Zagrebački dekameron

utorak, 15.08.2006.

Proslov od zrna bibera

Biber u davna vremena bi mirodija štono jednako zlatu vrijedna jest. Za njeg' se mnogi ratovi vodili a ekspedicije brojne u zemlje daleke pođu ne samo da bi slavu, moć i bogatstvo onome što ih posla dale, već i probitačne uz to one bile. Jer ako samo brodić jedan od armade silne tad se vrati i mirodije tajne svom vladaru i meceni donese, taj post'o bi čovjek na priliku bogatu ukazanu. I zato biber sveudilj mogli priuštiti sebi jesu ili samo ljudi plemenita roda što slijede sami po sebi ili trgovci bogati štono razdaljine prevaljivali su i sve svoje a ponekad i tuđe na kocku stavljali da bogatstvo i sjaj raskoši svoje postignu moći. A tu i tamo mogao ga je sebi priuštiti i poneki pučanin štono bogat duhom i obdaren nadasve bude jer priče ljuvene koje slavu i dobrohotnost dadu svima a nekima nadasve, napisa a sve u slavu Kupida što razbludan jest bio i bit će bez obzira što ga poneki katkad bezrazložno sputavaju.

I kao što i tada, stoga i sada u vrijeme ovo što onomad nam ga smjerni Onaj da koji putevima raznim kroz život nas vodi, upućujući jasno one koji slušati ga znadu, a ne koreći ni kažnjavajući druge štono gluhi su i slijepi kod očiju zdravih i ušiju prljavih, smjerno i nadasve duhom obdaren već kakav ja jesam, a i ponekim alatom kog Onaj mi ga da, odlučih da u svesci ovoj radosti vam podarim i smjerno ih podastrem podno vas. A vi razni kakvi jeste i čedni kakvi zasigurno niste, već razbludni i znatiželjni, provirivati možete kroz ključanicu koja sve to znade i na kojoj jedan smjer prema mjestu ovom vodi.

Bit će tu priča i novela i crtica veselih i šaljivih, zanimljivih i poučnih, svima nama znanih a opet neznanih i novih. Jer štogod tko mislio o njima i ma kako mu one bile drage ili ne bile smjerno čedne, spjevane u slavu života uz plač ali i šalu one jesu. A da bi okvir imala priča znajte da mnoštvo novela i poneka mudrost podastrta bit' će. I sve to po redu i u blagom neredu kako piscu će se onaj dići koj’mu se tol'ko diči. I da tu ne bi bile samo priče, bit će tu i slike, pjesmica poneka, poučno štivo nadasve koje skupi se sa svih strana štono oko se nađu da bi prostor i dubinu dale lađi ovoj što plovi putevima koji neslućeni su a opet znani baš svakom biću. I kako bi slavu Onom dali i na hvalu i priliku što nas smjerno kroz razbluđe sad vodi bit će i tekstova ponekih starih što spjevani u davnini biše kad pero ponekad jače od mača riče i kad pogibati se znalo zbogradi oboje a zasigurno i radi jednog samo. Al' da vas ne davim sa čipkom ovom od riječi štono se u rječitosti nisku slažu kao pleter koj' svrhu samom sebi da i po sebi imade završit ću proslov ovaj i dati vam zrno bibera kako bi i vi, držeći putenost svoju na oprezu ponekad svršit' mogli stati u uskliku sad smjernom:

Žene, muškarci, ljubav, seks,
Furbi



Čovječanski je sažaliti se nad ucviljenima. I premda se to priliči svakome od nas, u prvom redu je dužnost onih koji su utjehu tražili i našli je. No ako je ikada bilo tko, kome je utjeha bila potrebita ili mu je bila draga ili mu godila, ja sam jedan od njih. Budući da je od moje najranije mladosti pa do dana današnjeg u meni preko mjere gorjela uzvišena i plemenita ljubav, možda mnogo više negoli dolikuje čovjeku niska roda da o tome kazuje, i mada su me razumni ljudi koji su to znali za to hvalili i mnogo više cijenili, ipak mi zbog te ljubavi bijaše jako teško. Ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, već sa prevelika žara, koji je u meni raspalila slabo obuzdana žudnja, te sam zbog nje često patio više negoli je to bilo potrebito. U toj mi patnji toliko okrepe pruži ljubezni savjet gdjekojeg prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, te sam čvrsto uvjeren da me to spasilo od smrti. No kako se svidjelo Onome, koji je premda sam beskonačan, postavio neumitan zakon da sve na ovom svijetu ima konac, tako je i moja ljubav, žarka kao ni jedna druga, koju nikakva snaga, ni sramota, ni savjet, ni očita pogibelj, što se iz nje mogla izbjeći, nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe u toku vremena tako jenjala da mi je sada ostavila onu slast što je obična može oćutjeti samo onaj koji nije predaleko otplovio njenim najdubljim pučinama. Stoga, koliko god znala biti mučna ta ljubav, ćutim da je sada, kada je u meni nestalo čemera, ostalo samo milje.

No mada je prestala patnja, nisu izblijedjele u sjećanju uspomene na dobročinstva iskazana dobrotom onih koji su mi bili tako skloni te su i sami patili zbog mojih jada, pa vjerujem da će te uspomene samo smrt izbrisati. A jer je zahvalnost, mnim, među ostalim krepkostima najpohvalnija, a nezahvalnost, naprotiv, valja kuditi, da se ne pokažem nezahvalan, odlučih da po svojim skromnim silama sada, kada mogu kazati da sam slobodan, uzvratim ono isto dobro koje primih, pa ako i ne onima koji mi pomogoše, jer možda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sreće, a to onima koji su utjehe željni. Pa ukoliko bi moja pomoć ili, ako hoćete, utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima koji je trebaju, čini mi se ipak da je najprije valja pružiti tamo gdje je pomoć najpotrebnija, jer će tamo najviše koristiti, a tamo će je i najviše cijeniti

Tko može zanijekati da je utjeha, bila ona kakva mu drago, gotovo još potrebnija ljupkim gospama negoli muškarcima? One u svojim nježnim grudima kriju u strahu i stidu ljubavni plam, a oni koji su to iskusili znaju koliko je moćniji onaj skriveni plam negoli onaj očiti. Osim toga, primorane željom, voljom i zapoviješću otaca, matera, braće, muževa i poslodavaca, provode veći dio svog vremena zatvorene u uskom prostoru svojih odaja i po vazdan gotovo ili vrlo poslene ili besposlene sjede, htjele ili ne htjele, i u glavi prebiru misli koje posve sigurno ne mogu sveđ vesele biti. A ako ih zbog takvih misli mori tuga, pobuđena vatrenom željom, ne mogu se lako nje otresti, ne potisnu li je nove misli. A uz to znamo da žene teže negoli muškarci brige podnose. Zaljubljenim muškarcima to se ne događa, kako očito možemo vidjeti. Ako njima tuga ili briga pritišće misli, mnogo načina imaju da ih otjeraju ili sebi olakšaju, jer, ako ih je volja, nitko im ne brani da šeću, slušaju ili promatraju što žele, u lov s pticama ili na divljač othode, ribu love, voze automobile, kockaju se ili trguju. Tako svaki od njih nalazi u sebi snage da se posvema ili djelomice sabere, a poslije toga, ovako ili onako, dolazi utjeha ili jad jenja. Dakle, da bih barem djelomice popravio grijeh sudbine, koja tamo gdje je snaga slabija, kao što vidimo kod nježnih žena, škrtija bijaše svojom potporom, naumio sam kao pomoć i pribježište onima koji bulje (drugima je dovoljna igla, vreteno ili motovilo), ispripovjediti nešto novela, priča, parabola ili pripovjesti, nazovite ih ako vam drago, što ih je u ono dana ispripovjedio mi Furbi, te k tome još nekoliko pjesmica, koje gospe sebi za zabavu onomad pjevahu. U tim ćete novelama upoznati zabavne i ne tužne ljubavne zgode, a i druge pustolovine što su se zbile, kako u naše vrijeme današnje, tako i u ne tako davno doba. U njima će već spomenute gospe, koje ih usčitaju, moći uživati u zabavnim zgodama, o kojima novele kazuju, a naći koristan savjet, ukoliko shvate čega se valja kloniti ili kakav primjer valja slijediti, dočim se sve to dosadnim pripovijedanjem ne može postići. A ako se to zbude (dao bog da bude tako), nek zahvale Amoru koj, oslobodivši me mojih okova, mogućnost mi dade da se pobrinem za njihovu razonodu.

U kooperaciji,Boccaccio & Bocaccio



Ja mlada sam i rado se veselim
I pjesme pjevam u proljeće rano
Zbog ljubavi i sreće što oboje želim.

Po livadama zelinim šećem ja sada,
Budem sred cvijeća: bijelog, žutog, crvenog,
A krim i ruža međ’ njima jesu,
I liku ljubljenog sad oni sliče,
Onog, koj’ zatravlje, k’o blago moje
Ter drži me i čuva da ne radim drugo,
Neg’ samo ono, što mu bi drago.

Ah, kad za koji cvjetnjak uvjerim se
Da opojnošću na njega liči,
Uberem ga i s njim tad razgovaram,
Ter ga obaspem svega poljupcima
A pred njime otkrivam sve svoje tajne,
Pa s drugim cvijećem ga spletem u vijenac
I vežem pramom kose svoje sjajne.

Užitak koji to cvijeće stvara,
Po prirodi svojoj, zanese me tako,
Da skupa sa njime vidim predivni lik
Onog koj’ slatkom me ljubavlju čara.
Oh kakvo milje pri tom me krasi,
Jezikom ne znam svojim da kažem,
Jer mjesto riječi, tad čuju se uzdasi,
Što izlaze dugi ne iz mojih grudi,
Trpki i teški k'o u drugih žena,
Neg’ slatki i vrući pa ravno k dragom.
On kad ih čuje, odmah se uzbudi,
I krene ka meni, što tim se opajam,
I dođe baš onda, kad hoću da velim
Goreć’ od žudnje: ‘Dođi, da ne zdvajam!'.

Emilija

Oznake: Zagrebački dekameron