Marketing
Priče iz Maksimirske šume: Priča o ružnom pačetu - jedna obična priča (Re-Make Re-Model)
Jednom je netko rekao da je najdublje more na svijetu tamo negdje kod Marijanske brazde, ali se je prevario. Nije znao da postojiš ti i tvoje oči. Da na licu nosiš dva puno dublja mora.
ZAGREB - Svake godine 14. veljače slavi se dan zaljubljenih, Valentinovo. Priča potiče iz 3. stoljeća iz doba Rimskog cara Kaludija. Kako bi se neopterećeni potpuno posvetili ratovanju, car je svojim vojnicima zabranio ženidbu i zasnivanje obitelji. Jedan rimski svećenik, Valentin, vjerujući u ljubav i sve njene blagodeti, nije poštivao njegovu naredbu i potajice je vjenčavao mladence darujući ih pri tome crvenim ružama. Saznavši za to, Klaudije ga dade uhiti i spaliti na lomači dana 14. veljače.
Car nikada ne saznade da je Valentin u međuvremenu potajice prešao na kršćanstvo. Papa Gelacije, ukazom iz 469. godine, posvećuje Valentina za sveca izjednačivši ga time sa rimskim bogom Amorom. Amor se često prikazuje kao krilati dječak oboružan lukom i strijelom što kasnije postaje i jedan od znakova koji krase i Sv. Valentina. Legenda veli da će onaj koga pogodi Amorova zlatna strijela "izgubiti" srce za prvom osobom koju nakon toga ugleda.
Stela
Nikad nisam bila sklona bljutavoj romantici ni patetici, ali najozbiljnije vam velim, utopila sam se u tim očima. Tu sam večer povjerovala u bajku o dvije duše koje traže jedna drugu. Nisam mogla odvojiti pogled od njegovog. Nisam mogla izvući ruku iz njegove. Nisam mogla odvojiti obraz od njegovog. Uzela sam mu usne, uzeo mi je srce i u tren mi sve posta jasno:
„Od večeras nikada ništa neće biti isto.“ uzdahnula sam i sva utonula u miris njegovog poljupca.
Promijenila sam se. Zauvijek sam se promijenila. Promijenila sam se za svakoga. Otkrila sam tajnu prvog pogleda među ljubavnicima, osjetila snagu strasti, doživjela snagu ljubavi. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom životu ispisujući njegovo ime na zamagljenom prozoru male studentske sobice sa pogledom na park.
Zev
O ljubavi sam znao samo iz priča i ponekog starog filma koji se prikazuje u kasne noćne sate. Sve one za koje sam nekada mislio da ih volim, od svih njih ostala su samo imena kojih sam se mogao sjetiti tek iz drugog, trećeg ili tko zna kojeg pokušaja. Poput duha lutao sam tražeći komadić neba da mi ispuni dušu. I onda, sasvim slučajno, došao sam u taj grad. Napolju otežale magle kasne jeseni, a unutra zagušljivi prostor prepun lica koja se stapaju u bezličnu masu. Vlaga i tjeskoba uvlačila mi se u kosti kadli odjednom ... Pogled. Kao s neba stvore se uz mene te oči i u tren kroz mene prođu sva godišnja doba. Te njene oči. Očarale su me i postao sam ribica uhvaćena u mrežu. Bila je pored mene, šutjela je i gledala me. Bilo je tako dobro osjećati njenu ruku u svojoj ruci. Bilo je tako dobro osjećati njene usne na svojim usnama. Bilo je tako dobro osjećati njen miris. Te noći oka nisam sklopio. Nebom sam ispisivao ime koje mi je nevješto nažvrljala na papiriću.
Stela
Jutro presporo prolazi u iščekivanju sastanka. Ufam se da će razum kontrolirati zbrku u glavi. Sinoćnje osjećaje pripisala sam kojoj čašici više, ali ... Svejedno, došla sam na Trg. Bilo je još prerano, no nije me iznenadilo što je on već tamo. Čekao je naslonjen na klupu dok mu se vjetar poigravao s kosom. S nehajno nabačenim balonerom preko ruke podigao je glavu i pogledao me tim očima. Nasmiješio mi se.
„Gdje si samo ukrao te bisere dragi.“ pomislih u trenu.
„Hej!“ reče on ozaren i pruži ruke prema meni.
Pronašla sam mjesto na njegovim grudima koje je Stvoritelj uklesao samo za mene. A on je spustio usne i nježno me ljubio. Prvo po kosi, zatim po očima. Poljupci su nam se isprepleli.
„I te su usne isklesane samo za mene.“ nasmiješila sam se.
Moja studentska sobica bila nam je utočište. Budila sam se na njegovom ramenu i posezala za njim, a on je posezao za mnom. Naše noći, naša jutra, eksplozija ljubavi. Sve to vrijeme u meni živjela je samo jedna misao:
„Mogla sam umrijeti ne znajući da postojiš.“
Zadnjeg dana uzeo je svoje stvari, obećao da će me sutra nazvati, poljubio me i otišao. Ali ... Njegov poljubac govorio je istinu. Bio je grčevit i pomalo gorak. Na usnama sam osjetila suze. Ne znam više da li moje ili njegove. I postalo mi je jasno da obećanja postoje tek da se prekrše.
„Ovo je naš zadnji susret.“ pomislila sam.
Zev
Jutro ostavlja bujicu nemirnih noćnih snova. Kazaljke od olova ne pomiču se tako brzo kako želim. Brijanje na brzinu, neizbježna posjekotina i košulja od sinoć na kojoj je ostao trag njenog sjenila. Podgrijana želja što tinja kao lava pred erupciju.
Došao sam ranije misleći da će biti prekasno. Sunce i vjetar donosili su njene mirise dok je koračala prema meni. Jedva sam dočekao da je ponovo zagrlim, da je privinem uza se. Da provučem prste kroz njenu kosu, da položim usne na njene oči. Okus jagoda sa sjećanjima na ljeto prohujalo na valovima plavetnila iznad obzora južnog mora. Sve je bilo nekako nestvarno i čarobno.
I ona njena sobica s pogledom na park. Dani koje smo dijelili između nas. Dani tijekom kojih sam zanemario ostatak svijeta. Zaključao sam je u kutijicu srca i ključ sam zametnuo. Postojali smo samo mi. Naša jutra, naši poljupci s okusom doručka njenog tijela. Vjetar što fijuče kroz krošnje ljubavi, miris pečenog kestena koga čistim samo za nju i nježno joj ga darujem usnama.
Ali ... Plašilo me je to moje ludo srce i nemiran duh. Pobunili su se vrazi što obitavaju u mojim koferima:
„Predugo mirujemo. Trebali bi poći dalje.“ šaputali su mi.
I izgrizli su mi dušu podsjećajući da takvi kao što sam ja ne ostaju lako iako ... Sve me je tjeralo da ostanem.
„Nazvat ću te kad stignem.” izrekao sam laž.
Iznenadila me je suzama.
„K vragu. Kako samo zna da sam na njih osjetljiv?“ pomislih u trenu i poželih ostati. Ali vjetar je sve jače puhao u jedra mojih neopranih košulja na brzinu ubačenih u kofer. Činilo mi se kako ona zna da lažem.
Stela
Večer je mirisala na njega. I svaka večer u proteklih sedam godina mirisala je po njemu. Bez obzira na zabave sa drugim muškarcima, na njihove zagrljaje u kojima sam tražila utjehu i zabavu. Čitavo to vrijeme zapravo sam tražila njega. Tražila sam ga, ali nisam ga nalazila. Ipak, očekivala sam da će opet odnekuda iznjedriti. Da će se ponovo razbuktati vatra male studentske sobice i svitati jutra koja mirišu na toplo pecivo i kavu što mi je donosio u krevet.
Sklopila sam oči prije no što mu se ruka našla oko moga struka. Zažmirila sam prije no što mu usne pronađoše trag zadnjeg poljupca na mom vratu. Žmirila sam još jednom uživajući u njemu. Predavala se njegovom mirisu, uživala u njegovom poljupcu i našoj pjesmi koju smo tada slušali u mojoj maloj studentskoj sobici sa pogledom na park. I koju sada opet slušamo:
Prošla sam put bez nade, oceane, bespuća,
Daj mi da se noćas sklonim, tvoje tijelo moja kuća.
Stajala sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa,
Vraćam ti se zato jer je tvoje tijelo moja kuća.
Pjesma je rušila moje oklope.
„Ovaj puta ti vodiš ples.“ šapnuo mi je na uho i položio glavu na moje rame.
Uronila sam u ta njegova dva mora, te oči koje će uvijek biti po malo moje. I tražila razloge zbog kojih će ovaj puta ostati zauvijek moje. Tražila sam, ali ... Nisam ih nalazila. Bilo je još mjesta koje nije posjetio, bilo je još žena koje nije upoznao. Lagano sam se izvukla iz njegovog zagrljaja, nježno mu pomilovala tu malu rupicu na bradi i šapnula mu:
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ rekla sam gledajući njegova dva plava mora kako se na rastanku mute suzama.
Slijepa od suza okrenula sam lice vjetru. Tamo negdje u daljini čekale su me nove ljubavi u kojima ću, bojim se zauvijek, tražiti ono što neću naći, njega. Naučio me je da budem slobodna. I baš zato ću ga zauvijek pamtiti.
Zev
Umor kasne večeri zatekao me u avionu koji se vraćao u Zagreb. Oči mi se sklapaju, a u tim trenucima, tko zna zašto, i nakon sedam godina čitam njeno ime. Danas je jedna takva večer. Ponekad je pak zaželim više od života i tada je nazovem, ali ... Ona se nikada ne javlja. Ipak, neki predosjećaj mi je govorio da ću je večeras napokon susresti. I onda, prošavši kontrolu putovnica, kao u snu dok sam čekao na prtljagu, ugledah je:
„Ehej, otkud ti?“ upita me ona iznenađeno.
Izgledala je razdragano i veselo.
„Iz Londona.“ odgovorim zbunjeno je gledajući.
„Ja iz Atene ... preko Frankfurta.“ reče pružajući mi ruku i osmijeh, a ja ih oboje prihvatim.
Sjedimo na mjestu našeg prvog susreta. Uredna kavana na Trgu dok prsti prebiru po crno bijelim tipkama poznatih nota, a glas mlade pjevačice stapa se sa hrapavim baritonom pijaniste:
Prošao sam put bez nade, oceane i bespuća,
Daj mi da se noćas sklonim, tvoje tijelo moja kuća.
Stajao sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa,
Vraćam ti se zato jer je tvoje tijelo moja kuća.
„Ovaj puta ti vodiš ples.“ šapnuo sam i uronio u njeno mirišljavo more.
Uzvratila je toplinom boje meda. Usne su imale okus jagoda prohujalog ljeta. Mirisala je na borovu šumu i presvukla me zagrljajem mora.
„Okus njenih usana još juvijek je isti ... Baš kakvog ga pamtim iz onih dana.“ pomislio sam dok me je obujmila rukama i nježno plovila mojim mislima. A ja, ja sam uzvraćao. Uzvraćao sam. Uzvraćao sam iskreno i bio potpuno spreman konačno se smiriti na tom njenom otoku sred pučine sa čvrstom nakanom da zauvijek ostanem tu, da ostanem tu sa njom.
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ reče mi, a moje se oči počeše mutiti.
Epilog
Ponedjeljak izjutra. Sjedim u avionu i pokušavam drijemati, ali me misli neprestano vraćaju ka njoj.
„Prekasno je. Moram poći. Ne znam hoćeš li me ikada razumjeti. Ne bih preživjela ovaj puta.“ rekla je, a ja sam je samo nijemo gledao. Gledao sam je bez riječi i pokušaja da je zadržim, da je zadržim za sebe, da je zadržim za nas.
„I hvala ti što si me naučio biti slobodna." zastala je i nastavila „Zauvijek ćeš ostati tu, u mom srcu.“
Položila mi je prst na usne, uhvatila me za ruku i spustila na me svoje srce. A srce je kucalo i kucalo i ludo je kucalo dok su se naše oči stapale na rastanku.
„I ti u mojem.“ pomislih i pogledam na sat „Osam sati izjura. Nadam se da ću uspjeti uhvatiti vezu za dalje. Ustajanje u četiri ujutro nije za ljude.“ uzdahnem i zažmirim.
„Poštovani putnici. Započeli smo slijetanje. Molimo vas da zavežete sigurnosne pojaseve i isključite sve elektroničke naprave. Vrijeme u Minhenu je oblačno, a temperatura iznosi jedan stupanj.“ sklopljenih kapaka i glave opuštene u sjedalu uz prozor začuo sam glas stjuardese.
(nastavlja se)
Post je objavljen 12.02.2010. u 21:00 sati.