Pregled posta

Indiana Jones: Tajanstveni Mindoro Occidental

Dieteru bi potreban novac i da mu učini uslugu Furbi nagovori Danca da zajedno s njima pođe u džunglu. Ovoga pak nije trebalo previše nagovarati.
„Džungla, prava džungla?“ upita Danac.
„Da, prava džungla. I posjet urođenicima, mangjanima. Dieter ide posjetiti ženinu rodbinu, pa ukoliko želimo ... I mi smo dobrodošli.“ govori Furbi.
„Naravno da želim. Onaj moj suputnik nikako da se skine sa one tvoje .. Suputnice. Ha, ha, ha.“ cerekao se Danac „Pa dok se on se zabavlja na jedan, ja ću na drugi način. Nego, da mi povedemo i Mariu. Misliš li da će pristati ići s nama?“ Danac je pitao dalje.
„Iskreno ... Ne vjerujem. Ona traži druga zadovoljstva ... Ali u svakom slučaju možeš probati.“ namigne Furbi i nastavi „Plaža je lijepa. Maria je lijepa ... I jebežljiva, ali ... Ovo je ipak nešto drugo. Dangubljenje po barovima, jahanje na valovima, ronjenje, Maria ... Sve si to možemo priuštiti i drugdje. Ali sve to ne možeš usporediti sa uzbuđenjem koje nas vjerojatno čeka tamo. Čeka na mjestu koje se nalazi na drugoj strani mogućeg.“

Spuštao se mrak. Umorni i iscrpljeni od cjelodnevnog probijanja kroz gustiš Dieter, Danac i Furbi sjedili su uz vatru. Na putovanju su čitav dan, još od ranog jutra. Prvi dio puta prešli su konjima, uzvodno uz rječicu koja se preko malog vodopada obrušava u lagunu skrivenu na zatvorenom dijelu otoka.
„Predivna mala laguna ... Daleko od pogleda turista.“ komentirali su.
Na putu su od jučer. Prvog dana su se strmom cestom uspeli podno samog Mount Talipanana.
„Mount Helicon je jedan od nekoliko aktivnih vulkana i najviša je točka otoka.“ pričao je Dieter i nastavio:
„Kao što ste vidjeli, ovaj dio puta može se prijeći i vozilom, ali mi smo ga prešli konjima.“ govorio je.
Podno samog vrha sišli su s konja i nastavili pješice. Konje su vodili uza se.
„Čudan je to osjećaj koji te obuzme na rubu kratera. Iz dubine izlaze pare. Na jednoj strani gledaš oblake, a na drugoj te promatra kristalno bistri horizont neba koje se u daljini stapa s morem. Možeš potrošili gomilu nesuvislih riječi opisujući veličanstvenu ljepotu doživljenog prizora, ali jedini pravi način je sam to doživjeti, osjetiti na licu mjesta.“ sumirao je Furbi dojmove uz logorsku vatru prisjećajući se jučerašnjeg susreta sa vulkanom kome se domoroci klanjaju.
„Mount Talipanan, bog Tame.“ nadoveže Danac.
„Uz Boga Tame, domoroci se klanjaju i Suncu. Ono za njih simbolizira život. Nešto kao Bog Života. Ali priča ni ovdje ne prestaje. Imaju oni kontakt sa civilizacijom, a prihvatili su i neke kršćanske običaje, jer ... Povremeno ih posjećuju misionari. Filipinci su općenito vrlo pobožni ljudi. Imali ste priliku uvjeriti se kako u svakom svratištu ili hotelu, ma kakav on bio, postoji mali oltar sa slikom Gospe. Oltar je okićen cvijećem, a na njemu uvijek gori barem jedna svijeća. Katolička crkva je ovdje vrlo, vrlo jaka, a mnogi mladi Filipinci pohađaju škole koje je ona otvorila za sirotinju.“ nastavljao je Dieter priču.
„Vidite, na primjer Maria ...“ započne Furbi na što ga Danac pogleda, pa ne mogavši se suspregnuti uzvrati:
„Otkud sad ona ovdje? Kakva se priča, da ne velim namještaljka, krije iza ovoga?“
„Ehej, polako. Nije nikakva namještaljka. Čut’ ćete sve po redu. Dečki, samo polako.“ umirivao ih je Dieter.




Nakon kraće stanke u kojoj se čulo samo tiho pucketanje vatre prekidano kricima noći Dieter nastavi:
„Maria potiče iz jednog od mangjanskih plemena. Kao malu djevojčicu misionari su je dobili od roditelja i odveli u Manilu. Tamo su je udomili u samostanu i dobro je školovali. Primijetili ste da izvrsno govori engleski, da je vrhunski obrazovana i načitana. Mislite li da je to mogla pokupiti negdje uz put loveći seks turiste? Naravno da nije. Imala je ona u školi strog kršćanski odgoj, pa nije čudo što, kad joj u jednom trenu pukne film ona pobježe iz samostana gdje su je pripremali za redovnicu i misionarku. I od tada se razuzda i otpusti kočnice.“ naceri se Dieter.
Pa nastavi:
„U sklopu samostana i crkve, u Manili, usred prljave Ermite prepune barova i poroka raznih vrsta, nalazi se Malate. Tih, čist, uredan i slikovit kutak. Pansion koga vode ti isti misionari i redovnice. Kad se budete vraćali preporučujem vam da tamo odsjednite. Tamo je odrasla Maria, a njeni roditelji, sestra, rođaci i dalje ovdje žive životom urođenika ... Znam to jer ... Moja žena je njena sestrična.“ Dieter završi priču o Mariji i zastane.

Zvuk tišine parali su ponekad tihi, a katkad glasni krici zvijeri koje se kriju u tami. Nad džunglom se uzdizala koprena plavičaste magle nastale isparavanjem silnih količina vlage. Svo troje mirno je sjedilo uz vatru. Pušili su svaki svoju cigaretu. U jednom trenutku ničim izazvan Dieter nastavi priču:
„Onaj domorodac ... Kod koga smo danas ostavili konje ... On također pripada plemenu mangjana ... U dodiru sa civilizacijom poneki je mangjan prihvatio tekovine civilizacije, ali kako istočni dio otoka okupiraju seks turisti sve je to, na žalost, dobilo nakaradni oblik.“ doda, a potom svi zajedno zapale novu cigaretu slušajući podno punog mjeseca glasove iz džungle.
Promatrali su gotovo nadnaravnu sliku uzdizanja magle koja se u njihovim mislima opijenim dimom pretvarala u tko zna kakve nadnaravne prizore.
Posjedovanje takvih cigareta se, ne samo na Mindoru, već na čitavim Filipinima strogo kažnjava, ali ... Kako su i one u funkciji turizma vlasti vrlo često zažmire ako aktivnosti ne prelaze u otvoreni kriminal. Duboko u džungli, naprotiv, nema nikakvih problema. Sve je dopušteno i sve je dozvoljeno. Naravno, moraš biti na čisto sam sa sobom i sve to činiti u granicama, jer si inače gotov.



Iz Furbijevog dnevnika:
„Sljedećeg jutra nastavili smo putem prema unutrašnjosti. Posvuda uokolo se uzdižu visoki brežuljci i strmoglavljuju u duboke ponore neprohodne džungle. Jedino prohodno područje su vrhovi brežuljaka po kojima hodamo i tokovi rijeka kao što je korito ove rječice koju pratimo na putu prema mangjanskom selu.

Pješačili smo satima. Bili smo znojni i izbodeni komarcima koji su osjećali miris ljudske krvi. Putem u par navrata u daljini vidjesmo omanje nakupine koliba u kojima možda stanuju domoroci. Domoroci su uglavnom nomadi i sele se s jednog mjesta na drugo, ali nigdje ne ostaju dulje od jedne sezone. Na otoku nema godišnjih doba. Razlikuje se samo suha i kišna sezona, a mi se ovdje zatekosmo pri kraju kišne. Nitko zapravo ne zna koliko je domorodaca na otoku. Procjene se kreću od pet do dvadeset tisuća, možda čak i četrdeset, pedeset. Tko zna? Kao i uvijek, istina je vjerojatno negdje po sredini. A kako civilizacija ipak nezaustavljivo napreduje vjerojatno je i daleko ispod nje. Domoroci rijetko kada kontaktiraju sa stanovništvom obale. Samo ponekad dolaze do dogovorenih mjesta gdje trampom kupe poneku tekovinu civilizacije. Uglavnom odjeću, a vrlo rijetko obuću. Bosa stopala su im, naime, u potpunosti prilagođena nečujnom hodanju po tlu. Sve ostalo ih jednostavno ne zanima. Ljudi koji sa nomadskim plemenima održavaju kakve takve kontakte manje više i sami potječu iz unutrašnjosti, bilo da su prva ili druga generacija mangjana.

Dok smo tako putem pješačili, kako bi svima prikratio vrijeme, Dieter nas je učio frazama lokalnog jezika. Odjednom na susjednom brijegu uz kolibe uočljive samo najiskusnijem oku ugledasmo ljude.
„Vidjeli su nas. Sada ćemo stati i mirno se utaboriti kao da oni tamo ne postoje. No ne bojte se, oni su iz plemena moje žene, pa neće biti problema. Ovdje obično dolazim sam, ali pošto ste sad uz mene sada i vi, morat’ ćemo pričekati dok nam oni sami ne priđu. Prvo trebamo steći njihovo povjerenje.“ tiho je zborio Dieter.
„Došao je i taj trenutak.“ pun iščekivanja i sa neobičnom radošću pomisli Furbi.

Sjedili smo i čekali. Uz put, svatko od nas pripalili cigaretu. Kada prođe neko vrijeme oko nas, iznenada iz džungle, izrone tamnoputi ljudi sa krpicama oko bokova. A Dieter s njima započne pričati nama nerazumljivim jezikom, pa nam se, nakon kraćeg razgovora, izravno obrati:
„Sada idemo sa njima. Sve sam im objasnio. Večeras ćemo kod njih prespavati, a sutra se vraćamo natrag ... Svak’ sa svojim teretom i doživljajima.“ doda nakon kraće stanke da bi se potom zagonetno i značajno osmjehnuo.

Kada smo nakon spuštanja u dubinu i penjanja napokon došli na obližnji brežuljak prvo što sam uočio bila su djeca. Djeca su se krila visoko u krošnjama stabala. I tek su na poziv starijih sišla po lijanama koje su se spuštale prema tlu. Domaćini nas posjednu na centralni prostor ukrug kojeg bijahu male kolibe, a iz njih polako i stidljivo, jedna po jedna i oprezno, počeše izlaziti žene.

Dieter otvori ruksak i izvadi darove. Mi učinimo isto sa našim ruksacima. Riječ po riječ, povede se razgovor u kome je kao prevodilac Dieter igrao najznačajniju ulogu.
„Tko su ti sa tobom“ pitao je jedan domorodac koji je čini se bio poglavica ili štogod već.
„Prijatelji,“ odgovori Dieter i nastavi „poveo sam ih sa sobom, jer vas žele upoznati.“
„Znaš da ne volimo vanjske i nepoznate.“ odgovori mu poglavica.
„Znam, ali oni su nešto drugo. Mogu vam pomoći ...“ mirno mu odgovori Dieter.
„Ah ti misionari. Kad će nas napokon ostaviti na miru. Mi ne želimo mijenjati naš način života.“ brže bolje nastavi poglavica „Bijeli čovjek je napast. Jednako kao i oni mravi sa obale. Donijeli su nam bolesti, bolesti se šire poput pošasti ...“ aludirao je poglavica na filipince iz takozvane civilizacije.

Ipak, na kraju se obojica složiše i pripustiše i nas k sebi. Poslije više nije bilo problema. I tako, nakon uvodnog razgovora ostatak dana provedosmo u upoznavanju i druženju sa plemenom.

„Sva sreća što uza sebe imam foto aparat. Ovo treba ovjekovječiti.“ oduševljeno je pričao Danac dok je Furbi sve snimao video kamerom.
„Da, poslije ćemo izmijeniti medije.“ nasmije se Furbi.





Kad padne noć skupismo se oko vatre. Do dugo u noć sjedismo i pričasmo sa domaćinima o raznim, manje više uobičajenim, stvarima. S naše strane prednjačio je Dieter. Tako saznadosmo neke zanimljive detalje. Na primjer, zašto urođenici izbjegavaju civilizaciju.
„Civilizacija im je donijela mnoge bolesti koje ovdje prije nisu postojale. S druge strane, mnogi ih žele iskoristiti, a oni u biti ne žele promijeniti svoj način života. Nisu navikli obitavati na jednom mjestu, nisu navikli na alkohol. Ovdje imaju gotovo sve što im treba, barem onako kako oni gledaju na život.“ pričao nam je i prevodio Dieter pa je nastavio „A vidite, oni čak i drugačije izgledaju, pa zato ponekad imaju problema.“
„A što je sa misionarima i onima koje oni odvode i školuju?“ upita Furbi.
„Oni su prvenstveno školovani kako bi među urođenicima širili kršćanstvo i njegov utjecaj. Koliko god vam to izgledalo nevjerojatno, Crkva je ovdje vrlo, vrlo jaka.“ odgovori Dieter.

Za vrijeme dok smo tako pričali i katkad fotografirali, djeca su sa zanimanjem slušala muziku sa CD playera koje smo i Danac i ja ponijeli sa sobom.
„Muzika je univerzalni jezik. Njome su misionari u Južnoj americi pokrštavali indijance.“
Bio sam ponio klasiku: Vivaldija, Paganinija i Sorkočevića. Danac je ponio tehno. Za divno čudo, ali ne bez razloga i djeca i odrasli radije su slušali moje no Dančeve muzičke razglednice.

Sutradan ujutro spazih osobu koja mi se učini poznatom. Djevojka bi čista i prelijepa. Podsjećala me na jednu poznatu osobu sa plaže.
„Varaš se, nije to Maria. To je njena sestra blizanka, Cochita.“ reče mi Dieter vidjevši na licu moju nedoumicu. I doda:
„Jedino ona zna nešto španjolskog i malo engleskog. Naučila je to od sestre. Iznenađen? I Maria ponekad ovamo navrati. Pa i ti katkad posjetiš svoje roditelje i rodbinu, zar ne?“ završi Dieter objašnjenje.

Drugog dana, nakon jutra koje provedosmo sa domaćinima, uputismo se natrag na plažu. Putovali smo prema plaži dva dana. Pješačili smo danju, a noću taborili uz logorsku vatru i pušili lišće što smo ga kao uzorak na probu dobili od Dietera.
„Bez brige, nećemo te cinkati.“ rekoh mu dok smo se svi glupavo smijuljili.







Pred večer trećeg dana dođosmo na plažu. Dieter je otišao kući, a mi smo se u baru našli sa Žanom i Nijemcem. Oduševljeno smo im pričali o događajima sa izleta.
„Dok ste vi proživljavali avanturu mi smo imali našu ... Romansu.“ značajno se nasmije Žana i pogleda Nijemca koji joj uzvrati poljupcem.
Nisam se obazirao na te riječi, jer pokraj mene je sjedila prelijepa Maria.
„Šteta što takav komad ovdje trune. Bilo bi joj bolje krenuti nekim normalnim, zdravim, putem. Ono što sam vidio pred neki dan kod njenih tisućama je godina daleko od onoga što sam ostavio kod kuće ... U Europi. Privlačno i uzbudljivo jest, ali uistinu ne bi želio ovdje zaglaviti do kraja života. Jednostavno ... Nisam na to navikao. A Maria, mlada, pametna i lijepa ... Posebna nadasve ... Potrudi li se i posluži li je sreća ... Tko zna što bi mogla napraviti?“ letjele su mi misli dok sam sljedećeg dana, u ranu zoru, gledao kako se sunce igra s njenom gustom crnom kosom raspletenom po jastuku u krevetu gdje smo proveli predivnu noć.




Sjećao se kako su vodili ljubav. Vodili su je potpuno i bez ostatka. Vodili su je strasno predajući se jedno drugom otvoreno i bez tajni. Kao da se poznaju tko zna od kada. Ljubili su se poput djece. Nježno su se milovali u mraku što kroz otvoreni prozor kolibe rasvjetljava mnogobrojne plave, crvene i žute zvijezde koje na svom nebeskom putu oko Zemlje bešumno plove kroz noć. Sa kazetofona dopirala je diskretna muzika Simply Red koji su tih dana doživljavati svoju planetarnu popularnost.

I dok su vodili ljubav preko zvukova muzike, iz obližnje kolibe, začuju se glasni uzdasi. Bila je to Žana sa svojim Nijemcem.
„Ovo je pravi fukodrom.“ pomislio sam u trenu.
Ulazio je u nju i zlazio iz nje osjećajući neopisivo zadovoljstvo. Maria je tiho uzdisala snažno ga obgrlivši rukama oko vrata. Ljubila ga je toplim i dugim cjelovima.
„Ah, pa ... Svršila sam u misionarskom položaju.“ nasmije mi se kad sve bi gotovo.
„Ipak ... Više volim onaj drugi ... Kao onda u Laguni.“ reče mi pokazujući mi svoju predivnu i skladnu guzu na što mi se ponovo počne dizati ponos.
„Uđi ... Ovo je igra ... Samo za mene ... I tebe.“ uputi mi poziv kojeg nisam mogao odbiti.
„Na Filipinima je matrijarhat.“ prostruje mi kroz glavu misao nakon što smo oboje ponovo svršili.

Prošlo je nekoliko dana. Nijemac i Danac otputovali su u Manilu. S njima je otišla i Maria.



Razmišljajući o proteklim događajima na Heathrowu Furbi se prisjeti kako se dugo i nježno opraštao sa Mariom.
„Znaš gdje sam pa kad se budete vraćali ili prolazili kroz Manilu ... A ti se javi." rekla mu je.
„Hoću svakako." odgovori Furbi.
Žana se jednakim žarom opraštala od Nijemca. Izmijenila je adresu i telefon.

Opet je na gateu i prebire po mejlovoma. Furbi otvori Marijin taman u trenutku kada zemaljska stjuardesa konačno najavi otvaranje leta i ulazak u večernji avion na liniji OU491 za Zagreb.
„Morao bi na njega odgovoriti.“ proleti mu misao gledajući kako se Windowsi polako hiberniraju.
„U avionu imam vremena, pa ću joj otpisati. Moram nekako iskombinirati da navratim kod nje ... Pariz ... Nismo se vidjeli duže vrijeme." zaključi misli, zaklopi laptop, ustane i krene put aviona.





(nastavlja se)




Post je objavljen 27.03.2009. u 00:15 sati.