Agramerske priče: Seks i grad

Marketing

Administrativna granica između Kaptola i Gradeca u srednjem vijeku bio je potok Cirkvenik, kasnije Medveščak. Tih davnih dana uz potok bile su podignute mnogobrojne vodenice oko kojih su se Gradec i Kaptol stalno sporili. Tako stara predaja spominje da su se još u 13. stoljeću na mostu koji povezuje dva grada sukobili pristaše kralja Andrije III sa Medvedgradskim kaštelanom Gardunom, pa je potokom poteklo dosta krvi. Kako se spor oko potoka u suštini vodio oko vodenica, mirovnim ugovorom 1392. Regulira se broj vodenica duž zajedničke granice grada, između današnjeg južnog dijela Tkalčićeve i Trga Bana Jelačića ostavljajući samo dva mlina, oba u vlasništvu Cistercitskog samostana. Tada je i izgrađen prvi most koga zajednički grade oba naselja i pretvaraju ga u trajnu prometnicu od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.

Ime Kravi most u povijesnim se listinama prvi put se upisuje 1667. i to u vezi sukoba Gradeca i Kaptola, ali ovaj puta oko izgradnje novog mosta:
„Ti bi se sukobi s vremenom prometnuli u prava krvoprolića. Tako se zametnula kavga i godine 1667. zbog gradnje mosta. Jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što bi drugi podigli. Kada su 17. studenoga 1667.kaptolci pokušali urediti svoj dio mosta dođe do oružanog sukoba, pa od tog vremena Krvavi most nosi to ime.“

Sve do svog zatrpavanja, potok bio je žila kucavica razvoja manufakture, kasnije i industrije. Vodenice su pokretale manufakture izrade tkanina, sapuna, papira i likera, a kasnije i tvornicu kože koja je izgrađena 1864. i postala tada najveći industrijski pogon u Zagrebu (danas je na tom mjestu u Medvedgradskoj Glipoteka HAZU). Godine 1898. dolazi do novog uređenja grada, pa se donji dio potoka nasipava, a sam potok se preusmjerava prema Ribnjaku a kasnije i prekriva sve do Save u okviru urbanističkog zahvata izrade kompletno nove gradske kanalizacije što predvodi Milan Lenuzzi. Nekdašnja ulica Potok pretvara se u gradske ulice koje 1913. dobivaju imena Tkalčićeva (po povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiču, živio je na obližnjoj Novoj Vesi) i Medvedgradska.

Ulica Krvavi Most

Tkalčićeva ulica

Coprnica stuba Kožarskih

Stara kožara u Medvedgradskoj ulici

Tkalčićeva, ulica u najužem središtu grada, zbog zgodnog položaja vrlo brzo postaje dio urbanog života tada jedinstvenog grada Zagreba. Uz lokale vrlo brzo tu se smještaju i kuplerajski obrti. Da, dobro ste pročitali, obrti.

Vidjevši gomilu koja se okuplja na kupalištima, izvjesna gospođa Ruža Aranjoš i njen suprug Vilim nanjušili su vraški dobar posao. Otkupili su dotrajalu Petrovu kupelj iznad Kožarske ulice (današnja Medvedgradska) i otvorili prvo zagrebačko bludilište. Kako je poznato, blud i bluđenje u to su doba u Zagrebu bili potpuno legalni. Navodno su Austrijanci rekli gradskim vlastima: 'dok god plaćate poreze na bilo kakve aktivnosti mi to dozvoljavamo'. Vlasnica 'koncesije za ženske poslove', popularna madamme Aranjoš bila je tek jedna od desetak vlasnika otmjenih bludilišta uz potok Medveščak.

Zagrebačke je prostitutke liječnik obilazio do dva puta tjedno, a svim maloljetnim djevojkama bi strogo zabranjeno pružanje seksualnih usluga. Dame nisu smjele izlazili na ulice, reklamirati se i pozivati gospodu na druženje, a kuće koje su bile bludilišta nisu smjele imati napisano da se u njima obavljaju ‘uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva’. No po nekim se sitnicama i detaljima, poput boje svjetla ili figuricama patuljaka na prozoru znalo o kakvoj je ponudi riječ. Na primjer, ako je patuljak bio polegnut to je značilo da je dama zauzeta.

„Blok kuća u Tkalčićevoj je bordel do bordela. Čak četiri njih su tu na okupu. I svaki od njih ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je 'Kod zelene lampe'. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom zalaze oficiri i imućniji građani kao i đaci i studenti iz boljestojećih kuća. Vojnici ovdje nemaju pristupa. Mi đaci iz Realne gimnazije također smo znali ovdje navratiti. Jedanput nas je tu zatekao profesor njemačkog i hrvatskog. Stariji gospon, malko je šepao. Kad nas je ugledao, profesor je odustao. Poslije, u školi, pričao je kako među nama ima đaka koji se pojavljuju na nedostojnim mjestima. Mi smo se samo smijuljili. A on?“ bilježi tako jedan postariji gospodin iz doma umirovljenika sjećajući se svojih školskih dana.font>

„Mene je u tu ulicu grijeha odveo učenik Obrtne škole Zdislav, porijeklom Poljak, koji je bio podstanar kod mog kuma. Često smo odlazili na zabave, a jedne me večeri bez ikakva prethodnog dogovora i upozorenja odvede ravno u bordel, u današnjoj Medvedgradskoj 13. Ušli smo u salon, vrlo udobno i otmjeno namješten, sav u crvenom plišu i brokatu, sa skupocjenim tepisima po podu, palmama u obojenim posudama, velikim slikama po zidovima i golemim zlatnim zrcalima. Na mene je to djelovalo kao da sam ušao u kakvu crkvu. Zdislav je već bio verziran u tim stvarima i vladao se kao kod kuće. Nisam se mogao načuditi kako slobodno bez ikakva ustručavanja i okolišanja gosti odlaze s damama iz salona u sobe i nakon nekog vremena vraćaju se u salon puni zadovoljstva. Zdislav me nutkao da izaberem sebi djevojku koja mi se sviđa. Kako izabrati kad mi se sve sviđaju? Sve su bile lijepe kao slike. Ugođaj za mene bi nestvaran. Oko mene šeću djevojke čarobne poput vila iz priča, glasovirač prebire po tipkama sladunjavi valcer, plesni parovi se okreću, pije se kava, toče birana vina i šampanjac, cijeli salon kao da se vrti sa plesačima u odrazu brojnih zrcala, a usred te izvanzemaljske ljepote i obilja, zaplašen i zatečen, stoji sedamnaestogodišnji Zvonimir Rogoz i treba birati.“ sjećanje je to na jedan od zagrebačkih bordela koga ostavlja Zvonimir Rogoz u knjizi ‘Mojih prvih sto godina’.

Ipak, s vremenom dame nisu djelovale samo u bordelima već i po barovima. Jedan od najpopularnijih bio je Pick koji je imao najbolji i najskuplji program. Popularan je i Klub u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve. Tu su se održavaju kabaretske predstave. Svi barovi rade i po čitavu noć. Ritz bar na početku Petrinjske otvoren je tek tridesetih godina. Tu je svirao Vlahović, najpopularniji violinist u gradu, otac pokojne Helge Vlahović, jedne od najpopularnijih televizijskih lica u bivšoj Jugoslaviji. A pjesme koje su se tamo izvodile skladao je osobno jedan od najpoznatijih hrvatskih kompozitora Vlaho Paljetak. Ritz bar održao se vrlo dugo, čak i u komunističko vrijeme, a tamo je od 30ih pa do kraja karijere nastupao i legendarni Viki Glowatzky. Apolo bar bio je u Ilici, u dvorištu, gdje je danas 'Kerempuh'. Bio je to prvi bar s programom koga su izvodili domaći artisti, pa je zbog toga bio jeftiniji od drugih, no imao je i skromniji komfor. Bar je imao tri separea, koji se nisu grijali, tako da su ljubavni parovi bili prepušteni vlastitoj toplini. Na uglu Palmotićeve i Vlaške bio je bar Bijela lađa. Tu je svirala mandolinska muzika i točila su se otvorena vina. Svi zagrebački barovi imali su svoje stalne noćne dame, koje su goste mamile u separe, gdje obavezno stoji boca šampanjca. Cijena barske dame bila je po slobodnoj nagodbi, ali do pet puta veća nego li cijena ‘štriherica' ili 'štajgerica', uličnih prostitutki koje su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj.

Iako je Austro-Ugarska slovila kao konzervativna katolička država, prostitucija je u to vrijeme bila manje više tolerirana pojava. Stoga gradsko poglavarstvo Zagreba 1899. prostituciju legalizira, a u čitavu star uvodi red donoseći strogi Bludilišni pravilnik sa trideset i jednim člankom. Po tom pravilniku vlasnik bludilišta (javne kuće) može biti samo ženska osoba starija od trideset godina. Muškim "priljubnicima", kako se nazivaju svodnici, strogo je zabranjeno obavljati taj posao. Policija vlasnici bludilišta izdaje koncesiju koja među ostalim određuje i broj zaposlenih bludnica, a koji broj se kreće od deset do dvadeset. Bludilišta se smještaju u samom središtu grada, u Tkalčićevoj i Medvedgradskoj, te moraju imati prozore od neprozirnog stakla a na ulazu crvene svjetiljke na kojima piše redni broj javne kuće. U bludilištima ne smiju raditi ženske osobe mlađe od sedamnaest godina. Prostitutke se moraju prijaviti policiji koja im izdaje radnu dozvolu na tri mjeseca sa mogućnošću produljenja. Prilikom prijavljivanja bludnice idu na strogi zdravstveni pregled, a u policiji deponiraju sve svoje osobne dokumente. Njihove usluge ne smiju tražiti muškarci mlađi od šesnaest godina. Dodatno, iako izvan propisa, kako bi zaštitila javni moral, policija je prostitutkama mogla zabraniti i posjećivanje kazališta, restorana, slastičarnica i sličnih javnih objekata i priredbi. Na bludilišta se gleda kao na svako drugo poduzeće. Vlasnica ostvaruje dobit kroz rad svojih namještenica. Jedina razlika je što se bludilištima razrezuje puno veći porez dok je gradski prirez upravo drakonski.

Usprkos navedenom životni uvjeti u bludilištima nisu idealni. Osim niske razine higijene, te njihovog fizičkog i materijalnog iskorištavanja, plaće prostitutki nisu dobre. Dobivaju otprilike 25% ostvarene dobiti s time da vlasnice uvijek nalaze načina kako i od tog minimalca još ponešto otkinuti za sebe. Kako bi se stvar bolje regulirala, posebnom naredbom policije zarada se zato raspodjeljuje u omjeru 60% bludnicama, a 40% vlasnici.

S vremenom bludilišta doživljavaju ekspanziju pa tako pred WW1 Zagreb ima šest bludilišta i 76 bludnica. To znači da metropola ima otprilike jednu legalnu bludnicu na 400njak odraslih muškaraca. Gledano iz današnje perspektive Zagreb tada donekle sliči današnjem Amsterdamu, a što je daleko prije no što je ovaj postao jedno od europskih središta seks turizma.

Sjedili smo dnevnom boravku i pili vino. Gledao si me tim tvojim zavodljivim očima. Osmjehivao si mi se, naginjao se ka meni. Pogled ti je bio prikovan na moju majicu sa dekolteom i ciljao je moje grudi. Za to vrijeme buljila sam u tvoje hlače koje su nedvosmisleno pokazivale kako tijelo reagira na mene.
Iako to već odavno znam, moram priznati kako mi ta poruka uvijek i iznova godi. Prinosiš ruku mom licu i vrhovima prstiju miluješ me lagano i nježno. Miluješ me po vratu dok zabacujem kosu i zovući te da na njega spustiš usne. Približavaš mi se a u očima ti vidim kako iščekuješ moj poljubac.
Zadržavam dah. Tiho spustaš svoje usne na moje. Moj jezik lagano prodire i traži tvoj. Oh kako volim te prve, nesigurne poljupce dok istražujem što ti zapravo prija. Privlačiš me k sebi dok nam se jezici miluju.
Sad već oboje duboko dišemo. Ljubimo se dugo, dugo, dugo i strasno. I već ti je ruka pod mojom suknjom. Miluješ mi unutarnju stranu butina. Kliziš do gaćica i tu zastaješ. Podižeš me i nosiš u sobu. Zatim me polažeš na krevet, skidaš mi majicu i suknju. Ostajem samo u brusu i malenim gaćicama. Skidaš se do kraja. Gledam te kako ostaješ nag, uzdignutog ponosa, već ljubičastog od silne navale krvi na vrhu. Tijelo mi gori od želje. Sklapam oči.
Ležim. Moja raspuštena kosa, moje ruke iznad glave, sve mi to još više ističe grudi. Noge malo razmaknute i pomalo stidno privučene u koljenima.
Ponad mene si i ljubiš me. Oboje volimo kad nam se jezici dodiruju punom površinom. Prsti mi lagano klize po tvom vratu i ramenima. Ljubiš mi vrat. Zatim spuštaš usne do mojih bradavica. Ljubiš ih uživajući u prizoru kako one pod tvojim jezikom na očigled rastu.
Toplina tvog daha. Spuštaš se sve niže. Skidaš mi gaćice. Prstima mi lagano kliziš po licu, po vratu, po grudima, po trbuhu, između prepona, uz unutarnju stranu bedara. Miluješ mi koljena i listove, svaki njihov milimetar. Izvijam se. Oh kako uživam u svakom tvom dodiru. Gledam te očima punim želje i strasti.
Spustaš usne na moju vrelu pičku punu želje. Jezikom otvaraš njena vrata. Ližeš najosjetljiviji dio.
Počinjem stenjati. Liježeš na krevet i podvlačiš se pod mene. Sjedam na tvoja usta. Pritišćem te želeći pokoriti te čitavog, da progutaš me cijelu.
Niz usta i niz bradu slijevaju ti se moji sokovi. Okrećem se i uzimam ga u usta. Grickam ga, ljubim ga i ližem. Mazim ga ,ali to ne možeš podnijeti, jer već si toliko uzbuđen da ćeš eksplodirati.
Sad sam već divlja, nestrpljiva da se što prije spojimo. Ti me odmičeš, a ja se okrećem i spuštam se na tebe.
Prodro si unutra. Unutra u moju vrelinu kao da je to jedino što na ovom svijetu postoji. Rukama se oslanjam na tvoja ramena i u toj igri po tebi počinjem kliziti. Gledam te u oči, zabacujem glavu. Držiš me oko struka i izdižeš se kukovima da nam tijela budu što bliža. Maziš mi grudi koje se njišu pred tvojim očima.
Uzmi me u usta. Ti se podižeš no ja to ne dozvoljavam. Glave zagnjurene na tvoje rame lagano te grickam za uho dok tvoji prsti ostavljaju trag pun strasti na mojim leđima. Sada ja diktiram tempo i dovodim se do orgazma. Svršila sam, jako sam svršila. Glasovi prodiru iz mene dok osjećaš kako se moja pička grči oko tebe.
Vrištim, trzam se i izdižem dok ti iz podređenog položaja pokušavaš ponovo prodrijeti u mene. Žestoko me okrećeš. Zatim me spuštaš na leđa i konačno ulaziš u mene. Prodireš u me dok gledamo se u oči.
„Jednom sam pročitao da nema ništa ljepše od ženskih očiju kad dodirnu vrhunac uživanja.“ jednom si mi rekao.
Lice mi se grči pri svakom tvom pokretu. Sada ti osjećaš kako ti se primiče velika vatrena kugla, skuplja se u donjem dijelu leđa krećući se ka mojoj utrobi. Tvoj ponos isijava toplinu dok se vrela sperma izlijeva u moju utrobu. Vrelina ti obuzima tijelo, to je kao da si doživio povratni udar iz mog tijela. Pred očima ti se muti. Režiš, spuštaš glavu na moje rame. I mi mirujemo svaki u svom neizrečenom pokretu, kao da nas sve to boli.
Zatim me pogledaš u oči, nježno me pomiluješ po kosi, mi se gledamo, dugo se gledamo i sve počinje iz početka.

I tako, dragi moji malobrojni, ali vjerni čitatelji što pohlepno gutate slova ovih priča, svratimo svi na čas u vrijeme današnje u jedan zagrebački stan, negdje u Donjem Gradu.

Krilca od sove i repić od žabe
I svi mladi batci što u život tek grabe,
Nek mjeseca svjetlost te vodi k nama
Da u toj noći ti ne ostaneš sama.

Smiraj jednog kasnoljetnog dana koj’ razbija ugodnu tišinu mlađaka što se nadvio nad grad. Stan sa lijepo uređenim dnevnim boravkom koji pomalo podsjeća na slične koji su se u neka vremena koristili za tajne sastanke raznih družina. Na sred sobe stoji okrugli oko kog se nad kristalnom kuglom nadvile tri coprnice: Amata, Bobata i Renata. I dok kristalna kugla isijava privlačnu plavičastu svjetlost, u njoj se odražava lik coprnice, kolegice po zanatu, Agate. Coprnice sjede u sobi i pričaju da bi se ponekad, kroz eter prostora i vremena, začuo glas kolegice koja nalazi se negdje daleko, s druge strane u nekom drugom vremenu.

Za to vrijeme, u otmjenom salonu jedne Gradečke palače u Visokoj ulici u kojoj stanuju gradski moćnici i uglednici, Agata gleda odraze sestara što se jasno predmnijevaju u plavičastom svjetlu jedne slične kristalne kugle.

„Onda sestro, što ima novo?“ Amata upita Agatu.
„Ferdo me oženio. Baš kao što ste govorile, vrlo je drag i pažljiv. Udovoljava mi u svemu.“ odgovara Agata.
„To znamo, ali što je novo s našim budućim nećakinjama? Bubzebel iz kristalne kugle nam veli da bit' će trojke.“ smiješi se zadovoljna Bobata.
„Da,“ Agata se nasmije „Ferdo se raduje potomstvu. Jučer mu je glavni gradski ljekarnik, daleki potomak Nikole iz Firence, rekao da će biti barem dvojčeki. No ja znam da će biti tri slatke curice.“
„Predivno, za svaku od nas ovdje po jedna mala slatka coprnica.“ namigne Renata.
„A ne, ne. Sve tri su samo za mene. A vi ako želite same si radite svoje. Sestre jesmo, ali moje slatkice su samo moje i ničije.“ smijulji se Agata.

Tri pera ubrana iz pete dlake od miša
Dok nebom pospano plače dosadna kiša,
Ciklus se jedan opet polako već bliži kraju
Što početka novog mogućnost nam daju.

Udaljeni u prostoru i boraveći u istom vremenu, sjedili su. Svatko uz svoj laptop. Skajpali su se brzo tipkajući po tastaturi i na zaslonu gledali sliku onog drugog. Renata sred dnevnog boravka stana u Donjem Gradu dok je Furbi u hotelskoj sobi, negdje sred Starog Kontinenta na jednom od svojih nebrojenih poslovnih putovanja.

Čitaoče dragi, što bi mi danas bez Interneta?

Furbi
dobro veče ljubavi, što ima novo kod kuće? sretan