Pregled posta

Bocca di Rossa: La Partita

Hrvati se pitaju kakvo to prokletstvo leži nad njima i kad će konačno prestati zla kob što prati ih stoljećima? Pitaju se je li to posljedica tisućljetnog Zvonimirovog prokletstva kome nisu odali poštovanje već su mu, kako legenda govori, nemilosrdno i bez žali oduzeli život? Prema predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno je godine 1089 ...



Prema Ljetopisu popa Dukljanina legenda nasta štono stoljećima s koljena na koljeno prenosi se međ’ narodom Horvackim. Legenda kazuje kako po smrti kralja Dmitra Zvonimira, godine Gospodnje 1089e, nad narod Horvacki prokletstvo nadvi se.

Te godine po Uskrsu kralj Zvonimir, na 20. travnja, Sabor sazva u Kosovu kod kraljevskog mu grada Kina što desi se baš na mjestu koje Pet crkava nazivaju. Na Saboru redom okupe se velikaši svi koj' zajedno s kraljem odluku donijeti morali o zamolbi pape Urbana II da Bizantskom caru Aleksiju I Komnenu u gadnoj nevolji pomogu, pa da ovaj u Ratu svetom Jeruzalem povrati štono netom ote ga Turčin Seldžuk i tako pod skute Majčice Crkve mjesto najsvetije vrate ga.

Legenda veli kako na Saboru tom prijepor opći nastade oko Svetog rata možebitnog na što neki velikaši razljute se i Zvonimira na očigled svih sakupljenih ubiju ga, a koji isti svi listom, svak’ sa interesom svojijem, licemjerno zažmiri na čin gnjusni i jošte k tome glavu u stranu okrene taj u očekivanju kakve sitne nagrade slasnobajne.

Zvonimir bi veliki i dobri kralj Horvacki štono dobre posvud i posvema pomag’o jest, a zle posvem i svugdje progonio bijaše. Bi on oženjen Jelenom Lijepom, sestrom Ugarskog kralja Ladislava, s kojom imade Radovana sina i kćer mu Klaudiju udanu za plemenitaša iz plemena Lapčana:

I za dobrog kralja Zvonimira sva zemlja veselo pjevaše, jer svakog dobra ona puna bi. U to vrijeme škrinj'ce u gradovima puno srebra i zlata skrivahu, a narod sretan bi i zadovoljan ter govorio je:
“Neka nama dobrog kralja Zvonimira i života našeg uz njeg’ preobilnog.“
Nu kako u svakoj priči, pa tako i u ovoj imade onijeh koj’ma pravo bi nebi to, a što oči bacahu na škrinj'ce sjajne s blagom svekolikim, sve u želji hoteć blaga tog za usud vlastit domoći se, jer ... U to vrijeme vel’ko bogatstvo sakupi se, kako u Primorju, tako i u Zagorju, a i širom zemlje Horvacke štono gore od Istre pa dolje do ispod Boke je, na sjeveru od Mure i Drave prostire se da bi potom što Dunavom što Savom niz Drinu na Jadran spustilo se.

I baš tad zgodi se da car Bizantski s privolom Svetoga Oca Rimljanina pisma pošalje i poslanika izasla moleć’ pomoć Zvonimirovu k’o brata dragog rođenog, jer međ’ kraljevima svijeta kršćanskoga bi on kralj koj' poštovan je nadasve. A u pismu prvom prosiše ga nek’ gospodu svu zemlje svoje sabere i uz njih sve ljude viđene od vrijednosti jasne da u pomoć svi mu poteku i tako Kristov grob on povrati.

Pa kad dobri i sveti kralj Zvonimir pisma od Pape i Cara zaprimi, zapovjedi on po cijelom kraljevstvu nek' vitezovi i baruni sakupe se kod Pet crkava u Kosovu. I kad dođe dan rečeni, Zvonimir pred njim' molbu pročita, pa im rekne nek’ odluče hoće li se zajedno s drugom gospodom kršćanskom iz zemalja Europskih gdje Papa posla takva pisma ista, a sve s pomoću Božjom, poć’ sveto mjesto oslobodit’, jer ... Tu Sin Božji za ljubav njihovu i otkupljenje svijeta križu muku otrpi i krvcu svoju prolivši tamo je. Bi to mjesto gdje on Duh što ga od svog Oca poprimi i Ocu svom vrati mu ga. Bi to mjesto gdje u grob polože tijelo mu njeg'vo preslavno koje potom Uskrsne.

Nu čuvši to i tako, “Bogom prokleti i nevjerni Hrvati” počeše na kralja svetog urlat' da išće on odvesti ih iz domova udobnih njihovih, ter od žena svojijeh i dječice mile im njih've otuđit', sve kako bi s Carem oteli mjesto gdje Krist propet za njih jest, a bez zauzvrat da korist steknu svakakvu. Pa tako nevjerni Hrvati, a zapravo pohlepnici štono oko na škrinj'ce s blagom za korist svoju bacahu, krenuli na kralja dobrog bukom vel'kom i oružjem naoštrenim. I počeli tijelo mu sjeć’ i krv njeg’vu prolijevat radili. A kralj na to, sav u krvi ležeći, izranjan i u vel’kim bolovima izložen, prokle svoj narod Horvacki nevjerni mu na izdisaju im govoreći:
“Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje vlastite krvi!!!”



Hoće li godine 2089e Hrvatima konačno svanut’, to vidjet’ će onaj tko to doživi i preživi, a za to vrijeme mi se vraćamo noveli u novom nastavku o Ruži ...



Sjedila je u kafiću i promatrala ljude. Dizajnerski urbani kafić, jednostavnih i čistih linija s detaljima koji naglašavaju eleganciju i ekskluzivnost podsjećao je na mjesta koje je dobro poznavala.
“Nakon godina provedenih u inozemstvu napokon kod kuće.“ pomisli pogledavajući na sat.
I onda se otvore vrata što dijele ostakljenu terasu kafića od pločnika i ulice, a na ulazu se pojavi on. Letimično baci pogled uokolo, pa kad joj uhvati pogled, rastegne svoj široki osmijeh.

Godine provedene na poslovima što su gradili njeno malo poslovno carstvo naučile su je biti pažljivom.
“Važno je zapažati sitnice, jer one govore o poslovnom partneru, govore o njegovom položaju i ulozi u društvu.“ pomisli prisjećajući se vremena kad je bojažljivim koracima radila prve korake karijere. S vremenom, kako se karijera razvijala, postajala je sve sigurnija, da bi na posljetku s lakoćom i sigurnošću, odmah i na prvi pogled, nepogrešivo procijenila s kime ima posla. Zato dok joj je prilazio sigurnim koracima, krajičkom oka primijeti kako su u njih uprte mnoge oči. Pogledi bi se redom, prvo na kratko zadržali na njemu pri čemu bi poneki i kimnuo, a potom se znatiželjno zaustavljali na njoj.

Pruži joj ruku gledajući je ravno u oči pogledom govori kako mu je vrlo drago što je ponovo vidi.
“Bok Ruža. Gledam te i ne mogu bilivit. Nimalo se nisi promijenila. Ostala si ista kakvu sam te poznavao.“ pozdravi je ugodnim glasom, a u sebi doda:
“I koju sam toliko volio.“ pazeći da se misli ne primijete niti jednom jedinom gestom ili sitnicom u pogledu ili u držanju.
“Bok Nikica.“ otpozdravi Ruža i nastavi “Koliko vidim ni tebe godine nisu promijenile.“
“Nisi se nimalo promijenio. Bio si i ostao i šarmer i šminker bez obzira na godine.“ pomisli Ruža.



Žene vole zločeste dečke. Frajer u crnoj kožnoj jakni na motoru lakše će zavesti ženu od pristojno odjevenog muškarca u automobilu. A ženama su sretni muškarci koji se smiju neusporedivo manje privlačni od muškaraca koji iskazuju neku drugu emociju.

Muškarac i žena u liftu. Na izlasku muškarac nehotice laktom dodirne ženine grudi. Okrene se i ispriča.
“Gospođo, ako vam je srce mekano kao grudi, oprostit ćete mi.“
“Mladiću, ako vam je tvrd kao lakat, ja sam u sobi 403.“



U njega sam se zagledala kao djevojka. Sve je bilo kao u pjesmi. On, momak na lošem glasu, ja princeza iz dobrog društva kojoj se, svima za inat, dopao taj naočit i neobičan momak. Znala sam otprilike kakvim se poslovima bavi, ali to mi nije bilo važno. Koju godinu stariji, sitni krimos, kamatar i sve ostalo što fin momak ne treba biti, ali ... Bio je tu taj njegov razoružavajući osmijeh kome nisam mogla odoljeti. A taj i takav krimos bio je neviđeno pristojan prema, za njega, tad još balavici poput mene. U društvu svojih prijateljica i prijatelja osjećala sam se sasvim obično, no uz njega ... Bila je to sasvim druga priča, uz njega sam se osjećala posebno. Bila sam nešto i bila sam dama. Pridržavao mi je kaput, pružao mi stolicu, otvarao mi vrata, ustajao i pozdravljao me pružajuć’ ruku gledao direktno u oči kad bi prišla stolu gdje sjedio je sa svojim dečkima, sve redom krimosima kao što je on, ali ne tako pristojnim i uglađenim kao što je bio on.

Sjećam se tih sitnih noćnih sati kad su me, dok sam se vraćala iz Saloona, u kvartu presrela ona trojica želeći me opljačkati. I tko zna što mi još uz to napraviti. Da ne duljim, počeli su me razvlačiti kadli odjednom, stvori se on. Udari prvog i sruši ga na pod. Drugi se okrene da mu uzvrati, ali Nikica i njega odmah složi na pod, a treći kad vidje s kime ima posla pobježe glavom bez obzira. Poslije tog događaja više nikada nisam imala nikakvih problema. Pričalo se kako je trećeg napadača koji je pobjegao progutala noć, ali to nitko sa sigurnošću nije mogao potvrditi. Jer ona dvojica su još uvijek bila tu negdje i u širom luku me se klonili. Nisam se usudila pitati Nikicu, jer znam da mi ne bi odgovorio na pitanje. Samo bi me pogledao tim svojim očima i sa smiješkom rekao:
"Zaboravi. Sve se dobro završilo."
A ja, ja nikad i nikom nisam rekla za taj događaj, čak ni roditeljima. Nikom izuzev vama koji čitate ovu novelu.

Priznajem. Bili smo zaljubljeni jedno u drugo, ali među nama zapravo nije bilo ništa osim prijateljstva. Ponekad bi se znali primiti za ruke, ali bi potom odmah ustuknuli bojeći se jedno drugom pokazati to svoje pravo, meko i dobro lice. Otkriti mu dušu. Kretali smo se u različitim svjetovima i previše toga nas je dijelilo. Bila je to jedna od onih nerealiziranih ljubavi koje se pretvaraju u iskrena prijateljstva, jer ... Znali smo sve iako smo se pravili kako ne znamo ništa.



“I ... Što se u međuvremenu događalo s tobom?“ zapita Ruža nakon što završi priču o sebi.

Od tada su prošle godine. U međuvremenu Nikica je i dalje kamatario. Tukao se tamo gdje je trebalo i gdje nije trebalo. Kockao se. Bio je jak, pa bi zatim nestao da se vrati još jači nego prije. Nitko zapravo o njemu nije znao sve detalje, ali pričalo se.

Sad sjedi tu, svom dizajnerskom kafiću nasuprot mene. Nakon tolikih godina Nikica je danas fantastično situiran. Ima firmu koja gradi stanove i poslovne prostore. Sve to iznajmljuje ili prodaje. I nitko se više ni ne sjeća kako je on nekad bio razbijač s onu stranu zakona. Objašnjava mi kako danas sve radi pošteno i po zakonu. Plaće su dobre i stižu na vrijeme, jer samo zadovoljan čovjek može biti dobar i odan zaposlenik, firma može napredovati, a on biti uspješan. Objašnjava mi kako sjajno živi i da je svjestan svega što se oko njega zbiva.

Sjedimo za stolom. Osmijeh mu je i dalje isti kao prije. I pogled. Sve iz njega zrači lakoćom. Pa malo po malo počinjem osjećati iracionalno razumijevanje prema tom čovjeku. Isto koje sam imala u vrijeme dok smo bili mladi i zaljubljeni. Što nijedno od nas onom drugom nikada nije i nikada neće priznati. Baš kao i ja i Nikica sad ima sve. Ima vilu, bazen i jacuzzi. Ima dobre automobile, novac i obitelj. Tko zna koliko prljavog novca ugrađeno je u temelj njegove karijere? A on ni ne skriva kako je to stekao šakama i uličnim životom. Znam da zvuči glupo, ali kao i tada, tako je i danas Nikica ostao pošten u tom svom nepoštenju. Ne uljepšava prošlost za razliku od onih koji su sve operušali do gole kože, davali milodare Crkvi i kleli se u hrvatstvo dok su neki za to isto hrvatstvo ginuli ili ostajali osakaćeni. Pa su im tako neki koji još dan danas žale za bivšom tamnicom naroda, zavidni na njihovim penzijama, ali ne usude se pogledati batrljke udova ili duše koju su ovi ostavili za njih i njihovo pokvareno licemjerje.

“Moram ti priznati kako su me, kad je trebalo, angažirali da im obavim neke poslove.“ govori mi.
“Pa te zato ne diraju?“ namigujem mu.
“Za razliku od mnogih, ja nikada nikom nisam ništa naplatio. Neke stvari radiš iz uvjerenja i domoljublja.“ odgovara i nastavlja “Pazim da je danas sve po zakonu i zato me nitko ne dira. Nakon tolikih godina ono prije nikom više nije važno. Zapravo nikom osim Kruni, sjećaš ga se?“ pita me.
“Kako da ne.“ odgovaram “Imaš li još kontakte s njim, željela bi ga vidjeti.“



Uz Nikicu je tih godina u mom životu postojao još jedan muškarac, Kruno. Za razliku od grubih crta lica šarmantnog razbijača, Kruno je bio nježni ljepotan. Bio je možda najljepši muškarac kog sam u životu ikada vidjela. Tip za kojim žene osjećaju majčinske sklonosti, te ga zato opsjedaju. Kruno je bio sportaš, možda najbolji u svojoj generaciji, ali za razliku od nekih s kojima je haklao turnire, nikada nije napravio karijeru. Naime, umjesto za nogomet Kruno se odlučio za studij. I na studiju Kruno je bio među najboljima. Diplomirao je u roku s vrlo visokom ocjenom, odmah dobio posao i vrlo brzo napredovao, ali ... Poslije nije napravio ništa. Iako talentiran, Kruno se utopio i nestao u sivilu prosječnosti. Za razliku od mnogih prosječnih i ispodprosječnih koji su poslije naprave velike karijere.

S Krunom sam se družila u Saloonu i izvan njega. Kave u Atriju ispred Hard Rock-a, kino, kazalište, koncerti, tulumi zajedničkih frendova, bilo je društvo u kojem smo se kretali.
“Joj kak je hercih onaj mladić kaj je jučer bil ovde.“ aludirala je baka na Krunu koji je svratio na kavu donijevši mi knjige i druge materijale za ispit kog je položio, a za koji sam se spremala.
“Tak te je gledal ... gruntam si ... morti ti se udvara?“ namignula je i nastavila “Baš bi bili feš par. Ružice moja, takvih se ti drži, takvih, a ne onog fakina.“
“Ali bako, ni jedan od njih mi nije dečko. Samo su dobri prijatelji, svaki na svoj način.“ branila sam se znajući kako u bakinim riječima ima puno mudrosti.
“Naj tak pripovedat.“ namigne baka i nastavi “Kaj si se onda tak zrihtala za izlazak? Misliš da ne znam kak z njim svako veče ideš van ... Neg, čini se da je došel.“ rekla je začuvši dolje s ulice netom parkirani automobil koji tri puta potrubi.
“Mogla si ga pozvat gore, a ne da se ovak iskradaš van kak ...“ rekla je.
Od tada uvijek kad je dolazio po mene, Kruno je dolazio gore. Naočit i visok, uvijek s cvijetom za mene, a zavisno od prilike i za moju baku.
“Ružice moja, tak se šika!“ cvala je baka navijajući za Krunu.

Nikica i ja smo završili faks, Nikica čak dva. Krenuli smo putem ostvarenja svojih snova. Nikica na način kako sam vam već opisala, a ja ... Ja sam sve to započela u inozemstvu gdje sam po smrti bake otišla za roditeljima. Roditelji su bili "neprijatelji" ondašnjeg režima, nisu mogli dobiti posao, pa su otišli u inozemstvo, emigraciju. A brigu o nestašnoj klinki prepunoj snova o životu preuzela baka, iako ... Roditelji su dolazili praznicima, na ljetovanje, a i ja sam odlazila k njima, posjećivala ih i ostajala s njima dulje vrijeme u inozemstvu. Baka je umrla nedugo nakon što sam diplomirala. Na sprovodu uz mene bila su obojica, i Kruno i Nikica. U to sam vrijeme uzaludno pokušavala naći posao, ali ga zbog roditelja nisam nalazila.

“Nudio sam mu par puta da dođe k meni u firmu. Trebam obrazovane i stručne ljude. On je takav. Međutim, Kruno ne želi za to ni čuti. Ima svoje principe. Kaže radije će pasti travu nego ih se odreći.“ prisjećam se Nikičinih riječi o Kruni dok s Krunom sjedim na terasi u Tkalčićevoj.
Promatram vrevu ljudi oko nas i vješto skrivam nevjericu. I pitam se gdje je nestao Apolon moje mladosti. Gledam njegove tužne i utučene oči. Takav pogled nije imao u ono vrijeme. Bio je tada pun samopouzdanja koga sada nema. I slušam ga kako prosipa žuč pričajući o politici i političarima.
“Sve su nas opljačkali.“ govori mi objašnjavajući svoje stavove “Zato ovdje nema života. Pa sam se odlučio na odlazak u inozemstvo.“
“Misliš kako vani teče med i mlijeko? Kako tamo jedva čekaju da im dođe tamo neki? Nemoj imati iluzije. Odeš li tamo čeka te rad od jutra do mraka i to na poslovima koji su ispod tvog znanja, kvalifikacija i iskustva. A uhvatiš li posao dostojan tebe budi siguran da je to samo zato što ga nitko od domaćih ne želi prihvatiti. Nije dovoljno plaćen.“ pričam mu svoja iskustva, ali Kruno mi ne vjeruje.
Dalje tjera po svome. Da oduvijek je bio takav, a to ga je možda i dotuklo.
“Nego ... Zašto nisi probao ovdje nešto napraviti?“ nastavljam dalje “Bio si najbolji u generaciji, imao si i talent i poduzetnički duh. Zašto si odustao i predao se? Evo, i Nikica mi je rekao da kad te je zvao, a ti si ga odbio.“
Kruno je začuđen. Nije očekivao da ću mu se obraćati na takav način. Nisam sigurna razumije li da ga još uvijek na izvjestan način volim i da mu želim dobro, najbolje. Baš kao što sam mu željela i onda kad sam rekla da mi je najbolji frend, ali da ja nisam žena za njega.
“Znaš ... Iskreno ...“ na trenutak Kruno se zamisli, sagne pogled, pa ga vrati “... Nisam želio riskirati. Ni onda, ali ni danas. Prihvatio sam prvi dobar posao u državnoj službi, a kad su kola krenula nizbrdo bilo je prekasno. Obitelj, žena, djeca, ... Borio sam se za opstanak. Kao i svi ostali. Poslije sam neko vrijeme bio bez posla, ali ... Pronašao sam novi. I od tada sam tu gdje jesam. Nije dobro, ali gura se. Prosjek. No sad mi se pruža prilika za otići van. Znam, teško je to u ovim godinama, ali ... U prvo vrijeme bit ću sam. Poslije možda povučem obitelj.“ objašnjava mi.
“A što se tiče Nikice ... Ne bi želio tamo. Znaš kako je on sve to stekao. Bili smo frendovi, još jesmo i zato neka sve ostane tako kako jest.“
I dok on to tako objašnjava ja ga gledam. Promijenio se, a ja krijem nevjericu pitajući se gdje je nestao onaj ambiciozni i moćni Kruno? Što se dogodilo da inteligentan mladić pun ambicija i vedrine izraste u konformistu ogorčenog na sve oko sebe, ali ...

Zanimljivo je to kako život miješa karte uvijek ponavljajući iste obrasce, jer ... Današnji rastanak podsjeća me na onaj kad sam odlazila u inozemstvo. Samo sada, uloge su promijenjene. Tada je on tješio mene, sada ja grlim njega. Grlim ga istom ljubavlju koju sam osjećala za njega.
"Bože, samo da mi ne vidi suze koje skrivaju sunčane naočale." pomislim.
A Kruno me gleda istim onim pogledom kojim me gledao kad smo se opraštali prije mog odlaska. Ne zna što bi rekao. Vidi se da je zbunjen. Kao da nije očekivao da ga nakon tolikih godina još uvijek volim. Volim kao prijatelja, jer ... Oboje imamo vlastiti život iz koga nam povratka nema. I ne bi trebalo biti. Život nas je razdvojio, ali nas je i onda i danas spojio u prijateljstvu. Prijateljstvu koje traje i na koje se uvijek možeš pouzdati. Pravom prijateljstvu.
“Ma ne brini, sve će biti u redu. Uspjet ćeš. Znam te.“ govorim mu "I javi ako ti išta ustreba, ja sam tu." guram mu moju vizitku.



Te večeri Ruža zapiše u svoj dnevnik:
“Što danas uopće znači biti pošten? Znači li to prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i lagano odumirati. Biti osoba A ili osoba B? Zapravo, lagala bih kad bih rekla kako je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kad bih rekla kradi, jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla: razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Nemaš li savjesti, dobro ćeš spavati, ali ... Je li to uistinu rješenje? Ne bih se u to kladila.“




(nastavlja se)




Post je objavljen 01.08.2024. u 23:30 sati.