Zagrebački dekameron

petak, 21.12.2007.

Priče iz Maksimirske šume: Pogled u zjenicu oka

Ne odeš li u šumu nikada ti se ništa neće dogoditi i nikada nećeš početi živjeti.

Bježala je. U glavi je nosila slike roditelja i zvuke lovačkih sačmarica. Lovcima nije vidjela lica. Vidjela je samo svijetla što se sa svih strana približavaju kući i čula glasove roditelja koji joj panično viču:
„Bježi Stela, bježi. Bježi u šumu. Dolaze lovci."

Bježala je. Bosonoga djevojčica koja ne shvaća što se i zašto događa. Djevojčica koja je toliko puta prije tog događaja slobodno trčala tom istom šumom. Sada je trčala slušajući buku horde lovaca koji su je progonili. Slušala je ritmično lupanje svog srca dok je prate urlici što pucaju nasumice poput mahnitih divljaka. A onda negdje sa strane u dubokom mraku ugleda dvije žeravice, dva oka, kako je promatraju. I ne znajući zašto Stela još brže, gotovo sumanuto potrči prema tom grmlju i tim žeravicama. A kad im se približi, odjednom, osjeti kako se mijenja. Osjeti kako duh postaje svjetlost, a tijelo postaje bijelo i vitko, poput vučice. I u konačnom dugačkom skoku zadnjim naporom, dočekavši se na sve četiri noge, Stela pobjegne od lovaca bešumno nestajući u mraku.

Šuma se prostirala posvuda. Započinjala je kod zadnjih kuća ponad padine na kojoj je nekad bio njen dom, dom iz kog je morala pobjeći. Šuma se zatim nastavljala valovima brežuljaka, ponajprije niskih, a potom sve viših i viših da bi se uspinjući padinama brda na kraju našla u planini sa čijeg vrha puca pogled na beskrajan niz grada. Zgrade i tornjevi s jedne, pitoreskne doline prepune brežuljaka i crvenih krovova, s druge strane. Gledajući sa sljemena planine u dolinu osjećala je kako je prate dva oka. Stela se okrene, ali ne vidje nikog.



Vučje tijelo bešumno je vodilo njenu melankoličnu dušu. Promatrala je obrise jutra i osluškivala zvuke novoga dana. Lutajući naiđe na put što presijeca šumu. Stela skrene na njeg’ i nakon nekog vremena naiđe na djevojčicu.
„Zdravo, kako se zoveš?" upita je.
„Crvenkapica vuče.“ odgovori djevojčica.
„Ja sam vučica, ali ne moraš se bojati. Ne nosim ti zlo." reče Stela.
„Ne bojim se, jer znam kako se moja priča završava." odgovori joj djevojčica.
„I ti vjeruješ tu u priču koju su izmislili ljudi?“ upita je Stela.
„Tako su me učili. Da treba vjerovati.“ odgovori djevojčica.
„Krivo su te učili. Ja idem svojim, a ti svojim putem." odgovori Stela i nastavi:
„Zbogom i ostaj dobro. Nećemo se više nikada sresti."
„Hej stani!“ vikala je djevojčica dok je Stela odlazila „Ne ostavljaj me samu. Izgubila sam se u šumi." plakala je za njom.
„Već ćeš se ti nekako snaći. Samo slušaj svoju dušu i pusti da te vodi srce. I zaboravi priče. Vjeruj samo u ono što osjetiš, vidiš i čuješ." doda Stela savjet na odlasku.

Trčala je dalje. Između stabala što su natkrivala svod od krošnji naziralo se nebo. Jureći tako šumom u duši osjeti puninu i radost slobode.
„Sloboda je u meni.“ prođe joj kroz glavu.
A za to vrijeme promatrala su je dva oka. Stela je to čitavo vrijeme osjećala, znala je. Ali ovog puta poučena prošlim iskustvom više nije marila.



Sljedeći dan naiđe na kozu koja se očigledno negdje žurila.
„Zdravo." pozdravi je Koza.
„Zdravo. Kuda ideš?" upita je Stela.
„Što te briga? Meni nećeš ništa, jer nisam dio te priče. A i kozliće sam poučila, pa znaju što trebaju raditi." odvrati joj Koza.
„Što si tako naprasita? Čega se bojiš?" smireno upita Stela.
„Svi ste vi vukovi isti." odvrati Koza.
„Tko mi to govori. Koza kojoj su ljudi namijenili ... ah ... Ostaj mi dobro. Želim ti svu sreću s ljudima. Ja odlazim." Stela se okrene da pođe.
„Hej stani! Čekaj!“ poviče Koza i nastavi „Nisam tako mislila. Pomozi mi, jer će mi ljudi oteti kozliće, zaklati ih, ispeći i pojesti." vikala je za njom Koza.
Odlazeći Stela zastane na trenutak. Pa se okrene prema Kozi i reče:
„Želim ti svu sreću i mudrost. Sama se moraš snaći što ćeš i kako ćeš."

Trčala je dalje. Za njom je ostajalo prostranstvo. Proplanci, šumarci, šiblje i grmlje, jezera i rijeke. Za njom je ostajalo vrijeme i ostajala je prošlost.
„Slobodna sam i idem dalje." proleti joj kroz glavu „Nikome ništa ne dugujem a onima koji su mi nanijeli zlo otpuštam grijehe."
No jednako kao i dan ranije njen su put pratila dva oka. Stela je to znala, ali se više na to nije osvrtala.



Trećeg dana probudi je sunce. Svojim vučjim očima Stela je očarano gledala igru svjetlosti sunčevih zraka što su se meškoljile svjetlucajući po nemirnoj i mreškastoj površini jezera. Jezero bi mirno i sve je bilo tiho izuzev cvrkuta ptica u krošnjama obližnjih stabala.

Činilo se kao da nema nikog ali ipak, imala je neki čudan osjećaj. Stela je mirno čekala ni sama ne znajući što i zašto. I tada, odjednom, začuje krike. Podigne glavu u pravcu odakle krici dolaze i ugleda kako se na sred jezera utapa dječak.
„Moram mu pomoći.“ pomisli i skoči u vodu, te otpliva prema njemu.
Kad dopliva do dječaka, dječak se za nju uhvati, a ona ga izvuče na obalu. Baveći se dječakom Stela ni ne primijeti kako putem dolaze ljudi međutim ... Ljudi su vidjeli nju.
„Hej, nije li ono tamo vuk pored djeteta?" upita prvi glas.
„Da. Požuri, moramo pomoći djetetu, jer će ga zvijer rastrgati!“ nadoveže se drugi glas.
Ljudi potrče, glasno zagalame, a kod jednog se čak nađe pištolj. Pištolj opali.

Začuvši komešanje i vidjevši kako ljudi sa oružjem trče prema njoj, Stela se da u bijeg i u tren nesta u šumi. I opet je trčala i trčala i trčala. Ovaj puta baš kao i mnogo puta prije toga. Trčala je boreći za sebe, boreći se za svoj život. A uvečer, kada zađe u najmračniji i najdublji dio šume u kome nikada prije nije bila, ispred nje se stvore dvije žeravice, dva oka. Pa i iz tame izađe predivan crni vuk.



„Stani Stela. Promatram te već tri dana i tri noći.“ reče vuk.
„Tko si ti da mi znaš ime?" mirno ga upita Stela.
„Ja sam Zev. Pratim te i gledam.“ odgovori vuk.
„I što si vidio?“ znatiželjno upita Stela upirući se u njegove duboke i melankolične oči. A dok ga je tako gledala odjednom u njoj se probudi instinkt vučice koja je ugledala svog vuka.
„Vidio sam sve. Djevojčicu i vučicu. Vidim djevojku, ženu i vučicu.“ kratko reče Zev, pa upita:
„Želiš li mi se pridružiti?"
„Želim." odgovori Stela osjećajući na sebi, u svojim očima njegov pogled i sluteći kako im se misli stapaju.



Sunčeve zrake bacale su jutarnju svjetlost na muškarca koji je spavao pored nje. Netom probuđena Stela prisjećala se kako su sinoć vodili ljubav. Nježni i strasni zagrljaji, meki dodiri, blaga milovanja. Ljubio joj je oči, a ona zarila glavu duboko u njegov zagrljaj. Strasti su upravljale osjećajima. Osjećaji iskonski i intuitivni, osjećaji duboki i iskreni. Osjećaji što istovremeno kazuju i lice i naličje. Osjećaji koji otkrivaju, a ne skrivaju. Osjećaji što daju i uzimaju. Nikada prije Stela nije doživjela nešto tako toplo i tako blisko. Nešto tako intimno, nešto što istovremeno otkriva i ispunjava. Stela vlažnom utrobom prihvati njegov dar, njeno tijelo obgrli njegovo. U glavi se vrtjela galaksija, a vatromet boja eksplodirao je u raskoši zvjezdane noći. Pomisao na to raznježi je pa ga poljubi.
„Dobro jutro ljubavi." šapne mu tiho na uho i zauzvrat dobi smiješak.

Dok su pili jutarnju kavu i doručkovali Zev je objašnjavao pravila vučjeg života.
„Naš život je jednostavan. Recimo, sada jedemo. Sviđa ti se doručak?" upita je Zev.
„Hmmmmm, slasno." vragoljasto se nasmiješi Stela.
„A volimo se i odmarati." govorio je dalje Zev.
„Misliš izležavati u krevetu?" zapita ga Stela.
„Upravo tako." nasmije se Zev i nastavi „Dugo, dugo i sa užitkom. A između jela i odmora lutamo i gradimo privrženost.“ reče joj.
„Divno.“ reče Stela i nastavi „Volim djecu i razgovore pod mjesečinom.“ ubaci.
„Naćuliti uši i osjetiti miris snijega što povija grane mirišljavih smreka." nadoveže se Zev.
„I poslastice, delicije slasne." nastavi Stela.
„Ljubav u zjenici oka.“ reče Zev na što se oboje nijemo i bez riječi prime za ruke i međusobno zagledaju jedno drugom u oči, zagledaju se jedno drugom u dušu. I dok je Zev ulazio u nju Steli se ponovo otme urlik zadovoljstva.




Spuštajući se niz Mesničku prema Ilici još je osjećala kako njegove ruke u čvrstim, ali blagim i ugodnim kružnim pokretima masiraju njen vrat i miluju joj leđa. I pri samoj pomisli na predivna jutarnja svršavanja Stela se još jednom ovlaži i svrši.


(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron