Zagrebački dekameron

četvrtak, 10.08.2006.

Life during wartime: : Tajna receptura ili Kako se radi roquefort (Re-Make Re-model)

Pogled na livadu nagovještavao je svitanje ranog jutra. Kroz izmaglicu tako tipičnu za rijeku ocrtavali su se obrisi luga. Svitalo je. Furbi se probudio.
„Gdje sam što se to sa mnom zbil?“ pitao se nijemo bunovan skvrčen ležeći na travi.
U blizini se čuo tihi cvrkut ptica a u daljini odjekivalo je kukurikanje pijetlova. Bio je zavaljen na travi, sklupčan od jutarnje hladnoće, odjeće pune rose. Dok je trljao krmeljive oči odozgo, sa ceste začuje zvuk automobila. Automobil se zaustavljao. A kad se automobil zaustavi Furbi začuje glasove. Glasovi su se približavali rijeci. Pa tako odjednom, iz šume i grmlja na rubu livade izađu dva policajca.
„Je li ono gore vaš automobil?" pitali su ga.
„Da. O čemu se radi?“ odgovori im Furbi.
„Samo provjeravamo je li se nešto dogodilo.“ odgovori manji policajac a krupniji, plavokosi, se nadoveže:
„Ne brinite. Pregledali smo vaše vozilo. Izgleda u redu. Znate po noći ovdje ima svega i svačega.“
„Hvala.“ odgovori im Furbi.
„E pa onda, uživajte. Znate, ovo je jedno od najljepših mjesta na rijeci. Trebali bi tu doći sa ženom ili ljubavnicom.“ šeretski se osmjehne manji.



Došavši kući Furbi osjeti glad.
„Od jučer u podne nisam ništa jeo.“ pomisli i krene prema hladnjaku.
Otvori ga i iz njega uzme kruh i sir. Nareže tanku krišku kruha i na njega stavi šnitu odrezanog sira.
„Hmmm, uz roquefort ide neko dobro vino.“ glavom mu proleti gastronomska misao.
Zato opet otvori hladnjak i iz njega izvadi načetu butelju vrbničke žlahtine kupljene kod Katunara. Natoči vino u čašu, zagrize sendvič i ispije gutljaj vina.

„Baš je dobro.Vrhunski.“ šapne mu glas. Potom izvadi mobitel i nazove Ines na posao.
„Nema problema, poslije posla dolazim ravno k’ tebi. Muž se s puta vraća tek sutra navečer a klinci su u Novalji.“ govorila mu je Ines preko telefona.
„Čekat ću te.“ odgovori joj Furbi kratko.
„I da ne zaboravim. Danas mi je rođendan pa te želim počastiti nečim posebnim.“ veselo kroz smijeh ubaci Ines. Zatim se s njim oprosti.
Furbi isključi mobitel.
„Izvrsno. I to je dogovoreno. A u međuvremenu dok ne dođe, sjest’ ću za laptop i pisati Dekameron.“ nasmije se Furbi i prione na posao.

Ines je stajala je na vratima i u ruci držala flašu šampanjca.
„Već je rashlađen. Pokupila sam ga kod kuće iz frižidera.“ reče mu.
„Sjajno. I ja sam ti pripremio iznenađenje.“ odgovori joj Furbi.
„A čime bi ti mene mogao iznenaditi?“ upita ga ona.
„Buketom od trideset devet ruža za tvoj trideset deveti rođendan. U frižideru imam i nešto kavijara. Za proslavu, nek' se nađe.“ Furbi poljubi Ines.



Milovali su se i ljubili. Prolazio je kroz njenu kosu, milovao joj vrat, mazio joj usne i ljubio njene oči. Ona mu je uzvraćala i igrala se se strašću koju samo ljubav može dati. Ispili su čašu šampanjca i vodili su ljubav. Ulazio je u nju i promatrao kako uživa dok mu rukama miluje ponos i mazi ga o svoju uzbibalu mačkicu. Uživali su. Skvrčenih nogu gledao je kako ona leži i bio je sretan zato što je i ona sretna, zadovoljna. Uživala je u žmarcima koji su valovima prolazili tijelom i pružali joj draži zadovoljstva. Promatrao ju je kao što i ona promatra njega. Pogled u pogledu, oko u oku. Oči što su odaju dušu. Oči što govore bez ostatka. Na njenim nabreklim grudima, na bradavicama joj, u nekoj čudnoj igri lomila se sunčeva svjetlost što ulazila je kroz prozor. Svjetlost se lomila u oknu i rastakala u duginim bojama pružajući prizoru mekoću, darujući ljubavnicima nježnost, pružajući im toplinu i blagost. Odjednom Ines zabaci noge za vrat i privuče se k njemu. Migoljila se dok je u sebi držala njegov zarobljen ud. On pratio je njene pokrete i podržavao ih a ona je polako nestajala u ponoru strasti. Stenjala je i na kraju svršila.

Furbi je gledao, Ines se smijala.
„Bilo mi je jako lijepo.“ reče ona.
„I meni ali nisam svršio.“ odvrati on.
„Onda dođi.“ ona će.
Legla je na bok i počela mu milovati penis. Oblizivala je usne i gledala ga ravno u oči. Pod dojmom prodorna pogleda Furbi ponovo osjeti kako mu se ponos diže.
„Čekaj, ne ovako.“ reče ona i položi ga na krevet.
Okrene mu leđa i raširi noge. Furbi ponovo uđe. Ljubio je njena leđa dok je ona pognute glave osjećala kako on ulazi i izlazi. Ritmično i melodiozno poput vesele polke koja budi blud. Opet ga je milovala. Oboje počeše duboko disati. Iz početka polako a potom sve brže i brže, sve dublje i dublje. Svršili su. Sok se razli po njenoj utrobi ispirući njen žal plimom sreće. Smijali su se i još se dugo, dugo se mazili.
Kad sve bi gotovo, goli i zagrljeni ležali su na krevetu. Mazili su se. Gledala ga je očima zaljubljene žene.
„Bilo je tako lijepo.“ prozbori ona.

Odjednom ih prene zvono na ulaznim vratima. Furbi obuče ogrtač i ode do vratiju. Gledao je kroz okno. Ispred vratiju stajala je zgodna mlada susjeda koja se nedavno doselila u susjedni stan u stubištu.
„Zanimljivo. Napokon ćemo se upoznati.“ pomisli Furbi i otvori vrata.
„Sused, ne bu vas smetalo ak’ pred vaša vrata stavim cvijeće?“ upita susjeda.
„Nema problema susjeda. Samo ga stavite. Ak bute nešto trebali slobodno pozvonite. Susedi smo, kaj ne?“ šeretski joj dobaci Furbi, zatvori vrata i vrati se u krevet.
„Tko je to bio?“ zapita ga Ines.
„Susjeda, hoće staviti cvijeće u hodnik kod vrata.“ reče Furbi i poljubi joj pupak.
Ines mu uzvrati.

Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo,
u dv’je riječi sve bi stalo kada pričao bi ti.

Ono što znam o tebi, ne znam jel’ to tako malo
jer u roman ne bi stalo kada pis’o bi ga ja.

Ono sve što znaš o meni, to i drugi ljudi znaju
što mi ruku samo daju ili na pozdrav mahnu tek.

Ono što znam o tebi, sad to drugi ljudi znaju
što retke moje čitaju sjećajuć’ se svojih tad.

Jer ono sve što znaš o meni, to je samo stara priča
ja sam jedna od djevojaka koje viđaš svaki dan.

Jer sve što znam o tebi, to je uvijek nova priča
o ljubavi vječnog mladića koj’ te viđa svaki dan.




Dnevnici ponekad znaju biti bijeg od samoće ali i bijeg od društva. U svakom slučaju dnevnici se pišu kako bi ljudi pobjegli u vlastitu intimu, kako bi je zabilježili je i osjećajima koji kriju se u njima samima i tako na neki način ovjekovječili vlastitu misao. Pisanje za njih je potreba da podijele sa sobom ono što ne mogu ili ne žele javno podijeliti sa drugima. Zbog toga je valjda sve oko dnevnika tako tajanstveno, sve je tako skrovito i tako intrigantno. Dnevnici se najčešće pišu u kasne noćne sate. Nekad perom i tintom uz svjetlo svijeće, kasnije nalivperom ili kemijskom uz svjetlo noćne lampe a danas tastaturom i Internetom uz osvijetljenu tipkovnicu. Nova tehnologija izbacila je staru ali nije zatomila običaje, nije zatomila dušu i njenu potrebu za pisanjem. Dapače, današnje tehnološke mogućnosti dodale su dnevniku jednu novu, dodatnu dimenziju koja čuvajući intimu pisca omogućuje da on je podijeli sa ostalima.

Ines je pisala dnevnik. Skriveno od muža, skriveno od djece, skriveno od Furbija. Pisala ga je za sebe. Pisala ga je da podijeli svoje misli sa bezbroj duša koje surfaju netom. Pisala ga je iz vlastitog zadovoljstva ali i potrebe da spozna i iskusi nešto novo. Pisala ga je pa što bude, bude. Povodom trideset devetog rođendana u svoj dnevnik Ines je zapisala:

„Gledala sam ga kako uživa u mom tijelu i dražima. Kako uživa u doživljajima strasti, požude i iznenadnih nadahnuća što dolaze u valovima. Gledala sam ga i željela nagraditi nečim posebnim, htjela sam potpuno ga izluditi. Željela sam da doživi osjećaj pripadnosti i predanosti meni, mojoj putenosti i slatkim užicima koje dijelimo u trenucima što ih čuvamo samo za sebe.

Privukla sam ga k sebi i ponudila mu usne. Zahvalno me i nježno zagrlio oko struka i polako klizio dlanovima prema mojoj guzi. Stražnjica mi se snažno stiskala u želji da ga što bolje osjetim. Priljubio je svoje usne uz moje i stao me ljubiti. Kako je lijepo bilo osjetiti miris mojih slasti i okus sokova s vlažnog izvorišta. Miris i okus koji stapaju se s njegovim željama da me strasno, puteno, božanski nadahnuto ljubi.

Ali to mi nije bilo dovoljno. Željela sam više, puno više od toga. Tražila sam ga cijelog, tražila potpuno i bez ostatka. Željela sam ga posjedovati, učiniti ga robom moje ljubavi, robom strasti i čežnje za zajedničkim trenucima što smo ih od ostalih kradom odvajali za se u sva ova vremenu bez vremena.

Blago sam ga polegla i smjestila se iznad njega. Željela sam da me pohotnim jezikom zadovoljava hoteći mu pružiti jednaka zadovoljstva. Rukama, prstima, usnama, jezikom, ustima. Bila sam odlučna ne dozvoliti mu nikakvo protivljenje. Bio je rob moje ljubavi i morao joj se uz glasne uzdahe prepustiti, rastući u želji da mi se bez rezerve preda.

Držala sam njegov mač u rukama. Mač se sjajio i bliještao mi pred očima. Mazio mi vrat i obraze. Nježno sam ga dodirnula usnama i ljubila mu glavu. Slasno ga lizala i pohotno ga ljubila. Rukama mu mazila međunožje istražujući pri tom svaki pojedini detalj. Polako, sistematski, nezaustavljivo, nenadjebivo. Nenadjebivo za njega i nenadjebivo za mene. Rukama sam prelazila oko njegovog tijela i mazila mu slatku guzu, strasno je stiskala i mijesila. I tada začuh još glasnije uzdahe i osjetih njegove trzaje. Nemirni mu se jezik igrao mojim izvorom slasti i činio prava čuda do te mjere, da osjetih snažnu želju da mu međunožje još više priljubim uz lice.

Naposljetku sam ga uzela u usta. Čvrsto sam ga stiskala usnama i jezikom kružeći uzduž i uokolo njega. Pružala sam mu nezaboravne užitke ritmično uvlačeći i izvlačeći njegov ponos u i iz ustiju, igrala se njime usnama, jezikom ga vodila do još većih užitaka. A za to vrijeme on je mahnito obrađivao moje međunožje. Usnama, jezikom, prstima. Podizao je glavu i trljao je o moj izvor slasti, tražeći okus mojih sokova što sam mu ih poklanjala u trenutku kad me on puni nektarom neizmjernih zadovoljstava.

Pozdrav svim blogerima,
Tigrica“

Je li to bio samo san jedne ljetne noći? Jesu li nas to možda pohodile vile i vilenjaci? Hoće li se oni vratiti ili je šum mjeseca u noći nestao u spokoju toplog ljetnog dana? Pitanja su to mnoga koja odgovora traže. Pogled crvenila sunca u smiraj ljetnog dana. Slijed događaja u kojima izvire mjesec mlađak. Zvuk kojim zamire dan i rađa se noć. Pa kad noć padne i cvrčci utihnu, tad mjesec i sova opet su tu. I iz ponova započinje neka nova priča jednog običnog zagrebačkog fakina. Zato ...
Dođite i vi na rijeku i pogledajte odsjaj mjeseca na noćnom nebu u vodi. I ne zaboravite ponijeti buket crvenih ruža. Tko zna, možda će vam dobro doći.





(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron