Pregled posta

Nepristojne priče: San ljetne noći

Tipkala je:

Jedan pametni muškarac je rekao:
Što sam stariji, to više poštujem žene od 40 godina. Takva žena te nikada neće probuditi usred noći da bi te pitala o čemu razmišljaš? Nju to jednostavno ne zanima. Kad ne želi gledati utakmicu, ne sjedi pored tebe kukajući već se zabavlja nečim drugim za što je raspoložena. Najčešće je to nešto zanimljivije i pametnije od same utakmice. Ona samu sebe dovoljno poznaje da bi znala, tko je, što je te što i od koga želi. Samo mali broj takvih žena zanima što zapravo misliš o njima.
Žena od 40 godina zrači ponosom i mudrošću. I rijetko će ti napraviti scenu, ali ako si je zaslužio neće te oklijevati upucati iz pištolja, pogotovo ako je sigurna da bi mogla proći nekažnjeno. S godinama žena postaje vidovita. Njoj ne trebaš govoriti što si učinio, jer ona to već zna. Uz to izgleda sjajno kad nanese drečavo crveni ruž što ne možeš tvrditi za većinu mlađih žena.
Kad muškarac dobije prve bore za njega je žena od 40 godina puno seksepilnija od mlađe. Iskusnija je i otvorenija i kaže ti direktno u lice da se ponašaš kao idiot. I nikada se ne moraš pitati na čemu si kod nje.
Na žalost, ne vrijedi obrnuto. Na svaku sjajnu, inteligentnu, vrelu ženu od 40 godina dolazi jedan "ostatak od nečeg" debelog trbuha u žutom šorcu koji zbog mlađahne konobarice od sebe pravi majmuna.

Tempera pročita tekst još jedom i potom napravi < Save > a zatim < Share >. I ne prođe dugo vremena a već dobi prve lajkove i komentare:

na ženu od 40 dolazi jedan "ostatak nečega" debelog trbuha u žutom šorcu, koji zbog mlađahne konobarice pravi od sebe mamuna ... Najjače!!!!!!
cijeli tekst je istina do boli
jebenica ... pa koga da budim po noći i da ga tampi o čemu razmišljaš???? ma boli me "kiki" ... samo stipu me da spavam ...
uglavnom mi je u zadnje vrijeme - jednostavno me pusti. ili još bolje izbjegavaj me u širokom luku
dobro došla u klub 40
ej komadi!!! ovo se ne odnosi na vas nego na nas (puuuno) starije od 40
tak svejedno. blizu je kao i da je sutra

Tempera je sjedila je na terasi kuće na otoku i smijala se komentarima prijateljica sa fejsa kadli zazvoni mobitel ...



Kroz stakla autobusa se uvlačio sumrak. Autobus je čekao na peronu i kao svi autobusi što voze u kasne sata, bio je poluprazan. Putnici su se razmještali, a kondukter provjeravao putne karte. Nakon što provjeri i posljednjeg putnika kondukter se okrene prema vozaču i kimne glavom. Bio je to znak da autobus može krenuti.
Ušao sam u posljednji tren.
„Zakasnim li morat’ ću prespavati još jednu noć na otoku.“ razmišljao sam dok sam žurio prema autobusu.
„Kartu molim.“ upita me kondukter, primi moj novac i izda mi kartu.

Krećemo. Veliki autobus pliva cestom prema mostu. Nešto mi ne da mira. Neki detalj na rubu vidnog polja. Odjednom mi sine. To je ona. Poznato lice u praznini stražnjeg dijela autobusa. Isto lijepo lice, crna kosa, sitno tijelo.
„Još je lijepa. Baš kakvu sam je poznavao. Lijepa kao grijeh.“ glasno se nasmijem mislima na što se ona prene i pogleda u pravcu odakle dolazi smijeh. Opazivši me, mahne mi i osmjehne se. Kroz misli proleti mi pitanje:
„Što bi taj osmijeh trebao značiti?“
Pokušavam se okrenuti od noćnih svjetla koja promiču putem i pronaći najbolji položaj za spavanje. Autobus stiže u Zagreb izjutra, a ja imam taman toliko vremena uhvatiti taksi pa ravno na aerodrom. Zatvaram oči odustajući od daljnjeg razmišljanja. Ipak, ona mi nikako ne izlazi iz misli. Protekle su godine, oboje imamo vlastite živote, ali moram priznati da mi još i danas dobro izgleda. Zašto putuje autobusom u ove kasne sate?

Ne sjećam se više, je li imala devetnaest ili dvadeset godina. Susjed na moru mi je dosađivao:
„Tempera ima problema na faksu gdje radiš, pa me njena majka zamolila bi li joj pomogao oko spremanja ispita za jesenski rok. Znaš, visi joj godina.“ govorio je.
Nevoljko sam pristao i ... Tako je počelo. Ja mladi asistent, ona simpatična i vesela brucošica. Što dalje pričati? Tempera je učila, pomalo sam joj pomagao. Bilo je ljeto, mirisali su borovi. Nebo je bilo ispunjeno zvijezdama, valovi se sporo kotrljali po plaži i ... dogodilo se.
Došla je jesen, Tempera upisala drugu godinu. Naši susreti se pomalo prorijedili i sve otišlo u nekom drugom smjeru.

„Uvijek si mi bio neuhvatljiv, a ja sam sve radila da te napravim ljubomornim.“ smješkala se dok pričajući u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.



Raj sam oduvijek zamišljao drugačijim. Blještava svjetlost prosijana mnoštvom okupanih boja. Svjetlost ispunjena mnoštvom malih bića, anđelima. Umjesto toga, hodam uskom planinskom stazom što prostire se međ’ mirisne borove šume i predivnog tamno modrog jezera. Ljetni je sumrak, neuhvatljivo vrijeme između dana i noći. Mir, spokoj, raj. Puno puta pohodio sam u snovima ovo mjesto ali sada je ono stvarno. Škripa kamenčića pod mojim nogama.

U susret mi dolazi srna, zastaje na puteljku. Kao da mi želi nešto reći, upitno me gleda krupnim očima. Besmisleno, jer srne ne govore, pomislim. Srna produži niz put, ispratim je pogledom. Okrenem se. U susret mi dolazi djevojka. Niska rasta. Lice, oči boje kestena, duga kosa pada joj niz ramena. Bosonoga je i obučena u bijelo. Približava se osmjehom.
„Zdravo.“ uzima me za ruku „Dođi, čekala sam te da nastavimo put zajedno.“
Kako sam samo smeten. Vodi me za ruku, a ja ne mogu izustiti niti jednu jedinu riječ. Pokušavam ali glasa nema. I taman što oblikujem misao koju bi možda i uspio izgovoriti djevojka govori:
„Hajde, šetat' ćemo zajedno.“
I tada, najednom, kao čarolijom nesta moje stidljivosti. Dugo pričamo kao da se oduvijek poznajemo. Zajedničke teme, sklad misli, pogledi upereni u daljinu plavetnila. Počinje kiša, držimo se za ruke i trčimo ka šumi.
„Jesam li zato ovdje? Zar mi je toliko trebalo da shvatim kako malo je potrebno za sreću? Smo stisak jedne tople ruke, ruka u ruci, pogled u pogledu.“ pomislim.
A ona mi čita misli i pita:
„Zašto ti je neugodno kad te uzmem za ruku?“
„Znaš ... U mom svijetu to nije uobičajeno. Da te nepoznati prihvati za ruku i da te vodi.“ odgovaram.
„U tvom svijetu? Previše je stegnut taj tvoj svijet.“ osmjehuje mi se „U mom svijetu je to uobičajeno.“

Tako je ugodno. Šećemo šumom, ruka u ruci i ne marimo za kišu. Odjednom ... Kameni monolit. Znam, to je rastanak.
„Ovo nije kraj, uvijek ću biti uz tebe. Uzmi ovo pa kad ti bude teško i nestane ti nade, samo drži uza sebe. Stisni u ruci i ja bit' ću tu.“ u ruci gledam mali pramen njene kose i taman zaustim da je pitam je li vila kad ona veli:
„Pitaš, a odgovor znaš, zašto?“
Baš je to čudno. Vile sam zamišljao kao visoke plavuše, ali sad to uopće nije važno, jer očarala me ova mala vila, moja najdraža morska vila.
„Vilenjače moj,“ šapuće mi kao da čita tok misli što mi kovitlaju glavom „a sad zatvori oči.“ govori vodeći me do kamenog monolita.
Tu zastajemo na trenutak za koji želim da produži se do vječnosti. Njene usne na mojim, moje usne na njenim. Sklapam oči i ponovo otvaram.

Vile više nema. Nema ni mjesta iz sna. Sjedim u autobusu koji vozi prema Zagrebu, a u ruci držim pramen njene kose koja se u snu naslonila na mene držeći me za ruku.



Od trenutka kad sam ti prišla tijelo mi je ispunjeno toplinom. Toplina struji kroza me. Drhtim puna želje. Mirisi sjećanja i osjećaja duboko zakopanih u meni. Nutrina je to kakvu do sad nisam poznavala. Nutrina je to što razapinje. Želim te u sebi, tako te želim u sebi. Želim te duboko i jebežljivo. Želim te da me ispuniš, želim te da me popuniš. Želim da ostaviš trag ljubavi u meni. Da, želim tvoje sjeme u sebi. Da znam da noćas sam samo tvoja. Da znam da noćas si samo moj. Da imaš me cijelu. Da te osjećam noćas. Baš kao tada kad na plaži vodili smo ljubav. Vodili je strasno jedno se drugom predajući u potpunosti i bez ostatka.

Želim te, želim da me imaš. Da imaš me bez zadrške, divlje i nemilosrdno. Onako kako ti znaš. I da me imaš nježno i blago. Onako kako ti možeš. Da ispisuješ mi jezikom tijelo sve do trenutka kad gubi se dah. Podsjeti me na to što volim da se sjećanje ne istopi. Silinom prodri u mene i besramno me kroti. Izjebi me tim svojim kurcem, izjebi me žestoko. I siluj me nježno, siluj me jezikom. Moji prsti pokazat će ti put koji ionako već napamet znaš.

Već pri samoj pomisli na to ja počinjem stenjati. Ispij moj nektar, probaj sve njegove okuse. Osjeti ovu noć. Ukradi me danu. Pazi, ogrebat ću te. Hajde, daj ugrizi me. Obilježi mjesto koje tako strasno ljubiš. Natjeraj me da požalim što doći će jutro. Natjeraj me da platim za ovaj prljavi ples, za ovu kemiju s tobom. Zadovolji tog prokletog mazohista u meni što čuči u djevojčici koja želi da joj vežeš ruke i izluđuješ je svojim poljupcima. Djevojčicu koja jaše vranca kasom ritma što diktiraju ga tvoje ruke. Tvoje ruke na mojim bokovima. Djevojčicu spremnu pod svaku cijenu opet biti tvoja. Da, noćas biti samo tvoja. Samo tvoja. Biti tvoja boginja. Biti tvoja vještica. Biti tvoja vila. Tvoj otvoreni cvijet. Noćas. Noćas tvoja. Ti moj si ljubavnik. Ti moj si gospodar uz ovaj plamen svijeća koji paučinom mjeseca plete zvjezdanu mrežu što plovi iznad nas. U svoj punini ti moj si san. Ti si moj san ljetne noći.

Izjebao si me tim svojim tvrdim kurcem, a ja, ja sam, tako sam lijepo svršila.



Probudila sam se. Autobus bešumno vozi prema Zagrebu. On spava pored mene naslonjen na moje mene i drži me za ruku.
„Kako je to čudno ...“ razmišljam dok kroz stakla promiču nevidljivi noćni krajolici u kojima se samo tu i tamo nazire poneki rasvijetljen komadić ceste. U autobusu je mrak. Samo naprijed, za upravljačkim pultom ispred vozača, svjetlucaju šarene lampice.

„Auto mi je ostao na otoku. Bespomoćno vrijeme zvano nedjelja. Budala, znam da je akumulator star, a ja ga ne mijenjam. Kad se sljedeći vikend vratim moram smisliti nešto da odvezem auto na servis.“ razmišljala sam o tim njegovim riječima u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.

Bila je nedjelja. Sjedila sam na terasi kuće na otoku i pijuckala kavicu kadli zazvoni mobitel. Uzmem ga i pogledam:
„Mora biti nešto važno kad me ovako zovu.“

„Javili su mi za provalu. Stan je privremeno zapečaćen, a ujutro dolazi policija, pa se trebam tamo pojaviti. Srećom u stanu ne držimo ništa vrijedno stanu, pa lopovi nemaju bog zna što vrijedno za ukrasti, možda televizor i liniju, ali neugodno je kad netko provali i kopa ti po intimi. A i šteta, jer su ulazna vrata razvaljena. Djeca su ostala na otoku sa mojima. Marko je na putu i vraća za dva dana, pa ćemo se onda autom vratiti na otok.“ pričala sam o razlozima zašto putujem u Zagreb.

Misli su otplovile u sjećanja. Upoznali smo se u ljeto, a jesen je donijela rastanak. I u tom trenutku, baš kao da zna da razmišljam o njemu, on se probudi. Nasmiješi mi se tim svojim očima po kojima pamtim ono ljeto. A ja ni sama ne znajući zašto učinim isto, nasmiješim mu se.
Milovao mi kosu i vrat. Nježno i lijepo baš kao što je to radio i tad. Prihvatila sam te njegove nježnosti podsjećajući se na ugodu kojom smo se tada mazili na plaži u uvali ispod čempresa.
„Zašto još to pamtim?“ upitam se, ali odmah odbacujem misli.
Prvo mi je pomazio vrat, zatim mu ruka prijeđe po mom licu. Prepustila sam mu se. Ah, kako je to ugodno, gotovo da sam se ovlažila.
„Hej stani, pa ti si udana žena sa dvoje djece. Zašto ti to sve treba? Stani. Razmisli!“ govori mi je neki unutarnji glas, no druga druga polovica mene željela je baš to. Željela je još tih njegovih sitnih nježnosti. A on, kao da mi čita misli, prihvati me i nadvije se nada mnom. Prihvatila sam njegov poljubac i uzvratila.



Prihvatila je poljubac. Prihvatila ga je strasno i vlažno baš kao onog ljeta koje, vjerujte mi, ni sam ne znam zašto, ali još ga uvijek pamtim. Nego znate što, baš me briga. Želim uživati u trenucima s njom. I ne želim razmišljati ima li tu budućnosti. Želim opet na trenutak osjetiti trenutke koje smo tada dijelili. Ona udana žena, 40 godina, dvoje male djece i muž. Ima li tu budućnosti? Ma ne želim o tome uopće misliti. Želim je noćas, želim je samo maziti. I ništa više od toga. Ne želim biti nepristojan. Želim samo osjetiti njenu toplinu. Želim te male riječi koje mi šapuće na uho, a koje mi toliko nedostaju.

Stigavši u Zagreb pozvao sam taksi.
„Prvo ćete gospođu odvesti kući, a zatim mene na aerodrom.“ objašnjavao sam plan taksistu.
Ona je samo glasno šutjela i gledala me. Nisam bio siguran o čemu razmišlja, samo znam da mi je na rastanku dala vizitku i na poleđini nažvrljala svoj g-mejl.
„Moj osobni mejl. Na njega mi se možeš javiti. A imaš tu i broj mog privatnog mobitela.“ reče mi na rastanku i poljubi neobično dugim i strasnim poljupcem.
Taksi krene prema aerodromu. Dok sam rukom brisao njen ruž sa usana taksist mi je veselo namigivao:
„Ide to vama gospodine, ide. Gospođa je zagrijana. Samo ... Čuvajte se udanih žena, sa njima se nikad ne zna. Imao sam i ja jednom tako iskustvo ...“ nastavljao je priču koju uopće nisam slušao.

Stigao je i smjestio se u hotelsku sobu. Nakon što se raspakirao uključi laptop i prijavi se na Internet. Zatim otvori mejl i otkuca adresu sa pozadine vizitke.
„Baš me zanima hoće li mi se javiti.“ pomisli nakon što posla mail.



Pobudilo me njegovo milovanje. U nevjerici sam što je san, a što java. San u kome ga tako silno želim liznuti za uho u javi. Blagi ugriz za njegov vrat da mu pobjegne samo jedno malo ahhhh.

Ljubim ga na sve načine. Meko, strastveno. Lagano ga grickam. Podigao me, a ja sam ga nogama obgrlila oko struka. Njegovi dlanovi na mojoj guzi. Prislonio me je uza zid. Ljubi me. Puno, više, sve više i više. Rukom mi ispituje tijelo. Drhtim pod njegovim dodirima. Želim ga, želim u sebi, cijelog. Želim ga ja i više samo ... Treba to od mene zatražiti.

Mokri smo. Ljubi me i miluje. Nježno prelazi rukama po mojoj kosi. Spušta mi se lagano do usana. Zatim sve niže i niže niz tijelo. Miluje mi grudi, gricka bradavice koje pod njegovim usnama bivaju sve kruće i kruće. Dražim ga usnama po bradavicama. Osjećam kako mu ud postaje sve tvrđi i tvrđi. Lagano ga grickam. Rukama prilazim sve niže i niže. Tražim tajno mjesto. Igram se s njime. Osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram ga i sve više i više dražim. Leži poda mnom mojoj vlasti. Ispušta zvukove užitka koji mi dižu adrenalin. Primičem se njegovom najosjetljivijem mjestu. Stimuliram ga. On uživa. Ručica mi nije umorna. Uzdasi su mu sve glasniji i glasniji. Grči se od užitka. Volim gledati kako uživa u mom milovanju. Volim kako uživa u mom pušenju. Uzimam ga u usta. Cijeloga. Postaje sve glasniji, a ja sam sve napaljenija.

Grčio se sve više i više. Pušila sam mu. Lizala ga od korijena prema gore, lagano pulsirajući jezikom po vrhu. Željela sam da uživa, jer uživala sam ga imati u ustima. Osjetila sam da ce mi svršiti u usta. Željela sam to više od svega. I dočekala sam taj trenutak. Dočekala da osjetim njegovo pulsiranje i toplinu. S užitkom sam progutala život i još ga malo zadržala u svojim ustima. Smiješak mu nije silazio s lica. Lijepo ga je vidjeti nasmijanog i zadovoljnog.

Probudila sam se. Leži pored mene. Još sam pod dojmom sna u kojem se stalno ponavlja on.
„Zašto?“ razmišljam o njemu „Znam, Marko je umoran od svih tih njegovih stalnih poslovnih putovanja, ali i ja sam umorna od stalnog čekanja. Možda sam se zato onako olako prepustila i uzvratila njegovim nježnostima u autobusu iako ... Među nama nije bilo intimnosti. Samo poljupci koji su me, moram priznati, oraspoložili.“ razmišljala je Tempera gledajući na "ostatak od nečeg" koji pored nje u žutoj pidžami hrče u krevetu.



Sjedila je na terasi kuće na otoku. Pila je jutarnju kavu i uz put prelistavala mailove. Za oko joj zapne jedan zanimljiv. Otvori ga i pročita:

Tempera bok,
Kad te žena poljubi, ako si kavalir, tada ne možeš ostati samo kod poljupca. Želio bi se s tobom naći kad se vratim iz Pariza.
Pozdrafček,
Furbi

Tempera se zamisli, nasmiješi i otipka odgovor:

Furbač bok,
Nemaš pojma kako mi je drago što si se javio. Obavezno nazovi kad se vratiš.
Vidimo se,
Tempera

„Dobro jutro ljubavi, vidim jutros si dobro raspoložena!“ priđe joj suprug iznoseći kavu na sunce jutrom okupane terase.
„Kad bi znao zašto ne bi bio tako raspoložen.“ pomisli Tempera, ali mu uzvrati poljubac.
Marko potom sjedne pored nje i srkne prvi gutljaj svoje prve jutarnje kave.




(gotovo)




Post je objavljen 02.08.2014. u 13:11 sati.