Zagrebački dekameron

srijeda, 04.05.2011.

Ispovijed jedne čokolade: Toranj (Re-Make Re-Model)

Donijela je poslastice i zašećereno vino. Postao sam odvažniji i nije me više trebalo nutkati. Hrabro i halapljivo sam gutao slatkiše koje mi je ljubazna, posjednuvši me i uzevši na krilo, sama stavljala u usta. A kad okusih nekoliko kapi slatkog, meni do tad nepoznatog pića, vrati mi se i živahnost i vedrina koje su mi nekad bile tako svojstvene.

Smijao sam se. U zanosu sam svima brbljao da me zovu Hrabri. Još pamtim dan kad sam na ručku, kao nagradu za iskazanu hrabrost, dobio mrkvu. Tog smo dana vježbali akrobatske vještine koje su najveći izazov skijaša. A ja, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, odustao sam pred najvećim od svih izazova. Još se sjećam kako me je promatrala pogledom punim čuđenja. I šutjela je, ništa nije komentirala. A kako je rastao moj zanos, tako je raslo njeno čuđenje. Zanos me je punio svježinom i idejama razvijajući tako moje govorničke vještine. Samom sebi još uvijek ne mogu objasniti kako me ona ponuka neka joj u hvalisavom tonu ispripovijedam priču. Hvalisavo k’o što je svojstveno meni, mada i sam znam da to nije u redu. Ona je, kao obično, i tad bila nadahnuta nekom višom silom, pa mi tako nesvjesno u mislima opisa i prenese neke lijepe slike stranog mi i nepoznatog slikara. I to učini tako živo i plastično, da ih shvatim svom svojom dušom i njegujem kao svoje vlastite.

Jednom mi je netko objasnio da ništa ne ide kako je planirano. Nacrtao mi je to šarenim kamenjem da protumači i ispripovijeda mi jošte mnoge druge pojedinosti. Još me, poput nekog blaženog sna, i danas obuzima sjećanje na taj susret. Bi to poput neke divne zemlje u nekom dalekom vremenu u kom u bezazlenoj djetinjastoj duši vječno stoluju radost i nepomućena vedrina. A sada, ta je zemlja daleko. Tako daleko kao i moj zavičaj. A ja, ja sam još uvijek obuzet žarkom čežnjom za njom. Pa se tako i dan danas trudim odgonetnut’ i prepoznat' svoju milu dragu. I gledam je, vidim je i mirišem, kako šeće u grimiznom sjaju zore. I još mi se pričinja njen ljupki glas. Ah, zar postoji cyber preko kog se ne bi mogla vinuti ljubav? I što je za ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u mislima i znaju li misli ponekad za mjeru?



Hrabar: Dolaziš usred noći pijan kući, žena je u krevetu ali još ne spava. Uzimaš stolicu i sjedneš ispred njenog kreveta a na njeno pitanje ‘Što radiš?’ odgovoriš ‘Želim sjediti u prvom redu kad počne cirkus!’
Hrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, žena te ček s metlom u ruci a ti je pitaš ‘Čistiš ili se spremaš nekud odletjeti?’
Najhrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, mirišeš na parfem i imaš šminku na košulji. Opališ ženu po guzici i veliš ‘Ti si slijedeća!’
Hrabar u p… materinu: Dolaziš usred noći s ljubavnicom i šapneš ženi ‘pravi se da si mi sestra!’




Toranj je imao dva dizala. Furbi je tužno ušao u dizalo. I dok su se vrata dizala počela zatvarati, vrata susjendog dizala počela su se otvarati. Belina ljubav prema neznancu preko chata bi toliko jaka da se je usprkos neopisivoj prometnoj gužvi u gradu ipak nekako uspjela probiti do dogovorenog mjesta sastanka. Znala je da kasni no nije odustajala. Uhvatila je prvo slobodno dizalo, ušla u njeg' i pritisnula tipku za vrh. Izlazila je iz dizala potajno se u dubini duše nadajući da je on još uvijek tamo čeka. Bela nekoliko puta obiđe prostor pozorno zagledavajući u svaki kutak poluosvijetljene terase vrha tornja međutim, nije ga zatekla. Sa terase pružao se pogled na Gornji grad, osvijetljenu Šalatu i srce grada koje se u dubini ispod tornja kupalo u svijetlima neona.

Tek nakon par obilazaka u zabačenom kutku Bela uoči odbačenu bombonjeru i buket cvijeća i istog trenutka shvati da to pripada njoj. Cvijeće je neodoljivo podsjećalo na ono što joj ga je on jednom poslao mailom. Znala je, bila je sigurna, da je on bio tu, da ju je čekao i otišao razočaran ostavljajući joj poruku da je bio ovdje.

Bio je toliko odsutan da se ne sjeća kako je došao kući. Furbi se zavali u naslonjač i natoči piće. Igrao se daljinskim upravljačem mijenjajući TV kanale. Na jednom programu prikazivala se Casablanca. Humphrey Bogart i Ingrid Bergman, the best Hollywood movie of all time.

Jutro ga je zatekne kako spava u naslonjaču. Na televizoru su se emitirale jutarnje vijesti. Bunovan od sna Furbi isključi TV i uključi radio. Potom ode u kupaonicu, obrije se, opere zube, na brzinu popi redovnu šalicu kave i ode na posao.

Uzevši cvijeće i bombonjeru Bela se vrati u dizalo. Tužna zbog propuštenog susreta kog su tako dugo i tako brižno dogovarali Bela je do duboko u noć šetala obližnjim trgovačkim centrom. Tužno je promatrala okićene izloge i razdragane ljude koje trese predblagdanska shopping groznica. Kroz buku i žamor do nje je dopirala vesela glazba sa mnogobrojnih razglasa. Promatrala je izloge lokala nadajući se da će u nekom usamljenom muškarcu tužna pogleda pronaći, da će prepoznati njega. Kroz glavu su joj vrludale misli:
„Čeka li je on uopće negdje u blizini? Ako čeka, može li ga ona prepoznati po dogovorenim znacima raspoznavanja?“
Na kraju Bela ipak odustane. Taksijem se odveze kući, raspremi i legne u postelju.

Sutradan na poslu Bela je bila rastresena. Čitav dan iščekivala je njegov poziv. Osluškivala hoće li joj mobitel najaviti radosnu vijest. Međutim, za razliku od prethodnih dana, kad je redovno zvonio, tog se dana mobitel ne oglasi. Šutio je. Šutio je i dan poslije. Muklo je govorio dan nakon dana poslije. Šutio je redom. Dnima. Onako malen, crn, mobitel je stalno bio uz nju. Na radnom stolu, u torbi, u ruci. Uz njeno uzglavlje. Bio je on uvijek uz nju i šutio je. Šutio je tiho i bez riječi. I nije se javljao. U par navrata Bela dođe u napast nazvati njegov broj, ali ... Nije imala hrabrosti. Tužna i usamljena u sivilu svakodnevnice Bela je gledala stare ljubavne filmove.

„Kako su ti prastari crno-bijeli filmovi još i dan danas puni duše." razmišljala je.
I kako savršeno odgovaraju njenom sjetnom raspoloženju. Uistinu, bili su to najljepši ljubavni filmovi, svi od reda sa tužnim završetkom.
„Sve velike i prave ljubavi su tužne i nakon njih ostaje praznina, gorčina, bol, sjeta, tuga." razmišljala je držeći u ruci maramicu natopljenu suzama dok su Ingrid i Humphrey jedno pred drugim skrivali suze ne mogavši prikriti žal rastanka koji im zatirao pogled pri spomenu Pariza.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron