Zagrebački dekameron zbirka je priča od novela lakih koje nepretenciozno troše vrijeme kao hobi jedne duše koja provodi večeri uz poeziju pera od tipki što kotrljaju riječi. Ako ste pismenost svoju uzdizati stali i razumijete se u zadovoljstva razna, podarite si trud i pročitajte ovaj proslov od riječi, ter odlučite vrijedi li vam virit 'Proslov od zrna bibera' kroz ključanicu ili otvorit' škrinjicu u koj' blago se krije.
Postoji li svaka sličnost sa likovima i prilikama raznim u koje vas život dovede te je li ona namjerna ili slučajna, to zaključite sami. Želite li iz bilo kojeg razloga autora pohodit' kliknite na spojku preko koje se sa autorom brzo opći:
mail search:
bocacciozg@yahoo.com
Purgeraj
Popevke sem slagal i rožice bral i Zagrebu samo ja mladost sem dal. Samo za purgere i one koji Zagreb u srcu nose i time se fest ponose.
Tematska svaštara od niske priča, crtica i novela koje meštar Bocaccio ispriča i odasvud ih skupi u kolekciju zbirke kao spomen na ljudski um koj' istovremeno veleban je, al' ponekad i glup jest, a sve to bez pretenzije da konačnu pouku smjerniku on da.
Jedna tematska niska priča i crtica ikoje meštar Bocaccio ispriča i odasvud ih skupi u kolekciju zbirke bez pretenzije da nešto posebno pametno on veli, već samo da vas zabavi.
Niska od basni raznih koja poduči, zabavi i k tomu jošte na načine razne korisna bude biti može, jer napuni i izdovolji i trbuh i tijelo i um ljudski raznim radnjama zadovolji. I sve to baš onako kako na životinjskoj farmi priliči i na njoj treba biti, a koje se pametan čovjek ponekad razložno valja kloniti.
Tri su katolička reda zaslužna za kulturnu baštinu zagrebačkog Gornjeg Grada: Jezuiti, Paulini i Kapucini. Kapucini su kao dio Franjevaca u Hrvatsku došli početkom 17. stoljeća. U Zagrebu su od 1618. gdje su se smjestili na jugozapadnom dijelu Gradeca - uzduž Vranyczanyeve sve do prostora koga danas zauzima mali park Grič. Park Grič omeđen je Strossmeyerovim šetalištem i prolazom Grič gdje se nalazi Hidrometeorološki zavod (1826. pregradnja, 1864. gradnja), kuća Daubači (1821.-1827.) i kuća Šutlaj (1875.). Baš kao i u slučaju Jezuita koji zauzimaju jugoistočni dio Gornjeg Grada, Kapucini pomičući pročelje palače Nikole Zrinskog (ruše portal palače) i prema natrag grade mali trg, danas Trga Franje Markovića. Trg je protuteža velikom, Jezuitskom, trgu što ga u isto vrijeme uređuju i grade neusporedivo bogatiji Jezuiti. A između njih, od kule Lotrščak, pa sve do Markovčevog trga, na prostoru danas poznatom kao Vranyczanyeva poljana u 17. i 18. stoljeću smješteni su Paulini. Time praktično čitav južni dio Gradeca depopulira, a što rezultira da se grad širi ispod gradskih bedema i samostana, podno brijega prema jugu. Odredbom cara Josipa II Kapucinski samostan u Zagrebu se, baš kao i Jezuitski i Paulinski prije toga, raspušta pa tako od 1788. za vrijeme Austrijsko-Turskog rata (1787.-1791.) u njega se smještaju postrojbe carske vojske. Kao jedina uspomena na ta vremena danas su ostale Kapucinske stube koje spajaju Markovićev trg ispred ostataka palače Zrinski i Mesničku ulicu koja je, na zapadnoj strani podno brijega Grič, glavna povezica između Gornjeg i Donjeg Grada. Stube vode tik uz nekadašnje gradske bedeme i kule kojih danas više nema.
Na trijemu kuće u haljini od grubog sukna neodređene boje, kao iz nekog filma, stajala je posebna mlada žena kestenjasto-plave kose. U kosi na glavi imala je široku traku koja ističe njeno usko lice i siluetu profila u dugačkoj togi neodređene boje. Bio je sumrak i nije joj mogao odrediti boju očiju. Jedino zapazi jest da je žena sasvim vitka i ne baš previsoka. Zapazi i kako na nogama ima kožne sandale što se danas pronalaze samo u skupim dizajnerskim dućanima. Oko struka sprijeda joj pojas zavezan u čvor koji je, baš kao i traka u kosi, prošaran crveno žutim nitima. Jedna joj ruka slobodna dok drugom, podignutom, žena pridržava omanju crnu vreću koja se u sumraku, viseći sa njenih ramena, doimlje poput kakvog dizajnerskog pinkleca.
„Kadi je muj bubzebel, kadi je muj bubzebel?“ ponavlja riječi ta neobična žena gledajući čas pod trijem, a čas prema vrtu gdje je pod rasvjetom obližnjih lanterna tik uz stube mirisalo cvijeće.
„Hey lady, what’s going on? Something happen’ to you?“ izrekne Furbi na engleskom pomislivši da se radi o strancu, jer u prvi mah nije razumio ništa što govori ta žena.
„Co mi delaš, co mi delaš, sehni teg vlka hrać!“ oštro će neznanka kao reakciju što joj priđe pas i počne je bezazleno njuškati.
Furbi već bio spreman nešto izustiti na trenutak zastane. Malo po malo počinjao je povezivati smisao onoga što žena govori iako pojedine riječi nije u potpunosti razumio.
„Vi ste strankinja?“ upita za probu na čistom hrvatskom pa nastavi „Ne bojte se, neće vam ništa. Ona je vrlo dobroćudna i velika je žicarica.“
„Vem to ... Bo. Presvedočila si mi že nechceš mi nić. Mužete mi prosím vas neč povedit?” mlada žena se okrene Furbiju i nastavi „Kadi tu ma za prespit? Na nekoj smislu som cudžinec, aj ki som naožaj tu. Bivam tu v blizkosti.“ govorila je žena slobodnom rukom pokazujući u pravcu Gornjeg Grada.
„Govori nekim čudnim jezikom koji me pomalo podsjeća na hrvatski. A izgleda da i ona razumije što joj govorim. Kao da dolazi iz nekog drugog vremena.“ lelujale su misli dok mu se pred očima vrtio prizor filma spaljivanja na lomači žene koja optužena je i osuđena za vještičarenje.
„Ma što si to utvaram ...“ pomisli kadli neočekivano dobije odgovor.
„Vskazala sam co sem in odakle sem. Mužete mi skazat gdi vu bliskosti svratište ma? Potribujem nigdi zanoćit.“ gotovo prepoznatljivim jezikom prozbori mlada žena.
„Mlada damo, mislim da ćete bilo gdje teško naći prenočište,“ Furbi tu zastane „mislim na hotele.“ naglasi posljednju riječ i nastavi:
„Ne zato što ga nema niti zato što ste pomalo neobični, već stoga što ga nemate čime platiti.“ završi.
Žena mu se na to približi, sa ramena spusti kožnu vreću, otvori je i pokaže mu:
„Pohleč muju kesu. Vse cekin do dukata zlatnega.“ reče žena pokazujući mu vreću punu pravih zlatnika „A jošti ma draguja kij k seboj sprimenila sam na posibno misto.“
„Gospođo, zaista me ne zanima gdje ste to ukrali, ali vjerujte mi, ni to vam neće pomoći. Svi primaju samo gotovinu ili karticu. To je sve što se danas prima.“ odgovori joj Furbi na što mu ona odbrusi gotovo zapovjednim glasom:
„Onda buš me ti v seboj primit zanoćit!“
„Na bojte se, ne zanima me vaše blago, ali ... Ne očekuje li možda malo previše od neznanca?“ Furbi se nasmije.
„Vodi me v svuj dver. Ja tlbe nebojim se jerbo jača sam, pa i nemoreš mi nič.“ čudna žena pokaže mu u pravcu Donjeg Grada.
„Otkud zna gdje stanujem? Ma ne, to si ja samo utvaram.“ pomisli dok mu po glavi lete slike ulice i parkova gdje se nalazi njegov stan.
Pa na glas veli:
„Evo, vi ćete me odvesti do moje kuće. Dogovoreno? Time ujedno možete dokazati da ste to za što se predstavljate.“ namigne joj i pozove psa:
„Bo dođi.“
„Jaz sem Renata, aj ti sej Furbi.“ predstavi mu žena sebe i njega.
„Zna kako se zovem. Možda je uistinu vještica.“ Furbi se nasmije svojim mislima.
„Jesam. Jaz sem ta štu me predstavuješ.“ Renata na glas kratko odgovori na njegove misli i završi razgovor. Zatim ga primi za ruku i povede niz Mesničku prema Frankopanskoj.
Oboje su šutjeli i tiho koračali svaki sa svojim mislima. Bo ih je začudo bez pogovora čitavo vrijeme slijedila veselo mašući repom i samo bi ponekad zastala označiti svoj teritorij. A kad stignu ispred ulaza u kuću gdje Furbi stanuje, Renata pogladi psa i kratko mu kaže:
„Bo, ti si moja vlčica.“ na što Bo veselo mahne repom i lizne joj ruku.
Sanjao je. U omanjoj katnici tik uz gradske bedeme bio je sobičak. A u njemu tri mlade žene privlačno zavodljivog lika, nagnute nad kristalnu kuglu, uglas složno su coprale prelijevajuć’ podno svoda kroz otvoren prozor u vremenu i prostoru riječi što ulaze kroz otvoreni prozor stana u zagrebačkom Donjem Gradu.
Medvjeđa krilce i perje od mačke
Noću što vreba hodajuć’ naopačke,
Nek vode te amo k mojoj ljepoti
Da služiš ti meni i mojoj pohoti.
To radit sve ćeš doklen ne postaneš rob
Dok te ne začara snaga oka pogleda mog,
Vodeć’ na put kom kraja neće biti,
Plamteći zanosom što ljubav će htiti.
Coprnice na čas duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače složno u glas izreknu:
Na krilima vepra ja nadmoćna jesam,
Smjela da doklen vrijeme još spava
Ljubavni čar vječni ištem ja sad
Noć je bila puna mjesečine. Tiha ljetna mirna noć koju katkad naruši zvuk noćnih tramvaja što se u oba smjera valjaju potezom od Ciboninog tornja do Fankopanske i Ilice. Ležala je u krevetu ne mogavši zaspati. Ustane i oprezno, gotovo nečujno, otvori vrata koja dijele njihove sobe. On je spavao. Neko vrijeme ga je samo promatrala da bi zatim prišla njegovom krevetu. Osjećala je kako joj naviru valovi. Sjedila je na rubu kreveta i rukom mu prelazila preko bedra.
„Ne reagira, duboko spava.“ zaključi.
Zatim spusti ruku međ’ njegove noge. Mališan je do tada bio mlohav, no osjetivši nepoznatu, ali milu ruku uzjoguni se i ona osjeti kako mališan raste.
„Zanimljivo.“ pomisli pa nastavi dalje.
Mališan se polako budio da bi ga ona, kad osjeti da već je popriličan, odlučila probati. Polako kružeći jezikom osjećala je kako u mališanu nadire toplina. Osjećala je kako se majušni belzebub puni i zrači snagom. Sada se je već napalila, pa ga odluči probati cijelog. Odluči iskoristiti priliku dok on još spava. Vještica u njoj na to sva zadrhće u uzavreloj strasti.
„Spavaj!“ naredi mu ona koja bivala je sve vlažnija i pohotnija.
Furbi se i dalje nije budio. Spavao je i sanjao sve bojeći se da taj lijepi san koji ga tako premilo ugodom obuzima ne prestane. Milovala ga je po čitavom tijelu. Zatim u čas skine svoju spavaćicu nadvi se nad njim, pa mu šapne:
„Želiš li da nastavim te ljubiti i milovati?“
O da, da. Otvorio je oči, nasmiješio joj se i počeo je ljubiti. Neočekivano ona mu na to pruži zdjelu punu slatkog meda pa nakon što on iz nje izvuče ruku, prstom joj prijeđe preko mačkice. Mačkica zamijauče, a mačkica zastenje.
„Ohhhhhhhhhh.“
Coprnica bi nadvijena nad njim, a sve bijaše namočeno u med. On je lizao malu životinjicu dok je ona kalila oštricu mača. Coprnica se zatim uspravi i od ljubavnice u tren posta pohotnicom. Ona mu okrene leđa i zasjedne na potpuno ukrućeni belzebub. Hopa cupa, hopa cupa, hopa cupa ... Skakala je i hopsala coprnica. Potom se digne i naguzi se. Bila je tako neodoljiva.
„Daj jebi me, izjebi me!“ pošalje mu zapovijed pokazujuć’ s guza belzebubu svoju mačkicu.
A on joj zapovijed ispuni.
„Kako si tijesna. Ah kako je to lijepo. Svršit ću!“ letjele su misli.
„Ne nemoj još.“ zapovijedi ona, a on pokorno posluša i izvadi nabrekli kurac iz njene pičkice
Probudio se. Još vlažan od snova ustane i približi se vratima koja dijele njihove sobe. Furbi prihvati kvaku i lagano pokuca. S druge strane vrata nije bilo odgovora. Zatim se uputi u kuhinju i skuha dvije kave. Na radiju je tiho svirala vesela muzika.
„Možda će je to raspoložiti.“ pomisli i krene natrag prema sobi.
Pokuca tiho. S druge strane nije bilo odgovora. Zatim pogleda na sat. Bilo je skoro devet. Na trenutak se zamisli i pokuca još jednom, ovaj puta glasnije ali ... Ni ovaj puta s druge strane nije bilo odgovora. Zatim bešumno primi kvaku i otvori vrata. Krevet u kome je trebala biti ona bio je prazan. Posteljina bi nehajno nabačena na krevet, a na sred stola bljeskao se zlatnik. Furbi priđe stolu i primi zlatnik. Pažljivo ga pogleda s obje strane.
„Zaista pravi zlatnik. Koliko mogu vidjeti na prvi pogled vrlo je star.“ razmišljao je osjećajući kako mu se pod nogama mota malo umiljato dlakavo stvorenje. Pogleda ga i obrati mu se:
„Bo, izgleda da je Renata otišla. Tko zna hoće li se vratiti?“ pogladi psa na što mu ovaj lizne ruku kao da mu nešto govori.
"Da Bo, zato mi sada idemo u šetnju. Samo da se Furbi obuče." namigne psu koji na to lud od sreće počne paradirati počasne krugove po stanu.
Kutak kazala koji informaciju daje što bit' će objavljeno skoro, sve kako pučanstvo ne bi zabludom lutalo jer u mraku se obično ništa pametno ne nađe izuzev, ah tko će ga znati.
Novele iz albuma
Bocca di Rossa
O ljubavi sveta, ljubavi putena,
Čista i moja ti mila si jedina,
Kroz život daješ bez da se kaješ
Za grijehe koji iskup svoj traže.
Ruža je cvijeće ljubavne sreće,
Sprijeda i straga je miluju dva vraga,
Životom ona hrabro se kreće
A drekavci oko nje uzalud dreče.
Informacija kao izvor i vještina manipulacija
Predstavu javnosti ona iluzije daje
Za dan dva koliko smeće obično traje
Da bitno je biti i vješto se od sranja kriti.
Niska o vječnoj ljudskoj komediji,
Riječi o ljudskoj vječnoj tragediji,
Što zabilježi Meštar Boccacio
I vama na uvid prizora daje.
Niz novela koje spominju čudnovata uprizorenja sa zagrebačkim coprnicama štono dogode se u vremena razna, što onomad, a što sad. Novele te razbibrigu slave, a hrane znatiželju vašu što spomen metne na ljudsku pakost ali i dobrotu koja bliskošću milih duša zrači. Zabilježi, uprizori i podastre meštar Bocaccio Zagrebački.
Niska optimističnih novela sa svih strana koje slijevaju na mjesta gdje najljepše je biti. Prozori su to što gledaju i katkad zazvižde melodiju što detalje poji koji ne trebaju zaboravljeni biti. Sve to meštar Bocaccio zabilježi i ukrasi tipkovnicom riječi.
Niska novela koja poduči patera Očenašeka što i kako činiti, te ga uputi u ljudske slabosti, tajne i vline. I jošte ga nauči da one nisu Bogu mrske kako se to ponekad nekima učini, nu naprotiv da drage su, ter svašta dobrog i poučnog svijetu iznjedriti mogu. Re-Make u novom vijeku na veselje i radost, a na spomen Prethodnika Velikog koj' onomad zabilježi priliku poneku koja jošte i danas bridi, ter zabavu, a i poneku pouku daje.
Zagrebački dekameron s ponosom metne ovaj ciklus novela erotskih koj' cilj postati hit ima ljeta gospodnjeg. Lako je to i zabavno ter štivo poućno za sve one kojima pouka il' poduka treba kao i za one koji podučavati svekoliko mogu. Za one koji se snažnima osjećaju da razabru žito od kukolja. Baš k'o što onaj reče, ljubav nikad nije tako dobro prijala kao što prija danas.
Bilješke jedne tipkovnice o ljubavnim i inima zgodama i prigodama sa iskustvima sajber i stvarnog svijeta koji današnjem životu definitivno uzima homo sapiensa, ukoliko ta vrsta još uopće postoji.
Osebujne novele iz života vučica koje se u noćima, kad pun mjesec obasja zvjezdano nebo ponad Maksimirska šume, vode čudesnim putevima svega onoga što čini život, a što tipkovnice perom pribilježi Meštar Bocaccio vama na čitanje da dušu odmorili bi.
Štikleci novela što na neobičan način premošćuju prostor i poniru čas u vrijeme sadašnje, a čas u vrijeme prošlo, ter ne znaš što zbilja je, a što san je i što donosi novi dan Sve u svemu, ugodna zabava izvučena iz zaborava prašnjave bakine škrinjice. Novele su to za odmor, osmijeh i trunak mašte koju goni želja skrivena u tajni da ugodan trenutak poneki smjerno vam dade.
Spomen što ga Bocaccio zagrebački metne u čast i slavu svog prethodnika fiorentinskog koj' onomad šaljive zgode perom na papir ovjekovječi, a u kojem se nalaze novele razne o šaljivim ljubavnim zgodama novovijekim i posvećenim raznim stvarima svevijekim.
Jeste li doživjeli pustolovinu života? Ako jeste, neka vas ova zbirka neobičnih novela izvučenih iz prašnjavog romana podsjeti na nju. Ako pak niste, zavirite u predložak taj da bi složili vlastitu. Ne volite li avanturu nitko vam nije kriv, jer sami jadni ne znate kol'ka uzbuđenja i radosti života gubite obitavajući pod kapom nebeskom.
U davna vremena neki je pjesnik napisao da su sve velike i prave ljubavi tužne. No moraju li one uistinu takve biti? Saznajte to i provjerite, te prema osobnom raspoloženju odaberite kraj što priči značaj završetka il’ svršetka daje.
Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio.
O zgodama i nezgodama što započinju i zaršavaju u Zagrebu, a u međuvremenu se odvijaju u metropolama Europe. Uz prelijepa svršavanja koje božji dar putenosti nam pruža, saznajte poneku zanimljivost o gradovima, a koja se obično ne spominje u turističkim vodičima iako bi možda spomenuta trebala biti.
O balerini koja je voljela život sa promišljanjima o razlozima zašto je ponekad teško prihvatiti život u dvoje. Tople novele protkane su šalama i nekim veselim zgodama u kojima se svi prepoznajemo uživajući u daru ljubavi.
Novele o proljeću jedne tankoćutne vampirice koja je odlučila postati strasna žena vrele krvi u čemu je uspjela, a što zabilježi i ubaci u bilježnicu Furbijevih dogodovština novovijekih neobičnih Meštar Bocaccio zagrebački.
Čitajte pomno novelu ovu
što spjevana jest jedne Ivanjske noći
u ko'j mlađak sklanjajuć' zvijezde sa neba
ljubavi strasnoj uzdigne slavlje.
Pa kad vas na rijeku put smjera nanese,
spomen na ovu tad ćutite priču
o ljubavi koju ljuljuškaju vali,
na splavi, na rijeci, pod mjesecom sjajnim.
Tri novele o čudnovatim događajima sa plavookim zagrebačkim anđelima koji su podno Sljemena Bogu ispali iz torbe i donjeli veselje u sva četiri godišnja doba, a koje prema diskretnim naputcima planinara pribilježi meštar Bocaccio zagrebački i za vijeke buduće ovjekovječi.
, Novele posvećene jednom ljetu i trenucima slatkim u kojima spominje se jedna djevojka koja znala je što želi a što je na svoj osebujan način i ostvarila.
Storija u niski od pet erotskih novela koje pomno se i poskrivečki čitaju u krevetu pred spavanje. Od ponedjeljka do petka. Ukoliko vam liječnik prepisao je život bez stresa, vi ostavite se čitanja novela ovih poradi posebnog uzbuđenja koja bi mogla naštetiti vašem zdravlju. Ako niste slučaj taj, stupite korakom i ophodite sad novele te.
Štikleci novela koje na neobičan način premošćuje prostor i poniru čas u vrijeme sadašnje, a čas u vrijeme prošlo ter ne znaš što zbilja je, a što san i što donosi novi dan. Sve u svemu, ugodna zabava izvučena iz zaborava prašnjave škrinjice za odmor, osmijeh i trunak mašte koju goni želja skrivena u tajni da ugodan trenutak poneki smjerno vam dade.