Izvolite,“ Ruža pruža vizitku „i ne zaboravite pripomenuti svojima gdje ponekad mogu doći olakšati svoju dušu. Moje djevojke rado će ih ispoviijediti.“ namiguje Velečasnom dok na zagrebačkom Glavnom kolodvoru silazi sa vagona, a za to vrijeme Velečasni joj kavalirski pridržava prtljagu.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron