Zagrebački dekameron

petak, 16.08.2024.

Re-Make Re-Model: Daj se Ines (Umjesto predgovora ...)

I dok ja tako pomalo čeprkam po svom blogu, sređujući novele i spremajući se da objavim one još neobjavljene i napisane, u međutku do njih, a ima ih još nekoliko, prisjećam se nekih davnih dana ljeta 2006e kada je sve počelo i prve novele. Od tada sam u međuvremenu mijenjao dizajn svog bloga, pa umjesto originala osta jedan ovaj davni remake kog možete pročitati u kazalu iako možete početi čitati i sa ovom.

Pa koga zanima i ako uopće nekoga jo[ ovo zanima, nek' pročita ne samo ovu novelu već i cijeli ciklus posvećen davnim danima kad život bi mlad, uzbudljiv i izazovan.

Bilježim se sa štovnjem vaš,
Meštar Boccacio



Daj se Ines, daj se opet toj slatkoj pokvarenosti, daj se robovanju pokretima i navikama zadovoljstva. Ne dopusti da učmalost i sivilo svakodnevnice pokvare nam uspomene i otupe naše radosti. Radosti koje smo dijelili ljubakajući se na skrivenim mjestima, bježeći od ritma što umrtvljuje vrijeme, vremena koje ustaljuje navike, navika što usporavaju pokrete i odvajaju nas od mladosti. Kriju nas od ljubavi za kojima toliko žudimo da ih ponekad, kad se dogode, nismo kadri prepoznati.

Daj se Ines, parkovi, šetnje od Dežmanovog do Cmroka, automobil parkiran negdje podno Sljemena, stanovi zajedničkih prijatelja. Zatim stan moj, stan tvoj, Maksimir, Tuškanac, Zelengaj, Jarun, Bundek, Samobor …

Čitam tvoj mail:
„Bili smo ljubavnici,“ pišeš „frendovi. I nije mi žao. Dijelili smo naše slatke male tajne.“
Naši doživljaji dalekih putovanja, prijatelji pravi, poznanici usputni i tko zna koja sve poznanstva. Naše večere uz svijeće kod Šurbeka, Gotovčeva. Flambirane palačinke u Moneu, Crnčićeva. Nježni dodiri nogama ispod stola, dodiri što uzdahe mame.



Priznajem, oduvijek si imala više stila od mene. U svakom društvu mogla si glumiti i princezu i kraljicu i damu i kurvu, što god poželiš. Sanjala si deset cilindara i petstotinjak crvenih konja onog kretena talijana što je u Zagrebu tražio provod. A mi, sa Alfama i tjuniranom krntijama nismo mu mogli konkurirati.

Sjećam se, te si večeri otišla uplakana. Oči uprte u pognuti pogled kako sjenka ne bi prepoznala tugu. Oči zamračene od suza što teku ti niz lice. A ja, ja sam, ma baš sam bio gad. Ne, nisam bio fer. Grubo sam te odbacio, otjerao od sebe, otrgnuo te iz srca. Sve samo zato da ti ne bi dao sve svoje plaho i plašljivo. Da ti ne bih dao srce što čeznulo je za tobom i koje kucalo je samo za te.

Poslije sam čuo sam da si se dala nekom talijanu. Sjećam se, sanjala si Milano, maštala o karijeri. Modne piste, blještavilo reflektora, sjaj života prepunog slatkog i gorkog pelina. La dolce vita, kako se to kaže ...

A potom? Prođe puno, desetak i tko zna koliko godina i zbi se susret, slučajni susret. Ugljan, Kukljica i ... Sretoh te opet. Upoznao sam tada tvog muža. Grmalj bez manira koji ti nikako ne pristaje. A ti, ti si bila ista, onako sitna, krhka, nježna, baš kakvu te oduvijek pamtim. On pak sirovina bez manira, priča prostačke viceve kojima se nitko ne smije.



To što imaš djecu, kuću na Pantovčaku, to što te muž često ostavlja samu zbog poslovnih putovanja ... Ne, to nema nikakve veze sa željom da se puknemo ... Da puknemo se opet. Ja tebe, a ti mene. Puknemo se onako jebežljivo ... Iz čistog zadovoljstva. Puknemo se pohotno i strasno. Poševimo se žestoko i nježno. Poput slučajnih prolaznika koji dijele žar trenutka. Poljubimo kao ljubavnici naslađujući se šampanjcem poslije dobrog seksa. Uostalom, te večeri u Kukljici sama si mi to krišom šapnula, a ja, ja sam ti tad položio prst na usta i zažario pogledom koji pamti samo i jedino tebe.
„Bio si fino odgojen zagrebački fakin.“ rekla si mi tada kad smo na trenutak ostali sami.
A ja, ja sam se nasmiješio, nježno te primio za ruku i osjetivši tvoj lagani drhtaj pogledao te u oči i kroz eone ti poslao poljubac svoje duše.

Daj se Ines. Sjećaš li se kako smo onomad, ujutro, onako sneni i topli jedno drugog darivali najslađim doručkom? Poslije bi ti u krevet donio toplu kavu i mirišljavo svježe pecivo, a zatim bi otišao na posao. Ti si ostajala u krevetu i još malo spavala, jer ... Predavanja na tvom fakultetu počinjala su iza deset.



Koje li slučajnosti? Kao i u onoj Arsenovoj stanovala si negdje oko Ulice Proleterskih Brigada, danas Avenija Vukovar. Ne spominjem tvoju tadašnju adresu niti broj telefona koji postoje još i danas kako te u ovom novelama, koje pišem samo za tebe, ne bi prepoznao muž koji je, prema vlastitom priznanju, također ovisnik neta. Pa da zbog toga poslije ne bi imala problema. Grmalj, ne zna on ništa o tebi i bolje je da tako ostane, jer ...

Novele ćeš čitati kradom, dok on spava ili tebe k'o olfo boli glava, pa se zato povlačiš u drugu sobu.
A novele? Novele što ih pišem posveta su tebi neokrunjena kraljice moga srca, vladarice mladosti moje. Mladosti što sam je i tad i danas, petnaestak godina stariji, dijelio s tobom. Dijelio uz stisak ruke, dašak obraza i drhtaj vlažnih usana koje miluju jedna drugu. I zato, ovako javno, besramno i pred svima, zaštićen anonimnošću neta, priznajem:
„Uvijek mi se digne kad te se sjetim."
Sjećaš li se kako si me tad, znam da to izgleda šaljivo, molila da te čuvam?
„Daj molim te, prespavaj noćas kod mene. Strah me je, bojim se mraka.“



Tvoja majka il' baka, ne sjećam točno više tko, bila je u bolnici. A ti, plaha srna, uplašena i sama. Poslije si zbog tog imala problema, jer su tvoji od susjeda čuli da je kod tebe noć proveo neki zagrebački fakin. Pa su se razočarali u kćeri i unuci kao što ćeš se ti možda sutra razočarati u svojoj koja će to isto ponoviti sa nekim novim zagrebačkim fakinom. A tvoj će se sin izjutra krmeljav od nespavanja pojaviti na doručku. Ti ćeš ga ispitivati gdje je bio čitavu noć i uzrujavati se pri tom zaboravljajući da si i sama bila takva i ne poznajući da ostala si ista. Obuzeta Kupidonom koji provocira maštu, Erosom što razbuktava strasti i pumpa adrenalin navodeći nas na te slatke radnje.

Daj se, daj se Ines, jer inače neću imati s kim ostati mlad. I ne daj se, ne daj se Ines, ne daj da te život ostari, a godine i prilike uozbilje. Ne, ne priznajem da vrijeme prolazi i zato mi ova moja mladost tako teško pada. Ne želim odrasti i otploviti na drugu obalu rijeke. Umjesto toga želim na put vlakom. Vlakom prema jugu, pa u barku i zatim na more. Želim to uvijek, želim to zauvijek.

Ma daj se Ines, daj se ovoj ljetnoj kiši što večeras rominja nad Zagrebom dok u polumraku sjedimo na balkonu i gledamo put Sljemena i Save. Ti pušiš cigaretu, u ruci držiš čašu crnog vina i pričaš mi o mužu. Spominješ djecu i događaje na poslu. Sitnice svakodnevne. Ponekad se nasmiješ. Histrioni opet nastupaju na Gornjem Gradu na pozornici Zagrebačkog Dekamerona.
„Ove godine ljetujem na Silbi." veliš.
A ja ti na to velim da pozivam te na jedrenje.
„Kako ću s tobom da mi muž ne sazna?“ pitaš me.
„Slaži mu ko' i obično.“ odgovaram ti.

Daj se Ines, daj se večeras moja Ines, daj se toj slatkoj pokvarenosti. Daj se robovanju pokretima, navikama što pružaju zadovoljstvo i ne dopusti da sivilo svakodnevnice pokvari ovu večer koju čuvamo samo za nas. Držeći se za ruke i skrivajući se u mom stanu od zajedničkih prijatelja. Sastajući se ovaj put kradom da ne dozna nitko. Razbijajući ustaljene navike i običaje sredine, dijeleći opet i ponovo naše male tajne, vodeći našu strasnu tajnu ljubav, Ljubav što stvorena je samo za nas.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron