Pregled posta

Samostanske priče: Dobro jutro Margareta

Župnik govori Filipu:
„Znaš, Filipe, alkohol i žene tvoji su najveći neprijatelji!“
„Ali, velečasni, vi barem uvijek propovijedate da valja ljubiti i svoje neprijatelje!“

Starija dama se tuži da je ohola. Pita je župnik:
„A u čemu se sastoji ta oholost, kćeri moja?“
„Kad nedjeljom obučem svečanu haljinu pogledam se u ogledalo, pa se divim sama sebi kako sam lijepa.“
„E kćeri moja, to nije oholost. To je zabluda.“

Na satu vjeronauka učitelj pita:
„Djeco, poznajete li kuću koja je svakome otvorena? Otvorena je i siromahu i bogatašu. A kad iz nje izlazi u sebi nosi utjehu i okrijepu. Kako se zove ta kuća, djeco moja?“
„Krčma!“ složno u glas odgovaraju djeca.



Furbi je sjedio za šankom Paparazzi bara u Varšavi i pijuckao pivo. Odsutno je buljio u televizor obješen visoko iznad šanka. Gledao je nastup neke irske grupe povodom dana Sv. Patrika, no zbog preglasne muzike što trešti iz obližnjih zvučnika doživljaj bi reduciran samo na sliku.
„Irska se naziva otokom svetaca, ali niti jedan od njih, osim sv. Patrika, nije ušao u opći kalendar Crkve.“ proleti misao koju je pročitao u nekom starom ljetopisu.

Dan Sv. Partrika posljednjih godina je postao još jedan u nizu razloga da se eks patrioti širom svijeta međusobno druže. Boravak u stranom gradu obično se svodi na rad od jutra do mraka, ali su zato večeri zabavne. I što bi onda čovjek drugo radio doli otišao taksijem na piće u bar gdje glasno trešti muzika i gdje se sakupljaju ljepotice. S vremenom se u takvim barovima, oko šarene gomile stranaca koji poslom borave u stranom gradu, okupe lokalne i ine djevojke tražeći zabavu ili naprosto želeći naplatiti uslugu pružajući utjehu usamljeniku koji je daleko od doma i porodice. A poneka od njih pak vreba priliku da upozna stranca i po mogućnosti se za njega dobro i bogato uda. A kako bi bila sigurna da će je ovaj, kada se bude vraćao kući, u neku stranu zemlju gdje se bolje živi, povesti sa sobom, potrudi se ona izroditi mu mnoštvo malene dječice.

Filip je sjedio pored Furbija. Kolega s posla, sretnik ili bolje rečeno nesretnik koji iskusi slatko zadovoljstvo posljednjeg u nizu od prethodne tri tipične studije slučajeva.
„I tako ti, stari moj, uživaš ovdje sa svojom familijom.“ u šaljivom tonu provocira ga Furbi dok Filip odsutno sjedi buljeći u prazno.
„Eh, što ti je život. Obje će za koji dan roditi. Što da radim?“ Filip postavlja retoričko pitanje.
„Pa što te briga. Sve je u redu ako jedna ne zna za drugu.“ obješenjački odgovara Furbi.
„Da, to je samo djelomično točno. Jedna ne zna tko je u slučaju druge otac ali ... Radi se o tome kako su one majka i i kći pa ...“ započne Filip na što ga Furbi kroz smijeh prekida:
„Ma nemoj mi reći. Kako je to moguće? Jesi pravi vražićak, baš kao nova novela u Zagrebačkom Dekameronu.“
„Za nekoga je ona šaljiva, a za nekoga tužna, ali na žalost i u svakom slučaju priča je istinita.“ ubacuje Filip.
„A kako je to bilo, mislim ... Ako se smije znati?“ znatiželjno nastavlja Furbi.
„Pa evo, iz početka“ Filip počinje pričati vlastitu novelu.

„Bilo je to baš kao u priči. Upoznao sam je ovdje, u Paparazzi baru. Još pamtim tu proslavu Sv. Patrika. Pivo je teklo u potocima, a djevojke su bile zanosne. No ona je bila posebna. Tako me je probadala tim svojim sjajnim crnim očima da joj nisam mogao odoljeti. Od tada smo se često zabavljali. Izlazili smo zajedno po barovima i restoranima, nekoliko puta otišli u kino, a jednom čak i u operu. Ne govorim dovoljno dobro poljski da bi išao u kazalište. I tako, malo po malo, štono se veli, mic po mic prirasla mi srcu. A i ja njoj. Te neke stvari ... Osjećaje ... Jednostavno ih ne možeš sakriti. Oni se uvijek vide po sitnim znacima pažnje, ponekom pogledu, zrcalnom odsjaju osmijeha, riječju što osvaja i pogađa osjećaj u pravom trenutku. I tako se, da skratim priču, ona jednog jutra probudi u krevetu mog’ apartmana. Pogodi što smo radili čitavu noć!?“ retorički cerekajući se pita Filip.



Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, svoju živu hostiju. On me sačuv'o u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se dogodilo, bilo dobro ili bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati. On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati i On me je uslišio.



„Od tada smo to često činili. Ovdje često boravim i preko vikenda, pa sam tako jednom bio pozvan kod njenih na nedjeljni ručak. Ona živi s majkom koja je rastavljena.“
„I tako si upoznao obje buduće?'“ u šali mu Furbi uskače u riječ.
„Da. Moglo bi se tako reći.“ Filip spremno prihvaća šalu, ali nastavlja:
„Moram reći da me je Margareta, tako se naime zove njena majka, čitavo vrijeme ručka pažljivo i čudno promatrala. I moram priznati da je gospođa na mjestu i u najboljim godinama. Prava mama svoje nestašne kćeri.“
„Nisi valjda već tada bio zločest?“ osmjehuje se Furbi.
„Ne. Bio je to običan nedjeljni ručak. Upoznavanje. Znaš, tada smo već razgovarali o zajedničkom životu, pa sam joj prije toga želio upoznati najužu familiju. Mislim majku. Brata joj znam.“
„Da, Jacek radi s nama u uredu.“ prozbori Furbi, a Filip nastavlja:
„I moram priznati kako sam se iznenadio što se tiče hrane. Oduvijek sam mislio da poljaci ne znaju dobro kuhati. Samo žemjaki, kupus i kurčak. A kad ono pečena kačka nadjevena jabukama. Prava bomba.“ nastavlja dalje Filip sav ozaren pri pomisli na dobru hranu.
„Pustimo sad klopu. Nego, koja od njih dvije je bolja ... Mislim u krevetu?“ Furbi šeretski provocira Filipa.
„Ah da ... Kako se to dogodilo pitaš? Margareta, njena majka, tog je vikenda trebala otputovati u Krakow, pa me moja pozva da vikend provedemo kod nje. U krevetu, naravno. A tako se dogodi. U petak uvečer umjesto u Paparazzi bar, taksijem krenem k’ njoj. One žive u velikoj kući sa vrtom na rubu grada. Lijepo uređen vrt, a njena soba ima balkon. Tada još nisam znao da sve spavaće sobe na katu imaju balkon. Pa kad uđoh u vrt na pamet mi padne šala. Popet ću se preko balkona i ući joj direktno u sobu i u krevet. Iznenađenje! Kako je već pao mrak spazih balkon na kome su vrata otvorena i ja se budala popnem. U sobi je mrak, a u krevetu netko spava. Pomislim, to mora biti ona, pa se tiho izujem, skinem i na prstima se ušuljam ispod njenog popluna.“
„Ohoho, pa to je pravi Boccaccio!“ komentira Furbi, a Filip nedajući se smesti nastavlja:
„Bila je kao od majke rođena. Gola golcata i mirišljava. Kao da me je čekala. Stadoh je ljubiti po guzovima. Pa jezikom prijeđem na dražicu koja učas nabubri i ovlaži se. Polako krenem uz prepone i bokove put pupka i trbuha sve do grudiju sa nabreklim bradavicama. Ona mi mrsi kosu, a ja joj jezikom dražim bradavice, krasotice. Male francuske grudi, taman takve kakve volim. I taman kad stignem do glave ukipim se. Umjesto one moje to je Margareta. A ona me na to samo grli i snažno priljubi uza se da bi me nakon toga bacila ispod sebe. Popne sa na mene, pa me kao ždrebica stane jašiti. Izvijala se i izvijala i na kraju oboje svršismo slatko i strasno. Nisam žalio priliku, a poslije, kad je Margareta zaspala iskradoh se, pa se glavom bez obzira vratim u svoj apartman. Ujutro sam se vratio u tu kuću.“ pričao je Filip.
„I tada je bilo ... Dobro jutro Margareta!“ prasne Furbi.
„Što se večer prije dogodi zauvijek osta naša tajna i moja nikada za to ne sazna. A Margareta drži jezik za zubima.“ nastavlja dalje Filip.
„I to je bilo sve?“ šeretski upita Furbi.
„Pa baš i nije. I poslije je bilo bliskih susreta mislim ... Između Margarete i mene.“ dobaci Filip.
„Sigurno te je time ucjenjivala. Ah, koje li slatke ucjene.“ nastavlja dalje Furbi.

I tako sada, u svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovog pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu veselu vijest i da će Mu oni biti svjedoci pred svim narodima.
Odakle meni ta mudrost, kada je prije imao nisam, kada znao nisam ni dane brojati niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao ovamo propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak u okove bačen. I tako dadoh slobodu svoju u korist bližnjega svoga.



Na blagdan Male Gospe u crkvi se čita evanđelje…Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova…itd.
Neka trudna žena uzdahne:
„Ah, blažena ta vremena kada su muškarci rađali.“

Biskup se na brodu prestraši i pita kapetana:
„Je li brod u opasnosti?“
„Bit će najbolje da odete mornarima i vidite što oni rade. Ako se kartaju, onda je dobro i nema opasnosti, a ako se mole Bogu, propali smo.“



„I tako sada se moliš Bogu da sve prođe u najboljem redu. Pa kako to da si onda izabrao ženiti se? Kum sam ti u crkvi bio?" pita Furbi.
„A što sam drugo mogao? Ona moja ostala je trudna, a Margareta me ucijenila da se ženim. A da to nisam učinio sud bi rekao svoje, pa bi svejedno morao plaćati alimentaciju, ali za obje. Ovako ne plaćam alimentaciju, a druga šuti." spremno odgovara Filip.
„I tako, sada obje zadovoljne leže u bolnici čekajući porod. Nemoj mi samo reći da da leže u istoj sobi?" pita Furbi.
„Da, upravo tako. Nego, bi li mi kume moj, moj najbolji prijatelju, pomogao pri porodu? Očekuje se sutra. Ujutro idem u bolnicu, pa ..."
„Ma nego što. Prijatelju i kumčetu uvijek sam rado spreman pomoći." sa smiješkom odgovara Furbi na što mu u džepu zavibrira mobitel. Izvadi ga i pročita poruku:
'Ljubavi moja, dolazis li sutra u bolnicu vidjeti naseg sinicica? Blesavi Filip misli kako je otac, ali neka ga. Moja Agnieszka osigurala je buducnost. Voli te Margareta.'
Furbi na to otipka:
'Ne samo navratiti vec cu ti i pomoci pri porodu.'
„Dakle, sutra u deset pred bolnicom. Glavni ulaz. A onda idemo u rađaonu. Ah, tako je lijepo postati otac." sa žarom u očima govori Filip.
„Da, to je najljepši događaj u životu." uzvrati Furbi.



Ako sam dostojan, evo spreman sam rado i bez otezanja i život svoj predati za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti svoje. Mnogo sam dužan Bogu koji mi udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svugdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka:
‘K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi.'
I opet:
'Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obeća:
Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.

Krist je u meni.
Krist je preda mnom,
Krist je iza mene,
Krist je iznad mene,
Krist je ispod mene,
Krist mi je s desna,
Krist mi je s lijeva,
Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me,
Krist je u svakom čovjeku koji me gleda,
Krist je u svakom uhu koje me čuje.

U to nisam ni sumnjao,
brat Patrick



Imaj vremena za rad –to je cijena uspjeha.
Imaj vremena za razmišljanje – to je izvor moći.
Imaj vremena za igru – to je tajna mladosti.
Imaj vremena za čitanje – to je osnova mudrosti.
Imaj vremena za prijateljstvo – to je put do sreće.
Imaj vremena za sanjarenje – to je put ka zvijezdama.
Imaj vremena voljeti i biti voljen – to je privilegija bogova.
Imaj vremena gledati oko sebe – dan je prekratak za sebičnost.
Imaj vremena za smijeh – to je muzika duše.

Toliko za ovaj puta uz lijepi pozdrav iz Varšave koja, uz Zagreb kome se stalno vraćam, opet za neko vrijeme postaje moj dom. Izgleda kako ne mogu pobjeći od sudbine pa vam poklanjam neke fotografije, po meni najljepšeg dijela Varšave, koga svakodnevno gledam sa prozora stana na trećem katu.
Bocaccio


gotovo




Post je objavljen 23.04.2008. u 23:36 sati.