Zagrebački dekameron

petak, 19.10.2012.

Do kraja svijeta: Soulmates

>


U ljubavi pravila nema. Možemo slijediti upute, možemo se kontrolirati, možemo se ponašati po normama, ali sve je to nebitno. Srce odlučuje i važno je samo ono što srce kaže. Priča o srodnim dušama seže u četvrto stoljeće prije Krista kada Aristotel zabilježi kako u početku čovjek bi jedno, ali nakon grijeha Bog ga podijeli na dvoje. Na ženu i muškarca. I osudi njihove duše da vječno traže svoju drugu polovicu.

Što je duša, tko ju stvorio, otkud dolazi i kamo ide? Je li to iskra koju posla Stvoritelj da ljudskom nježnošću, nemoći i toplinom osjećaja oplemeni čovjekovu želju za vječnošću postojanja? Ili njegova želja bi kazniti ga za grijehe koje je počinio? Osudivši je na lutanje u potrazi za srodnom, Stvoritelj duši udahne emocije i etiku koje od rođenja, preko odrastanja, pa do smrti stvaraju mehanizam što odgovora na vanjske impulse koje čovjek doživljava kao ‘dušu’. Bilo kako bilo, duša ima svoju ulogu, cilj i misiju.



Ždrijelo rezervoara bi otvoreno, a uređaj za točenje u uronjen u rezervoar. Živcirale su ga sporovozeće brojke elektroničkog brojčanika crpke za gorivo. Napokon uređaj za točenje glasno škljocne, a pumpa se isključi. Izvadi točionik i vrati ga na mjesto. Zatim zatvori rezervoar i poklopi zaštitnik koji se sljubi sa karoserijom sportskog automobila. Krajičkom oka pogleda brojke na ekranu crpke:
„60 litara na 400 i nešto kilometara ... To je petnaestak litara na sto kilometara. 300 konja. Treba hraniti tolike konje.“ računa dok korača prema vratima dućana gdje se nalazi blagajna.
Neposredno prije što priđe blagajni ispred njega progura se žena. Tamne naočale zaklanjaju joj oči, a duga kosa ispletena u tanke pletenice sitno izvezenih pramenova pada uokolo. Gornji pramenovi obojeni su fluorescentno plavo dok su donji baš kao i kosa ispod njih u svojoj prirodnoj, izrazito crnoj boji.
„Ima dobru pozadinu, ali treba se držati reda i ne gurati se.“ pomisli procjenjujući je odozdo na gore kako stoji ispred njega.
Blagajnik je zbunjen scenom. Kratko ga pogleda i upita:
„Puštate gospođu ispred sebe?“
Žena se na to okrene i pogleda Furbija. Njena preplanula put odaje osobu koja dosta vremena provodi u solariju ili negdje na bazenu. Stil oblačenja odaje kako drži do sebe. Na desnoj ruci kinđuri se prstenje dok je lijeva ruka gola.
„Ima tridesetak godina, možda koju više.“ prostruji mu kroz glavu, pa možda baš zato Furbi reče:
„Naravno, gospodični se jako žuri, pa neka izvoli. Ja imam vremena.“ aludirajući na njene godine i mentalitet.

Nakon što plati račun izađe, a kad tamo ima što za vidjeti. Iza njegovog automobila stoji drugi, a pored njega žena sa blagajne. Žena nervozno maše rukama pokazujući ljutnju što je ispred njenog automobila drugi, njegov. Prišavši automobilu, Furbi otvori vrata i nasmije se:
„Nema problema, sad ću vam se skloniti sa puta.“ veli „Da se niste gurali na blagajni ne bi sada ovdje čekali.“
Zatim hladnokrvno uđe u automobil, zatvori vrata, zategne sigurnosni pojas, upali motor i automobil krene. U retrovizoru gleda kako žena za njim maše rukama.
„Ljuta je što sam joj rekao istinu.“ pomisli, a zatim pojača radio.



Neki tvrde da duša teži 21 gram. Izvor priče potiče od jednog od najvećih genija svih vremena, Nikole Tesle. Kruži priča kako se Nikola za života bavio i takvim stvarima. Radio je mjerenja težine tijela za života, a i za smrti, pa je ustanovio razliku koju je pripisao duši.

Činjenica je da kad umre, čovjek postaje lakši. To objašnjavaju tisuće teorija. A jedna od njih uzrok vidi u duši koja napušta tijelo. Većina ipak podržava teoriju da je duša nematerijalna. Pa kako onda može biti da nešto nematerijalno uopće ima težinu? Može, jer tuga ima težinu baš kao i sreća koja se ponekad osmjehe duši kad sretne svog srodnika. A kako to prepozna, to duša ne umije objasniti nikome, pa ni samoj sebi.

Dok boravi u tijelu, duša se manifestira djelima koja čini. Zato je više no izvjesno da duša ima i energiju, jer to je nešto što joj omogućuje činiti djela. Izvjesno je i da energija duše ne samo da se može, već se i pretvara u druge oblike energije. A to je Fizika. Sve što postoji ima formu. A da oblik uopće može postojati, mora postojati materija ili barem neki njen vid. A kako postoji i ono što oblika nema, recimo sreća, tuga, simpatija, osjećaj, misao i tako dalje, pitanje na rubu znanosti jest jesu li svi oni materija ili su samo odnosi između njene pojavnosti? Razmislimo li, zaključak je da oni prije pripadaju onoj drugoj kategoriji, a opet, ako se sve može identificirati, opipati, smjer vodi da su i misao i osjećaj i simpatija i sreća i tuga i ostali oblici pojavnosti materije. Jednako tako mora biti i sa ljubavlju, ali i sa dušom, jer ... To je Fizika.

I tako na kraju slova dolazimo do pitanja: ‘Koliko teži duša?’. I bi li Nikola u pravu kad zaključi da ona, neovisno o veličini i težini tijela, a što ustanovi vrlo preciznim mjerenjima, teži točno 21 gram?



Stajala je ispred police sa kozmetikom i razgledavala.
„Moram promijeniti marku šampona, jer mi ona od zadnji put previše isušuje kosu. Trebam neki bolji šampon sa regeneratorom.“ razmišlja Nina dok rukama prevrće po polici.
„Da vidim.“ reče u sebi ugledavši željeni šampon.
I onda, baš u trenutku kad ga uzme u ruke i želi izvaditi kako bi bolje pogledala što piše sitnim slovima na poleđini, mali pokret previše i čitava se polica prospe po podu marketa.
„Bože!“ pomisli „Što sam to učinila?“ gledajući kako joj se pod noge sasipa masa šampona svih mogućih marki.
„Gospođo, morate biti pažljiviji. Znate da u hipermarketima na police obično trpaju previše, pa morate paziti kad s njih uzimate.“ začuje iza sebe muški glas neodređene boje.
Okrene se, a kad tamo iza nje stoji kreten od jučer sa benzinske pumpe i još joj se smješi.
„Pokvarenjak jedan, uh kako je ciničan.“ pomisli, a glasno reče „Pa kad ste već tu, biste li mi pomogli sakupiti ih i vratiti na policu? Toliko mi dugujete. Od jučer.“ naglasi posljednju rečenicu i pokaže svoje bijele i pravilne zube koji proviruju kroz usta razvučena u usiljeni osmijeh.
„Nema problema. Rado ću vam pomoći. Dozvolite mi.“ saginje se muškarac i skuplja rasute šampone sa poda govoreći:
„Nisam ja baš tako zločest kao što mislite.“ smije se pogledavajući je odozdo upitnim pogledom koji govori „Hajde, mrdni tom svojom guzom i ručicama prioni na posao jer si ti, a ne ja, srušila čitavu policu.“
„Evo sada smo sve lijepo vratili i složili na policu.“ govori ona pogledavajući gospodina kao da mu govori „A sad kretenu jedan, gubi mi s očiju i ne vraćaj se.“
„Jesmo. Polica je sad bolje složena nego što je bila. Možda bi nas ovdje mogli zaposliti da slažemo police?“ šali se gospodin opraštajući se s njom „A sada ja idem svojim putem.“ nasmije se i namigne.

Stoji pred blagajnom i čeka svoj red. Odjednom iza sebe začuje poznati glas:
„Nemojte misliti da sam vas slijedio. Ovo je zaista slučajnost. Da sam vidio da ste to vi stao bi u drugi red. Sad je kasno, jer ih već ima dosta iza mene.“ govori gospodin.
„Bezobraznik jedan.“ pomisli ona, okrene se i prkosno ga pogleda ravno u oči.
„Ohoho, nemojte me tako gledati tim svojim lijepim okicama. Ne mogu podnijeti treptaje njihovog pogleda.“ smije se gospodin gledajući je u oči dok ga ona ubija pogledom.
Stoje tako ukopani neko vrijeme. U stvarnost ih vrati blagajnica:
„Sljedeći molim. Gospođo, molila bi vas da ne radite zastoje u redu. Vidite koliko ljudi čeka iza vas!“

Kad blagajnica završi sa obračunom, ona brže bolje pokupi stvari u kolica i bez pozdrava se uputi ka izlazu. Na odlasku ne govori ništa. Zna kako tip sa benzinske stanice, sada iz dućana bulji u nju i nije joj jasno zašto.
„Svugdje ima napasnika.“ razmišlja dok se vraća kući „Srećom ti trenuci brzo prođu i na njih ne valja obraćati previše pozornosti.“



Postoji li duša ili ne postoji? Za to nema znanstvenih dokaza, ali mi ipak znamo i baš možda zato vjerujemo da duša postoji, jer ... Znanost je kategorija uma koja dokazuje na temelju spoznajnosti činjenica koje ponekad, priznat ćete, ne moraju biti točne, a ponekad one ne postoje. Pa se zato znanost time ne može ni baviti. Dušu ne možemo spoznati činjenicama, pa razum o njoj ne može znati niti zaključivati, jer ne postoje elementi na koje bi se oslonio. I tako duša postaje kategorija koja se dokazuje isključivo osjećajima i sjećanjem kog nosimo skrivenog negdje duboko u sebi. Znanje je to koga smo spremni upotrebiti tek kad nas, iz nama neznanog i/ili neobjašnjivog razloga, pogode osjećaji koji nam isključe razum. Pa zato, iako ne znamo, ipak znamo kako duša postoji zato što svi imamo osjećaje. I ne samo da ih imamo već se njima obilato služimo, jer ... Da nema duše, izvjesno je, ne bi bilo ni nas, naših misli, naših osjećaja kao što su simpatija, tuga, radost i slično.

Postoje nefiltrirani dokazi da život postoji i nakon smrti. I da se duša, baš k’o i ostali, za nas nematerijalni entiteti, u kemijskom i fizikalnom smislu sastoji od nečeg’ što okruženo je elektromagnetskim poljem odnosno, laički rečeno „elektromagnetskim zračenjem“. Još je navodno Tesla zabilježio kako se, kad osoba umre, u njenoj okolini na vrlo kratko vrijeme povećava razina elektromagnetskog polja, a što je podudarno sa njegovom teorijom i praksom prijenosa energije na daljinu. Jer svako zračenje je energija baš k’o što je energija, kako Fizika veli, sposobnost obavljanja rada.

Opskurnosti kojima se pred kraj života Nikola dangubio, njima se danas uz kapital koji Tesli bi nedostupan, bavi društvo iz i oko Cerna u Švicarskoj. A jednako se njima bave i takozvani duholovci. Duholovci tavore na rubu znanosti gdje nam otkrivaju prisustvo duhova, između ostalog i na temelju elektromagnetskog zračenja koga svjedoči termovizijska fotografija. Pa se tako, posredno, Nikolina teorija o duši potvrđuje na bizaran način. Fizika nas uči da čim postoji polje, postoji masa oko koje se polje stvara. A postoji li masa, a masa je svojstvo tijela, duhovi moraju imati tijelo i ne mogu biti nematerijalni. Oni su samo u našem poimanju vizualnosti dimenzija svijeta ili vrlo lagani, prelagani da bi im mi izmjerili masu, ili mi za to još nismo konstruirali uređaje koji to mogu izmjeriti, jer u tim sferama, za sada, još ne postoje ili se nisu razvili matematički modeli koji sve to egzaktno potkrijepljuju brojkama fizikalnih eksperimenata.



Zagrebački park Maksimir lijep je u svako doba godina, ali najljepši je kad poslije šetnje sa četveronožnim ljubimcem sjednete na terasu ispred Švicarske kuće i na kasnoljetnom suncu kao mačak predete uz piće odmarajući oči na pitomom zelenilu. Terasa je mala. Ima tek nekoliko stolova. Na jednom od njih sjedi on i pijucka kapučino. Pored njegove stolice je posuda sa vodom iz koje pohlepno pije njegova četveronožna ljubimica, Miss Bo.

„Kako lijepi peso. Dođi mali, dođi.“ začuje glas iza sebe koji mu se učini poznatim.
Okrene se, a kad tamo gospodična od prekjučer, sa benzinske stanice i od jučer, iz hipermarketa. Gospodična je u trenirci. Znojna se vraća sa džoginga i uz put želi popiti kavu na suncu, te otpuhnuti znoj i umor mišića. Miluje psa koji joj začudo odgovara veselim mahanjem repa.
„Ma vidi ti ljepoticu i pusu mi je dala.“ raznježenim glasom veseli se gospodična poljupcu dlakavog stvorenja.
Zatim pogleda na gore pa veli:
„Da sam znala da ste ovdje vi, budite sigurni kako ne bi došla.“ govori mu dok sjeda za susjedni stol koji je jedini slobodan „I ne brinite, neću vas smetati u nirvani, jer ionako s vama nemam ništa. Slobodno me ignorirajte kao što ću i ja vas.“
Priđe konoba. Ona naruči kavu, a on zamoli još jednu zdjelu vode za svoju ljubimicu. Gospodična zatim iz džepa izvadi iPhone i stavi slušalice na uho. Furbi je gleda. Gleda njene sitne fluorescentne plave pletenice. Gleda njene pravilne ruke ovaj puta prazne i bez prstenja.
„Koju muziku volite slušati dok džogirate?“ pita je.
„Zašto vas to zanima?“ protupitanjem odgovara gospodična, pa dodaje „Imate lijepog psa. Ženka. Plemenita pasmina?“
„Da, sibirski haski.“ odgovara on gledajući gospodičnu.
I tako, riječ po riječ između njih se zametne razgovor u kome riječ leti, a da ni sami ne znaju kako, zašto i odakle. Iz početka se pogledavaju bojažljivo, zatim se već smješkaju da bi se na kraju upoznali i izmijenili brojeve mobitela.
„Zovem se Nina.“ gospodična pruža ruku i gleda ga ravno u oči prodirući mu u dušu.
„Drago mi je. Ja sam Furbi.“ odgovara gospodin ne vadeći pogled iz njenog pogleda, pogleda srodne duše.



Ex nihilo nihil. Tu sentencu, nastalu u empiriji religiozne, ali i svjetovne kognostike, potvrđuje i Fizika. Jer materija baš k’o i nematerija, koja je samo svojstvo transformacije pojavnosti materije, jest to što Fizika zove energijom. A to otvara još jedno pitanje koje postavlja se prije prethodnoga. Pitanje je to o životu nakon smrti. Ako se duša uistinu seli i napušta tijelo tada mora postojati i trenutak kada duša, negdje iz etera vremena i prostora, spazivši tijelo ili njegov zametak odluči svojim prisustvom to tijelo oživiti. Jer život, po Religiji, baš k’o i po Fizici, sastoji se od tri komponente, odnosno Svetog trojstva:
- duha što je po Fizici model,
- duše koja je po Fizici energija, i
- tijela koje je po Fizici materija.

Pa se tako logički otvara pitanje vječnog života, života koji je prije početka baš k’o što je i poslije svršetka. Sve to Fizika potvrđuje pseudoempirijom upakiranom u Matematiku koju naziva Zakonom. Religija to štuje kao Dogmu, iako je do nje, baš k’o i Fizika došla pseudoempirijom, ali za razliku od Fizike ne može to matematički definirati. I tako, kad suglasimo se kako duše postoje i prije i poslije, te pretpostavimo li kako su vođene slobodnom voljom bilo da se ona temelji na namjeri ili osjećaju kojom duša odabire tijelo koje tad njenim prisustvom oživi, dolazi se do tog’ da poslije smrti, baš k’o i prije života, mora postojati život. I kako je život vječan, te nema ni početka niti kraja. I da baš k’o što materija i energija su vječne, bez početka i kraja, život je ono što Religija naziva duhom, a Fizika, za sada kao pretpostavku u čije se postojanje još ne upušta, bilježi kao nešto što postojalo je prije i postoji poslije Velikog praska



Vrata su vodila u Svijet. Na velikom digitalnom ekranu iznad vrata pisalo je 'Prpremite se’. Oni su bili tu i bili su spremni napustiti dom, spremni uputiti se na putovanje. Spremni zamijeniti vječnost još jednim međutkom koji zove se život. U čekaonici su bili sami. Pogledavali su se znajući da se trenutak putovanja neumitno približava. Razgovarali su.

Matej:
„Skoro da sam spreman. Imaš dileme? Još uvijek možeš promijeniti mišljenje.“
Danijela:
„Mogu. Radila sam to u prošlosti, ali ovaj puta neću.“
Matej:
„Dobro je što si tako odlučila. Ja sam spreman.“
Danijela:
„Lijepo od tebe. Ne mogu zamisliti putovanje bez tebe. Tako si nježan i pažljiv.“
Matej:
„Hoćemo li se prepoznati? “
Danijela:
„Hoćemo, tako su nas učili. Bit će to u trenutku susreta. Prepoznat’ ćemo se.“
Matej:
„Bez obzira na situaciju. Tako su nam rekli. Budemo li slušali svoje osjećaje. Jesmo li za to spremni? “
Danijela:
„Tko zna kakvi ćemo biti u tom trenutku. Možda se jedno drugom nećemo svidjeti, jer ćemo se susresti u nezgodnoj situaciji? Ili ćemo biti toliko zaokupljeni sami sobom da ćemo se jednostavno mimoići ne vidjevši jedno drugog. Ne bi se željela time opterećivati. Dovoljno je da barem netko od nas prepozna ono drugo.“
Matej:
„Da, tako su rekli. Slično je bilo i na nekim prethodnim putovanjima. A na nekim drugim putovanjima imali smo premalo zajedničkih trenutaka. Sve je to trajalo prekratko.“
Danijela:
„Imaš pravo. Bili smo zaslijepljeni trenutkom i nismo se vidjeli. Nismo se prepoznali. Ali opet smo se kasnije sreli. Pa se dogodilo iako je trajalo prekratko.“
Matej:
„Da, nismo slušali dušu. Ali ovaj puta bit’ će drugačije. Barem sam ja tako odlučio. A ti, jesi li na to spremna?“
Danijela:
„I ja ću se tako ponašati. Ne želim da mi čitavo putovanje prođe u potrazi za tobom. Previše mi značiš da bi te opet propustila. Tako mi nedostaješ kad nisi tu. Znaš, vrijeme koje prvodim sa tobom uvijek mi se čini kao trenutak. Sve prođe nekako prebrzo. Kao da je tren. To je kao kad pljesneš dlanom o dlan. I onda, klap, više te nema i tako sam daleko od tebe.“
Matej:
„Nemoj se žalostiti. Uvijek sam s tobom. Ako ne prisutan uz tebe, a ono barem u mislima.“
Danijela:
„Pratiti znakove raspoznavanja? Najbolje je njima ne opterećivati. Neka sve ide svojim tokom.“
Matej:
„Jesi li sigurna u to? Može se dogoditi da se promašimo. Već nam se to nekolio puta dogodilo.“
Danijela:
„Da ali su nam se kasnije ukazale neke nove prilike. Pa smo na kraju ipak uspjeli. Sjećaš li se?“
Matej:
„Da, iskoristili smo ih. Prepoznali smo se. Slušali smo osjećaje ili kako to tamo gdje idemo vele, slušali smo srce.“
Danijela:
„Da, ti trenuci su bili kratki, ali dovoljni da postanu iskra promjene. I te promjene ne samo da su promijenile naš život već su nam ukazale nove puteve.“
Matej:
„Imaš pravo. Navažnije su te male, sitne stvari. Trenuci su to kojih se zauvijek sjećamo.“

I dok su razgovarali nisu ni primijetili da je vrijeme pripreme prošlo. Otvorila su se vrata i pojavio se Ključar. Ključar ih je neko vrijeme gledao i slušao njihov razgovor. A onda ih u jednom trenutku prekine:
„Došao je trenutak. Krenite na putovanje.“

Danijela i Matej se tad nijemo pogledaju i krenu. Krenuli su svaki svojim putem pamteći jedno drugog, pamteći pogled trenutka na rastanku, jer to će biti pogled prvog trenutka kad se opet susretnu. Treba samo znati gledati, tako su ih učili. To je tako malo, a opet je toliko puno. Radi se o trenutku kojim započinje ljubav koja sve i zauvijek mijenja.



Religija koristi pojam duše. No što je duša? Religija uči da svaki čovjek ima dušu i kako ona ostaje i kada čovjek umre. Ali što je duša i od čega ona u čovjeku nastaje? I kako duša nastaje? Zajedno s tijelom ili neposredno nakon formiranja tijela? Definicija duše trebala bi biti nešto kao:
‘Duša je nevidljiva osobnost čovjeka koja zadržava njegovu bit i nakon smrti.’
Znači, duša je nevidljivo tijelo koje može razmišljati, vidjeti, čuti, pričati, gibati se, tijelo identično živom čovjeku. Zato duša ima praktički sve karakteristike živog, samo što nije fizičko tijelo, nego je neshvatljiva tvorevina. Pa se pitamo, ako duša nije napravljena od materije, kako to da može imati svoje karakteristike slične fizičkom tijelu?

Nitko to ne može znati, ali pokušajmo zamisliti nevidljivu tvar sposobnu da ima sve misli, osjećaje i sve ostale karakteristike ljudske psihe prije i nakon smrti. Teologija nema objašnjenje što je to niti što bi to moglo bilo. Jednako tako i Fizika. Ni jedni niti drugi nemaju objašnjenje za ono što nas čini ljudima. Za misao, za osjećaj, za tugu, za sreću, za simpatiju, za mržnju, za radost, za ljutnju, za ljubav. Jednako kao što nemaju objašnjenje zašto se duše međusobno traže i to da ne traže bilo koju, nego baš unaprijed određenu, srodnu dušu. I da su tu srodnu dušu sposobne prepoznati među milijunima drugih. Govori li to o njihovoj slobodnoj volji da biraju ili o za nas nedokučivom savršenstvu da pronađu, prepoznaju jedna drugu?

Septik:
‘Pretpostavimo da je Bog savršen.’
Vjernik:
‘Bravo majstore, ti si genije.‘
Septik:
‘Onda on može činiti samo savršena djela.‘
Vjernik:
‘Pametan zaključak.‘
Septik:
‘Ne može činiti nesavršena djela.‘
Vjernik:
‘Ova ti je još bolja.‘
Septik:
‘Ne može činiti zlo.‘
Vjernik:
‘Slažem se.‘
Septik:
‘To znači da nema slobodnu volju.‘
Vjernik:
‘Ne slažem se.‘
Septik:
‘Pretpostavimo li zatim da ljudi imaju slobodnu volju, ispada da ih Bog nije stvorio na svoju sliku i priliku.‘
Vjernik:
‘E, sad si sve pokvario.‘




I tako drage moje i štovani moji, dok plovimo u susret Dušnom danu, Bocaccio završi još jednu od svojih novela ne spominjući događaje koji se potom dogode između Nine i Furbija, a od vas o očekuje komentare.

Sa štovanjem iz Bocacciograda,
Meštar Bocaccio


(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron