Zagrebački dekameron

srijeda, 24.03.2010.

Kad zamirišu trešnje: Hitna služba ...

Osebujni i tankoćutni, baš kao i ljudi, vampiri su vrlo vrlo prilagodljivi ali ... Imaju oni jednu osebujnu potrebu zbog koje ih se zaista može lako uočiti. Naravno znate o čemu je riječ, potreba je to za krvlju. Kako za ljude tako i za vampire, krv predstavlja izvor života. A nje po bolnicama, hvala Bogu, ima koliko poželiš. Zato nije čudo da je bolnica za vampira idealno utočište. Utočište je to gdje vampir bez problema obavlja svoju rabotu za koju mu se ljudi ponekad čak još i dive naravno, ne znajući što on potajice, skriven od znatiželjnog pogleda čovjeka, zapravo tamo radi. Nekada, u vremena davna, vampiri bijahu prisiljeni do krvi dolaziti napadajući ljude. Obično su to činili skrivajući se po mračnim kutcima sve da ih ne ljudi vide jer bi ih kasnije možda mogli prepoznati. Danas međutim, za tako nešto više nema razloga jer ... Bolnice imaju dovoljno krvi da zadovolje sve potrebe, kako ljudi tako i vampira.

U bolnicama susrećemo razne vrste ljudi. S jedne strane imamo bolničko osoblje a s druge nevoljnike koji tu završe, najčešće ne svojom voljom ali često puta svojom krivnjom. I zato u bolnici rabota vampira nikome nije sumnjiva i ne upada u oči. Prevarili bi se ako bi pomislili da vampire možete naći na transfuziologiji jer ... Transfuziologija je po njihovom mišljenju odjel na kome su previše izloženi pogledu javnosti pa bi se tako možda mogli neoprezno odati. Zato oni obično odabiru hitnu ili intenzivnu. Svakog dana na tim se odjelima u bolnicama, iz ovih ili onih razloga, umire. U mnoštvu ljudi pokoja smrt više, što djelo je vampira, ni ne primijeti se. Ta ionako svaka se smrt uvijek može pravdati valjanim medicinskim razlozima. S druge strane, obzirom na svoju tankoćutnost i izrazite seksualne apetite vampiri na tim odjelima mogu zadovoljiti i te vrlo specifične potrebe jer ... Duga noćna dežurstva idealno su mjesto za takvu rabotu.

Pustolovine između liječnika i medicinskih sestara, kao i one između liječnika i liječnica stereotip je kroz koji se gleda na medicinsku profesiju. Razlog tome su duga noćna dežurstva koja postaju još duža ako se nečim prikladnim ne prikrati vrijeme. A kako je medicinska profesija takva da se ljudi uglavnom kreću u društvu sebi sličnih pa zato nije čudo da poslovni kontakti često prerastaju u vrlo prisne, intimne, odnose koji ponekad su javni a ponekad su tajni. Sve u svemu, to bi ukratko bili osnovni razlozi zašto je današnja bolnica idealno okruženje za jednog vampira.



Vampirica Ela pripadala je jednoj staroj i nadasve cijenjenoj vampirskoj lozi. Njena loza potiče iz Dalmacije a naziv se Kozlacima. O kozlacima se malo toga zna a razlozi se najčešće pravdaju njihovom urođenom lijenošću zbog koje se baš u vampirskom svijetu oni previše ne ističu. Ta gotovo poslovična lijenost vrijedi kako za vampire tako i za ljude. Iz nje proizađe mnoštvo šala i pošalica. Na primjer:

'Tri su dokaza da je Isus bio Dalmatinac. Prvi, pretvarao je vodu u vino. Drugi nije ništa radio, nego je samo hodao okolo. I treći, ako je nekad nešto i napravio, onda je to bilo pravo čudo.'

Ela je radila na intenzivnoj. Bila je ona mlada liječnička zvijezda, štono se veli, zvijezda u usponu ali zvijezda kakva se obično ne pojavljuje u medijima. Za doktoricu Elu, kako su je svi tamo zvali, među osobljem se pričalo da vrlo je strasna. Ili kako bi neki njeni kolege to izravnije i bez dlake na jeziku rekli:
„Vrlo vrlo jebežljiva doktorica Ela.“
Mnogi njeni kolege liječnici onako, kad bi se našli između sebe, jedan drugom su se hvalili da su je povalili.
„Bilo je to na noćnom dežurstvu.“ ispali na kavi doktor Kazimir a društvo se slatko nasmije.
No baš k’o u svim takvim pričama, tako i u ovoj najveći dio bi pusto hvalisanje bez pokrića. No kako svugdje gdje ima dima i vatre ima, tko zna, ponekom od njih se možda i posreći da ponešto od toga i bude. Ipak, nitko ne zna je li bilo ili nije a ako je i bilo, onom kome se to dogodi, taj obično skromno šuti i smije se prostačkim vicevima koje pričaju doktori u godinama kad im preostaje samo to.

Ela je vrlo vješto koristila urođenu profinjenu tankoćutnost vampira i uspješno zadovoljavala sve svoje prohtjeve i zahtjeve. Bila je ona izrazito aktivan i promoćuran vampir a pa zato nigdje nije nailazila na probleme. I sve joj je išlo k’o podmazano. Karijera joj je bila strelovita a kako s vremenom u te stiču povjerenje i sve te manje i manje kontroliraju, ona je tu činjenicu vješto koristila da potajice, da ne sazna nitko, zadovolji sve svoje potrebe za krvlju.


Malo je svjedočanstva o tome kako vampiri vode ljubav a još manje je onih koja se mogu pronaći u vrlo rijetkim, dragocjenim, vampirskim zapisima. Zapisi su to u kojima se prepoznaje autorski rukopis samih vampira. A jedan takav zapis se, štovani čitatelji, igrom slučaja zatekne u rukama vašeg omiljenog pisca.




Bocaccio je čitao:
Bespomoćno zavodljiv ležao je ispod mene i uspaljeno me gledao na način kako to mogu samo ljudi. Ni slutio nije što će mu se dogoditi, što mu ja to spremam pa je onako podatan od želje i napaljen pohotom bio spreman prihvatiti sve što od njega sam tražila. S pravom. Očekivao je da ću mu prirediti nešto uistinu posebno, nešto što nikad do sada još doživio nije. Dlanovima sam mu milovala lice, prstima mu zalazila u usta sugerirajući neslućenu putenost i pohotnu slutnju tih slatkih užitaka. Bio je potpuno moj a ja sam bila samo njegova, njemu posvećena. Bila sam njegova kraljica. Bila sam njegova kurva. Bila sam njegova misao. Bila sam njegova želja. Bila sam njegova sudbina i zato mi se tako lako i s radošću predavao. Rukama sam mu masirala testise, jezikom mu milovala prsa. Polako igrajući se dlačicama na prsima spuštala sam se prema njegovom trbuhu. Ruke su mi prelazile preko vrha glavića i nježno natezale finu kožicu što prekriva mališana. Pogled iz njegovih očiju stapao se s mojim. Sad je već potpuno bio u mojoj vlasti. Želio je sve što od mene može dobiti i za uzvrat bio spreman pružiti mi sve što mi može dati. A ja, ja sam za uzvrat od njega tražila sve. Ama baš sve. Užitak, putenost, seks. Predivno svršavanje i na kraju njegovo potpuno predavanje bez ostatka. I vjernost do smrti.

Gutala sam njegov ponos i halapljivo ga uvlačila u sebe. Najprije u usta a kasnije, kad je bio spreman i tvrd, u svoju mačkicu. Jahala sam na njemu tiskajući ga nogama i rukama. Prolazila mu svojim dugim prstima kroz kosu, a zatim se polako i nezaustavljivo spuštala preko njegovog vrata, do prsiju. Pokušavao me je primiti za ruke ali to mu nisam dozvoljavala. Jebala sam ga kako nijedna prije do tada ga ševila nije. Osjećala sam kako mi unutrašnjost izgara u vječnom plamenu bez vatre, približavala se vrhuncu. Rekoh mu:
„Jooooj, svršit ću.“
„Samo svrši ljubavi moja.“ vrisne on.
„Zaista to žeeeliš, jooooj?“ upitala sam ga.
„Da, samo svrši,“ reče on nemajući pojma što ga čeka.
Osjećajući kako svršavam, stadoh se divlje bacati i stenjati. Ni on se više nije mogao suzdržati. Ispirao me je iznutra slatkim sokovima strasti, tim ostvarenjima užitaka i vječnog zaloga života.

A poslije, dok je onako gotov i zadovoljan zatvorenih očiju sanjario moji ga poljupci obasuše neslućenom ljubavlju. Grickala sam mu trbuh, penjala se na prsa i završila na vratu tako da nije bio ni svjestan kad ispuštao je dušu. A ja, ja sam se častila njegovom krvlju. Ne nisam bila pohlepna, uzela sam samo toliko koliko mi treba, samo toliko da nitko ne primijeti. Obdukcija će ionako pokazati da je umro od unutarnjeg krvarenja nastalog kao posljedica srčanog infarkta a čiji je uzrok prsnuće glavne arterije. Kako je bio prikopčan na aparat što dijagnosticira tlak i otkucaje srce, smrt će ionako biti zabilježena tijekom jutra izvan moje smjene i noćnog dežurstva.



Zavaljen u naslonjač Furbi je sjedio u društvu meštra Bocaccia. Prisjećao se dana kad upoznao je Elu. Bilo je to na Intenzivnoj gdje, igrom slučaja, dospije nakon lakšeg srčanog baš u vrijeme kad dežurna liječnica bi doktorica Ela. Ela, zgodna i naočita, duboko mu se zagleda u oči a on joj, iako u lošem stanju, ni sam ne znajući zašto uzvrati istim pogledom. No njegova izražena intuicija odmah osjeti neobične vibracije i slike koje mu prodiru u najskrivenije kutke duše. Činilo mu se kako slike dopiru direktno iz dubokih crnih očiju te prelijepe i neobične doktorice. Slijedećih je dana, ležeći na odjelu, vrlo često viđao kako ga doktorica obilazi. Svaki puta kad bi se ona pojavila Furbi je osjetio nešto neobično. Promatrao je njenu privlačnu guzu, prodirao joj duboko ispod dekoltea i kao opčaran odgovarao na njene poglede svjestan da ih nitko drugi izuzev njega samog, ne zamjećuje.

I tako, jedne noći, dok je Ela bila dežurna, Furbi se najednom prene iz sna. Nije mu bilo jasno kako je dospio u sobu koja je rezervirana za odmor dežurnog odjelskog liječnika. Nalazio se na ležaju a pokraj njega stajala je ona, doktorica Ela.
„Gdje sam to? Sanjam li sve ovo?“ upita je.
„Ne, ne sanjaš. Nalaziš se u sobi dežurnog liječnika.“ odgovori mu Ela.
„Kako sam ovamo dospio? Izvini što te pitam ali nešto se baš i ne sjećam.“ nastavi Furbi.
„Prenijela sam te ovamo da ne sazna nitko. Svi drugi misle da ležiš u bolesničkoj sobi. Dapače, tamo te čak mogu gledati kako spavaš.“ objasni mu Ela.
„Znači imaš nadnaravne sposobnosti?“ dobaci Furbi.
„Zašto me pitaš kad znaš da je tako?“ Ela mu odgovori protupitanjem.
„I tako dođe trenutak kad ćeš mi uzeti krv. Pa me više neće biti.“ nastavi dalje Furbi slušajući na radiju jebežljive pjesmice Brian-a Ferry-a.

>



(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

24.03.2010. u 01:51 • Dobre vibracije (15) • Troši toner • #