Zagrebački dekameron

utorak, 14.06.2011.

Julijana: Umjetnički paviljon

Umjetnost su osjećaji. Jaki i krhki, važni i plitki. Osjećaji ružni i lijepi. Ukoliko ste njima zaraženi slušajući glazbu, gledajući sliku, čitajući pjesmu ili jednostavno promatrajući neki inspirativan prizor vi ste umjetnik. Zato da bi bili ili bolje reći, da biste postali umjetnikom, ne trebate znati nešto napraviti, stvoriti. Jedino što trebate znati je znati kako taknuti dušu ... ili ... Ponekad ... Znati kako biti taknut. Dušu svoju, dušu tuđu. Dušu znanu i dušu neznanu. A kad već osjećate vibracije koje ne možete ničim racionalnim objasniti ili kad odaberete odgovarajući osjećaj, pa ga zatim oslobodite i zarazite njime neke druge, tada vašoj duši ne traba više ništa, jer ... Tada imate sve što vam treba. I još više od toga. Nema u tome neke tajanstvene ideje. Nema tu ni Boga. Postoji samo nepregledna ljepota, jedna predivna igra u kojoj se višak energije slijeva u skladnu bujicu osjećaja. No nije to puko izražavanje osjećaja k’o što neki tvrde. Niti je to izrada lijepih predmeta kao što govore drugi, a pogotovo ne estetsko zadovoljstvo kao što to poučava treća strana. To je samo i jedino eter koji usmjerava put vaše duše prema sreći, osjećajna veza kojom sjedinjujete vlastite misli sa drugima, uzvišenost koja ispunjava sve vaše pore i na trenutak vam daje toliko traženi sklad.

Slikarstvo je oduvijek bilo i jeste dio nas. Svi mi koji sakupljamo neke sličice ili ih pak onako, uz put, ih pogledamo, pogledom zapravo tražimo doživljaj osjećaja. Pogled je to uperen u njene oči, pogled je to usmjeren u njenu dušu. Pogled je to koji promatra njenu sliku koju ona nacrta predajući platnu ili papiru dio svoje duše, ostavljajući na njemu djelić svog sna, svoje vizije. Pogled je to na proljeće u parku i rascvjetane magnolije, pogled je to na masline na Cresu, pogled je to na Kopački rit i vodu u kojoj ogledavaju se vrbe dok plavim nebom poznad močvare oblaci plove. Pogled je to na suncokrete u Slavoniji što nižu se polju. To je umjetnost, to je dio nas, to je dio našeg sna.






Otvaranje Julijanine izložbe neočekivano se pretvori u događaj sezone.
„Otkriće ....“ pisao je Enes ne samo u katalogu kog’ su po narudžbi dali napraviti za taj događaj. A takvim su ga okarakterizirali redom gotovo svi značajniji likovni kritičari iako za to nisu bili plaćeni.
Otvaranje izložbe zbi se u jednoj maloj galeriji u srcu grada. Bi to jednog sunčanog proljetnog poslijepodneva u kome plavetnilo neba povremeno zaklanja bjelina oblaka koji plove nebom visoko ponad Zagreba.

Prethodno najavljivana i promovirana u likovnim krugovima, izložba je izazvala priličan interes. Ali ne k’o što bi neki mislili zbog radoznalosti da upozna se neko novo ime već više da provede se jedno ugodno predvečerje na mjestu gdje običaj nalaže da treba biti viđen. A vi, dragi moji čitatalji, nemojte sad pomisliti da Julijana tom izložbom ne poluči uspjeh. Naprotiv, poluči ona uspjeh, jer zapazi ju galerista iz Pariza koji se igrom slučaja tamo zatekao, te je pozva Pariz gdje Julijana i ode.




Vraćajući se jednog dana s posla, Furbi u poštanskom sandučiću pronađe razglednicu. Razglednica bi iz Pariza, od Julijane. Na razglednici je pisalo:
„Dođi, moje gačice te čekaju.“
A ispod poruke bi našvrljana adresa njenog pariškog ateljea: Rue Monge 12, Quartier Latin.

I Furbi dođe. Iako je prošlo već dosta vremena od njenog odlaska iz Zagreba, Furbi je još uvijek u nju zaljubljen. Pa kad dođe u Pariz prvo, a što njima objema bi preče od svega ostalog bila je ljubav. Vodili su je strasno. Vodili su je slasno. Vodili su je blago, potpuno i bez ostatka. Predavali su se jedno drugom, uranjali su jedno u drugo. Uranjali tijelom u tijelo, uranjali su dušom u dušu.



Ruke im se ispreplitale u zagrljaju koji sjedinjuje, spaja. Strasno i nježno, naglo i polako. Miris njenog parfema, dodir njene kose što pada joj niz vrat. Doticala je usnama njegovo lice. Jezikom je tražila okus njegovog jezika. Na svojim grudima tražila je dodir njegovih usana. Na svojoj koži tražila je okus njegove kože. Njene grudi, nabrekle bradavice. Njeno vlažno međunožje što se pohotljivo pripija uz njegov struk. Gledala je njegov pogled. Milovala je tvrd organ koji bi spreman da uđe u nju. Pa mu se namjesti i pomogne mu. Koljenima se oslanjala na krevet i veslala glavom dok je on ulazio i izlazio i ulazio i izlazio i ulazio. Iz nje u nju, iz nje u nju. Zadovoljstvo je naviralo odozdo dok se grudima unosila prema njegovoj glavi.
„Još, joooš, joooooooš.“ stenjala je.
Osjećala je kako joj tijelo obuzima dobro poznati osjećaj. Kako joj žmarci prodiru niz leđa do tabana, te se nezaustavljivo penju prema gore sve do trbuha da bi se potom spustili u šumicu sred njenih bokova. Rafalom ljubavi Furbi svrši u joj rafal života i zadovoljstva. Rafal sreće. Osjetivši kako joj rafal ispire stjenke mačkice Julijana stane svršavati. Prvo polako, zatim sve brže i brže, sve žešće i žešće da bi se u trenutku samo stresla.
„To je to.“ reče i zavali se na njega.
Poslije su se još dugo, dugo ljubili kadli ... Prekine ih reski zvuk telefona na ormariću pored kreveta.
„Alo, qui e la?“ ispali Julija.
„Oui, je arrive, je arrive.“ reče i poklopi slušalicu. „Zvao je Christian. Moram se vratiti kući.“.
Christian je njen muž i menadžer.
Nakon što se spremila i našminkala Julijana poljubi Furbija za rastanak.
„Snaći ćeš se ovdje do sutra. Dolazim ujutro. U frižideru imaš vino, sir i pate. Preko dana možeš malo razgledati četvrt. Na drugoj strani, prijeko na St. Germainu u rue Monsieur-le-Prince imaš dobre i jeftine azijske restorančiće. U blilzini, na place Monge su male kavane i noćni pubovi. Dolje prema bulevaru St. Marcel i Avenue des Gobelins je noćna tržnica. Svidjet će ti se.“
„Vjerujem. Ovo je najromantičniji dio Pariza.“ Furbi zastane i namigne, pa nastavi:
„A on?“ zapita pokazujući prstom na telefon aludirajući pri tom na Christiana.
„Il e non problem.“ reče Julija na što na trenutak zastane pa potom nastavi „Ovdje zalazi vrlo vrlo rijetko. Večeras smo pozvani kod prijatelja na večeru, a sutra ujutro ide na put. U Lyon. Vraća se za dva dana.“ reče mu namigujući na odlasku.
Zatim ga ovlaš poljubi i uz značajni osmijeh izađe iz stana.



Tako je to bilo dragi moji čitatelji nego ... pričekajte na trenutak, zvoni mi telefon.
„Halo?“
„Bok, ovdje Julijana.“ Bocaccio čuje glas s druge strane žice.
„O bok, kako si?“
„U Parizu je lijepo. Stiglo je proljeće, platane se zelene.“ reče mu njen glas s druge strane telefonske linije.
„Daaaa ...“ Bocacciu se ote, pa nastavi „Kod nas u Zagrebu već je gotovo ljeto.“
„Nego ... Kad ćeš mi opet doći?“ zapita ga glas s druge strane.
„Mmmmm znaš ... Bilo bi mi drago vidjeti te opet.“ nasmije se Bocaccio.











(kraj)

Oznake: Zagrebački dekameron