Zagrebački dekameron

petak, 07.12.2007.

Cherchez la famme: Ljubav na kraju grada

Veli čovjek Bogu:
- Čitav život nisam griješio, dopusti mi malo uživati prije smrti. Uvijek sam želio vidjeti Havaje, ali užasno se bojim letjeti avionom, a na brodu mi nije dobro. Možeš li mi napraviti most do Havaja da tamo odem automobilom.
Bog će na to:
- Besmislica. Gdje bi bili potporni stupovi? More je nemirno i voziti tamo bilo bi opasno. Stvarno, to što želiš je tehnički teško i neizvedivo. Mogu li ti ispuniti neku drugu želju?
- Dobro, - veli čovjek - želio bih razumjeti žene. Zašto govore jedno, a misle drugo? Zašto plaču? Zašto nas ne razumiju? Zašto ne mogu biti otvorene i iskrene? Zašto ne vide neke stvari ili ih krivo tumače? Bože, želim, želim razumjeti žene!
Bog se zamisli i nakon kratke stanke reče:
- Hoćeš li most sa dvije ili četiri trake?



Šum vode iz tuša lomio se o pločice i odzvanjao kupaonom. Niz Dorina leđa u potocima slijevale su se tople kapi i golicale glatku kožu po kojoj su klizile njegove ruke. Nabrekle uspravne grudi poput jabuka čvrsto su stajale dok su njegovi dlanovi mazili njene ukrućene bradavice. Njegov nabrekli ud kružio je njenim guzovima a ruke se spajale sa njenima. Lagano i čvrsto, u osmicama, masirale su joj grudi, spuštale se prema bokovima. Dlanovi su kružili po njenom trbuščiću a vršci prstiju spuštali se prema preponama. Došavši do već ovlaženog predvorja kažiprst je nježno i ritmično plovio klizalištem. Zatvorenih očiju Dora je lebdjela u oblacima ispuštajući uzdahe zadovoljstva:
„Aaaah. Tako. Daaaj. Još. Još ...“

Dora se sagne i klekne. Raširi noge. Pruži ruke iza leđa milujući njegov ukrućeni ud dok njegovi prsti kližu i ponekad ulaze da bi izašli. Pri svakom ulazu iz grla Dori se otme nečujan krik. Valovi su slijedili ritmično gibanje. U sebi je osjećala tvrdu palicu. Izgubila je pojam o vremenu. Ritmično gibanje se nastavljalo i trajalo je i trajalo. Uživala je. A kad vulkan izbaci lavu Dora vidje kako nestaje zvijezda rasprskavajući se poput kakvog veličanstvenog vatrometa u supernovu.

Ležali na garnituri na sred dnevnog boravka s pogledom na Piazzu Barberini, Bell Boy zadjene razgovor:
„Sinjorina Dora, kako vi mislila o meni kao baletano?“
„Ah, Bell Boy, pa ti si uistinu vrlo talentiran. Zato i dobivaš uloge u glavnim predstavama tijekom sezone.“ namiguje mu Dora a zatim ga priupita:
„Zašto me to pitaš?“
„Pa tako sinjorina. Ako ja bila prvak baleta u Roma zasto ja to ne vidila na moji honorari?“ brzo je reagirao Bell Boy.
„Zato što si, bellissimo mio, meni puno korisniji nakon predstave.“
Zatim mu se unese u oči, namigne i počne ga masirati usnama. Jezikom se lagano spuštala od prsiju na niže. Dlanovima mu je masirala ud koji se ponovo budio iz sna. A kad joj usne stignu do njega, mali već bi spreman.

Koji zagrebački trg je najljepši? Nekima je to onaj sred koga, poput dragulja iz carske riznice, stoji zgrada Hrvatskog Narodnog Kazališta. Drugima je to omanji, nezamjetan i ne previše poseban trg u srcu grada, Cvjetni Trg. Na tom trgu osim, ugovorenog sastanka sa dragom osobom, možete u prolazu kupiti cvijeće a po povratku sa posla i novine. Tamo u nekom od obližnjih kafića sa možete prijateljima popiti piće, pojesti palačinku ili kobasice sa senfom na stoječki ili samo mirno stajati i promatrati žene kako prolaze i u valovima vas zapljuskuju mirisom njihovih parfema. Njihovi parfemi su jeftini, njihovi parfemi su skupi, oni su mirišljavi, oni su smrdljivi. Sve zavisi o modi i ukusu. Na trgu možete sjesti na kamenu klupu i u miru dovršiti uživanje u sladoledu koga ste, gužvajući se u redu kupili u Ilici kod Vinceka ili se častiti čokoladnim užicima kupljenim u čokolateriji preko puta Vinceka.


Sjedili su u kafeu. Izabela i Furbi. U predvečerje rujanskog dana. Dana u kome se živa u termometru popela na dvadeset i sedam stupnjeva. U izmaglici gradske rasvjete svjetla su iz obližnjih izloga. U buci i žamoru gostiju utočište pruža mali stol. Ljeto na zalasku budi uspomene na lijene dane razbacane na kamenoj plaži. Na dane odsanjane u uvali pod borovima do čijih krošnji dopire pučina donoseći slani povjetarac sa dalekih obzora juga.
„Jesi li da sutra odemo na izlet u Samobor?“ upita Furbi.
„Može! Prvo ćemo šetati Anindolom a onda idemo ručak kod Gabreka. Obožavam tradicionalna jela.“ Izabela ga gleda.
„Uz obavezne palačinke na kraju?“ namiguje Furbi.
„Ja bum one, kak' se ono zovu ... Slatki greh?“ smije se Izabela.
„Da, naravno. Svaki grijeh je sladak a naročito onaj ... skin to skin.“ Furbi je vragoljast.
„Praf tak’. Nego, žderonja moj, pusti ostavi se sad palačinki i reci mi o'š me ili me ne’š ženiti?“ prekine ga Izabela.
I prije no što se Furbi uspije snaći, ispred stola se odjednom stvori cigančica sa snopom crvenih ruža. CIgančica prozbori:
„Daj kupi jednu ružu!?“
„A da ne bi?“ ironičan je Furbi i gleda Izabelu kao da je pita:
„Jesi li m ti namjestila ovu igru?“
„Ajd, daj mi dvadeset kuna. Ja ću tebi ružu.“ uporna je cigančica.
„Odi gnjaviti druge.“ odbrusi joj Furbi.
„E jesi frajer!“ ironično nastavlja cigančica:
„Izvodiš žensku, pušiš cigaru a ne želiš joj kupiti ružu.“ i ode dalje na što Izabela prasne u smijeh.
„Gdje smo ono stali?“ nastavi Furbi „Ah da ... kod palačinki. Znaš meni se tamo sviđa teletina ispod peke i njihova domaća juhica.“ priča Furbi kao da se ništa nije dogodilo.
„E, ne’š mi sad pobjeći. Odgovori, da ili ne?“ insistirala je Izabela.
Nakon kraće stanke, dignuvši se sa stolice Furbi kaže:
„Pričekaj malo. Idem do cvjećarne.“


Prebirući po crno bijelim tipkama klavira Dora iz polumraka muzičke sobe promatra svijetla velegrada. Zvuci Chopina odzvanjali su svodom klasične sobe u kojoj jedino mobitel nemarno odbačen na klaviru priziva moderno vrijeme globalnih komunikacija. Uz njega, na klaviru su dvije čaše konjaka boje starog zlata. Sjedeći u dugoj spavačici koja više otkriva no skriva. Dora je oslanjala vrat na ruke koje joj u pravilnim krugovima masiraju i zalaze niz leđa s namjerom da spuste se još niže.
„Mmmm.“ stenje dok joj glavom leti misao „Baš mi paše.“ promatrajući u refleksiji prozora lik, širokih ramena i snažnih ruku kome se kroz rastvoreni haljetak nazire snažna prsa.

Odjednom zazvoni mobitel.
„Čekaj malo Bell Boy.“ govori mu ona gledajući na ekran na kome piše ‘ Izabela'.
„Halo draga, kako si?“ slušao je Bell Boy njene riječi dok je sjedio na otomanu.
„Stvarno, pa to je divno.“ nakon kraće stanke nastavi Dora „I kad je to?“ upita.
„Pričekaj trenutak.“ Dora dobaci Bell Boy-u završivši sa razgovorom „Moram obaviti još jedan razgovor a ti se međuvremenu raskomoti u spavaćoj sobi.“
Bell Boy posluša i ode a Dora nazove:
„Halo Aldo ... Znaš novosti? Sestra mi se udaje ... Da ... I pozvani smo na svadbu.“ govorila je Dora „Super ... Još ćemo o tome razgovarati kada dođeš kući ... Je li u Parizu sve u redu?“
„Da ovdje u Rimu sve je spremno za koncert. Ne brini stvari su pod kontrolom ... Pristao je ... Da, bit će to il spetacolo grandissimo.“ Dora se smije.

Završivši razgovor Dora se digne sa stolice ispred klavira i otputi prema vratima. Ušavši u spavaću sobu pusti da joj spavaćica bešumno sklizne na pod.
Promatrajući njene bokove, pravilan trbuščić, grudi i dugu raspuštenu kosu opuštenu niz ramena pogled mu skrene prema malom crnom trokutu koji mu se nesmiljeno približavao. Bell Boy osjeti kako mu se diže.
„A sad ga zabij u mene.“ bile su njene riječi negdje između zapovijedi i pohote.




Muzika uvijek počinje pjesmom ali za pjesmu potreban je glas. Jeste li se ikada zapitali zašto su tenori toliko neodoljivi ženama i to bez obzira jesu li visoki i vitki kao Apolon ili mali i debeli kao Danny De Vito? Bez obzira imaju li lice lijepog anđela ili lice ružnog satira?
„Sjećaš li se putovanja brodom na Mljet kada je mali debeli De Vito sa svojom zgodnom suputnicom jedini imao čast sjediti na stražnjoj palubi na stolici iznesenoj iz brodskog bara? Svima ostalima koji bi to radili, kapetan i posada brutalno su oduzimali stolice i odnosili ih natrag u bar. Svima izuzev njima.“ pričao je Furbi Izabeli čekajući da započne koncert.

Drage moje djeve što čitate ove novele jer pretpostavljam da djevice niste, zar vam je glas tenora uistinu toliko zavodljiv da podari vam virtualni orgazam? U čitavoj toj priči o tenorima talijanski tenori priča su za sebe. Za Carusa se pričalo da su, dok je pjevao, žene masovno svršavale. Za Del’ Monaca se zna da lomio je ženska srca. Priče o Pavarottiju potkrijepljene su i video snimkama. A u Bocellija, najmlađeg u toj liniji talijanskih tenora, postoje još očitiji dokazi.

Znate li zašto plavuša koncert tenora nosi pancirku? Da je ni jedna pjesma ne pogodi u srce.



Pogledajte veselo društvo koje sjedi čekajući da započne koncert. Dora, Izabela, Helene, Aldo i Furbi. Što oni tu rade? Kako su se našli zajedno na okupu? Što ih povezuje?
Pa da objasnim. Helene, Aldina kćer, desetak godina mlađa je od Dore sa kojom njen tata dijeli stan u Rimu i Parizu. I sa kojom odsjeda po hotelima ili odlazi obiteljskom jahtom na krstarenje. Mlada francuskinja pomalo pjeva pa joj bogati otac, moćni producent, odluči darovati karijeru. To što je pomalo zaljubljena u Andreu za ovu priču nije važno. Sjedi ona na koncertu i sluša. Uživa a možda i svršava dok sluša kako njegov anđeoski glas ulazi u nju i tijelom joj bruji slatka toplina sreće i podatnosti.

Do Helene sjedi njen tata Aldo. Orlovskim pogledom i pronicljivim umom promatra publiku i pozornicu. Aldo hladne glave razmišlja i računa koliko će mu novaca donijeti njegova nova produkcija.
„Trg u Pisi. Sve je puno, pedesetak tisuća ljudi a karte koštaju. Tu je još i DVD, zatim turneje, nova snimanja. Milijuni, milijuni, milijuni.“ slika mu igra pred očima.
Pa tako razmišljajući za ruku strasno primi Doru koja mu uzvraća stiskom.
„Amore mio,“ šapuće mu Dora na uho „večeras bi te željela pofukati.“ na što Aldu prolaze slatki srsi.

Dora sjedi u sredini. S jedne strane je Aldo a s druge Furbi. Andrein glas plovi i napokon pristaje u njenoj utrobi. Glas je to poput bijelog broda koji uplovljava u luku zadovoljstva i pristaje uz molo donoseći toj istoj obali drhtaje sreće i uzbuđenja.
„Joooj, pa ja ću svršiti.“ pomisli Dora i u nastupu strasti desnom rukom krene put Furbijevih prepona a lijevom snažno stišće Aldinu ruku.
Osjetivši toplinu njene ruke na svojim preponama Furbijev mali bedak se budi.
„Ne smijem si ovo dopustiti, barem ne na ovom mjestu.“ razmišlja Furbi dok mu Dorin šapuće.
„Budalice moja, mio simpatico, si mi još tak drag. Mi je drago kaj si usrećil’ Belu i da bum teta. Navrati ponekad ak me se zaželiš. Su ti moja vrata navek otvorena.“



Eterom su plovili zvuci Con ti partiro, pjesme za sva vremena. Sarin kristalno jasni glas ljubovao je sa Andreom. Izabela je sanjarila i uživala. Sklopljenih očiju uživala je u predivnoj Toskanskoj ljetnoj noći, u pjesmi i anđeoskom glasu, u ljubavi okrunjenoj sjećanjem na bijelu vjenčanicu. Veselila se ritanju blizanaca koji čekali su pravi trenutak da svojim anđeoskim okicama ugledaju svijetlo dana. Pa slušajući kristalno čiste glasove tenora, Bela osjeti kako je Furbi grli. I dok miluje njenu trudnoću Bela slušala kako joj njegovi poljupci šapuću melodiju ljubavi, pjesmu o životu posvećenom putovanju.



(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron