Zagrebački dekameron

subota, 16.07.2011.

Djevojka sa Dubravkinog puta: Gdje je najbolje voditi ljubav?

Jeste li šetali Dubravkinim putem? Nekada je to bia popularna ruta kojom zagrebački planinari pinklecom na ramenu i pljoskicom u džepu započinju svoju Sljemensku pustolovinu. Poslije, kad je od Mihaljevca do Tunela stigao tramvaj, sastajalište planinara postao je Mihaljevac, preciznije birtija smještena u omanjem kiosku na samom tramvajskom okretištu. Dio planinara sa Dubravkinog puta orjentirao se prema župnoj crkvi u Šestinama do koje vozi autobus sa Kaptola. Pogodili ste, to je ona ista, mogli bismo reći, čuvena crkva u kojoj i oko koje se zabilježe legende o plavokosim zagrebačkim anđelima i čudima koje su tamo zabilježena u nekim drugim novelama, a koje zabilježi meštar Bocaccio Zagrebački u svom čuvenom Zagrebačkom Dekameronu.

Čuda o kojima su ispričane priče štono počnju još u doba Stjepka Gregorjanca, gospodara Medvedgrada i Dore Krupićeve, rasne ljepotice nekad poznatog zagrebačkog zlatara i čuvara ključeva Kamenitih vrata.
„Svari se ponavljaju. Oduvijek se novac lijepi za titulu, a titula se upucava novcu.“ govorite i ne griješite ma koliko pokojni Šenoa nastoji romantizirati njihovu neobuzdanu i neostvarenu ljubav.
A prema zapisima pronađenim prilikom čitanja Zagrebačkog Dekamerona, čuda šestinske crkve događaju se još i dan danas.
„Gdje ti je dokaz, pišče?“ pitate me vi.
A pisac vam smjerno odgovara da zaviriteciklus novela o Čudotvorcu koja vam to sve potanko objašnjava i uz to vas jošte u izobilju zabavlja.




Osim sa Kaptola, do župne crkve Sv. Marka u Šestinama vozi i autobus od Britanca. Odatle slijedi put pod noge pa na Sljeme. Lagvić, zatim Kraljičin zdenac, uz brdo preko Grafičara i dalje do Tomislavca. Od tamo se odvaja planinarska staza koja preko Medvedgrada vodi put Runolista, pa na Grafičar sa kog opet stižete do Tornja.

Kad onomad se planinari maknuše s Dubravkinog puta, put posta i od tada osta samo još jedno od utočišta ljubavnika svih vrsta i uzrasta. Od sedam do sedamdeset i sedam. Krenuli ste od Tuškanca duž Dubravkinog puta. Prvo primjećujete staru i gustu šumu. U ljetnim vrućinama šuma pruža ugodno utočište od sparine i omare koja se diže sa užeglog asfalta i betona Donjeg Grada. Šuma je posebno privlačna u kasnim popodnevnim satima kad temperatura usijanja i rastapanja prijeđe paklenih trideset tri u hladu. Sa okolnih uzvisina, iz ugodnog hlada, puca pogled na grad koji se tu na dohvat ruke prži na vrućini. Buka gradskih ulica je daleko, a okol vlada blaženi mir. Cvrkut ptica, klupice, šumica i spokoj, te naravno, čupava mazna vama posebno draga.

Zagreb nekada nije poznavao ljetno i zimsko računanje vremena. Ono je uvedeno tek kasnije. Pa su se ljubavni sastanci u to doba obično zakazivali oko šest, najkasnije sedam popodne. U šumici sumrak pada iza sedam, pa je oko osam već mrkli mrak. Taman za sve što ljubavnici traže. I tako, u situaciji u kojoj krijesnica pjeva spokoja notu i plam romantike frca, ljubavnici neometano hoblaju te slatke male stvari.

Emilija i Furbi sastaju se na križanju Frankopanske i Ilice, tik kod Dežmanovog prolaza. Emilija dolazi tramvajem sa Černomerca dok Furbi štepa Frankopanskom. Kad je zatvorena obližnja cvjećarna u Ilici, Furbi obično skreće prema Cvjetnom gdje cvjećari njeguju tradiciju sedam dana tjedno uključujući tu i praznike.

Dubravkin put romantična je šetnica što izbija ravno na Cmrok. Donji dio puta vodi uz bunkere koji su u neka vremena branili Zagreb. Kasnije su oni postali mjesto istraživanja da bi ih se poslije zbog sigurnosnih razloga zatvorilo za javnost. Malo podalje od bunkera nalazi se ugodni proplanak sa klupicma. Krećete put Cmroka. Na desno ostaje Jurjevska i vile koje se redovno, prije i poslije svakog rata, prazne starim i pune nekim novim stanarima. Prvi put otete početkom onog rata da bi potom opet bile otete sa njegovim svršetkom koga zato nazvaše oslobođenjem. Mjesto bogatih židova sa početka rata, vile se upražnjuju partijskim sekretarima sa kraja rata. Danas, nakon pretvorbe mnoge od njih se obnavljaju i u njima obitava što diplomacija, a što novopečeni tajkuni koji se brzopotezno obogate pljačkom na hrvatski način, a što izlaktari Domovinski rat na račun onih koji gule po rovovima i na frontu stvaraju za ove državu. Od vila, čiji se vrtovi spuštaju niz padinu, pa do usjeka kojim se Dubravkin put uzdiže smjer Cmroka, puca pogled i na susjedni Tuškanac, ali i Nazorovu u kojoj slična sudbina zadesi vile sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća, pa tako i Nazorovu zapadne ista žalosna sudbina graditelja sa Tuškanca i Jurjevske.





Ne znam je li vi koji čitate ove novele marite za tu povijest, nu znam da marite za ono što tema je novele, jer već ste na dijelu trase koja se uspinje strminom. Lijevo u dubini šumi potok što omeđuje dva brijega. Pred večer šečete sa svojom maznom polovicom i svako toliko nalazite odmorište sa klupicom. No teško da ćete uspjeti pronaći slobodnu, jer ljubavni promet je gust, pa su klupice uglavnom zauzete. Gornji dio puta završava u podnožju Cmroka, poznad crkvice sa ostacima starog Jurjevskog groblja, spajajući se sa gornjim dijelom Jurjevske. A na tom vidikovcu danas, mjesto pokojnika baš k’o i na Dubravkinom putu, obitavaju ljubavnici.

U gastronomskom smislu danas je najzanimljiviji donji dio Dubravkinog puta, jer tu se možete skrasiti uz iće i piće. U vremena koja spominje novela ova jednako ako ne i bolje bi na gornjem dijelu Dubravkinog puta gdje se nalazio nadaleko čuveni Šumski Dvor. Tko bi to rekao za danas zapuštenu ruševinu zgradu kojoj su nekad, ne tako davno, Emilija i Furbi provoditi petak ili subotu uvečer? Fina papica i šestinski tamburaši na čelu sa čuvenim Tamburicom, ne samo znalcima već i širem krugu ondašnjih obožavatelja sitnih žica tamburica poznatom muzičaru i Furbijevom suborcu sa Kupe iz vremena Domovinskog rata. Kad nisu bili raspoloženi za šetnju do Šumskog dvora, Emilija i Furbi slušali su i tamburaše slušali u restoranu Dubravka koji tada, baš k’o i danasi smješten je na početku ove promenadne staze.


divno je biti nekome nešto,
divno je biti tebi sve
ljubomorno čuvam ove nježne sate
da me prate kad nisi tu




Furbiju, starom rokeru koji je u neka vremena hodočasto na koncerte u Njemačku, Austriju i Italiju, u jednom razdoblju ova poznata Latinova pjesma ispunjavala je trenutke koje dijelio je s Emilijom. Emilija, baš kao i dobar dio društva iz Kafića, radi u banci. Poslije posla, koji završava u tri popodne nalazi se na kapučinu s kolegicama u Kafiću. I uveče je Emilija u Kafiću Emilija čest gost. Devi se mora odati priznanje na najboljem kapučinu u Zagrebu. Ipak, njeno omiljeno piće je, sad ćete se začuditi, sok od višnje. Vino pije tek tu i tamo. I kao većina žena uz posebne prilike ona preferira crno.

Furbi oduvijek gaji simpatije za žene koje su koju godinu starije od njega. Pa se tako među njima nađe i Emilija kojoj razlika u godinama ne smeta da se ponaša mladenački i razuzdano. Furbi spominje atrij Arheološkog Muzeja gdje zajedno proslavljaju njen tridesetdeveti rođendan. Butelja rashlađenog šampanjca i buket od tridesetdevet ruža, romantika je tridesetdevetog rođendana.

Oboje i Emilija i Furbi vole Dubravkin put. Koliko li su se samo puta znali tamo u Dubravci ugodno zabaviti!? I koliko li su se samo puta mazili na nekoj od klupica duž obližnjih staza, bez obzira bi li pred njima u predvečerje iz mraka izronio rotvajler ili doga. Furbi sa psima niti sa njihovim vlasnicima nikada nije imao neugodnosti. Psima je na pameti samo njuškanje i trčanje, a vlasnici vidjevši dvoje zagrljenih koji sjede stisnuti na klupi samo nakeze usne i mirno produže dalje.

Ipak, s Dubravkinog puta Furbi spominje jedan događaj. Jednom tako njih dvoje uspinju se put Cmroka. Pada mrak, a šuma je sve mračnija i mračnija. I dok su oni svako malo zastajkuju izmjenjujući zagrljaje i poljubce. Odjednom se u mraku zažare cigarete. Broje:
“Jedna, dvije, tri cigarete.”
Frka! Emilija se uplaši. Večer prije na Jarunu neka žena imala je neugodnosti, ali su fakini završili u Đorđićevoj. Ne imavši kuda, oboje polako i oprezno nastavljaju dalje. Emilija se u strahu pripija uz Furbija, no kad se primaknu imaju što za vidjeti. Na klupi bezbrižno sjede i razgovarju tri policajca. Prvi ih promuklim glasom, onako u šali, upita:
„Zar vas nije strah tako šetati?” na što se sva trojica smiju kao blesavi.
Odahnuli su i nasmijali se. Tri policajca se odmaraju poslije smjene straže u nekoj od okolnih diplomatskih vila na Jurjevskoj.

Emilija je predana užicima u čemu joj seks predstavlja nešto posebno. Već na prvom susretu dala mu je do znanja da najviše od sveg’ ona se voli maziti. Petkom i subotom obično kod nega prespava, a ponekad, ako kojim slučajem propusti petak, to je nedjelja.
„Tako mi je jednostavnije zbog posla.“ govori mu.
Emilija radi u banci na Trgu, a kako Furbi stanuje u centru, tramvajem ili pješice, kako joj više odgovara, brže dolazi na posao.

Vole oni duge ljubavne predigre koje atmosferu polako, ali nezaustavljivo dižu ka usijanju. Dok joj svlači grudnjak njegovi prsti već su između njenih bedara. Kad joj svlači gačice, jezik mu se već igra unutrašnjošću njenih bedara. Pri tome Emilija, sjedi u naslonjaču, duboko uzdiše i samo umilno stenje. Njen trbuščić ritmično se giba dok unutarnje strane nožica blago podrhtavaju. To je zna toliko uzbuditi da često puta već u predigri svrši. Za vrijeme njihovih seksi vikenda, kako Emilija zove druženje sa Furbijem, ponekad ona donese masažer za kičmu, pa joj Furbi poput jednom rukom masažer vozi po leđima, a drugom istražuje tajnu malog crnog trokuta koj’ krije se međ’ njenih bedara. Skinuta i polegnuta Emilija opušteno sluša Vivaldija i uživa u tom ručnom radu koji ritmično se giba u njenoj zanosnoj dražici.


Stay I’m burning slow
With me in the rain, walkin’ in the soft rain calling out my name see me burning slow
Someone, somewhere in sommertime, someone, somewhere in sommertime ...

Glumeći masera Furbi nosi kratke hlače bez gaća, pa ga Emilija ponekad iznenadi.
„Moram provjeriti tvoj mač.“ govori mu i u trenu rukom zađe ispod njegovih kratkih hlača. Kako li se samo voli igrati s malim Furbićem? Čvrsto ga prima i lagano miluje dok joj se jezik strasno probija put do ustiju velikog Furbija. Često puta mu u šali predbacuje kako ona ima vrlo težak zadatak:
„Moram vas oboje zadovoljiti.” namiguje.
„Što ja mogu kad mi je mali neposlušan i gura se ispred gazde.” šali se na to Furbi.
„Da, mali i veliki gazda. Moram vas zadovoljiti. Obojicu.“ zagonetno se smješka Emilija.

Mala Emilija polako se uspinje i nježno pripija uz tijelo Velikog Furbija. Mali Furbi već je spreman. A ona u to raširenih nogu čvrsto stisne svoje bokove i uvuče Malog Furbija u Veliku Emiliju. Ritmično zabačene glave Emilija se njiše naprijed nazad. Rukama miluje vlastite grudi. Jezikom vlaži svoje usne.
“Ooooooohhhhhhhh” stenje.
A Veliki Furbi priklješten i bačen na leđa promatra njene nabrekle grudi i jezikom mazi njihove bradavice. Prvo lijevu, zatim desnu. Zatim ponovo lijevu, a potom opet desnu. Nakon toga ih obje nježno gricka zubima sve dok Veliku Emiliju ne prođu ugodni žmarci. Mala Emilija stenje i ritmično se njiše naprijed nazad, gore, dolje.
“Joooooooooj ... Što volim jašiti.” usklikne Emilija i dalje nastavi uzdisati.

U tom trenu Veliki Furbi naglo zbaci Emiliju sa sebe i položi je na leđa. Noge joj još uvijek čvrsto stišću njegove bokove ne dopuštajući mu da predahne. Veliki Furbi ih prima i rukama lagano podiže u vis držeći ih pri tom raširenim. Ne opire mu se pa Mali Furbi ponovo ulazi u sad već Veliku Emiliju. Poznavajući dobro teren Mali Furbi poput komandosa probija se dubinom protivničkog teritorija u čemu mu obilato pomaže Velika Emilija koja još više zabacuje noge. Njeno stenjanje nadjačava jednoličnost zvuka što proizvodi ga njihovo ritmično gibanje. Velika Emilija stenje sve više, a Mali Furbi se sve teže kontrolira. U jednom trenu Velika Emilija započinje jecati. Jecati od zadovoljstva. Mali Furbi više ne može trpiti.
„Kud puklo da puklo, ali gotovo je gotovo.“ pomisli Veliki Furbi i osjeti kako rafal rasipa metke po protivničkom teritoriju.
Emilija se grčevito giba i trese. U trenutku se samo strese i krikne. Velika Emilija je svršila, a protivnici su pobijeđeni i zadovoljeni.



Dok su poslije ležali jedno uz drugo Emilija upita Furbija:
“Bi li želio imati bebača?”
“Hm, ne još. Barem za sad.” odgovara joj.
“Ni ja.” nadoveže Emilija. “To bi nam samo smetalo u seksu, zar ne?”
Pa iz početka stane milovati Malog Furbija tako da Veliki Furbi može samo biti začuđen kako Mali Furbi buja i buja i postaje sve veći i veći.
„O moja vještice!“ pomisli Veliki Furbi i ponovo se preda sudbini.


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron