Pregled posta

Bocca di Rossa: La Prestazione

Svake godine ravnatelju zazvoni telefon. Isti glas postavlja isto pitanje. Što je potrebno i za koliko novca. Na taj način svaki put iznova, svima u KBCu govori hvala

KBC ima tajanstvenog dobročinitelja. Svake godine KBCu daruje u prosjeku 50 tisuća eura i ne želi da se zna tko je on.
U toj klinici spašeni su životi članova njegove obitelji, a sada on spašava druge. Svake godine ravnatelju zazvoni telefon. Isti glas postavlja isto pitanje. Što je potrebno i za koliko novca. Na taj način svaki put iznova, svima u KBCu govori hvala.
"Koliko medicina može ne samo učiniti u ozdravljenju, ali onda i kroz to zdravlje vratiti sreću, vratiti vjeru u život i zapravo vratiti jedan mir i spokoj u obitelji", kaže ravnatelj KBCa.
Ovaj su put kupljeni monitori vitalnih funkcija, vrijedni više od 37 tisuća eura.

"Svi pacijenti koji su rizični se stavljaju na monitor, gdje se onda može pratiti tlak, puls, ali i sve druge vitalne parametre. U današnje vrijeme je bez takvih monitora nezamisliv rad u kardiologiji", kaže pročelnica Zavoda za kardiomiopatije KBCa.
Ministarstvo zdravstva dalo je još 232 tisuće eura. Kupljeni su dodatni monitori i sada je tu najbolja oprema.
"Jedinstvenu opremu koristimo sada na tri važna radilišta koja se bave intenzivnom medicinom. Iskustva su odlična, imamo 25 godina bolji model", kaže pročelnik Zavoda za intenzivno kardiološko liječenje KBCa.
Koriste se nekoliko tjedana i spasili su živote mnogih, baš kao i oni koji su kupljeni novcem tajnovitog muškarca.

"Njemu svaka čast i ja se nadam da će biti sve više takvih ljudi, al da ne ostanu u sjeni, nego da im se možemo zahvalit", kaže liječnica, a liječnik dodaje:
"Ja sam mu zahvalan i osobno ga pozdravljam, iako ga ne poznam, i takvih dobročinitelja bi trebalo puno više bit u hrvata".
U bolnicu šalje novogodišnje čestitke, a nikada u životu nije tražio bilo kakve povlastice. Znamo da je iz Zagreba, ali nitko van njegovog kruga i KBCa ne zna mu ime i prezime. Tako je to s pravim dobročiniteljima.




U kuhinji je spremala čaj. Otvori zdjelu sa kolačićima i zadere se kako bi čula majka koja je ležala u dnevnom boravku:
„Mama, hoćeš li kolačiće uz čaj?“
Ruža utiša radio i odgovori istom dernjavom:
„Ne hvala, čaj će biti dovoljan.“
Marinela na brzinu pojede kolačić kog je držala u ustima. Zamisli se i uzme još jedan. Potom zatvori kutiju, vrati je na mjesto nakon čega drugi stavi u usta.
„Moram pripaziti sa tim kolačićima. Tako su dobri da ne mogu odoljeti. Tope se u ustima.“

„Htjela bih te nešto pitati.“ prozbori Ruža dok su pijuckale čaj.
„Pitaj.“ kratko će Marinela.
„U bolnici su prema meni bili dobri. Primarijus mi je rekao da sam visila o tankoj niti. Zato bi im se na neki način htjela odužiti. Što veliš na donaciju za bolnicu? Pa neka sami odluče što će sa novcem?“ upita.
„Plemenito je to od tebe.“ odgovori Marinela.
„Ali imam jedan uvjet. Donator mora ostati anoniman. Ne želim da se sazna da sam to napravila ja. Pogotovo ne da se objavi u medijima. To ne bi bilo dobro za posao sa Nikicom.“ zaključi Ruža.
„Onda napravi tako, ali za svaki slučaj obavijesti Nikicu da ne bude iznenađenja ako se iz toga izrodi nešto nepoželjno. Znaš kakvi su novinari i kakva je politika. Bolje se držati po strani.“ Marinela iznosi svoje mišljenje.
„U pravu si.“ odgovori Ruža.
„Zapravo cijenim to što me mama ponekad pita za mišljenje. Ali se ne želim uključiti u njene planove. “ razmišljala je Marinela dok se vozila na snažnom motoru koga joj je mati kupila povodom diplome.
„Studirala sam fiziku što me privlači, ali imam neke druge planove. Nove tehnologije, materijali na bazi kvantnih slojeva, vlastiti startup. Karijera 21 stoljeća.“ razmišljala je „Morala bih kontaktirati strica. Angelo je bankar i može mi u početku pomoći. Ne želim trošiti mamine novce.“
Za vas koji se toga ne sjećaju, Angelo je vanbračni sin Ružinog muža Vittoria što spoznaste u noveli La Dolcenera..
„Neka mama radi svoje, a ja ću svoje poslove budućnosti.“ zaključi.
Pa nagazi pedalu motora i povuče upravljač prema gore. Motor skoći kao konj, propne na stražnji kotač, a kad se ponovo spusti poleti kao metak.
„Toooooo!“ ote joj se vrisak čistog užitka i adrenalina.

Za to vrijeme Ruža je razmišljala što joj je kći zapravo rekla.
„Kakva majka takva kći. Tvrdoglava, svojeglava i ponosna. Možda i previše. Zna što hoće i nadam se da će biti dovoljno snažna da to i ostvari.“
„U to ime moram nazdraviti.“ krene prema baru „Martell će biti primjeren trenutku.“



Došavši do kancelarije pokuca na vrata.
„Daaa, izvolite.“ začuje sa druge strane.

„Dobar dan. Profesore, zvali ste me i ja sam evo tu.“ pozdravi mladić profesora.
„Sjednite kolega. Želio bih sa vama nešto razgovarati.“ reče profesor.
Mladić sjedne, a profesor započne.
„Mladi kolega, zvao sam vas u vezi diplomskog rada“.
„Kako, pa diplomirao sam.“ začudi se mladić „Nešto ne valja?“ upita.
„Ma ne brinite. Sve je u redu, imam dobru vijest za vas.“ nastavi profesor „Diplomski rad je javni rad, pa sam bio toliko slobodan poslati ga nekim kolegama. Rad je vrlo pozitivno ocjenjen što smo znali i mi ovdje, ali željeli smo biti sigurni. Znate, ne događa se svaki dan da diplomant nešto konstruira i praktički to realizira.“ nastavljao je profesor.
„Da, imam neke prijatelje koji su mi omogućili realizaciju. Rasplinjač sam isprobao tako što sam ga montirao na svoj motor umjesto standardnog. To je drastično povećalo snagu, smanjilo potrošnju goriva i kao popratni efekt čak smanjilo emisiju CO2. U radu se egzaktne brojke na temelju mjerenja. Moram priznati da sam i sam bio iznenađen.“ objašnjava mladić.
„Mladi kolega, jeste li vi svjesni da se ono što ste napravili ne događa svaki dan?“ upita profesor.
„Nisam o tome previše razmišljao.“ odgovori mladić.
“Kolega, da skratim priču. Ja vam eto nudim da dođete na zavod kod mene za asistenta. U početku mladi, kasnije pravi. Nastavite li pred vama bi mogla biti velika karijera. Docentura i profesura. Želio bih da iza mene ostane netko tko je vrhunski stručnjak, ne samo teoretičar kao što se događa u današnje vrijeme. Što kažete na to?“ profesor da ponudu.
Mladića to zatekne. Nakon kraćeg razmišljanja ipak se zahvali na ponudi.
„Zbog čega?“ upita profesor „Znam plaća nije bog zna što, ali tu su dodatni honorari i mnoge druge mogućnosti. Materijalne i nematerijalne. Sve se to neće zbiti baš odmah, ali će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto i vi ćete doći na svoje.“ profesor je nagovarao mladića.
„Ne, hvala. Imam drugačije planove.“ odrješit je mladić.
„A što kažete na ovo? Vaš rad došao je čak do dva svjetski poznata proizvođača vozila. Radi se o Njemačkoj. Pa su nam oba, ne znajući vašu adresu poslali ponudu za vas. Možete birati gdje ćete, u Stuttgart ili u München. Na fakultetu ćete uvijek imati sve ono što sam vam nabrojio. To se ne pruža svakom.“ ispali na kraju profesor.
„Ne hvala. Kao što sam vam već rekao imam drugačije planove. Poduzetništvo, ali ne kao tata već za tehničke inovacija u svom startupu. S vremenom i nešto puno više. Naravno, ako sve to uspije.“ odgovori mladić.
„Lijepo od vas. Znam da je to uzbudljivo, ali kao alternativu imate sigurnost.“ pokušavao je profesor. „Znate što, razmislite o svemu, pa mi se javite za tjedan dva. Ne žurite.“

Oni se pozdrave. Izašavši na parkiralište ispred fakulteta mladić navuče kacigu, sjedne na motor, mašina snažno kresne, zabruji i ode.



Stigavši pred kafić parkira motor. Među poznatim mašinama primijeti jednu novu i nepoznatu.
„Super makina.“ pomisli „Baš me zanima čiji je.“

Ušao je. Za šankom je sjedila Marinela u kožnom motorističkom odijelu, a pokraj nje bi kaciga.
„Bok ljubavi.“ pozdravi je Marinelo i oni se kratko poljube.
„Što ima novog?“ pita je.
„Evo novosti.“ Marinela izvadi ključeva motora i stavi ih na šank.
„Bravo!“ ote sa Marinu „Primijetio tvoju makinu na parkingu. Fenomenalna je. Zavidim ti.“ zagrli je i oni se strasno poljube.
„Znaš kaj, sad kad obije imamo pile to treba proslaviti. A kud ćeš bolje nego da s motorima odemo na neko dulje putovanje. Bila bi to ludnica!“ predloži Marino.
„Slažem se.“ potvrdi Marinela „Gdje?“ pita.
„Dame imaju prednost. Predloži gdje. Samo mora biti nešto vrlo, vrlo cool.“ odgovori Marino.
„Što kažeš na tour d’Azour?” ispali Marinela.
„Easy Rider po mediteranu?” ozari se Marino.
„Da samo bez tragičnog kraja kao u filmu.” ubaci Marinela “Ponijet ćemo vreće i u njima spavati. Ponekad prespavati u hotelima. Znam par cool mjesta na kojima se sakupljaju bikeri.“
„Znam i ja.“ ubaci se Marinelo.
„Da, ali ja sam tamo bila, a ti nisi“ Marinela naprći usne.
„Ma znao sam da si bila groupies. Od sponzoruše do sponzora. Neki to zovu napredak.“ šali se Marino.
„A što bi rekao da uz put posjetimo Toscanu. Tamo i na azurnoj nikad nisi bio. Tamo imam familiju. Moja najbolja prijateljica živi tamo. I ona je bikerica, pa bi se super proveli.“ namigne Marinela i naprći usne „Za razliku od tebe ja sam rano postala svjetska putnica i tu sam u prednosti pred tobom.“
„Kako vi kažete šefice. Ti vodiš, ja pokorno slijedim.“ Marino zagrli Marinelu uz poljubac strasti.



„Ciao Giorgia.“ pozdravi Marinela dobrostojeću gospođu u najboljim godinama.
„Ciao amore. Cara Marinela, sono felice di rivederti. Vedo che nel frattempo sei diventato serio. Bravo. Congratulazioni per la tua laurea. Ma chi č questo ragazzo rozzo accanto a te? Fammi indovinare, il tuo ragazzo! Complimenti per il buon gusto. Se non fossi sposato, proverei a rubartelo.“ govorila je razdragana Giorgia pogledavajući čas nećakinju čas mladića.
„Pisala sam ti o njemu. To je Marino, moj dečko.“ govori Marinela.
Marino je slušao. Ništa nije razumio, ali je pretpostavljao o čemu govore. Zato pruži ruku Giorgiji i na lošem fancuskom prozbori:
„Je suis content, Marino.” pruži ruku Giorgiji.
„Oh beauté, tu parles français. Je suis contente aussi, Giorgia.” pruži mu ruku “Je suis heureux d'avoir quelqu'un ŕ qui parler dans le langage de l'amour. Au fait, je suis la tante de Marinela.”
“Sorry, but I’m not true French speaker. Just few words and phrases. Can we speak English instead?” ispali Marino,
„Of couse my love. I’m also speaking English. So we are continuing on English.” potvrdi Giogia.
„Take your luggage and I’ll show you your rooms. You’ll like them. We are going upstairs“ završi.
„Rooms?“ začudi se Marinela „We are on tour together and we share everything except bikes.” ispali.
„Of course,“ Giorgia zastane „It was just a joke.“ namigne nećakinji i značajnog pogleda okrene se njenom dečku.
„Feel confortabla and just have a good time. I'm jealous on your youth.“ namigne im i povede do sobe „Marinela, you’ve been already here several times so you’ll explain to your boyfriend. Feel conforable yourself. I will not disturb you. Dinner is at eight. Downstairs.“ okrene se Marineli „Minea is comming tonight so you’ll have company.“
„Tko je ta?“ Marino upita Marinelu.
„Moja najbolja prijateljica i sestrična. Kći strica Angela i tete Giorgie. I ona je bikerica.“ namigne Marinu i za ruku ga povuče u sobu.

Probudilo ga jutro koje se probijalo kroz krošnje čempresa. Pitomi brežuljci sa vinogradima na jutarnjem su suncu kao na slikama starih majstora presijavali ugodno šarenilo boja. Jutarnja rosa davale je prizoru nestvaran sjaj. Tisuće kapljica rose poput dijamanata obasjavale su jutarnje sunce. Kroz prozor je gledao uredno dvorište. Kamena fasada mjestimično bi obrasla bršljanom, a na južnom dijelu spuštale su se raskošne grane bugenvilije pune jarkog cvjeta. Ispod prozora bile su žardinjere sa cvijećem. Izađe na mali balkon i protegne se.
„Ovo se zove život.“ zadovoljno se nasmiješi.
Promatrao ju je. Usnula, ležala je na trbuhu. Pokrivač bi djelomično strgnut tako da je vidio kosu kako njena koja spušta niz ramena. Guza joj bi djelomično pokrivena, tek toliko da je pred očima mogao zamisliti njeno međunožje. To ga uzbudi. Prisjećao se kako su te noći vodili ljubav. Strasno i potpuno. Divlje i nježno. I kako su predivno u grču svršili. Pri samoj pomisli na to osjeti kako mu se diže. Priđe postelji, otkrije je i legne uz nju. Pripije se uz nju i pruži ruke ispod njenih grudi. U rukama osjeti male jabuke. Jabuke su bile baš kakve trebaju biti. Bradavice su im se ukrutile. Odjednom ona skoči na njega i polegne ga na leđa.
„Sad te imam.“ usklikne i spusti se usnama na njega.
Usnama se polako spuštala niz njegovo tijelo prema malo bedaku koji bi već ukrućen.
„Samo da provjerim.“ reče ona i jezikom nekoliko puta pecne glavicu na što bedak zadovoljno zadrhti.
„Ne, nećemo ovako. Ja sam šefica i bit će po mome.“ zavali se na njega i čvrsto da stisne ispod sebe.
„Pokorno javljam, bit će kako vi kažete šefice.“ izleti mu glas.
I ona se nabode na njega uz zapovijed:
„A sad me izjebi tim tvojim kurcem.“

Iz kupaone se čuo šum vode. Kad šum presta Marinela izađe natrag u sobu. On je sjedio i prebirao po mobitelu.
„Ostavi sad to. Moram ti nešto reći.“ kaže mu na što on spusti mobitel na stol i okrene se prema njoj.
„Jutros sam primijetila da sam dobila. Ponijela sam tablete, ali nisam ih uzela. A ona je uranila.“ govori mu.
„Pa što onda?“ ispali Marino.
„Kako pa što?“ zaprepaštena je Marinela.
„Ah to!“ usklikne pa nastavi „Sad ćemo to riješiti po kratkom postupku.“
On ustane i iz vaze izvadi dvije svježe ruže. Jednu primi zubima, a drugu joj pruži rukom klečeći pred njom. Slobodnom ruku primi je za ruku i prodorno odozdo pogleda u oči.
„Budi žena mi ti, želim te baš takvu kakva si.“ zaprosi je.
Marinela ostade bez riječi, ali ... Zaprepaštenje njenog lica brzo zamjeni osmijeh.
„Može, ali kad se vratimo u Zagreb moraš mi kupiti prsten.“ kaže.
„Na zapovijed šefice. Dobit ćeš najljepši prsten kog si mogu priuštiti.“ odgovori joj.
„Ma nije važno kakav je. Glavno je da je prsten ljubavi.“ završi Marinela.

Sjedili su na terasi ispred kuće i doručkovali u sjeni stare murve. Ugodno sunčano jutro prekidale su ptice koje su pjevušile u obližnjim krošnjama.
„I kako je probuditi se na poznatom mjestu?“ pitala je Giorgia.
„Predivno. A vi imate čast prve čuti novosti.“ Marinela se okrene Minei i Giorgu.





(nastavlja se)




Post je objavljen 25.09.2024. u 06:15 sati.