Zagrebački dekameron

petak, 07.10.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Svi naši svršetci

U dubini ispod Tornja kroz plavu izmaglicu smiraja dana pulsirao je grad. Povjetarac je donosio svježinu koja se svaku večer polako i nezaustavljivo obrušava na staklenu terasu Tornja. Vrata se otvore i on izađe iz dizala. Sa smiješkom u rukama nosio je bombonjeru i cvijeće što ih netom kupi u nekom od dućana shopping centra u podnožju. Niz blještavih lokala na tri etaže sa podijem gdje se ponekad održavaju priredbe. Bela ga je promatrala kako se približava. Bi istovremeno i prijatelj sa neta ali i neznanac s kojim je slobodno i nesputano izmjenjivala misli. Mejlovima. Kolike li je samo večeri provela na čatu izmjenjujući poruke što trebaju zamijeniti živu riječ? Kako se on približavao tako su joj klecala koljena, a misli su zastajkivale ne znajući što da mu veli kad joj priđe:
„Kako je samo zgodan. Baš onakav kakvim sam ga zamišljala.“ šaputale su misli a srce ubrzano kucalo u ritmu slatkog uzbuđenja.

Prošao je najljepši dan pun iščekivanja i napetosti koja oduzima moć koncentracije. Dan kojem se tjednima radovao i dan na koji se nije usudio čak ni pomisliti, a da pri tom ne osjeti razdraganost duše. Toliko je o svemu razmišljao i toliko je brižljivo pripremao nastup. Sve kako u zanosu ne bi pogriješio. Nekim krivim potezom, nekom riječju ili nečim drugim. Miris cvijeća, svjetla grada u dubini i konačno trenutak, taj trenutak.
„Stoji na ogradi i promatra me. Što da joj velim? Uzbuđen sam. Samo da ne počnem mucati.“ razmišljao je prilazeći joj.

„Zdravo, ja sam Hladni.“ prozbori gledajući je s osmijehom u ruci.
„Bok, ja sam Bela.“ nasmije se ona i bezobrazno u doda mislima „Jesi li razočaran?“
„Cvijeće i bombonjera ... Za tebe ... " pruži joj „Znam da je otrcano, ali ništa drugo mi nije palo na pamet.“ reče joj, a u mislima nadoda „Pravo pitanje je jesi li ti razočarana sa mnom?“
„Hvala. Ljiljani su predivni.“ uzvrati Bela a njene misli nastave ploviti koprenom beskonačnosti i etera:
„Oh bože. Hvala ti, hvala ti, hvala. Tako si zgodan. I drag. Da, drag i pažljiv.“
„Hoćemo li negdje sjesti?“ upita Hladni krajičkom oka tražeći slobodno mjesto na terasi.
„Naravno.“ kratko da prikrije uzbuđenje odgovori Bela.
„Tamo ..." pokaže pogledom, pa nastavi „Ima slobodan stol. Pokraj one tri gospođe i usamljenog gospodina koji puši cigaru.“ nastavio je Hladni sa nevjericom promatrajući pravilne crte njenog skladnog lika.





Čokolada se danas i službeno smatra okidačem dobrog raspoloženja. Postoji li onda razlog da si je povremeno ne priuštimo na našem jelovniku? Poželite li ikada ustima il’ jezikom opipati njene tajne, tajne skrivene od znatiželjnih pogleda? Njene zamamne obline dostupne samo vama. Poželite li otopiti gorku tvrdoću kakaovca? Častiti se čokoladnim kuglicama koje su stari majstori Salzburga skladali u čast najvećem i najpoznatijem sugrađaninu koji obožavao je marcipan, pistaciju, crni nugat i gorku, trpku čokoladu sa kojom je lakoćom pisao glazbene note? Čokolada je okus koji nas spaja sa bogom. Čokolada je radost koja Njega spaja s njom. I požuda koja Nju spaja sa Njim. Poniranje u njene dubine, osvajanje njegovih visina. Polako, slatko, oblizujući se i časteći užitkom što u valovima žmaraca omamljuje tijelo i nezaustavljivo navire kroz um čekajući da eksplodira u tisućama novih zvijezda. Putenost što slavi ljubav i zadovoljava požudu kojom životna strast vodi malog ćelavog patuljka bez pameti. Čokolada poput droge obuzima misli, nadahnjuje osjete i snubi voljenu da sa njim provede barem još jedan trenutak potpuno se predajući milovanjima i nježnostima. Phenyle ethylamin slasniji je narkotik od bilo kakve vijagre. Čokolada je poput pisma koje pišemo nepcima ljubeći vrelinu što nas obasipa ljubavnim užitkom. A još kad se u nju doda čili ili papar? Taj dvostruki užitak malog ćelavog patuljka pretvara u zmaja što riga vatru. Seks i čokolada, kombinacija dvostrukog orgazma koji liječi od depresije. I vaš omiljeni pisac, dok ove redove upiše, uz put odmotava Mozart kuglicu kupljenu na aerodromu u Beču i lagano, vršcima zubiju gricka njen slatki sadržaj gledajući čas u nju i njene prekrasne i pravilne slojeve delicija, a čas u ekran laptopa smišljajući kakav bi hvalospjev ovoj predivnoj namirnici ili što li je čokolada zapravo trebao napisti.



„Ljubavi, već je devet sati. Ne zaboravi da smo danas kumovi. Ustaj moj pospanko. Danas nas čeka puno posla.“ šaputala mu je Bela na uho dok se svibanjsko sunce igralo na prozoru njihove spavaće sobe.
„Pusti me još malo. Mladenci neće pobjeći kao ni vjenčanje. Lezi kraj mene. Želio bi ti pročitati pjesmu što sam je noćas napisao.“ prozbori Hladni i zagrli je.

Odavno smo zaboravili djecu u nama,
Napustili rijeke što vode prema moru,
Ostavili pijesak na žalu pučine,
Zatvorili puteve što vode u visine.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Nikada neću zaboraviti taj prizor,
Osvit dana koji netom tek se budi,
Ti odlaziš nijemo bez pozdrava i ljutnje,
Tu negdje nalazi se kraj naše slutnje.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Sjećanja neka i vrijeme koje liječi,
Rastanak naš bi bez ijedne riječi.
Nikada mi nisi rekla da me ljubiš,
Mislio sam tad' da zauvijek me gubiš.

Hoćemo li se mi ponovo sresti?
Slučajan susret, ti ne daj se smesti.
Mi smo se tad' pogubili na putu
I do sad’ čučali svaki u svom kutu.

A onda dal’ čudom il' k’o u nekoj priči
Naše duše odluče ponovo jedna drugoj sići.
Našli smo se opet i nismo se smeli
Jer ovaj puta mi zauvijek smo se sreli.

Noćnim nebom ploviš moj anđele tišine,
Ponovo osjećam miris tvoje visine,
Ti moja si najslađa ljubavna čokolada,
Nit’ sam mlad nit’ ti mlada
Kraj mene si ti moj anđele visine
Kraj tebe spava tvoj mali od punine.

„Što veliš na pjesmicu.“ upita.
„Sviđa mi se. A sad debeljko, moj anđele od punine, ustaj! Tvoj anđeo od kužine napravit’ će ti vruću čokoladu za doručak.“ nasmije se Bela.
„A hoće li doručak biti poslužen u krevetu?“ vragolasto upita Hladni.



Furbi je sjedio je u taksiju što ga je vozio od aerodroma prema kući. Promatrao je tamnu koprenu Sljemena što nadvi se nad Zagrebom. Na radiju je svirala neka bezvezna muzika a taksist, razdragan što opet po tko zna koji put vozi staru mušteriju, neumorno je komentirao tjedne događaje.
„Stare jadikovke.“ pomisli Furbi i mislima otplovi među akvarele spakirane u velikoj mapi što leži pored njega na stražnjem sjedalu. U ruci je držao kutiju pralina.
„Za razliku od Godive, Wedel nije toliko poznata i razvikana marka ali je jednako dobra ako ne i bolja.“ proleti misao.
„Baš se veselim što ću njima večeras hraniti moju voljenu.“



Jeste li ikada vodili ljubav sa čokoladom? Jeste li kistom umočenim u taj gorki al’ slatki napitak iscrtavali najljepše misli po njenom tijelu? Kratkim i sigurnim potezima igrali se križić-kružića? Pisali ljubavnu priču samo za nju? Poklonili joj stih koji vam se tko zna kako i od kud, u trenutku nadahnuća, naš'o u mislima? Trenutak netom prije no što će se njeni bokovi početi grčiti od ljubavi. Jeste li vrškom jezika nanosili tu tamnu i gorku, ljepljivu i sladostrasnu masu kakaa, mlijeka, vrhnja, putra i šećera u prahu na njene usne, usne crvene poput rubina? Usne nježnosti dok ona sjedi zavaljena u naslonjaču i prstima prolazi kroz vašu kosu, a vi prebirete po njenim strunama? Masaža je divna stvar, a još ljepše je kad joj to činite dok ona pliva u zanosu hvatajući u ljubavi trenutak vječnosti koj' naziva se svršetak. Trenutak je to bez kog nismo ništa ni uhvatili ni shvatili ma koliko bili lijepi, pametni, bogati i nadareni i sami sebe uvjeravali u sreću.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron