Zagrebački dekameron

srijeda, 13.08.2014.

Agramerske priče: Zvezdišče

Svi mislimo da znamo tko su vještice, ali što zapravo o njima znamo? I što posebice znamo o zagrebačkim coprnicama? Stari spisi Gradeca i Kaptola bilježe prva suđenja u 13. stoljeću, ali tek 1360. bilježi se prva osuđena coprnica. Zanimljivo je da tada coprnice, iako osuđene za copranje, nisu bile ni mučene niti spaljivane. Običaj uvodi tek papa Innocent VIII koji 5. prosinca 1484. izdaje bulu “Summis desiderantes affectibus“ s kojom započinju progoni i mučenja vještica. Vješti izdavači Heinrich Institorisa i Jakob Springer 1487. tiskaju Vještičju bulu u najozloglašenijoj ikad napisanoj knjizi, “Malleus Maleficarum“, gdje se na preko 800 stranica do u detalje opisuju razni načini identifikacije i mučenja vještica. Zanimljivo, ta knjiga prepuna grozota poslije Biblije najveći je bestseler svih vremena koji do dan danas doživi preko stotinu reizdanja. Odluku Vatikanskog Crkvenog sinoda od 1. kolovoza 1611. o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva i vještica donosi Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 25. listopada iste godine u uredbi znanoj kao “Arti-kuluš“, pa je veliki broj žena proglašen coprnicama, te je mučen i pogubljen iako su poznati i zabilježeni neki slučajevi muškaraca koji su doživjeli istu sudbinu.

Spisi arhiva Gradečkog magistrata spominju 326 uhvaćenih i pritvorenih coprnica od kojih optuženo bi njih 106. Po uhićenju ih držahu zatvorenima i mučiše u kuli Kamenitih vrata, zbog čega na vrhu te kule i dan danas stoji vidljiv buzdovan koji “tjera“ coprnice sve kako ne bi mogle pomoći zatvorenoj prijateljici u bijegu. Optužene na smrt, coprnice su provođene kroz gradska vrata u Mesničkoj do Zvezdišča na Tuškancu gdje se potom nad njima izvršavaju smrtne kazne. Slučajno ili ne, Zvezdišče se nalazi točno na mjestu gdje je nekad bilo kino Tuškanac, a danas je Hemingway bar. Na Kaptolu je pak bilo pritvoreno svega 26 žena od kojih 12 bi optuženo za copranje. Smrtne kazne izvođene su kraj bedema koji u ta vremena opasavaju Katedralu, točno na mjestu gdje danas uznosito stoji pozlaćeni kip Blažene djevice Marije sa fontanom koja pršti vodom i gdje za ljetnih vrućina ponekad se kupaju djeca.

U ono vrijeme postojale su dvije vrste smrtne kazne, jedna lakša i druga teža. Lakša bi odrubljivanje glave, dok je teža živo spaljivanje. Zabilježeni su i iznimno rijetki slučajevi da optužena izbjegne smrtnu kaznu i to samo ako za nju jamči vrlo ugledna, važna i utjecajna osoba. Povijest gričkih vještica tako spominje Agatu koja bi oslobođena kazne jerbo krvnik se u nju zaljubi, ter kao važna osoba on ženidbom osobno za nju jamči, na što ova s radošću prista, ter na slavu Gospodinu optužbe bi oslobođena.

Pitanje je do kada bi progon vještica trajao da se carica Marija Terezija 26. ožujka 1756. osobno ne založi, ter izda naredbu kojom prije izricanja presude propisano bi kako svi dokazi njoj na uvid podastrijeti se moraju, ter da ona osobno odlučuje o sudbini optužene. Pa tako križevčanka Magdalena Logomer optužena za copranje posta zaslužnom što coprolov prekinut bi, jerbo ona na zahtjev carice Marije Terezije u Beč dovedena bi, a gdje ova optužbu poništi i nju oslobodi. Pa tako pravosuđe Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pretežito zbogradi troškova odusta od daljnjih progona, jerbo komunikacija s kraljevskim dvorom u Beču i transport optuženih do tamo previše državu koštaju. Ipak, iako službeno bez progona i kasnije bi nekih sporadičnih pokušaja gdje puk običan sam sudi i coprnicu spaljuje.

Najpoznatija od svih coprnica krajeva ovih svakako je Barica Cindek. U nju se pohotno zagleda notar gradski, nezajažljivi Lacko Sale, koj’ smrtno uvrijeđen štono njemu, uglednom moćniku i građaninu obična piljarica jedna usuđuje se košaricu dati, spletkama postigne da optuže je za copranje i druženje sa Sotonom, ter u slavu Gospodina spale je na Zvezdišču dne 4. rujna 1743. a što Marija Jurić nazvana Zagorka ovjekovječi u ciklusu romana svojih pod nazivom “Grička vještica“ u kojemu bi i podknjiga naslova “Malleas Maleficarum“ štono mučenje njeno jezivo do u potankosti opisuje.



Na sredini sobe u krugu mirisnih svijeća uznosit je okrugli stol. Na sredini stola kristalna je kugla. U kugli se odražavaju lica triju coprnica: Agate, Bobate i Amate. Nagnute nad kuglom ruku spojenih u unutarnji krug prizivaju one moć Tajnog obreda.

Krlica od žabe i peraje od miša,
Ptičja dlaka u utrobi stare babe,
Pogled nek vodi te k mojoj ljepoti,
Ti služit ćeš meni i mojoj divoti

Tjerat’ te neću da činiš to jednom,
To radit ćeš željom da ponavljaš često,
Puneć me snagom koju daruje tijelo,
Zvjezdani prah u me rasipaš ti.

Coprnice tu na trenutak zastanu, međusobno se pogledaju, pa zatim sve tri složno i u glas nastave ponavljajuć’ tri puta po šest strofa jednih te istih:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad

O čemu se to radi, pitate se vi dragi moji malobrojni čitaoci što navratili ste vrijeme dangubiti u ovaj skriveni kutak koj' škrabicu čuva?



U kući staroj skrivenoj uza bedeme gradske same sakupilo se društvo i izvodi Tajni obred koj’ učiniti čaroliju treba da u pogodan trenutak vrijeme stane na čas. A sve to kako bi coprnica Renata, družica njihova, slobodno uteći mogla. Renata već tri dana i dvije noći čami zatvorena u podrumu kule Kamenitih vrata. Pa dok notariuši gradski jošte pripreme posljednje svršavaju kako radnju ispitivanja po preporukama Knjige započeti bi mogli, družice njene dogovore se da pomoću Obreda spasa kolegici svojoj priliku dadnu, ter ova sama izabiruć’ sigurno vrijeme kome coprnice mrske nisu ili za koje ono ne mari, iz kule mrske, u koj zatvorena samo tavoriti može čekajući na muke neopisive i živo spaljivanje vlastito kao svoj kraj, u slobodu ona utekne i tako se spasi.

Zmijsko uho i sovina dlaka,
Što noć smjelu sad pronose zvukom
Da zaglavi često pod nadmoći mojoj
Služeći meni i mojoj divoti.

Ponekad neznan, a katkada znan,
Poruka šapata što noći krila daje
Odvest te tamo gdje nestaje dan
Da zvjezdani prah u me rasipaš ti.

Tri družice opet na čas stanku udahnu, pogledaju se te u glas i ovaj puta ponavljajući tri puta po šest jednih te istih strofa prepunih čarobnih riječi koje kraj Magičnog obreda znače složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad

A kad završni redak strofe posljednje po posljednji put izgovore one, dogodi se čarolija. U zatvorenoj prostoriji uzfijuče se vjetar, a svijeća plam započne svjetlucati ludi ples. Kristalna kuga što prenosi se s koljena na koljeno, tad uzdigne se ponad stola, iz nje iskoče gromovi i ona počne iskriti. To probudi sva tri usnula Belzebuba koji složno poskoče, vinu se u zrak i polete svak' u svoj sumanuti ples.








Ljetni dan je bio vruć i sparan, a potom je došlo predvečerje kakvo se samo može poželjeti. Šetao je sa svojom četveronožnom ljubimicom. Na križanju Fankopanske i Ilice par skrene prema Tuškancu.
„Već se lakše diše, zar ne Bo?“ Furbi se okrene ljubimici koja na očigled živne kad su ušli u ugodnu hladovinu Dežmanovog prolaza.
Ljubimica je zastajkivala, njuškala i svako toliko visoko uzdignute noge obilježavala svoj teritorij. Sa lijeva su ostavili bar podno Aleksandrovih stuba. Dođu do križanja, a Furbi pogleda prema platou s lijeva:
„Zanimljivo, nekada Zvezdišće, potom kino sa cjelodnevnim matinejama pornića za đake koji markiraju školu, a danas Hemingway bar. Ni Saloon nije daleko. Pravo mjesto za okupljanje coprnica i coprnjaka.“ nasmije se svojim mislima.
Par zatim skrene uzbrdo Streljačkom, zatim lijevo Mesničkom i nađe se podno Kapucinskih stuba. Vidjevši da pas želi dalje Mesničkom, Furbi mu oštro kaže:
„Ne Bo, ne! Bo, idemo tu!“ pokazujući na stube koje se uspinju prema Gornjem Gradu.
Pas tu na trenutak zastane i pogleda ga kao da mu govori:
„Hajde dobro. Obično te ja vodim, pa nek’ ovaj put bude po tvom.“ i živahno poskoči uza stube.
Mutne sjene stapale su se u zamiruće svjetlo predvečerja. Padao je prvi sumrak, a prve se lanterne redom palile. Uspinjali su se obnovljenim drvenim stubama kadli mu se učini da negdje sa strane, u jednom dvorištu promakne neka čudna sjenka. Pas instinktivno skrene u to mračno i otvoreno dvoriše kuće na osami, a Furbi se zadere:
„Ne Bo, ne, Bo vrati se, Bo dođi!“ no pas se ne odazove, pa on uđe za njim u dvorište kuće, dvorište koje je zbog obilja cvijeća prije ličilo malom gradskom vrtu.
Podno kućnog trijema stajala je neka ljudska sjenka, a na stubama ispod nje njuškao je njegov pas.
„Dobro veče,“ uljudno pozdravi Furbi „izvinite što ovako ulazim, ali tražim svog psa.“ prozbori da bi se potom oštro obratio psu:
„Bo dođi!“




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron